REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zadru

Borelli 9, 23000 Zadar

Poslovni broj: P–1501/2023-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sucu toga suda Marku Baraki, u pravnoj stvari tužitelja ŽŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupan po punomoćnicima iz odvjetničkog društva Gluić Ninčević d.o.o. Zadar, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupana po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetnik u Zagrebu, Maksimirska 81, radi ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 28. svibnja 2025. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja Branimira Zubčića, odvjetnika u odvjetničkom društvu Gluić Ninčević d.o.o. Zadar i zamjenika punomoćnika tuženika Marka Grzunova, odvjetnika u Zadru, te nakon objave dana 11. lipnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I.Nalaže se tuženici da tužitelju isplati iznos od 41.279,87 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 5,31 eura tekućom od 01.09.2007. godine do isplate,

- na iznos od 6,84 eura tekućom od 01.12.2007. godine do isplate,

- na iznos od 15,17 eura tekućom od 01.02.2008. godine do isplate,

- na iznos od 29,69 eura tekućom od 01.03.2008. godine do isplate,

- na iznos od 34,48 eura tekućom od 01.04.2008. godine do isplate,

- na iznos od 7,84 eura tekućom od 01.05.2008. godine do isplate,

- na iznos od 7,38 eura tekućom od 01.06.2008. godine do isplate,

- na iznos od 18,59 eura tekućom od 01.07.2008. godine do isplate,

- na iznos od 6,73 eura tekućom od 01.08.2008. godine do isplate,

- na iznos od 14,76 eura tekućom od 01.09.2008. godine do isplate,

- na iznos od 17,76 eura tekućom od 01.10.2008. godine do isplate,

- na iznos od 57,54 eura tekućom od 01.11.2008. godine do isplate,

- na iznos od 86,72 eura tekućom od 01.12.2008. godine do isplate,

- na iznos od 86,72 eura tekućom od 01.01.2009. godine do isplate,

- na iznos od 91,89 eura tekućom od 01.02.2009. godine do isplate,

- na iznos od 98,38 eura tekućom od 01.03.2009. godine do isplate,

- na iznos od 80,78 eura tekućom od 01.04.2009. godine do isplate,

- na iznos od 67,96 eura tekućom od 01.05.2009. godine do isplate,

- na iznos od 72,49 eura tekućom od 01.06.2009. godine do isplate,

- na iznos od 66,36 eura tekućom od 01.07.2009. godine do isplate,

- na iznos od 72,93 eura tekućom od 01.08.2009. godine do isplate,

- na iznos od 65,56 eura tekućom od 01.09.2009. godine do isplate,

- na iznos od 67,16 eura tekućom od 01.10.2009. godine do isplate,

- na iznos od 61,71 eura tekućom od 01.11.2009. godine do isplate,

- na iznos od 66,68 eura tekućom od 01.12.2009 godine do isplate,

- na iznos od 90,16 eura tekućom od 01.01.2010. godine do isplate,

- na iznos od 91,36 eura tekućom od 01.02.2010. godine do isplate,

- na iznos od 99,22 eura tekućom od 01.03.2010. godine do isplate,

- na iznos od 106,75 eura tekućom od 01.04.2010. godine do isplate,

- na iznos od 106,75 eura tekućom od 01.05.2010. godine do isplate,

- na iznos od 139,93 eura tekućom od 01.06.2010. godine do isplate,

- na iznos od 162,53 eura tekućom od 01.07.2010. godine do isplate,

- na iznos od 153,71 eura tekućom od 01.08.2010. godine do isplate,

- na iznos od 181,77 eura tekućom od 01.09.2010. godine do isplate,

- na iznos od 172,95 eura tekućom od 01.10.2010. godine do isplate,

- na iznos od 180,00 eura tekućom od 01.11.2010. godine do isplate,

- na iznos od 201,48 eura tekućom od 01.12.2010. godine do isplate,

- na iznos od 211,77 eura tekućom od 01.01.2011. godine do isplate,

- na iznos od 213,35 eura tekućom od 01.02.2011. godine do isplate,

- na iznos od 207,05 eura tekućom od 01.03.2011. godine do isplate,

- na iznos od 198,57 eura tekućom od 01.04.2011. godine do isplate,

- na iznos od 227,57 eura tekućom od 01.05.2011. godine do isplate,

- na iznos od 270,55 eura tekućom od 01.06.2011. godine do isplate,

- na iznos od 311,00 eura tekućom od 01.07.2011. godine do isplate,

- na iznos od 441,87 eura tekućom od 01.08.2011. godine do isplate,

- na iznos od 273,88 eura tekućom od 01.09.2011. godine do isplate,

- na iznos od 258,67 eura tekućom od 01.10.2011. godine do isplate,

- na iznos od 258,24 eura tekućom od 01.11.2011. godine do isplate,

- na iznos od 278,76 eura tekućom od 01.12.2011. godine do isplate,

- na iznos od 278,76 eura tekućom od 01.01.2012. godine do isplate,

- na iznos od 34.955,79 eura tekućom od 04.05.2012. godine do isplate, sve po stopi koja se od dana 01.09.2007. godine pa do dana 31.12.2007. godine obračunava po stopi od 15%, od dana 01.01.2008. godine pa do dana 30.06.2011. godine obračunava po stopi od 14%, od dana 01.07.2011. godine pa do dana 31.07.2015. godine po stopi od 12%, od dana 01.08.2015. godine pa do dana 31.12.2015. godine po stopi od 8,14%, od dana 01.01.2016. godine pa do dana 30.06.2016. godine po stopi od 8,05%, od dana 01.07.2016. godine pa do dana 31.12.2016. godine po stopi od 7,88%, od dana 01.01.2017. godine pa do dana 30.06.2017. godine po stopi od 7,68%, od dana 01.07.2017. godine pa do dana 31.12.2017. godine po stopi od 7,41%, od dana 01.01.2018. godine pa do dana 30.06.2018. godine po stopi od 7,09%, od dana 01.07.2018. godine pa do dana 31.12.2018. godine po stopi od 6,82%, od dana 01.01.2019. godine pa do dana 30.06.2019. godine po stopi od 6,54%, od dana 01.07.2019. godine pa do dana 31.12.2019. godine po stopi od 6,3%, od dana 01.01.2020. godine pa do dana 30.06.2020. godine po stopi od 6,11%, od dana 01.07.2020. godine do dana 31.12.2020. po stopi od 5,89%, od dana 01.01.2021. godine pa do dana 30.06.2021. godine po stopi od 5,75%, od dana 01.07.2021. godine pa do dana 31.12.2021. godine po stopi od 5,61%,od dana 01.01.2022. godine pa do dana 30.06.2022. godine po stopi od 5,49%, od dana 01.07.2022. godine pa do 31.12.2022. godine po stopi od 5,31%, a od dana 01. siječnja 2023. do dana 30. lipnja 2023. po stopi od 5,50%, od dana 01. srpnja 2023. pa do dana 31. prosinca 2023. po stopi od 7,00%, a od dana 01. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II.Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 3.525,00 Eur-a, uvećano za zakonske zatezne kamate po stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, koje teku od presuđenja do isplate, sve u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1.Tužitelj je podnio tužbu Općinskom sudu u Zadru protiv tuženika, tvrdeći da su tužitelj i tuženica dana 16.07.2007. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 236- 139/2007 koji Ugovor je solemniziran od strane javne bilježnice u Zadru, Nadice Milovac, pod posl. br. Ov-5803/07. Predmetnim ugovorom tuženica je odobrila tužitelju kao korisniku kredita, kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 159.350,00 CHF (slovima: sto pedeset devet tisuća tristo pedeset švicarskih franaka), uz rok otplate od 240 (slovima: dvjesto četrdeset) mjeseci, u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji je uručen tužitelju po isplati kredita. Tužitelj je u svibnju 2012. godine prijevremeno u cijelosti otplatio odobreni kredit. Tijekom otplate došlo je do promjene tečaja valute švicarski franak, slijedom koje promjene valutnog tečaja tuženica je tužitelju jednostrano povisivala iznos mjesečnih anuiteta. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj. P-1401/2012, u kojem parničnom postupku je jedan od tuženika bila i ovdje utužena banka, utvrđeno je kako su banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te na taj način postupile suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Navedena utvrđenja potvrđena su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev- 2221/2018-11 od 03.09.2019. godine. Odredba predmetnog ugovora o kreditu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak ništetna je i nepoštena ugovorna odredba. Tuženica, kao trgovac, prije i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu nije tužitelja u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Navedeno postupanje tuženice rezultiralo je neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana; konkretno se radi o nepoštenoj i ništetnoj ugovornoj odredbi – dakle, ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a da se o tome nije pojedinačno pregovaralo. Odredba predmetnog ugovora o kreditu, kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetna je i nepoštena ugovorna odredba. Tuženik, kao trgovac, prije i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu nije tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Kada je u pitanju obveza informiranja potrošača o rizicima kredita u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF tuženik je propustio informirati tužitelja o tri bitna elementa: - opći tečaj vezan uz svaku valutnu klauzulu, a koji proizlazi iz sustava ''fluktuirajućih tečajeva'', - rizik vezan uz činjenicu da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF-u onako kako to čini u odnosu prema EUR-u, tuženik nije informirao tužitelja kao potrošača da je rast tečaja švicarskog franka vrlo vjerojatan, gotovo potpuno izvjestan u kontekstu skorog uvođenja EURO-zone, a što je utvrdio MMF u svojoj studiji još u ožujku 1997.godine. Tužena banka je dužna tužitelju vratiti sve ono što je primila uslijed opisanog nezakonitog postupanja. Slijedom navedenog, predlaže se sudu da po provedenom postupku donese presudu kojom će usvojiti tužbeni zahtjev iz podneska od 25.lipnja 2024.g.

2.Tuženik je u odgovoru na tužbu istakao da se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini. Tuženik ne spori da je s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu broj: 236-139/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, dana 16. srpnja 2007. (dalje: ugovor o kreditu). Kako bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom potrebno je da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, dalje: ZZP/03) i to: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj je prilikom sklapanja ugovora o kreditu, ovisno jedino o svojoj slobodnoj volji, mogao izabrati između više opcija ugovora o kreditu i to ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima, CHF ili ugovor o kreditu u hrvatskim kunama te također ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom i ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom. Tužitelj je, samostalno procjenjujući rizike, odabrao sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF s promjenjivom kamatnom stopom očito iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja ugovora za tužitelja bio najpovoljniji. Već sam odabir između više predloženih ugovora predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da klijent banke može samostalno i neovisno odabrati one ugovorne odredbe za koje smatra da mu najviše odgovaraju. Životno je nelogično i u praksi neprovedivo da svaki klijent s djelatnikom banke osobno pregovara i raspravlja o svakoj pojedinačnoj klauzuli ugovora. Nadalje, tuženik ističe da tužitelj pogrešno ističe u tužbi da bi tuženik postupio nepošteno ugovaranjem CHF valute obveze, a što bi dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Takav stav nije utemeljen na zakonu, niti proizlazi iz okolnosti slučaja. Nejasno je zbog čega tužitelj smatra da bi ugovorena valutna klauzula bila nepoštena i nedopuštena, te u čemu bi se sastojalo tuženikovo propuštanje da tužitelja u cijelosti informira o svim bitnim parametrima. Tuženik je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na eventualne rizike valutnih klauzula, pa tako i CHF valutne klauzule. Nadalje, tuženik je kod kredita s valutnom klauzulom proveo edukaciju djelatnika, kako u pogledu samih komercijalnih uvjeta, tako i u odnosu na prodaju tih proizvoda klijentima. Upravo je zbog navedenog vidljivo da je tuženik vodio računa o klijentima i načinu prezentacije uvjeta kredita klijentima, pa u tu svrhu prilaže pisani iskaz svjedoka gđe. ŽŽU, a radi utvrđenja navedenih činjenica i okolnosti. Nadalje, zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga je izvjesno da je tuženik postupao u skladu sa zakonom pa tužitelj potpuno neosnovano ističe da bi ugovaranjem valutne obveze u CHF tuženik bio nepošten. Tuženik je prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao u dobroj vjeri, slijedom čega tužitelj, čak i da je osnovan tužbeni zahtjev, nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe. Predmetnim ugovorom je ugovoren rok otplate predmetnog kredita od 20 godina. Stoga je jasno da je u trenutku sklapanja ovog ugovora bilo neizvjesno kretanje kako kune, tako i CHF. Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva, niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF. Stoga je nesporno da tuženik nije mogao predmetnu valutnu klauzulu koristiti radi stjecanja dobiti jer ni on sam nije znao kakve će okolnosti nastupiti u idućih 20 godina, a valutnu je klauzulu ponudio tužitelju upravo kao zaštitnu vrijednosnu klauzulu za budući slučaj potrebe očuvanja kupovne moći kune. Tuženik predlaže saslušanje djelatnika banke koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu, a na okolnost da su tužitelju bili objašnjeni prava i obveze iz ugovora o kreditu pa tako i odredba o valuti obveze. Također i na okolnost načina pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu. Nadalje, tuženik osporava da bi ugovor o kreditu bio protivan Ustavu, prisilnim propisima i moralu društva. Navedeno iz razloga jer je isti sklopljen u skladu sa Zakonom o obveznim odnosima i to člankom 1021. koji kao lex specialis, regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita. Navedenim člankom određeno je da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom. Tuženik u cijelosti osporava visinu tužbenog zahtjeva. Tužitelj zahtijeva isplatu u visini koja očigledno predstavlja razliku kao da valutna klauzula nije niti bila ugovorena. Tuženik prvenstveno ističe da bi takvim uređenjem prava i obveza stranaka sud u potpunosti dokinuo slobodno uređivanje obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO-a i protivno volji ugovornih stranaka utvrdio ugovornu obvezu kao da valute obveze nije niti bilo. Nesporno je da su stranke svojom slobodnom voljom sklopile ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Ovako postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj stvara okolnosti u kojima se primjenjuje fiksni tečaj, ali pod daleko povoljnijim uvjetima nego što je tuženik nudio za ugovore bez valutne klauzule. Stoga, ukoliko tužitelj tvrdi da se predmetni ugovor o kreditu treba smatrati „kunskim kreditom“ to tuženik ističe kako bi se u tom slučaju izračun trebao izvršiti primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u HRK valuti u predmetnom vremenskom periodu Naime, u prilog tom stavu govori i činjenica da je Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne Novine" 102/15) prilikom konverzije naložio primjenu kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju su banke primjenjivale na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu. Stoga je tada predmetni izračun sačinjen u skladu sa zakonom, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem ročnosti, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Pored toga, tuženik prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem kamatne stope od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate. Naime, sukladno čl. 1115. ZOO-a zatezne kamate vraćaju se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Sudska praksa nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. S obzirom na to da u ovom postupku tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, prema tome nije dokazao ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora. Tuženik ovdje ukazuje i na stav građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim je zauzeto shvaćanje da ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Iako predmetni slučajevi nisu identični, oni su svakako usporedivi budući da je ugovor o kreditu vrsta ugovora o zajmu. Stoga tuženik smatra kako nema osnove za tumačenje njegovog postupanja kao nepoštenog budući da Vrhovni sud RH u ranijim odlukama (iako se radilo o ugovoru o zajmu, a ne o kreditu), ponašanje ugovornih strana koje je bilo protivno izričitoj zakonskoj zabrani nije tumačio kao nepošteno. Tuženik smatra da se navedeno shvaćanje mora primijeniti i u ovom predmetu kada je riječ o tijeku zateznih kamata. Navedeni stav potvrdio je i Općinski sud u Splitu u presudama posl. broj P-2563/18 od 23. listopada 2020. i u presudi posl. br. P-1798/19 od 23. travnja 2021. gdje se navodi: „Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U ovom slučaju tužiteljima stečeno bez osnove na strani tuženika temeljem ništetnih odredaba Ugovora pripada od dana podnošenja zahtjeva tuženiku, a to je dan podnošenja tužbe 21. srpnja 2015. godine do isplate. Tužitelji, odnosno njihova prednica, su tek nakon uspjeha kolektivne tužbe i uspjeha iste, istaknuli svoj zahtjev i ukazali na nepoštenje predmetnih odredaba, do tada, odnosno do dana podnošenja ove tužbe sami tužitelji, ni njihova prednica, nisu ukazivali na ništetnost odredaba, sud je stava da zbog specifičnosti ovih slučajeva ugovora o kreditima u CHF treba držati da tuženik nije bio nepošten stjecatelj, pa stečeno treba vratiti tužiteljima od dana podnošenja tužbe tužitelja u ovom predmetu. Dakle, za više zatraženo zahtjev tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovan. U ovom dijelu, zatraženih kamata, zaista ima mjesta primjeni stava sa sjednice Građanskog odjela VS RH održane 5. ožujka 2004. godine, analognoj primjeni istog kao i kod ništavog ugovora o zajmu po kojem ugovorne strane istog treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju zatezne kamate pripadaju od dana podnošenja zahtjeva.“ Tuženik, opreza radi ističe prigovor zastare iz razloga kako slijedi. U slučaju ako bi tužitelj isticao pravni stav kako je podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu P-1401/12 prekinut tijek zastarnog roka za tužitelja u ovom postupku, tuženik ističe kako ne postoji niti jedna zakonska odredba koja bi određivala prekid zastarnog roka za pojedinačno potraživanje na temelju postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava koji se nalaze u glavi 32. ZPP-a. Osnovna zadaća suda je suditi na temelju Ustava, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava. Stoga je sud ovlašten tumačiti zakonske odredba u slučaju kada iste postoje. Budući da odredba čl. 241. ZOO-a uređuje isključivo pravnu situaciju kada tužitelj pokrene određenu pravnu radnju prema dužniku, razvidno je da se ista ne bi mogla primijeniti u ovoj konkretnoj situaciju. Posebno s obzirom na činjenicu da se ne radi o identičnom postupku jer je kolektivna tužba pokrenuta radi deklaratornog utvrđenja dok tužitelj u ovom postupku potražuje isplatu. Primjena čl. 241. ZOO u ovom kontekstu dovela bi u pitanje pravnu sigurnost i legitimna očekivanja tuženika kao elemenata vladavine prava, a što predstavlja jednu od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske. Stoga, tuženik ističe kako se na eventualno potraživanje tužitelja primjenjuje zastarni rok od pet godina, računajući od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta. Tuženik smatra da bi prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelja, sud one potrošače koji su sklopili ugovor o kreditu sa CHF valutnom klauzulom, neosnovano stavio u povoljniji položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, s valutnom klauzulom u EUR ili bez valutne klauzule. Pored toga, pravo tužitelja na pozivanje na presudu u kolektivnom sporu ne znači da tužitelj nije dužan dokazati sve činjenice na kojima temelji svoj zahtjev. Međutim, ovdje tužitelj ne navodi nikakve činjenice niti dokaze da je tužitelju povrijeđeno neko pravo nego se samo paušalno poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12. To međutim ne znači da je u ovoj konkretnoj situaciji doista povrijeđeno tužiteljevo pravo. Naime, svrha tzv. individualnih parnica je upravo u tome da se činjenice i utvrđenja iz kolektivnog spora dokažu u konkretnom slučaju. To, međutim, tužitelj ovdje ne dokazuje. Slijedom navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja te ga obveže da naknadi troškove postupka tuženiku.

3.U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u isprave priložene spisu i to u: ugovor o kreditu broj:236-139/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljen između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb i tužitelja ŽŽ kao korisnika kredita od 16.07.2007.g. ovjeren po javnoj bilježnici u Zadru Nadici Milovac OV- 5803/07 18. srpnja 2007.godine (l.s.6-21), otplatni plan tuženika za tužitelja (l.s.22- 25), povijesni izvadak iz sudskog registra za tuženika (l.s.26-202), izjavu ŽŽU od 24.kolovoza 2020.g. ovjerenu po javnoj bilježnici u Zagrebu Ilinki Lisonek pod brojem OV-5477/2020 24.08.2020.g.(l.s.218-222), kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (l.s.223-231), presudu Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Benkovcu 80P-2474/2018-27 od 07.srpnja 2022.g. (l.s.260-266), isplatni nalog-obračun kreditni prijedlog br. HBZD3-000221-2007 korisnik kredita MŽ (l.s.272), obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu od 31.10.2023.g. tuženika upućena tužitelju (l.s.273), otplatni plan Addiko bank d.d. za ŽŽ (l.s.274-277), pregled prometa za klijenta Addiko bank d.d. za ŽŽ (l.s.278-285), otplatni plan Hypo Alpe-Adria-bank d.d. za ŽŽ od 30.07.2007.g. (l.s.286-295), proveo financijsko vještačenje po vještaku dipl.oec. Leonu Bataljaku (l.s.296-298,311-320), izvršio uvid u realizirani otplatni plan i simulaciju otplatnog plana uz kamatu 5,25% (l.s.330-332,361-362), odgovor na podnesak tuženika 11/2024-35/1 Leona Bataljaku dipl.oec. od 12.lipnja 2024.g. (l.s.363-366), odgovor na podnesak tuženika 11/2024-35/2 Leona Bataljaku dipl.oec. od 12.veljače 2025.g. (l.s.373-375), izveo dokaz stranačkog saslušanja tužitelja ŽŽ (l.s.373-378), saslušao vještaka Leona Bataljaku (l.s.379- 380).

4.Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

5.Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 41.279,87 Eur-a, utemeljen na odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05,41/08,8/15 i 29/18 - dalje ZOO), kojom su regulirana pitanja stjecanja bez osnova, i tvrdnji da mu tužena navedeni iznos duguje iz osnova razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta i povećanja glavnice, nastale upravo zbog tečajne razlike uslijed primjene valutne klauzule u CHF u razdoblju otplate kredita, po ugovoru o kreditu broj:236-139/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljenom između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb i tužitelja ŽŽ kao korisnika kredita od 16.07.2007.g. ovjerenom po javnoj bilježnici Nadici Milovac u Zadru OV-5803/07 18. srpnja 2007.godine.

6.Prema odredbi čl. 1111. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

7.Između stranaka u ovoj pravnoj stvari nije sporno da su sklopile ugovor o kreditu broj:236-139/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, sklopljen između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb i tužitelja ŽŽ kao korisnika kredita od 16.07.2007.g. ovjeren po javnoj bilježnici u Zadru Nadici Milovac OV-5803/07 18. srpnja 2007.godine, prema kojem je tužena kao kreditor odobrila tužitelju kao korisniku kredita, kredit u kunskoj protuvrijednosti od 159.350,00 CHF, obračunat po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, uz rok otplate od 20 godina, te početnu kamatnu stopu od 5,25%, te da je čl. 6. tog Ugovora bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom kamatnim stopama kreditora.

8.Neosnovan je prigovor tuženika da tužitelj ne bi imao status potrošača, jer iz njegovog stranačkog iskaza slijedi da je ovaj kredit korišten za kupnju stana, za obiteljske potrebe, za stambeno zbrinjavanje sina i kćeri tužitelja, navedeno slijedi i iz spornog ugovora o kreditu kod određivanja namjene kredita, prema kojem se kredit odobrava za kupovinu stana i spremišta sukladno čl.2. ugovora, a na za poslovne svrhe, također očito je riječ o osobi koja nije imala posebna znanja da bi razumjela bankarsku terminologiju iz ugovora o kreditu, odnosno riječ je po svemu o običnom, prosječnom građaninu, odnosno potrošaču. Terminologija korištena u citiranim odlukama tuženika je visoko stručna i kao takva razumljiva isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu i bave se bankarskim poslovanjem, dok je za prosječnog potrošača apsolutno nerazumljiva.

9.Prvostupanjski sud smatra, da u situaciji, kada su odredbe koje su se odnosile na valutnu klauzulu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu, unaprijed sastavljenog od banke, o kojima se s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je on mogao utjecati na njihov sadržaj, a niti sagledati svoju obvezu kao cjelinu, takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, a što jasno slijedi iz stranačkog iskaza tužitelja da tužitelj nije mogao posebno pregovarati sa bankom o uvjetima ugovora i da je bilo riječ o unaprijed pripremljenom gotovom ugovoru.

10.U pogledu ništetnosti valutne klauzule u CHF, prvostupanjski sud prihvaća pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 575/16 od 03.listopada 2017.godine i odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14.lipnja 2018.g., donesene u povodu te odluke revizijskog suda u istom postupku vođenom povodom kolektivne tužbe Udruge potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više banaka u Republici Hrvatskoj pa tako i tuženice, a predmet koje kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo i utvrđenje ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a kako je ugovoreno člankom 4. spornog ugovora zaključenog između stranaka.

11.Prema odredbi čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje ZPP) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

12.Dakle, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

13.Vrhovni sud Republike Hrvatske kao revizijski sud je, u rješenju Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017., a kojim je ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u odnosu na i dalje sporan dio zahtjeva tužitelja koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u švicarskim francima, ukinuo drugostupanjski presudu te je predmet u tom dijelu vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje, izrazio svoje shvaćanje o tome na temelju kojih kriterija i činjenica je moguće ocijeniti podliježe li sporna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu testu poštenosti ili ne, a time i odlučiti o osnovanost zahtjeva tužitelja, a koji se odnose se na postupanje tuženih banaka u postupku pregovaranja te sklapanja ugovora o kreditima sa korisnicima kredita, sve u pravcu davanja relevantnih informacija vezano za ugovorne odredbe u tim ugovorima.

14.Povodom tog ukidnog rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je ponovno odlučio o žalbama tuženih banaka protiv prvostupanjske presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak. U svojoj presudi poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrdio je prvostupanjsku presudu utvrdivši da su takve ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile lako uočljive i jasne, a prihvatio je ocjenu prvostupanjskog suda da nisu bile razumljive te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, zbog čega ih je ocijenio nepoštenim te ništetnim. Uz to se napominje da je, povodu revizija tuženih banaka, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. prihvatio navedeno pravno shvaćanje i u tom dijelu odbio reviziju protiv spomenute presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

15.Kako je u odgovoru na pitanje povrede interesa i prava potrošača - korisnika kredita, vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, sud u pojedinačnom postupku vezan za shvaćanje izraženo u pravomoćnoj presudi donesenoj u postupku u povodu kolektivne tužbe, dakle konkretno za navedeno

1 0

shvaćanje izraženo u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., to je prvostupanjski sud i u ovom sporu primijenio konkretno pravno shvaćanje vezano za povredu interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, te je takvu ugovornu odredbu utvrdio ništetnom i primijenio fiksni tečaj CHF na dan 30. srpnja 2007.godine u iznosu 1Chf=4,396000 Hrk, pa je slijedom navedenog usvojen tužbeni zahtjev za iznos od 41.279,87 Eur-a uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu, prema nalazu i mišljenju vještaka Leona Bataljaku dipl.oec.,u kojem je vještak naveo da je tužitelj je zbog promjene tečaja švicarskog franka tuženici preplatio ukupno 311.023,42 HRK/41.279,87 EUR, navedeni iznos uključuje i pozitivnu i negativnu tečajnu razliku anuiteta, odnosno predstavlja zbroj i pozitivne i negativne tečajne razlike pojedinačno po mjesecima, koji nalaz i mišljenje vještaka prvostupanjski sud prihvaća kao objektivan i valjan.

16.Prvostupanjski sud smatra da nije osnovan prigovor zastare istaknut po tuženoj, u odnosu na potraživanja po osnovi tečajne razlike zbog primjene valutne klauzule u CHF jer je podnošenjem spomenute kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (zavedene pod br. P–1401/12) za zaštitu kolektivnih prava bio prekinut tijek zastare. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci pod br. Rev – 2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, koje pravno stajalište prihvaća i ovaj prvostupanjski sud, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba Udruge '' Potrošač '', podnesena Trgovačkom sudu u Zagrebu pod br. P – 1401/12 dana 4. travnja 2012. godine) došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (Revt – 249/14), a to je presuda Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017 od 14.lipnja 2018.g.

17.Dakle, kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 13. lipnja 2023. godine, a tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača 4. travnja 2012. godine, te kako je presuda pred Visokim trgovačkim sudom RH donesena 14. lipnja 2018. godine, a zastarni rok predmetne tražbine prema odredbi čl. 225. ZOO iznosi 5 godina, to se ima smatrati da je predmetna tužba podnesena unutar navedenog zastarnog roka, što istaknuti prigovor zastare čini neosnovanim.

18.Konačno treba reći da niti iznosi iz podneska tužitelja od 25.lipnja 2024.g. nisu u zastari, jer je kako je već navedeno prvotna tužba podnesena unutar zastarnog roka, a tom tužbom je zadržano pravo na preciziranje tužbenog zahtjeva nakon izrade financijsko knjigovodstvenog što je tužitelj i napravio u podnesku od 25. lipnja 2024.g., pa se doista radi o nepravoj preinaci iz zapisnika s druge sjednice Građanskog odjela VSRH održane 27. svibnja 2024. broj Su-IV-123/2024 u kojem je iznesen sljedeći zaključak: "U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i 191. ZPP),zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“

19.Tužitelju je dosuđen parnični trošak za zastupanje po punomoćniku iz reda odvjetnika temeljem odredbe čl. 154. st.1. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23) i to za sastav tužbe u

1 1

iznosu od 250 bodova (Tbr. 7.1.),za zastupanje na ročištu od 25. listopada 2023. godine u iznosu od 250 bodova (Tbr.9.1.),za sastav obrazloženog podneska od 25. lipnja 2024.godine u iznosu od 250 bodova (Tbr.8.1.),za zastupanje na ročištu od 29. travnja 2025.godine u iznosu od 250 bodova (Tbr.9.1.),za zastupanje na ročištu od 28. svibnja 2025.godine u iznosu od 250 bodova (Tbr.9.1.),ukupno 1.250 bodova, uz vrijednost boda po ovoj Tarifi koja iznosi 2,00 Eur-a (Tbr.54.) – 2.500,00 Eur-a, uz pdv - 3.125,00 Eur-a, uvećano za trošak financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 Eur-a, ukupno 3.525,00 Eur-a.

20.Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zadru, 11. lipnja 2025. godine

S u d a c

Marko Baraka

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda na nadležni Županijski sud, pismeno u tri istovjetna primjerka za sud i protivnu stranku.

DNA:

1.Tužitelju po punomoćnicima

2.Tuženiku po punomoćniku