REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1071/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Mariju Klariću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice: NR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu, Vrbani 15, protiv tuženika: Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, kojeg zastupa opunomoćenik Ivo Šućur, odvjetnik u Zagrebu, Ribnjak 40, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 13. svibnja 2025. u nazočnosti tužiteljice i zamjenika tužiteljičinog opunomoćenika te zamjenika zamjenika tuženikovog opunomoćenika, 12. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu br.: 211610, sklopljenog 9. listopada 2007. između ovdje tuženikovog prednika Volksbank d.d., Zagreb i tužiteljice

NR, [adresa], koje glase:

- u toč. 6.1.: ''Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 1,10% (jedancijeladesetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.'';

- u toč. 6.2.: ''Naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva: Jednokratna uplata po premijskoj stopi od 1,95% (jedancijeladevedesetpetposto) na iznos glavnice uvećane za 20% sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja sa osiguravajućom kućom. Iznos premije se naplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita.''

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos 81,86 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 10. listopada 2007. do isplate, po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos 174,12 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 10. listopada 2007. do isplate, po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu 1.106,18 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 12. lipnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

V. Odbija se ostatak tužiteljičinog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

VI. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužba je predana ovome sudu e-komunikacijom 17. veljače 2025. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 1), u kojoj se navodi da je 9. listopada 2007. tuženikov prednik Volksbank d.d., Zagreb, sklopio s tužiteljicom Ugovor o kreditu br.: 211610, a kojim je tuženikov prednik odobrio tužiteljici kredit u iznosu 12.763,31 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita (dalje: Ugovor o kreditu). Odredbom toč. 6.1 predmetnog Ugovora je tuženik obvezao tužiteljicu na plaćanje naknade za obradu kredita, bez da joj je prethodno, niti naknadno jasno i nedvojbeno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, u kojem postotku tuženik tereti tužiteljicu, odnosno zbog čega baš taj postotak, u kojem razdoblju i konačnom iznosu, što navedenu obvezu tužiteljice, kao potrošača, čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima (tzv. ulazna naknada). Nadalje, sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju određuju čl. 81. st. 1. i st. 2. i čl. 82. podst. 10. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03.), s obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed paušalno formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženik, kao jača ugovorna strana, te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom, a kojom je tužiteljici nametnuta obveza s čijim sadržajem niti je bila upoznata, niti je o njoj mogla pregovarati i utjecati na sadržaj iste. Slijedom toga, nije mogla porediti visinu naknade s drugim kreditorima, te sama odlučiti koja joj je ponuda u svojoj ukupnosti povoljnija. Dakle, tuženik je tužiteljici odobrio jedan iznos kredita, a faktički joj je isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši je prilikom isplate kredita za iznos 616,74 HRK / 81,86 EUR, nezakonito i potpuno netransparentno mu nametnuvši apstraktnu ulaznu naknadu. Povrh toga, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditiranog iznosa, isti je obračunavao i tužiteljici zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle s uračunatom ulaznom naknadom, iako joj je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita. Na taj način prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, na štetu ovdje tužiteljici. U prilog tvrdnji o nepoštenim predmetnim odredbama tužiteljica se poziva na pravna shvaćanja izražena u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024., posl. br. Revd-1974/2023-2 od 14. lipnja 2023. i Revd-1601/2024-2 od 30. travnja 2024., kao i odlukama Suda EU u predmetima broj C-224/19, C-259/19, C-84/19, C-222/19 i C- 252/19. Nadalje, odredbom toč. 6.2. predmetnog Ugovora je tuženik obvezao tužiteljicu na plaćanje naknade za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva, bez da joj je prethodno, niti naknadno jasno i nedvojbeno predočio strukturu navedenih uvjeta, od čega se isti sastoje, zbog čega baš u tom postotku tereti tužiteljicu, u kojem razdoblju i konačnom iznosu, kod kojeg osiguravajućeg društva te ima li korisnik kredita mogućnost odabira želi li osigurati predmetni kredit i kod kojeg osiguravajućeg društva, što sve navedenu obvezu tužiteljice, kao potrošača, čini također u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, sporne odredbe u potpunosti odgovaraju pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju određuju čl. 81. st. 1. i st. 2. te čl. 82. podst. 10. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03.), s obzirom da se radi o odredbama koje su unaprijed paušalno formulirane u tipskom, standardiziranom obrascu Ugovora kojeg je sastavio tuženik, kao jača ugovorna strana, te o kojima se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom, a kojom su tužiteljici nametnute obveze s čijim sadržajem niti je bila upoznata, niti je o njima mogla pregovarati i utjecati na sadržaj istih. Slijedom toga, nije mogla porediti visinu naknada niti s drugim kreditorima, niti drugim osiguravajućim društvima te sama odlučiti koja ponuda u svojoj ukupnosti je povoljnija. Na taj način prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, na štetu ovdje tužiteljice. Dakle, tuženik je tužiteljici odobrio jedan iznos kredita, a faktički joj isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove osiguranja kredita kod osiguravajućeg društva, teretivši je prilikom isplate kredita za iznos 1.311,93 HRK / 174,12 EUR, nezakonito i potpuno netransparentno joj nametnuvši naknadu za osiguranje kredita. Povrh toga, nakon isplate i terećenja po osnovi naknade za osiguranje kredita koju je tuženik naplatio iz kreditiranog iznosa, isti je obračunavao i tužiteljici zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle s uračunatom naknadom za osiguranje kredita, iako joj je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita. Na taj je način također prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, na štetu ovdje tužiteljice. U prilog trvdnji o nepoštenim predmetnim odredbama tužiteljica se poziva na pravna shvaćanja izražena u odluci Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-408/2024 od 2. srpnja 2024., kao i odlukama Suda EU u predmetima br. C-224/19, C-259/19, C-84/19, C- 222/19 i C-252/19. Slijedom navedenog, tužiteljica predlaže donijeti presudu kojom će se prihvatiti tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnim ugovornih odredbi glede tzv. ulazne naknade i naknade za osiguranje kredita te posljedično isplatu iznosa 81,86 EUR i iznosa 174,12 EUR, sve sa zateznim kamatama od 10. listopada 2007., uz naknadu tužiteljici parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.

2. Odgovor na tužbu je predan ovome sudu e-komunikacijom 24. ožujka 2025. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 24), u kojem se navodi da je tužbu u cijelosti neosnovana zbog čega ju tuženik osporava u cijelosti. U bitnome, tužba i tužbeni zahtjev neosnovani su zbog razloga: Tužiteljeva tražbina je u zastari; O naknadi za administraciju kredita; Tužiteljeve tvrdnje da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu su neosnovane i neutemeljene; O visini tužbenog zahtjeva. Prije upuštanja u raspravljanje o osnovi tužbenog zahtjeva, tuženik stavlja prigovor zastare. Tužiteljica je predmetni parnični postupak pokrenula tek 17. veljače 2025. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova, sukladno Zakonu o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05. -126/21., dalje: ZOO), ovisno o pravnoj kvalifikaciji tužiteljeve tražbine. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe čl. 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Iako tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 9. listopada 2007. između tuženikovog prednika i tužiteljice, na iznos 12.763,31 CHF, za očekivati je da je i subjektivni i objektivni rok za isplaćene naknade protekao. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe čl. 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Stoga sukladno čl. 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja, a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužiteljici zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužiteljice za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništetnog pravnog posla. Takvo je pravno shvaćanje izraženo i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev x-183/2011. Zaključno, o kojoj god pravnoj kvalifikaciji bi se u predmetnom slučaju radilo, zastara je svakako nastupila za tužiteljeve tražbine. Tuženik prije svega ističe da odredba o ulaznoj naknadi i odredba za osiguranje kredita propisuju jasne i nedvojbene iznose naknada koji se imaju naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobrenje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 1,10% na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i možebitnu nepoštenost odnosno ništetnost navedene odredbe, odnosno 1,95% na iznos glavnice uvećane za 20% za naknadu za osiguranje kredita. Za utvrđenje nepoštenosti pojedine odredbe sukladno čl. 81. ZZP-a tužitelj je dužan dokazati, kako osnovu, tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebito je kumulativno ispuniti uvjete: o istoj odredbi nije se pojedinačno pregovaralo; odredba je i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; odredba je suprotna načelu savjesnosti i poštenja i stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja. Naime, toč. 6. Ugovora je jasno propisano da se tužiteljica obvezuje tuženiku platiti temeljem Ugovora naknadu za administraciju i obradu kredita (toč. 6.1.), pri čemu je iznos te naknade jasno i razumljivo izražen u postotku od 1,10% od iznosa kredita, kao i platiti naknadu za osiguranje kredita po premijskoj stopi od 1,95% na iznos glavnice uvećane za 20%. Apsurdno je tvrditi da bi ovakva odredba, naznačena na prvoj stranici Ugovora o kreditu bila nerazumljiva ili teško uočljiva tužitelju. Dakle, već je samim pregledom Ugovora moguće zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke-jasna i lako uočljive odredbe. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivom mjestu, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Očito je stoga da se o navedenim naknadama pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu Tarife te da je tužiteljica u svakom trenutku bila slobodna odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Nadalje, odredbe o naknadama iz Ugovora su jasne, uočljive i lako razumljive. Da su odredbe jasne i uočljive nije i ne može biti dvojbeno, budući da su iste sastavni dio Ugovora i u njemu su izričito navedene. Postojanje i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita, kao i za osiguranje kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila je uvriježena u praksi banaka te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanje spomenute naknade. Glede tužiteljičine tvrdnje da se o predmetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, tužiteljica istu tvrdnju nije potkrijepila niti jednim dokazom. Tužiteljica nije niti pokušala dokazati da se radilo o formularnom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužiteljica nije imala utjecaja. Svaki ugovor o potrošačkom kreditu što ga tuženik sklapa ili je sklapao s potrošačem prilagođen je potrošaču s kojim se ugovor sklapa. Pa se tako ugovori o kreditu između više potrošača razlikuju u bitnim sastojcima ugovora kao što su kamatna stopa, iznos glavnice, vrijeme otplate i drugim. Iz navedenog proizlazi da je tužitelj samo paušalno naveo svoje tvrdnje bez ikakvih dokaza. Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je uvršten spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU, kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Poglavito što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita i naknade za osiguranje kredita. Tuženik se poziva na presudu Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022. Nadalje, tužiteljičine tvrdnje da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu su neosnovane i neutemeljene. Tuženik se poziva na presudu Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-1215/2020. Zaključno, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske, a tužiteljica nije predložila niti jedan dokaz kojim bi dokazala suprotno. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik napominje da tužiteljica nije dokazala niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini. Tuženik u skladu s prethodnim navodima, predlaže u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu tuženiku parničnih troškova.

3. Tijekom postupka izvedeni su dokazi i to uvidom u Ugovor o kreditu br.: 211610 od 9. listopada 2007., uz javnobilježničku potvrdu sadržaja od istoga dana (list 7-21) te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice osobno kao stranke na ročištu 13. svibnja 2025. (list 190 i 191).

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem djelomične ništetnosti ugovora o kreditu, odnosno uglavaka glede naknade za obradu kreditnog zahtjeva i administraciju kredita te naknade za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva, te posljedično zahtjev za isplatu istih naknada, kao povrat stečenog bez osnove.

Nije sporno da je tuženikov prednik s tužiteljicom sklopio u Zagrebu 9. listopada 2007. Ugovor o kreditu br.: 211610.

Sporna je ništetnost navedenih uglavaka Ugovora o kreditu te posljedično pravo na isplatu odnosnih naknada i to za obradu kreditnog zahtjeva i administraciju kredita te za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva, kao pravo na povrat stečenog bez osnove, dakle sporna je osnovanost, dok nije sporna visina tužbenog zahtjeva. Istaknut je prigovor zastare.

6. Uvidom u Ugovor o kreditu br.: 211610 od 9. listopada 2007., uz javnobilježničku potvrdu sadržaja od istoga dana (list 7-21), utvrđeno je da je isti sklopljen u Zagrebu između Volksbank d.d., Zagreb, ovdje tuženikovog prednika, kao kreditora ili predlagatelja osiguranja i NR, ovdje tužiteljice, kao korisnika kredita i protivnika osiguranja, u svezi kredita u iznosu 12.763,31 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize koji je vrijedio na dan isplate (toč. 1.); ugovorena je kamatna stopa i to redovna kamatna stopa od 5,30% godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora; efektivna kamatna stopa od 7,47%; interkalarna kamata naplaćuje se tijekom otplate kredita i sadržana je u anuitetima, a obračunava se u visini redovne kamatne stope i redovna kamata po dospijeću je promjenjiva, po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama kreditora te se obračunava i naplaćuje na sva dospjele, a nenaplaćene tražbine od prvog dana nakon dana dospijeća do dana naplate (toč. 2.); ugovorena je namjena kredita za kupnju vozila-pokretnina (toč. 3.); ugovorena je valutna klauzula odnosno kredit se ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti (toč. 4.); ugovoren je rok otplate od 60 mjeseci (toč. 5.); glede naknada ugovorena je naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita i to jednokratno od 1,10% od iznosa kredita, minimalno 500,00 HRK naplaćuje se neposredno prije isplate kredita (toč. 6.1.) i naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućih društva je jednokratna uplata po premijskoj stopi od 1,95% na iznos glavnice uvećane za 20% sukladno Ugovoru o osiguranju tražbina s osiguravajućom kućom te se iznos premije naplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita (toč. 6.2.) i glede načina otplate je ugovoreno da korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu 242,62 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize koji je vrijedio na dan dospijeća te anuiteti dospijevaju na naplatu svakog 1. dana u mjesecu počev od 1. studenoga 2007., a korisnik kredita dužan je osigurati pokriće na kunskom računu za otplatu kredita najmanje u iznosu dospjelog anuiteta (toč. 8.).

7. Na temelju iskaza tužiteljice, saslušane osobno kao stranke na ročištu 13. svibnja 2025. (list 190 i 191), koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, jer o odlučnim činjenicama ima neposredna saznanja, a koja je iskazom u cijelosti ostala kod navoda iz tužbe te svih tužiteljičinih navoda istaknutih tijekom postupka, te je iste navode dopunila i pojasnila, utvrđeno je da je tužiteljica tijekom 2007. godine kod tuženikovog prednika Volksbank d.d., Zagreb, podigla predmetni kredit za automobil, vezan uz CHF, uz promjenjivu kamatnu stopu, na rok otplate od 5 godina. Istim kreditom je tužiteljica kupila osobni automobil marke Citroen, tip C1, isključivo za vlastite potrebe, dakle, ne u komercijalne svrhe. Isti kredit je tužiteljici prvi kredit, odnosno tužiteljica nije imala ranijih iskustava u bankarskom poslovanju, potrošačkom kreditiranju niti bilo kakvih pravnih niti ekonomskih znanja. U vrijeme sklapanja Ugovora tužiteljica nije bila nositeljica obrta niti je obavljala poslovnu ni inu trgovačku registriranu djelatnost ni slobodno zanimanje, već je ostvarivala prihode od nesamostalnog rada (plaću), kao zaposlenica. Odnosni auto salon uputio je tužiteljicu na Volksbank d.d., Zagreb, kao kreditora. Tužiteljica nije imala mogućnost pregovarati o niti jednoj ugovornoj odredbi niti je znala za istu mogućnost, već je prihvatila ponuđeni Ugovor. Nitko od ovlaštenih osoba nije informirao tužiteljicu o sadržaju i značenju pojedinih ugovornih odredbi niti o ekonomskim ni pravnim posljedicama istih. Tužiteljica je letimično, ovlaš pročitala Ugovor prije nego ga je potpisala-sklopila te joj je bilo jasno i razumljivo. Tužiteljica je u cijelosti i u ugovorenom roku isplatila predmetni kredit. Isključivo je tužiteljica otplaćivala anuitete kredita i to putem uplatnica. Nitko od ovlaštenih osoba nije tužiteljici razjasnio niti protumačio niti je upoznao s parametrima koji određuju visinu predmetnih ugovornih odredbi glede tzv. ulazne naknade i naknade za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva. U svezi sklapanja Ugovora tužiteljica nije bila u poslovnici Volksbank d.d., Zagreb, već je sve dogovarala preko odnosnog auto salona.

8. Daljnji dokazi nisu izvedeni, jer isti dokazni prijedlozi nisu potrebiti, s obzirom da potonje ne može biti od utjecaja na odlučivanje u ovoj pravnoj stvari s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev. Stoga, nisu niti posebno cijenjeni ostali dokazi, poglavito sudska praksa na koje se poziva tuženik u prilog svojih tvrdnji. Rješenjem s pripremnog ročišta 3. travnja 2025. (list 188 i 189) je određeno koji će se dokazi izvoditi kao mjerodavni za utvrđenje odlučnih činjenica (toč. I.), dok ostali dokazi nisu izvedeni, jer isto nije potrebito, budući da će drugim određenim dokazima predmet biti dovoljno raspravljen i utvrđene sve odlučne činjenice mjerodavne za donošenje odluke u ovom predmetu. Osim toga sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati postupak provesti bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova te je sud dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku, u smislu čl. 10. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP).

9. Ujedno, uzgred rečeno, valja imati na umu i recentnu sudsku praksu, prije svega odluke donesene u korist potrošača, odnosno presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i odnosne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev-221/18 od 3. rujna 2019. i Rev-18/18 od 26. svibnja 2020., kao i mjerodavne odluke Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije (u predmetima C-26/13 presuda od 30. travnja 2014., C-51/17 presuda od 20. rujna 2018. i C-118/17 presuda od 14. ožujka 2019.).

10. Naime, mjerodavnom odredbom čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) je izričito navedeno da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Međutim, glede tužiteljičinog položaja potrošača, valja istaknuti recentnu odluku Suda Europske unije br. C-198/20 od 10. lipnja 2021., kojom je presuđeno da se zaštita predviđena Direktivom Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u ugovorima sklopljenim s potrošačima primjenjuje na sve potrošače, a ne samo na one koji se mogu smatrati ''prosječnim potrošačima, normalno informiranim i razumno pažljivim i informiranim''. Naime, tužiteljica je položaj potrošača dokazala priloženim Ugovorom o kreditu, kao i danim iskazom, iz kojeg proizlazi da je tužiteljica, kao fizička osoba, podigla namjenski auto kredit, radi kupnje vozila, dakle novac koji je utrošila iskoristila je namjenski, za vlastite, privatne svrhe, odnosno za životne potrebe tužiteljice, a to nije poslovanje niti poduzetništvo tužiteljice, dakle tužiteljica je potrošač. Ukoliko tuženik ima drukčija saznanja (npr. da tužiteljica nije potrošač, već trgovac), dužan je isto i dokazati, s obzirom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-18/18-2 od 26. svibnja 2020.

11. Dovodeći u svezu tužiteljičin iskaz, koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, s ostalim (pisanim) dokazima, utvrđeno je da se ovdje radilo o ugovoru koji je tuženik na isti način plasirao na tržištu svim korisnicima kredita, te da tužiteljica nije niti pokušala utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, poglavito glede spornih uglavaka, jer se radilo o ugovoru koje je ponudio tuženik pa stoga tužiteljica nije mogla ništa mijenjati niti utjecati jer je vrijedilo pravilo "uzmi ili ostavi". Dakle, ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu koje su predmet ovog spora, odnosno glede naplate naknade za obradu kredita i administraciju kredita te naknade za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača već zbog činjenice da potrošači nisu mogli pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba budućeg ugovora na sklapanje kojeg su ih banke navodile svojim reklamama. Naime, ovdje se štiti pravo potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku. Zaključno, proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed sastavljenom standardnom obrascu o kojima ugovorne strane nisu pregovarale, pa tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na njegov sadržaj, dok je istom pravnom poslu tužiteljica pristupila s potpunim povjerenjem u tuženika, kao poslovnu banku. Stoga, proizlazi da je tužiteljica s tuženikom pregovarala isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora u skladu s njezinom kreditnom sposobnošću, koja je ovisila o visini anuiteta, pri čemu je anuitet ovisio o glavnici i ugovorenoj kamati, koja je bila najniža za švicarske franke. Dakle, tužiteljica nije mogla mijenjati ugovorne odredbe, već samo ukoliko iste ne prihvaća odustati od sklapanja predloženog ugovora. Tuženik je tužiteljici preporučao i predstavio kredit u švicarskim francima kao najpovoljniji kredit jer su najniže kamate, pa stoga za tužiteljicu najpovoljnije.

Slijedom navedenog, tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljicom pregovarao o spornim odredbama, pa da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Naime, proizlazi da je tuženik propustio razjasniti tužiteljici odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva (tzv. ulaznoj naknadi) odnosno strukturi i načinu obračuna tzv. ulazne naknade, te isto tako odredbu glede naknade za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva odnosno predočiti strukturu i načinu obračuna iste naknade, kao i uvjete osiguranja, od čega se isti sastoje, zbog čega baš u tom postotku tereti tužiteljicu, u kojem razdoblju i konačnom iznosu, kod kojeg osiguravajućeg društva te ima li korisnik kredita mogućnost odabira želi li osigurati predmetni kredit i kod kojeg osiguravajućeg društva i načinu obračuna iste naknade, te da isto nije počinjeno u dobroj vjeri, odnosno nije dokazano da je tuženik informirao tužiteljicu, kao potrošača, u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu, o strukturi, načinu obračuna i konačnom iznosu naknade za obradu kreditnog zahtjeva i za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva.

Ujedno, ukoliko je ugovor o kreditu ispunjen, kao što je ovdje slučaj, isti nije postao valjan ugovor, on je i dalje ništetan u spornim odredbama, a takvi ugovori ne proizvode pravne učinke i s njima se postupa kao da nisu sklopljeni, te stoga tužiteljici pripada pravo na vraćanje stečenog bez osnove.

12. Neosnovan je prigovor zastare glede tražbine po osnovi naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva. Naime, u ovom slučaju povrata stečenog bez osnove predmetna tražbina zastarijeva za pet godina, sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO). Stoga, primjenom čl. 323. st. 1. ZOO-a zastara restitucijskog zahtjeva može početi teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke u ovom predmetu, kojom se prethodno utvrđuju nepoštenim i ništetnim ugovorne odredbe sadržane u toč. 6. Ugovora, s obzirom na pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

13. Naime, ranijom odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/03.), koja je istovjetna kasnijoj mjerodavnoj odredbi čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07.), je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom.

14. U ovom slučaju sasvim je sigurno, da se o predmetnim ugovornim odredbama nije pregovaralo, jer je unatoč tuženikovim obrazloženjima, riječ o tipskom, formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Sasvim je i izvjesno, da tuženik ne bi omogućio tužiteljici niti sklapanje takvog Ugovora da predmetne ugovorne odredbe (sporni uglavci toč. 6.1. i 6.2.) nisu bile uključene u Ugovor, kako to proizlazi i iskaza saslušane tužiteljice, dok tuženik drukčije nije niti dokazao.

Osim toga, upravo pravilno tužiteljica tumači predmetni Ugovor po načelu ''uzmi ili ostavi'', jer je imajući na umu prethodno navedeno, tužiteljica, kao korisnik kredita,

1 0

mogla samo isti prihvatiti ili ne, dakle druge mogućnosti nema, sudeći i po činjenici da upravo sam tuženik tijekom cijelog ovog postupka drži da je pravilno postupio stavljanjem istih odredbi u Ugovor, pa je logički izvjesno da od njih ne odstupa niti tijekom ovog postupka, držeći i dalje da su iste pravilne. Predmetni Ugovor je djelomično ''prilagođen'' potrebama tužiteljice, no, posljedično ne otklanja prethodno utvrđenje, jer je Ugovor ''prilagođen'' samo u dijelovima koji se tiču iznosa, roka otplate, namjene i slično, no, to ne otklanja činjenicu da je i dalje riječ o standardiziranom obliku ugovora o kreditu i kojem se doduše mijenjaju samo navedeni sastojci ovisno o slučaju, ali glavni oblik je i dalje isti, a naravno i oni bitni sastojci na kojima tuženik kao kreditor ustraje i bez kojih isti niti ne bi bio sklopljen, a kakve ugovore tuženik sklapa obrtimice, tj. u velikom broju slučajeva.

Međutim, spornim ugovornim odredbama, unatoč tome što su određene u postotku, u biti je tuženik sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade za obradu kreditnog zahtjeva i administraciju kredita te visine naknade za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo niti je su iste naknade određene u konačnom iznosu, a sve kako bi tužiteljica, kao potrošač poredbom i na temelju dostavljenih informacija donijela informiranu odluku za ponudu koja joj je u svojoj ukupnosti najpovoljnija. Povrh toga, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade i naknade za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva koju je tuženik naplatio iz kreditiranog iznosa, tuženik je obračunavao i zaračunavao tužiteljici kamate na cjelokupan iznos kredita, dakle s uračunatom ulaznom naknadom i naknadom za osiguranje kredita, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita. Stoga su sporne ugovorne odredbe zaista i prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dakle iste predstavljaju nepoštene odredbe u potrošačkom ugovoru, u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., te 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., te 41/14., 110/15. i 14/19., dalje: ZZP).

15. Nadalje, odredbom čl. 84. ZZP/03. je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. No, u svezi potonjeg, na sporne ugovorne odredbe ne odnosi se isključenje testa nepoštenosti. Naime, pravno shvaćanje je Suda Europske unije, izraženo u recentnoj presudi od 16. srpnja 2020., u spojenim predmetima br. C-224/19 i C-259/19, upravo u svezi pitanja naplate naknada za obradu kredita (naknade za otvaranje), da čl. 2., čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "glavni predmet ugovora" trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe istog ugovora i koje ga kao takve određuju. Nasuprot tome, odredbe koje su sporednog značaja u usporedbi s onima koje određuju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene istim pojmom, a što je ovdje slučaj, s obzirom da nije sporno kako ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita, isto kao i odredba o naknadi za osiguranje kredita, ne spada pod ''ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene'' te se na iste ne odnosi isključenje testa nepoštenosti. Nadalje, u predmetu br. C-224/19 Sud Europske unije tumači čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev provjeriti. Iako je prethodan postupak vezan uz određeni predmet koji se vodi pred nacionalnim sudom, jednom kad Sud Europske unije protumači odredbu europskog prava, takva odluka postaje mjerodavna i obvezna i za ostale

1 1

nacionalne sudove koji razmatraju jednak problem, odnosno tumačenja su retroaktivna, jer objašnjavaju značenje norme od trenutka kad je ona nastala. Pri tome valja naglasiti da glede pravnih odnosa i sporova koji su proizašli iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, postoji obveza hrvatskih sudova tumačiti nacionalno pravo u duhu prava EU i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu Suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005. godine.

16. Bitno je i istaknuti, da se takvim spornim uglavcima Ugovora, kojim je visina naknade za odobrenje kredita, isto kao i naknada za osiguranje kredita, bila propisana u postotku od iznosa kredita, ništa ne mijenja na stvari i to svakako nije dokaz da su stranke o istim ugovornim odredbama pojedinačno pregovarale. Na tuženiku je teret dokaza da se o spornim odredbama Ugovora pojedinačno pregovaralo. Stoga, proizlazi da tuženik nije postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Naime, tužiteljica je nesporno bila u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženika, kao banku, kako glede njezine pregovaračke moći, tako i njezina stupnja znanja. Isto je dovelo do toga da je tužiteljica pristala na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika, bez mogućnosti utjecaja na sadržaj istih odredaba. Tuženik je, dakle, iskoristio svoj položaj ''jače'' ugovorne strane te je ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita, radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što tuženik u sadržaj Ugovora nije unio podatak niti je objasnio tužiteljici kakav je to valjani i ekonomsko opravdani razlog zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje istih naknada i zašto visina naknada izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita. Naime, ugovaranje plaćanja naknade za odobrenje kredita, kao i naknade za osiguranje kredita, samo za sebe, nije nepošteno te u vrijeme sklapanja Ugovora nije postojao propis koji bi tako nešto zabranjivao. Međutim, u ovom slučaju ista naknada za obradu kreditnog zahtjeva i administraciju kredita ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Tuženik uopće nije niti pokušao tužitelju razjasniti zašto mu je naplatio obradu kredita, radi čega tužitelj nije imao pristup razlozima koji opravdavaju istu naknadu. Nadalje, tuženik je obvezao tužiteljicu na plaćanje naknade za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva, bez da joj je prethodno, niti naknadno jasno i nedvojbeno predočio strukturu navedenih uvjeta, od čega se isti sastoje, zbog čega baš u tom postotku tereti tužiteljicu, u kojem razdoblju i konačnom iznosu, kod kojeg osiguravajućeg društva te ima li korisnik kredita mogućnost odabira želi li osigurati predmetni kredit i kod kojeg osiguravajućeg društva, što sve navedenu obvezu tužiteljice, kao potrošača, čini također u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. ZOO-a. Zaključno, sporne odredbe u potpunosti odgovaraju pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju određuju čl. 81. st. 1. i st. 2. te čl. 82. podst. 10. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03.), s obzirom da se radi o odredbama koje su unaprijed paušalno pripremljene odnosno sročene u tipskom, standardiziranom obrascu Ugovora kojeg je sastavio tuženik, kao jača ugovorna strana, te o kojima se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom, a kojom su tužiteljici nametnute obveze s čijim sadržajem niti je bila upoznata, niti je o njima mogla pregovarati i utjecati na sadržaj istih. Slijedom toga, takvom nepoštenom tuženikovom poslovnom praksom je tužiteljica onemogućen u poredbi visine naknada s drugim kreditorima odnosno drugim osiguravajućim društvima, a sve kako bi tužiteljica mogla donijeti informiranu odluku koja joj je ponuda kredita u svojoj ukupnosti povoljnija. Na taj način je tuženik prekršio pravo tužiteljice, kao potrošača, da prije nego dobije ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca sročene ugovorne

1 2

odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobije tužiteljica dostatne informacije da bi kao dobro obaviještena osoba, uz razumnu pažnju i oprez, mogla donijeti informiranu pojedinačnu odluku.

17. Stoga, sadržaj predmetnih ugovornih odredbi je nepotpun jer ne sadrži strukturu i način izračuna istih naknade niti su isti tužiteljici izloženi ni pojašnjeni. Ujedno, tuženik ne pruža dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate naknade za obradu kredita i za osiguranje kredita odnosno da sporne naknade odgovaraju stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Dakle, banke su morale određeno popisati što čini troškove obrade kredita i osiguranja kredita, a ne samo isto naplatiti i to u postotnom iznosu, čime su zapravo korisnike dovodile u neravnopravan položaj, naplaćujući veće troškove odnosno naknade od korisnika koji podigne veći kredit. U konačnici, sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu tužiteljica se je tuženiku obvezala platiti ugovorne kamate, a troškovi obrade i odobrenja kredita, ako i postoje, nikako ne bi smjeli pasti na teret tužiteljice. Naime, tuženik je financijska institucija i odobrenje kredita je jedna od usluga koju isti pruža te se naplaćuje ugovaranjem kamata. Tuženik je dužan organizirati svoje poslovanje da može pružiti istu uslugu i možebitni troškovi koji mu nastanu u postupku obrade i odobrenja kredita treba podmiriti upravo iz očekivanih kamata koje mu tužitelj plaća (presuda Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-1368/21 od 20. srpnja 2021.)

18. Naposljetku, glede zahtjeva za plaćanjem zateznih kamata od dana isplate kredita kada su naplaćene naknade za obradu kredita i za osiguranje kredita, sve do isplate, valja reći da tužiteljica osnovano ističe da je tuženik nepošten od samog trenutka naplate, jer je upravo tuženik odgovoran za ugovaranje ništetne odredbe i ta ista odredba je nametnuta potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja i izmjene, i temeljem takvih nepoštenih i ništetnih odredbi tuženik je neosnovano naplatio novčane iznose. Dakle, tuženik je bio nepošten stjecatelj, te samom činjenicom istog, zatezne kamate teku od dana nepoštenog stjecanja. Sukladno čl. 1111. ZOO-a, sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe za posljedicu ima ponovnu uspostavu pravnog i činjeničnog stanja potrošača u kojem bi se nalazio da takve ništetne odredbe nije bilo. Stoga, utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna, s obzirom na presudu Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-1200/21 od 2. lipnja 2021.

19. Svi ostali tuženikovi navodi su posljedično ocijenjeni neosnovanim, imajući na umu da o ovom pitanju postoji i jasno pravno shvaćanje viših sudova.

20. Uzgred rečeno, tuženik nije pridonio odgovarajući dokaz radi utvrđenja istinitosti svojih navoda pa se u ovom slučaju ima primijeniti pravilo o teretu dokazivanja koje obvezuje sud da uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava, u smislu čl. 221.a ZPP-a.

21. Zaključno, kako se o spornim odredbama nije pregovaralo, to je time ugovorna odredba po kojoj je predviđena naknada za obradu zahtjeva i odobrenje kredita, isto kao i ugovorna odredba po kojoj je predviđena naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva, nepoštena, jer korisnik kredita o istim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovarao, a prouzročila je značajnu ravnotežu u pravima i obvezama na strani tužitelja, kao potrošača kredita, pa je posljedično i ništetna u smislu odrede čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03.),

1 3

tako i odluke Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-2359/17 i Županijskog suda u Vukovaru posl. br. Gž-1837/14 od 5. studenoga 2014.

22. S obzirom na utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora, valjalo je odlučiti kao pod toč. I. izreke presude, dok je kao posljedicu iste, u smislu čl. 323. ZOO-a, valjalo prihvatiti i zahtjev za vraćanje primljenog 81,86 EUR po osnovi naknade za obradu kredita (s obzirom na fiksni tečaj konverzije) i iznosa 174,12 EUR (s obzirom na fiksni tečaj konverzije) po osnovi naknade za osiguranje kredita, to tim više što ista visina naknada, kao i datum naplate istih, nije sporan (list 188), kao stečenog bez osnove, temeljem čl. 1111. ZOO-a, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 10. listopada 2007., kao dana isplate kredita i ujedno naplate istih naknada, s obzirom da je za utuženi iznos troškova obrade kredita (tzv. ulazna naknada), isto kao i za naknadu za osiguranje kredita, umanjen iznos kredita prilikom isplate, pa do isplate, sukladno čl. 1115. ZOO-a, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi čl. 183. st. 1. ZOO-a, po kamatnoj stopi do 31. prosinca 2007. propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine, br. 153/04.) te nadalje od 1. siječnja 2008. određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, kako je odlučeno pod toč. II. i III. izreke presude.

23. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, odnosno isti su odmjereni s obzirom na vrijednost predmeta spora, zahtjev za naknadu troškova i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23., dalje: OT), imajući na umu vrijednost boda u iznosu 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) i pravo odvjetnika obračunati na sve obavljene radnje pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46. OT).

24. Slijedom navedenog, tužiteljici je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava tužbe (Tbr. 7./1. OT) i podneska od 28. ožujka 2025. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 3. travnja 2025. i 13. svibnja 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 800,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (200,00 EUR), kao i troška sudske pristojbe za tužbu i za presudu, za svaku radnju u iznosu 53,09 EUR umjesto ukupno zahtijevanog iznosa 200,00 EUR. Stoga je tužiteljici valjalo dosuditi parnične troškove u sveukupnom iznosu 1.106,18 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate, jer se zatezne kamate na parnične troškove mogu stranci odrediti i u parničnom postupku, temeljem primjene čl. 151. st. 3. ZPP-a, kako je odlučeno pod toč. IV. izreke presude, dok je ostatak tužiteljičinog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, valjalo odbiti kao neosnovan (toč. V. izreke presude).

25. Također je i tuženiku valjalo odmjeriti troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava odgovora na tužbu (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 3. travnja 2025. i 13. svibnja 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 600,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (150,00 EUR). No, ovako odmjereni parnični troškovi u sveukupnom iznosu 750,00 EUR nisu dosuđeni tuženiku, s obzirom na neuspjeh istoga u sporu, odnosno valjalo je odbiti tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova, kao neosnovan, kako je odlučeno pod toč. VI. izreke presude.

26. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, br. 57/22.) su iskazane novčane vrijednosti, s obzirom na fiksni tečaj konverzije 7,53450 HRK / 1 EUR.

1 4

27. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu 12. lipnja 2025.

S u d a c:

Mario Klarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku 15 dana od dana objave presude, odnosno od dana dostave ove presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. ZPP-a).

DNA: - opun. tužiteljice, uz rješenje o sudskoj pristojbi za presudu u iznosu 53,09 EUR i - opun. tuženika.