Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3113/2024-62

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Mariju Klariću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice: DĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu, Vrbani 15, protiv tuženika: Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija j.t.d., Zagreb, Iblerov trg 10/VII, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 8. svibnja 2025. u nazočnosti zamjenice tužiteljičinog opunomoćenika i zamjenice tuženikovih opunomoćenika, 12. lipnja 2025.

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos 17.486,57 EUR sa zateznim kamatama, od toga tekućim i to na iznos:

- 5,21 EUR od 18. siječnja 2016. do isplate,

- 14,27 EUR od 18. siječnja 2016. do isplate,

- 39,18 EUR od 18. siječnja 2016. do isplate,

- 5,11 EUR od 18. siječnja 2016. do isplate,

- 56,80 EUR od 18.siječnja 2016. do isplate,

- 62,80 EUR od 18. siječnja 2016. do isplate,

- 43,62 EUR od 18. siječnja 2016. do isplate,

- 47,33 EUR od 18. siječnja 2016. do isplate,

- 49,45 EUR od 18. siječnja 2016. do isplate,

- 41,32 EUR od 18. siječnja 2016. do isplate,

- 44,94 EUR od 18. siječnja 2016. do isplate,

- 33,68 EUR od 18. siječnja 2016. do isplate,

- 43,22 EUR od 18. siječnja 2016. do isplate,

- 35,17 EUR od 18. siječnja 2016. do isplate,

- 41,22 EUR od 18. siječnja 2016. do isplate,

- 38,40 EUR od 18. siječnja 2016. do isplate,

- 55,67 EUR od 18. siječnja 2016. do isplate,

- 65,86 EUR od 18. siječnja 2016. do isplate,

- 63,69 EUR od 18. siječnja 2016. do isplate,

- 75,00 EUR od 18. siječnja 2016. do isplate,

- 91,66 EUR od 18. siječnja 2016. do isplate,

- 99,04 EUR od 18. siječnja 2016. do isplate,

- 124,91 EUR od 18. siječnja 2016. do isplate,

- 116,38 EUR od 18. siječnja 2016. do isplate,

- 155,25 EUR od 18. siječnja 2016. do isplate,

- 133,21 EUR od 18. siječnja 2016. do isplate,

- 140,86 EUR od 18. siječnja 2016. do isplate,

- 166,77 EUR od 18. siječnja 2016. do isplate,

- 180,26 EUR od 18. siječnja 2016. do isplate,

- 157,33 EUR od 18. siječnja 2016. do isplate,

- 172,78 EUR od 18. siječnja 2016. do isplate,

- 160,82 EUR od 18. siječnja 2016. do isplate,

- 186,21 EUR od 18. siječnja 2016. do isplate,

- 232,36 EUR od 18. siječnja 2016. do isplate,

- 257,52 EUR od 18. siječnja 2016. do isplate,

- 318,62 EUR od 18. siječnja 2016. do isplate,

- 241,92 EUR od 18. siječnja 2016. do isplate,

- 219,82 EUR od 18. siječnja 2016. do isplate,

- 217,81 EUR od 18. siječnja 2016. do isplate,

- 219,99 EUR od 18. siječnja 2016. do isplate,

- 243,54 EUR od 18. siječnja 2016. do isplate,

- 249,72 EUR od 18. siječnja 2016. do isplate,

- 247,33 EUR od 18. siječnja 2016. do isplate,

- 241,84 EUR od 18. siječnja 2016. do isplate,

- 245,09 EUR od 18. siječnja 2016. do isplate,

- 251,44 EUR od 18. siječnja 2016. do isplate,

- 243,95 EUR od 18. siječnja 2016. do isplate,

- 244,09 EUR od 18. siječnja 2016. do isplate,

- 227,14 EUR od 18. siječnja 2016. do isplate,

- 239,02 EUR od 18. siječnja 2016. do isplate,

- 246,44 EUR od 18. siječnja 2016. do isplate,

- 242,72 EUR od 18. siječnja 2016. do isplate,

- 242,44 EUR od 18. siječnja 2016. do isplate,

- 228,11 EUR od 18. siječnja 2016. do isplate,

- 232,49 EUR od 18. siječnja 2016. do isplate,

- 246,63 EUR od 18. siječnja 2016. do isplate,

- 227,14 EUR od 18. siječnja 2016. do isplate,

- 229,80 EUR od 18. siječnja 2016. do isplate,

- 234,32 EUR od 18. siječnja 2016. do isplate,

- 238,39 EUR od 18. siječnja 2016. do isplate,

- 239,82 EUR od 18. siječnja 2016. do isplate,

- 242,49 EUR od 18. siječnja 2016. do isplate,

- 249,90 EUR od 18. siječnja 2016. do isplate,

- 251,41 EUR od 18. siječnja 2016. do isplate,

- 252,04 EUR od 18. siječnja 2016. do isplate,

- 251,85 EUR od 18. siječnja 2016. do isplate,

- 251,85 EUR od 18. siječnja 2016. do isplate i

- 4.979,01 EUR od 18. siječnja 2016. do isplate,

po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos 8.884,19 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 10. siječnja 2025. do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Odbija se ostatak tužbenog zahtjeva, odnosno zahtjev za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos 8.884,19 EUR tekućim od 19. siječnja 2016. do 9. siječnja 2025., kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu 8.583,90 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 12. lipnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

V. Odbija se ostatak tužiteljičinog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

VI. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužba je podnesena ovome sudu neposredno 10. lipnja 2019. (list 1), u kojoj se navodi da je tužiteljica 30. siječnja 2008. sklopila s tuženikom Ugovor o kreditu, broj: 3212250435-15/08, kojim je tuženik odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa 137.300,00 CHF obračunatom po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). U čl. 2. i 7. predmetnog Ugovora o kreditu stoji da je tužitelj tuženiku dužan platiti redovnu kamatu koja je promjenjiva temeljem jednostrane odluke tuženika. Ugovorena je početna kamatna stopa od 4,95%. Navedene odredbe Ugovora o kreditu kojima je određena promjenjivost kamatne stope su ništetne, a što ima za posljedicu primjenu Ugovora o kreditu oslobođenog učinka promjenjivosti kamatne stope. U čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu ugovorena je za tužiteljicu obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u CHF, u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB na dan plaćana za CHF. Navedene odredbe Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u CHF su ništetne, a što ima za posljedicu primjenu Ugovora o kreditu oslobođenog učinka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu. U postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik, među inim bankama, u razdoblju od 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu, predmetne odluke i pravna stajališta potvrđeni su i revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. Rubriciranim presudama sudovi su utvrdili da ugovorna odredba koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke, bez da istovremeno točno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. U istom postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik, među inim bankama, u razdoblju od 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošač korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03.) i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 128/07., 78/09., 79/09., 89/09. i 133/08.) i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Imajući na umu sve navedeno, tužiteljica ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pretpostavlja tužiteljičino pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koji bi tuženiku bila dužna platiti da se od početka otplate do 1. siječnja 2014. za cijelo vrijeme primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 4,95%, a nakon 1. siječnja 2014. do konverzije ugovora o kreditu u valutu EUR zakonski određena kamatna stopa od 3,23%. Isto tako, imajući na umu sve navedeno, tužiteljica ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja tužiteljičino pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koja bi tuženiku bila dužna platiti da se od početka otplate do dana konverzije ugovora o kreditu u valutu EUR za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. To nadalje pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koja bi tužiteljica bila dužna platiti tuženiku do dana i na sam dan konverzije prema ugovorenom tečaju kune spram CHF na dan isplate kredita. Tužiteljica je 18. siječnja 2016. s tuženikom sklopio Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je gore navedeni Ugovor o kreditu konvertirao u valutu EUR sukladno ponudi tuženika na koju je isti obvezan temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15.). Slijedom navedenog, tužiteljica zahtijeva posljedično isplatu neodređenog iznosa (naznačen VPS 10.001,00 HRK) i naknadu parničnih troškova, sve sa zateznim kamatama.

2. Odgovor na tužbu je podnesen ovome sudu preporučenom pošiljkom 11. rujna 2019. (list 57), primljen 13. rujna 2019. (list 31), u kojem se navodi da tuženik u cijelosti osporava istaknut tužbeni zahtjev kao neosnovan u pogledu pravne osnove, visine (izračuna), vrijednost predmeta spora, kao i činjenice i razloge kojima je tužiteljica obrazlože predmetnu tužbu. Tuženik osporava osnovu i tijek zateznih kamata. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 10. lipnja 2014. Kondemnatorni tužbeni zahtjev, zapravo, predstavlja nekakav para postupovni spoj sasvim neodređenog novčanog tužbenog zahtjeva i dijela manifestacijskog zahtjeva (u svezi dostave isprava i predloženim vještačenjem). Zato tuženik smatra da manifestacijski zahtjev tužitelja, ukoliko se takvim uopće i može smatrati, nije osnovan pa ga se predlaže odbiti. U kontekstu prethodnog navedenoga, tuženik drži da je tužbeni zahtjev za isplatu posve neodređen i nepodoban za raspravljanje pa predlaže tužbu odbaciti, podredno odbiti tužbeni zahtjev. Predmetni kredit konvertiran je sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15., dalje: ZID ZPK/15.), s obzirom na to da su tužitelj i tuženik 15. siječnja 2016. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzije predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Sve tužiteljičine uplate (i s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate, kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate) uzete su u obzir prilikom izrade konverzije iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita, u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Sklopljeni pravni posao povodom tužiteljičinog prihvata konverzije, koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija, je pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužiteljice, riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije, na način propisan zakonom. Pravni posao (Dodatak) kojim je izvršena konverzija odnosi se na konvertiranje ugovora o kreditu ab initio i to u oba bitna sastojka: i u dijelu valutne klauzule i u dijelu kamatne stope. Kako se međutim voljom ugovornih strane sva plaćanja u otplati CHF kredita ugovorena kao plaćanje s osnove EUR kredita (i to s učinkom ab initio), pa je obračun svih uplata po ranijoj pravnoj osnovi plaćanja (konvertirani CHF ugovor) izvršen u odnosu na novu pravnu osnovu (postojeći EUR ugovor), tužiteljica više ne može imati zahtjev zbog stjecanja bez osnove pozivom na uvjete CHF kredita. U potvrdu ovog stajališta, govori i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke posl. br. Rev-1172/18 od 19. ožujka 2019., koje eliminira zahtjev po osnovi razlike kamata ili tečajnih razlika u slučaju konverzije kredita. Na temelju svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbene zahtjeve u cijelosti te naložiti tužiteljici naknadu parničnih troškova tuženiku.

3. U ovoj pravnoj stvari je ovaj sud 25. ožujka 2021. donio presudu posl. br. P- 5519/2019-26, kojom je u cijelosti prihvaćen tužbeni zahtjev odnosno naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos 146.067,06 HRK sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose razlika te naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu 29.211,00 HRK sa zateznim kamatama od 25. ožujka 2021.

4. Rješenjem ovoga suda posl. br. P-5519/19-36 od 26. svibnja 2023. određen je prekid postupka u ovoj pravnoj stvari i riješeno je da će se postupak nastaviti kada završi postupak pred Sudom Europske unije o zahtjevu Vrhovnog suda Republike Hrvatske za prethodnu odluku, koji je zaveden pod brojem C-474/20 ili kad se utvrdi da više ne postoje razlozi za čekanje njegovog završetka te je nastavljen postupak u ovoja pranoj stvari.

5. Rješenjem Županijskog suda u Puli posl. br. Gž-226/2024-2 od 8. travnja 2024. prihvaćena je tuženikova žalba i ukinuta je potonja presuda i predmet vraćen ovome sudu na ponovno suđenje te je riješeno je da se ostavlja o troškovima žalbenog dijela postupka odlučiti u konačnoj odluci, uz obrazloženje da je nepotpuno utvrđeno činjenično stanje poglavito glede konverzije kredita vezanog uz CHF u kredit vezan uz EUR.

6. Podneskom predanim 10. siječnja 2025. (list 336-339) je tužiteljica konačno postavila tužbeni zahtjev, kao u izreci presude, uskladivši ga s financijskim vještačenjem, zahtijevajući isplatu ukupnog iznosa 26.370,76 EUR, od toga iznosa 17.486,57 EUR zbog jednostrano promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF te manje priznate glavnice pri konverziji (4.979,01 EUR), sve sa zateznim kamatama na pozitivne razlike od 18. siječnja 2016., te iznosa 8.884,19 EUR zateznih kamata na preplaćene iznosa obračunate do dana konverzije, sa zateznim kamatama od 19. siječnja 2016., uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.

7. Tuženik se je protivio preinaci tužbe učinjenoj na ročištu 4. rujna 2024. (list 306- 308), a u kojem smislu je konačno postavljen tužbeni zahtjev potonjim podneskom predanim 10. siječnja 2025.. No, unatoč tuženikovom protivljenju, raspravnim rješenjem od 4. rujna 2024. (list 306-308) je dopuštena preinaka tužbe. To stoga što je tužiteljica prvotno, u tužbi postavila zahtjev za isplatu neodređenog iznosa (naznačen VPS 10.001,00 HRK) i naknadu parničnih troškova, sve sa zateznim kamatama, te je tužiteljica podneskom predanim 3. veljače 2020. (list 83-87) postavila tužbeni zahtjev za isplatu iznosa 159.798,95 HRK sa zateznim kamatama na pojedine iznose i naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude, potom, je tužiteljica podneskom predanim 16. rujna 2020. (list 123-127) postavila tužbeni zahtjev, uskladivši ga s pisanim nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, zahtijevajući kao posljedicu ništetnosti spornih uglavaka Ugovora i isplatu ukupnog iznosa 146.067,06 HRK zbog jednostrane promjene kamatne stope i zbog promjene tečaja CHF te nezakonito više obračunatog iznosa preostale glavnice na dan konverzije 30. rujna 2015., sa zateznim kamatama na pojedine iznose, uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude. Raspravnim rješenjem od 25. veljače 2021. (list 223) je dopuštena preinaka tužbe učinjena prvotno podneskom predanim 3. veljače 2020., te daljnje postupanje po podnesku tužiteljice predanom 16. rujna 2020. Naposljetku, podneskom predanim 10. siječnja 2025. (list 336-339) je tužiteljica konačno postavila tužbeni zahtjev zahtijevajući isplatu ukupnog iznosa 26.370,76 EUR, od toga iznosa 17.486,57 EUR zbog jednostrano promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF te manje priznate glavnice pri konverziji (4.979,01 EUR), sve sa zateznim kamatama na pozitivne razlike od 18. siječnja 2016., te iznosa 8.884,19 EUR zateznih kamata na preplaćene iznosa obračunate do dana konverzije, sa zateznim kamatama od 19. siječnja 2016., uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude, s obzirom da je tek po izvedenom financijskom vještačenju utvrđena visina iste tražbine, ali po istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, pa je stoga opravdano i dopušteno ovakvo usklađenje tužbenog zahtjeva, dakle, tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, dok je isto svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, sukladno čl. 190. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP).

8. Tijekom postupka izvedeni su dokazi i to uvidom u tuženikovu potvrdu o primitku zahtjeva, od 4. lipnja 2019. (list 6), Ugovor o namjenskom kreditu, broj: 3212250435- 15/08, kreditna partija: 7104004768, od 30. siječnja 2008. i priložene odnosne isprave, uz javnobilježničku potvrdu sadržaja od 11. veljače 2008. (list 7-15), Dodatak Ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015.) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, od 18. siječnja 2016., i priložene odnosne isprave uz javnobilježničku potvrdu sadržaja 22. siječnja 2016. (list 16-28), tuženikov popratni dopis od 12. studenoga 2015., uz izračun konverzije na dan 30. rujna 2015., informativni sažetak izračuna konverzije, pregled otvorenih stavki po kreditu, sve na dan 30. rujna 2015. i prijedlog izmjene Ugovora o kreditu (list 43-53), izjava ovdje tužiteljice od 13. lipnja 2019. (list 72), tuženikov pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj: 7104004768 (list 88), te je izveden dokaz financijskim vještačenjem na okolnost visine tražbine po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću, koji je 17. srpnja 2020. predao pisani nalaz i mišljenje (list 106-113), te ga je usmeno iznio i obrazložio na ročištu 25. veljače 2021. (list 223-224).

U ponovljenom suđenju su prethodno izvedeni dokazi obnovljeni čitanjem zapisnika o istima te uvidom u sve priložene isprave te su nadalje izvedeni dokazi i to saslušanjem tužiteljice osobno kao stranke na ročištu 10. listopada 2024. (list 312 i 313) te je izveden dokaz dopunskim financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću, koji je 27. prosinca 2024. predao pisanu dopunu nalaza i mišljenja (list 317-331), kao i 2. travnja 2025. predao daljnju drugu pisanu dopunu nalaza i mišljenja kao očitovanje na tuženikove primjedbe (list 390) te je isto usmeno iznio, obrazložio i očitovao se na ročištu 8. svibnja 2025. (list 433 i 434).

9. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

10. Predmet spora je zahtjev za isplatu, kao povrat stečenog bez osnove, kao posljedice djelomične ništetnost ugovora o kreditu odnosno uglavaka glede jednostrane promjene kamatne stope i valutne klauzule u CHF, te pri konverziji manje priznate glavnice i obračunatih zateznih kamata na preplaćene anuitete do dana konverzije.

Nije sporno da su ovdje parnične stranke u Zagrebu 30. siječnja 2008. sklopile Ugovor o namjenskom kreditu, br.: 3212250435-15/08, kao i Dodatak Ugovoru o kreditu, od 18. siječnja 2016.

Sporna je djelomična ništetnost Ugovora o kreditu, odnosno uglavaka glede promjene kamatne stope sukladno odluci tuženika o kamatnim stopama i valutne klauzule u CHF te posljedično pravo na isplatu razlike u visini preplaćenih anuiteta, te pri konverziji manje priznate glavnice i obračunatih zateznih kamata na preplaćene anuitete do dana konverzije, kao pravo na povrat stečenog bez osnove, dakle sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Ujedno je istaknut prigovor zastare.

11. Uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu, broj: 3212250435-15/08, kreditna partija: 7104004768, od 30. siječnja 2008. i priložene odnosne isprave, uz javnobilježničku potvrdu sadržaja od 11. veljače 2008. (list 7-15) te Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015.) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, od 18. siječnja 2016., i priložene odnosne isprave uz javnobilježničku potvrdu sadržaja 22. siječnja 2016. (list 16-28) utvrđeno je da je isti sklopljen u Zagrebu 30. siječnja 2008. između ovdje tuženika, kao kreditora i ovdje tužiteljice, kao korisnice kredita te Geoprojekt d.o.o., Zagreb, kao založnog dužnika, u svezi kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa 137.300,00 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB te je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje navedeni iznos kredita vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen istim Ugovorom (čl. 1.), nadalje, ugovoreno je da je korisnica kredita dužna kreditoru platiti u anuitetima navedeni iznos i redovnu kamatu koje je tijekom postojanja obveze po istom Ugovoru promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora te interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamatne stope sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, te je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, odnosno redovna kamatna stopa je tijekom postojanja obveze po istom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., Zagreb i na dan sklapanja istog Ugovora iznosi 4,95% godišnje (čl. 2. toč. 1.), ugovoren je rok otplate kredita od 15 godina (čl. 3.) i naposljetku, određeno je da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB koji je vrijedio za CHF na dan plaćanja te da prvi anuitet iznosi 1.082,20 CHF, te da iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope koja je vrijedila na dan sklapanja istog Ugovora, te da za slučaj izmjene promjenjive redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora i Odluke o statusu klijenta korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi navedeni iznos anuiteta/rate iz prethodnnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete/rate i o izmijenjenom iznosu anuiteta kreditor će obavijestiti korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja kreditora, dok anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, prvog dana u mjesecu, a počev od dana dospijeća prvog anuiteta/rate (čl. 7.). Naposljetku, Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, od 18. siječnja 2016., s prilozima, uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 22. siječnja 2016. je sklopljen temeljem odredaba čl. 19.a- 19.i Zakona o potrošačkom kreditiranju, s obzirom na odredbe Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15., dalje: ZID ZPK/15.) i pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita, kojim su ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR.

12. Na temelju iskaza tužiteljice, saslušane osobno kao stranke na ročištu 10. listopada 2024. (list 312 i 313), koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, jer o odlučnim činjenicama ima neposredna saznanja, a koja je iskazom u cijelosti ostala kod navoda iz tužbe te svih tužiteljičinih navoda istaknutih tijekom postupka, te je iste navode dopunila i pojasnila, utvrđeno je da je tužiteljica tijekom 2008. godine kod tuženika sklopila predmetni stambeni kredit, na rok otplate od prvotnih 15 godina, koji je produljivan u dva navrata zbog dva počeka (moratorija), sve zbog tužiteljičine nemogućnosti otplate kredita. Predmetni kredit bio je vezan uz CHF, uz promjenjivu kamatnu stopu. Predmetni kredit bio je konvertiran u EUR sukladno zakonskom određenju. Prilikom ponude konverzije je tužiteljici ponuđen izračun konverzije, a na isti tužiteljica nije prigovorila. Tužiteljica nije od tuženika dobila nikakva pojašnjenja glede konverzije i posljedice iste. Tužiteljica je iz medija dobila saznanja da se predmetnom konverzijom treba ustabiliti mjesečni iznos anuiteta. Isključivo je tužiteljica u cijelosti otplaćivala mjesečne anuitete putem trajnog naloga. U vrijeme sklapanja Ugovora tužiteljica nije bila nositeljica obrta niti je obavljala poslovnu ni inu trgovačku registriranu djelatnost ni slobodno zanimanje, već je ostvarivala prihode od nesamostalnog rada (plaću). Predmetnim stambenim kreditom je tužiteljica kupila stan u [adresa], u kojem stanu stanuje sa svojom obitelji, dok isti isti stan nikada nije korišten u komercijalne svrhe. Tužiteljica je izabrala tuženika kao kreditora, s obzirom da je primala plaću kod tuženika. Tužiteljica nije pregovarala odnosno nije utjecala niti izmijenila niti jednu ugovornu odredbu. Naime, tužiteljica je kao djelatnica Croatia Airlines d.d., Zagreb, pokušala ostvariti povoljnije uvjete koje tuženik daje pojedinoj skupini djelatnika, no isto pravo nije ostvarila jer nije ulazila u skupinu povlaštenih djelatnika. Tuženik nije informirao tužiteljicu o niti jednoj ugovornoj odredbi odnosno o sadržaju i značenju istih niti o pravnim ni ekonomskim posljedicama. Tužiteljica je pročitala isti Ugovor prije nego ga je potpisala-sklopila te je u suštini razumjela isti Ugovor, s time da se je usredotočila na iznos mjesečnog anuiteta odnosno iznos kredita. U vrijeme sklapanja Ugovora je tužiteljica smatrala da promjenjiva kamatna topa znači da je stopa vezana uz valutu, a pod pojmom valutna klauzula smatrala sam da isto znači da je kredit vezan za tečaj valute. Nitko od tuženika nije pojasnio tužiteljici strukturu kamatne stope odnosno koji čimbenici i u kojem razdoblju utječu na promjenu kamatne stope, također nitko nije upozorio tužiteljicu na rizik dizanja kredita vezanog uz CHF niti joj je dana poredba istoga rizika kod kredita vezanog uz neku drugu stranu valutu npr. EUR, niti je bilo govora o "valuta utočišta", niti o tome uz koju stranu valutu HNB veže odnosno štiti tečaj HRK. Prije sklapanja Ugovora tužiteljica nije pratila kretanje tečaja CHF niti je znala o kakvoj se valuti radi. Tužiteljica je pitala tuženika ima li projekciju i predviđanja kretanja tečaja u budućnosti, na što je osobni bankar odgovorio da ne zna za isto. Tužiteljica je od tuženika dobila pisanu obavijest nakon što je tuženik promijenio visinu kamatne stope, na koju pisanu obavijest o promjeni tužiteljica nije službeno prigovorila tuženiku. Tužiteljica je osobnom bankaru tuženika postavila neka pitanja u svezi ugovornih odredbi, na što joj je odgovoreno da se radi o standardiziranom, tipskom ugovoru. Stoga, tužiteljica se ne sjeća je li postavljala kakve posebne upite glede sadržaja i posljedica odredbe čl. 23. P) Ugovora. Tužiteljica je kupila stan u novogradnji pa stoga nisu još bili dodijeljeni kućni brojevi pa je stoga razlika u kućnom broju u navedenom Ugovoru i kasnije kada je dodijeljen kućni broj ulaza za predmetni stan. Za vrijeme trajanja Ugovora tužiteljica nije radila nigdje drugdje osim u Croatia Airlines d.d., Zagreb.

13. Na temelju pisanog nalaza i mišljenja financijskog vještaka Zrinka Ručevića, od 17. srpnja 2020. (list 106-113), utvrđeno je da je, u skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, na temelju postavljenog zadatka, isti vještak mišljenja:

- ugovoreni iznos 137.300,00 CHF po srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita iznosio je protuvrijednost od 622.902,23 kn;

- pozitivne razlike između iznosa koji je tužiteljica tuženiku uplatila na ime promjenjive ugovorene kamate da je ugovorena kamatna stopa ostala u visini kakva je bila u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, tj. 4,95% godišnje do 1. siječnja 2014., a od 1. siječnja 2014. po stopi od 3,23%, do dana konverzije (30. rujna 2015.), iznosi ukupno 2.741,97 CHF, odnosno 14.314,51 kn (iskazano prema ugovorenom tečaju za valutu CHF koji je vrijedio na dan plaćanja pojedine obveze); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu "m" Tabele 1 iz nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu "p" Tabele

1 iz nalaza (u kunama);

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. travnja 2008.) do dana konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz razlike između iznosa koji je tužiteljica tuženiku uplatila na ime porasta tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita do konverzije i iznosa koji bi tužiteljica tuženiku uplatila da je tečaj CHF u odnosu na HRK ostao onakav kakav je bio na dan isplate kredita, uz korekciju za iznos te razlike sadržan u razlici obveze koja proizlazi iz promjene kamatne stope, iznosi ukupno 94.238,20 kn; pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu "s" Tabele 1 iz nalaza,

- kunski iznos preostale glavnice na dan konverzije koji je tuženik više obračunao u odnosu na iznos preostale glavnice kakva je bila da se od početka otplate do 1. siječnja 2014. primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 4,955, a od 1. siječnja 2014. do dana konverzije zakonski određena kamatna stopa 3,23%, te da se od početka otplate do dana konverzije primjenjivao ugovoreni tečaj CHF prema HRK na dan isplate kredita, iznosio je 37.514,35 kn.

14. Isti vještak je na ročištu 25. veljače 2021. (list 223 i 224) usmeno iznio svoj prethodno dani pisani nalaz i mišljenje, kod kojega je u cijelosti ostao, iskazujući u istom smislu. Ujedno se očitovao na tuženikove primjedbe istaknute podneskom od 28. rujna 2020., ističući da ističem kako u toč. V. 24. tuženik prigovara primjeni zakonom propisane kamatne stope od 3,23% u simuliranom otplatnom planu, te ističe kako se trebala primjenjivati inicijalna kamatna stopa za cijelo razdoblje obračuna, dakle i za razdoblje od 1. siječnja 2014. pa nadalje. U odgovoru na navedeno isti vještak navodi kako se radi o pravnom pitanju treba li primijeniti zakonom propisanu kamatnu stopu u predmetnom razdoblju ili onu inicijalno ugovorenu predmetnim ugovorom o kreditu, pri čemu je isti vještak izračune sačinio primjenom zakonom propisane stope od 3,23% zbog toga što mu je takav zadatak izričito bio zadan, pa u tom dijelu ostaje kod danog izračuna. U toč. V. 25. tuženik ističe kako je vještak pogrješno simulirao moratoriji na inicijalni otplati plan imajući na umu kako je naknada za moratoriji iznosila 2.561,90 CHF pa bi onda i u inicijalnom otplatnom planu obračun naknade trebao rezultirati povećanjem anuiteta s 1.082,20 CHF na 1.109,24 CHF, glede čega vještak navodi da je isti i u otplatnom planu kakav je tuženik stvarno primjenjivao, a i u simuliranom otplatnom planu obračunao naknadu za moratoriji te je istu vještak pripisao do tada nedospjeloj glavnici kredita, a nakon isteka moratorija od 12 mjeseci ta je glavnica postala polazni element za izračun visine novog anuiteta i to prvog s dospijećem 1. svibnja 2014. nakon isteka moratorija. Općepoznato je kako uz zadržavanje ostalih elemenata izračuna bi povećanje nedospjele glavnice značilo i povećanje anuiteta nakon moratorija, no u ovom slučaju došlo je do smanjenja anuiteta i to kako u obračunu tuženika, tako i u simuliranom otplatnom planu, a razlog za to je što je u međuvremenu došlo do promjene kamatne stope koja je od 1. siječnja 2014. obračunavana u visini od 3.23% godišnje. Tako je razvidno da je u obračunu tuženika anuitet prije moratorija iznosio 1.098,37 CHF, a nakon moratorija s 1. svibnja 2014. anuitet je iznosi 1.034,50 CHF, a isto se dogodilo i u usporednom otplatnom planu gdje je anuitet prije moratorija iznosi 1.083,20 CHF, a nakon moratorija isti je iznosio 1.023,93 CHF. Iz navedenog razloga nije uzet u obzir anuitet od 1.109.24 CHF u simuliranom otplatnom planu, već onaj koji odgovara s jedne strane uvećanjem nedospjele glavnice za obračunatu naknadu, a s druge strane promjeni kamatne stope koja se dogodila u razdoblju moratorija.

15. Na temelju pisane dopune nalaza i mišljenja financijskog vještaka Zrinka Ručevića, predanog 27. prosinca 2024. (list 317-331), utvrđeno je da je, u skladu s utvrđenjima i izračunima iz osnovnog i dopunskog nalaza, na temelju postavljene zadaće, isti vještak mišljenja:

Ako se promatraju samo iznosi koje je tužiteljica više platila:

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. travnja 2008.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 2.741,97 CHF, odnosno 1.899,81 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), dok su pojedini mjesečni iznosi razlika dani u stupcu 'm' Tabele 1 iz nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu 'p1' Tabele 1a iz nalaza (u valuti EUR) (samo pozitivni iznosi), (list 319-330);

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. travnja 2008.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 12.507,56 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), dok su pojedini mjesečni iznosi razlika dani u stupcu 's1' Tabele 1 a iz nalaza

(samo pozitivni iznosi) (list 319-330);

- nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja učinaka konverzije, preostala dospjela tražbina na 30. rujna 2015. iznosi 11.482,53 EUR, koji iznos se u cijelosti odnosi na glavnicu.

Ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni):

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. travnja 2008.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 2.741,97 CHF, odnosno 1.899,81 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), dok su pojedini mjesečni iznosi razlika dani u stupcu 'm' Tabele 1 iz nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu 'p1' Tabele 1 a iz nalaza (u valuti EUR) (svi iznosi) (list 319-330);

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. travnja 2008.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 12.456,31 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), dok su pojedini mjesečni iznosi razlika dani u stupcu 's1' Tabele 1 a iz nalaza (u valuti EUR) (svi iznosi) (list 319-330);

- nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja učinaka konverzije, preostala dospjela tražbina na 30. rujna 2015. iznosi 11.384,47 EUR, koji iznos se u cijelosti odnosi na glavnicu.

- iznos preostale glavnice na dan izračuna konverzije (30. rujna 2015.) koji je tuženik više obračunao u odnosu na iznos preostale glavnice kakva bi bila da se od početka otplate kredita do 1. siječnja 2014. primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 4,95%, a od 1. siječnja 2014. do dana konverzije zakonski određena stopa 3,23% te da se od početka otplate do dana izračuna konverzije primjenjivao ugovoreni tečaj CHF prema HRK na dan isplate kredita, iznosi 4.979,01 EUR.

16. Na temelju druge pisane dopune nalaza i mišljenja, kao očitovanja na tuženikove primjedbe, financijskog vještaka Zrinka Ručevića, predanog 2. travnja 2025. (list 390), utvrđeno je da isti vještak navodi kako je obavio uvid u tuženikov podnesak od 10. veljače 2025., kojim stavlja primjedbe nalazu i mišljenju u dijelu razlike glavnice s obzirom da je na 30. rujna 2015. nedospjela glavnica prema izračunu konverzije iznosila 451.372,54 HRK, a nedospjela glavnica prema početnom otplatnom planu iznosila 92.201,15 CHF što množeno tečajem na datum isplate kredita daje iznos 418.297,88 HRK (razlika = 33.074,66 HRK, a ne kako vještak računa 37.514,35 HRK). U odgovoru na isto vještak ističe kako razliku glavnica nije računao u odnosu na početni otplatni plan, već u odnosu na otplatni plan u kojem se početno ugovorena kamatna stopa primjenjuje do zaključno anuiteta s dospijećem 1. siječnja 2014., dočim se od anuiteta s dospijećem 1. veljače 2014. primjenjuje zakonom propisana kamatna stopa od 3,23% godišnje. Naime, primjena navedenih kamatnih stopa bila je određena zadaćom suda iz rješenja posl. br. P-5519/19 od 27. svibnja 2020., pa u skladu s tako postavljenom zadaćom je vještak dao nalaz i mišljenje. Slijedom iznesenoga, vještak u cijelosti ostaje kod utvrđenja i izračuna iz nalaza, kao i kod danog mišljenja.

17. Isti financijski vještak je na ročištu 8. svibnja 2025. (list 433 i 434) usmeno iznio prethodno dani pisani nalaz i mišljenje, kao i pisane dopune istoga, kod kojih je u cijelosti ostao, iskazujući u istom smislu. Ujedno se očitovao na tuženikove primjedbe i to glede upita kolika bi bila razlika glavnice pod pretpostavkom da je za cijelo razdoblje otplate korišten početni otplatni plan, a ne otplatni plan u kojem je do 31. prosinca 2013. primijenjena početno ugovorena kamatna stopa, a nakon toga, zakonom propisana stopa od 3,23% godišnje, vještak navodi kako takav izračun iz danog nalaza i mišljenja nije moguće sačiniti s obzirom da je prema postavljenoj zadaći u ovom slučaju primijenjena zakonska stopa ugovornih kamata od 3,23% godišnje počev od 1. siječnja 2014. S obzirom da spisu predmeta nije priložen početni otplatni plan, vještak se ne može očitovati o razlici koja bi bila u odnosu na manje priznato umanjenje glavnice pod pretpostavkom primjene početnog otplatnog plana za cijelo razdoblje do konverzije.

18. Navedeni pisani nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Zrinka Ručevića, kao i pisane dopune istoga te usmena izlaganja istoga i očitovanja na tuženikove primjedbe, su u cijelosti prihvaćeni, ocijenivši ih sveobuhvatnim, uvjerljivim, nepristranim, objektivnim i stručnim, temeljenim na mjerodavnim ispravama, te dugogodišnjem vještačkom iskustvu u brojnim sudskim postupcima. Također, budući da su razjašnjene i otklonjene sve tuženikove primjedbe, odnosno nije se ukazala osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja niti bilo kakvi drugi nedostaci glede istog, odbijen je tuženikov prijedlog za određivanjem daljnjeg dopunskog financijskog vještačenja povodom ustrajanja kod istaknutih primjedbi, kako je odlučeno raspravnim rješenjem od 8. svibnja 2025. (list 434).

19. Daljnji dokazi nisu izvedeni, jer isti dokazni prijedlozi nisu potrebiti, s obzirom da potonje ne može biti od utjecaja na odlučivanje u ovoj pravnoj stvari s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev. Stoga, nisu niti posebno cijenjeni ostali dokazi, poglavito sudska praksa na koje se poziva tuženik u prilog svojih tvrdnji. Rješenjem s pripremnog ročišta 30. siječnja 2020. (list 63-65) te raspravnim rješenjem od 4. rujna 2024. (list 306-308) je određeno koji će se dokazi izvoditi kao mjerodavni za utvrđenje odlučnih činjenica (toč. I.), dok ostali dokazi nisu izvedeni, jer isto nije potrebito, budući da će drugim određenim dokazima predmet biti dovoljno raspravljen i utvrđene sve odlučne činjenice mjerodavne za donošenje odluke u ovom predmetu. Osim toga sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati postupak provesti bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova te je sud dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku, u smislu čl. 10. st. 1. ZPP-a.

20. Poglavito pri tome imajući na umu recentnu sudsku praksu, prije svega na koju se poziva tužiteljica, dakle presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i odnosne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev- 221/18 od 3. rujna 2019. i Rev-18/18 od 26. svibnja 2020., kao i mjerodavne odluke Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije (u predmetima br. C-26/13 presuda od 30. travnja 2014., C-51/17 presuda od 20. rujna 2018. i C-118/17 presuda od 14. ožujka 2019.). Naime, na okolnosti istaknute po tuženiku već postoje pravna utvrđenja iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbi za zaštitu kolektivni interesa i prava (čl. 502.a st. 1. ZPP-a), dok se ovdje radi o posebnoj parnici-pojedinačnom restitucijskom zahtjevu u kojem se je tužiteljica pozvala na ista pravna utvrđenja pa je stoga ovaj sud vezan za ista utvrđenja (čl. 502.c ZPP-a).

Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori i s valutnom klauzulom u CHF nije potrebito ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, sukladno pravnom shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019.

Stoga, suprotno tuženikovim tvrdnjama, tužiteljica nije dužna dokazivati točnost svojih navoda za postizanje uspjeha tužiteljice u parnici kako bi sud utvrdio ništetnost predmetnih odredaba, već naprotiv, tužiteljica ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora.

Ujedno, tužiteljica se osnovano poziva na navedene odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, jer se iste odnose na stambene kredite, što je i ovdje slučaj, dok isto nije od odlučnog utjecaja, već je bitno da se radi o potrošačkom kreditiranju (za fizičke osobe), a što je ovdje slučaj.

21. Naime, mjerodavnom odredbom čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) je izričito navedeno da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Međutim, glede tužiteljičinog položaja potrošača, valja istaknuti recentnu odluku Suda Europske unije br. C-198/20 od 10. lipnja 2021., kojom je presuđeno da se zaštita predviđena Direktivom Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u ugovorima sklopljenim s potrošačima primjenjuje na sve potrošače, a ne samo na one koji se mogu smatrati ''prosječnim potrošačima, normalno informiranim i razumno pažljivim i informiranim''. Naime, tužiteljica je položaj potrošača dokazala priloženim Ugovorom o kreditu, kao i danim iskazom, iz kojeg proizlazi da je tužiteljica, kao fizička osoba, podigla predmetni namjenski stambeni kredit, radi kupnje stana, odnosno rješavanje stambenog pitanja, dakle novac koji je utrošila iskoristila je za vlastite, privatne svrhe, odnosno za životne potrebe tužiteljice, a to nije poslovanje niti poduzetništvo tužiteljice, dakle tužiteljica je potrošač. Ukoliko tuženik ima drukčija saznanja (npr. da tužiteljica nije potrošač, već trgovac), dužan je isto i dokazati, s obzirom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-

18/18-2 od 26. svibnja 2020.

22. Dovodeći u svezu tužiteljičin iskaz, koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, s ostalim (pisanim) dokazima, utvrđeno je da se ovdje radilo o ugovoru koji je tuženik na isti način plasirao na tržištu svim korisnicima kredita, te da tužiteljica nije niti pokušala utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, poglavito glede spornih uglavaka, jer se radilo o ugovoru koje je ponudio tuženik pa stoga tužiteljica nije mogla ništa mijenjati niti utjecati jer je vrijedilo pravilo "uzmi ili ostavi". Dakle, ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu koje su predmet ovog spora, kojima se jednostrano mijenja kamatna stopa te glavnica kredita veže za valutu CHF, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača već zbog činjenice da potrošači nisu mogli pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba budućeg ugovora na sklapanje kojeg su ih banke navodile svojim reklamama. Naime, ovdje se štiti pravo potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca sročene ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku. Zaključno, proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed sastavljenom, pripremljenom standardnom obrascu o kojima ugovorne strane nisu pregovarale, pa tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na njegov sadržaj, dok je istom pravnom poslu tužiteljica pristupila s potpunim povjerenjem u tuženika, kao poslovnu banku. Stoga, proizlazi da je tužiteljica s tuženikom pregovarala isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora u skladu s njezinom kreditnom sposobnošću, koja je ovisila o visini anuiteta, pri čemu je anuitet ovisio o glavnici i ugovorenoj kamati, koja je bila najniža za švicarske franke. Dakle, tužiteljica nije mogla mijenjati ugovorne odredbe, već samo ukoliko iste ne prihvaća odustati od sklapanja predloženog ugovora. Tuženik je tužiteljici preporučao i predstavio kredit u švicarskim francima kao najpovoljniji kredit jer su najniže kamate, te za tužiteljicu najpovoljnije.

Slijedom navedenog, tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljicom pregovarao o spornim odredbama, pa da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Naime, proizlazi da je tuženik propustio razjasniti tužiteljici odredbu strukturi kamatne stope odnosno koji parametri i u kojem razdoblju uzrokuju promjenu kamatne stope niti je razjasnio odredbu glede valute obveze te da isto tuženik nije počinio u dobroj vjeri, odnosno nije dokazano da je tuženik informirao tužiteljicu, kao potrošača, u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu o strukturi kamatne stope ni rizicima promjene tečaja švicarskog franka.

Ujedno, ukoliko je ugovor o kreditu ispunjen, isti nije postao valjan ugovor, on je i dalje ništetan u spornim odredbama, a takvi ugovori ne proizvode pravne učinke i s njima se postupa kao da nisu sklopljeni, te stoga tužiteljici pripada pravo na vraćanje stečenog bez osnove.

23. Neosnovan je prigovor zastare. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi i rješenju posl. br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. zauzeo stajalište kako je zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju pojedinačnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014., jer je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesena 13. lipnja 2014., kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu iste tužbe. S obzirom da je predmetna tužba podnesena 10. lipnja 2019. (list 1), očito je da ista tražbina nije pala u zastaru. Naposljetku, neosnovan je prigovor zastare glede konačno postavljenog tužbenog zahtjeva i to podneskom predanim 10. siječnja 2025. (list 336-339), jer istim tužiteljica nije promijenila istovjetnost tužbenog zahtjeva u odnosu na činjenične navode iz tužbe i tužbeni zahtjev kako je postavljen do zaključenja prethodnog postupka, već je iz opravdanih razloga nakon zaključenja prethodnog postupka i to po izvedenom financijskom vještačenju, a s obzirom na uputu višeg suda, s potonjim uskladila i time konačno postavila tužbeni zahtjev.

24. Naime, ranijom odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/03.), isto kao kasnijom mjerodavnom odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07.) je propisano da ugovorna odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom.

25. Glede zakonske konverzije kredita iz CHF u EUR, ističe se da unatoč konverziji koja može biti valjana, potrošač potpisom dodatka ugovoru o kreditu kojima je ista provedena, zadržava pravo na punu restituciju koju mu jamče propisi koji uređuju zaštitu potrošača, te to pravo ne može biti ukinuto nikakvim pristankom potrošača, bilo dragovoljnim, bilo prisilnim. Ovo stoga što namjera i cilj ZID ZPK iz 2015. g. nije bila uklanjanje posljedica ništetnih odredaba i obeštećenje potrošača, već samo njihovo izjednačavanje s EUR dužnicima putem simulacije otplate. Stoga, u slučaju konverzije nema govora ni o kakvoj novoj pravnoj osnovi uslijed koje bi kreditorima pripalo pravo zadržati nepripadno stečene koristi od ništetnih odredaba. Naime, obnova (novacija) je institut obveznog prava koji podrazumijeva, prije svega, da je u ugovornom odnosu došlo do promjene pravne osnove ugovora ili da je došlo do promjene glavne činidbe. Dakle, ukoliko su pravna osnova (ugovor o kreditu) i glavna činidba (novčana činidba) i nadalje dodacima nepromijenjeni, tada nema govora ni o kakvoj obnovi (novaciji), odnosno nastanku nove pravne osnove koja bi opravdavala zadržavanje nepripadno stečenih koristi. Drugim riječima, radi se o istom ugovornom odnosu i istoj pravnoj osnovi nepoštenog i ništetnog stjecanja tuženika za razdoblje do konverzije, samo s naknadno izmijenjenim valorimetrom po kojem se obračunava kunska protuvrijednost mjesečnog anuiteta. Promjena valorimetra predstavlja izmjenu načina ispunjenja postojeće obveze, na način da je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti vezano za EUR, umjesto za dotadašnji CHF, dok se i nadalje radi o novčanoj činidbi kao i u ranijem slučaju kada su potrošači plaćali anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema CHF, slijedom čega se takva izmjena ne smatra obnovom, sukladno odredbi čl. 145. st. 2. ZOO-a. Na navode o provedenoj konverziji i njezinoj zakonitosti i ustavnosti, unatoč tome, tužiteljica zadržava pravo na punu restituciju pa stoga ovdje ne dolazi do isključivanju mogućnosti tužiteljice za istom, poglavito pozivom na presudu Suda EU br. C-118/17.

26. Stoga, tuženik izvlači pogrješne zaključke iz rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske u tzv. Oglednom postupku posl. br. Gos-1/19 od 4. ožujka 2020., kojim je odlučeno kako sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje: ZID ZPK) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Naime, i u navedenom Oglednom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske iznio je pravno shvaćanje kako tužiteljica ima pravni interes za podnošenje kondemnatornog zahtjeva i u slučaju kada je konverzija provedena u skladu sa Zakonom. Navedeno je shvaćanje u skladu s presudom Suda Europske unije br. C-118/17 od 14. ožujka 2019. i njegovim tumačenjem Direktive 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima kojima daje apsolutnu zaštitu i punu restituciju potrošačima, odnosno povrat koristi koju je pružatelj usluge stekao uslijed nepoštenih ugovornih odredbi.

27. Ujedno, suprotno tuženikovim tvrdnjama, tužiteljica unatoč sklopljenom sporazumu o konverziji, tj. Dodatku Ugovoru o kreditu od 18. siječnja 2016., ima i nadalje pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, sukladno pravnom shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2868/18-2 od 12. veljače 2019.

28. Stoga je u pravu tužiteljica kada, pozivom na recentnu sudsku praksu, ističe da ništetnost odredbi utvrđena u kolektivnom sporu predstavlja i ništetnost odredbi ugovora u pojedinačnom postupku, kao i da konverzija ne poništava pravne učinke osnovnog ugovora koji je bio na snazi do dana konverzije.

29. S obzirom na utvrđenja iz ovako izvedenih dokaza i pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, odnosno pozivajući se na odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, proizlaze ništetnim ugovorne odredbe kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Naime, visina kamatne stope je bitan sastojak ugovora o kreditu, pa je stoga za svaku njezinu promjenu kao i za promjenu svih bitnih sastojaka kod svake vrste ugovora, potrebito sklapanje dodatka ugovora, a za sklapanje kojeg je ponovna potrebita suglasnost volja obiju ugovornih strana. Iz navedenoga jasno proizlazi da je tuženik jednostranim donošenjem odluka o promjeni redovne kamatne stope, a koje promjene nisu bile određene nikakvim parametrima, neprekidno i to kako za vrijeme sklapanja ugovora, tako i za vrijeme njegova trajanja, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te na štetu druge ugovorne strane, ovdje tužiteljice. Nadalje, ništetna je i ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada mjerodavnog ZZP/07., dok tuženik suprotno nije dokazao, pa stoga sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO) proizlazi ništetnosti spornih uglavka predmetnog Ugovora o kreditu i kao posljedica iste ništetnosti zahtjev za isplatu s osnove ''preplaćenih anuiteta''. Zbog izloženog, proizlazi nevaljanost odredbe Ugovora o kreditu u dijelu kojim je tuženik, kao kreditor-banka ugovorila da može mijenjati kamatnu stopu jednostrano svojom odlukom i u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, temeljem čl. 322. i 324. ZOO-a.

30. Konverzijom kredita u EUR je utvrđena nedospjela glavnica 30. rujna 2015. u iznosu 59.907,43 EUR. Međutim, stvarna preostala neotplaćena glavnica u HRK, po početno ugovorenim uvjetima kao jedino mogućim, uzimajući u obzir ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, iznosila je 54.928,42 EUR, dakle bila je niža od one kako ju je utvrdio tuženik izračunom konverzije, i to za iznos 4.979,01 EUR.

31. Na temelju financijskog vještačenja je utvrđena visina tužiteljičine tražbine, odnosno preplata, kao razlike, i to ukupnog iznosa 17.486,57 EUR od toga zbog valutne klauzule u CHF u ukupnom iznosu 12.507,56 EUR i zbog razlike u iznosu preostale glavnice na dan konverzije 18. siječnja 2016. u iznosu 4.979,01 EUR.

32. Naprotiv, ovako utvrđene tzv. pozitivne tečajne razlike ne mogu se umanjiti za tzv. negativne tečajne razlike, odnosno kada je tečaj CHF bio niži od tečaj CHF na dan isplate kredita, s obzirom da glede tuženikove tražbine zbog tzv. negativnih razlika ne postoji niti zakonska osnova za nastanak obveze za namirenje novčane tražbine (ZOO predviđa: pravni posao, naknada štete, stjecanje bez osnove, poslovodstvo bez naloga, javno obećanje nagrade i izdavanje vrijednosnog papira). No, u ovom slučaju potrošačkog kreditiranja, to tim više s obzirom na pravnu prirodu pravnog posla, nikakva imovina tuženika, kao kreditora, nije prešla u imovinu tužiteljice, kao korisnika kredita, i to zbog valutne klauzule (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), kao niti zbog promjene kamatne stope (kada je tužiteljici kamatna stopa snižena ispod početno ugovorene kamatne stope).

33. Uzgred rečeno, tuženik nije pridonio odgovarajući dokaz radi utvrđenja istinitosti svojih navoda pa se u ovom slučaju ima primijeniti pravilo o teretu dokazivanja koje obvezuje sud da uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava, u smislu čl. 221.a ZPP-a.

34. S obzirom da u ovom slučaj proizlazi djelomična ništetnost Ugovora, kao posljedicu iste u smislu čl. 323. ZOO-a, valjalo je prihvatiti i zahtjev za vraćanje primljenih iznosa, kako je to gore navedeno, jer je s istim financijskim vještačenjem tužiteljica uskladila i konačno postavila tužbeni zahtjev i to podneskom predanim 10. siječnja 2025. (list 336-339), kao stečenog bez osnove, temeljem čl. 1111. ZOO-a, s time da tužiteljici na iste iznose pripadaju i zatezne kamate tekuće od dana nakon plateža svakog pojedinog iznosa zbog tzv. pozitivnih razlika, odnosno kako to tužiteljica zahtijeva na sve pojedine mjesečne iznose razlika, kao i na iznos manje priznate neotplaćene glavnice, sve od 18. siječnja 2016. do isplate, sukladno čl. 1115. ZOO-a, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi čl. 183. st. 1. ZOO-a, po kamatnoj stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, kako je odlučeno pod toč. I. izreke presude.

35. Ujedno tužiteljica zahtijeva zatezne kamate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF u odnosu na HRK obračunate od dana plateža do 30. rujna 2015., kao dana konverzije, u ukupnom iznosu 8.884,19 EUR, te na isti iznos zahtijeva daljnje zatezne kamate od 19. siječnja 2016. No, tužiteljici nisu dosuđene obračunate zatezne kamate u ukupnom iznosu 8.884,19 EUR za razdoblje od 19. siječnja 2016. do 9. siječnja 2025., odnosno tužiteljici pripadaju daljnje zatezne kamate od postavljanja istog zahtjev i to podneskom predanim 10. siječnja 2025. (list 336-339) do isplate. Naime, kamate se obračunavaju tek kada je plaćena glavnica, odnosna tada se kamate uglavničuju i postavljaju kao samostalan zahtjev. Stoga je u tom dijelu valjalo odlučiti kao pod toč. II. i III. izreke presude.

36. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a, s obzirom da tužiteljica nije uspjela samo u srazmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, odnosno isti su odmjereni s obzirom na vrijednost predmeta spora, zahtjev za naknadu troškova i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22. te 138/23., dalje: OT), imajući na umu vrijednost boda u iznosu 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) i pravo odvjetnika obračunati na sve obavljene radnje pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46. OT).

37. Slijedom navedenog, tužiteljici je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava tužbe (Tbr. 7./1. OT) i podnesaka od 3. listopada 2019., 3. veljače 2020., 5. veljače 2020., 16. rujna 2020. i 20. listopada 2020., od toga priznata su četiri obrazložena podneska (Tbr. 8./1. OT), te zastupanja na ročištima 30. siječnja 2020. i 25. veljače 2021. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 500,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 3.500,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (875,00 EUR), kao i troška sudske pristojbe za tužbu u iznosu 53,09 EUR / 400,00 HRK i za presudu u iznosu 240,36 EUR / 1.811,00 HRK, dok nije priznat ostatak zahtjeva za sudsku pristojbu do ukupno zahtijevanog iznosa 1.000,00 EUR. Nadalje, valjalo je priznati i daljnje troškove koji se sastoje od troška sastava podnesaka od 7. veljače 2024. i 10. siječnja 2025. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 4. rujna 2024., 10. listopada 2024. i 8. svibnja 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 500,00 EUR, te troška zastupanja na ročištu 9. travnja 2025. u iznosu 100,00 EUR umjesto zahtijevanog iznosa 500,00 EUR (Tbr. 9./5. OT), dakle ukupno u iznosu 2.600,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (650,00 EUR). Ujedno je tužiteljici u cijelosti valjalo priznati trošak financijskog vještačenja u iznosu 265,45 EUR / 2.000,00 HRK i trošak dopunskog financijskog vještačenja u iznosu 400,00 EUR, dok nije priznat ostatak zahtjeva do ukupnog iznosa 1.000,00 EUR, jer je isto bilo neophodno za utvrđenje osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva. Stoga je tužiteljici valjalo dosuditi parnične troškove u sveukupnom iznosu 8.583,90 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate, jer se zatezne kamate na parnične troškove mogu stranci odrediti i u parničnom postupku, temeljem primjene čl. 151. st. 3. ZPP-a, kako je odlučeno pod toč. IV. izreke presude, dok je ostatak tužiteljičinog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, valjalo odbiti kao neosnovan (toč. V. izreke presude).

38. Također je i tuženiku valjalo odmjeriti troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava odgovora na tužbu i podnesaka od 30. siječnja 2020., 28. rujna 2020. i 23. studenoga 2020. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 30. siječnja 2020. i 25. veljače 2021. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 500,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 3.000,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (750,00 EUR), odnosno ukupno u iznosu 3.750,00 EUR. Nadalje, valjalo je priznati i daljnje troškove koji se sastoje od troška sastava žalbe od 7. travnja 2021. u zahtijevanom iznosu 625,00 EUR (Tbr. 10./1. OT) te podnesaka od 21. rujna 2023., 8. kolovoza 2024., 10. veljače 2025. i 23. travnja 2025. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 4. rujna 2024., 10. listopada 2024. i 8. svibnja 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 500,00 EUR, te troška zastupanja na ročištu 9. travnja 2025. u iznosu 100,00 EUR umjesto zahtijevanog iznosa 500,00 EUR (Tbr. 9./5. OT), dakle ukupno u iznosu 4.225,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (1.056,25 EUR), kao i troška sudske pristojbe za žalbu u zahtijevanom iznosu 240,32 EUR i pristupa vještaka na ročište 8. svibnja 2025. u zahtijevanom iznosu 65,00 EUR. Međutim, nije priznat kao potrebit trošak sudske pristojbe za odgovor na tužbu po odluci suda, jer isti nije određeno postavljen (čl. 164. st. 2. ZPP-a) i to glede visine, to tim više što isti nije niti nastao, već isti nastaje pravomoćnim završetkom postupka i ovisno o uspjehu u sporu. No, ovako odmjereni parnični troškovi u sveukupnom iznosu 9.336,57 EUR sa zatraženim zateznim kamatama nisu dosuđeni tuženiku, s obzirom na neuspjeh istoga u sporu, odnosno valjalo je odbiti tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova sa zateznim kamatama, kao neosnovan, kako je odlučeno pod toč. VI. izreke presude.

39. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, br. 57/22.) iskazane su novčane vrijednosti, s obzirom na fiksni tečaj konverzije 7,53450 HRK / 1 EUR.

40. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu 12. lipnja 2025.

S u d a c:

Mario Klarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu u Puli. Žalba se podnosi putem ovog suda pisano, u roku 15 dana od dana objave presude, odnosno od dana dostave ove presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. ZPP-a).

DNA: - opun. tužiteljice i

- opun. tuženika.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte