Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-1600/2022-7

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća, Milka Samboleka suca izvjestitelja i člana vijeća te sutkinje Amalije Švegović članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku mr.sc. Tomislavu Buriću, odvjetniku iz Šibenika, protiv tuženice OTP banke d.d., Zadar, Domovinskog rata 3, OIB: 52508873833, zastupane po punomoćniku Borisu Aniću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Anić & Anić iz Splita, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj: P-1017/2018-45 od 7. listopada 2022., na sjednici vijeća 12. lipnja 2025.

r i j e š i o  j e

I. Prihvaća se žalba tuženice, ukida presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj: P-1017/2018-45 od 7. listopada 2022. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Nepobijano rješenje sadržano u presudi Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj: P-1017/2018-45 od 7. listopada 2022. kojim je odbijen prijedlog tužitelja za određivanje privremene mjere, ostaje neizmijenjeno.

III. O zahtjevu tuženice za naknadu troškova iz žalbenog stadija postupka odlučit će prvostupanjski sud konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja pod toč. 1. izreke utvrđen je ništetnim Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama, solemniziran po javnom bilježniku Igoru Lučevu OU-457/06 i Radnja kojom se provodi Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj: 102/15.; dalje u tekstu: ZID ZPK/15) od 10. veljače 2016., pod toč. 2. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 47.351,52 EUR/356.770,05 kn sa zateznom kamatom od 9. svibnja 2018. do isplate, dok je pod toč. 3. izreke naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak postupka u ukupnom iznosu od 6.066,76 EUR/45.710,00 kn sa zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude do isplate. Nepobijanim rješenjem kao sastavnim dijelom navedene presude odbijen je prijedlog tužitelja da se odredi privremena mjera radi osiguranja novčane tražbine zabranom tuženici da prisilnim putem naplaćuje tražbine iz Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama, solemniziranom po javnom bilježniku Igoru Lučevu pod brojem OU-457/06.

2. Pravovremenom, potpunom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tuženica iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14.; dalje u tekstu: ZPP) koji se na ovaj predmet primjenjuje u skladu sa čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 70/19.) s izuzecima iz čl. 117. st. 2. i 3. tog Zakona i u skladu sa čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 80/22.) s izuzecima iz čl. 107. st. 2., 3. i 4. tog Zakona, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti prvostupanjsku presudu u smislu žalbenih navoda, a podredno istu ukinuti i predmet vratiti istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Tuženica je ujedno predložila i donošenje dopunske presude jer prvostupanjski sud pobijanom presudom nije odlučio o njezinom prigovoru radi prebijanja od 13. travnja 2021., posljedično čemu je prvostupanjski sud donio dopunsku presudu poslovni broj: P-1017/2018-63 od 14. siječnja 2025., protiv koje je tuženica izjavila žalbu, o kojoj žalbi je odlučio ovaj drugostupanjski sud rješenjem poslovni broj: Gž-1600/2022-8 od 12. lipnja 2025.

4. Tužitelj nije odgovorio na žalbu tuženice.

5. Žalba tuženice je osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim cijelog Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama sklopljenog 27. lipnja 2006. između tuženice kao Banke, tužitelja kao korisnika kredita/zalogodavca 2., ZF kao sudužnice/supružnice zalogodavca 2., PF kao zalogodavca 3., ŽF kao supružnika zalogodavca 3., CF kao zalogodavca 1. i OF kao supružnice zalogodavca 1., solemniziranog po javnom bilježniku Igoru Lučevu pod brojem OU-457/06 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) i Radnje kojom se provodi ZID ZPK/15 potpisanoj 10. veljače 2016. po tuženici, tužitelju i ZF kao zalogodavcu/sudužnici, te zahtjev za povrat stečenog bez osnove (preplaćenog iznosa kredita zbog ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF) na temelju ništetnog Ugovora o kreditu u iznosu od 356.770,05 kn sa zateznom kamatom od 9. svibnja 2018. (kao dana podizanja tužbe) do isplate, te prijedlog tužitelja za određivanjem privremene mjere radi osiguranja novčane tražbine zabranom tuženici da prisilnim putem naplaćuje tražbinu iz Ugovora o kreditu. Ništetnost Ugovora o kreditu tužitelj činjenično temelji na tvrdnji da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu koje predstavljaju bitne sastojke istog (predmet, cijenu i vrijeme vraćanja kredita) bez kojih bitnih sastojaka Ugovor o kreditu ne može opstati, a kako Radnja od 10. veljače 2016. prati sudbinu osnovnog Ugovora o kreditu, to istu nalazi u cijelosti ništetnom.

7. Polazeći od predmeta spora definiranog pod toč. 6. obrazloženja ove odluke, ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja, prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je između stranaka sklopljen Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tuženica kao banka odobrila tužitelju kao korisniku kredita – stambeni kredit za mlade u iznosu od 158.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna, obračunato po srednjem tečaju HNB na dan isplate, s ugovorenom redovnom kamatom koja je promjenjiva sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke i koja je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 4,39% i ispunjenjem kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF;

- da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženice, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarala, kao i da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući s istima ugovore o kreditima i koristeći ništetne ugovorne odredbe kojom je glavnica kredita vezana uz valutnu klauzulu u CHF;

- da je sud vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača sukladno čl. 502.c ZPP i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 41/14., 110/15., 14/19.; dalje u tekstu: ZZP/14);

- da je tuženica otkazala tužitelju Ugovor o kreditu 27. kolovoza 2012.;

- da su tuženica, tužitelj i ZF dana 10. veljače 2016. potpisali Radnju temeljem ZID ZPK/15 temeljem koje je provedena konverzija početno isplaćenog iznosa u kn iz valute CHF u EUR valutu po tečaju na dan isplate kredita, te je formiran novi otplatni plan temeljem odobrenog iznosa preračunatog u EUR u periodu odobravanja kredita do dana otkaza Ugovora o kreditu, te da novi otplatni plan uvažava sve promjene kamatne stope za kredite s valutnom klauzulom u EUR koje su se događale od perioda odobrenja do otkaza Ugovora o kreditu (27. kolovoza 2012.), time da iz podataka o izračunu preplate/dugovanja na dan 30. rujna 2015. proizlazi da ukupan iznos preplate po simulaciji izračuna kredita u valuti EUR do dana otkaza kredita iznosi -1.106,26 EUR, a iznos preplate u kn na dan 27. kolovoza 2012. iznosi - 8.285,83 kn;

- da tužitelj nakon potpisivanja Radnje i dalje ima pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba ili cijelog Ugovora o kreditu;

- da su ništetne odredbe koje predstavljaju bitne sastojke Ugovora o kreditu (predmet, cijenu i vrijeme vraćanja kredita) bez kojih Ugovor o kreditu ne može opstati, posljedično čemu je Ugovor o kreditu ništetan, a posljedično tome i Radnja koja prati pravnu sudbinu Ugovora o kreditu;

- da konverzijom nije izvršeno obeštećenje tužitelja, zbog čega tužitelj ima pravo i nakon provedene konverzije zahtijevati utvrđenje da su ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke i valutna klauzula u CHF, kao i na zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa, sve to sukladno stajalištu Suda Europske unije zauzetog u predmetu broj C-118/2017;

- da je visinu preplaćenog iznosa prvostupanjski sud utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka Gorana Miljasa od 27. svibnja 2022. iz kojeg proizlazi da je tužitelj u razdoblju otplate Ugovora o kreditu uplatio ukupni iznos od 896.355,02 kn, dok je tuženica plasirala tužitelju kredit u tranšama u ukupnom iznosu od 728.672,70 kn, pa da razlika između ukupnih uplata tužitelja i doznačenog kredita (bez izračuna zatezne kamate na uplate tužitelja) iznosi 176.682,32 kn, dok zatezna kamata na iznos kunskih ispunjenja tužitelja do dana izrade nalaza i mišljenja iznosi 189.087,73 kn, odnosno da ukupna razlika između uplata tužitelja sa zateznom kamatom i doznačenog iznosa kredita iznosi ukupno 356.770,05 kn, a da razlika između glavnice nakon konverzije i glavnice prije konverzije po početnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju na dan 30. rujna 2015. iznosi 23.856,10 kn;

- da je tužitelj na ročištu 17. kolovoza 2022. odustao od ranijeg dokaznog prijedloga da ga sud sasluša, dok je tuženica na ročištu 2. rujna 2022. navela da nema daljnjih prijedloga za dopunu dokaznih prijedloga;

- da nije osnovan prigovor zastare jer je podnošenjem tužbe u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača došlo do prekida zastare i da je zastara ponovno počela teći 13. lipnja 2014., odnosno 14. lipnja 2018., pa kako je tužba podnesena 9. svibnja 2018. to nije protekao zastarni rok od pet godina iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22.; dalje u tekstu: ZOO);

- da nisu ispunjene pretpostavke za određivanje privremene mjere iz čl. 344. st. 1. i st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj: 112/12., 25/13., 93/14., 55/16. - odluka US RH; 73/17., 131/20. i 114/22.; dalje u tekstu: OZ);

na temelju čega sud zaključuje da su Ugovor o kreditu i Radnja ništetni u cijelosti, posljedično čemu je utvrdivši visinu preplaćenog iznosa na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financijsko-računovodstvene poslove Gorana Miljasa naložio tuženici isplatiti tužitelju iznos od 356.770,05 kn sa zateznom kamatom od 9. svibnja 2018. do isplate, dok je nepobijanim rješenjem kao sastavnim dijelom presude odbio prijedlog tužitelja za određivanje privremene mjere zabranom tuženici da prisilnim putem naplaćuje tražbine iz Ugovora o kreditu.

8. Pobijajući prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP tuženica u žalbi navodi da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati jer je izreka presude nerazumljiva, odnosno da proturječi sama sebi i razlozima presude, da u obrazloženju presude nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, odnosno da su ti razlozi nejasni i proturječni, dok o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava. Tuženica navodi da se prvostupanjski sud u toč. 37. obrazloženja „pukom formalnošću“ pozvao na odredbu čl. 8. ZPP, ali da nije postupio u skladu s istom, kao niti u skladu sa čl. 338. st. 4. ZPP. Ističe da sud nije ocijenio sadržaj Radnje, posljedično čemu nije mogao niti ocijeniti od kakvog je značaja za osnovanost tužbenog zahtjeva provedena konverzija kredita. Tuženica dalje u žalbi navodi da je već u odgovoru na tužbu predložila izvođenje dokaza saslušanjem tužitelja i njezinog djelatnika koji je s tužiteljem pregovarao o sklapanju Ugovora o kreditu, ali da sud te dokaze nije proveo, zbog čega je počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8., čl. 220., čl. 338. i čl. 221.a ZPP, koje povrede su rezultirale bitnom povredom iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

9. Ispitujući stoga pobijanu presudu u okviru istaknutog žalbenog razloga bitne povrede odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, ali i po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, ovaj sud je utvrdio da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati njezina pravilnost jer su razlozi o odlučnim činjenicama nedostatni, nejasni i međusobno proturječni.

10. Prije svega valja navesti da je prvostupanjski sud pod toč. 1. izreke utvrdio ništetnim Ugovor o kreditu navodeći da su ništetne odredbe (valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke) bitni sastojci Ugovora o kreditu bez kojih odredaba Ugovor o kreditu ne može egzistirati. Posljedično navedenom, utvrdio je ništetnom i Radnju, navodeći da ista prati sudbinu osnovnog Ugovora o kreditu. Pritom se pozvao na pravno shvaćanje Suda EU u predmetu C-118/2017 povodom zahtjeva za prethodnu odluku o tumačenju odredbe čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 EEZ i na Direktivu 93/13 EEZ, navodeći da bi održavanje na snazi Ugovora o kreditu odnosno Radnje bilo suprotno ciljevima navedene Direktive, obzirom da je glavni cilj obeštećenje potrošača i sprječavanje ranije opisanog ponašanja tuženice ubuduće, te da se radi o ugovaranju nesrazmjerne koristi za tuženicu, pozivajući se na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-380/2001.

11. U pravu je tuženica kada u žalbi navodi da je zaključak prvostupanjskog suda da su ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke bitni sastojci Ugovora o kreditu bez kojih isti ne može opstati, rezultat pogrešne primjene materijalnog prava.

12. S tim u vezi valja navesti da je pravno stajalište prvostupanjskog suda protivno i zauzetom stajalištu izraženom u presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 259/2022-3 od 19. listopada 2024., prema kojem, ugovor o kreditu sklopljen između kreditne institucije i potrošača kada sud utvrdi da su odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula nepoštene i ništetne, može opstati primjenom odredbe čl. 324. st. 1. i 2. ZOO, a zapreke u vezi navedenog ne postoje niti u odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

13. Naime, utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci banke, uspostavlja se ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, na način da je tužitelj kao potrošač doveden u poziciju kao da je ugovor sklopljen bez ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, odnosno nalazi se u poziciji kao da je isti sklopljen po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i primjenom tečaja važećeg u vrijeme zaključenja ugovora, pa stoga ugovor o kreditu može opstati bez tih ništetnih odredbi, obzirom da je utvrđenjem djelomične ništetnosti ugovora o kreditu potrošaču načelno omogućeno zahtijevati od banke po pravilima o stjecanju bez osnove preplaćene iznose po osnovi utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi.

13.1. Ovaj sud je na sjednici Građanskog odjela održanoj 12. listopada 2021. donio zaključak prema kojem ništetnost ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno da će se redovna kamata mijenjati prema odluci banke i u dijelu kojim je valuta obveze izražena u CHF ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora o kreditu sukladno čl. 87. st. 2. ZZP/03 i čl. 105. ZOO/91 (koji je identičan čl. 324. st. 1. ZOO), a identično pravno stajalište o održavanju na snazi ugovora o kreditu koji u sebi sadržava odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj Rev-1172/2018-2 od 19. ožujka 2019., pri čemu valja istaknuti da je presuda ovog suda poslovni broj Gž-115/2020, na koju se pozivaju prvostupanjski sud i tužitelj, a u kojoj je izraženo pogrešno pravno shvaćanje o ništetnosti cijelog ugovora, donesena prije prihvaćenog pravnog shvaćanja Građanskog odjela ovog suda i ista je ukinuta odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-259/2022-3 od 19. listopada 2024.

14. Dakle, unatoč po sudu prvog stupnja utvrđenoj ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, prema ocjeni ovoga suda, predmetni Ugovor o kreditu i dalje egzistira, odnosno nema pravne osnove isti utvrditi ništetnim u cijelosti, pa je prvostupanjski sud zbog pogrešnog materijalno-pravnog stajališta pogrešno primijenio materijalno pravo (čl. 22. i čl. 21. u vezi čl. 322. st. 1. i čl. 324. st. 2. ZOO) utvrdivši pod toč. 1. izreke ništetnim Ugovor o kreditu u cijelosti. U odnosu na obje stranke predmetni je Ugovor o kreditu ispunjen u granicama njegove valjanosti, dok tužitelj u dijelu kojim su ugovorene odredbe utvrđene ništetnima zbog nepoštenosti ima pravo na povrat preplaćenog iznosa primjenom instituta stjecanja bez osnova. Prema tome, ništetnost odredaba o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci banke utvrđena je primjenom odredaba ZOO i ZZP, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., time da su u toj presudi, između ostalog, izneseni razlozi zbog kojih taj sud smatra da sporni ugovori o kreditu mogu ostati na snazi bez ništetnih odredaba, kao ugovori u kojima će glavnica kredita biti određena u kunama uz fiksnu kamatnu stopu.

15. Identično pravno shvaćanje izneseno je u revizijskim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-820/2023, Rev-274/24 i Rev-259/22, u kojim je na dopušteno pravno pitanje odgovoreno: „Ugovor o kreditu može opstati i nije u cijelosti ništetan u slučaju ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pod uvjetom da je moguća ponovna uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da one nisu postojale i da je time uspostavljena primjerena ravnoteža između zahtjeva za visokom razinom zaštite potrošača, s jedne strane i zahtjeva za efikasnim funkcioniranjem tržišta i tržišnih sloboda, s druge strane.“.

16. Nadalje, kako je prvostupanjski sud u obrazloženju presude kratko naveo da je posljedica ništetnosti Ugovora o kreditu – ništetnost svih dodataka istog, pa tako i Radnje kojom je provedena konverzija valute CHF u valutu EUR, to tuženica pravilno u žalbi ukazuje da je isto rezultat pogrešne primjene materijalnog prava i u suprotnosti sa pravnim shvaćanjem koje je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo u rješenju broj:

Gos-1/19 od 4. ožujka 2020. navodeći da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

17. Dakle, zbog pogrešnog pravnog pristupa, prvostupanjski sud nije ocijenio sadržaj Radnje, odnosno, da li je ista provedena u skladu s odredbama o konverziji kako je to propisano odredbama ZID ZPK/15, niti je ocijenio činjenicu da Radnjom nije utvrđena preplata tužitelja po Ugovoru o kreditu, već je upravo suprotno, utvrđeno da iznos preplate u kn na dan otkaza Ugovora o kreditu iznosi -8.285,83 kn.

18. U odnosu na utvrđenje visine eventualno preplaćenog iznosa temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu prvostupanjski sud je rješenjem od 28. prosinca 2021. odredio provođenje dokaza knjigovodstveno-financijskim vještačenjem radi utvrđenja odlučnih činjenica u ovoj pravnoj stvari o visini ugovorene (redovne) i plaćene kamate, a koje je povjereno stalnom sudskom vještaku Goranu Miljasu, naloživši vještaku izraditi pismeni nalaz i mišljenje u kojem će navesti ukupan iznos redovne kamate po Ugovoru o kreditu na dan zaključenja istog i iznos redovne kamate koje je tužitelj platio do trenutka konačne otplate kredita te razliku između ukupne kamate na kredit koja je trebala biti plaćena sukladno ugovorenoj stopi na dan zaključenja Ugovora o kreditu i ukupno plaćene kamate do dana otplate istog. Međutim, iz nalaza i mišljenja vještaka Miljasa razvidno je da se isti pozvao na rješenje istog suda od 20. travnja 2022., koje rješenje se fizički ne nalazi u spisu, ali je ovaj sud uvidom u aplikaciju e-spis utvrdio da je prvostupanjski sud donio predmetno rješenje i istim je naložio vještaku da izračuna tražbinu tužitelja, a koju tražbinu čini razlika između onoga što je tužitelj na temelju Ugovora o kreditu platio tuženici u kunama uvećano za zateznu kamatu od svake isplate do dana vještačenja i iznosa kredita koji je isplaćen tužitelju u kunama, te da obračuna i razliku glavnice nakon konverzije i glavnice po početnoj kamatnoj stopi i tečaju. Vještak je postupio po navedenom rješenju, a njegov nalaz i mišljenje je prvostupanjski sud u cijelosti prihvatio stručnim i argumentiranim. Iz predmetnog nalaza i mišljenja proizlazi da je tužitelj u razdoblju otplate kredita uplatio u kunama ukupno 896.355,02 kn, a tuženica je plasirala tužitelju kredit u tranšama u ukupnom iznosu od 728.672,70 kn, pa razlika između ukupnih uplata tužitelja i doznačenog kredita (bez izračuna zatezne kamate na uplate tužitelja) iznosi 167.682,70 kn, a zatezna kamata na iznose kunskih ispunjenja tužitelja do dana izrade nalaza i mišljenja iznosi 189.087,73 kn, odnosno ukupna razlika između uplata tužitelja sa zateznom kamatom i doznačenog kredita iznosi 356.770,05 kn, dok razlika između glavnice nakon konverzije i glavnice prije konverzije po početnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju iznosi 23.856,10 kn, kako na dan 30. rujna 2015., tako i na dan 11. veljače 2016.

19. Naime, sudsko utvrđenje ništetnosti dijela navedenih ugovornih odredbi ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredaba nije bilo, pa time potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna, a što nedvojbeno nije moguće utvrditi načinom na koji je provedeno vještačenje po nalogu prvostupanjskog suda jer vještak nije izračunao ukupnu razliku s osnove promjenjive kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu kamatnu stopu i s osnove valutne klauzule u CHF po srednjem tečaju HNB važećem na dan isplate kredita i iznosa koji je tužitelj platio na temelju ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, a koja razlika bi predstavljala razliku između iznosa mjesečnih anuiteta koje je tužitelj stvarno platio tuženici i iznosa koje bi tužitelj platio da je tijekom cijelog utuženog razdoblja plaćao kredit prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i prema tečaju CHF u vrijeme isplate kredita, dok iz sadržaja Radnje proizlazi da tužitelj nije bio u preplati, već je naprotiv bio u negativnom minusu po kreditu, što nije neobično kada se uzme u obzir da je Ugovor o kreditu dospio u cijelosti na naplatu danom otkaza Ugovora o kreditu (21. kolovoza 2012. ili kako je to navedeno u Radnji – 27. kolovoza 2012.), dok je Radnja sklopljena 10. veljače 2016. S tim u vezi, valja navesti da je u ovoj pravnoj stvari bilo odlučno da je tuženica tužitelju otkazala Ugovor o kreditu, pa je bilo bitno utvrditi i točan datum otkaza, odnosno datum kada je Ugovor o kreditu u cijelosti dospio na naplatu, kako bi vještak utvrdio eventualnu preplatu od dana isplate kredita do otkaza kredita i do sklapanja Radnje.

20. Stoga, kako je prvostupanjski sud dao pogrešan zadatak vještaku, to ovaj sud nije niti u mogućnosti utvrditi da li postoji eventualna preplata tužitelja temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, od dana isplate tužitelju kredita do dana kada je Ugovor o kreditu otkazan, odnosno do dana sklapanja Radnje, u kojem slučaju bi vještak, ukoliko bi utvrdio da je tužitelj bio u preplati, naveo u kojem iznosu je tužitelj bio u preplati i isto bi specificirao po pojedinačnim iznosima, sve u valuti EUR. S tim u vezi, ovdje valja ponoviti da se prema odredbi čl. 19.a st. 2. ZID ZPK odredbe glave IV.a tog Zakona primjenjuju i na kredite denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF, bez obzira na vrstu i namjenu, u kojima dužnikova obveza iz kredita ili obveza vraćanja primljenog nastala zbog prestanka ugovora o kreditu nije ispunjena ili prisilno ostvarena, te da se odredba čl. 19.c st. 1. ZID ZPK/15 na odgovarajući način primjenjuje i na izračun obveze vraćanja primljenog nastale zbog prestanka ugovora o kreditu pri čemu se konverzija provodi na dan 30. rujna 2015. odnosno na dan prestanka ugovora o kreditu.

21. Nadalje, što se tiče Radnje kojom je proveden sporazum o konverziji sklopljen na temelju ZID ZPK/15, valja navesti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. zauzeo pravno stajalište da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. U vezi navedenog, važno je naglasiti da Ustavni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/15 te je ocijenio da su oba zakona usklađena s Ustavom Republike Hrvatske. U navedenom rješenju Ustavni sud Republike Hrvatske je pored dane ocjene formalne i materijalne ustavnosti, istaknuo da osporeni ZID ZPK/15 ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.

22. Dakle, ZID ZPK/15, kao izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera (intervencija) zakonodavca, predstavlja lex specialis u odnosu na opće odredbe obveznog prava u dijelu kojim se njime drugačije uređuju pojedini ugovorni odnosi i njihovi pravni učinci, te je njime stvorena pravna osnova za zaključivanje sporazuma u obliku dodatka ugovora. Stoga dodatak ugovoru svoje izvorište ima u tom prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske (u tom smislu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Gos-1/19 od 4. ožujka 2020.) pa se odredbe Radnje zaključene među parničnim strankama, protivno ocjeni prvostupanjskog suda, ne mogu ocijeniti nepoštenima odnosno ništetnima.

23. Prema tome, kako prvostupanjski sud uopće nije razmatrao sadržaj Radnje, niti eventualni izračun naveden u istoj, obzirom je Radnju, zbog pogrešnog materijalno- pravnog stajališta utvrdio ništetnom, to ovaj sud nije u mogućnosti niti ispitati pravilnost i zakonitost pobijane presude u tom dijelu. S tim u vezi, prvostupanjskom sudu valja ukazati da ZID ZPK/15 izrijekom ne regulira materijalno-pravni učinak ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu, pa ovdje valja reći da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev 586/2019 od 21. prosinca 2022. na pitanje postavljeno u reviziji u pogledu materijalno-pravnih učinaka izvršene konverzije u skladu sa ZID ZPK/15, odgovorio da je obveza kreditora (tuženice) na povrat više plaćenih iznosa (utužene glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZID ZPK/15, odnosno zaključivanjem dodatka ugovora o kreditu, međutim, da je ostala i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na te pojedinačne iznose obračunate od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe čl. 1115. ZOO, ukazujući da je na 7. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 13. i 20. prosinca 2022. zauzeto pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača, koje prihvaća i ovaj sud i koje glasi:

"Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZID ZPK/15, nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz čl. 1111. st. 1. ZOO na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu sa čl. 19.c ZID ZPK/15 obračunatih u skladu sa čl. 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“

24. U konkretnom slučaju, kao što je navedeno, nije utvrđeno da je tužitelj u preplati temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, no, unatoč navedenom, prema ocjeni ovoga suda prvostupanjski sud trebao dati nalog vještaku da sukladno naprijed navedenim zakonskim odredbama obračuna sve isplate tužitelja i temeljem istog navede da li je tužitelj u preplati temeljem ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu od dana kada je banka kredit isplatila tužitelju do otkaza kredita, odnosno do sklapanja Radnje, a što u prvostupanjskom postupku uopće nije bio predmet razmatranja, već je vještaku dan potpuno pogrešan nalog obračuna preplate, zanemarujući pritom činjenicu da je kredit otkazan od strane tuženice prije sklapanja Radnje.

25. Konačno, pozivanje prvostupanjskog suda na praksu Suda Europske unije u tumačenju Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13) kao i pozivanje tuženice na praksu tog Suda u žalbi je neodlučno jer Direktiva 93/13 nije primjenjiva na ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su stranke sklopile prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj Uniji dana 1. srpnja 2013., o čemu je Sud Europske unije zauzeo pravno shvaćanje u više svojih odluka pa tako i u predmetu Zagrebačka banka, C- 567/2020, EU:C:2022:352 koje shvaćanje djeluje erga omnes i obvezuju sve nacionalne sudove svih razina sudovanja koji primjenjuju normu EU prava koju je već istumačio Sud Europske unije u svojoj odluci. Naime, odredbom čl. 2. st. 1. Akta o uvjetima pristupanja Republike Hrvatske i prilagodbama Ugovora o Europskoj uniji, Ugovora o funkcioniranju Europske unije i Ugovora o osnivanju Europske zajednice za atomsku energiju (Službeni list, broj: 2013.) propisano je da su odredbe izvornih ugovora i akata koje su donijele institucije EU prije pristupanja obvezujuće za Republiku Hrvatsku i primjenjuju se u istoj tek od dana njezinog pristupanja Europskoj uniji, odnosno od 1. srpnja 2013. (tako u presudi Suda EU u predmetu broj C-567/20). Prema tome, za odlučivanje o materijano-pravnim pitanjima u ovom predmetu mjerodavno je isključivo pravo Republike Hrvatske, prvenstveno odredbe čl. 324. st. 1. i 2. ZOO te odredbe Zakona o zaštiti potrošača.

26. Imajući u vidu sve gore izneseno, valjalo je prihvatiti žalbu tuženice i primjenom čl. 369. st. 1. i čl. 370. ZPP ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

27. U ponovljenom postupku, prvostupanjski sud će otkloniti bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje mu je ukazano ovim rješenjem, te će imajući u vidu gore iznesena pravna stajališta ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu u cijelosti i Radnje, vodeći računa da je unutar tako postavljenog tužbenog zahtjeva, ovlašten odlučiti i (samo) o ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF. Ukoliko navedene odredbe utvrdi ništetnim (a sama tuženica u žalbi tvrdi da su ništetne), prvostupanjski sud će ocijeniti pravilnost i zakonitost Radnje, te će ukoliko ocijeni da je ista sastavljena u skladu sa odredbama ZID ZPK/15, ponovno odrediti provođenje dokaza vještačenjem, kako bi utvrdio da li je primjenom ništetnih odredbi Ugovora o kreditu došlo do preplate Ugovora o kreditu od kada je tužitelju plasiran kredit do otkaza Ugovora o kreditu, odnosno do sklapanja Radnje, te će isto biti dužan usporediti sa Radnjom iz koje proizlazi da nije bilo preplate. Ukoliko u konačnici utvrdi da je zbog gore navedenih ništetnih odredbi doista došlo do preplate, prvostupanjski sud će sukladno vještačkom nalazu tužitelju dosuditi zateznu kamatu na tako utvrđene preplaćene iznose i to od dana plaćanja svakog tako utvrđenog iznosa do dana otkaza Ugovora o kreditu, jer potrošač, u smislu pravnog stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u odluci broj Rev-586/2019 od 21. prosinca 2022., u slučaju preplate zbog ništetnih odredbi Ugovora o kreditu ima pravo na isplatu zatezne kamate na preplaćene iznose od dana plaćanja pa do dana otkaza Ugovora o kreditu, odnosno do dana sklapanja Radnje.

28. Novom odlukom, prvostupanjski sud će odlučiti i o prijedlogu tuženice za prijebojem tražbine tužitelja u iznosu od 483.231,00 kn sa zateznom kamatom od 9. travnja 2021. do isplate.

29. Konačno, prvostupanjski sud će za svoju odluku o tužbenom zahtjevu tužitelja iznijeti jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama te će voditi računa o obvezi da u skladu sa čl. 338. st. 4. ZPP sumarno izloži zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile te svoje zaključke o pravnoj i činjeničnoj argumentaciji stranaka iznese jasno kako bi se mogli preispitati. Sud prvog stupnja će voditi računa i o tome da je pravo stranke na dostatno obrazloženu sudsku odluku jasnim razlozima o odlučnim činjenicama koje joj daje mogućnost da se učinkovito koristi žalbom protiv nje (a ujedno daje mogućnost da tu odluku preispita žalbeni sud), sastavnica ustavnog i konvencijskog prava na pošteno suđenje, a što pravilno ističe žalitelj u žalbi. U novoj odluci sud će ujedno odlučiti o svim troškovima postupka.

30. Budući rješenje prvostupanjske odluke kojim je odbijen prijedlog tužitelja za određivanje privremene mjere radi osiguranja novčane tražbine nije pobijano, to je primjenom čl. 362. st. 1. u vezi čl. 381. ZPP pod toč. II. izreke ovoga rješenja utvrđeno da je isto ostalo neizmijenjeno.

31. Na temelju čl. 166. st. 3. ZPP ostavljeno je da se o zahtjevu tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka odluči konačnom odlukom.

U Varaždinu 12. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun