REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-10200/2023-66

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Mariju Klariću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice: ZS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju opunomoćenici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Danko Kovač i Ivan Borić, Sisak, Stjepana i Antuna Radića 15, protiv tuženika:

Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija j.t.d., Zagreb, Iblerov trg 10/VII, radi isplate, nakon održane javne, glavne rasprave, zaključene 8. svibnja 2025. u nazočnosti tužiteljičinog opunomoćenika i zamjenice tuženikovih opunomoćenika, 12. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos 1.754,13 EUR / 13.216,48 HRK sa zateznim kamatama, od toga tekućim i to na iznos:

- 13,34 EUR od 5. studenoga 2007. do isplate,

- 13,46 EUR od 5. prosinca 2007. do isplate,

- 13,57 EUR od 5. siječnja 2008. do isplate,

- 13,57 EUR od 5. veljače 2008. do isplate,

- 26,57 EUR od 5. ožujka 2008. do isplate,

- 26,51 EUR od 5. travnja 2008. do isplate,

- 25,85 EUR od 5. svibnja 2008. do isplate,

- 26,04 EUR od 5. lipnja 2008. do isplate,

- 25,94 EUR od 5. srpnja 2008. do isplate,

- 25,53 EUR od 5. kolovoza 2008. do isplate,

- 25,72 EUR od 5. rujna 2008. do isplate,

- 26,16 EUR od 5. listopada 2008. do isplate,

- 27,67 EUR od 5. studenoga 2008. do isplate,

- 27,00 EUR od 5. prosinca 2008. do isplate,

- 28,56 EUR od 5. siječnja 2009. do isplate,

- 28,56 EUR od 5. veljače 2009. do isplate,

- 28,80 EUR od 5. ožujka 2009. do isplate,

- 28,23 EUR od 5. travnja 2009. do isplate,

- 28,35 EUR od 5. svibnja 2009. do isplate,

- 27,91 EUR od 5. lipnja 2009. do isplate,

- 27,65 EUR od 5. srpnja 2009. do isplate,

- 37,72 EUR od 5. kolovoza 2009. do isplate,

- 38,09 EUR od 5. rujna 2009. do isplate,

- 37,76 EUR od 5. listopada 2009. do isplate,

- 37,68 EUR od 5. studenoga 2009. do isplate,

- 38,16 EUR od 5. prosinca 2009. do isplate,

- 38,60 EUR od 5. siječnja 2010. do isplate,

- 39,15 EUR od 5. veljače 2010. do isplate,

- 39,02 EUR od 5. ožujka 2010. do isplate,

- 39,85 EUR od 5. travnja 2010. do isplate,

- 39,83 EUR od 5. svibnja 2010. do isplate,

- 35,27 EUR od 5. lipnja 2010. do isplate,

- 36,86 EUR od 5. srpnja 2010. do isplate,

- 35,91 EUR od 5. kolovoza 2010. do isplate,

- 38,15 EUR od 5. rujna 2010. do isplate,

- 37,52 EUR od 5. listopada 2010. do isplate,

- 36,39 EUR od 5. studenoga 2010. do isplate,

- 26,12 EUR od 5. prosinca 2010. do isplate,

- 27,11 EUR od 5. siječnja 2011. do isplate,

- 26,59 EUR od 5. veljače 2011. do isplate,

- 26,43 EUR od 5. ožujka 2011. do isplate,

- 26,04 EUR od 5. travnja 2011. do isplate,

- 26,66 EUR od 5. svibnja 2011. do isplate,

- 28,35 EUR od 5. lipnja 2011. do isplate,

- 27,80 EUR od 5. srpnja 2011. do isplate,

- 23,52 EUR od 5. kolovoza 2012. do isplate,

- 23,35 EUR od 5. rujna 2012. do isplate,

- 23,11 EUR od 5. listopada 2012. do isplate,

- 23,46 EUR od 5. studenoga 2012. do isplate,

- 23,37 EUR od 5. prosinca 2012. do isplate,

- 23,49 EUR od 5. siječnja 2013. do isplate,

- 23,09 EUR od 5. veljače 2013. do isplate,

- 23,25 EUR od 5. ožujka 2013. do isplate,

- 23,49 EUR od 5. travnja 2013. do isplate,

- 23,28 EUR od 5. svibnja 2013. do isplate,

- 22,87 EUR od 5. lipnja 2013. do isplate,

- 22,74 EUR od 5. srpnja 2013. do isplate,

- 22,78 EUR od 5. kolovoza 2013. do isplate,

- 23,06 EUR od 5. rujna 2013. do isplate,

- 23,35 EUR od 5. listopada 2013. do isplate,

- 23,23 EUR od 5. studenoga 2013. do isplate,

- 23,34 EUR od 5. prosinca 2013. do isplate i

- 23,31 EUR od 5. siječnja 2014. do isplate,

po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos 2.694,00 EUR / 20.297,96 HRK sa zateznim kamatama, od toga tekućim i to na iznos:

- 5,08 EUR od 5. studenoga 2008. do isplate,

- 1,04 EUR od 5. prosinca 2008. do isplate,

- 10,48 EUR od 5. siječnja 2009. do isplate,

- 10,47 EUR od 5. veljače 2009. do isplate,

- 11,91 EUR od 5. ožujka 2009. do isplate,

- 8,48 EUR od 5. travnja 2009. do isplate,

- 9,21 EUR od 5. svibnja 2009. do isplate,

- 6,56 EUR od 5. lipnja 2009. do isplate,

- 4,97 EUR od 5. srpnja 2009. do isplate,

- 5,14 EUR od 5. kolovoza 2009. do isplate,

- 6,77 EUR od 5. rujna 2009. do isplate,

- 5,34 EUR od 5. listopada 2009. do isplate,

- 4,96 EUR od 5. studenoga 2009. do isplate,

- 7,10 EUR od 5. prosinca 2009. do isplate,

- 9,03 EUR od 5. siječnja 2010. do isplate,

- 11,47 EUR od 5. veljače 2010. do isplate,

- 10,90 EUR od 5. ožujka 2010. do isplate,

- 14,60 EUR od 5. travnja 2010. do isplate,

- 14,48 EUR od 5. svibnja 2010. do isplate,

- 17,87 EUR od 5. lipnja 2010. do isplate,

- 25,98 EUR od 5. srpnja 2010. do isplate,

- 21,14 EUR od 5. kolovoza 2010. do isplate,

- 32,53 EUR od 5. rujna 2010. do isplate,

- 29,34 EUR od 5. listopada 2010. do isplate,

- 23,56 EUR od 5. studenoga 2010. do isplate,

- 34,38 EUR od 5. prosinca 2010. do isplate,

- 41,80 EUR od 5. siječnja 2011. do isplate,

- 37,95 EUR od 5. veljače 2011. do isplate,

- 36,73 EUR od 5. ožujka 2011. do isplate,

- 33,79 EUR od 5. travnja 2011. do isplate,

- 38,45 EUR od 5. svibnja 2011. do isplate,

- 51,16 EUR od 5. lipnja 2011. do isplate,

- 46,98 EUR od 5. srpnja 2011. do isplate,

- 57,38 EUR od 5. kolovoza 2012. do isplate,

- 55,76 EUR od 5. rujna 2012. do isplate,

- 53,49 EUR od 5. listopada 2012. do isplate,

- 56,75 EUR od 5. studenoga 2012. do isplate,

- 55,91 EUR od 5. prosinca 2012. do isplate,

- 57,04 EUR od 5. siječnja 2013. do isplate,

- 53,32 EUR od 5. veljače 2013. do isplate,

- 54,84 EUR od 5. ožujka 2013. do isplate,

- 57,12 EUR od 5. travnja 2013. do isplate,

- 55,07 EUR od 5. svibnja 2013. do isplate,

- 51,21 EUR od 5. lipnja 2013. do isplate,

- 49,97 EUR od 5. srpnja 2013. do isplate,

- 50,32 EUR od 5. kolovoza 2013. do isplate,

- 52,96 EUR od 5. rujna 2013. do isplate,

- 55,77 EUR od 5. listopada 2013. do isplate,

- 54,59 EUR od 5. studenoga 2013. do isplate,

- 55,69 EUR od 5. prosinca 2013. do isplate,

- 55,37 EUR od 5. siječnja 2014. do isplate,

- 51,84 EUR od 5. veljače 2014. do isplate,

- 52,67 EUR od 5. ožujka 2014. do isplate,

- 51,46 EUR od 5. travnja 2014. do isplate,

- 51,12 EUR od 5. svibnja 2014. do isplate,

- 49,94 EUR od 5. lipnja 2014. do isplate,

- 51,03 EUR od 5. srpnja 2014. do isplate,

- 52,27 EUR od 5. kolovoza 2014. do isplate,

- 53,39 EUR od 5. rujna 2014. do isplate,

- 53,74 EUR od 5. listopada 2014. do isplate,

- 54,93 EUR od 5. studenoga 2014. do isplate,

- 55,58 EUR od 5. prosinca 2014. do isplate,

- 55,40 EUR od 5. siječnja 2015. do isplate,

- 56,05 EUR od 5. veljače 2015. do isplate,

- 56,05 EUR od 6. ožujka 2015. do isplate,

- 56,05 EUR od 5. travnja 2015. do isplate,

- 56,05 EUR od 5. svibnja 2015. do isplate,

- 56,05 EUR od 5. lipnja 2015. do isplate,

- 56,05 EUR od 5. srpnja 2015. do isplate,

- 56,05 EUR od 5. kolovoza 2015. do isplate i

- 56,05 EUR od 5. rujna 2015. do isplate,

po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu 3.138,65 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 12. lipnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se ostatak tužiteljičinog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

V. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužba je predana ovome sudu neposredno 5. lipnja 2019. (list 1), u kojoj se navodi da je Ugovorom o kreditu, broj: 3207695613/06, od 23. listopada 2006., sklopljenim u Zagrebu, tužiteljici odobren kredit za dovršenje kuće u visini kunske protuvrijednosti iznosa 52.300,00 CHF po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate s rokom otplate od 30 godina u jednakim mjesečnim anuitetima po srednjem tečaju HNB- a za CHF koji je vrijedio na dan plaćanja. Ugovorena je redovna kamata od 4,50% godišnje "promjenjiva temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.". Predmetni Ugovor je izmijenjen Dodatkom Ugovora od 14. siječnja 2016., kojim je utvrđena glavnica u valuti EUR. Navedena ugovorna odredba kojom je ugovorena valuta CHF, uz koju je vezana glavnica, je ništetna jer tuženik kao trgovac, prije i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora, postupio suprotno odredbama tada mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03.), a što proizlazi iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a koja presuda je u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. Ništetna je i odredba predmetnog ugovora o promjenjivoj ugovorenoj kamatnoj stopi (kamati), a što također proizlazi iz spomenute presude Trgovačkog suda u Zagrebu koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvaske posl. br. Pž-7129/13, a takvo pravno shvaćanje je dodatno potvrđeno i presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. povodom revizije. Konačno, Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom po izvanrednoj reviziji posl. br. Rev-2868/18 odlučio kako sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15.), znači izvršile konverziju kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR kojom su se odredbe osnovnog ugovora o kreditu izmijenila u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom , ne znači da su korisnici kredita izgubili pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, budući da isti tvrde da im nije u cijelosti podmiren dug i postavljaju kondemnatorni zahtjev za isplatom, dok ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane pa stoga tužitelji imaju pravni interes i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava koja im pripadaju. Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za vraćanjem onog što je primio na osnovi ništetnih ugovornih odredbi kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz CHF te ugovorio promjenjivu stopu ugovorene kamate. Radi se o restituciji utemeljenoj na odredbama čl. 323. Zakona o obveznim odnosima. Slijedom navedenog, tužiteljica zahtijeva isplatu iznosa 33.833,15 kn i naknadu parničnih troškova, sve sa zateznim kamatama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da u cijelosti osporava istaknute zahtjeva kao neosnovane u pogledu pravne osnove, visine (izračuna), vrijednost predmeta spora, kao i činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik osporava osnovu i tijek zateznih kamata. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 5. lipnja 2014. Predmetni kredit konvertiran je sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15., dalje: ZID ZPK/15.), s obzirom na to da su tužitelj i tuženik 14. siječnja 2016. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzije predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Sve tužiteljičine uplate (i s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate, kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate) uzete su u obzir prilikom izrade konverzije iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita, u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Sklopljeni pravni posao povodom tužiteljičinog prihvata konverzije, koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija, je pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužiteljice, riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije, na način propisan zakonom. Pravni posao (Dodatak) kojim je izvršena konverzija odnosi se na konvertiranje ugovora o kreditu ab initio i to u oba bitna sastojka: i u dijelu valutne klauzule i u dijelu kamatne stope. Na temelju svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbene zahtjeve u cijelosti te naložiti tužiteljicu naknadu parničnih troškova tuženiku.

3. Podneskom predanim 4. travnja 2024. (list 287-291) je tužiteljica konačno postavila tužbeni zahtjev, kao u izreci presude, kojim su u EUR iskazane ranije naznačene novčane vrijednosti kao podneskom predanim 8. listopada 2020. (list 167- 173), uskladivši ga s pisanim nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, zahtijevajući isplatu iznosa 1.754,13 EUR / 13.216,48 HRK zbog jednostrano promjenjive kamatne stope sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose razlika od dana plateža i iznosa 2.694,00 EUR / 20.297,96 HRK zbog valutne klauzule u CHF sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose razlika od dana plateža, uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.

4. Raspravnim rješenjem od 11. travnja 2024. (list 293 i 294) je dopušteno daljnje postupanje po tužiteljičinom podnesku predanom 4. travnja 2024., premda se je tuženik protivio preinaci tužbe i ujedno je istaknuo prigovor zastare i u odnosu na preinačeni dio. Naime, istim podneskom je tužitelj konačno postavio tužbeni zahtjev, uskladivši ga s pisanim nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, dakle, tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, već je isto iz objektivnih razloga mogla učiniti tek po izvedenom financijskom vještačenju na okolnost visine tražbine tužiteljice, ali na temelju iste činjenične i pravne osnove, to tim više što je ista preinaka svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama, sukladno čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP).

5. U ovoj pravnoj stvari je ovaj sud 25. ožujka 2021. donio presudu posl. br. P- 4366/2019-26, kojom je u cijelosti prihvaćen tužbeni zahtjev odnosno naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos 33.514,44 HRK sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose preplate zbog kamatne stope i zbog promjene tečaja (toč. I. izreke) i naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu 8.870,00 HRK sa zateznim kamatama od 25. ožujka 2021. (toč. II. izreke).

Rješenjem Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-1605/2021-2 od 13. srpnja 2023. ukinuta je potonja presuda i predmet vraćen ovome sudu na ponovno suđenje, uz obrazloženje da je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, poglavito glede konverzije kredita vezanog uz CHF u kredit vezan uz EUR.

6. Tijekom postupka izvedeni su dokazi i to uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu, broj: 3207695613/06, kreditna partija: 7103359746, od 23. listopada 2006. (list 6-8), tuženikov pregled promjena kamatnih stopa po kreditu 7103359746 (list 9), Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015.) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, od 14. siječnja 2016. uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga dana (list 9/poleđina-12/poleđina), početni otplatni plan (list 13-18/poleđina), pregled prometa po kreditu (list 19-22), popratni dopis od 12. studenoga 2015., uz izračun konverzije na dan 30. rujna 2015., informativni sažetak izračuna konverzije, pregled otvorenih stavki po kreditu, sve na dan 30. rujna 2015. i prijedlog izmjene Ugovora o kreditu (list 37- 47), te je izveden dokaz financijskim vještačenjem na okolnost visine tražbine po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću, koji je 17. srpnja 2020. predao pisani nalaz i mišljenje (list 80-88), te ga je usmeno iznio na ročištu 18. veljače 2021. (list 205 i 206).

U ponovljenom suđenju su prethodno izvedeni dokazi obnovljeni čitanjem zapisnika o istima te uvidom u priložene isprave te je nadalje izveden dokaz dopunskim financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću, koji je 2. svibnja 2024. predao pisanu dopunu nalaza i mišljenja, kao novi izračun na tuženikov prijedlog (list 298-309), te 25. ožujka 2025. predao pisanu dopunu nalaza i mišljenja, kao očitovanje na tuženikove navode (list 323 i 324) te isto usmeno iznio, obrazložio i očitovao se na ročištu 8. svibnja 2025. (list 414-417).

7. Tužbeni zahtjev je osnovan.

8. Predmet spora je zahtjev za isplatu, kao povrat stečenog bez osnove, kao posljedice djelomične ništetnost ugovora o kreditu odnosno uglavaka glede jednostrane promjene kamatne stope i valutne klauzule u CHF.

Nije sporno da su ovdje parnične stranke u Zagrebu 23. listopada 2006. sklopile Ugovor o namjenskom kreditu, br.: 3207695613/06, kao i Dodatak Ugovoru o kreditu, od 14. siječnja 2016.

Sporna je djelomična ništetnost Ugovora o kreditu, odnosno uglavaka glede promjene kamatne stope sukladno odluci tuženika o kamatnim stopama i valutne klauzule te posljedično pravo na isplatu razlike u visini preplaćenih anuiteta, kao pravo na povrat stečenog bez osnove, dakle sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Ujedno je istaknut prigovor zastare.

9. Uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu, broj: 3207695613/06, kreditna partija:

7103359746, od 23. listopada 2006. (list 6-8) i Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015.) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, od 14. siječnja 2016. uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga dana (list 9/poleđina-12/poleđina) utvrđeno je da je isti sklopljen u Zagrebu 23. listopada 2006. između ovdje tuženika, kao kreditora i ovdje tužiteljice, kao korisnice kredita te AS, kao založnog dužnika, u svezi kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa 52.300,00 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita te je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje navedeni iznos kredita vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen istim Ugovorom (čl. 1.), nadalje, ugovoreno je da je korisnica kredita dužna kreditoru platiti u anuitetima navedeni iznos i redovnu kamatu koje je tijekom postojanja obveze po istom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temelje Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., Zagreb, a na dan sklapanja istog Ugovora iznosi 4,50% godišnje, interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja (čl. 2.), ugovoren je rok otplate kredita od 30 godina (čl. 3.) i naposljetku, određeno je da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa 262,20 CHF, obračunatoj po srednjem tečaju HNB koji je vrijedio za CHF na dan plaćanja te da iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope koja je vrijedila na dan sklapanja istog Ugovora, te da za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi navedeni iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete i o izmijenjenom iznosu anuiteta kreditor će obavijestiti korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja kreditora, dok anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, prvog dana u mjesecu, a počev od dana dospijeća prvog anuiteta (čl. 7.).

Ujedno je 14. siječnja 2016. sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15.), radi konverzije kredita iz kredita uz valutnu klauzulu u CHF u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

10. Na temelju pisanog nalaza i mišljenja financijskog vještaka Zrinka Ručevića, od 17. srpnja 2020. (list 80-88), utvrđeno je da je, u skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, na temelju postavljenog zadatka, isti vještak mišljenja:

- isplaćeni iznos 52.300,00 CHF po srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita iznosio je protuvrijednost 243.162,00 HRK;

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 2.520,43 CHF odnosno 13.216,48 HRK (iskazano prema ugovorenom tečaju za valutu CHF koji je vrijedio na dan plaćanja pojedine obveze), dok su pojedini mjesečni iznosi razlika dani u stupcu "m" Tabele 1 iz nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu "p" Tabele 1 iz nalaza (u HRK);

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i srednjeg tečaja HNB-a na dan isplate kredita, uz ispravak za iznos te razlike sadržan u razlici obveze koja proizlazi iz promjene kamatne stope, iznosi ukupno 20.297,96 HRK, dok su pojedini mjesečni iznosi razlika dani u stupcu

"q" Tabele 1 iz nalaza;

- ukupna razlika po osnovi promjene kamatne stope i tečaja iznosi 33.514,44 HRK, dok su pojedini mjesečni iznosi razlika dani u stupcu "r" Tabele 1 iz nalaza i

- razlika između glavnice po obračunu u HRK s fiksnom kamatnom stopom na dan 30. rujna 2015. i glavnice preostale nakon konverzije iznosi 16.239,35 HRK, koji iznos nije bio obuhvaćen otpisom glavnice kod konverzije.

11. Isti vještak je na ročištu 18. veljače 2021. (list 205 i 206) usmeno iznio svoj prethodno dani pisani nalaz i mišljenje, kod kojega je u cijelosti ostao, iskazujući u istom smislu. Ujedno se očitovao na tuženikove primjedbe istaknute podneskom od 25. rujna 2020., ističuću kao prvo da su daljnji izračuni u pravnom smislu posve nemjerodavni, glede čega je isti vještak naveo da je nalaz i mišljenje sačinio na temelju rješenja suda i postavljene zadaće, a pravnu mjerodavnost istoga utvrdit će sud. Tuženik nadalje ističe primjedbu izračuna tužiteljičine tražbine u cijelosti, jer po shvaćanju tuženika za takav obračun nema uporišta u propisima, kao ni u aktualnoj sudskoj praksi, glede čega isti vještak navodi kako se radi o paušalnoj primjedbi, jer tuženik nije ukazao niti na jedan element obračuna koji bi bio pogrješan niti je ukazao na neke možebitno pogrješno iskazane podatke, u kojem smislu se očituje kao i u prethodnom pitanju.

12. Na temelju pisane dopune nalaza i mišljenja, kao novog izračuna na tuženikov prijedlog, financijskog vještaka Zrinka Ručevića, predanog 2. svibnja 2024. (list 298- 309), utvrđeno je da je, u skladu s utvrđenjima i izračunima iz osnovnog i dopunskog nalaza, na temelju postavljene zadaće, isti vještak mišljenja:

- isplaćeni iznos 52.300,00 CHF po srednjem tečaju HNB-a na dan korištenja kredita iznosio je protuvrijednost od 243.162,00 HRH, odnosno 32.273,14 EUR;

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze do dana konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 2.520,43 CHF, odnosno 1.754,13 EUR (konvertirani iznos);

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze do dana konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i srednjeg tečaja HNB-a na dan isplate kredita, uz ispravak za iznos te razlike sadržan u razlici obveze koja proizlazi iz promjene kamatne stope, iznosi ukupno 2.694,00 EUR (konvertirani iznos);

- nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po obje gore navedene osnove, za razdoblje od dana plaćanja do 30. rujna 2015., te nakon uračunavanja preplate priznate u konverziji, preostala dospjela tražbina na 30. rujna 2015. (manje priznati iznos preplate) iznosi 6.166,37 EUR (konvertirani iznos) (4.448,13 EUR glavnice i 1.718,24 EUR dospjelih nepodmirenih zateznih kamata).

13. Na temelju druge pisane dopune nalaza i mišljenja, kao očitovanja na tuženikove navode, financijskog vještaka Zrinka Ručevića, predanog 25. ožujka 2025. (list 323 i 324), utvrđeno je da isti vještak navodi kako je obavio uvid u tuženikov podnesak od 18. lipnja 2024., kojim tuženik stavlja primjedbe nalazu i mišljenju ističući kako je vještak iznos preplate priznat u konverziji pogrešno odbio od zateznih kamata, a ne od glavnice. Naime, tuženikovo pravno shvaćanje je kako se, u skladu s odredbom čl. 19.c st. 1. toč. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, na preplatu priznatu u konverziji nisu obračunavale zatezne kamate, pa se preplata, mutatis mutandis, ne može odbijati od zateznih kamata. Kao prvo, vještak ističe da se uopće ne radi o primjedbi nalazu i mišljenju (primjedba se ne odnosi na niti jedan obračunski element i sl.), već se radi o pravnom pitanju o kojem se vještak nema što očitovati, jer će o pravnim pitanjima (uračunavanje obavljene uplate) odlučivati sud. Nadalje, vještak ističe kako je pravno shvaćanje tuženika pogrješno. Naime, predmet ovog postupka, pa tako i zadaće postavljene vještaku, nije obračun ili provjera konverzije predmetnog kredita, već se radi o izračunima razlika po osnovi promjene kamatne stope, odnosno razlika zbog promjene tečaja, koje iznose tužiteljica smatra da je preplatila tuženiku (pa je u skladu s time i bila postavljena zadaća vještačenja). S obzirom da je općepoznato da je po predmetnom kreditu provedena konverzija, te da je iz takvog obračuna proizašla preplata (koja je tužiteljici priznata kao umanjenje obveze po konvertiranom kreditu), kako bi se tako priznati iznos preplate mogao sučeliti tražbini tužiteljici u skladu s danim izračunima iz nalaza i mišljenja, na izračunane iznose razlika (po obje utužene osnove) obračunane su zatezne kamate, od prvog dana nakon dana dospijeća svakog pojedinog izračunanog iznosa razlike do obračunskog datuma konverzije (30. rujna 2015.), sve kako bi se moglo sačiniti ispravno uračunavanje preplate. Propis koji ovdje treba primijeniti, i koji je vještak ispravno primijenio, su odredbe Zakona o obveznim odnosima i to: čl. 29. st. 1. ZOO-a (Dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate.) te čl. 172. ZOO-a (Ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica.). Dakle, ako sud utvrdi pravnu osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva, tada tuženik (kao dužnik koji kasni s ispunjenjem novčane obveze) duguje tužiteljici i zatezne kamate. Pa ako će doći do takvog slučaja, možebitno podmirenja obveze imaju jasan zakonom propisani redoslijed podmirenja, prema kojem se zatezne kamate svakako podmiruju prije glavnice, kako je to vještak ispravno i napravio. Što se pak tiče odredbe čl. 19.c st. 1. toč. 4. ZID ZPK/15. na koju se tuženik poziva, vještak ističe kako ta odredba jednostavno znači da korisnik kredita (kao vjerovnik priznate preplate) nema pravo na zatezne kamate na taj iznos, a koje bi mu po općem propisu pripadale za razdoblje od 1. listopada 2015. (prvi dan nakon obračunskog datuma konverzije), do dana s kojim će se ta preplata iskoristiti. Vještak nije računao zatezne kamate na preplatu utvrđenu konverzijom, već je računao zatezne kamate na iznose koji su predmet ovog postupka. Slijedom iznesenoga, vještak u cijelosti ostaje kod utvrđenja i izračuna iz nalaza, kao i kod danog mišljenja.

14. Navedeni financijski vještak je na ročištu 8. svibnja 2025. (list 414-417) usmeno iznio prethodno dani pisani nalaz i mišljenje, kao i pisane dopune istoga, kod kojih je u cijelosti ostao, iskazujući u istom smislu. Ujedno se očitovao na tuženikove primjedbe navodeći da je preplatu po konverziji koja je priznata u iznosu 1.211,97 HRK uračunao u skladu s odredbama čl. 29. st. 1. odnosno čl. 172. Zakona o obveznim odnosima, dakle ta je preplata iskorištena za djelomično podmirenje obračunatih zateznih kamata na izračunate razlike po obje osnove. Na upit koliko bi iznosilo u konačnici razlika da se ta preplata po konverziji uračunala u djelomično podmirenje glavnica dakle, razlika po obje osnove, vještak odgovara da bi se u konačnici radilo o jednom te istom iznosu razlika, no struktura tog iznosa bila bi drukčija. To znači da u skladu s pisanom dopunom nalaza i mišljenja od 24. travnja 2024. radilo bi se o manje priznatom iznosu preplate od 6.166,37 EUR, koji bi se sastojao od iznosa 4.287,27 EUR neplaćene glavnice i iznosa 1.879,10 EUR dospjelih neplaćenih zateznih kamata. Na upit kojim rješenjem je bilo naloženo računati zatezne kamate, vještak odgovara kako je to naloženo rješenjem suda posl. br. P-10200/2023-44 od 11. travnja 2024., kojim je određeno očitovanje na tuženikove prigovore odnosno prijedloge tuženika za uračunavanje u obzir preplate priznate tužiteljici u konverziji. Naime, kako bi se na zakoniti način uzela u obzir preplata priznata na 30. rujna 2015., potrebno je u skladu s odgovarajućih odredbama Zakona o obveznim odnosima iznose koji dospijevaju na različite datume svesti na jedan datum, a to se po zakonu radi obračunom zateznih kamata. Dakle, samom tuženikovom primjedbom, a kako bi se izračuni sačinili u skladu sa zakonom, implicitno je zadano računati zatezne kamate u kojem smislu je vještak i sačinio daljnje izračune.

15. Navedeni pisani nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Zrinka Ručevića, kao i pisane dopune istoga te usmena izlaganja istoga i očitovanja na tuženikove primjedbe, su u cijelosti prihvaćeni, ocijenivši ih sveobuhvatnim, uvjerljivim, nepristranim, objektivnim i stručnim, temeljenim na mjerodavnim ispravama, te dugogodišnjem vještačkom iskustvu u brojnim sudskim postupcima. Također, budući da su razjašnjene i otklonjene sve tuženikove primjedbe, odnosno nije se ukazala osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja niti bilo kakvi drugi nedostaci glede istog, odbijen je tuženikov prijedlog za određivanjem daljnjeg dopunskog financijskog vještačenja povodom ustrajanja kod istaknutih primjedbi, kako je odlučeno raspravnim rješenjem od 8. svibnja 2025. (list 416).

16. Daljnji dokazi nisu izvedeni, jer isti dokazni prijedlozi nisu potrebiti, s obzirom da potonje ne može biti od utjecaja na odlučivanje u ovoj pravnoj stvari s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev. Stoga, nisu niti posebno cijenjeni ostali dokazi, poglavito sudska praksa na koje se poziva tuženik u prilog svojih tvrdnji. Rješenjem s pripremnog ročišta 29. siječnja 2020. (list 69-71) je određeno koji će se dokazi izvoditi kao mjerodavni za utvrđenje odlučnih činjenica (toč. I.), dok ostali dokazi nisu izvedeni, jer isto nije potrebito, budući da će drugim određenim dokazima predmet biti dovoljno raspravljen i utvrđene sve odlučne činjenice mjerodavne za donošenje odluke u ovom predmetu. Osim toga sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati postupak provesti bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova te je sud dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku, u smislu čl. 10. st. 1. ZPP-a.

17. Poglavito s obzirom na recentnu sudsku praksu, prije svega odluke donesene u korist potrošača, odnosno presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i odnosne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev- 221/18 od 3. rujna 2019. i Rev-18/18 od 26. svibnja 2020., kao i mjerodavne odluke Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije (u predmetima br. C-26/13 presuda od 30. travnja 2014., C-51/17 presuda od 20. rujna 2018. i C-118/17 presuda od 14. ožujka 2019.).

Naime, na istaknute okolnosti istaknute već postoje pravna utvrđenja iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbi za zaštitu kolektivni interesa i prava (čl. 502.a st. 1. ZPP-a), dok se ovdje radi o posebnoj parnici-pojedinačnom restitucijskom zahtjevu u kojem se je tužiteljica pozvala na ista pravna utvrđenja pa je stoga ovaj sud vezan za ista utvrđenja (čl. 502.c ZPP-a), kao i s obzirom na odredbu čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 41/14. i 110/15., dalje: ZZP/14.) o vezanosti za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14., a slijedom toga i obveza primjena utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi isplate, zbog ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori i s valutnom klauzulom u CHF nije potrebito ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, sukladno pravnom shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019.

Stoga, suprotno tuženikovim tvrdnjama, tužiteljica nije dužna dokazivati točnost svojih navoda za postizanje uspjeha tužiteljice u parnici kako bi sud utvrdio ništetnost predmetnih odredaba, već naprotiv, tužiteljica ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora.

Ujedno, suprotno tuženikovim tvrdnjama, tužiteljica unatoč sklopljenom sporazumu o konverziji, tj. Dodatku Ugovoru o kreditu od 14. siječnja 2016., ima i nadalje pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, sukladno pravnom shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2868/18-2 od 12. veljače 2019.

Naposljetku, rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske u tzv. Oglednom postupku posl. br. Gos-1/19 od 4. ožujka 2020., kojim je odlučeno kako sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje: ZID ZPK) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, no, istom odlukom u navedenom Oglednom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske je iznio pravno shvaćanje kako tužitelj ima pravni interes za podnošenje kondemnatornog zahtjeva i u slučaju kada je konverzija provedena u skladu sa Zakonom. Navedeno je shvaćanje u skladu s presudom Suda Europske unije br. C-118/17 od 14. ožujka 2019. i njegovim tumačenjem Direktive 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima kojima daje apsolutnu zaštitu i punu restituciju potrošačima, odnosno povrat koristi koju je pružatelj usluge stekao uslijed nepoštenih ugovornih odredbi.

Stoga je u pravu tužiteljica kada, pozivom na recentnu sudsku praksu, ističe da ništetnost odredbi utvrđena u kolektivnom sporu predstavlja i ništetnost odredbi ugovora u pojedinačnom postupku, kao i da konverzija ne poništava pravne učinke osnovnog ugovora koji je bio na snazi do dana konverzije, to tim više što tužiteljica ne osporava učinjenu konverziju u ovom slučaju, već traži preplaćene iznose do trenutka sklapanja sporazuma o konverziji.

18. Nadalje, odredbom čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) izričito navedeno da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Međutim, glede tužiteljičinog položaja potrošača, valja istaknuti recentnu odluku Suda Europske unije br. C-198/20 od 10. lipnja 2021., kojom je presuđeno da se zaštita predviđena Direktivom Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u ugovorima sklopljenim s potrošačima primjenjuje na sve potrošače, a ne samo na one koji se mogu smatrati ''prosječnim potrošačima, normalno informiranim i razumno pažljivim i informiranim''. Naime, tužiteljica je položaj potrošača dokazala priloženim Ugovorom o namjenskom kreditu, iz kojeg proizlazi da je tužiteljica, kao fizička osoba, podigla namjenski stambeni kredit, radi dovršenja kuće, dakle za stambene potrebe tužiteljice i njezine obitelji, dakle novac koji je utrošila iskoristila je namjenski, za vlastite, privatne svrhe, odnosno za životne potrebe tužiteljice, a to nije poslovanje niti poduzetništvo tužiteljice, dakle tužiteljica je potrošač. Ukoliko tuženik ima drukčija saznanja (npr. da tužiteljica nije potrošač, već trgovac), dužan je isto i dokazati, s obzirom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-18/18-2 od 26. svibnja 2020.

19. Neosnovan je prigovor zastare. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi i rješenju posl. br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. zauzeo shvaćanje kako je zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju pojedinačnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014., jer je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesena 13. lipnja 2014., kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu iste tužbe, tj. od 14. lipnja 2014. S obzirom da je predmetna tužba podnesena 5. lipnja 2019. (list 1), očito je da ista tražbina nije pala u zastaru. Naposljetku, neosnovan je prigovor zastare glede konačno postavljenog tužbenog zahtjeva i to podneskom predanim 4. travnja 2024. (list 287-291), kojim su u EUR iskazane ranije naznačene novčane vrijednosti kao u podnesku predanom 8. listopada 2020. (list 167-173), jer istim tužiteljica nije promijenila istovjetnost tužbenog zahtjeva u odnosu na činjenične navode iz tužbe i tužbeni zahtjev kako je postavljen do zaključenja prethodnog postupka, već je iz opravdanih razloga nakon zaključenja prethodnog postupka i to po izvedenom financijskom vještačenju, s potonjim uskladila i time konačno postavila tužbeni zahtjev.

20. Naime, mjerodavnom odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/03.), koja je istovjetno kasnijoj odredbi čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07.), je propisano da ugovorna odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom.

21. U odnosu na uputu višeg suda glede utvrđenja je li konverzija napravljena zakonito i računski ispravno odnosno uračunati pri konverziji priznati iznos preplate, kao i razloga možebitne nevaljanosti ugovora, u pravu je tužiteljica kada ističe da isto nije od odlučnog utjecaja te se ista protivila izvođenju dopunskog financijskog vještačenja na iste okolnosti kako to predlaže tuženik. To stoga što je tužbeni zahtjev postavljen za tražbine nastale do konverzije u ovom slučaju, dakle nisu obuhvaćeni učinci konverzije. Naime, tužiteljica ne osporava učinjenu konverziju u ovom slučaju već traži preplaćene iznose do trenutka sklapanja sporazuma o kokverziji-Dodatka Ugovoru o kreditu od 14. siječnja 2016. Tuženik ističe da je u konverziji priznata preplata u iznosu 1.211,97 HRK i to zbog kamatne stope i valutne klauzule, a što vještak nije iskazao osnovnim financijskim vještačenjem, već je iskazao preplatu po osnovi glavnice, a što nije predmet spora. No, tužiteljica osnovano ističe da tuženik uopće nema pravo zahtijevati preplate prilikom konverzije uračunati u iznose na koje se odnosi tužbeni zahtjev, zbog toga što se tužbeni zahtjev odnosi samo do trenutka konverzije, a ne i nakon toga, a općepoznato je da konverzijom tužiteljica nije obeštećena i da kada bi se računale ništetne odredbe početnog Ugovora, onda bi i iznosi dobiveni konverzijom bili daleko manji (glavnica i samim tim anuiteti koje se nastavljaju plaćati u EUR); potom, tuženik uopće nije istaknuo nikakav protutužbeni zahtjev ili zahtjev za uračunavanje preplate tijekom konverzije, već je samo neodređeno isticao neosnovane pravne primjedbe; te završno ističe i prigovor zastare zahtjeva za uračunavanje preplate kod konverzije, bilo u kamate na koje se odnosi tužbeni zahtjev, bilo u iznos glavnice na koji se odnosi tužbeni zahtjev.

22. Glede zakonske konverzije kredita iz CHF u EUR, ističe se da unatoč konverziji koja može biti valjana, potrošač potpisom dodatka ugovoru o kreditu kojima je ista provedena, zadržava pravo na punu restituciju koju mu jamče propisi koji uređuju zaštitu potrošača, te to pravo ne može biti ukinuto nikakvim pristankom potrošača, bilo dragovoljnim, bilo prisilnim. Ovo stoga što namjera i cilj ZID ZPK iz 2015. g. nije bila uklanjanje posljedica ništetnih odredaba i obeštećenje potrošača, već samo njihovo izjednačavanje s EUR dužnicima putem simulacije otplate. Stoga, u slučaju konverzije nema govora ni o kakvoj novoj pravnoj osnovi uslijed koje bi kreditorima pripalo pravo zadržati nepripadno stečene koristi od ništetnih odredaba. Naime, obnova (novacija) je institut obveznog prava koji podrazumijeva, prije svega, da je u ugovornom odnosu došlo do promjene pravne osnove ugovora ili da je došlo do promjene glavne činidbe. Dakle, ukoliko su pravna osnova (ugovor o kreditu) i glavna činidba (novčana činidba) i nadalje dodacima nepromijenjeni, tada nema govora ni o kakvoj obnovi (novaciji), odnosno nastanku nove pravne osnove koja bi opravdavala zadržavanje nepripadno stečenih koristi. Drugim riječima, radi se o istom ugovornom odnosu i istoj pravnoj osnovi nepoštenog i ništetnog stjecanja tuženika za razdoblje do konverzije, samo s naknadno izmijenjenim valorimetrom po kojem se obračunava kunska protuvrijednost mjesečnog anuiteta. Promjena valorimetra predstavlja izmjenu načina ispunjenja postojeće obveze, na način da je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti vezano za EUR, umjesto za dotadašnji CHF, dok se i nadalje radi o novčanoj činidbi kao i u ranijem slučaju kada su potrošači plaćali anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema CHF, slijedom čega se takva izmjena ne smatra obnovom, sukladno odredbi čl. 145. st. 2. ZOO-a. Na navode o provedenoj konverziji i njezinoj zakonitosti i ustavnosti, unatoč tome, tužiteljica zadržava pravo na punu restituciju pa stoga ovdje ne dolazi do isključivanju mogućnosti tužiteljice za istom, poglavito pozivom na presudu Suda EU br. C-118/17.

Stoga, tuženik izvlači pogrješne zaključke iz rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske u tzv. Oglednom postupku posl. br. Gos-1/19 od 4. ožujka 2020., kojim je odlučeno kako sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje: ZID ZPK) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Naime, i u navedenom Oglednom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske iznio je pravno shvaćanje kako tužiteljica ima pravni interes za podnošenje kondemnatornog zahtjeva i u slučaju kada je konverzija provedena u skladu sa Zakonom. Navedeno je shvaćanje u skladu s presudom Suda Europske unije br. C-118/17 od 14. ožujka 2019. i njegovim tumačenjem Direktive 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima kojima daje apsolutnu zaštitu i punu restituciju potrošačima, odnosno povrat koristi koju je pružatelj usluge stekao uslijed nepoštenih ugovornih odredbi.

Ujedno, suprotno tuženikovim tvrdnjama, tužiteljica unatoč sklopljenom sporazumu o konverziji, tj. Dodatku Ugovoru o kreditu od 14. siječnja 2016. siječnja 2016., ima i nadalje pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, sukladno pravnom shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2868/18-2 od 12. veljače 2019.

Stoga je u pravu tužiteljica kada, pozivom na recentnu sudsku praksu, ističe da ništetnost odredbi utvrđena u kolektivnom sporu predstavlja i ništetnost odredbi ugovora u pojedinačnom postupku, kao i da konverzija ne poništava pravne učinke osnovnog ugovora koji je bio na snazi do dana konverzije.

23. S obzirom na utvrđenja iz ovako izvedenih dokaza i pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, odnosno pozivajući se na odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, proizlazi da je tuženik povrijedio prava tužiteljice, kao potrošača-korisnika kredita, tako što je u predmetnom potrošačkom Ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom ovdje tuženika, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, pa je stoga ista ugovorna odredba ništetna. Naime, visina kamatne stope je bitan sastojak ugovora o kreditu, pa je stoga za svaku njezinu promjenu kao i za promjenu svih bitnih sastojaka kod svake vrste ugovora, potrebito sklapanje dodatka ugovora, a za sklapanje kojeg je ponovno potrebita suglasnost volja obiju ugovornih strana. Iz navedenoga jasno proizlazi da je tuženik jednostranim donošenjem odluka o promjeni redovne kamatne stope, a koje promjene nisu bile određene nikakvim parametrima, neprekidno i to kako za vrijeme sklapanja Ugovora, tako i za vrijeme njegova trajanja, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te na štetu druge ugovorne strane, ovdje tužiteljice. Isto tako, utvrđene su ništetnim i odluke o valutnoj klauzuli, jer je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, dok tuženik suprotno nije dokazao, te posljedično primjenom čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO) proizlazi da je tuženik povrijedio prava tužiteljice, kao potrošača-korisnika kredita, tako što je u predmetnom potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena jednostrana promjena kamatne stope i valutna klauzula u CHF, odnosno proizlazila bi ništetnosti spornih uglavaka predmetnog Ugovora o kreditu i kao posljedica iste ništetnosti opravdanost zahtjeva za isplatu s osnove ''preplaćenih anuiteta''.

24. Uzgred rečeno, tuženik nije pridonio odgovarajući dokaz radi utvrđenja istinitosti svojih navoda pa se u ovom slučaju ima primijeniti pravilo o teretu dokazivanja koje obvezuje sud da uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava, u smislu čl. 221.a ZPP-a.

25. Zbog izloženog, proizlazi ništetnost odredbi Ugovora o kreditu u dijelu kojim je tuženik, kao kreditor-banka ugovorila da može mijenjati kamatnu stopu jednostrano svojom odlukom i u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, temeljem čl. 322. i 324. ZOO-a.

26. Na temelju financijskog vještačenja je utvrđena visina tužiteljičine tražbine, odnosno ukupno iznos 4.448,13 EUR / 33.514,44 HRK više plaćenih anuiteta uslijed više plaćenih ugovornih kamata uslijed tuženikovog jednostranog povećanja kamatne stope i valutne klauzule, tj. promjene tečaja CHF za HRK, kako je to pobliže sa svakom pojedinačnom uplatom iskazano u ukupnosti u stupcu 'r' Tabele 1 iz nalaza (list 83- 87).

27. S obzirom na djelomičnu ništetnost Ugovora, kao posljedicu iste u smislu čl. 323. ZOO-a, valjalo je prihvatiti zahtjev za vraćanje primljenih iznosa zbog preplaćenih kamata u iznosu 1.754,13 EUR / 13.216,48 HRK i zbog tečajne razlike u iznosu 2.694,00 EUR / 20.297,96 HRK, dakle ukupno u iznosu 4.448,13 EUR / 33.514,44 HRK, kako je to utvrđeno financijskim vještačenjem, s kojim je tužiteljica uskladila tužbeni zahtjev i to podneskom predanim 4. travnja 2024. (list 287-291), kojim su u EUR iskazane ranije naznačene novčane vrijednosti kao u podnesku predanom 8. listopada 2020. (list 167-173), kao stečenog bez osnove, temeljem čl. 1111. ZOO-a, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana plateža svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do isplate, sukladno čl. 1115. ZOO-a, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi čl. 183. st. 1. ZOO-a, po kamatnoj stopi do 31. prosinca 2007. propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine, br. 153/04.) te nadalje od 1. siječnja 2008. određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, kako je odlučeno pod toč. I. i II. izreke presude.

28. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, odnosno isti su odmjereni s obzirom na vrijednost predmeta spora, zahtjev za naknadu troškova i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22. te 138/23., dalje: OT), imajući na umu vrijednost boda u iznosu 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) i pravo odvjetnika obračunati na sve obavljene radnje pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46. OT).

29. Slijedom navedenog, tužiteljici je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava tužbe (Tbr. 7./1. OT) i podnesaka od 2. listopada 2019. i 8. listopada 2020. (Tbr. 8./1. OT) te troška zastupanja na ročištima 29. siječnja 2020. i 18. veljače 2021. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, te troška zastupanja na ročištu za objavu u iznosu 100,00 EUR (Tbr. 9./3. OT), dakle ukupno u iznosu 1.100,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (275,00 EUR), kao i troška sudske pristojbe za tužbu u iznosu 90,92 EUR / 685,00 HRK i za presudu u iznosu 90,92 EUR / 685,00 HRK. Ujedno je tužiteljici u cijelosti valjalo priznati trošak financijskog vještačenja u iznosu 331,81 EUR / 2.500,00 kn, jer je isto bilo neophodno za utvrđenje osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva. Nadalje, valjalo je priznati i daljnje troškove koji se sastoje od troška sastava podnesaka od 4. travnja 2024., 4. lipnja 2024. i 4. travnja 2025. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 11. travnja 2024. i 8. svibnja 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 1.000,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (250,00 EUR). Međutim, nije priznat kao potrebit trošak sastava podneska od 13. veljače 2020. u iznosu 50,00 EUR sa zateznim kamatama jer istim dostavlja dokaz o platežu predujma troška vještačenja. Stoga je tužiteljici valjalo dosuditi parnične troškove u sveukupnom iznosu 3.138,65 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate, jer se zatezne kamate na parnične troškove mogu stranci odrediti i u parničnom postupku, temeljem primjene čl. 151. st. 3. ZPP-a, kako je odlučeno pod toč. III. izreke presude, dok je ostatak tužiteljičinog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, valjalo odbiti kao neosnovan (toč. IV. izreke presude).

30. Također je i tuženiku valjalo odmjeriti troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava odgovora na tužbu i podnesaka od 22. siječnja 2020., 28. rujna 2020. i 16. studenoga 2020. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištu 18. veljače 2021. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 1.000,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (250,00 EUR). Ujedno je valjalo u cijelosti priznati trošak pristupa financijskog vještaka na ročište 18. veljače 2021. u iznosu 33,18 EUR / 250,00 HRK. Nadalje, valjalo je tuženiku priznati i daljnje troškove koji se sastoje od troška sastava žalbe od 7. travnja 2021. u zahtijevanom iznosu 250,00 EUR (Tbr. 10./1. OT) te sastava podnesaka od 26. ožujka 2024., 18. lipnja 2024., 31. ožujka 2025 i 23. travnja 2025. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 11. travnja 2024. i 8. svibnja 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 1.450,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (362,50 EUR), kao i troška sudske pristojbe za žalbu u zahtijevanom iznosu 90,93 EUR te troška pristupa vještaka na ročište 8. svibnja 2025. u zahtijevanom iznosu 65,00 EUR. Međutim, nije priznat kao potrebit trošak sudske pristojbe za odgovor na tužbu po odluci suda, jer isti nije određeno postavljen (čl. 164. st. 2. ZPP- a) i to glede visine, to tim više što isti nije niti nastao, već isti nastaje pravomoćnim završetkom postupka i ovisno o uspjehu u sporu. No, ovako odmjereni parnični troškovi u iznosu 3.251,61 EUR sa zatraženim zateznim kamatama nisu dosuđeni tuženiku, s obzirom na neuspjeh istoga u sporu, odnosno valjalo je odbiti tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova sa zateznim kamatama, kao neosnovan, kako je odlučeno pod toč. V. izreke presude.

31. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, br. 57/22.) su iskazane novčane vrijednosti, s obzirom na fiksni tečaj konverzije 7,53450 HRK / 1 EUR.

32. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu 12. lipnja 2025.

S u d a c:

Mario Klarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude je dopuštena žalba Županijskom sudu u Splitu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku 15 dana od dana objave presude, odnosno od dana dostave ove presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. ZPP-a).

DNA: - opun. tužiteljice i

- opun. tuženika.