Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-512/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Verice Kos, predsjednice vijeća, Vesne Gašparuš-Horvat, člana vijeća i suca izvjestitelja i Nikole Ramušćaka, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanoga po punomoćnici Sandri Wagner, odvjetnici u Metkoviću, A. Hebranga 6, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Metkoviću, Građansko-upravni odjel, radi utvrđenja prava vlasništva, podredno uznemiravanja vlasništva, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj P-20/2024 od 16. travnja 2025., 12. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene Republike Hrvatske kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj P-20/2024 od 16. travnja 2025. u točki II. izreke te u točki V. izreke, u dijelu kojim je odlučeno da tuženica snosi svoj parnični trošak.

II. Odbija se žalba tužitelja DG kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj P-20/2024 od 16. travnja 2025. u točki V. izreke, u dijelu kojim je odlučeno da tužitelj snosi svoj parnični trošak.

III. Odbija se zahtjev tužene Republike Hrvatske za naknadom troška postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 300,00 EUR (tri stotine eura).

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Odbija se kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je tužitelj DG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] vlasnik kamenog materijala koji se nalazi na nekretninama njegova vlasništva označenih kao k. č. [katastarska čestica] upisanih u ZU 1064 k. o. [katastarska općina] te nekretnine označene kao k. č. [katastarska čestica] upisana u ZU 1065 k. o. [katastarska općina]."

II. Usvaja se podredni tužbeni zahtjev tužitelja te se nalaže tuženoj Republici Hrvatskoj prestati uznemiravati tužitelja u njegovim vlasničkim pravima na način da će ukloniti sav kameni materijal koji se nalazi na nekretninama tužiteljeva vlasništva označenih kao k. č. [katastarska čestica] upisanih u ZU 1064 k. o. [katastarska općina], te nekretnine označene kao k. č. [katastarska čestica] upisana u ZU 1065 k. o. [katastarska općina], u roku od 3 (tri) mjeseca.

III. Odbija se dio podrednog tužbenog zahtjeva tužitelja da se rok za izvršenje radnje iz točke II. ove presude tuženici odredi u roku od 15 dana, kao neprimjeren.

IV. Odbacuje se dio podrednog tužbenog zahtjeva tužitelja koji glasi "ili će to učiniti tužitelj o trošku tužene", kao nedopušten.

V. Svaka stranka snosi svoje troškove.”

2. Protiv točke II. izreke navedene presude te protiv odluke o parničnom trošku, sadržane u točki V. izreke, tuženica je izjavila žalbu, navodeći da presudu pobija zbog svih žalbenih razloga. U žalbi u bitnome navodi da je tužbu trebalo odbaciti jer je tužitelj zahtjevom za mirno rješenje spora zahtijevao priznavanje prava vlasništva na deponiranom kamenu, dok tužbenim zahtjevom traži od tužene i prestanak uznemiravanja, uklanjanjem kamenog materijala sa svojih nekretnina, da je tužitelj u razdoblju od 2012. do 2013. godine spriječio Hrvatske autoceste d.o.o. u odvozu mineralne sirovine, koja im je dana na raspolaganje, radi čega je vođen postupak Ovr-83/2013, u kojem je Sud u konačnici donio odluku kojom se zahtjev HAC d.o.o. odbija, da tužitelj nema pravnog interesa za vođenje ovog postupka jer da je uklanjanje kamenog materijala predmet upravnog postupka te da tužitelj nije ovlašten zahtijevati ovaj vid sudske zaštite. Zahtijeva naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 300,00 EUR.

3. Tužitelj je izjavio žalbu protiv odluke o parničnom trošku (točka V. izreke), ne navodeći određeno žalbene razloge, ali iz sadržaja žalbe proizlazi da istu pobija zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi navodi da tuženica nije uspjela ni u jednom dijelu spora, da su svi njezini prigovori ocijenjeni neosnovanima, dok je on uspio s eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom, odnosno s 50% dijela tužbenog zahtjeva te da mu je toliki postotak troškova trebalo i dosuditi.

4. Žalbe su neosnovane.

5. Predmet spora u ovom stadiju postupka je zahtjev za prestankom uznemiravanja prava vlasništva odnosno suvlasništva nekretnina tužitelja, kojega čini tuženica, odlaganjem kamenog materijala na njegovim nekretninama.

6. Donošenjem pobijane presude nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), na koje povrede sud drugoga stupnja pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP), kao ni bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, na koju u žalbi ukazuje tuženica jer izreka presude ne proturječi razlozima, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu proturječni stanju spisa te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

6.1. Prvostupanjski je sud pravilno zaključio da su u ovom slučaju ispunjeni uvjeti propisani čl. 186.a. ZPP, uz obrazloženje da bi bio pretjerani formalizam kada bi sud odbacio podredni tužbeni zahtjev tužitelja tj. zahtjev za uklanjanje kamena jer je iz stanja cjelokupnog spisa razvidno da je tužitelj, iako preko Ministarstva, a s čim je upoznao i ODO GUO Metković u svom zahtjevu, zaista pokušao deponirani kameni materijal ukloniti sa svoje zemlje. Tuženica u žalbi osporava navedeni zaključak prvostupanjskoga suda, navodeći pritom da je takvim postupanjem onemogućena u razmatranju ovog dijela zahtjeva te da je u postupku u povodu zahtjeva za mirno rješenje spora tužitelja mogla uputiti na nadležna tijela koja raspolažu deponiranim materijalnom. U odnosu na navedeno treba reći da je pravilno prvostupanjski sud, donoseći odluku u navedenom dijelu, cijenio sadržaj zahtjeva za mirno rješenje spora od 24. rujna 2023., u kojem je tužitelj, između ostaloga, ukazao da je na njegovim nekretninama, još od 2008. do 2009. godine, zaostao kameni materijal, kojega nitko nije uklonio i da se obraćao Ministarstvu prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine s molbom za njegovo uklanjanje, ali da nitko nije reagirao te pravilno pritom zaključio da je tužitelj, sukladno načelu legitimnog očekivanja i pristupa sudu, tim podneskom dovoljno jasno ukazao na problem u vidu deponiranog kamena na svojim nekretninama. Stoga i prema ocjeni ovoga suda, činjenica da je navedenim podneskom, pored svih navedenih činjenica, tužitelj, za slučaj da je RH napustila predmetni kameni materijal, zahtijevao da mu se prizna vlasništvo te sirovine, a ne i njezino uklanjanje, sama po sebi nije dovoljna za zaključak da tužitelj nije ispunio procesnu pretpostavku iz čl. 186.a st. 1. ZPP. Stoga je pravilna ocjena prvostupanjskoga suda da bi u takvim okolnostima, odbacivanje tužbe bio pretjerani formalizam koji narušava bit prava stranke na pravično suđenje i pristup sudu. Osim toga, svrha postupka iz čl. 186.a ZPP je izbjegavanje pokretanja parnice, ako se spor može riješiti na miran način, a tuženica je u ovom postupku osporavala aktivnu i pasivnu legitimaciju, pravni interes tužitelja za podnošenje tužbe te isticala da je tužbeni zahtjev neodređen i neosnovan, u kojim prigovorima ustraje i u žalbi pa spor evidentno ne bi bio riješen na miran način te nije bilo mjesta odbacivanju tužbe na temelju čl. 186.a st. 6. ZPP.

7. Prvostupanjski sud je utvrdio:

- da je tužitelj vlasnik predmetnih k. č. [katastarska čestica] u cijelosti te suvlasnik predmetne k. č. [katastarska čestica] u 8460/8640 dijelu vlasništva,

- da je za vrijeme gradnje autoputa, 2008. ili 2009. godine, na predmetnim nekretninama deponiran kamen,

- da nakon završetka gradnje taj kamen nije nitko uklonio,

- da je u predmetu Ovr-83/13 upravitelj kamenog materijala, Hrvatske autoceste, pokušao određeni kameni materijal odvesti (samo s k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]), da je ovdje tužitelj bio upoznat s tim radnjama, ali da je smatrao da kao vlasnik nekretnina ima pravo zadržaja na tom kamenom materijalu dok mu vlasnik kamena ne namiri štetu koju trpi, ili plati neosnovano korištenje nekretnine, ili da je vlasnik zemljišta postao vlasnik kamena priraštajem.

8. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski je sud prihvatio (eventualno kumulirani) tužbeni zahtjev, uz obrazloženje da tužitelj ima pravo štititi svoje vlasništvo i suvlasništvo od bespravnog uznemiravanja, što odlaganje kamenog materijala zasigurno jest, s obzirom na to da tužena u postupku nije tvrdila ni dokazivala da bi imala ikakva prava (zakup ili sl.) na predmetnim nekretninama odlagati bilo kakav materijal.

8.1. Pobijanu odluku donio je pozivom na odredbe čl. 46. i 167. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 81/15-pročišćeni tekst, 94/17- ispravak pročišćenog teksta i 52/25 – dalje: ZVDSP).

9. Odluka prvostupanjskoga suda je pravilna te je prihvaća i ovaj sud drugoga stupnja. Žalbenim navodima nisu dovedena u sumnju činjenična utvrđenja i primjena materijalnog prava sadržana u pobijanoj odluci.

10. U odnosu na žalbene navode kojima tuženica ustraje u prigovorima koji se tiču legitimacije i pravnog interesa tužitelja za vođenje ovog postupka iz razloga što je uklanjanje kamenog materijala predmet upravnog postupka pred nadležnim upravnim tijelom, koje raspolaže predmetnom mineralnom sirovinom i to kroz upravni postupak, treba reći da je pravilno prvostupanjski sud zaključio da je tužitelj, kao vlasnik odnosno suvlasnik predmetnih nekretnina, legitimiran od vlasnika stvari odložene na njegovu nekretninu bez pravne osnove, zahtijevati zaštitu od uznemiravanja, zahtijevajući da to uznemiravanje prestane, u skladu s čl. 167. i čl. 46. st. 2. ZVDSP.

10.1. Neosnovano tuženica u žalbi ističe i da je sud trebao uzeti u obzir obveznopravna pravila o nedjeljivim obvezama jer da je tužitelj suvlasnik na dijelu predmetnih nekretnina. Ovo stoga što prema čl. 46. st. 2. ZVDSP pravo na zaštitu suvlasničke stvari od trećih zakon priznaje svakom suvlasniku te što u ovom slučaju tužitelj od trećega (tuženice) ne traži predaju cijele stvari u posjed, već uklanjanje preostalog kamenog materijala s predmetnih nekretnina, čime ga tuženica bespravno uznemirava odnosno ograničava u fizičkom vršenju prava vlasništva odnosno suvlasništva na tim nekretninama.

10.2. Prema čl. 4. st. 2., u vezi s čl. 5. t. 3. Zakona o rudarstvu (''Narodne novine'', broj 56/13, 14/14, 52/18, 115/18, 98/19 i 83/23 – dalje: ZR), rudno blago u vlasništvu je Republike Hrvatske pa tako i predmetni kameni materijal, kao mineralna sirovina. Stoga je pravilan i zaključak prvostupanjskoga suda da je tuženica pasivno legitimirana u ovoj parnici. Navedeno i neovisno o ugovoru o davanju na raspolaganje viška iskopa (mineralne sirovine – kamenog materijala) od 29. ožujka 2011., kojega je tuženica zaključila s Hrvatskim autocestama d.o.o. Zagreb, u svrhu njegove ugradnje u građevine (ceste) navedene u čl. 1. tog ugovora, kao i o očitovanju Splitsko dalmatinske županije od 7. ožujka 2025.

10.3. U odnosu na žalbene navode kojima tuženica ističe da predmetnim kamenim materijalom raspolaže Splitsko dalmatinska županija i to kroz upravni postupak treba reći da iz sadržaja ugovora od 29. ožujka 2011. također proizlazi da je čl. 8. utvrđena obveza primatelja prema kojoj je, u slučaju da svu količinu preuzetog kamenog materijala ne ugradi u građevine iz čl. 1. ugovora, ostatak obvezan predati Središnjem državnom uredu za upravljanje državnom imovinom, odnosno tijelu nadležnom za upravljanje državnom imovinom sukladno Zakonu o upravljanju državnom imovinom – sada Ministarstvo prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine, kako je navedeno i u odluci Vlade RH od 3. ožujka 2011., koje okolnosti je i prvostupanjski sud pravilno cijenio prilikom donošenja pobijane odluke. Budući da predmetni kameni materijal evidentno nije ugrađen u građevine navedene u čl. 1. tog ugovora, isti je i dalje vlasništvo tuženice, a činjenica da nije predan tijelu nadležnom za upravljanje državnom imovinom već da se i dalje nalazi na nekretnini tužitelja te da se u vezi s uklanjanjem tog materijala vodi upravni postupak, bez utjecaja je na pasivnu legitimaciju tuženika, kao i na pravni interes tužitelja za podnošenje tužbe radi zaštite prava vlasništva i prestanka uznemiravanja, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud.

10.4. Suprotno žalbenim navodima, razlozi koje tuženica ističe u odnosu na postupak u predmetu broj Ovr-83/2013., u kojem je prijedlog Hrvatskih autocesta d.o.o. odbijen, također ne utječu na pravo tužitelja na ovaj vid pravne zaštite.

10.5. Ostali žalbeni navodi nisu od odlučnog značenja te ih ovaj sud drugoga stupnja nije posebno cijenio (čl. 375. st. 1. ZPP).

11. Neosnovano tužitelj u žalbi navodi da je prvostupanjski sud, donoseći odluku o trošku, pogrešno primijenio materijalno pravo kada mu nije dosudio 50% nastalog parničnog troška jer da je u tom omjeru uspio u sporu. Naime, budući da sud drugoga stupnja na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP) te da je uspjeh parničnih stranaka i prema tvrdnji samog tužitelja jednak (50%), pravilno je prvostupanjski sud o troškovima postupka odlučio primjenom čl. 154. st. 4. ZPP, na način da je odredio da svaka stranka snosi svoje troškove.

12. Iz navedenih razloga, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, trebalo je odbiti žalbe parničnih stranaka kao neosnovane i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu. Stoga je odlučeno kao u točki I. i II. izreke ove drugostupanjske presude.

13. Budući da nije uspjela sa žalbom, tuženica nema pravo na naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka pa je na temelju čl. 166. st. 1. ZPP odlučeno kao u točki III. izreke.

14. U nepobijanom dijelu (točka I., III. i IV. izreke) prvostupanjska presuda nije ispitivana (čl. 365. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 12. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća

Verica Kos