Poslovni broj: P-1544/2024-14

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu tog suda Mirni Santini, u pravnoj stvari tužitelja JH iz [adresa], J [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ivi Vrkić, odvjetnici iz Rijeke, protiv tuženika OTP BANKA d.d. Split, Domovinskog rata 61,OIB: 52508873833, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Kovačević i dr. iz Rijeke, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 09. lipnja 2025. u prisutnosti zamjenice punomoćnice tužitelja i punomoćnice tuženika, a koja presuda je objavljena 12. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 93352/05 sklopljenog 04. studenog 2005.g. između HVB Splitske banke d.d. te PH kao korisnika kredita, BH kao Sudužnika, CH kao Solidarnog dužnika i IH kao Jamca - platca i to:

- u članku 5. Ugovora pod naslovom NAKNADA ZA OBRADU KREDITNOG ZAHTJEVA kojom je navedeno da se 3,00 % (slovima: triposto) od iznosa odobrenog kredita minimalno 200,00 kn naplaćuje jednokratno odmah po potpisu Ugovora.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati:

Iznos od 292,00 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 9. studenog 2005.g. pa do isplate;

po stopi od 15 % godišnje do 31.12.2007.g., po stopi od 14% godišnje od 01.01.2008.g. do 30.06.2011.g., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g.; od 1.08.2015.g. do 31.12.2022.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena; od 01. siječnja 2023.g. do 31. prosinca 2023.g. za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024.g. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.097,64 eura zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 12. lipnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana dok se za više zatraženi parnični trošak zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je sa prednikom tuženika sklopio Ugovor o kreditu broj: 93352/05 dana 04. studenog 2005. g. s promjenjivom kamatnom stopom sukladno odluci banke i valutnom klauzulom u švicarskim francima. Visina kredita da je 15.700,00 CHF a isplaćen je tužitelju 08. studenog 2005. g. u protuvrijednosti od 73.334,70 kn. Radi se o potrošačkom, gotovinskom, nenamjenskom kreditu s rokom otplate od 7 godina. Tuženik da mu je zaračunao i naplatio naknadu u visini od 3,00 % od iznosa kredita- tzv. ulaznu naknadu što da je ugovoreno u čl. 5. Ugovora o kreditu pod naslovom " Naknada za obradu kreditnog zahtjeva ". Glede Ulazne naknade radi se o ugovornoj odredbi u odnosu na koju je Vrhovni sud RH presudom posl.br.Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. g. potvrdio ništetnost. To stoga što se o toj naknadi nije pojedinačno pregovaralo te nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade. Poziva se na odredbe čl. 81., 3 i 85. i dr. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ), čl. 6., 96., 102 i dr. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-79/07, i dr.) te čl. 270. Zakona o obveznim odnosima te na pravne stečevine Europske unije. Navodi da mu je naplaćena naknada dana 08. studenog 2005. .g u iznosu od 292,00 eura. Slijedom navedenog predlaže da sud po provedenom postupku usvoji tužbeni zahtjev sadržaja naznačenog kao u izreci a prema tužbenom zahtjevom iz tužbe.

2. U svom odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev po osnovu te ističe prigovor zastare jer je naknada naplaćena 2005. g. Navodi da odredba o plaćanju naknade za obradu kredita nema značajnu neravnotežu na štetu tužitelja kao potrošača. Tom naknadom da su se podmirivali troškovi kao što su operativni troškovi, materijalni troškovi, troškovi trećih strana strana koje sudjeluju u realizaciji usluga, povezani regulatorni troškovi itd. Zato da zahtjev tužitelja u odnosu na naknadu glede ništavost nije osnovan. Osporava tijek zakonskim zateznih kamata. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao dokumentaciju priloženu spisu te saslušao tužitelja. Kako je tuženik je učinio nespornim visinu tužbenog zahtjeva nije bilo potrebe provoditi dokaz financijskim vještačenjem.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Tužitelj potražuje ovom tužbom iznos plaćene ulazne naknade kod obrade kredita budući se radi o ništavoj ugovornoj odredbama. Visina i datum plaćanja predmetne naknade nije sporna. Tijekom postupka je bilo sporno da li je ništave ugovorna odredba čl. 5. predmetnog ugovora o kreditu te da li je nastupila zastara.

6. Pravo na isticanje ništavosti ne zastarijeva te jednom utvrđene ništave odredbe ne mogu konvalidirati pa nema zapreke utvrđenju ništavosti pojedinih ugovornih odredbi i ako je tuženik uskladio svoje poslovanje sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju.

7. Nesporno je da su tužitelj i tuženik sklopili dana 04. studenog 2005. g. ugovor kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju novčani iznos od 15.700,00 CHF protuvrijednosti u kunama. Nesporno je da je tužitelju od iznosa kredita dana 08. studenog 2005. g. naplaćen iznos od 292,00 eura ( tada 2.200,04 kn ) na ime naknade za obradu kredita. Sporno je da li je ugovorna odredbe čl. 5. o naplati naknade za obradu kredita ništetna te posljedično ima li tužitelj pravo na isplatu plaćene naknade.

8. Sud nije vezan pravnom osnovom tužbenog zahtjeva koji je naznačen u tužbi ali je dužan sam iznaći pravnu osnovu tužbenog zahtjeva u okviru činjenične osnove tužbe kojom je vezan. ( čl 186. ZPP-a ).

9.Tužitelj je potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ( NN- 96/03) jer je sklopio predmetni pravni posao kao fizička osoba u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti što se konačno vidi iz sadržaja samog ugovora o kreditu. Tužitelj je podigao predmetni kredit kao nenamjenski kredit radi uređenja stambenog prostora, Tuženik je taj koji je u obvezi dokazati da tužitelj eventualno koristi sredstva kredita u svrhe koje bi mu osporavale svojstvo potrošača.

10. U odnosu na ništavost odredbe o jednokratnoj naknadi za korištenje ( čl. 5. sud nalazi da je odredba ugovora o kreditu u kojoj je ugovoreno plaćanje predmetne naknade ništava. Radi se o odredbi čl. 5.predmentog ugovora o kreditu koja glasi: "naknada za obradu kreditnog zahtjeva. - 3,00 % ( slovima: tri posto ) od iznosa odobrenog kredita- minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora.

11.Odredba čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 i dr. ) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovor propisuje kako ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se u pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

12. Analizirajući podatke iz spisa slijedi da stranke ugovora nisu pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi o jednokratnoj naknadi za korištenje, a ta ugovorna odredba tj. dijelovi iste je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa je zbog toga i ništava u smislu odredbe čl .87. st. 1. ZZP/03. Ovo stoga što je tuženik sam sebi ostavio slobodu određivanja visine jednokratne naknade bez pojedinačnog pregovaranja o tome sa korisnicima kredita tj. ovdje sa tužiteljem što je on konačno i potvrdio u svom iskazu. Tužitelj je naveo u svom iskazu da je tekst ugovora da bio unaprijed pripremljen te da se nje uopće pričalo o naknadi za obradu kredita premda zna da mu je ta naknada naplaćena jer je dobio manji iznos novca od onoga koji piše u ugovoru o kreditu, točnije bankarski službenik da mu je u dvije riječi spomenula tu naknadu. Tuženik dakle, nije dokazao da se o navedenim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo s obzirom na to da se radilo o standardnim, tipskim ugovornim odredbama te u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji ulazna naknada u iznosu od 3,00 % te koje je točno troškove banka imala a da bi se radilo upravo o iznosu od 3,00 % od odobrenog kredita. Tuženik je ugovornoj odredbi čl. 5. ovlašten sam donijeti odluku o visini naknade za obradu kredita. Tuženik je onda svojevoljno i jednostrano utvrdio trošak obrade kredita bez pojašnjenja koji su to objektivni nastali troškovi koje je imao a da su vezani za obračun naknade troška kredita .Prije sklapanja ugovora je morao informirati tužitelja o okolnostima koje utječu na pravo na obračun spomenute naknade i navesti prije obrade kredita specifikaciju tih troškova. I Sud Europske unije je u presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskim ugovorima na početku kredita ugovarati naknade ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i neproporcionalni.

13. Tužitelj je u svom iskazu naveo da se sa bankom nije moglo pregovarati oko naknade za obradu kredita , no zna da mu je ta naknada naplaćena,. tekst ugovora je bio unaprijed pripremljen od strane banke. Zato je odredba ugovora o kreditu o plaćanju naknade za obradu kredita protivna načelu savjesnosti i poštenja jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo a ugovor je pripremio i predložio tuženik pa je u tom dijelu nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik je morao prije sklapanja ugovora ili tijekom sklapanja informirati korisnika kredita o okolnostima koje utječu na obračun naknade na ime obrade kredita te pojasniti na što se ona odnosi i navesti njezinu specifikaciju. Tuženik tek u odgovoru na tužbu ističe na što se odnosi i za što upotrebljavaju sredstva dobivena naplatom te naknade od korisnika kredita. Tuženikovo pozivanje na propise i na njegovo jednostrano propisano pravo na naplatu predmetne naknade je protivno načelima obveznog prava i svrsi prava. U konkretnom slučaju sudionici obveznog odnosa nisu ravnopravni jer je tužena banka daleko jači sudionik koja je u potpunosti diktirala korisniku kredita uvjete ugovora koje je sam odredila i sastavila pa tako i odredbu o plaćanju naknade za obradu kredita. I sud Europske unije je u presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno pregovaranje s potrošačem u tipskim ugovorima na početku kredita ulazne troškove za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali.

14. S obzirom da je ugovorna odredbe čl. 5. o plaćanju predmetne naknade ništava tuženik je u obvezi isplatiti utuženi iznos. Tuženik je danom uplate tužitelja stekao određeni iznos bez osnove. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH utvrđeno je nepošteno postupanje banaka prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope pa je onda jasno da su banke nesavjesno postupale slijedom čega kamata ima teći od dana stjecanja tj. od uplate tužitelja.

15.Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. g. izražen je stav da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U odnosu na prigovor zastare za isplatom predmetnih naknada sud nalazi da zahtjev tužitelja nije u zastari. Tužitelj je platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva na dan 08. studenog 2005 g. ; tužba je podnesena 26.09.2024. ;ništavost ovih odredbi ustanovljena je ovom presudom pa je onda jasno da nije istekao petogodišnji zastarni rok predviđen odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima.

16. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st.1. Zakona o parničnom postupku. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe i podneska od 18.10.2024. g. u visini od po 100 bodova, zastupanje po punomoćniku iz redova odvjetnika na ročištima 09.06.2025. g. i 27.03.2025. g. u visini od po 100 bodova što sa PDV-om iznosi 1000 eura. Tome treba pridodati i trošak pristojbe na tužbu od 26,55 eura i na presudu od 53,09 eura pa je ukupni trošak tužitelja 1.079,64 eura. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja trebalo je odbiti. Ovo stoga što mu nisu priznati troškovi sastava podnesaka nebitnih za raspravljanje.

U Rijeci, 12. lipnja 2025.

S U D A C

Mirna Santini

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda na nadležni Županijski sud, pismeno u tri istovjetna primjerka.

D N A :

1. Tužitelju po punomoćniku uz rješenje pristojba na presudu 53,09 eura

2. Tuženiku po pun.