Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-549/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka predsjednika vijeća, Sanje Bađun sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Amalije Švegović članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HA, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Darko Samardžija, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Igor Golovrški i Darko Samardžija u Novoj Gradiški, protiv tuženice Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, koju zastupaju punomoćnici (odvjetnici) u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Novoj Gradiški od 27. veljače 2025. broj P-885/2023-9, u sjednici vijeća12. lipnja 2025.

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e

I. Djelomično se prihvaća i djelomično odbija žalba tuženice, te se presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Novoj Gradiški od 27. veljače 2025. broj P-885/2023-9:

- potvrđuje pod toč. I. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju zateznu kamatu na pojedinačno određene novčane iznose kako slijedi:

- na iznos od 12,07 EUR od 16. siječnja 2011.

- na iznos od 19,28 EUR od 16. veljače 2011.

- na iznos od 20,39 EUR od 16. ožujka 2011.

- na iznos od 20,46 EUR od 16. travnja 2011.

- na iznos od 23,84 EUR od 16. svibnja 2011.

- na iznos od 30,99 EUR od 16. lipnja 2011.

- na iznos od 39,13 EUR od 16. srpnja 2011.

- na iznos od 50,06 EUR od 16. kolovoza 2011.

- na iznos od 35,92 EUR od 16. rujna 2011.

- na iznos od 31,17 EUR od 16. listopada 2011.

- na iznos od 31,50 EUR od 16. studenog 2011.

- na iznos od 32,17 EUR od 16. prosinca 2011.

- na iznos od 36,30 EUR od 16. siječnja 2012.

- na iznos od 37,55 EUR od 16. veljače 2012.

- na iznos od 36,23 EUR od 16. ožujka 2012.

- na iznos od 36,05 EUR od 16. travnja 2012.

- na iznos od 36,75 EUR od 16. svibnja 2012.

- na iznos od 37,94 EUR od 16. lipnja 2012.

- na iznos od 36,48 EUR od 16. srpnja 2012.

- na iznos od 36,10 EUR od 16. kolovoza 2012.

- na iznos od 32,48 EUR od 16. rujna 2012.

- na iznos od 35,63 EUR od 16. listopada 2012.

- na iznos od 37,11 EUR od 16. studenog 2012.

- na iznos od 36,16 EUR od 16. prosinca 2012.

- na iznos od 35,01 EUR od 16. siječnja 2013.

- na iznos od 34,63 EUR od 16. veljače 2013.

- na iznos od 34,24 EUR od 16. ožujka 2013.

- na iznos od 37,15 EUR od 16. travnja 2013.

- na iznos od 32,91 EUR od 16. svibnja 2013.

- na iznos od 32,24 EUR od 16. lipnja 2013.

- na iznos od 32,67 EUR od 16. srpnja 2013.

- na iznos od 32,26 EUR od 16. kolovoza 2013.

- na iznos od 33,84 EUR od 16. rujna 2013.

- na iznos od 34,86 EUR od 16. listopada 2013.

- na iznos od 35,39 EUR od 16. studenog 2013.

- na iznos od 37,16 EUR od 16. prosinca 2013.

- na iznos od 35,41 EUR od 16. siječnja 2014.

- na iznos od 54,90 EUR od 16. veljače 2014.

- na iznos od 56,07 EUR od 16. ožujka 2014.

- na iznos od 54,99 EUR od 16. travnja 2014.

- na iznos od 53,44 EUR od 16. svibnja 2014.

- na iznos od 53,74 EUR od 16. lipnja 2014.

- na iznos od 54,78 EUR od 16. srpnja 2014.

- na iznos od 55,60 EUR od 16. kolovoza 2014.

- na iznos od 55,79 EUR od 16. rujna 2014.

- na iznos od 56,67 EUR od 16. listopada 2014.

- na iznos od 57,95 EUR od 16. studenog 2014.

- na iznos od 58,17 EUR od 16. prosinca 2014.

- na iznos od 58,33 EUR od 16. siječnja 2015.

pa do 29. rujna 2015. i to po stopi od 14% godišnje za razdoblje do 30. lipnja 2011., od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 29. rujna 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

- preinačuje pod toč. I. izreke i odbija zahtjev za isplatu iznosa od 1.899,93 EUR i za isplatu zatezne kamate na pojedinačne novčane iznose od 30. rujna 2015. do isplate

- preinačuje pod toč. III. izreke i rješava:

Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

III. Nepobijane toč. II. i IV. izreke ostaju neizmijenjene.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 1.899,93 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačne novčane iznose, pod toč. II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 0,08 EUR, pod toč. III. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 1.837,44 EUR sa zateznom kamatom od 27. veljače 2025. do isplate, dok je pod toč. IV. izreke odbijen preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu troškova postupka.

2. Navedenu presudu pod toč. I. i III. izreke pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženica iz svih zakonskih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., u daljnjem tekstu: ZPP), koji se u ovom postupku primjenjuje temeljem čl. 117. st. 1. uz izuzetke propisane st. 2. i 3. iste odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 70/19.) i čl. 107. st. 1. uz izuzetke propisane st. 2., 3. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 80/22.), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti zahtjev tužitelja, odnosno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

5. Žalba tuženice djelomično je osnovana.

6. Polazeći od predmeta spora koji je određen zahtjevom tužitelja za isplatu novčanog iznosa plaćenog tuženici temeljem ništetne odredbe o ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF iz Ugovora o namjenskom kreditu broj 70/05, šifra namjene 758, kreditna partija broj 7102823708, sklopljenog između stranaka 4. kolovoza 2005. (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), ocjenu osnovanosti zahtjeva prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je temeljem Ugovora o kreditu tuženica kao kreditor stavila na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita namjenski kredit u iznosu od 41.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na rok otplate od 30 godina, s ugovorenom kamatom od 4,50% godišnje koja je promjenjiva u skladu s odlukama tuženice (čl. 2. Ugovora o kreditu), te ispunjenjem kreditne obveze uz primjenu valutne klauzule u CHF (čl. 7. Ugovora o kreditu) uz početni anuitet u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 206,55 CHF

- da je 25. veljače 2016. između stranaka sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu (u daljnjem tekstu: Dodatak) temeljem kojeg je provedena konverzija kredita sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15., u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15.)

- da je ugovaranje ispunjenja obveze primjenom valutne klauzule u CHF utvrđen ništetnim presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., da je tužitelj ovlašten pozvati se u parnici povodom restitucijskog zahtjeva na pravna utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite interesa i prava, a za koja je sud vezan u toj parnici primjenom čl. 502.c ZPP

- da tužitelj nije izgubio pravni interes za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o načinu ispunjenja kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF nakon što je sklopio Dodatak jer ima prema tuženici novčano potraživanje koje je predmetom tužbenog zahtjeva, a da potrošači u toj situaciji imaju pravni interes za utvrđenje ništetnosti VSRH je izrazio pravno shvaćanje u rješenju od 12. veljače 2019. broj Rev-2868/2018-

- da je u presudi Suda Europske unije broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. izraženo stajalište da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona proglašene ništetnim i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača, dok je u presudi broj C-452/18 od 9. srpnja 2020. izraženo shvaćanje da se potrošač sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom može odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 samo ako je dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i ako je znao čega se odriče

- da se sklapanjem Dodatka tužitelj nije odrekao prava na zaštitu koja mu pripada temeljem ništetne ugovorne odredbe o ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF temeljem Ugovora o kreditu, niti je na isto pristao, a da je i dao pristanak da se ne bi radilo o slobodnom i informiranom pristanku iz razloga što u vrijeme sklapanja Dodatka način ispunjenja kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF nije utvrđen ništetnim u kolektivnom sporu za zaštitu interesa i prava, pa tužitelj nije bio informiran o toj činjenici i nije se mogao odreći prava za koje nije znao da mu pripada

- da tuženica nije dokazala (nije predlagala izvođenje dokaza) da je u predugovornoj fazi informirala tužitelja o riziku ugovaranja valutne klauzule u CHF, iako je bila u obvezi pružiti potrebne informacije o specifičnosti valute CHF da bi tužitelj bio u mogućnosti donijeti razumnu odluku na bazi potpune informiranosti, pa je izostanak navedenog doveo do nerazumljivosti sporne ugovorne odredbe koja je protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja

- da tužitelj u iskazu navodi da je kredit podigao radi kupovine nekretnine za stanovanje, da nije informiran o riziku ugovaranja valutne klauzule u CHF niti o načinu promjene kamatne stope, kao i da mu je od službenika tuženice bilo objašnjeno da se radi o najpovoljnijem kreditu na tržištu, da je u to vrijeme bio zaposlen u bolnici (gdje i danas radi) te nije niti je bio vlasnik obrta ili trgovačkog društva

- da tužitelj ima svojstvo potrošača s obzirom da je Ugovor o kreditu sklopio izvan trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a kako je sklopljen Dodatak to je i time tužitelju priznato svojstvo potrošača

- da nije osnovan prigovor zastare za potraživanje plaćenih iznosa s osnova promjene tečaja CHF s obzirom da u konkretnom slučaju zastarni rok za restitucijski zahtjev počinje teći od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., ukazujući na Objedinjeno pravno shvaćanje koje je Građanski odjel VSRH donio na sjednici od 31. siječnja 2022., pa do podnošenja tužbe 10. travnja 2019. nije protekao zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima

- da je nalazom financijsko knjigovodstvenog vještaka Borisa Belunjaka i usmenom dopunom nalaza (kako je opisano pod toč. 51. i 52. obrazloženja) utvrđeno da je tužitelj isplatio tuženici radi promjene tečaja CHF, obračunavajući anuitete kreditne obveze prema tečaju po kojem je tužitelju kredit isplaćen za razdoblje od studenog 2008. do siječnja 2015. u iznosu od 14.315,06 kn/1.899,93 EUR, iz kojeg iznosa je isključen utjecaj razlike koja je plaćena radi promjene kamatne stope, dok je provedbom konverzije primjenom odredaba ZID ZPK/15 i uzimanjem svih uplata utvrđeno da je tužitelj manje platio 1.839,71 kn/241,05 EUR, da je izračunata razlika po osnovi promjene tečaja sadržana u obračunu konverzije kredita u preračunatim iznosima uplata iz CHF u kune, kao i da je sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao stručan i objektivan,

na temelju čega prvostupanjski sud zaključuje da je odredba Ugovora o kreditu kojom je otplata anuiteta vezana uz valutu CHF ništetna jer se radi o odredbi koju je sastavila tuženica, o kojoj se nije pregovaralo i da tužitelj nije informiran o riziku promjene tečaja koji je vezan uz valutu CHF, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, radi čega ima pravo na restitucijski zahtjev primjenom čl. 323. st. 1. i 2. u vezi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima u visini isplaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe u iznosu od 1.899,93 EUR sa zateznom kamatom primjenom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, kako je odlučeno pod toč. I. izreke, dok je odbijen zahtjev za isplatu iznosa od 0,08 EUR toč. II. izreke ( nepobijanom). O troškovima postupka pod toč. III. i IV. izreke (nepobijanom) prvostupanjski sud je odlučio primjenom čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP.

7. U žalbi tuženica navodi da je VSRH u odluci od 15. studenog 2022. broj Rev- 637/2019 zauzeo pravno stajalište da korisnik kredita (potrošač) koji je prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF zašto što izračun konverzije kredita iz čl. 19.c st. 1. ZID ZPK/15 uključuje i te uplate, kao i da je odbačena revizija u odluci Rev- 1359/2019 od 17. rujna 2024. te je o učincima konverzije izraženo stajalište da nakon sklapanja dodatka ugovoru po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope potrošač nama pravo na povrat više plaćenih iznosa, osim onih koji nisu bili predmet obračuna konverzije u smislu čl. 19.c ZID ZPK/15, a isto stajalište izraženo je i u odluci Rev-586/2019 od 21. prosinca 2022. Nadalje, navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio čl. 19.a, b, c, d i e ZID ZPK/15 kada je zaključio da tužitelj ima pravo na otplatu kredita prema uvjetima koji su ugovoreni Dodatkom i povrh toga (istodobno) da ima pravo na preplatu u dosuđenom iznosu od 1.899,93 EUR unatoč manjku uplata koji je utvrđen konverzijom, a što je protivno citiranim odredbama ZID ZPK/15 i rješenju VSRH Gos 1/2019. Isto tužitelja stavlja u privilegirani položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, iako je cilj ZID ZPK/15 bio izjednačavanje s tim potrošačima, te je u javnosti propagirano kao zakonsko rješenje „radi trajnog eliminiranja neravnopravnog položaja dužnika u CHF s ciljem otklanjanja posljedica velikih tečajnih neravnoteža u odnosu nacionalne hrvatske valute i CHF“ i radi rasterećenja sudova, po kojem zakonskom rješenju su banke (tuženica) bile dužne postupiti, dok je tužitelj prihvatio konverziju nakon što je od tuženice dobio zakonom propisane podatke za donošenje informirane odluke o tome hoće li ili neće prihvatiti konverziju. Dodatkom su stranke u skladu sa ZID ZPK/15 uredile pravni odnos u pogledu svih ranije izvršenih preplata po Ugovoru o kreditu, na način da je tužitelj stavljen u položaj kao da je cijelo vrijeme koristio kredit denominiran u EUR, te su svi plaćeni iznosi (pa i oni koje potražuje u ovom postupku) iskorišteni za namirenje kreditne obveze u kunskoj protuvrijednosti EUR. Ukazuje da je u rješenju VSRH broj Gos 1/2019 izraženo stajalište da je pravna osnova za konverziju ZID ZPK/15, da je korisnik kredita po ZID ZPK/15 mogao birati konverziju ili rješenje iz čl. 19.e tog Zakona po kojem ostaje pri sklopljenom ugovoru koji je vezan uz CHF, da je dodatak ugovora o kreditu koji je sklopljen primjenom ZID ZPK/15 valjan pravni posao, te da je sporazumom o konverziji voljom potrošača nastala nova pravna osnova koja je supstituirala ranije ugovorne uvjete iz osnovnog ugovora o kreditu, a da obrazloženje iz navedenog rješenja isključuje pravo potrošača koji su izvršili konverziju na preplatu po osnovnom ugovoru o kreditu (osim ukoliko konverzija nije računski točno provedena ili ako postoje okolnosti nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, npr. poslovna nesposobnost). Smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP iz razloga što pojedinačni iznosi na koje teče kamata ne odgovaraju zbroju skupnog iznosa, iz razloga što sud u obrazloženju presude govori o promjeni kamatne stope iz Ugovora o kreditu iako tužitelj zahtijeva isplatu samo temeljem ništetne odredbe o ispunjenju obveze uz valutnu klauzulu, u vezi proturječnih razloga kojima je otklonjen prigovor zastare, te da nije iznio razloge na temelju kojih smatra da tužitelj ima svojstvo „prosječnog potrošača“. Smatra da je sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 12. i čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. i 191. ZPP iz razloga što nije odlučio posebnim rješenjem o dopustivosti preinake tužbe kada je tužitelj podneskom od 22. listopada 2020. i 29. studenog 2024. preinačio tužbu i to nakon zaključenja prethodnog postupka u stadiju glavne rasprave svojom krivnjom, a što je sud bio dužan primjenom čl. 190. st. 9. ZPP, uzimajući u obzir da je minimum standarda procesnog prava izvjesnost o tome koji je od više različitih tužbenih zahtjeva onaj o kojem sud raspravlja. Nastavno u vezi svega navedenog osporava utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava.

8. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tuženice i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje tuženica, s obzirom da je izreka presude nerazumljiva u dijelu dosuđenog iznosa (toč. I. izreke) jer je tuženici naloženo platiti iznos od 1.899,93 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose čiji zbroj iznosi 1.900,01 EUR, a na nerazumljivost izreke u tom dijelu već je ukazano u ranije donesenoj odluci od 12. listopada 2023. broj Gž-1095/2021-2. Međutim, unatoč navedenom ovaj sud je u mogućnosti odlučiti o žalbi tuženice na temelju stanja u spisu i primjenom čl. 373.a ZPP.

9. Nisu točni žalbeni navodi kojima tuženica ističe da je tužitelj preinačio tužbu u podnescima od 22. listopada 2020. i 29. studenog 2024., s obzirom da je u podnesku od 22. listopada 2020. smanjen zahtjev u odnosu na zahtjev iz tužbe (19.600,84 kn), dok je u podnesku od 29. studenog 2024. zahtjev određen u službenoj valuti u RH (EUR), pa se ne radi o preinaci tužbe (čl. 191. st. 1. ZPP), niti o obvezi suda odlučiti o dopustivosti preinake kako navodi tuženica povezujući isto s bitnom povredom iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 190. st. 9. ZPP.

10. Međutim, osnovani su žalbeni navodi kojima tuženica ukazuje da je o tužbenom zahtjevu tužitelja odlučeno pogrešnom primjenom materijalnog prava.

11. Kako iz sadržaja Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja proizlazi da je Ugovor o kreditu sklopio kao potrošač u smislu čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a nedvojbeno je proveden i postupak konverzije sukladno odredbama ZID ZPK/15 koji uređuje prava i obveze vjerovnika i potrošača (čl. 19.a st. 1.), pa su i iz tog razloga u potpunosti promašeni razlozi kojima tuženica osporava tužitelju status potrošača, kao i da je sud pravilno utvrdio da tuženica nije informirala tužitelja o općem riziku koji je vezan uz valutnu klauzulu u CHF, te je pravilno utvrdio da je ugovorna odredba iz čl. 7. formirana jednostrano od tuženice bila nerazumljiva i da je protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama na njegovu štetu, to proizlazi da je postupanje tuženice protivno čl. 81. st. 1. ZZP/03 i kao takvo ništetno primjenom čl. 87. st. 1. ZZP/03, a što je prvostupanjski sud pravilno zaključio kao o prethodnom pitanju za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu.

11.1. S tim u vezi valja ukazati da kada se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, tada su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, pa je u toj situaciji na redovnim sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.).

11.2. Kako tuženica na okolnost potpune obaviještenosti tužitelja o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe o ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF u predugovornoj fazi nije predložila saslušanje svjedoka, to je prvostupanjski sud utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe iz čl. 7. Ugovora o kreditu pravilno utemeljio na presudi iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa s obzirom da tuženica prema navedenom nije dokazala da ista nema direktan učinak (i) na konkretni Ugovor o kreditu, kao i na temelju iskaza tužitelja koji jasno navodi da je u konkretnom slučaju izostala potpuna obavijest (informiranost) o osporenim ugovornim odredbama koje su vezane uz valutnu klauzulu u CHF.

12. Uzimajući u obzir da ništetnost djeluje ex tunc u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03, kao i da ugovorna odredba koja je ništetna ne proizvodi pravni učinak jer za ništetnu odredbu vrijedi pravilo kao da nikada nije postojala, za ocjenu osnovanosti zahtjeva u konkretnom slučaju potrebno je odgovoriti na pitanje - da li ništetna ugovorna odredba iz čl. 7. Ugovora o kreditu nakon što je sklopljen Dodatak proizvodi ikakav pravni učinak na tužitelja kao potrošača.

13. U oglednom postupku koji se vodio u predmetu Gos-1/2019, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava VSRH je dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Isto tako, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/2015, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom RH.

14. Nakon što je sklopljen Dodatak tužitelja ne obvezuje ugovorna odredba o ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF iz čl. 7. Ugovora o kreditu s obzirom je ta ugovorna odredba izmijenjena na način da je za cjelokupno ugovorno razdoblje ispunjenje kreditne obveze ugovoreno s valutnom klauzulom u EUR, s time da se uzgred ukazuje (iako nije predmet spora) i da tužitelja ne obvezuje ugovorna kamata koja je mijenjana jednostranom odlukom tuženice ugovorena u čl. 2. Ugovora o kreditu s obzirom da je ta nepoštena odredba izmijenjena na način da je za svo ugovorno razdoblje ugovorena promjenjiva kamata prema stopi za kredite s valutnom klauzulom u EUR, pa je time ostvaren prvi od neobvezujućih učinaka ništetnih ugovornih odredaba u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03.

15. Posljedica neobvezujuće prirode ništetne ugovorne odredbe i učinka ex tunc takve odredbe je i pravo na povrat plaćenog na temelju nepoštene ugovorne odredbe. Sklapanjem Dodatka stranke su izvršile konverziju kredita u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZID ZPK/15, na način da su svi iznosi koji su plaćeni na ime otplate Ugovora o kreditu iskorišteni za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene Dodatkom. Kako je u konkretnom slučaju konverzija nesporno provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15, to znači da su u obračun konverzije uzeti i iznosi koji su plaćeni na ime ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF (i promjenjivoj kamatnoj stopi), a što je i potvrđeno nalazom vještaka u kojem opisuje metodologiju izračuna konverzije primjenom ZID ZPK/15 na konkretan Ugovor o kreditu.

16. U pravnoj situaciji kada su novčani iznosi koje je tužitelj platio tuženici (i) na ime nepoštenih ugovornih odredaba koje su sadržane u Ugovoru o kreditu, iskorištene za ispunjenje obveze koja se sada temelji na valjanom Dodatku, to je po ocjeni ovoga suda sklapanjem Dodatka postignut restitucijski učinak za tužitelja u vezi nepoštenih ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu, unatoč tome što ZID ZPK/15 ne propisuje (izričito) da se isti vraćaju potrošaču ili da za njega imaju restitucijski učinak. Primjenom odredaba o konverziji iz ZID ZPK/15 prilikom izračuna obveze potrošača, banke su bile dužne uzeti u obzir sve uplaćene anuitete i utvrditi visinu obveze prema ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u EUR na isti iznos kredita isplaćenog u kunama i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Konverzija nije predviđala povrat (restituciju) učinjenih plaćanja potrošaču kroz faktično vraćanje plaćenog s osnova nepoštenih ugovornih odredaba kao oblik restitucije, već se povrat ostvario kroz korištenje učinjenih uplata za otplatu dospjelih obroka kredita u EUR koji je stupio na mjesto kredita u CHF, a što znači da su sve uplate, pa i s osnova nepoštenih odredaba ugovora o kreditu u CHF iskorištene u interesu potrošača, tj. radi otplate sada kredita u EUR, dok se eventualna preplata koja je prelazila vrijednost svih obveza s osnova kredita u EUR vraćala potrošaču.

17. Dakle, prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Dodatka u skladu s odredbama ZID ZPK/15 tužitelj je restituiran s osnova nepoštenih ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu i to na način da ga iste ne obvezuju jer su zamijenjene valjanim odredbama o ispunjenju obveze uz valutnu klauzulu u EUR i kamatu na EUR kredite, kao i time što je sve plaćeno iskorišteno u njegovu korist na način da je uzeto u ispunjenje obveze ugovorene valjanim Dodatkom (restitucijsko pravo je de facto konzumirano), pa stoga utuženi iznosi od 1.899,93 EUR nije u imovini tuženice bez pravne osnove, nego je u imovini tuženice temeljem ispunjenja obveze tužitelja koja proizlazi iz valjane pravne osnove, radi čega nisu ispunjene pretpostavke za isplatu navedenih iznosa temeljem stečenog bez osnove iz čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., u daljnjem tekstu: ZOO).

18. Vezano uz primjenu Direktive 93/13/EEZ na koju se poziva tužitelj tijekom postupka, valja istači da je Sud Europske unije dao tumačenje o primjeni Direktive u presudi od 5. svibnja 2022., Zagrebačka banka, C-567/2020, EU:C:2022:352 , t. 36. do 40. i 64., u skladu s praksom tog Suda koji je više puta do tada ocjenjivao vremensku primjenjivost Direktive u državama članicama koje su, poput Republike Hrvatske, Europskoj uniji pristupile nakon 31. prosinca 1994., kada je istekao rok za njezino prenošenje (rješenja od **.**.2014., H, C-153/13, EU:C:2014:1854, t. 23. do 25 i od 3. srpnja 2014., B, C-92/14, EU:C:2014:2051, t. 26. do 29. i presuda od 9. srpnja 2020. u spojenim predmetima Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C-698/18 i C-699/18, EU:C:2020:537, t. 41. do 44.), protumačivši da Direktiva 93/13/EEZ nije primjenjiva na ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su stranke zaključile prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji 1. srpnja 2013. Stoga, eventualan povrat koristi koju je trgovac neosnovano stekao na temelju nepoštenih odredaba tog ugovora ne može biti uređen odredbama te Direktive. Kako je u ovom predmetu riječ o vremenski podudarnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji kao u postupku za potrebe kojeg je zatraženo tumačenje u predmetu C-567/2020, te da tumačenje Suda Europske unije izraženo u presudi C- 567/2020 obvezuje sve nacionalne sudove svih razina sudovanja koji primjenjuju normu EU prava koju je već protumačio Sud Europske unije u svojoj odluci, to navedeno tumačenje obvezuje sudove koji odlučuju u ovom postupku. Istovjetno pravno shvaćanje o (vremenskoj) neprimjeni prava EU (Direktive 93/13/EEZ) na potrošačke ugovore zaključene prije 1. srpnja 2013. izraženo je u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-3149/2020-4 od 3. studenog 2021.

19. Međutim, ZID ZPK/15 izrijekom ne regulira materijalnopravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe propisan čl. 1111. st. 1. ZOO u vezi s čl. 1115. ZOO kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pa valja zaključiti da Dodatak nema restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na zatezne kamate na pojedine iznose koje je platilo na ime nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita. S obzirom da specijalnim propisom nije uređeno područje prava na zatezne kamate po osnovi odredbe čl. 1111. ZOO, tada se primjenjuje opći propis, odnosno čl. 1115. ZOO temeljem kojeg tužitelju pripada pravo na isplatu zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredaba pa do dana kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje njegove obveze ugovorene Dodatkom (30. rujna 2015.). VSRH je u odluci od 21. prosinca 2022. broj Rev 586/2019 na pitanje postavljeno u reviziji u pogledu materijalnopravnih učinaka izvršene konverzije u skladu sa ZID ZPK/15 odgovorio da je obveza kreditora (tuženice) na povrat više plaćenih iznosa (utužene glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, odnosno zaključivanjem dodatka ugovora o kreditu, međutim, da je ostala i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata ne te pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe članka 1115. ZOO, ukazujući da je na 7. sjednici Građanskog odjela VSRH održanoj 13. i 20. prosinca 2022. zauzeto pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača, koje prihvaća i ovaj sud i koje glasi:

"Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 - dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“

20. Stoga je ovaj sud djelomično odbio i djelomično prihvatio žalbu tuženice i primjenom čl. 373.a ZPP preinačio presudu pod toč. I. izreke i odbio zahtjev za isplatu iznosa od 1.899,93 EUR i zatezne kamate na pojedinačno određene novčane iznose od 30. rujna 2015. do isplate, dok je potvrdio presudu u dijelu dosuđene zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja pa do 29. rujna 2015. primjenom čl. 368. st. 2. ZPP.

21. S obzirom na djelomično preinačenje prvostupanjske presude ovaj sud je dužan odlučiti o troškovima parničnog postupka primjenom čl. 166. st. 2. ZPP.

22. Stranke su djelomično uspjele u sporu na način da je tužitelj uspio sa zahtjevom za isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice (toč. I. izreke), a tuženica s dijelom zahtjeva za isplatu glavnice (toč. I. izreke), Kada bi sud primijenio čl. 154. st. 2. ZPP (rukovodeći se visinom novčanog zahtjeva) tužitelj bi trebao naknaditi tuženici razmjerni dio troškova postupka i to u okolnostima konkretnog slučaja u kojem tužitelj zahtijeva restituciju zbog toga što je tuženica u Ugovor o kreditu koji je predmet spora bez pregovaranja unosila nepoštene ugovorne odredbe, pa uzimajući u obzir visinu tih troškova prema vrijednosti spora, troškove postupka koje je već snosio i one koje bi morao platiti tuženici bili bi daleko veći od zateznih kamata koje su mu dosuđene zbog nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u Ugovoru o kreditu. Dosuđena zatezna kamata kvalificira se kao „imovina“ zaštićena člankom 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te znatno smanjenje iznosa tog potraživanja, koje je rezultat obveze plaćanja troškova postupka, predstavlja miješanje u pravo tužitelja na mirno uživanje vlasništva (tako i Europski sud za ljudska prava u predmetima Klauz protiv Hrvatske od **.**.2013., G protiv Hrvatske od 26.9.2023. koji se u sporovima u kojima stranka nije država primjenjuju u skladu s tumačenjem iz presude Čolić protiv Hrvatske od 18. studenog 2021.). O predmetu spora kao što je predmetni, u kojem je sporno pravo za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, postoji neujednačena praksa drugostupanjskih sudova koji na istovjetne činjenice različito primjenjuju pravo te još uvijek nije primijenjen procesnim pravom predviđen mehanizam za prevladavanje tih razlika. Naprotiv, postoji neujednačena praksa i VSRH koji u svojim odlukama na istovjetne činjenice različito primjenjuje pravo (npr. Rev-637/2019 od 15.11.2022., Rev 1096/2022 od 8.11.2022. i Rev 586/2019 od 21.12.2022.). U takvim okolnostima u kojima je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije podložno tumačenju sudova te u trenutku podnošenja tužbe nije bilo pojašnjeno, ne može dovesti do zaključka da je ova tužba bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga legitimni cilj - izbjegavanje neopravdanog parničenja nije izravno primjenjiv u ovom predmetu, a nalog tužitelju da naknadi troškove postupka tuženici predstavljalo bi miješnje u pravo na mirno uživanje imovine koja mu je dosuđena u ovom postupku.

23. Stoga je u okolnostima ovog predmeta valjalo prihvatiti žalbu tuženice, preinačiti presudu pod toč. III. izreke primjenom čl. 380. toč. 3. ZPP i temeljem čl. 154. st. 4. ZPP odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove.

24. Razlozi zbog kojih je ovaj sud odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka vrijedi i za troškove žalbenog postupka tuženice pa je stoga odbijen njezin zahtjev.

U Varaždinu 12. lipnja 2025.

Predsjednik vijeća

Milko Sambolek