Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-1588/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka predsjednika vijeća, Sanje Bađun sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Amalije Švegović članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice MU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Vinka Brundula Tadić, odvjetnica u Donjoj Stubici, protiv tuženice Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, koju zastupaju punomoćnici (odvjetnici) u Odvjetničkom društvu Porobija&Porobija u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Donjoj Stubici od 13. studenog 2024. broj P-422/2023- 10, u sjednici vijeća 12. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Djelomično se prihvaća i djelomično odbija žalba tuženice, te se presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Donjoj Stubici od 13. studenog 2024. broj P-422/2023- 10:

- potvrđuje pod toč. I., II., IV., V. i VI. izreke

- preinačuje pod toč. VII. izreke i odbija tužbeni zahtjev tužiteljice.

r i j e š i o  j e

Prihvaća se žalba tuženice te se presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Donjoj Stubici od 13. studenog 2024. broj P-422/2023-10 ukida pod toč. III., VIII., IX. i X. izreke i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke utvrđen je ništetnim određeni dio čl. 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3208330524 od 25. siječnja 2007., koji je ovjeren kod javnog bilježnika Petra Tadića pod brojem OU-18/07, pod toč. II. izreke utvrđen je ništetnim dio čl. 7. toč. 2. navedenog Ugovora o namjenskom kreditu, pod toč. III. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici na ime razlike preplaćenih kamata iznos od 516,83 EUR sa zateznom kamatom, pod toč. IV. izreke utvrđen je ništetnim dio čl. 1. toč. 2. Ugovora o namjenskom kreditu, pod toč. V. izreke utvrđen je ništetnim dio čl. 2. Ugovora o namjenskom kreditu, pod toč. VI. izreke utvrđen je ništetnim dio čl. 7. toč. 1. Ugovora o namjenskom kreditu, pod toč. VII. izreke utvrđen je ništetnim dio čl. 23. toč. P Ugovora o namjenskom kreditu, pod toč. VIII. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 1.084,26 EUR sa zateznom kamatom, pod toč. IX. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 1.616,31 EUR sa zateznom kamatom, dok je pod toč. X. izreke naloženo tuženici naknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 2.398,16 EUR sa zateznom kamatom.

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženica u cijelosti iz svih zakonskih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., u daljnjem tekstu: ZPP), koji se u ovom postupku primjenjuje temeljem čl. 117. st. 1. uz izuzetke propisane st. 2. i 3. iste odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 70/19.) i čl. 107. st. 1. uz izuzetke propisane st. 2., 3. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 80/22.), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti zahtjev tužiteljice, odnosno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužiteljica nije podnijela odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženice djelomično je osnovana i djelomično nije osnovana.

5. Polazeći od predmeta spora koji se odnosi na zahtjev za utvrđenje ništetnosti određenih dijelova čl. 1.2., 2., 7.1., 7.2. i 23.P. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3208330524 sklopljenog 25. siječnja 2007. (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), te na zahtjev za isplatu temeljem ništetnih odredaba, ocjenu osnovanosti zahtjeva prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je temeljem Ugovora o kreditu tuženica kao kreditor stavila na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita namjenski kredit u iznosu od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti s ugovorenom kamatom od 4,50% godišnje koja je promjenjiva u skladu s odlukama tuženice i ispunjenjem kreditne obveze uz primjenu valutne klauzule u CHF

- da je 17. prosinca 2015. između stranaka sklopljen Sporazum o konverziji kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15., u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15.)

- da tužiteljica ima svojstvo potrošača u smislu čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu

- da je ugovaranje načina promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženice i ispunjenja obveze primjenom valutne klauzule u CHF utvrđen ništetnim presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je postala pravomoćna donošenjem presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., da je tužiteljica ovlaštena pozvati se u parnici povodom restitucijskog zahtjeva na pravna utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite interesa i prava, a za koja je sud vezan u toj parnici primjenom čl. 502.c ZPP

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je podigla kredit za adaptaciju stana, da joj je predložen od strane djelatnika tuženice kao „stabilan za otplatu“ i da nije upozorena na rizike sklapanja te vrste kredita

- da tužiteljica nije izgubi pravni interes za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba o načinu promjene kamatne stope i ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF nakon što je sklopila Sporazum o konverziji jer ima prema tuženici novčano potraživanje koje je predmetom tužbenog zahtjeva, a da potrošači u toj situaciji imaju pravni interes za utvrđenje ništetnosti VSRH je izrazio pravno shvaćanje u rješenju od

12. veljače 2019. broj Rev-2868/2018

- da tuženica nije dokazala da je u predugovornoj fazi informirala tužiteljicu o riziku ugovaranja valutne klauzule u CHF i parametrima koji utječu na promjenu kamatne stope, iako je isto bila u obvezi da bi tužiteljica bila u mogućnosti donijeti razumnu odluku na bazi potpune informiranosti, pa je izostanak navedenog doveo do nerazumljivosti ugovornih odredaba koje su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice

- da nije osnovan prigovor zastare za potraživanje plaćenih iznosa s osnova promjene kamatne stope i tečaja CHF s obzirom da u konkretnom slučaju zastarni rok za restitucijski zahtjev počinje teći od pravomoćnosti presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pa do podnošenja tužbe 10. travnja 2019. nije protekao zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima

- da je nalazom financijsko knjigovodstvenog vještaka Zrinka Ručevića utvrđeno da razlika obveza u razdoblju od dospijeća prve obveze 1. ožujka 2007. do dana konverzije 30. rujna 2015. radi promjene kamatne stope iznosi 7.733,24 kn/1.026,38 EUR, a radi promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj u vrijeme plasiranja kredita iznosi 25.371.10 kn/3.367,32 EUR, te da obračunom zateznih kamata na pojedinačne novčane iznose koji su plaćeni temeljem ništetnih odredaba i uračunavanja efekta konverzije (preplate u iznosu od 20.926,24 kn/2.777,39 EUR) preostaje „manje priznati iznos“ od 24.241,60 kn/3.217,41 EUR,

pa prvostupanjski sud zaključuje da su odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovoren način promjene kamatne stope i otplata anuiteta uz valutu CHF ništetne jer se radi o odredbama koje je sastavila tuženica, o kojima se nije pregovaralo i koje su dovele do neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice pa ih je utvrdio ništetnim pozivom na čl. 81., 82. i 90. ZZP, te da posljedično tome tužiteljica ima pravo na restitucijski zahtjev primjenom čl. 323. st. 1. i 2. u vezi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima u visini isplaćenog iznosa temeljem ništetnih odredaba u dosuđenim iznosima jer je nalazom financijskog vještaka utvrđeno da nije u potpunosti financijski obeštećena, pozivajući se pritom na stajalište VSRH izraženo u odluci Rev-1096/2022.

6. U žalbi tuženica navodi da je u odluci VSRH broj Rev-1359/2019 od 17. rujna 2024. izraženo stajalište da nakon sklapanja dodatka ugovoru potrošač po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope nema pravo na povrat više plaćenih iznosa, osim onih iznosa koji nisu bili predmet obračuna konverzije u smislu čl. 19.c ZID ZPK/15, a isto stajalište izraženo je i u odluci Rev-586/2019 od 21. prosinca 2022. Nadalje, navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP (povreda prava na raspravljanje) u vezi čl. 260. st. 1. ZPP jer unatoč prigovorima tuženice na nalaz vještaka nije zatražio o tome očitovanje vještaka usmenim putem, da je počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer nije obrazložio razloge ništetnosti konkretnog Ugovora o kreditu posebice u odnosu na ugovorne odredbe koje je utvrdio ništetnim pod toč. IV., V., VI. i VII. izreke, nije se osvrnuo na protivljenje tuženice preinaci tužbe iz podneska tužiteljice od 9. studenog 2023. niti na prigovor zastare u vezi preinačene tužbe uzimajući u obzir i da je sud bio dužan o tome odlučiti primjenom čl. 190. st. 9. ZPP (ukoliko je istu dopustio) i tako osigurati minimalni standard procesnog prava o izvjesnosti koji od više različitih tužbenih zahtjeva predstavlja onaj o kojem se raspravlja, kao i da je počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZPP jer nije utvrdio da tužiteljica ima svojstvo prosječnog potrošača. Nadalje, smatra da je sud pogrešno primijenio čl. 19.a, b, c, d i e ZID ZPK/15 kada je zaključio da tužiteljica ima pravo na otplatu kredita prema uvjetima koji su ugovoreni Sporazumom, preplatu u iznosu od 2.741,88 EUR koja je priznata u čl. 5. Sporazuma i povrh toga da ima pravo na preplatu u dosuđenom iznosu od 3.217,41 EUR, a što je protivno citiranim odredbama ZID ZPK/15 i rješenju VSRH Gos 1/2019. Isto tužiteljicu stavlja u privilegirani položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, iako je cilj ZID ZPK/15 bio izjednačavanje s tim potrošačima, te su stranke sklapanjem Sporazuma u skladu sa ZID ZPK/15 uredile pravni odnos u pogledu svih ranije izvršenih preplata po Ugovoru o kreditu, na način da je tužiteljica stavljena u položaj kao da je cijelo vrijeme koristila kredit denominiran u EUR, te su svi plaćeni iznosi (pa i oni koje potražuje u ovom postupku) iskorišteni za namirenje kreditne obveze u kunskoj protuvrijednosti EUR. Ukazuje da je u rješenju VSRH broj Gos 1/2019 izraženo stajalište da je pravna osnova za konverziju ZID ZPK/15, da je korisnik kredita po ZID ZPK/15 mogao birati konverziju ili rješenje iz čl. 19.e tog Zakona po kojem ostaje pri sklopljenom ugovoru koji je vezan uz CHF, da je dodatak ugovora o kreditu koji je sklopljen primjenom ZID ZPK/15 valjan pravni posao, te da je sporazumom o konverziji voljom potrošača nastala nova pravna osnova koja je supstituirala ranije ugovorne uvjete iz osnovnog ugovora o kreditu, a da obrazloženje iz navedenog rješenja isključuje pravo potrošača koji su izvršili konverziju na preplatu po osnovnom ugovoru o kreditu (osim ukoliko konverzija nije računski točno provedena ili ako postoje okolnosti nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, npr. poslovna nesposobnost). Nastavno u vezi svega navedenog osporava utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava.

7. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tuženice i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP u dijelu kojim je utvrdio ništetnim ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope i ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF jer je presuda u tom dijelu razumljiva, te sadrži jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama.

8. Kako iz sadržaja Ugovora o kreditu i iskaza tužiteljice proizlazi da je Ugovor o kreditu sklopila kao potrošač u smislu čl. 3. toč. 1. ZZP, a nedvojbeno je proveden i postupak konverzije sukladno odredbama ZID ZPK/15 koji uređuje prava i obveze vjerovnika i potrošača (čl. 19.a st. 1.), to su i iz tog razloga u potpunosti promašeni razlozi kojima tuženica osporava tužiteljici status potrošača.

9. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da tuženica nije informirala tužiteljicu o općem riziku koji je vezan uz valutnu klauzulu u CHF i parametrima o kojima ovisi način promjene kamatne stope, te je pravilno utvrdio da su odredbe iz čl. 1.2, 2.1., 7.1. i 7.2. Ugovora o kreditu, koje se sadržajno odnose na ispunjenje kreditne obveze uz valutnu klauzulu i kamatnu stopu koja se mijenja jednostranom odlukom tuženice, formirane jednostrano od tuženice bila nerazumljive, da su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama na njezinu štetu, da je postupanje tuženice protivno čl. 81. st. 1. ZZP/03 i kao takvo ništetno primjenom čl. 87. st. 1. ZZP/03, pri čemu je prvostupanjski sud pobijane ugovorne odredbe sagledao smisleno i cjelovito, te je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio osnovanim zahtjev tužiteljice pod toč. I., II., IV., V. i VI. izreke.

9.1. S tim u vezi valja ukazati da kada se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, tada su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, pa je u toj situaciji na redovnim sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.).

9.2. Kako tuženica na okolnost potpune obaviještenosti tužiteljice o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredaba u predugovornoj fazi nije predložila saslušanje svjedoka, to je prvostupanjski sud utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba obuhvaćenih zahtjevom pod toč. I., II., IV., V. i VI. izreke presude pravilno utemeljio na presudi iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa s obzirom da tuženica prema navedenom nije dokazala da ista nema direktan učinak (i) na konkretni Ugovor o kreditu, kao i na temelju iskaza tužiteljice koja jasno navodi da je u konkretnom slučaju izostala potpuna obavijest (informiranost) o osporenim ugovornim odredbama.

10. Stoga je ovaj sud djelomično odbio žalbu tuženice i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP potvrdio presudu pod toč. I., II., IV., V. i VI. izreke.

11. Međutim, prvostupanjski sud je počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP u dijelu kojim je utvrdio ništetnost čl. 23.P. (odlučeno pod toč. VII. izreke) na koju ukazuje tuženica s obzirom da nije iznio razloge na temelju kojih nalazi ništetnim navedenu ugovornu odredbe. Međutim, unatoč izostanka razloga ovaj sud je u mogućnosti odlučiti o žalbi tuženice u tom dijelu na temelju cjelokupnog stanja u spisu i primjenom čl. 373.a ZPP.

11.1. Naime, tužiteljica ne navodi razloge na temelju kojih smatra da je čl. 23.P. ništetna ugovorna odredba nego se samo poziva na presudu iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, a kako utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu u tom dijelu izlazi izvan okvira i dosega navedene pravomoćne presude to je zahtjev tužiteljice u tom dijelu neosnovan.

12. Stoga je ovaj sud djelomično prihvatio žalbu tuženice i primjenom čl. 373.a ZPP preinačio presudu pod toč. VII. izreke i odbio zahtjev tužiteljice u tom dijelu.

13. Odlučujući o preostalom dijelu zahtjeva za isplatu prvostupanjski sud je također počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP radi koje ovaj sud nije u mogućnosti ocijeniti zakonitost presude niti odgovoriti na žalbene navode tuženice.

14. Prije svega valja istači da prvostupanjski sud usvaja tužbeni zahtjev pod toč. III. izreke i nalaže tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 516,83 EUR „na ime razlike preplaćenih iznosa kamate“ i pod toč. VIII. izreke iznos od 1.084,26 EUR „zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli“, iako tužiteljica u činjeničnim navodima iz podneska od 9. studenog 2023. navodi da te iznose potražuje s osnova obračunate zatezne kamate na preplaćene iznose s osnova promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF od plaćanja svakog pojedinačnog iznosa do 30. rujna 2015. Iz nalaza vještaka Zrinka Ručevića je evidentno da se navedeni iznosi koji su iskazani u kunama (3.894,10 kn i 8.169,40 kn) odnose na obračunate zatezne kamate do provedene konverzije 30. rujna 2015., odnosno da se isti ne odnose na preplaćene iznose s osnova promjene kamatne stope i promjene tečaja u CHF. Stoga je presuda u tom dijelu nejasna i proturječna sama sebi, razlozima u obrazloženju i nalazu i mišljenju vještaka Zrinka Ručevića.

15. Bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP je počinjena i radi toga što sud nije ocijenio tvrdnje tuženice da je tužiteljica u podnesku od 9. studenog 2023. preinačila tužbu u dijelu zahtjeva za isplatu, kojoj preinaci se tuženica usprotivila a sud nije odlučio o dopustivosti preinake. Naime, prvostupanjski sud se uopće nije osvrnuo na navedene tvrdnje i prigovor tuženice, te nije iznio razloge (a niti utvrdio) usporedbom tužbenog zahtjeva iz podneska od 9. studenog 2023. sa zahtjevom iz tužbe radi li se o preinaci kako je definirana čl. 191. st. 1. ZPP i ukoliko se radi o preinaci je li ista dopuštena u smislu čl. 190. st. 2. ZPP, u kojoj situaciji je primjenom st. 9. citirane zakonske odredbe o dopustivosti preinake sud dužan i odlučiti. Izostanak navedenog ukazuje na osnovanost tvrdnji tuženice da je minimalni procesni standard koji mora biti ispunjen saznanje stranaka o kojem zahtjevu sud raspravlja i odlučuje.

16. Bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP je počinjena i iz razloga što prvostupanjski sud nije naveo razloge zašto nije proveo dopunu vještačenja nakon prigovora tuženice na nalaz i mišljenje, odnosno nije ocijenio jesu li prigovori tuženice takve prirode da je potrebno izjašnjenje vještaka, a ukoliko nisu takve prirode potrebno je navesti razloge tome, povezujući isto i s odredbom čl. 260. st. 1. ZPP koji propisuje da će sud odrediti hoće li vještak iznijeti svoj nalaz i mišljenje samo usmeno na raspravi ili će ih podnijeti i pismeno prije rasprave i da je u konkretnom slučaju vještak dao samo pisani nalaz. Obrazloženje uopće ne sadrži razloge o prijedlogu tuženice da se naloži vještaku izračunati tzv. negativnu tečajnu razliku, odnosno obrazloženje ne sadrži razloge zašto nije prihvaćen prijedlog tuženice za dopunu nalaza vještaka u tom pravcu, a na što ukazuje tuženica u žalbi.

17. Vezano uz toč. IX. izreke kojom je naloženo tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 1.616,31 EUR za koji sud smatra da tužiteljica nije restituirana provedenom konverzijom primjenom ZID ZPK/15, valja ukazati na stajalište ovoga suda o učincima konverzije.

18. U oglednom postupku koji se vodio u predmetu Gos-1/2019, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava VSRH je dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Isto tako, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/2015, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom RH.

19. Nakon što je sklopljen Sporazum o konverziji tužiteljicu ne obvezuju ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope i ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF s obzirom su te ugovorne odredbe izmijenjene na način da je za cjelokupno ugovorno razdoblje ispunjenje kreditne obveze ugovoreno s valutnom klauzulom u EUR, te je za svo ugovorno razdoblje ugovorena promjenjiva kamata prema stopi za kredite s valutnom klauzulom u EUR, pa je time ostvaren prvi od neobvezujućih učinaka ništetnih ugovornih odredaba u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03.

20. Posljedica neobvezujuće prirode ništetne ugovorne odredbe i učinka ex tunc takve odredbe je i pravo na povrat plaćenog na temelju nepoštene ugovorne odredbe. Sklapanjem Sporazuma o konverziji stranke su izvršile konverziju kredita u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZID ZPK/15, na način da su svi iznosi koji su plaćeni na ime otplate Ugovora o kreditu iskorišteni za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene Sporazumom. Kako je u konkretnom slučaju konverzija provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15, to znači da su u obračun konverzije uzeti i iznosi koji su plaćeni na ime ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi.

21. U pravnoj situaciji kada su novčani iznosi koje je tužiteljica platila tuženici (i) na ime nepoštenih ugovornih odredaba koje su sadržane u Ugovoru o kreditu, iskorištene za ispunjenje obveze koja se sada temelji na valjanom Sporazumu, to je po ocjeni ovoga suda sklapanjem Sporazuma postignut restitucijski učinak za tužiteljicu u vezi nepoštenih ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu, unatoč tome što ZID ZPK/15 ne propisuje (izričito) da se isti vraćaju potrošaču ili da za njega imaju restitucijski učinak. Primjenom odredaba o konverziji iz ZID ZPK/15 prilikom izračuna obveze potrošača, banke su bile dužne uzeti u obzir sve uplaćene anuitete i utvrditi visinu obveze prema ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u EUR na isti iznos kredita isplaćenog u kunama i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Konverzija nije predviđala povrat (restituciju) učinjenih plaćanja potrošaču kroz faktično vraćanje plaćenog s osnova nepoštenih ugovornih odredaba kao oblik restitucije, već se povrat ostvario kroz korištenje učinjenih uplata za otplatu dospjelih obroka kredita u EUR koji je stupio na mjesto kredita u CHF, a što znači da su sve uplate, pa i s osnova nepoštenih odredaba ugovora o kreditu u CHF iskorištene u interesu potrošača, tj. radi otplate sada kredita u EUR, dok se eventualna preplata koja je prelazila vrijednost svih obveza s osnova kredita u EUR vraćala potrošaču.

22. Dakle, prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Dodatka u skladu s odredbama ZID ZPK/15 tužiteljica je restituirana s osnova nepoštenih ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu i to na način da je iste ne obvezuju jer su zamijenjene valjanim odredbama o ispunjenju obveze uz valutnu klauzulu u EUR i kamatu na EUR kredite, kao i time što je sve plaćeno iskorišteno u njezinu korist na način da je uzeto u ispunjenje obveze ugovorene valjanim Sporazumom (restitucijsko pravo je de facto konzumirano), pa stoga nije prihvatljivo stajalište prvostupanjskog suda da je iznos od 1.616,31 EUR u imovini tuženice bez pravne osnove u smislu čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., u daljnjem tekstu: ZOO).

23. Međutim, ZID ZPK/15 izrijekom ne regulira materijalnopravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe propisan čl. 1111. st. 1. ZOO u vezi s čl. 1115. ZOO kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pa valja zaključiti da Sporazum nema restitucijski učinak za tužiteljicu u odnosu na zatezne kamate na pojedine iznose koje je platila na ime nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita. S obzirom da specijalnim propisom nije uređeno područje prava na zatezne kamate po osnovi odredbe čl. 1111. ZOO, tada se primjenjuje opći propis, odnosno čl. 1115. ZOO temeljem kojeg tužiteljici pripada pravo na isplatu zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredaba pa do dana kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje njegove obveze ugovorene Sporazumom (30. rujna 2015.). VSRH je u odluci od 21. prosinca 2022. broj Rev 586/2019 na pitanje postavljeno u reviziji u pogledu materijalnopravnih učinaka izvršene konverzije u skladu sa ZID ZPK/15 odgovorio da je obveza kreditora (tuženice) na povrat više plaćenih iznosa (utužene glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, odnosno zaključivanjem dodatka ugovora o kreditu, međutim, da je ostala i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata ne te pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe članka 1115. ZOO, ukazujući da je na 7. sjednici Građanskog odjela VSRH održanoj 13. i 20. prosinca 2022. zauzeto pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača, koje prihvaća i ovaj sud i koje glasi:

"Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 - dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“

24. Stoga je ovaj sud prihvaćanjem žalbe tuženice ukinuo presudu pod toč. III., VIII. i IX. izreke, a posljedično ukidanju odluke o glavnoj stvari ukinuta je i odluka o troškovima postupka pod toč. X. izreke primjenom čl. 369. st. 1. i 370. ZPP i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

24.1. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud je dužan otkloniti bitne povrede na koje je ukazano u ovoj odluci, pri čemu tužiteljici valja ukazati da se novčani iznosi koje potražuje u tužbenom zahtjevu pod toč. III. i VIII. odnose na obračunatu zateznu kamatu na preplaćene iznose od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., a kako i sama činjenično navodi u podnesku od 9. studenog 2023. ali isto ispušta iz vida prilikom određivanja tužbenog zahtjeva, a na koju bi prema ocjeni ovoga suda uz uvažavanje stajališta koje je izrazio VSRH u odluci od 21. prosinca 2022. broj Rev 586/2019 tužiteljica imala pravo. Prilikom donošenja nove odluke sud će se u obrazloženju osvrnuti na tvrdnje tuženice kojima osporava pravo tužiteljice na isplatu i iznijeti razloge koji su izostali u obrazloženju pobijane presude, a na koje je ukazano u ovoj odluci, da bi obrazloženje bilo u skladu s čl. 338. st. 4. ZPP, te je dužan restitucijsko pravo tužiteljice ocijeniti primjenom ZID ZPK/15 kojim su propisana prava i obveze vjerovnika i potrošača, načela konverzije, način izračuna konverzije i informiranje prilikom sklapanja Sporazuma, da bi ovaj sud u eventualno novom žalbenom postupku bio u mogućnosti ocijeniti zakonitost presude. Ujedno će novom odlukom odlučiti o cjelokupnim troškovima postupka.

U Varaždinu 12. lipnja 2025.

Predsjednik vijeća

Milko Sambolek