Poslovni broj: P-1585/2021-31
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E R J E Š E NJ E
I
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji tog suda Vanesi Brizić Bahun, kao sucu pojedincu, na prijedlog višeg sudskog savjetnika-specijalista Maria Samardžića, u pravnoj stvari tužitelja KŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Igoru Metelku, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833, zastupan po punomoćniku Miroslavu Plašćaru, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Žurić i partneri u Zagrebu, radi isplate, nakon održane javne, glavne rasprave, zaključene 28. travnja 2025. u nazočnosti tužiteljevog punomoćnika i zamjenika tuženikovog punomoćnika, dana 12. lipnja 2025. godine
r i j e š i o j e
I. Dopušta se preinaka tužbe učinjena na ročištu od 07. srpnja 2022. i podneskom od 10. svibnja 2024.
II. Utvrđuje se da je tužba u ovom predmetu djelomično povučena za iznos od 1.194,03 eura.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.090,99 eura sa zateznim kamatama tekućima od dospijeća svakog pojedinog iznosa po stopi koja se do 31. prosinca 2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to na iznose kako slijedi:
EUR 3.71 počev od 10/08/2006 do isplate
EUR 3.71 počev od 10/08/2006 do isplate
EUR 5.08 počev od 11/09/2006 do isplate
EUR 3.93 počev od 13/10/2006 do isplate
EUR 2.50 počev od 27/11/2006 do isplate
EUR 0.68 počev od 27/12/2006 do isplate
EUR 24.67 počev od 29/10/2008 do isplate
EUR 1.31 počev od 01/12/2008 do isplate
EUR 23.69 počev od 28/01/2009 do isplate
EUR 24.77 počev od 02/03/2009 do isplate
EUR 23.70 počev od 02/04/2009 do isplate
EUR 20.35 počev od 04/06/2009 do isplate
EUR 20.35 počev od 04/06/2009 do isplate
EUR 68.07 počev od 09/12/2010 do isplate
EUR 68.07 počev od 09/12/2010 do isplate
EUR 68.07 počev od 09/12/2010 do isplate
EUR 73.03 počev od 28/01/2011 do isplate
EUR 73.03 počev od 28/01/2011 do isplate
EUR 73.03 počev od 28/01/2011 do isplate
EUR 73.03 počev od 28/01/2011 do isplate
EUR 73.03 počev od 28/01/2011 do isplate
EUR 74.92 počev od 28/01/2011 do isplate
EUR 74.92 počev od 28/01/2011 do isplate
EUR 74.92 počev od 28/01/2011 do isplate
EUR 74.92 počev od 28/01/2011 do isplate
EUR 74.92 počev od 28/01/2011 do isplate
EUR 74.92 počev od 28/01/2011 do isplate
EUR 74.92 počev od 28/01/2011 do isplate
EUR 74.92 počev od 28/01/2011 do isplate
EUR 74.92 počev od 28/01/2011 do isplate
EUR 74.92 počev od 28/01/2011 do isplate
EUR 74.92 počev od 28/01/2011 do isplate
EUR 74.92 počev od 28/01/2011 do isplate
EUR 74.92 počev od 28/01/2011 do isplate
EUR 21.16 počev od 10/02/2011 do isplate
EUR 32.73 počev od 10/03/2011 do isplate
EUR 29.45 počev od 11/04/2011 do isplate
EUR 39.95 počev od 10/05/2011 do isplate
EUR 49.00 počev od 10/06/2011 do isplate
EUR 53.11 počev od 11/07/2011 do isplate
EUR 98.74 počev od 10/08/2011 do isplate
EUR 55.46 počev od 12/09/2011 do isplate
EUR 49.00 počev od 10/10/2011 do isplate
EUR 50.60 počev od 10/11/2011 do isplate
EUR 50.01 počev od 12/12/2011 do isplate
EUR 55.64 počev od 10/01/2012 do isplate
EUR 59.57 počev od 10/02/2012 do isplate
EUR 60.80 počev od 12/03/2012 do isplate
EUR 57.93 počev od 10/04/2012 do isplate
EUR 59.45 počev od 10/05/2012 do isplate
EUR 61.03 počev od 11/06/2012 do isplate
EUR 58.67 počev od 10/07/2012 do isplate
EUR 58.45 počev od 10/08/2012 do isplate
EUR 54.00 počev od 10/09/2012 do isplate
EUR 55.52 počev od 10/10/2012 do isplate
EUR 58.83 počev od 12/11/2012 do isplate
EUR 57.78 počev od 10/12/2012 do isplate
EUR 59.29 počev od 10/01/2013 do isplate
EUR 54.98 počev od 11/02/2013 do isplate
EUR 53.31 počev od 11/03/2013 do isplate
EUR 58.06 počev od 10/04/2013 do isplate
EUR 49.20 počev od 08/07/2013 do isplate
EUR 49.20 počev od 08/07/2013 do isplate
EUR 54.22 počev od 09/01/2014 do isplate
EUR 59.62 počev od 10/03/2014 do isplate
EUR 57.28 počev od 09/05/2014 do isplate
EUR 56.78 počev od 09/06/2014 do isplate
EUR 60.78 počev od 11/08/2014 do isplate
EUR 63.96 počev od 10/11/2014 do isplate
EUR 65.38 počev od 12/01/2015 do isplate
EUR 60.04 počev od 09/03/2015 do isplate
EUR 60.04 počev od 11/05/2015 do isplate
EUR 60.04 počev od 09/07/2015 do isplate
EUR 60.04 počev od 08/09/2015 do isplate
EUR 60.04 počev od 09/11/2015 do isplate
EUR 60.04 počev od 11/01/2016 do isplate
EUR 60.04 počev od 08/02/2016 do isplate,
sve u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 133,20 eura sa zateznim kamatama tekućima od 03. ožujka 2016. do isplate po stopi do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.581,81 eura sa zateznim kamatama tekućima od 12. lipnja 2025. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15
dana.
IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška u iznosu od 637,50 eura, kao neosnovan.
O b r a z l o ž e n j e
1. Tužiteljica je podnijela tužbu u kojoj navodi da je s tuženikom 13. lipnja 2006. sklopila ugovor o kreditu kojim je tuženik odobrio tužiteljici kredit u iznosu od 28.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, na rok otplate od 84 mjeseca, i to u 84 jednakih mjesečnih anuiteta, u kunskoj protuvrijednosti važećoj na dan dospijeća po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja. Ugovorom o kreditu ugovorena je valutna klauzula vezana za CHF, bez jasnih parametara po kojima bi tužitelj mogao biti obaviješten i imati saznanja o tečaju koji će se primjenjivati kako će mjesečni anuiteti dospijevati niti je na iste mogao utjecati ili pregovarati sa tuženim, pa je tečaj za vrijeme trajanja ugovornog odnosa više puta mijenjan na štetu tužitelja. Presudom poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, u trgovačkom sporu između Udruge Potrošač i tuženih banaka, između kojih i prednika tuženika, potvrđena je presuda poslovni broj P-1401/12 od dana 04. srpnja 2013. Trgovačkog suda u Zagrebu, u dijelu kojim je utvrđeno da je, između ostalih banaka, tuženik u vremenskom razdoblju od 01.04.2005. do 31.12.2008. godine, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe povrijedio kolektivne interese i prava potrošača na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna te na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije kao trgovac u cijelosti informirao potrošača o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužiteljica se poziva na pravna utvrđenja iz gore navedenih presuda te smatra da je ovaj sud vezan tim utvrđenjima u ovoj parnici. Slijedom navedenog, predlaže da sud temeljem odredbi članka 1111., čl. 1115. i čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove odnosno osnove koja je kasnije otpala, prihvati tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 20.000,00 kuna (2.654,46 eura) sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose od dana uplate do isplate i naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od donošenja odluke do isplate.
2. Rješenjem od 03. veljače 2020. ovaj sud se oglasio mjesno nenadležnim, a koje rješenje je ukinuto po žalbi tužiteljice rješenjem Županijskog suda u Sisku posl.br. Gž-195/2021-2 od 17. veljače 2021.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbeni zahtjev u cijelosti. Nije sporno da je tužitelj sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 44758/06. Međutim, sporno je jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača. Tuženik se takvim tvrdnjama izričito protivi. Ističe prigovor zastare potraživanja. Smatra da se utvrđenja iz parnice Potrošač ne mogu primijeniti na konkretan predmet. Provedena je konverzija Ugovora o kreditu sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju te je tužitelj doveden u položaj kao da je s tuženikom prvobitno sklopio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima, što nije bilo predmetom rasprave niti ocjene u parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pokrenute od udruge Potrošač. Smatra da valutna klauzula vezana za CHF kao i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu nepoštene odredbe. Prigovara visini tužbenog zahtjeva te predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te da obveže tužitelja naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka.
4. Tužitelj je na ročištu od 07. srpnja 2022. preinačio tužbu dodatno potražujući razliku između konvertirane glavnice te glavnice prema početnom otplatnom planu koja uključuje početno ugovorenu kamatnu stopu i tečaj na dan korištenja kredita i to u iznosu od 10.000,00 kuna (1.327,23 eura), čemu se tuženik nije protivio, pa je sukladno čl. 190. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje:ZPP) te je odlučeno kao u točki I. izreke rješenja.
5. Tužitelj je podneskom od 10. svibnja 2024. preinačio tužbu povećanjem tužbenog zahtjeva u pogledu tečajnih razlika na iznos od 4.090,99 eura, čemu se tuženik nije protivio. Naime, tužitelj je po izvedenom vještačenju povećao tužbeni zahtjev, pa je stoga opravdano i dopušteno ovakvo povišenje tužbenog zahtjeva, dakle, tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, dok je isto svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, sukladno čl. 190. ZPP-a te je odlučeno kao u točki I. izreke rješenja.
6. Nadalje, istim podneskom od 10. svibnja 2024. tužitelj je i smanjio tužbeni zahtjev, sada potražujući razliku između konvertirane glavnice te glavnice prema početnom otplatnom planu koja uključuje početno ugovorenu kamatnu stopu i tečaj na dan korištenja kredita i to u iznosu od 133,20 eura, čemu se tuženik nije protivio te na taj način smanjio tužbeni zahtjev za 1.194,03 eura odnosno djelomično povukao tužbu u ovoj pravnoj stvari, pa je na temelju odredbe članka 193. st. 2. ZPP-a odlučeno kao u točki II. izreke ovog rješenja.
7. Dakle, konačno uređenim tužbenim zahtjevom tužitelj potražuje iznos od 4.090,99 eura sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog specificiranog iznosa do isplate te iznos od 133,20 eura sa zateznim kamatama od 03. ožujka 2016. do isplate.
8. U tijeku postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu (list 5-7 spisa), Dodatak Ugovoru o kreditu (list 8 spisa), Dodatak br. 2 Ugovora o kreditu (list 9-11 spisa), Sporazum o podmiri duga (list 12 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope (list 13-18 spisa), otplatni plan (list 24-28 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (list 19-23, 29-31 spisa) te je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice i financijskim vještačenjem po sudskom vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o.
9. Ostale po strankama predložene dokaze sud nije provodio ili one već provedene nije cijenio, jer je i bez istih činjenično stanje utvrđeno u cijelosti.
10. Na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.
11. Predmet spora je tužbeni zahtjev korisnika kredita za isplatu više plaćenog iznosa po osnovi ništetnih odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF, odnosno uglavaka glede valutne klauzule u CHF te posljedično isplatu, odnosno povrat stečenog bez osnove te manje priznate preostale neotplaćene glavnice u trenutku provedbe konverzije, kao razlike između preostale neotplaćene, konvertirane glavnice i one po početnom otplatnom planu.
12. Nije sporno da je tužiteljica s pravnim prednikom tuženika sklopila Ugovor o kreditu broj 44758/06 dana 13. lipnja 2006., Dodatak Ugovoru o kreditu broj 44758/06 dana 26. siječnja 2011., Dodatak br. 2 Ugovora o kreditu br. 44758/06 dana 26. veljače 2016. i Sporazum o podmiri duga nastalog temeljem konverzije kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu dana 26. veljače 2016.
13. Sporna je ništetnost uglavaka Ugovora o kreditu glede valutne klauzule u CHF, te posljedično pravo na isplatu tzv. pozitivnih tečajnih razlika u visini mjesečnih anuiteta uslijed promjene tečaja CHF te manje priznate preostale neotplaćene glavnice u trenutku provedbe konverzije, kao pravo na povrat stečenog bez osnove, dakle sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva te je istaknut prigovor zastare.
14. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da je ugovoren iznos kredita kunska protuvrijednost 28.500,00 CHF po kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Ugovoreno je da se kredit otplaćuje u 84 mjesečne rate i to 83 jednake mjesečne rate u iznosu od 430,97 CHF i jedne mjesečne rate u iznosu od 429,03 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za valutu Ugovora prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća. Kamatna stopa je promjenjiva a na dan zaključenja ugovora iznosi 6,99 % godišnje.
Namjena kredita je refinanciranje.
15. Uvidom u Dodatak Ugovoru o kreditu broj 44758/06 dana 26. siječnja 2011. utvrđeno je da se korisniku kredita odobrava dodatni iznos kredita od 9.403,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti uz produljenje roka otplate za 55 mjeseci. te je utvrđeno dugovanje na dan 21. siječnja 2011. po kreditu 44758/06 od 12.102,00 CHF.
16. Uvidom u Dodatak br. 2 Ugovora o kreditu br. 44758/06 dana 26. veljače 2016. utvrđeno je da je korisnik kredita temeljem Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15, dalje:ZIDZPK) pristao na konverziju kredita radi promjene valute i to na način da se izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR te da je temeljem čl. 19.c ZIDZPK izvršena konverzija kredita i utvrđena razlika u iznosu od 1.811,70 eura između uplaćenih sredstava po kreditu i simuliranih obveza.
17. Uvidom u Sporazum o podmiri duga nastalog temeljem konverzije kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu dana 26. veljače 2016. utvrđeno je kako je ugovoreno da na dan 30.09.2015. postoji dug u iznosu od 1.986,20 eura, a postupanjem korisnika kredita na dan zaključenja ovog sporazuma dug iznosi 1.811,70 eura.
18. U otplatnom planu i knjigovodstvenoj kartici precizno su navedeni anuiteti i datum dospijeća istih uz prikaz kamate odnosno kamatne stope.
19. Tužiteljica je u svom iskazu navela da joj je kredit bio potreban radi uređenja obiteljske kuće u kojoj živi, trebalo je promijeniti krovište i napraviti centralno grijanje. U banci su joj rekli da je kredit vezan za CHF najbolji i najisplativiji. Nitko joj nije ništa posebno pojasnio vezano za valutu CHF niti je bilo riječi o bilo kakvim rizicima. Ugovor je pročitala, ali nije baš sve detalje najbolje razumjela. Nije ni na koji način sudjelovala u sastavljanju ugovora. Bilo je i drugih vrsta ugovora koji su vezani za drugu valutu, ali rečeno joj je da je ovaj kredit najbolji i najpovoljniji. Nije točno znala što je to valutna klauzula, iako je ekonomske struke, nije toliko financijski informirana. U banci su forsirali ovu vrstu kredita, a njoj je bio potreban novac. Dobila je pismo od banke, ponuđena joj je konverzija kredita u valutu euro i to je prihvatila, iako ni tada nije baš najbolje razumjela što konverzija znači.
20. Naime, tužitelj je ekonomske struke te se ne smatra da je postupio kao prosječni potrošač, ali sukladno presudi Europskog suda od 10. lipnja 2021. u predmetu C-198/20, zaštita predviđena Direktivom vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, predviđena je u korist svih potrošača, a ne samo onih koji se mogu smatrati "prosječnim potrošačem", koji je uobičajeno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću.
21. Iskaz tužitelja sud je u cijelosti prihvatio kao istinit, jer je ona iskazivala jasno i uvjerljivo, a istinitost njezinog iskaza nije dovedena u pitanje drugim dokazima izvedenima tijekom postupka, pa tako ni Ugovorom o kreditu. Tuženik nije predlagao saslušanje svjedoka (osobnog bankara) čiji iskazi bi eventualno mogli dovesti u pitanje istinitost iskaza tužitelja.
22. Dakle, sud utvrđuje da tužitelj kao potrošač nije bio upoznat s prirodom i specifičnosti valute švicarski franak kao "valute utočišta", koja je poznata bankama.
23. Upravo je propuštanje davanja bitne informacije o specifičnosti valute CHF i posebnog rizika valute CHF, kraj činjenice da taj rizik preuzima potrošač već samim ugovornim odredbama, koje je sastavio tuženik, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja dovelo do značajne neravnoteže.
24. Dakle sud utvrđuje da tužitelju pri sklapanju Ugovora o kreditu odredbe o valutnoj klauzuli nisu učinjene suštinski razumljivima, jer mu nije pružena cjelovita informacija u pogledu rizika ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima na temelju koje je mogao procijeniti potencijalne ekonomske posljedice koje bi takve ugovorne odredbe mogle imati za njegove financijske obveze.
25. Dodatno, prema shvaćanju ovog suda, tužitelj je dostavljanjem Ugovora o kreditu dokazao svojstvo potrošača. Osim toga, iz sadržaja spisa nema nikakve naznake da je tužitelj kredit zatražio i ostvario u svrhu namijenjenu poslovnoj djelatnosti ili obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja tužitelja, odnosno da se tužitelj uopće bavio takvim djelatnostima, a tuženik je taj koji je bio dužan dokazati da je predmetni pravni posao sklopljen u poslovne ili poduzetničke svrhe.
26. U odnosu na spornu visinu zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. čiji nalaz i mišljenje sud prihvaća jer je izrađen objektivno, u skladu s pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije a sukladno zadatku suda, a stranke nisu imale primjedbi na sam izračun.
27. Dakle, vještačenjem je utvrđena ukupna razlika s osnove valutne klauzule za sve anuitete prema obračunu banke po prodajnom tečaju kreditora važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po kupovnom tečaju kreditora važećem na dan isplate kredita iznosi 30.823,36 kuna odnosno eurska protuvrijednost 4.090,99 eura sa pojedinim iznosima i datumima plaćanja navedenima u tablici pod točkom 1.3. Također, vještačenjem su utvrđene i tzv. negativne razlike u iznosu od 905,51 kuna odnosno eurska protuvrijednost od 120,17 eura. Nadalje, utvrđena je ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan plaćanja i primjenom tečaja na dan isplate, umanjena za razliku glavnice iz konverzije, u iznosu od 133,20 eura.
28. Daljnji dokazi nisu izvedeni niti posebno cijenjeni ostali dokazi, odnosno sudska praksa na koje se pozivaju tuženik i tužitelj u prilog svojih tvrdnji. Naime, daljnji dokazi predloženi su radi utvrđenja činjenica koje nisu od odlučnog utjecaja u ovoj pravnoj stvari, budući da su isti na općenitoj razini dokazivanja, dok je izvedenim drugim dokazima predmet dovoljno raspravljen i utvrđene su sve odlučne činjenice mjerodavne za donošenje odluke u ovom predmetu. Osim toga sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati postupak provesti bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova te je sud dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku, u smislu čl. 10. st. 1. ZPP-a.
29. Pri tome valja imati na umu recentnu sudsku praksu, odnosno odluke donesene u korist potrošača, poglavito presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2211/18 od 3. rujna 2019., kao i mjerodavne odluke Suda Europske unije (u predmetima C-26/13 presuda od 30. travnja 2014., C-51/17 presuda od 20. rujna 2018. i C-118/17 presuda od 14. ožujka 2019.). Naime, na istaknute okolnosti već postoje pravna utvrđenja iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava (čl. 502.a st. 1. ZPP-a), dok se ovdje radi o posebnoj parnici-pojedinačnom restitucijskom zahtjevu u kojem se je tužiteljica pozvala na ista pravna utvrđenja pa je stoga ovaj sud vezan za ista utvrđenja (čl. 502.c ZPP-a).
30. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF nije potrebito ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne.
31. Stoga, suprotno tuženikovim tvrdnjama, tužiteljica nije dužna dokazivati točnost svojih navoda za postizanje uspjeha tužiteljice u parnici kako bi sud utvrdio ništetnost predmetnih odredaba, već naprotiv, tužiteljica ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora.
32. Ujedno, tužiteljica se osnovano poziva na navedene odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, koje se odnose na stambene kredite, no isto nije od odlučnog utjecaja, već je bitno da se radi o potrošačkom kreditiranju (za fizičke osobe), a što je ovdje slučaj.
33. Dovodeći u svezu tužiteljičin iskaz, koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, s ostalim (pisanim) dokazima, utvrđeno je da se ovdje radilo o ugovoru koji je tuženik na isti način plasirao na tržištu svim korisnicima kredita, te da tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, poglavito glede spornih uglavaka, jer se radilo o ugovoru koje je ponudio tuženik pa stoga tužiteljica nije mogla ništa mijenjati niti utjecati jer je vrijedilo pravilo "uzmi ili ostavi". Dakle, ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu koje su predmet ovog spora, kojima se glavnica kredita veže za valutu CHF, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača već zbog činjenice da potrošači nisu mogli pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba budućeg ugovora na sklapanje kojeg su ih banke navodile svojim reklamama. Naime, ovdje se štiti pravo potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku. Zaključno, proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu o kojima ugovorne strane nisu pregovarale, pa tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na njegov sadržaj, dok je istom pravnom poslu tužiteljica pristupila s potpunim povjerenjem u tuženika, kao poslovnu banku. Dakle, tužiteljica nije mogla mijenjati ugovorne odredbe, već samo ukoliko iste ne prihvaća odustati od sklapanja predloženog ugovora. Tuženik je tužiteljici reklamirao i predstavio kredit u švicarskim francima kao najpovoljniji kredit.
34. Slijedom navedenog, tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljicom pregovarao o spornim odredbama, pa da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Naime, proizlazi da je tuženik propustio razjasniti tužiteljici odredbu o valuti obveze te da isto nije počinjeno u dobroj vjeri, odnosno nije dokazano da je tuženik informirao tužiteljicu kao potrošača u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu o rizicima promjene tečaja švicarskog franka.
35. Ujedno, ukoliko je ugovor o kreditu ispunjen, isti nije postao valjan ugovor, on je i dalje ništetan u spornim odredbama, a takvi ugovori ne proizvode pravne učinke i s njima se postupa kao da nisu sklopljeni, te stoga tužiteljici pripada pravo na vraćanje stečenog bez osnove.
36. Neosnovan je prigovor zastare. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi i rješenju posl. br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. zauzeo stajalište kako je zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju pojedinačnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014., jer je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesena 13. lipnja 2014., kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu iste tužbe, poglavito presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., dakle od 15. lipnja 2018. S obzirom da je predmetna tužba podnesena 28. siječnja 2020. , očito je da ista tražbina nije pala u zastaru. Naposljetku, nije u zastari niti glede konačno postavljenog tužbenog zahtjeva i to podneskom od 10. svibnja 2024., jer istim tužiteljica nije promijenila istovjetnost tužbenog zahtjeva u odnosu na činjenične navode iz tužbe i tužbeni zahtjev kako je postavljen do zaključenja prethodnog postupka, već je iz opravdanih razloga nakon zaključenja prethodnog postupka i to po izvedenom financijskom vještačenju, s potonjim uskladila i time konačno postavila tužbeni zahtjev.
37. Naime, ranijom mjerodavnom odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/03.), isto kao kasnijom odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07.) je propisano da ugovorna odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom.
38. Obzirom na utvrđenja iz ovako izvedenih dokaza i pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, odnosno pozivajući se na odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, kojima su utvrđene ništetnim odluke o valutnoj klauzuli, jer je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada mjerodavnog ZZP/03., dok tuženik suprotno nije dokazao, pa su stoga sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO) ništetne sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu i kao posljedica iste ništetnosti zahtjev za isplatu s osnove ''preplaćenih'' mjesečnih anuiteta uslijed povećanja tečaja CHF, temeljem čl. 322. i 324. ZOO-a, kako je odlučeno pod točkom I. izreke presude.
39. Glede zakonske konverzije kredita iz CHF u EUR, u pravu je tužiteljica kada ističe da unatoč konverziji koja može biti valjana, potrošač potpisom dodatka ugovoru o kreditu kojima je ista provedena, zadržava pravo na punu restituciju koju joj jamče propisi koji uređuju zaštitu potrošača te to pravo ne može biti ukinuto nikakvim pristankom potrošača, bilo dragovoljnim, bilo prisilnim. Ovo stoga što namjera i cilj ZID ZPK iz 2015. nije bila uklanjanje posljedica ništetnih odredaba i obeštećenje potrošača, već samo njihovo izjednačavanje s EUR dužnicima putem simulacije otplate. Stoga, u slučaju konverzije nema govora ni o kakvoj novoj pravnoj osnovi uslijed koje bi kreditorima pripalo pravo zadržati nepripadno stečene koristi od ništetnih odredaba. Naime, obnova (novacija) je institut obveznog prava koji podrazumijeva, prije svega, da je u ugovornom odnosu došlo do promjene pravne osnove ugovora ili da je došlo do promjene glavne činidbe. Dakle, ukoliko su pravna osnova (ugovor o kreditu) i glavna činidba (novčana činidba) i nadalje dodacima nepromijenjeni, tada nema govora ni o kakvoj obnovi (novaciji), odnosno nastanku nove pravne osnove koja bi opravdavala zadržavanje nepripadno stečenih koristi. Drugim riječima, radi se o istom ugovornom odnosu i istoj pravnoj osnovi nepoštenog i ništetnog stjecanja tuženika za razdoblje do konverzije, samo s naknadno izmijenjenim valorimetrom po kojem se obračunava kunska protuvrijednost mjesečnog anuiteta. Promjena valorimetra predstavlja izmjenu načina ispunjenja postojeće obveze, na način da je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti vezano za EUR, umjesto za dotadašnji CHF, dok se i nadalje radi o novčanoj činidbi kao i u ranijem slučaju kada su potrošači plaćali anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema CHF, slijedom čega se takva izmjena ne smatra obnovom, sukladno odredbi čl. 145. st. 2. ZOO-a. Na navode o provedenoj konverziji i njezinoj zakonitosti i ustavnosti, tužiteljica ističe da unatoč tome zadržava pravo na punu restituciju pa stoga ovdje ne dolazi do isključenja mogućnosti tužiteljice za istom, poglavito pozivom na presudu Suda Europske unije br. C-118/17.
40. Kako je već rečeno cilj ZIDZPK nije bio obeštetiti dužnike već izjednačiti potrošače čiji su krediti bili denominirani u švicarskom franku sa potrošačima koji su kredite imali denominirane u Euru, a niti jednom jedinom odredbom ZID ZPK nije bilo određeno obeštećenje dužnika u CHF-u.
41. Konverzija se odnosi isključivo na ugovorne odnose koji su proizašli iz predmetnog kredita, a niti jedna odredba ZIDZPK-a ne širi primjenu konverzije na druge- izvanugovorne odnose, poput stjecanja bez osnove, o čemu je riječ kod kondemnatornih tužbenih zahtjeva kojima se potražuju preplaćeni tečaj, kamata i zatezne kamate.
42. Aneksima / sporazumima / dodacima kojima je konverzija provođena reguliran je samo ugovorni odnos za period nakon konverzije, a njima se ne rješava pitanje tečajnih razlika za period do konverzije, što je predmet ovog tužbenog zahtjeva radi čega tužitelj ima pravo na preplatu po valuti iako je kredit konvertiran.
43. Pregledom Dodatka br. 2 ugovora o kreditu i Sporazuma sud je utvrdio kako se tužitelj nigdje nije odrekao svojih potraživanja, niti se odrekao prava na potpuno obeštećenje, niti se odrekao tužbe i sudske zaštite, niti je bilo kakvo odricanje bilo propisano Zakonom.
44. Štoviše, u čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 41/14, 110/15 i 14/19) propisano je kako se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti, a slično je propisano i u samom ZID ZPK /15 u čl. 19.e. gdje je bankama bilo zabranjeno da u Dodacima ugovora ugovaraju odricanje od bilo kakvih potrošačkih prava.
45. Stoga tužiteljica nije obeštećena za preplatu temeljem temeljem valutne klauzule prilikom provedene konverzije i stoga ima pravo na povrat svih preplaćenih iznosa koje potražuje ovom tužbom.
46. Na temelju financijskog vještačenja je utvrđena visina tražbine, odnosno preplata, kao razlike, i to zbog valutne klauzule u CHF u ukupnom iznosu 4.090,99 eura i preostale glavnice na dan konverzije, dakle kao učinaka konverzije uslijed nezakonito više obračunatog iznosa preostale glavnice, tj. prilikom konverzije manje priznatog iznosa umanjenja glavnice u ukupnom iznosu 133,20 eura.
47. Obzirom da u ovom slučaj proizlazi djelomična ništetnost Ugovora, kao posljedicu iste u smislu čl. 323. ZOO-a, valjalo je prihvatiti i zahtjev za vraćanje primljenih iznosa, kako je to gore navedeno, jer je s istim financijskim vještačenjem tužiteljica uskladila i konačno postavila tužbeni zahtjev i to podneskom predanim 10. svibnja 2024., kao stečenog bez osnove, na temelju čl. 1111. ZOO-a, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana plateža svakog pojedinog iznosa zbog tzv. pozitivnih tečajnih razlika, odnosno na iznos manje priznate neotplaćene glavnice od 03. ožujka 2016. kao dana provedene konverzije, kako se zahtijeva, do isplate, sukladno čl. 1115. ZOO-a, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi čl. 183. st. 1. ZOO-a, po kamatnoj stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.
48. Prema pravnom shvaćanju ovog suda glede stava tuženika da bi trebalo obračunati i umanjiti eventualno dosuđeni iznos za manje plaćene iznose koji su bili niži od početno ugovorenih, ističe se da plaćanjem navedenih otplatnih obroka tužitelj nije primio, odnosno stekao bez osnove, jer je cijelu uplatu primio tuženik, pa stoga ne postoji niti njegova obveza vraćanja, odnosno uračunavanja nečeg što nije primio, a time niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Odredbom čl. 323. st. 2. ZOO propisano je da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora, odgovoran je za štetu sugovaratelju koji trpi zbog ništetnosti, ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnoj situaciji tuženik nije pregovarao s tužiteljem niti ga je informirao o odlučnim okolnostima vezanim uz rizičnost valutne klauzule u CHF. Sukladno navedenom, krivnja za ništetnost ugovornih odredbi je na strani tuženika. Pri tome se napominje da iz odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu čl. 323. st. 1. ZOO jer se odredba čl. 81. st. 1. ZZP odnosi samo na potrošače. Naime pravna osnova po kojoj je tužitelj plaćao niži iznos u odnosu na početnu ugovoreni zbog tečajne razlike nije otpala, slijedom čega tuženik ne može iznos negativne razlike tražiti od tužitelja u smislu odredbe čl. 1111. ZOO.
49. Tijekom otplate kredita je bilo razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog, a sud ocjenjuje da je tužitelj zahtijevao samo ukupnu takozvanu pozitivnu razliku koja je nastala tijekom cijele otplate kredita, o kojem tužbenom zahtjevu sud i odlučuje. Pri tomu treba uzeti u obzir da je upravo tuženik svojim nesavjesnim i nepoštenim nastupom na tržištu uzrokovao da je tužitelj s njim sklopio ovakav Ugovor o kreditu, te je tuženik kao visokospecijalizirana kreditna ustanova znao i morao znati značenje CHF kao valute utočišta te valutne rizike, dočim tužitelj to nije znao u vrijeme sklapanja ugovora. Tako je tuženik unaprijed znao i morao znati za tečajne razlike ove valute te je svakako uzrokovao štetu tužitelju u vidu tzv. pozitivne razlike u tečaju CHF. K tomu je tuženik svjesno pristao na dobitak u vidu tzv. negativne razlike tečaja CHF, znajući i morajući znati da će eventualno biti niža od dobitka pa je postupao i suprotno načelu zabrane zloporabe prava i zabrane prouzročenja štete. Stoga kao što je već naprijed navedeno, tužitelj u razdoblju kad je ostvarena tzv. negativna razlika tečaja zapravo nije ništa stekao bez osnove, budući nije ni znao za tečajne razlike CHF za vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu te ne može biti nesavjestan a da bi trebao vraćati bilo što, odnosno smanjivati tzv. pozitivnu razliku tom tzv. negativnom. Upravo je tuženik taj koji je svojim nesavjesnim i nezakonitim postupanjem ostvario korist tj. tzv. pozitivnu razliku, znajući i morajući znati za tečajne rizike CHF, uračunavši u takvo postupanje i tzv. negativnu razliku, računajući da će ostvariti korist na tečajnim promjenama, ako do njih dođe. Budući je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF ništetna, sud utvrđuje da nema ni tužiteljeve obveze da tzv. pozitivnu razliku tečaja CHF-a tijekom otplate kredita umanji za tzv. negativnu, jer nije ništa primio tj. samo je otplaćivao kredit kako je ugovoreno, postupajući u dobroj vjeri pažnjom dobrog domaćina te ispunjavajući ugovor kako glasi, pa bi proizlazilo da je jedino tuženik ostvario korist usuprot svim načelima obveznog prava, koja korist je zapravo tužiteljeva imovina. Kad bi se tužiteljev zahtjev umanjio za tzv. negativnu razliku, to bi po shvaćanju ovog suda bilo nepravično umanjenje njegove imovine i samim tim suprotno odredbi čl. 1. Protokola broj 1 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine, Međunarodni ugovori 18/97). Stoga je po shvaćanju ovog suda, a primjenjujući smisao odredaba čl. 1111. i čl. 322. te čl. 323. ZOO, tuženik taj koji treba vratiti sve ono što je stekao na osnovi takve ništetne ugovorne odredbe, pa u rečenom smislu niti nije prihvaćen tuženikov prijedlog uračunavanja tzv. negativnih razlika.
50. Nadalje, tuženik nije istaknuo prigovor radi prijeboja ili protutužbu, na temelju kojih bi sud mogao odlučivati za tzv. negativne razlike.
51. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, a isti troškovi odmjereni su sukladno vrijednosti predmeta spora, postavljenom zahtjevu za nadoknadu troškova postupka i Tbr. 52. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje:OT) te da na sve obavljene radnje odvjetnik ima pravo obračunati pripadajući porez na dodanu vrijednost.
52. Slijedom navedenog, tužitelju je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebne za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava tužbe po Tbr. 7./1. OT-a, zastupanja na ročištima 07. srpnja 2022., 19. siječnja 2023., 14. rujna 2023. i 28. travnja 2025. po Tbr. 9./1. OT-a, sastava obrazloženih podnesaka od 11. listopada 2023. (u e spisu u popisu pismena je naveden pod datumom 12. listopada), 10. svibnja 2024. (u e spisu u popisu pismena je naveden pod datumom 13. svibnja) i 01. prosinca 2024. (u e spisu u popisu pismena je naveden pod datumom 02. prosinca) po Tbr. 8./1. OT-a, za svaku radnju po 100 bodova. Zatim, trošak sastava žalbe od 20. veljače 2020. po Tbr. 10./4. OT-a, zastupanja na ročištu 12. lipnja 2025. po Tbr. 9./3. OT-a, za svaku radnju po 50 bodova. Dakle, ukupno 900 bodova, pa s obzirom na vrijednost boda od 2 eura, uvećanog za pripadajući PDV 25%, ukupno iznosi 2.250,00 eura. Tužitelju pripada i trošak financijskog vještačenja koje je bilo potrebno radi utvrđivanja visine tražbine u iznosu od 331,81 eura, koliko je i plaćeno. Dakle, ukupan trošak tužitelja je 2.581,81 eura.
53. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 18. rujna 2023., jer istim citira i dostavlja sudsku praksu, što ovom sudu nije bilo potrebno za odluku, pa isti nije bio potreban za postupak.
54. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu, jer je nije ni platio te presudu, jer isti kao potrošač u postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa nije obveznik plaćanja sudske pristojbe.
55. Na taj je način tužitelju ukupno dosuđena naknada troška od 2.581,81 eura, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja odluke do isplate, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, dok je u preostalom dijelu zahtjev za naknadu troškova odbijen (zahtijevan ukupan trošak od 3.219,31 eura).
56. Slijedom navedenog je odlučeno kao u izreci presude.
U Zagrebu dana 12. lipnja 2025. godine
Sutkinja
Vanesa Brizić
Bahun
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave presude odnosno od dana dostave prijepisa ove presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (Čl. 335. Zakona o parničnom postupku). Žalba se podnosi pisano u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke putem ovog suda,a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.
DNA:
1. Oglasna ploča suda 8 dana
