Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Gundulićeva 27

21000 Split

P-2626/2020-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu tog suda Dunji Ljubičić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja KV OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Juri Grbavcu, odvjetniku u Splitu, protiv tužene REPUBLIKE HRVATSKE OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, Građansko-upravni odjel, zbog isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 05. svibnja 2025. u nazočnosti stranaka, pozivom na odredbu čl.335 st.6 i 12 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, Odluka Ustavnog suda RH u 2/07, 84/08,96/08- Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, nadalje u tekstu: ZPP) dana 11. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženoj u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 737,26 € zajedno sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koje teku na taj iznos od 21. 3. 2023. godine pa do isplate, dok se za više traženo tužbeni zahtjev odbija (za iznos od 51,27 €) kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženoj u roku od 15 dana platiti tužitelju parnične troškove u iznosu od 2.068,73 € zajedno sa zateznim kamatama od presuđenja pa do isplate po stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je vlasnik stana u [adresa], anagrafske oznake Sinjska ulica 3 položenog na prvom katu č. zgr [katastarska čestica] ZU 9620 k. o [katastarska općina], površine 72,64 m2. Nadalje, da je presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžnaj - 6/12 od 05.prosinca 2012. sud nadomjestio ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom između tužitelja kao najmodavca i DV kao zaštićenog najmoprimca, da tržišna najamnina za predmetni stan u centru Splita, Sinjska ulica 3, površine 72,64m2 iznosi najmanje 6.101,76 kuna, a zaštićena najamnina određena je u iznosu od 160,59 kuna. Tužitelj da se obratio ODO-u Split sa zahtjevom za mirno rješenje spora tražeći da mu tužena isplati razliku između tržišne najamnine i zaštićene najamnine no taj zahtjev da je otklonjen. Tužitelj je predložio da sud provede raspravu i donese presudu kojom će tuženika obvezati da mu isplati utuženu razliku i to za mjesec srpanj 2020. u iznosu od 5.941,17 kuna sa zateznim kamatama i troškovima postupka.

2. Tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja u cijelosti prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije i prigovor zastare. Tuženik ističe kako tužitelj nije postupio prema odredbi čl.186a ZPP-a niti je pokrenuo postupak protiv zaštićenog najmoprimca i članova njegovog obiteljskog domaćinstva radi ostvarenja pune najamnine za utuženo razdoblje iako bi za to bio aktivno legitimiran, budući zaštićeni najmoprimac odnosno članovi domaćinstva imaju nekretnine upisane u ZU 10984 KO [katastarska općina], ZU 1037 KO [katastarska općina], ZU 16712 KO [katastarska općina], ZU 10235 KO [katastarska općina], ZU 2716 KO [katastarska općina], ZU 5 KO [katastarska općina], te ZU 221 i 222 KO [katastarska općina]. Tuženik tvrdi kako zaštićeni najmoprimci i članovi njihovog obiteljskog domaćinstva mogu sami podmirivati tržišnu cijenu najamnine s obzirom na svoja primanja. Dakle, tuženik smatra kako tužitelj s obzirom na imovinsko stanje zaštićenih najmoprimaca i članova obiteljskog domaćinstva koji imaju odgovarajuću useljivu kuću ili stan, pripada pravo na raskid ugovora s zaštićenom najamninom i zahtjev za predaju u posjed istog, pa da stoga tužitelj nije koristio sva dopuštena pravna sredstva koja mu u tom pravcu stoje na raspolaganju. Ističe se također kako najamnina spada u oporezivi prihod, te bi se u tom smislu potraživanje tužitelja trebalo umanjiti za 30%.

3. U postupku su izvedeni dokazi pregledom očitovanja tuženika broj N-DO- 102/2014 od 27.03.2014., pismena tužitelja upućena tuženiku 18.03.2014., oglasa objavljenog na portalu Njuškalo broj 13308638 i 753056, ZK izvatka ovog suda za čest zgr. 2708/1 ZU 9620 KO [katastarska općina], izračuna mjesečne zaštićene najamnine na dan 19. 04.2021., izračuna zaštićene najamnine izvršenog od strane Udruge vlasništvo i posjed, očitovanja Moreta nekretnine od 26.04.2019., očitovanja Trgostan d.o.o. u predmetu Pn-8/19, očitovanja porezne uprave Područni ured Split od 29.03.2022., ZK izvatka Općinskog suda u Zagrebu za čest zem. 45/2 ZU 1037 KO [katastarska općina], za čest zem. 2877/1/2 i 2884/3/8 ZU 1000 KO [katastarska općina], ZK izvatka ovog suda za čest zgr. 5085 i 6443/5 ZU 10984 KO [katastarska općina], za čest zem. 6417/11 ZU 17694 KO [katastarska općina], čest zgr. 5219 i čest zem. 6561/2 ZU 10235 KO [katastarska općina], ZK izvatka ovog suda ZK odjel Stari Grad za čest zem. 143/1 ZU 2716 KO [katastarska općina], ZK izvatka Općinskog suda u Požegi za čest zem. 389 ZU 5 KO [katastarska općina], zk izvatka ovog suda za čest zgr. 4338 ZU 16712 KO [katastarska općina], za ZU 17301 KO [katastarska općina], zk izvatka Općinskog suda u Zagrebu za čst zem. 7328 ZU 7250 KO [katastarska općina], ZK izvatka ovog suda ZK odjel Supetar za čest zem. 572, 575, 2764, 2840/1, 3079/1 i 3079/3 ZU 221 KO [katastarska općina], te čest zgr. 537 ZU 222 KO [katastarska općina], podataka o prebivalištu i boravištu MUP-a RH za ČV i CV, Presude u ime naroda (broj nije vidljiv) ovog suda od 10.06.1965., zaključka Republičkog komiteta za građevinarstvo, stambene i komunalne poslove i zaštitu čovjekove okoline UPII-03- 2067/1986/KŽ/ZS od 02.07.1987.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja je djelomično osnovan.

5. U postupku je utvrđeno sljedeće:

- da je tužitelj vlasnik stana u centru Splita, Sinjska ulica broj 3, položenog na prvom katu čest zgr. 2708/14 ZU 9620 KO [katastarska općina] površine 72,64m2,

- da je presudom donesenom u postupku koji se vodio pred ovim sudom pod brojem P-4759/09 nadomješten ugovor o najmu stana s zaštićenom najamninom, u kojem postupku je utvrđeno da na predmetnom stanu status zaštićenog najmoprimca ima DV, koja ga koristi zajedno s tri člana domaćinstva,

- da je naprijed navedenom presudom koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu GŽnaj-6/12 od 05.12.2012. utvrđena mjesečna zaštićena najamnina u iznosu od 160,59 kn,

- da se tužitelj zahtjevom za mirno rješenje spora obratio tuženoj 18.03.2014. tražeći isplatu razlike između zaštićene i tržišne najamnine za predmetni stan u iznosu od 4.839,41 kn mjesečno počev od 18.03.2009. pa nadalje,

- da je pismenom od 27.03.2014. tužena odbila isplaćivati tužitelju razliku između tržišne najamnine stana i zaštićene najamnine u zatraženom iznosu prema naprijed navedenom dopisu od 18.03.2014.,

- da izračun mjesečne zaštićene najamnine iznosi 183,65 kn od 05. rujna 2019. prema podacima Grada Splita, službe za gospodarenja gradskom imovinom, nadležnim tijelom za izračun zaštićene najamnine od 19.04.2021.,

- da je tužitelj zatražio podatke agencija koja se bave prodajom i najmom nekretnina vezano uz cijenu tržišne najamnine na lokaciji predmetnog stana, pa se prema podacima agencije Moreta prosječna cijena dugoročnog najma u proteklih 10 godina za centar grada i kvartove kao što su Bačvice, Firule, Gripe i Bol kretala od 8- 13 € po metru kvadratnom za mjesečni najam, a prema podacima tvrtke Trgostan ta cijena za iste gradske kvartove iznosila je prosječno 12 € po metru kvadratnom i

- da je prema podacima Porezne uprave mjesečna najamnina za stan površine 74,00m2 u Sinjskoj ulici iznosila 6.000,00 kn, odnosno 81,08 kn po metru kvadratnom, te za prostor površine od 26m2 u istoj ulici 2.000,00 kn, odnosno 76,92 kn po metru kvadratnom, što bi zbrojeno i podijeljeno iznosilo 79,00 kn po metru kvadratnom. U postupku je trebalo raspraviti i utvrditi je li osnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da mu tužena isplati razliku između zaštićene i tržišne najamnine za mjesec srpanj 2020.

6. Prvenstveno treba navesti kako nije osnovan prigovor tužene da tužitelj prije podnošenja tužbe nije postupio sukladno odredbi čl.186a ZPPa, budući iz zahtjeva tužitelja od 18.03.2014. proizlazi da se tužitelj obratio tuženoj radi isplate razlike između tržišne i zaštićene najamnine ne samo za ožujak 2014., već i ubuduće, koji prijedlog je tuženik odbio pismenom od 27.03.2014., pa se sada ne može pozivati na nepostojanja procesnih pretpostavki za vođenje predmetnog postupka. Dakle, podnošenjem zahtjeva od 18.03.2014. kojim traži plaćanje razlike tržišne i zaštićene najamnine ubuduće, tužitelj je u cijelosti postupio sukladno naprijed navedenoj zakonskoj odredbi.

7. Cijeneći ukupno izvedene dokaze sukladno odredbi čl.8 ZPPa, ovaj sud smatra kako je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan, odnosno da tužena neutemeljeno ističe kako na njenoj strani nema odgovornosti, te je dužna naknaditi tužitelju izmaklu korist za utuženo razdoblje.

8. U predmetu Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) u predmetu Statileo protiv Hrvatske (Zahtjev br. 12027/10 od 10. srpnja 2014.) podnositelj zahtjeva je tvrdio da nemogućnost naplate najamnine za najam stana koji koristi zaštićeni najmoprimac predstavlja povredu njegovih vlasničkih prava. ESLJP je utvrdio je da je došlo do miješanja u vlasnička prava podnositelja zahtjeva jer zaštićeni najam ima za posljedicu niz ograničenja koja onemogućavaju najmodavce u ostvarivanju prava na korištenje njihove imovine, da je pravna osnova za to miješanje bio Zakon o najmu stanova što znači da je miješanje bilo previđeno zakonom i da su pravni propisi težili cilju koji je u općem interesu. Nadalje, ESLJP je utvrdio da u konkretnom slučaju nije postojala pravilna raspodjela socijalnog i financijskog tereta, da je na podnositelja zahtjeva stavljen nerazmjeran i pretjeran teret te da nije postignuta potrebna ravnoteža između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava podnositelja zahtjeva, čime je povrijeđen čl.1 Protokola br.1 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine - MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10, dalje u tekstu: Konvencija). Nadalje, utvrđeno je da se temeljni problem zbog kojeg je utvrđena povreda Konvencije tiče zakonodavstva i da se proteže izvan pojedinačnog interesa podnositelja zahtjeva, radi čega smatra da Republika Hrvatska treba poduzeti odgovarajuće zakonodavne i druge opće mjere.

8.1. Iz navedene presude ESLJP-a proizlazi da hrvatske vlasti tijekom utuženog razdoblja nisu postigle potrebnu ravnotežu između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava podnositelja i da je zbog toga ESLJP u svojoj odluci Statileo protiv Republike Hrvatske podnositelju zahtjeva dosudio naknadu štete. Konvencija je prema čl.141 Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14, dalje u tekstu: Ustav) iznad zakona po pravnoj snazi, a prema čl.5 Zakona o sudovima (Narodne novine broj 28/13, 33/15, 82/15 i 82/16) sudovi sude i na temelju Ustava i međunarodnih ugovora.

8.2. Slijedom navedenog, jasno je da su odluke ESLJP-a pa tako i navedena odluka Statileo protiv Republike Hrvatske obvezujuće za sve sudove i primjenjuju se na području Republike Hrvatske jer to proizlazi iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske od 23. siječnja 2013. broj U-III-3304/2011 i s obzirom da je ESLJP jedini ovlašten tumačiti povrede Konvencije koje su nastale u zemljama potpisnicama te Konvencije u smislu odredbe čl.32Konvencije. Ustavni sud smatra da izvršenje presuda ESLJP-a u kojima je utvrđena povreda Konvencije treba razumjeti u prvom redu kao izvršenje međunarodne ugovorne obveze koju je Republika Hrvatska kao ugovorna stranka prihvatila ratifikacijom Konvencije i priznavanjem jurisdikcije Europskog suda u svim predmetima koji se tiču tumačenja i primjene Konvencije.

8.3. Pored navedenog, tužena bi ne samo temeljem odluka ESLJP-a, već i temeljem čl.1045 st.1, kao i čl.8 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, nadalje u tekstu;ZOO) kao i čl.4 st.2 Ustava Republike Hrvatske trebala naknaditi tužitelju štetu koju trpi zbog činjenice što mu zaštićeni najmoprimac plaća iznimno nisku najamninu na temelju propisa tužene koje nije na odgovarajući način uskladio s pravima koje Ustav i međunarodne konvencije štite, prvenstveno pravo na mirno uživanje vlasništva. O ovome se uostalom izjasnila sudska praksa prvostupanjskih i drugostupanjskih sudova u brojim postupcima koji su inicirani nakon odluke ESLJP-a u predmetu Statileo, K i dr. Dakle, postoji suglasan stav sudova da je tužena RH svojom pasivnošću da uredi pitanje najamnine na način da postigne potrebnu ravnotežu između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava prouzrokovala štetu u vidu izmakle koristi na strani vlasnika te da je u obvezi nadoknaditi je u iznosima koje utvrdi primjerenima. Tako je i u konkretnom slučaju dužna tužitelju naknaditi štetu u vidu izmakle koristi u presuđenom iznosu.

9. Što se zastare tiče, neosnovano tužena navodi da je cjelokupno potraživanje tužitelja zastarjelo.

9.1. Zastara prema odredbi čl.215 st.1 ZOOa počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom nije propisano što drugo.

9.2. Predmetna tražbina tužitelja odnosi se na naknadu štete-gubitak zarade od najamnine, a ona dospijeva mjesečno. Stoga se radi o trogodišnjem zastarnom roku iz čl.230 st.1 ZOO-a.

10. Zatezna kamata na novčanu obvezu teče od dana kada je dužnik zakasnio s ispunjenjem novčane obveze (čl.29 st.1 ZOOa), a obveza naknade štete smatra se dospjelom u trenutku nastanka štete (čl.1086 ZOOa).

11. Zakon o najmu stanova donesen je 2006., a Konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na RH stupila je na snagu 05. studenoga 1997. Tuženica se obvezala istu primjenjivati, te se obvezala i postojeće propise uskladiti s preuzetim međunarodnim obvezama. Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju U-I- 762/1996 od 31. ožujka 1998. nije našao da bi odredbe čl.6-8 ZNS bile protivne Ustavu RH i citiranoj Konvenciji i Protokolima 1, 4, 6, 7 i 11 uz Konvenciju. To ne znači da vlasnici stanova, nakon što su se mogli pozvati na Konvencijsko pravo već 1997., nisu imali pravnu osnovu za utuženje tražbine kao što je predmetna. Iz navedenog nije odlučno kada je donesena odluka u predmetu Statileo, niti je ta odluka bitna za pitanje početka tijeka zastare tražbine jer su vlasnici i prije donošenja te odluke pozivom na konvencijsko pravo mogli nakon 05. studenoga 1997., u sudskom postupku zahtijevati ostvarenje svoje tražbine, kao što su to učinili tužitelji iz citiranih odluka EU suda. Pitanjem zastare u odlukama Statileo i dr. EU sud nije se bavio. Osim toga ni jednim posebnim ni specijalnim propisom za tražbine kao što je predmetna nije propisan izuzetak vezano za početak tijeka zastare niti neki drugi zastarni rok. Zato nema razloga predmetnu štetu drugačije tretirati od bilo koje druge štete i početak zastare vezati za neke druge okolnosti. Tužitelj kao i svi ostali vlasnici mogli su i pored iznesenog shvaćanja Ustavnog suda RH o ustavnosti ZNS, nakon stupanja na snagu Konvencije, osnovano, pozivom na konvencijsko pravo pokretati tužbe za naknadu štete (o ovome se izjasnilo VSRH u odluci Rev-1104/2018 od 22.siječnja 2019.

12. Tužitelj nije mogao znati da trpi štetu u vidu izmakle koristi do donošenja presude u predmetu Gžnaj-6/12 od 5. 12. 2012., dok predmetnom tužbom potražuje naknadu štete za mje s e c srpanj 2020. a tužba je podnesena 29. 7. 2020., pa je očigledno kako nije protekao trogodišnji rok iz odredbe čl.230 st.1 ZOOa, odnosno nije utemeljen istaknuti prigovor zastare.

13. U pogledu visine naknade, sud jepribavio podatke od nadležnog ureda porezne uprave, prema kojim podacima najamnina za stambeni prostor na lokaciji Sinjske ulice, gdje se nalazi i predmetni stan, površine 74m2 iznosi 6.000,00 kn, odnosno 81,08 kn po metru kvadratnom, a za stan površine 26m2 2.000,00 kn odnosno 76,92 kn po metru kvadratnom. Matematičkom operacijom zbrajanja i dijeljenja cijene najamnine ovih dvaju stambenih prostora došlo bi se do cijene najamnine od 79,00 kn po metru kvadratnom (81,08 +76,92 jednako 158,00 dijeljeno 79). Kada se iznos od 79,00 kn najma po metru kvadratnom pomnoži s 72,64 metra kvadratna kolika je površina predmetnog stana, dobije se iznos od 5.738,56 kn mjesečne tržišne najamnine. S obzirom da zaštićena najamnina prema izračunu Grada Splita od 5. rujna 2019. iznosi 183,65 kn, to bi razlika tržišne i zaštićene najamnine iznosila 5.554,91 kn, odnosno 737,26 €. Tužitelj je svoj zahtjev temeljio na podacima agencija koje se bave prodajom, odnosno posredovanjem u prometu nekretnina, te tužbom potražuje da mu se isplati mjesečni iznos od 788,53 € (5.941,17 kn), no sud smatra kako uz pisana očitovanja koja su dostavljena punomoćniku tužitelja na njegovo traženje, agencije koje je kontaktirao nisu dostavile niti jedan ugovor ili drugu ispravu iz koje bi bilo lako provjeriti točnost njihovih podataka. S druge strane, Ured porezne uprave predstavlja tijelo javne vlasti, te dostavljeni podaci takvog tijela imaju za ovaj sud identičnu dokaznu snagu kao sve druge isprave koje izdaju tijela javne vlasti. Radi navedenog, sud smatra kako tužitelju pripada mjesečna naknada u iznosu od 737,26 € a ne iznos koji tužbom traži, radi čega je za više traženo tužbeni zahtjev odbijen kao neutemeljen.

14. Na dosuđene iznose tužitelju pripada pravo na zatezne kamate od dana presuđenja jer je visinu materijalne štete koju trpi sud utvrdio prema cijenama na dan presuđenja, bez obzira što se radi o mjesečnom iznosu najamnine, a kako je taj iznos dosuđen po cijenama na dana presuđenja, zatezna kamata pripada mu od dosuđenja prema odredbi čl.29 ZOOa (o čemu se izjasnila i recentna sudska praksa odnosno Županijski suda u Varaždinu u odluci Gž-889/17 od 18.01.2018. i Gž-304/2020 od 04.03.2021.).

15. U odnosu na navode tužene da je tužitelj doprinio šteti iz razloga što je mogao raskinuti ugovor o najmu jer zaštićeni najmoprimac raspolaže imovinom dostatnom za stambeno zbrinjavanje, za navesti je kako je tuženik u sudski spis priložio zk izvatke iz kojih proizlazi da zaštićeni najmoprimac i članovi njegove obitelji imaju određenu imovinu, odnosno da su vlasnici i suvlasnici određenih nekretnina u Splitu, Zagrebu, Požegi, Hvaru i Braču iz kojih nije razvidno radi li se o useljivim nekretninama. Prema odredbi čl.31 Zakona o najmu stanova ("Narodne novine" broj 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18, 105/20), pravo na zaštićenu najamninu nema najmoprimac koji ima u vlasništvu useljivu kuću ili stan. Iz dostavljene dokumentacije nije razvidno raspolažu li zaštićeni najmoprimci useljivom kućom ili stanom, odnosno predstavljaju li nekretnine čiji su vlasnici i suvlasnici prema zk izvadcima useljivu kuću ili stan. Svakako, zakonodavac stavlja vlasnike u neravnopravan položaj i ovom odredbom, jer mora utvrđivati i dokazivati ima li zaštićeni najmoprimac useljivu kuću ili stan, te je dugi niz godina sudska praksa stajala u zaštitu zaštićenih najmoprimaca na način da se npr. vikendica na Šolti nije smatrala useljivom nekretninom već kućom za odmor, pa su tako vlasnici stanova i njihova djeca mogli biti podstanari, a zaštićeni najmoprimci živjeli bi u njihovim stanovima i uz njih imali kuće za odmor. Nadalje, prestanak ugovora o najmu normiran je odredbom čl.19 do 23 Zakona o najmu, a situacija otkazivanja ugovora o najmu od strane vlasnika stana normirana je odredbom čl.40 istog Zakona, te iz svih tih odredbi proizlazi da ne postoji obveza zaštićenih najmoprimaca o izvještavanju vlasnika stana o promjenama svojih uvjeta u pogledu stjecanja vlasništva druge nekretnine i slično, dok su vlasniku stana za slučaj otkaza kumulativno propisane pretpostavke koje je teško udovoljiti, pa tako mora biti socijalni slučaj ili imati više od 60 godina. Stoga, po mišljenju ovog suda, tužena nije dostavljanjem dokaza o vlasništvu i suvlasništvu nekretnina zaštićenih najmoprimaca dokazala da je tužitelj mogao raskinuti ugovor i raspolagati svojim stanom u utuženom periodu, jer iz dostavljenih podatka nije razvidno radi li se u useljivoj nekretnini niti je razvidno da je tužitelj znao i mogao znati čime raspolaže njegov zaštićeni najmoprimac i na koji način koristi predmetni stan, odnosno tko ga sve od članova domaćinstva koristi. Da je tužitelj pokušavao zaštiti svoje vlasništvo proizlazi iz Presude u ime naroda ovog suda od 10.06.1965. i zaključka Republičkog komiteta za građevinarstvo, stambeno i komunalne poslove od 02.07.1987., iz kojih proizlazi da je tužitelj odnosno njegov prednik pokušao sudskim putem i upravnom postupku doći u posjed svoga stana, ali da je odbijen sa svojim zahtjevima. Stoga sud smatra kako nije oportuno za predmetni postupak izvoditi dokaz saslušanjem svjedoka ČV i CV na okolnost korištenja predmetnog stana, jer je evidentno kako je tužitelj od 1965. na ovamo, sve do presude Županijskog suda u Splitu Gžnaj-6/12 pokušavao neuspješno zaštiti svoje vlasništvo, pa se radi doista o prekomjernom ograničavanju prava vlasništva očekujući od njega da izigrava policajca koji će dežurati i utvrđivati je li svi članovi domaćinstva zaštićenog najmoprimca koriste njegov stan za stanovanje ili ne. Propust je države što nije regulirala obveze najmoprimaca u pogledu redovnog izvještavanja vlasnika stana o načinu korištenja i broju osoba koje ga koriste, pa je radi navedenog odbijen prijedlog za saslušanjem zaštićenih najmoprimaca, odnosno članova njihovog domaćinstva.

16. Glede pitanja poreza na najamninu, ovaj sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o izvanrednoj odgovornosti za štetu a ne o prihodu od imovine koji bi bio oporeziv, niti je sud nadležan utvrđivati visinu poreza, radi čega dosuđeni iznos nije umanjivan za poreznu stopu koju tuženik predlaže.

17. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154 ZPP-a, dok je visina koja je tužitelju, kao onoj strani koja je u postupku gotovo u cijelosti uspjela (odbijen je tek sa neznatnim dijelom) određena pozivom na Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 69/93, 87/93, 16/94, 11/96, 91/04, 37/05, 59/07, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22,126/22 i 138/23). Tužitelju je tako trošak priznat za slijedeće radnje: sastav tužbe, sastav obrazloženih podnesaka od 10.12.2021., 18.05.2022., 07.09.2022. i 27.02.2024. te za pristupe i zastupanja na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari 06.09.2022., 05.05.2023., 26.02.2024. i 05.05.2025. – svaka radnja po 75 bodova te potom za pristup ročištu odgođenom bez raspravljanja 03.11.2022. – 18,75 bodova, za pristup ročištu na kojem se raspravljalo samo o procesnim pitanjima 02.10.2024. – 37,5 bodova i za sastav tzv. ostalih podnesaka od 05.10.2021., 01.04.2022., 25.04.2022. – svaka radnja po 25 bodova. Ukupan zbir od 806,25 bodova pomnožen je sa iznosom od 2,00 € koliko iznosi vrijednost jednoga boda te je na taj način dobiven iznos od 1.612,50 €, koji su potom uvećani za iznos od 403,13 € na ime 25% PDV-a te iznose sudskih pristojbi na tužbu i odluku od po 26,55 €. Zbrajanjem navedenih iznosa dobiven je iznos parničnog troška koji je tužitelju prouzročen ovom parnicom u iznosu od 2.068,73 € koji iznos će mu platiti tužena koja je postupak izgubila u cijelosti.

17.1. Odluka o zateznim kamatama donesena je u skladu s odredbom čl.29 st.2 ZOO-a.

18. Slijedom svega naprijed izloženog odlučeno je kao u izreci.

U Splitu, 11. lipnja 2025.

S U D A C

Dunja Ljubičić

Pravna pouka: Protiv ove presude nezadovoljna strana ima pravo žalbe višem, županijskom sudu, u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa odluke. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka.

DNA: - punomoćniku tužitelja

- zz tuženika

- u spis