REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1560/2020-48

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, sudac toga suda Nikola Raguz kao sudac pojedinac u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje iz Zagreba, Mihanovićeva 3, OIB 84397956623, kojeg zastupa opunomoćenik po zaposlenju ST, protiv tuženika Hrvatskog ureda za osiguranje iz Zagreba, Martićeva 73, OIB 38922958547 kojeg zastupa odvjetnica Marijana Tokić iz Zagreba poradi naknade štete , nakon održane glavne i javne rasprave 15. svibnja 2025. godine, u nazočnosti opunomoćenika stranaka, dana 12. lipnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Hrvatskom uredu za osiguranje platiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje 12.470,24 eura s zateznim kamatama od 17. ožujka 2020. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

II Odbija se zahtjev tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje radi naknade troška parničnog postupka od 33,18 eura.

Obrazloženje

Tužitelj u tužbi od 17. ožujka 2020. godine tvrdi da je 21. travnja 2003. godine u prometnoj nezgodi kod Promainje njegov osiguranik UT zadobio teške tjelesne ozljede, a pravomoćnom presudom Općinskog suda u Makarskoj poslovni broj K- 149/03 je krivim za nastali štetni događaj proglašen LT koji je upravljao vozilom bosansko hercegovačkih oznaka i osiguran kod Euroherc osiguranja d.d. te je tuženik 2. lipnja 2014. godine rješenjem 30609 svom osiguraniku priznao pravo na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad od 17. listopada 2013. godine nadalje a mirovina se isplaćuje od 30. travnja 2024. godine nadalje da bi opet 09. lipnja 2016 godine ispravio pogrešku u prethodnom rješenju tako da je svom osiguraniku priznao pravo na invalidsku mirovinu zbog bolesti 50 % i ozljede izvan rada 50% . Od 1. travnja 2017. godine do 31. siječnja 2020. godine je tužitelju nastala šteta isplatama invalidskih mirovina tom osiguraniku od 187.914,00 kn tj. 93.957,00 kn kao polovicu zbog ozljede izvan rada, 17. veljače 2020. godine je odštetnim zahtjevom potraživao naknadu štete od tuženika, koji to nije učinio te se poziva na odredbu čl. 161 st. 1. i 2. Zakona o mirovinskom osiguranju kao i čl. 164. st. 3. istog Zakona te zahtijeva isplatu 12.470,24 eura s zateznim kamatama od podnošenja tužbe do isplate i naknadu troška parničnog postupka.

Tuženik u odgovoru na tužbu od 19. svibnja 2020. godine priznaje nastanak štetnog događaja i krivnju LT za isti, osporava osnov tužbenog zahtjeva jer bi tuženikov osiguranik UT najkasnije 11. travnja 2013. godine ispunio zakonske uvjete za prijevremenu starosnu mirovinu, a u svakom slučaju bi 11. travnja 2018. godine stekao uvjete za starosnu mirovinu, smatra da je iznos invalidske mirovine manji od iznosa starosne mirovine, te osporava visini tužbenog zahtjeva i prigovara zastari i poziva se na odredbu čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, osporava uzročno posljedičnu svezu između nastanka štetnog događaja i štete te predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troška parničnog postupka.

Sud je proveo dokaz uvidom u tužiteljev spis u preslici broj 30609, tuženikov dopis od 20. veljače 2020. godine, karticu glavne knjige, tužiteljev obračun naknade štete od 17. veljače 2020. godine, odštetni zahtjev od 17. veljače 2020. godine s povratnicom, ispis iz baze podataka o isplaćenim mirovinama na listovima 14 – 16 spisa, tužiteljevo rješenje od 2. linja 2014. i 9. lipnja 2016, 21. kolovoza 2014. i 9. lipnja 2016, godine sve isti tužiteljev broj, presudu Općinskog suda u makarskoj poslovni broj K-149/03, tužiteljev nalaz i mišljenje vještaka o invalidnosti od 03. ožujka 2014. godine i o tjelesnom oštećenju od 24. srpnja 2014. godine te o invalidnosti od 17. listopada 2013. godine, te opet o invalidnosti od 11. prosinca 2013. godine s obrazloženjem mišljenja, te opet o invalidnosti od 17. listopada 2013. godine s obrazloženjem mišljenja, zapisnik Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj Pom-48/17 od 05. rujna 2017. godine i Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj Pom- 10/2019 od 15. lipnja 2020. i ispis iz tužiteljeve baze podataka na listovima 7, 9 do 89 spisa, odredio vještačenje medicine rada, te računovodstveno vještačenje, opet uvid iz tužiteljeve baze podataka za isplaćene mirovine na listovima 201 do 225 spisa, nije preslušan svjedok UT kao nebitan.

Tužbeni zahtjev je osnovan kao u točci I izrjeke, a nije osnovan za naknadu troška parničnog postupka kao u točci II.

Prijeporni su osnova i visina tužbenoga zahtjeva, uzročno posljedična sveza i zastara.

Nije prijeporno da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Makarskoj poslovni broj K-149/03 LT oglašen krivim za nastanak štetnog događaja 21. travnja 2003. godine kojom prilikom je tuženikov osiguranik UT zadobio prijelom vrata lijeve natkoljenične kosti s pomakom, kao što nije prijeporno da je tužitelj tom svom osiguraniku rješenjem 30609 2. lipnja 2014. godine utvrdio da mu je nastala opća nesposobnost za rad i priznao mu od 17. listopada 2013. pravo na invalidsku mirovinu koja isplata mu pripada od 30. travnja 2014. godine da bi rješenjem od 9. lipnja 2016. ispravio prethodno rješenje tako da mu priznaje pravo na invalidsku mirovinu zbog nastale opće nesposobnosti za rad i to zbog bolesti 50% i ozljede izvan rada 50% te mu je rješenjem od 21. kolovoza 2014. utvrdio postojanje tjelesnog oštećenja od 50%, a na donje ekstremitete 50%.

Glede uzročno posljedične sveze između nastanka štetnog događaja i umirovljenja tuženikova osiguranika UT tj isplata invalidskih mirovina istomu odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III- 50 / 2006 od 20. svibnja 2008. godine je izraženo stajalište da je moguće dokazivati i da invalidnost nije nastupila u potpunosti ili djelomice zbog štetnog događaja.

Liječničkim vještačenjem od 2. veljače 2023. godine kojim je u cijelosti opisano liječenje tuženikovog osiguranika UT gdje je utvrđeno da je njegova ozljeda zadobivena u štetnom događaju tj. prijelom vrata lijeve bedrene kosti s pomakom uzrokovano 70 gubitka radne sposobnosti te s obzirom na zadnje zatečeno stanje isti ima opću nesposobnost za rad, čemu prigovara sadržajno kao u podnesku od 31. srpnja 2023., a vještak otklanja dopunskim mišljenjem od 13. listopada 2024. godine jer je vještačio po sudskom zadatku i vještačio je na osnovi isprava u spisu i priloženom tužiteljevom spisu, postojanje drugih dijagnoza kod tuženikova osiguranika ne isključuje mogućnost da gubitak radne sposobnosti nastane kao posljedica ozljede, u odnosu na tuženikove navode da tužiteljev osiguranik može raditi administrativne poslove vještak navodi da to zahtijeva prvenstveno sjedenje, a samim tim i urednu funkciju kuka koji je najvažniji zglob, a ne prikladno stanje kuka može predstavljati vrlo veliko ograničenje za taj posao, posebice ako uključuje i povremeno dizanje i može drastično smanjiti sposobnost za rad koji nalaz i mišljenje suda prihvaća kao stručno i obrazloženo zasnovano na mjerodavnim ispravama u ovom spisu i priloženom tužiteljevom spisu te je tako utvrđeno da postoji uzročno posljedična sveza između nastanka štetnog događaja i umirovljenja tužiteljeva osiguranika UT za invalidnost nastalu zbog ozljede izvan rada tj. zbog ovog štetnog događaja od 50%, a to što vještak procjenjuje tu invalidnost na 70% nije odlučno, jer tužitelj zahtijeva manje tj. 50 % koliko mu je sam utvrdio.

Glede osnove tužbenog zahtjeva, ista se zasniva na odredbi čl. 161. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju ( NN 157/13 – 119/22), na osnovi koje tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja isplaćuje na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tog davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju, a uz primjenu odredbu čl. 162 st. 1 istog Zakona to pravo na naknadu štete ima od osobe koja je prouzročila smanjenje radne sposobnosti i nadalje primjenom odredbe čl. 164. st. 3 točka 2. istog Zakona to pravo ima i protiv tuženika budući je štetu prouzročilo vozilo stranih registarskih oznaka.

U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, ovdje treba primijeniti odredbe čl. 5. čl. 104, čl. 141. st. 1. i čl. 145. st. 2. točka 1. Zakona o mirovinskom osiguranju te tužiteljev obračun isplaćenih davanja od 17. veljače 2020. godine, primjenom odredbe čl. 159. Zakona o općem upravnom postupku (NN 47/09 i 110/21), u svezi s odredbom čl. 230. st. 1. Zakona o parničnom postupku po ocjeni ovog suda jest javna isprava a tuženik je može osporavati po odredbi čl. 230 st. 3 Zakona o parničnom postupku (Rev-X-1277/15 -2, 456/14-2, 827/15-2, 1000/12-2 i Revt 139/16-2).

Provedeno je računovodstveno vještačenje o tome na tuženikov prijedlog te je nalazom i mišljenjem od 13. veljače 2023. utvrđeno da je tužitelj isplatio svom osiguraniku od 1. travnja 2017. do 31. siječnja 2020. 24.342,11 eura ili 183.405,20 kn, čemu pak prigovara tužitelj sadržajno kao podnesku od 01. ožujka 2023. da bi vještak u dopuni od 9. srpnja 2024. s obzirom na dopunjene tj. dodatno podnesene isprave utvrdio da bi ukupno isplaćene mirovine bile 187.914,00 kn, ili 24.940,53 eura a razlika između invalidske mirovine koju je tužitelj isplatio svom osiguraniku u tom razdoblju i visine invalidske mirovine zbog ozljede na radu u istom vremenu jest 4..479,10 eura ili 33.747,76 kn, koji nalaz i mišljenje sud prihvaća kao stručno i obrazloženo i zasnovano na mjerodavnim ispravama u spisu te je tako utvrđena visina tužbenog zahtjeva od 187.914,00 kn tj. 50 % od toga jest 93.957,00 kn ili 12.470,24 eura.

Prigovor zastare također nije osnovan.

Ovdje treba primijeniti odredbe čl. 165. st. 1 i čl. 170. Zakona o mirovinskom osiguranju te odredbu čl. 226. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 – 155/13). Naime, ovdje je riječ o naknadi štete nastale isplatom invalidske mirovne tužiteljevom osiguraniku u mjesečnim svotama tj. riječ o tražbini povremenih davanja koje nastaju u kraćim razdobljima od godine dana a zastarijevaju u roku od 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Kako je to prvo davanje bilo za travanj 2017. godine, a tužba je podnesena 17. ožujka 2020. godine to za ovo davanje kao za sva ostala nije nastupila zastara.

Zatim je prijeporno treba li primijeniti Zakon o mirovinskom osiguranju ili Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05 – 155/23).

Sud ocjenjuje da treba primijeniti Zakon koji je bio na snazi u vrijeme kad je tužitelju nastala šteta isplatama invalidskih mirovina svom osiguraniku a to je dakle vrijeme od travnja 2017. do kraja siječnja 2020. godine te treba primijeniti Zakon o mirovinskom osiguranju, jer je isplata mirovine šteta koja nastaje sukcesivno kako je isplaćivana mjesečno te također treba primijeniti ovaj Zakon kao poseban u odnosu na sve druge zakone koji su opći poput Zakona o obveznim odnosima i Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, jer je upravo ovim posebnim propisom zakonodavac propisao što je i kolika je tužiteljeva šteta tj. štetnikova obveza naknade štete u odnosu na isplaćene invalidske mirovine.

Stoga po odredbi čl. 161, st. 2 , točka 1. Zakona o mirovinskom osiguranju tužitelj ima pravo na naknadu stvarne štete isplaćene invalidske mirovine svom osiguraniku po pravomoćnom rješenju u navedenom razdoblju i to 50 % zbog ozljede izvan rada. Još je osnovnim Zakonom o mirovinskim osiguranjem (NN 157/13) tužitelj imao pravo zahtijevati naknadu ukupne svote novčanih davanja isplaćenih na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu, a odredbom čl. 41 Zakona o izmjenama i dopunama istog Zakona (NN 115/18) je samo razrađeno ovo tužiteljevo pravo u odnosu na isplaćene invalidske mirovine, upravo kako bi se izbjeglo ovakvo tuženikovo tumačenje da treba primijeniti opće propise poput Zakona o obveznim osiguranjima u prometu u odnosu na ovaj poseban propis.

Pri tomu je sud uzeo u obzir razne odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poput Rev X 388/2018-2, Rev-12/2022-2, Revd -949/2021-2, Rev 850/2022-3. Točno je dakle da je u tim odlukama izraženo pravno shvaćanje te stajalište najvišeg suda o primjeni odredbe čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu sukladno kojem tužitelj ima pravo na razmjeran iznos mirovine oštećene osobe kao stvarnu štetu, što je i logično, no ovdje je riječ o isplati invalidske mirovine za navedeno razdoblje kada je na snazi bila odredba čl. 41. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 115/18), tj. odredba čl. 161. st. 2 Zakona o mirovinskom osiguranju na osnovi kojeg tužitelju pripada pravo na naknadu stvarne štete, koja obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja tj. ovdje priznatog prava na invalidsku mirovinu od 50 % dok traje isplata te mirovine bez obzira je li tuženikov osiguranik ispunio uvjete na ostvarivanje prava na prijevremenu ili punu starosnu mirovinu te slijedom toga navedena zakonska odredba kao kasniji propis derogira raniji, kao što poseban propis derogira opći, a u oba slučaja je raniji i opći propis upravo odredba čl. 27 Zakona o obveznim osiguranjima u prometu te sva ova pravna shvaćanja i stajališta najvišeg suda se odnose na to razdoblje prije nego li je stupio na snagu ovaj kasniji i posebni propis odredbe čl. 41. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju.

Slijedom toga je prihvaćeni tužbeni zahtjev za glavnicu.

U odnosu na zatezne kamate, primjenom odredbe čl. 165. st. 3. Zakona o mirovinskom osiguranju jer tužitelj uputio odštetni zahtjev koji je tuženik primio 20. veljače 2020. sukladno povratnici uz taj zahtjev te zakonski rok od 15 dana istječe 06. ožujka 2020. godine na radni dan, a kako tužitelj zahtijeva zatezne kamate od podnošenja tužbe tj. 17. ožujka 2020. godine, tako je i dosuđeno. Slijedom toga nije preslušavan ni tuženikov osiguranik kao svjedok jer je nebitno kad ostvaruje prava na bilo kakvu starosnu mirovinu niti su ocjenjivani njegovi iskazi u drugim postupcima a i tuženik je podneskom od 16. rujna 2021. godine odustao od predloženog financijskog vještačenja.

Na osnovi odredbe čl.154. st.1. Zakona o parničnom postupku , tužitelj jest uplatio 33,18 eura za pristup vještaka na ročište radi otklanjanja njegovih prigovora koji trošak vještak nije potraživao te će biti vraćeni na tužiteljev zahtjev, zbog čega je odlučeno kao u točci II izrjeke.

U Zagrebu, dana 12. lipnja 2025. godine

Sudac

Nikola Raguz

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu Županijskom sudu u roku 15 dana od uručenja prijepisa. Žalba se podnosi putem ovoga suda.

DNA:

tužitelju po punomoćniku

tuženiku po punomoćniku