Poslovni broj: Povrv-3242/2022-16

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Hrvoju Vučić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Kentbank d.d. Zagreb, Gundulićeva 1 OIB: 73656725926 zastupan po punomoćniku Ante Župić odvjetnik iz Zagreba, Radnička cesta 37B protiv Irene Loborinec iz SR Njemačke, Ausburg, Markgrafenstrasse 74, OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupana po privremenom zastupniku Petar Čubela odvjetnik iz Zagreba, Vlaška 72c, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 04. srpnja 2019. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja Maje Mamut odvjetnice te privremenog zastupnika Petra Čubele odvjetnika, dana 11. lipnja 2025. godine

r i j e š i o  j e

I. Odbacuje se tužba u ovoj pravnoj stvari, te se ukida u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi koje je donio javni bilježnik Željka Picukarić iz Zagreba, Draškovićeva 57, poslovni broj Ovrv-143/14 od 27.06.2014. godine u cijelosti.

II. Nalaže se tužitelju Kentbank d.d. Zagreb, Gundulićeva 1 OIB: 73656725926 naknaditi trošak privremenom zastupniku Petru Ćubeli odvjetniku iz Zagreba, Vlaška 72c u iznosu od 3.375,00 EUR u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Tužitelj u svom ovršnom prijedlogu koji se sada smatra tužbom navodi da je podnio svoj zahtjev zbog neizmirenih obveza od strane tužene prema tužitelju.

Tijekom postupka tužitelj navodi da je tužena s tužiteljem dana 27.09.2012. godine u Zagrebu sklopila Ugovor o kreditu br. 50-40-60190-3 (dalje Ugovor) na temelju kojeg je Ugovora tužitelj tuženoj isplatio iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 6.734,11 EUR-a prema srednjem tečaju HNB-a na dan stavljanja kredita u tečaj sve u skladu s odredbama čl. 1 i 2 Ugovora.

Zatim se navodi da su čl. 4 Ugovora ugovorne strane ugovorile kamatu po stopi od 10,99 % godišnje, dok je odredbom čl. 5 Ugovora stranke su ugovorila da korisnik kredita (tužena) plaća naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,50 % od ukupnog iznosa kredita jednokratno unaprijed kao i naknadu za odobrenje i korištenje kredita u istom iznosu i pod istim uvjetima.

Nadalje tužitelj navodi da obzirom da tužena nije uredno ispunjavala svoje ugovorne obveze, tj. nije podmirivala dospjele anuitete, da je sukladno odredbi čl. 11 Ugovora otkazao predmetni ugovor čime je isti dospio na naplatu u cjelokupnom preostalom neplaćenom iznosu kredita.

Isto tako je tijekom postupka osporio navode tužene vezano uz pravni interes za vođenje ovog postupka te je svojim podneskom od 07.05.2019. godine precizirao svoj tužbeni zahtjev.

Predlaže isti usvojiti u cijelosti te potražuje trošak parničnog postupka, sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

Povodom ovršnog prijedloga tužitelja javni bilježnik Željka Picukarić iz Zagreba, je pod poslovnim brojem Ovrv-145/14 dana 27.06.2014. godine donijela rješenje o ovrsi kojim je usvojila ovršni prijedlog tužitelja te je istovremeno odlučila o troškovima postupka.

Protiv navedenog rješenja o ovrsi tuženik je uložio prigovor u kojem je istaknuo da ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, prigovor promašene pasivne legitimacije tuženika, osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare potraživanja.

Smatra da nema preduvjeta za izdavanje ovršnog rješenja jer dostavljeni izvadak nije vjerodostojna isprava sukladno računovodstvenim propisima.

Isto tako tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka budući da je isti već u trenutku podnošenja tužbe raspolagao ovršnom ispravom koju je podnio na naplatu u FINA-u. Predlaže dobiti tužbeni zahtjev uz naplatu troška postupka.

Povodom prigovora tuženika Općinski građanski sud u Zagrebu je svojim rješenjem broj: Povrv-7160/16 od 13. lipnja 2018. godine stavio izvan snage rješenje o ovrsi temeljem vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv-145/14 od dana 27. lipnja 2014. godine doneseno od strane javnog bilježnika Željke Picukrić iz Zagreba u dijelu u kojem je određena ovrha te su ukinute sve provedene radnje, a određeno je da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

Za potrebe ovog postupka sud je izvršio uvid i pročitao ovjereni izvadak iz poslovnih knjiga za predmetni kredit (list 4 i 10 spisa), Ugovor o kreditu (list 64-66 spisa), Otplatna tablica (list 67-68 spisa) plan otplate kredita (list 69-70 spisa), izvadak iz prometa (list 71-80 spisa), sudska praksa (list 85-86 spisa), financijsko vještačenje po vještaku Zrinku Ručeviću od 22.03.2019. godine (list 92-103 spisa).

Time su provedeni svi predloženi dokazi.

Imajući u vidu odredbu čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23u daljnjem tekstu ZPP), a temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je tužbu tužitelja valja odbaciti u cijelosti, a kako je to navedeno u izreci ovog rješenja.

Na okolnost identiteta tužene sud je izvršio uvid u podatke MUP-a za tuženu te je utvrdio da je njeno rođeno ime IČ, zatim da je primijenila prezime u FČ 2002. godine, pa ponovo vratila na prezime IČ 2015. godine, a da je njeno sadašnje prezime Loborinec (list 45 spisa).

Sud je izvršio uvid u ovjereni izvadak iz poslovnih knjiga tužitelja (list 4 spisa) te je utvrdio da isti predstavlja vjerodostojnu ispravu sukladno odredbi čl. 31 st. 1 Ovršnog zakona (NN 112/12 i dalje) te stoga sud nije prihvatio prigovor tuženika da nije bilo mjesta izdavanju rješenja o ovrsi.

Na okolnost aktivne i pasivne legitimacije te osnova potraživanja sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu br. 50-40-60190-3 te je utvrdio da su isti Ugovor dana 27.09.2012. godine u Zagrebu sklopili tužitelj kao banka i kreditor te tužena kao korisnik kredita. Prema ugovornoj odredbi tužitelj je tuženoj isplatio iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 6.734,11 EUR-a prema srednjem tečaju HNB-a na dan stavljanja kredita u tečaj sve u skladu s odredbama čl. 1 i 2 Ugovora.

Nadalje, sud je utvrdio da su ugovorne strane ugovorile kamatu po stopi od 10,99 % godišnje, dok je odredbom čl. 5 Ugovora stranke su ugovorila da korisnik kredita (tužena) plaća naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,50 % od ukupnog iznosa kredita jednokratno unaprijed kao i naknadu za odobrenje i korištenje kredita u istom iznosu i pod istim uvjetima. Sam kredit je trebao biti vraćen u 60 anuiteta.

Nadalje je toč. 11 Ugovora o kreditu ugovorena mogućnost da tužitelj kao banka kreditor otkaže predmetni Ugovor zbog neplaćanja i drugih važnih razloga te je sud iz daljnje dokumentacije utvrdio da je tužitelj i iskoristio tu mogućnost te da je sukladno odredbi čl. 11 Ugovora otkazao predmetni ugovor čime je isti dospio na naplatu u cjelokupnom preostalom neplaćenom iznosu kredita. Navedeni ugovor su obje strane potpisale u znaka sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu.

Iz dostavljene dokumentacije sud je utvrdio da je tužitelj otkazao kredit dana 03. prosinca 2013. godine.

Time je sud utvrdio postojanje aktivne legitimacije tužitelja kao banke kreditora koji je odobrio i isplatio iznos kredita tuženoj te pasivne legitimacije tužene kao korisnika kredita i osobe obvezne vratiti dobiveni iznos zajedno s pripadajućim kamatama.

Vezano uz prigovor tužene da tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka budući da je isti već u trenutku podnošenja tužbe raspolagao ovršnom ispravom koju je podnio na naplatu u FINA-u s tim da tužena spominje mjenice te zadužnicu, sud je utvrdio slijedeće.

Naime, samim Ugovorom o kreditu je ugovoreno da će korisnik kredita - tužena FČ (sada I) kao sredstvo osiguranja naplate potraživanja tužitelja dati dvije vlastite mjenice potpisane od strane korisnika kredita, vlastitu mjenicu potpisan u od strane jamca platca, izjavu o suglasnosti korisnika kredita i jamca platca te zadužnice od strane korisnika kredita i jamca platca solemnizirane kod javnog bilježnika.

Pravna snaga zadužnice solemnizirane kod javnog bilježnika je upravo u tome da ima učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi, a njezina praktičnost je u činjenici što vjerovniku omogućuje zaštitu i naplatu potraživanju bez potrebe vođenja sudskog postupka. Navedeno jasno proizlazi iz odredbe čl. 183. st. 7. Ovršnog zakona koja određuje da zadužnica ima svojstvo ovršne isprave na temelju kojih se može tražiti ovrha protiv dužnika ili jamaca plataca na drugim predmetima ovrhe za slučaj da tražbina na računu nije naplaćena. U takvim slučajevima sudovi određuju ovrhu na temelju preslike zadužnice i potvrde banke da tražbina nije naplaćena.

Stoga kada tužitelj već raspolaže ovršnom ispravom, u konkretnom slučaju zadužnicom, ova okolnost je od utjecaja na ocjenu ima li tužitelj pravni interes za vođenje parnice radi isplate.

Naime, u ovom slučaju tužitelj već raspolaže ispravom temeljem koje može tražiti prisilnu naplatu svog potraživanja prema tuženiku, a upravo iz tog razloga je i podnio kondemnatornu tužbu. Stoga je postojanje ovršne isprave negativna procesna pretpostavka zbog koje nije dopušteno vođenje parnice i meritorno suđenje.

Ovo iz razloga što mu isprava kojom tužitelj raspolaže (zadužnica) omogućuje ostvariti onu pravnu korist koju želi ostvariti traženjem kondemnatorne zaštite.

Nadalje, ovaj sud podsjeća da je Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje VSRH) u više odluka iznio pravno shvaćanje prema kojem postojanje ovršne isprave predstavlja negativnu procesnu pretpostavku za vođenje parnice u smislu nedostatka pravnog interesa. Pritom nije od utjecaja radi li se o kondemnatornom tužbenom zahtjevu (Revt 300/2018-8 od 5. prosinca 2018., Revt 527/16-2 od 4. listopada 2017, Revt 371/13-2 od 10. siječnja 2018., Rev 2414/2016-2 od 11. listopada 2021. Rev 1133/2020-2 od 2. veljače 2021. Rev- 3231/2016-2 od 15. siječnja 2020. i Rev-623/21-2 od17. svibnja 2023.g.).

Stoga je pravni stav ovog suda da u sporovima koji su pokrenuti radi naplate novčanog potraživanja za koje je izdana zadužnica i to na iznos koji obuhvaća iznos nenaplaćenog potraživanja koje je predmetom spora, zadužnica predstavlja negativnu procesnu pretpostavku za podnošenje kondemnatorne tužbe jer tužitelj već raspolaže ovršnom ispravom za podmirenje konkretnog potraživanja.

Slijedom navedenog, ovaj sud zaključuje da tužitelj nema pravnog interesa za vođenje ovog postupka, jer ne može ostvariti drugu ili bolju pravnu zaštitu tužbom, od one koju mu pruža zadužnica, niti mu je to pored zadužnice dopušteno. Kako je postojanje pravnog interesa opća procesna pretpostavka za vođenje parničnog postupka, a tog pravnog interesa u konkretnom slučaju nema, to je valjalo tužbu tužitelja odbaciti te temeljem odredbe čl. 455. Zakona o parničnom postupku ukinuti i platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi koje je donio javnog bilježnik Željka Picukarić iz Zagreba, Draškovićeva 57, poslovni broj Ovrv-143/14 od 27.06.2014. godine te odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

Odluka o parničnom trošku stranaka u postupku temelji se na odredbi čl. 154 i 155 ZPP-a, te se trošak sastoji od troška zastupanja stranaka putem odvjetnika uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja svake pojedine radnje te imajući pri tom u vidu odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12 i dr.).

Sud je privremenom zastupniku u osobi odvjetnika priznao trošak sastava prigovora do 28.03.2018. godine sa 200,00 EUR (tbr. 8/1), trošak sastava podneska od 10.12.2018. godine sa 200,00 EUR (tbr. 8/1), trošak pristupa na ročišta 10.01.2019. i 04.07.2019. godine sa 200,00 EUR za svako ročište (tbr. 9/1), trošak sastava žalbe, prijedloga za dopuštenje revizije te revizije sa 300,00 EUR za svaku radnju, trošak pristupa na ročišta 16.03.2023., 20.02.2024., 04.07.2024., 16.12.2024. i 28.05.2025. godine sa 200,00 EUR za svako ročište (tbr. 9/1) ili ukupno 2.700,00 EUR. Taj iznos valja uvećati za pripadajući PDV (tbr. 42 ) u iznosu od 675,00 EUR pa sveukupni trošak privremenog zastupnika iznosi 3.375,00 EUR.

Što se tiče troška privremenog zastupnika koji je određen u ovoj pravnoj stvari kao nužna mjera bez koje se ne bi mogao voditi postupak obzirom da je prebivalište tužene postalo nepoznato i prije početka ovog predmeta sud smatra da je to imenovanje izvršeno u korist tužitelja jer je isti time dobio procesne pretpostavke za vođenje parničnog postupka protiv tužene, a u kojem je mogao tražiti ishođenje sudske odluke temeljem koje će se moći naplatiti sa svojim potraživanjem.

Ovaj sud smatra da pitanje trošak privremenog zastupnika u osobi odvjetnika treba riješiti sukladno odredbama čl. 151 i 168 st. 1 ZPP-a jer se radi o parničnom trošku potrebnom za vođenje parničnog postupka.

Ovdje treba naglasiti da odredbama ZPP-a nije posebno regulirano pitanje podmirenja troškova za rad privremenog zastupnika pa sud smatra da treba analogno primijeniti odredbu čl. 168 st. 1 ZPP-a koja propisuje da troškove postupaka osiguranja dokaza snosi stranka koje jer podnijela prijedlog, odnosno u čiju korist se ista donosi, te da je ista dužna nadoknaditi troškove protivne stranke odnosno postavljenog privremenog zastupnika, a te troškove može naknadno ostvarivati kao dio parničnog postupka u parnici (slično i ŽS u Zagrebu, Gž-5901/17-2 od 26.01.2018.g.).

Stoga je sud privremenom zastupniku na teret tužitelja dosudio trošak u iznosu od 3.375,00 EUR, a taj iznos nije priznao tužitelju obzirom na uspjeh u sporu. Isto tako sud nije tuženiku dosudio nikakav parnični trošak jer ga isti nije imao (obzirom da ne plaća trošak privremenog zastupnika on već tužitelj).

Slijedom svega naprijed navedenog, odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu, dana 11. lipnja 2025. godine.

Sudac:

Hrvoje Vučić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ovog rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa iste, pismeno u četiri primjeraka putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po pun.

2. Tuženoj po privremenom zastupniku