REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: Gž-333/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, po sucu toga suda Berislavu Devčiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja EĐ, [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku odvjetniku Jakši Tomić, odvjetniku iz Knina, Getaldićeva 6, protiv tužene Republike Hrvatska, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Šibeniku, Stalna služba u Kninu, radi naknade štete, rješavajući žalbu tužene protiv presude Općinskog suda u Šibeniku, Stalna služba u Kninu broj Pn-40/2017-13 od 7. prosinca 2023., dana 12. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Šibeniku, Stalna služba u Kninu broj Pn-40/2017-13 od 7. prosinca 2023., u pobijanim stavcima I. i III. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužene za naknadu troškova drugostupanjskog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

I. Nalaže se tuženici da isplatiti tužitelju novčani iznos od 876,10 Eur sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 21. travnja 2017. godine pa do isplate po stopi propisanoj po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za isplatom zakonske zatezne kamate za razdoblje od 11. listopada 2016. godine do 20. travnja 2017. godine kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženici da naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 786,00 Eur, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

2. Pravodobno izjavljenom žalbom tužena pobija prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje: ZPP), i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, a tužitelja obveže na podmirenje troškova postupka te troškova sastava žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Vrijednost predmeta spora u ovom parničnom predmetu je 876,10 eura, pa isti spada u sporove male vrijednosti u smislu članka 458. ZPP-a. Presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti sukladno članku 467. ZPP-a može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354. stavak 2. točka 3. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

6. U žalbi tužene je naznačeno da se ista podnosi zbog bitne postupovne povrede iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, međutim u žalbi nema obrazloženja na koji način je prvostupanjski sud počinio navedenu povredu postupka, pa je drugostupanjski sud analizirajući prvostupanjsku presudu zaključio da ista nema nikakvih nedostataka zbog kojih se u žalbenom postupku ne bi mogla ispitati, tako da je isticanje ove bitne povrede odredaba parničnog postupka neosnovano. Nadalje ovaj sud pazeći po službenoj dužnosti sukladno članku 365. stavak 2. ZPP-a na ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka nije našao da bi bila počinjena koja od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, pa je ovaj žalbeni razlog tužene utvrđen neosnovanim.

7. U preostalom dijelu žalbe u kojem se tužena poziva na pogrešnu primjenu materijalnog prava, ističe se da je za tužitelja nastupila prekluzija tužbenog zahtjeva za naknadu dijela štete zatražene od tužene, koja šteta je nastala na njegovom osobnom automobilu uslijed naleta na vuka, strogo zaštićenu divlju životinju, koji je pretrčavao cestu Vrlika-Knin u mjestu Polača. Do prekluzije je došlo jer je tužitelj nakon nastanka štete propustio podnijeti zahtjev nadležnom Ministarstvu zaštite okoliša i energetike u skladu s odredbama Zakona o zaštiti prirode ( NN broj 80/13, 15/18, 14/19 i 127/19), a koji se s obzirom na svojstvo vuka kao strogo zaštićene životinje primjenjuje kod konkretne naknade štete kao lex specialis. Također se tužena poziva na neosnovanost tužbenog zahtjeva zbog okolnosti što je tužitelj u izvansudskoj nagodbi sa osigurateljem svog osobnog vozila ostvario djelomičnu naknadu štete, dok mu preostali iznos koji potražuje ovom tužbom nije priznat u skladu s ugovorom o kasko osiguranju zbog utvrđenog malusa.

8. Prvostupanjski sud je nakon utvrđenih svih bitnih činjenica zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan, jer je tužena odgovorna za naknadu nastale štete na vozilu tužitelja, koja visina je nesporno utvrđena, a odgovornost tužene za istu štetu proizlazi iz odredbe članka 172. stavak 1. Zakona o zaštiti prirode, koji propisuje da oštećenik ima pravo na naknadu štete u visini direktne imovinske štete koju mu nanesu životinje strogo zaštićenih divljih vrsta, ako je poduzeo radnje i zahvate sukladno odredbi članka 171. istog Zakona. Navedeni zakonski članak propisuje obvezu pravne i fizičke osobe kojoj životinje strogo zaštićenih vrsta mogu uzrokovati štetu, na primjeren način i o svom trošku poduzmu sve dopuštene radnje i zahvate kako bi se spriječio nastanak štete. Prvostupanjski sud je po mišljenju suda drugog stupnja pravilno zaključio da tužitelj u konkretnom slučaju nije mogao poduzimati nikakve radnje kojima bi spriječio nastanak štete, jer se ovdje radi o naletu osobnog vozila koje sudjeluje u prometu javnom cestom na divlju životinju, dok su odredbe Zakona o zaštiti prirode i Pravilnika o postupku sprječavanja i naknade štete od životinja strogo zaštićenih divljih svojti (NN 158/09) prvenstveno usmjerene na reguliranje postupka naknade štete koju počine zaštićene životinjske vrste na poljoprivrednim usjevima ili stoci, odnosno domaćim životinjama. Tužitelj je poduzeo sve potrebne i razumne radnje za utvrđivanje nastanka i visine štete nastale u konkretnom štetnom događaju, o naletu vozila na divlju životinju obaviještena je prometna policija, čiji službenici su izvršili očevid na mjestu događaja, te je nadležni veterinarski inspektor pristupio po pozivu i preuzeo lešinu vuka. S obzirom da je do štetnog događaja došlo prilikom prometovanja tužiteljevog osobnog automobila javnom cestom, za odlučivanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva uz Zakon o zaštiti prirode konkurirajući su i propisi o sigurnosti prometa na cestama, a i obveznopravne odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 dalje ZOO), članak 1045. 1063. i 1064., te članak 1090., na koje se osnovano djelomično poziva prvostupanjski sud. Pri tome sud prvog stupnja osnovano smatra da je vuk kao divlja životinja kod pojave na cesti i sraza sa vozilom u prometu, opasna stvar, jer sudska praksa je zauzela stajalište da je svaka divlja životinja kod naleta vozila na divljač opasna stvar, pa nema razloga da to svojstvo nema i vuk bez obzira što je isti strogo zaštićena životinja. Zbog navedenog su neosnovani žalbeni razlozi tužene izneseni u tom pravcu.

9. Pozivanje tužene na odredbu članka 2. Pravilnika o postupku sprječavanja i nadoknade štete od životinja strogo zaštićenih divljih svojti (NN 158/09, dalje Pravilnik) i članka 3. Pravilnika o naknadi štete od životinja strogo zaštićenih vrsta (NN 114/17, dalje Pravilnik) po kojima se ne nadoknađuje šteta nastala kao posljedica stradavanja životinje strogo zaštićenih vrsta je neosnovano jer je Pravilnik objavljen u NN 158/09 prestao važiti stupanjem na snagu Pravilnika objavljenog u NN 114/2017, temeljem odredbe članka 20. stavak 1. istog, a odredba članka 3. sada važećeg Pravilnika (NN 114/17) nije primjenjiva, jer je nejasna i suprotna svim naprijed istaknutim zakonskim propisima o naknadi štete nastale od divlje životinje i odgovornosti tužene za istu štetu.

10. U pogledu prekluzije tužiteljevog prava na naknadu štete, koja proizlazi iz odredbe članka 172. stavak 10. Zakona o zaštiti prirode, prvostupanjski sud pogrešno u obrazloženju svoje odluke navodi da do iste nije došlo jer je tužitelj u propisanom roku podnio tužbu, što nije točno, jer je tužitelj podnio tužbu nakon što se prethodno obratio nadležnom Državnom odvjetništvu s obveznim zahtjevom za mirno rješenje spora, dok se nije obratio u propisanim rokovima iz članka 172. stavci 2., 4. i 6. Zakona o zaštiti prirode sa zahtjevom za naknadu štete nadležnom Ministarstvu, ali ovaj sud smatra da bez obzira na navedeno taj propust tužitelja nema utjecaja na zakonitost donesene pobijane presude. Naime, sudska praksa je u sličnim slučajevima ( npr. presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž-862/2023 i Visokog trgovačkog suda broj Pž.2568/23) zauzela pravno stajalište da su propisani rokovi za postupanje tužitelja kod ostvarivanja naknade takovih šteta izuzetno kratki, te da zbog konkretnih okolnosti isti predstavljaju nerazmjerni teret za oštećenike i praktično oduzimaju istima pravo na djelotvoran pravni lijek i na pošteno suđenje i ostvarivanje naknade štete koje domaći državljani imaju na temelju odredbe članka 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima i time se istima odriče pravo na mirno uživanje i zaštitu svog vlasništva u smislu članka 17. Povelje, tako da se iste propisane rokove ne mora primjenjivati, već da bi se za podnošenje tužbe kao što je konkretna tužba trebalo primjenjivati rokove zastare propisne obveznim pravom, a s obzirom da bi suprotno dovelo tužitelje kao i tužitelja u ovom postupku u neravnopravan položaj u odnosu na druge građane koji ostvaruju naknadu štete od tužene po nekom drugom pravnom osnovu, odnosno štetu koja nije nastala od strogo zaštićene životinjske vrste.

11. Neosnovano tužena u žalbi ističe i da je tužitelj naknadu štete u cijelosti trebao ostvarivati u postupku protiv osiguravajućeg društva koje je djelomično nadoknadilo štetu temeljem ugovora o automobilskom kasku, jer je takav ugovor dobrovoljni ugovor o osiguranju kojim se regulira naknada štete bez obzira na krivnju, dok bi za preostali nenadoknađeni dio štete tužitelj prema zakonskim propisima o obveznom automobilskom osiguranju, tužitelj kao oštećenik bi imao pravo tražiti naknadu štete i od osiguravajućeg društva i od neposrednog štetnika, odnosno osobe odgovorne za štetu, što je u ovom slučaju tužena.

12. Odluka o naknadi parničnih troškova žalbom nije bila posebno i specificirano pobijana, pa o istoj u drugostupanjskom postupku nije odlučivano, a zahtjev tužene za naknadu troška žalbenog postupka je temeljem odredbe članka 166. stavak 1. ZZP-a odbijen kao neosnovan jer je i žalba tužene utvrđena neosnovanom u cijelosti.

13. Zbog svega naprijed iznesenog sud drugog stupnja je primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odlučio kao u izreci ove presude.

U Požegi, 12. lipnja 2025.

Sudac

Berislav Devčić