REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-7530/2024-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ivani Markotić, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB:84397956623, protiv tuženika Generali osiguranje d.d., Zagreb, Slavonska Avenija 1B, OIB:10840749604, kojeg zastupa punomoćnica Sanja Tambić, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, nakon javne i glavne rasprave održane i zaključene dana 13. svibnja 2025. u nazočnosti punomoćnice tužitelja LM, diplomirane pravnice i punomoćnice tuženika Mirne Bulić Hrmek, odvjetnice, dana 11. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Generali osiguranje d.d., Zagreb, Slavonska Avenija 1B, OIB:10840749604, isplatiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje iz Zagreba, Mihanovićeva 3, OIB:84397956623 na ime naknade štete iznos od 19.272,39 EUR uz pripadajuću zateznu kamatu koja teče od dana podnošenja tužbe pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima) sve u roku od 15 dana".

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 1.250,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11. lipnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi od dana 17.12.2024. tužitelj navodi da je njegov osiguranik NM smrtno je stradao u prometnoj nezgodi dana 09.10.2021. godine u Zagrebu na adresi [adresa]. Nezgodu je prouzročio IM koji je upravljao osobnim automobilom registarske [registarska oznaka] osiguranim kod tuženika policom broj [broj police]. Odgovornost osiguranika tuženika za predmetnu nezgodu proizlazi iz Potvrde MUP-a, PU Zagrebačka, I postaja prometne policije Zagreb Klasa 211-04/21- K/932, ur. broj 511-19-44/06-K-57/2021 od 4.1.2022. kao i iz činjenice da je osiguranik tuženika IM u postupku koji je vođen pred Županijskim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem K-42/2023 proglašen krivim za izazivanje predmetne prometne nezgode u kojoj je jedna osoba smrtno stradala.

2. Udovici pokojnog osiguranika NM, ŠM je rješenjem HZMO broj 761613 od 25.11.2021. godine priznato pravo na obiteljsku mirovinu počevši od 9.10.2021. Isplatom obiteljske mirovine korisniku ŠM tužitelj trpi štetu u smislu odredbe čl. 161 ZOMO. Tužitelj je u razdoblju od 9.10.2021. do 31.8.2024. godine isplatio svojoj osiguranici na ime obiteljske mirovine iznos od 19.272,39 EUR. U skladu s člankom 162. Zakona o mirovinskom osiguranju (dalje ZOMO), HZMO ima pravo na naknadu štete od osobe koja je prouzročila smanjenje radne sposobnosti, djelomičan ili potpuni gubitak radne sposobnosti, tjelesno oštećenje ili smrt osigurane osobe. U ovom slučaju za štetu je odgovoran tuženik Generali osiguranje d.d. kao društvo za osiguranje kod kojeg je motorno vozilo kojim je prouzročena šteta bilo osigurano od odgovornosti za štetu (čl. 164. ZOMO).

3. Tužitelj se obratio tuženiku sa odštetnim zahtjevom 16.9.2024., no tuženik je isti otklonio kao neosnovan. Tuženik odgovara tužitelju za štetu nastalu isplatom invalidske mirovine temeljem odredaba članka 161., a u vezi s člankom 162. Zakona o mirovinskom osiguranju. Stoga tužitelj predlaže da sud nakon provedene glavne rasprave donese presudu kojom će naložiti tuženiku isplatu iznosa od 19.272,39 EUR, uvećano za zateznu kamatu tekuću od dana podnošenja tužbe pa do isplate. Tužitelj uz tužbu kao dokaze prilaže odštetni zahtjev od 16.9.2024 i tuženikov odgovor, potvrdu MUP-a, PU Zagrebačka, I postaja prometne policije Zagreb Klasa 211-04/21- K/932, UR. Broj 511-19-44/06-K-57/2021 od 4.1.2022., rješenje HZMO broj 761613 od 25.11.2021. i obračun tužitelja za predmet OB 03392720649 NM za razdoblje od 9.10.2021. do 31.8.2024.

4. Tuženik priznaje nastanak štetnog događaja, osporava odgovornost, osnov i visinu. Ističe da nije prijeporan nastanak štetnog događaja u kojem je sudjelovalo vozilo registarskih oznaka [registarska oznaka] i u kojem je smrtno stradao osiguranik tužitelja. Međutim, tužitelj navodi, a ne dostavlja kaznenu presudu Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj K-42/2023, a iz dostavljene potvrde MUP-a PU Zagrebačke nije moguće utvrditi okolnosti prometne nesreće slijedom čega tuženik nije u mogućnosti očitovati se o svojoj odgovornosti, te istu u trenutku davanja odgovora na tužbu i osporava. U odnosu na pitanje primjene zakonskih odredbi na konkretan slučaj, tuženik ističe kako su za ocjenu osnovanosti predmetnog zahtjeva tužitelja mjerodavne odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (dalje u tekstu: ZOOP) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju (vrijeme isplate svakog pojedinog iznosa), a ne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju kako to u tužbi navodi tužitelj. Naime, kod pitanja primjene mjerodavnog materijalnog prava, valja imati na umu kako je tuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja, pa tako i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti. U konkretnom slučaju, riječ je obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti, a koja materija je uređena odredbama ZOOP-a, zbog čega se na konkretan odnos ovdje tužitelja i tuženika kao osiguratelja, vezano za utvrđivanje visine i obima obveze tuženika, ima primjenjivati materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, u ovome slučaju, odredbe ZOOP-a. Obveza tuženika uređena je ZOOP-om temeljem kojeg Zakona je i zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti te time tuženik može odgovarati samo u okviru predmetnog Zakona i njime preuzetih obveza. Sukladno odredbama ZOOP-a, obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuje i iznosa koji bi bili isplaćeni da je razlog isplati bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik. Navedeni stav izražen je, primjerice, u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 552/2022 i broj Rev 12/2022, kao i odluci Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1069/2022 te se na iste tuženik poziva. Slijedom navedenog, a uzimajući u obzir potraživanje tužitelja i navode iz tužbe, jasno je kako je tužbeni zahtjev neosnovan jer tužitelj nije dokazao da trpi štetu sukladno odredbama materijalnog prava koje se ima primijeniti u konkretnom slučaju. Podredno, tuženik predlaže da tužitelj dostavi naloge o isplati mirovine kako bi se utvrdilo točno vrijeme nastanka štete tužitelju za svaku isplatu, a ovo osobito obzirom na primjenu trogodišnjeg zastarnog roka za svaku pojedinu isplatu koja znači nastanak štete, a o čemu se jasno se izjasnio u Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim odlukama, od kojih tuženik ukazuje na: Rev x 800/2012 i Rev 454/2008-2. S obzirom na sve naprijed navedeno, tuženik osporava odgovornost, osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti te predlaže da sud po provedenom parničnom postupku odbije tužitelja sa tužbom i tužbenim zahtjevom te mu naloži da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude pa sve do isplate.

5. Tužitelj je u cijelosti ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva. Vezano uz prigovor relevantnog zakona ističe kako se pravo na mirovinu i isplatu iste vrši sukladno odredbama ZOMO-a pa tako i naknadu štete u ovom slučaju tužitelj potražuje temeljem članka 161. do 170. ZOMO. Neosnovano tuženik smatra da bi se u konkretnom slučaju trebale primijeniti odredbe članka 27. ZOOP-a jer u slučajevima kada tužitelj potražuje naknadu štete od drugih pravnih ili fizičkih osoba također primjenjuje odredbe ZOMO-a, a ne posebne zakone tih pravnih ili fizičkih osoba jer bi po takvom shvaćanju svaka od njih trebala imati neki svoj lex specialis, a nema. U prilog navedenom ide i činjenica da je članak 27. ZOOP-a kontradiktoran sam sebi. Naime, propisuje da HZMO ima pravo na naknadu stvarne štete, koja obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, i to sva novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu. Nadalje, odredbe ZOOP primjenjuju se na štete nastale iz prometnih nezgoda, a odredbe ZOMO na štete nastale isplatom mirovine pa je i s tog osnova tuženikov prigovor neutemeljen jer tužitelj potražuju štetu nastalu isplatom mirovine. Tužitelj smatra da je ZOMO lex specialis u odnosu na materiju mirovinskoga osiguranja jer se ovim Zakonom propisuje sto predstavlja štetu za Zavod, od koga Zavod ima pravo potraživati štetu, u kojem opsegu ima pravo istu potraživati, od kada teče zastara i si. Osim toga, članak 170. ZOMO-a propisuje kako se, pri utvrđivanju prava na naknadu štete nanesene Zavodu, primjenjuju odgovarajuće odredbe Zakona o obveznim odnosima ako nisu u suprotnosti s odredbama ZOMO-a. Dakle, ZOMO, kao lex specialis, ovom odredbom stavlja odredbe članaka 161. do 165. iznad općeg zakona Republike Hrvatske iz razloga sto se navedenim člancima ureduje specifična materija naknade štete. U odnosu na prigovor da je članak 161. stavak 2. ZOMO-a suprotan članku 27. Zakona o obveznim osiguranjima o prometu, Ustavni sud ističe da nije nadležan ocjenjivati međusobnu usklađenost dva zakona. U nadležnosti je redovnih sudova koji će zakon primijeniti kao mjerodavan u konkretnom slučaju. Ukoliko bi se takva primjena smatrala arbitrarnom, moguće ju je osporavati u postupku u povodu ustavne tužbe osobe koja smatra da su joj povrijeđena ustavna prava." U vezi prethodno navedenih pravnih stavova treba istaknuti da su prema odredbi čl. 30. st. 1. Ustavnog zakona o ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 99/1999. i 29/2002.) odluke i rješenja Ustavnog suda obvezatni i dužna ih je poštivati svaka fizička i pravna osoba.Iz navedenoga proizlazi da primjena odredbi čl. 27. ZOOP-a na konkretni slučaj predstavlja ne samo potpuno ignoriranje odredbi čl. 161. ZOMO-a za koje je Ustavni sud Republike Hrvatske utvrdio da su u skladu s Ustavom već izravno miješanja sudbene vlasti u ustavna ovlaštenja Hrvatskog sabora, što pak je suprotno načelu diobe vlasti iz odredbi čl. 4. Ustava Republike Hrvatske. Nadalje, tužitelj ističe i načelo lex posterior derogat legi priori. Naime, ZOOP je u osnovnom tekstu stupio na snagu 1. 6.2006., a dopuna odredbe čl. 27. kojom je dodana stavak 5., člankom 14. Zakona o izmjenama dopunama ZOOP-a, stupila je na snagu 1.7.2013., a i ta sa dopuna odnosi na Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, a ne na tužitelja. ZOMO je pak u osnovnom tekstu, dakle i u nepromijenjenim odredbama cl. 164. stupio na snagu 1.1.2014., a odredbe čl. 161. koje su promijene cl. 41. Zakona o izmjenama i dopunama ZOMO-a ("Narodne novine", br. 115/18), stupile su na snagu 1.1. 2019. Dakle, ZOMO je u odnosu na ZOOP noviji propis te po tom načelu derogira odredbe ZOOP-a koje bi na drugi način regulirale istu materiju. S druge strane, ZOOP ni po čemu u odnosu na ZOMO nije specijalni propis budući da je u članku 164. st. 1. ZOMO-a izrijekom propisano da zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 161. ovog Zakona "i izravno o društava za osiguranje kod kojeg su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete)" te se nikakvom logikom primjena tog zakona ne može isključiti u odnosu na društva za osiguranja pa tako ni u odnosu na tuženika. Osim toga, sudska praksa, odnosno odluke na koju se tuženik poziva nisu niti svojom argumentacijom primjenjive za ovaj slučaj, budući da se sve odnose na razdoblje prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", br. 116/2018.), kojim su, medu ostalim, primijenjene i odredba čl. 161. ZOMO-a, odnosno na isplate koje je tužitelj izvršio prije 1. siječnja 2019. godine. U konkretnom slučaju utuženo je razdoblje od 9.10.2021. do 31.08.2024 godine te je jasno da se na isto primjenjuju odredbe ZOMO-a iz 2019. godine. Tužitelj ističe kako se pravo na mirovinu i isplatu iste vrši sukladno odredbama ZOMO-a pa tako i naknadu štete u ovom slučaju tužitelj potražuje temeljem članka 161. do 170. ZOMO kojima je na jasan i nedvojben način regulirano sto za Zavod predstavlja štetu, od koga se ta šteta ima potraživati te kolika je visina te štete. Slijedom navedenog tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije je neosnovan i paušalan. Tužitelj ističe da su prigovori tuženika koji se odnose na osnovu i visinu tužbenog zahtjeva neutemeljeni u cijelosti. Osnova tužbenog zahtjeva je rješenje tužitelja broj 761613 od 25.11.2021 kojim je udovici pokojnog osiguranika ŠM priznato pravo na obiteljsku mirovinu, a koje je dostavljeno kao prilog tužbi i temeljem kojeg se i danas vrsi isplata obiteljske mirovine. Visinu štete tužitelj je dokazao obračunima, priloženima uz tužbu, koji imaju značenje javne isprave. Naime, tužitelj je temeljem članka 127. ZOMO pravna osoba sa javnim ovlastima ovlaštena izdavati potvrde o onom sto je u njegovoj nadležnosti. Visinu naknade štete tužitelj je sačinio na temelju zakonskih ovlasti, o tome je izdao obračun koji se sukladno članku 159. Zakona o općem upravnom postupku (NN 47/09) smatra javnom ispravom. Naime, prije sastavljanja takvog obračuna vrsi se uvid u banku podataka tužitelja, a u kojoj su precizno navedene sve isplate invalidske mirovine izvršene prema osiguranicima u predmetnom razdoblju (uvid u presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-552/08, Rev-x-436/10, Rev-x-456/14). Tužitelj je temeljem članka 127. ZOMO pravna osoba sa javnim ovlastima ovlaštena izdavati potvrde o onom sto je u njegovoj nadležnosti. U tom smislu Vrhovni sud je jasno zauzeo pravno stajalište: "Tužitelj je javna ustanova koja prema odredbi čl. 127. st. 2. ZMO ima javne ovlasti u rješavanju o pravima i obvezama iz mirovinskog osiguranja, pa suprotno revizijskim navodima ovjerena dokumentacija tužitelja o isplatama mirovine osiguraniku UM na kojoj se temelji utvrđenje sudova da je istom u utuženom razdoblju isplaćena mirovina u visini iznosa od 214.959,18 kn predstavlja javnu ispravu koja dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje, sukladno odredbi čl. 230. st. 1. ZPP. No ako bi se i prihvatila tvrdnja tuženika da nije riječ o javnoj ispravi to ne bi značilo da se i tada te dokumentacije ne bi mogla uzeti dokazanom navedena činjenica."

6. Punomoćnici stranaka su na pripremnom ročištu održanom dana 13.5.2023. predložili da se bitne činjenice potrebe za donošenje odluke utvrde čitanjem dostavljene dokumentacije. Ujedno je tužitelj predao sudu i protivnoj stranci primjerak pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem K-42/2023 kojom je osiguranik tuženika IM proglašen krivim za izazivanje prometne nezgode od dana 9.10.2021. u kojoj je smrtno stradao NM, nakon čega je tuženik odustao od prijedloga za pribavom kaznenog spisa te više nije osporavao odgovornost svog osiguranika. Stoga je sud na istom ročištu sukladno čl. 292 a st. 2 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u nastavku ZPP-a) zaključio prethodni postupak, proveo i zaključio glavnu raspravu. Bitne činjenice potrebne za donošenje odluke utvrdio je čitanjem naprijed pobrojane dokumentacije te ocjenjujući sadržaj iste sukladno čl. 8 ZPP-a sud utvrđuje da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

7. Predmet spora je regresni zahtjev tužitelja za isplatu obiteljske mirovine koju je isplatio u razdoblju od 9.10.2021. do 31.8.2024. u ukupnom iznosu od 19.272,39 EUR udovici pokojnog osiguranika NM stradalog u prometnoj nesreći dana **.**.2021., ŠM kojoj je pravo na isplatu istih određeno rješenjem tužitelja broj 761613 od dana 25.11.2021.

8. Isplata mjesečnih iznosa obiteljske mirovine u navedenom razdoblju tužitelj dokazuje obračunom isplata od dana 17.9.2024. (list 14 spisa) koji ima značenje javne isprave temeljem čl. 159 st. 1 i st. 2 Zakona o općem upravnom postupku (NN 47/2009, 110/21), iz kojeg je razvidno da iste iznose ukupno 19. 272,39 EUR, a koji iznos tužitelj i potražuje od tuženika u ovom postupku. Nesporno je da se tužitelj prije podnošenja tužbe obratio tuženiku sa odštetnim zahtjevom koji je tuženik otklonio.

9. Tuženik je društvo koji se bavi poslovima osiguranja, između ostaloga i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, a što je uređeno odredbama ZOOP-a . Zbog toga se u konkretnom slučaju na definiranje prava i obveza tužitelja i tuženika kao osiguratelja glede utvrđivanja visine i opsega obveze tuženika primjenjuje materijalno pravo koje regulira tu materiju, dakle ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju, a to je vrijeme isplata invalidskih mirovina čiju naknadu tužitelj potražuje od tuženika u ovom postupku. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci poslovni broj Revd-3181/2021-2 od 14.9.2022. izrazio pravno shvaćanje da se u sporu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO) protiv društva za osiguranje radi naknade štete nastale isplatom invalidske ili obiteljske mirovine koju je HZMO isplatio svom osiguraniku, odnosno članovima osiguranikove obitelji primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u trenutku isplate mirovine. U ovoj pravnoj stvari isplata obiteljske mirovine odnosi se na razdoblje od 9.10.2021. do 31.8.2024. slijedom čega se primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (NN br. 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14. i 155/23, u nastavku ZOOP).

10. U članku 27. st. 1. ZOOP-a propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stavkom 2. istog zakonskog članka propisano je da se stvarnom štetom smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji, dok je stavkom 3. određeno, da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. U stavku 4. propisano je da se odredbe stavka 1., 2. i 3. tog članka odgovarajuće primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.

11. Tužitelj nije predlagao dokaze kojima bi se navedena razlika utvrdila. Prema čl. 219. st. 1. ZPP-a svaka stranka je dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika. Prema čl. 221.a) ZPP- a ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice će se zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 7 st. 1 ZPP-a). Budući sud nema stručnog znanja niti na temelju spisu priložene dokumentacije može utvrditi sporne okolnosti tj. postoji li i koliko iznosi razlika između iznosa obiteljske mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, to je tužitelj odbijen sa tužbenim zahtjevom za isplatu iznosa od 19.272,39 EUR uvećano za zateznu kamatu tekuću od 17.12.2024. pa do isplate.

12. Odluka o trošku se temelji na čl. 154 st. 1 i čl. 155 ZPP-a, prema vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tuženiku je priznat trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 250 bodova (Tbr.8.t.1) i zastupanja na ročištu održanom dana 13.5.2025. u iznosu od 250 bodova (Tbr. 9.t.1). Uz vrijednost jednog boda od 2,00 EUR i 25% PDV-a u iznosu od 250,00 EUR trošak iznosi 1.250,00 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom određenom po čl. 29 st. 2 ZOO-a, tekućom od dana 11.6.2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, plativo u roku od 15 dana.

U Zagrebu 11. lipnja 2025.

Sutkinja

Ivana Markotić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude stranke imaju pravo na žalbu koju mogu podnijeti u roku od 15 dana od primitka presude. Žalba se podnosi pisano, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju

2. Tuženiku po pun.