REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U

ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna

Fitzgeralda Kennedyja 11

Poslovni broj: P-1972/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Tini Šimović, u pravnoj stvari tužitelja ULTIMATE RESOURCES CONCEPT S.R.L., Bucaresti Secturul 1, Strada Stirbei Voda, Bukurešt, Rumunjska, OIB: 93717902179, zastupanog po punomoćniku Davoru Perliću, odvjetniku u Zagrebu, Đorđićeva 3b, protiv tuženika SVESA food- beverages d.o.o., Ulica Ivana Pintarića 29, Ivanec Bistranski (Grad Zaprešić), OIB: 16591886058, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene javne glavne rasprave, zaključene 29. travnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zastupnika po zakonu tuženika, 12. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I/ U cijelosti se odbija tužiteljev tužbeni zahtjev koji glasi:

1./ Utvrđuje se da je Komercijalni ugovor o kupoprodaji od dana 3. listopada 2023., a koji je sklopljen između tužitelja i tuženika, raskinut po samom zakonu.

2./ Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 9.375,00 eur, sa zateznim kamatama obračunatim do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa Europske središnje banke koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, na pojedine iznose u razdobljima kako slijedi:

- iznos od 4.500,00 eur, počevši od 2. listopada 2023. do isplate,

- iznos od 3.000,00 eur, počevši od 6. listopada 2023. do isplate,

- iznos od 1.875,00 eur, počevši od 15. studenog 2023. do isplate, u roku od 15 dana.

II/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka, u iznosu od 50,00 eur, sa zateznim kamatama obračunatim počevši od 12. lipnja 2025. do isplate, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa Europske središnje banke koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III/ Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova u preostalom dijelu, preko dosuđenog iznosa, te u dijelu kojim isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos parničnih troškova od 50,00 eur, u razdoblju od 12. lipnja 2025. do isplate, potražuje po stopi koja prelazi stopu obračunatu uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa Europske središnje banke koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1./ Tužitelj je 25. rujna 2024. podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika u kojoj navodi, u bitnome, da su stranke 3. listopada 2023. zaključile Komercijalni ugovor o kupoprodaji, kojim se tuženik obvezao prodati tužitelju stroj "Let's Pizza" za automatski distribuciju, a tužitelj se obvezao platiti kupoprodajnu cijenu u iznosu od 15.000,00 eur. Tužitelj da je, u skladu s ugovorenim uvjetima, izvršio plaćanje u visini 50% ugovorene kupoprodajne cijene, odnosno, uvećano za pripadajući porez na dodanu vrijednost, ukupnog iznosa od 9.375,00 eur, i to 2. listopada 2023. (4.500,00 eur), 6. listopada (3.000,00 eur) i 15. studenog 2023. (1.875,00 eur). Potom da je od tuženika zatražio isporuku naručenog stroja. Međutim, tuženik da je isporuku odbio pogrešno tumačeći odredbe predmetnog Ugovora kojima je ugovoreno plaćanje u trenutku isporuke. Iako je tužitelj nudio kompromisna rješenja, na način da ostatak ugovorene kupoprodajne cijene položi na račun (escrow) s kojeg bi položeni iznos tuženiku bio plaćen nakon isporuke stroja tužitelju u Rumunjskoj, ili da plaćanje izvrši kada stroj bude dopremljen u Rumunjsku, a prije iskrcaja iz kamiona kojim je prevezen, tuženik da je odbio surađivati i odbio je isporučiti ugovoreni stroj unatoč tome što je primio plaćanje dijela kupoprodajne cijene. Stoga da je tužitelj, opomeno od 22. ožujka 2024., još jednom pozvao tuženika ispuniti svoju obvezu predaje stroja u primjerenom roku od 15 dana, uz upozorenje da će se u protivnom smatrati da je raskid ugovora nastupio po samom zakonu. S obzirom da tuženik niti u naknadnom roku, a niti po njegovom isteku, nije ispunio svoju obvezu isporuke stroja, to predlaže utvrditi da je predmetni Ugovor raskinut po samom zakonu te naložiti tuženiku vraćanje primljenog na temelju ovog ugovora, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama obračunatim počevši od dana izvršenog plaćanja.

2./ U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik je osporio osnovanost tužiteljevih tužbenih zahtjeva. Prije svega, ukazuje da je tužitelj, izvan rokova predviđenih predmetnim Ugovorom, izvršio plaćanje ugovorenog dijela kupoprodajne cijene (50%), uvećanog za pripadajući porez na dodanu vrijednost, i to tek 15. studenog 2023. Tek po, na opisani način, izvršenom plaćanju da su ostvareni ugovoreni uvjeti za daljnje ispunjenje ugovora, odnosno isporuku stroja. Tuženik da je stroj pripremio za isporuku krajem siječanja 2024., kako je tužitelj i zahtijevao. Međutim, u skladu s ugovorenim, da je tužitelj ostatak ugovorene kupoprodajne cijene bio dužan podmiriti tuženiku u trenutku isporuke stroja, dakle prilikom ukrcaja stroja kod tuženika, u Republici Hrvatskoj, na prijevoz tužitelju, u Rumunjsku. Tužitelj da je navedeno neosnovano odbio učiniti, tumačeći ugovorne odredbe na način da je plaćanje dužan izvršiti tek po isporuci stroja u Rumunjskoj. Tuženik da je u razdoblju od siječnja 2024. do travnja 2024., u prepisci stranaka elektroničkom poštom, potvrdio spremnost isporuke i ispunjenja ugovora. Međutim, unatoč postignutom dogovoru, da će tužitelj doći na sastanak u Hrvatsku, kako bi se uvjerio da je stroj spreman za isporuku te izvršio plaćanje kao uvjet isporuke, da tužitelj 19. veljače 2024. nije pristupio. Svojim postupanjem da je tužitelj tuženiku nanio štetu jer da je predmetni stroj tuženik pripremio i prilagodio za rumunjsko tržište, no tužitelj da ga nije preuzeo. Osporava stoga da bi predmetni ugovor bio raskinut kako tu tužitelj tvrdi, jer da za raskid tužitelj nije imao razlog.

3./ U postupku je izvršen je uvid i pročitane su sljedeće isprave: opomena tužitelja tuženiku s povratnicom (list 4-9 spisa), potvrde o plaćanju (list 10-19 spisa), Komercijalni ugovor o kupoprodaji (list 20-32 spisa), prepiska stranaka elektroničkom poštom (list 33-76 spisa).

4./ Isprave koje je tuženik priložio uz odgovor na tužbu sud nije uzeo u obzir, jer su sastavljene na stranom jeziku, a uz njih nije dostavljen ovjereni prijevod (razlog iz odredbe čl. 232. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje ZPP). Međutim, sud je odbio tuženikov prijedlog dodjele roka radi dostave ovjerenog prijevoda navedenih isparava, odnosno daljnjih isprava kojima potkrjepljuje svoje prigovore, smatrajući da su na temelju provedenih dokaza, dakle priloženih isprava, odlučne činjenice u dovoljnoj mjeri raspravljene i utvrđene. Naime, osim isprava kao dokaznih sredstava, stranke nisu predlagale izvođenje drugih dokaznih sredstava.

5./ Temeljem tako provedenih dokaza, ocijenivši ih primjenom odredbe čl. 8. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan.

6./ Predmet spora je tužiteljev zahtjev radi utvrđenja da je po samom zakonu raskinut ugovor zaključen između stranaka, i to Komercijalni ugovor o kupoprodaji od 3. listopada 2023., i to stoga što tuženik, niti u naknadnom primjerenom roku, koji mu je tužitelj odredio opomenom od 19. ožujka 2024., nije ispunio svoju obvezu i isporučio tužitelju ugovoreni stroj, s posljedicom obveze tuženika vratiti iznose koje je tužitelj platio na temelju raskinutog ugovora, u ukupnom iznosu od 9.375,00 eur, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama počevši od dana izvršenog plaćanja.

7./ Među strankama nije sporno da su 3. listopada 2023. zaključile Komercijalni ugovor o kupoprodaji robe. Ugovor je zaključen u pisanom obliku, na engleskom jeziku, uz priloženi ovjereni prijevod na hrvatskom jeziku.

8./ Iako se radi o sporu s međunarodnim elementom, s obzirom da je tužitelj kao stranka predmetnog ugovora, strana pravna osoba, nije sporno da su stranke predmetnim Ugovorom ugovorile primjenu hrvatskog materijalnog prava kao mjerodavnog te nadležnost hrvatskog suda. S obzirom na navedeno, mjerodavne su za predmetni odnos kupoprodaje prije svega odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje ZOO), imajući u vidu da su stranke opisanim ugovaranjem hrvatskog materijalnog prava kao mjerodavnog isključile primjenu Bečke konvencije o ugovorima o međunarodnoj prodaji robe ("Narodne novine" broj 8/84 – međunarodni ugovori) (razlog iz odredbe čl. 6. ove Konvencije).

9./ Nije sporno da je na temelju predmetnog Ugovora tuženik kao prodavatelj, tužitelju kao kupcu, bio dužan isporučiti stroj za automatsku distribuciju pizze, po cijeni od 15.000,00 eur. Troškove prijevoza stroja od Hrvatske do Rumunjske (u ugovoru termin "Teritorij"), dužan je, povrh ugovorene kupoprodajne cijene, platiti tužitelj. Plaćanje kupoprodajne cijene i transporta stroja ugovoreno je da će se izvršiti na način da je tužitelj uplatiti depozit (4.500,00 eur), daljnji iznos avansa, kao potvrdu kupnje (3.000,00 eur), a ostatak plaćanja (7.500,00 eur) pri isporuci. Nije sporno da je tužitelj uz opisano ugovoreno plaćanje depozita (2. listopada 2023.) i avansa (6. listopada 2023.), podmirio i iznos od 1.875,00 eur (15. studenog 2023.). Prema navodima tuženika, radi se o plaćanju koje je tužitelj izvršio po osnovi porezna na dodanu vrijednost, a koji je porez tuženik bio dužan podmiriti na predračun ispostavljen tužitelju za depozit i avans.

10./ Među strankama je sporno značenje ugovorenog pojma plaćanje ostatka ugovorene kupoprodajne cijene "pri isporuci". Ovo stoga što je shvaćanje tužitelja da je ostatak ugovorene kupoprodajne cijene tuženiku bio dužan isplatiti kada stroj preuzme u Rumunjskoj, a tuženikovo je shvaćanje da je ostatak kupoprodajne cijene tužitelj bio dužan isplatiti prilikom preuzimanja stroja kod tužitelja u Hrvatskoj, odnosno prilikom ukrcaja stroja na prijevoz u Hrvatskoj. Zbog različitog tumačenja ugovorenog vremena isplate cijene, izostalo je preuzimanje stroja, dakle isporuka. Sporno je dakle koji je trenutak mjerodavan za ispunjenje tužiteljeve obveze isplate ostataka kupoprodajne cijene, a slijedom toga, da li je tuženik, jer je odbio isporučiti stroj do isplate (ostatka) kupoprodajne cijene, propustio ispuniti svoju ugovornu obvezu, s posljedicom prava tužitelja na raskid ugovora zbog neispunjenja. Naime, sporno da je da li je tužitelj, zbog tuženikovog neispunjenja obveze isporuke stroja, imao pravo raskinuti ugovor, odnosno zatražiti ispunjenje u naknadnom primjerenom roku, u slučaju proteka kojeg nastupa raskid predmetnog ugovora na temelju zakona. Dakle, sporno je da li je predmetni ugovor raskinut jer tuženik nije ispunio svoju obvezu isporuke stroja niti u naknadnom primjerenom roku i ima li tužitelj, kao posljedicu raskida, pravo na povrat onoga što je platio radi ispunjenja ugovora.

11./ Polazeći od sadržaja ugovornih odredaba i mjerodavnih odredaba ZOO-a, zaključak je ovog suda da je pogrešno shvaćanje tužitelja da bi ostatak kupoprodajne cijene tuženiku bio dužan platiti nakon što mu stroj bude isporučen u Rumunjskoj, dakle tek u trenutku kada stroj iz Hrvatske stigne u Rumunjsku. Navedeno ne proizlazi niti iz sadržaja predmetnog Ugovora, niti iz mjerodavnih materijalno-pravnih odredaba.

12./ U predmetnom je Ugovoru predviđeno da je ostatak ugovorene kupoprodajne cijene tužitelj dužan tuženiku platiti pri isporuci. Dakle, ugovorom je određeno vrijeme isplate ostatka ugovorene kupoprodajne cijene (pri isporuci), no nije određeno mjesto isplate (čl. 438. ZOO-a). U skladu s odredbom čl. 438. st. 2. ZOO-a, u konkretnom slučaju, s obzirom da nedostaju ugovorne odredbe o mjestu plaćanja, plaćanje se obavlja u trenutku i u mjestu u kojem se obavlja predaja stvari. Iako je u konkretnom slučaju u prijevodu korišten pojam plaćanje pri "isporuci", nedvojbeno je da ovaj pojam odgovara zakonskom pojmu "predaja" stvari.

13./ Nadalje, nedvojbeno je, imajući u vidu u sadržaj prepiske stranaka, kao i njihove navode tijekom ovog postupka, da su ugovaranjem u konkretnom pravnom odnosu željele osigurati sigurnost položaja svakog od ugovaratelja, kupca, da će mu stvar biti predana kad plati cjelokupnu kupoprodajnu cijenu, a prodavatelja, da će kupac platiti cjelokupnu kupoprodajnu cijenu kada prodavatelj preda stvar. Imajući nadalje u vidu da stranke dodatna osiguranja za ispunjenje obveze plaćanja ostatka kupoprodajne cijene ili predaje stroja nisu ugovarale, očito je da su stranke plaćanje ostataka kupoprodajne cijene vezale uz trenutak predaje stvari, dakle niti prije predaje (povoljniji položaj prodavatelja), niti nakon predaje (povoljniji položaj kupca). Stoga, po shvaćanju ovog suda, ugovornu odredbu o plaćanju ostatka ugovorene kupoprodajne cijene u trenutku isporuke, dakle predaje kupljene stvari (stroja) valja tumačiti upravo kako ona glasi, jer je očito namjera ugovornih strana bila na opisani način, ugovorenim vremenom isplate ostatka kupoprodajne cijene, osigurati jednaku zaštitu položaja svakog od ugovaratelja (čl. 319. st. 1. i 2. ZOO-a).

14./ S obzirom da je dakle nedvojbeno plaćanje ostatka kupoprodajne cijene ugovoreno u trenutku predaje stvari, a nema ugovorne odredbe o mjestu plaćanja, to se plaćanja ima izvršiti upravo u mjestu predaje stvari, dakle mjestu isporuke (čl. 438. st. 2. ZOO-a). Nadalje, s obzirom da je obveza prodavatelja stvar predati kupcu u vrijeme i na mjestu predviđenom ugovorom (čl. 389. st. 1. ZOO-a), a mjesto predaje (isporuke) nije određeno predmetni Ugovorom, stvar se, sukladno odredbi čl. 393. st. 1. ZOO-a, predaje u mjestu u kojem je prodavatelj u trenutku sklapanja ugovora imao sjedište, s obzirom da je ugovor nedvojbeno tuženik kao prodavatelj zaključio u obavljanju svoje redovite gospodarske djelatnosti. Imajući u vidu da je tuženikovo sjedište nedvojbeno, kako u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora, tako i sada, bilo u Hrvatskoj (Ivanec Bistranski), to je dakle tuženik tužitelju predmetni stroj bio dužan predati u svom sjedištu, gdje je tuženik bio dužan i isplatiti ostatak kupoprodajne cijene, odnosno bio je dužan isplatiti ostatak ugovorene kupoprodajne cijene u trenutku predaje stroja u Hrvatskoj, u tuženikovom sjedištu. Ovo bi mjesto predaje proizlazilo i iz odredbe čl. 393. st. 2. ZOO-a, jer je očito da je ugovarateljima u trenutku sklapanja ugovora bilo poznat da se stroj nalazi, odnosno da treba biti izrađen u Hrvatskoj, slijedom čega se predaja obavlja upravo u mjestu gdje se stroj nalaz odnosno ima biti izrađen. Stoga za ispunjenje tuženikove obveze predaje stroja, dakle isporuke stroja tužitelju kao kupcu, nije odlučan trenutak dopreme stroja iz Hrvatske u Rumunjsku. Kako se dakle predaja stroja, kao obveza koju je temeljem predmetnog ugovora bio dužan izvršiti tuženik kao prodavatelj, imala izvršiti u tuženikovom sjedištu u [adresa], to je tužitelj svoju obvezu isplate ostatka kupoprodajne cijene bio dužan izvršiti prilikom predaje stroja koju tuženik obavlja u Hrvatskoj, a ne tek kada stroj stigne u Rumunjsku, na mjesto na kojem se trebao koristiti.

15./ U konkretnom se slučaju ne može smatrati da bi kao mjesto predaje predmetnim ugovorom bila određena Rumunjska. Prije svega, niti tužitelj ne tvrdi da bi kao mjesto isporuke u predmetom ugovoru bila određena Rumunjska, već pogrešno smatra da je trenutak isporuke, predaje predmetnog stroja kupcu, trenutak kada stroj stigne do kupca u Rumunjsku. Osim toga, niti iz sadržaja predmetnog Ugovora ne proizlazi da bi mjesto na kojem je tuženik dužan isporučiti stroj tužitelju, dakle mjesto na kojem je tuženik dužan izvršiti svoju obvezu predaje stvari, bila Rumunjska. Među strankama je u predmetnom Ugovoru navedeno tek da tuženik ovlašćuje tužitelja kao kupca i distributera kupljeni stroj postaviti i koristiti isključivo na teritoriju Rumunjske. Dakle ne radi se, prema sadržaju ugovornih odredaba, o određivanju mjesta isplate ostatka kupoprodajne cijene ili određivanju mjesta predaje (isporuke) stroja, već o određivanju Rumunjske kao teritorija na kojem je stroj tužitelj nakon kupnje ovlašten postaviti i koristiti. Konačno, s obzirom da je naveden teritorij Rumunjske, a ne neko određeno mjesto u Rumunjskoj, to se i stoga navođenje Rumunjske ne može prema sadržaju ugovornih odredaba smatrati određivanjem mjesta ispate ili predaje stvari u smislu prethodno citiranih odredaba ZOO-a.

16./ Konačno, a imajući u vidu da je predmetnim Ugovorom predviđena obveza tužitelja, da uz kupoprodajnu cijenu, podmiri i troškove prijevoza od Hrvatske do Rumunjske, a mjesto predaje nije posebno određeno, upućuje na zaključak da je u konkretnom slučaju mjesto predaje upravo u mjestu prodavateljevog sjedišta u [adresa], gdje se stroj i nalazio odnosno imao je biti izrađen (pripremljen) za tužiteljeve potrebe na rumunjskom tržištu. Naime, i kada je prema ugovoru potrebno izvršiti prijevoz, a ugovorom mjesto predaje nije određeno kao u konkretnom slučaju, predaja je izvršena uručenjem stvari prijevozniku ili otpremniku, u skladu s odredbom čl. 394. ZOO-a. S obzirom da tuženik svakako nije i prijevoznik, već je, eventualno imao organizirati prijevoz, njegova bi obveza bila sklopiti na uobičajeni način i pod uobičajenim uvjetima ugovore potrebne za izvršenje prijevoza do tužitelja u Rumunjsku (čl. 395. ZOO-a), no i tada bi njegova obveza predaje, u nedostatku drugačije ugovorne odredbe o mjestu predaje kao u konkretnom slučaju, bila izvršena uručenjem stvari prijevozniku u Hrvatskoj.

17./ Nisu stoga od utjecaja oprečni navodi stranaka tko je bio dužan organizirati prijevoz, sam tužitelj (kako tvrdi tuženik), ili tuženik, na zahtjev tužitelja (kako tvrdi tužitelj), jer je nedvojbeno da prijevoz nije bio obveza tuženika temeljem predmetnog ugovora, dakle da temeljem predmetnog ugovora tuženik nije ujedno bio i prijevoznik, već bi njegova obveza mogla biti tek organizirati za tužitelja prijevoz stroja iz Hrvatske u Rumunjsku, ako to ne bi učinio sam tužitelj.

18./ Stoga je, po shvaćanju ovog suda, obveza tužitelja bila isplatiti tuženiku ostatak ugovorene cijene "pri isporuci", dakle ili prilikom preuzimanja stroja u Hrvatskoj od strane samog tužitelja ili kada tuženik stroj, u Hrvatskoj, preda radi prijevoza u Rumunjsku. Pogrešno je stoga shvaćanje tužitelja da je ostatak kupoprodajne cijene bio dužan isplatiti tek kada stroj stigne u Rumunjsku.

19./ Slijedom navedenog, kako se radi o dvostrano-obveznom ugovoru, prema sadržaju kojeg je isplata ostatka ugovorene kupoprodajne cijene imala biti izvršena u trenutku predaje stroja u Hrvatskoj (neposredno tužitelju ili prijevozniku), to nijedna strana nije bila dužna ispuniti svoju obvezu (tužitelj isplatiti ostatak cijene, a tuženik predati stroj), ako druga strana ne ispuni ili nije spremna istodobno ispuniti svoju obvezu (čl. 358. st. 1. ZOO-a). Nedvojbeno je, prema sadržaju prepiske elektroničkom poštom na koju se poziva tužitelj, a i prema njegovim navodima tijekom postupka, da tužitelj nije bio spreman ispuniti svoju obvezu plaćanja ostatka ugovorene kupoprodajne cijene do trenutka isporuke stroja u Rumunjskoj. Stoga, a imajući u vidu pravilo istodobnog ispunjenja ugovoreno u konkretnom slučaju, pogrešno smatra tužitelj da bi tuženik, jer nije bio voljan isporučiti stroj dok tužitelj istovremeno ne podmiri ostatak ugovorene kupoprodajne cijene, propustio ispuniti svoju ugovornu obvezu predaje stvari. Nadalje, s obzirom da su stranke ugovorene obveze dužne ispuniti onako kako su ugovorene (čl. 9. ZOO-a), pogrešno je shvaćanje tužitelj da bi tuženik u konkretnom slučaju propustio ispuniti svoju obvezu pa da bi tužitelj imao pravo na raskid ugovora zbog tuženikovog neispunjenja (razlog iz odredbe čl. 360. ZOO-a). Naime, sporazumni raskid ugovora stranke mogu uvijek postići, međutim pravo na jednostrani raskid, koje tužitelj tvrdi da bi u konkretnom slučaju iskoristio, ima jedan ugovorna stranka samo pod uvjetom da druga svoju obvezu nije ispunila. Kako tuženik nije bio dužan predati stroj jer tužitelj nije bio spreman prilikom preuzimanja stroja u Hrvatskoj ili predaje u Hrvatskoj na prijevoz isplatiti ostatak cijene, kako je ugovoreno, to pogrešno smatra tužitelj da bi tuženik propustio ispuniti svoju obvezu. Stoga, suprotno shvaćanju tužitelja, raskid ugovora nije nastupio po samom zakonu jer tuženik nije, niti u naknadnom roku po pozivu tužitelja, izvršio obvezu predaje stroja.

20./ Pri tome je za ukazati da su stranke dužne surađivati radi potpunog i urednog ispunjenja obveza (čl. 5. ZOO-a), međutim navedeno, po shvaćanju ovog suda, ne daje pravo jedne od stranaka (tužitelja) mijenjati sadržaj ugovornih obveza nakon što je ugovor zaključen, jer ugovor za stranke stvara prava, ali i obveze (čl. 336. st. 1. ZOO-a). Stoga se okolnost na koju ukazuje tužitelj, da je tuženiku nudio plaćanje polaganjem na račun (escrow) s kojeg bi mu ostatak kupoprodajne cijene bio plaćen po dolasku stroja u Rumunjsku ili da tužitelj plaćanje izvrši kada stroj prijevozom stigne u Rumunjsku, prije vađenja iz kamiona, a što tuženik nije prihvatio, ne može smatrati tuženikovim propustom dužne suradnje, imajući u vidu da su stranke predmetnim Ugovorom uredile vrijeme isplate ostatka kupoprodajne cijene, a koje ugovorne odredbe se tužitelj nije pridržavao, već je, ponuđenim drugačijim vremenom isplate (po dolasku stroja u Rumunjsku), mijenjao ugovor. Konačno, tuženik tvrdi, a koje navode tužitelj nije osporio niti je iznio činjenice odnosno predložio dokaze kojima bi istinitost ovih navoda tuženika doveo u sumnju (čl. 219. st. 1. ZPP-a), da se tužitelj, iako je dogovoren njegov dolazak u Zagreb radi pregleda stroja i plaćanja prilikom utovara na prijevoz, u dogovorenom terminu 19. veljače 2024. nije odazvao.

21./ Slijedom svega navedenog, utvrđeno je da u konkretnom slučaju raskid ugovora nije nastupio na temelju zakona, u skladu s odredbom čl. 362. ZOO-a, jer tuženik niti u naknadnom primjernom roku po pozivu tužitelja, pod prijetnjom raskida, nije ispunio svoju obvezu predaje stroja tužitelju. Nadalje, s obzirom da ugovor nije raskinut kako to tužitelj tvrdi, niti proizlazi da bi bio raskid nastupio iz kojeg drugog razloga, to stranke nisu oslobođene svojih obveza iz ugovora, niti tužitelj ima pravo na povrat onoga što je u ispunjenju ugovora platio (razlog iz odredbe čl. 368. st. 1. i 2. ZOO-a). Stoga je tužiteljev tužbeni zahtjev utvrđen neosnovanim i odlučeno je kao pod točkom I/ izreke presude.

22./ Tužitelju, s obzirom da je u cijelosti izgubio u parnici, ne pripada pravo na naknadu parničnih troškova po kriteriju ostvarenog uspjeha (razlog iz odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a), dok tuženik naknadu parničnih troškova nije niti tražio. Međutim, neovisno o ishodu parnice, tuženik je dužan tužitelju naknaditi trošak koji mu je uzrokovao svojom krivnjom odnosno slučajem koji mu se dogodio (razlog iz odredbe čl. 156. st. 1. ZPP-a). Naime, na prijedlog tuženika je, zbog bolesti njegovog zastupnika po zakonu, odgođeno ročište na koje je pristupio tužiteljev punomoćnik odvjetnik, 7. ožujka 2025. S obzirom da se radi o ročištu koje je, zbog nedolaska tuženika, odgođeno prije početka raspravljanja, prema vrijednosti predmeta spora i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.) i to T.br. 9/5, tužitelju pripada pravo na naknadu troška u iznosu od 50,00 eur, dok je u više zatraženom iznosu po ovoj osnovi (do iznosa od 200,00 eur) njegov zahtjev neosnovano prekomjerno postavljen.

23./ Odluka o zateznim kamatama na dosuđene troškove postupka osniva se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a te se kamate obračunavaju počevši od donošenje ove odluke do isplate, po stopi utvrđenoj prema odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, mjerodavnoj za ostale odnose. Neosnovano tuženik zatezne kamate na naknadu troškova postupka potražuje po višoj stopi, mjerodavnoj za odnose iz trgovačkih ugovora. Naime, sve i kada glavna tražbina koja je predmet spora proizlazi iz trgovačkog ugovora, na sporednu tražbinu po osnovi naknade parničnih troškova zatezne kamate se obračunavaju po stopi mjerodavnoj za ostale odnose (tako VSRH Rev-1114/2023-2 od 4. lipnja 2024.).

U Zagrebu 12. lipnja 2025.

Sutkinja:

Tina Šimović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda.

DNA

1. tužitelju, po punomoćniku

2. tuženiku