Republika Hrvatska

Trgovački sud u Zagreb

Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11, Zagreb

P-1730/2023-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Sanda Jeromela, u pravnoj stvari tužitelja: Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Miro Marinović, odvjetnik iz Zagreba, Pere Budmanija 5/4, protiv tuženika: HRVATSKA POŠTANSKA BANKA dioničko društvo, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene javne i glavne rasprave dana 13. svibnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i vještaka a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, danom objave 11. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 218829 sklopljenog dana 21.07.2008. godine između VU (prije Šep), Novska, Bana [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s jedne strane i Volksbank d.d., Zagreb, Varšavska ulica 9, OIB: 78427478595 kao kreditora s druge strane, i to čl. 8. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi: „…u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Volksbank d.d. tečaju za devize važećem na dan dospijeća.“

II. Utvrđuje se da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 218829 sklopljenog dana 21.07.2008. godine između VU (prije Šep), Novska, Bana [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s jedne strane i Volksbank d.d., Zagreb, Varšavska ulica 9, OIB: 78427478595 kao kreditora s druge strane, a kojim je ugovornim odredbama ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva temeljem jednostrane odluke pravnog prednika tuženika Volksbank d.d., Zagreb, Varšavska ulica 9, 78427478595, i to čl. 2.1. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi:

„…promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.“

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati iznos od 3.510,57 EUR sa zateznim kamatama koje teku :

-na iznos od 0,44 EUR 1.9.2008. do isplate

-na iznos od 3,61 EUR 1.10.2008. do isplate

-na iznos od 18,61 EUR 30.10.2008. do isplate

-na iznos od 7,39 EUR 1.12.2008. do isplate

-na iznos od 21,43 EUR 2.1.2009. do isplate

-na iznos od 23,17 EUR 2.2.2009. do isplate

-na iznos od 24,43 EUR 2.3.2009. do isplate

-na iznos od 22,16 EUR 1.4.2009. do isplate

-na iznos od 21,67 EUR 4.5.2009. do isplate

-na iznos od 18,99 EUR 1.6.2009. do isplate

-na iznos od 15,56 EUR 1.7.2009. do isplate

-na iznos od 16,75 EUR 3.8.2009. do isplate

-na iznos od 18,48 EUR 1.9.2009. do isplate

-na iznos od 20,68 EUR 1.10.2009. do isplate

-na iznos od 20,26 EUR 2.11.2009. do isplate

-na iznos od 23,41 EUR 1.12.2009. do isplate

-na iznos od 26,23 EUR 4.1.2010. do isplate

-na iznos od 28,39 EUR 1.2.2010. do isplate

-na iznos od 27,87 EUR 1.3.2010. do isplate

-na iznos od 33,13 EUR 1.4.2010. do isplate

-na iznos od 31,52 EUR 3.5.2010. do isplate

-na iznos od 34,27 EUR 1.6.2010. do isplate

-na iznos od 47,45 EUR 1.7.2010. do isplate

-na iznos od 44,23 EUR 2.8.2010. do isplate

-na iznos od 55,48 EUR 1.9.2010. do isplate

-na iznos od 49,77 EUR 1.10.2010. do isplate

-na iznos od 44,65 EUR 2.11.2010. do isplate

-na iznos od 59,35 EUR 1.12.2010. do isplate

-na iznos od 67,28 EUR 3.1.2011. do isplate

-na iznos od 60,03 EUR 1.2.2011. do isplate

-na iznos od 60,91 EUR 1.3.2011. do isplate

-na iznos od 2.562,99 EUR 26.03.2011. do isplate

po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., a od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.831,93 EUR sa zateznim kamatama tekućim od donošenja ove presude 11. lipnja 2025. do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 499,55 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika Nova hrvatska banka d.d. u kojoj navodi da je sa VU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] (dalje: prednik tužitelja) sklopio Ugovor o ustupu tražbine, kojim je tražbina koja je predmet ovog parničnog postupka u cijelosti prenesena na ovdje tužitelja kao novog vjerovnika. Prednik tužitelja je kao korisnik kredita sa pravnim prednikom tuženika Volksbank d.d., Zagreb, Varšavska ulica 9, OIB: 78427478595, kao kreditorom, dana 21.07.2008. sklopio Ugovor o kreditu broj: 218829 kojim je tuženik korisniku kredita stavio na raspolaganje iznos od 20.248,35 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Kredit, odnosno vraćanje kredita ugovoreno je sa valutnom klauzulom u valuti švicarski franak. Tužitelj nadalje navodi kako su ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta CHF, uz koju je vezana glavnica nezakonite i ništetne jer se o navedenim odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik prije sklapanja ugovora nije u potpunosti informirao korisnika kredita o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i osobama stranaka a na štetu korisnika kredita. Navodi kako je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do kraja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica – švicarski franak, čime je tuženik postupio protivno Zakonu o zaštiti potrošača. Smatra da Ugovor o kreditu sklopljen između prednika tužitelja i tuženika ispunjava uvjete iz ovih presuda jer je sklopljen unutar razdoblja obuhvaćenog kolektivnom presudom i sadrži ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Stoga u ovom postupku zahtijeva utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu kojim je ugovoreno vezanje glavnice kredita za valutu CHF i kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa temeljem jednostrane odluke prednika tuženika te povrat iznosa koje je tuženik primio temeljem te ništetne odredbe. Potražuje preplatu s osnove ništetne odredbe o vezanju glavnice za valutu CHF, čime smatra da je preplatio svoju obvezu po predmetnom kreditu i da ima pravo na razliku između nezakonito uvećanog anuiteta i početnog mjesečnog anuiteta. Navodi da ne raspolaže nikakvom dokumentacijom, osim Ugovorom o kreditu, slijedom čega da je od tuženika zahtijevao dostavu dodatne dokumentacije, ali da tuženik tom zahtjevu nije udovoljio. S obzirom da ne može postaviti određeni zahtjev za isplatu iznosa primljenih od strane tuženika temeljem ništetnih odredbi prije nego li mu tuženik dostavi potrebnu dokumentaciju te prije nego li se u ovom postupku, temeljem te dokumentacije, provede financijsko vještačenje, to podnosi stupnjevitu tužbu, kojom, u pogledu novčanog tužbenog zahtjeva, najprije zahtijeva da sud rješenjem naloži tuženiku dostavu odgovarajuće dokumentacije, kako bi naknadno mogao određeno postaviti tužbeni zahtjev za isplatu.

2. Tuženik prije upuštanja u raspravljanje navodi da na strani tuženika došlo do statusnih promjena i da je upisano pripajanje tuženika društvu Hrvatska poštanska banka d.d., čime je navedeno društvo postalo pravni slijednik tuženika. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da tužitelj nije ovlašten na podnošenje stupnjevite tužbe, u smislu odredbe čl. 186.b Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., dalje u tekstu: ZPP), jer on nije bio korisnik kredita pa mu tuženik nije bio dužan dostaviti nikakvu dokumentaciju vezanu za ispunjenje ugovora o kreditu. Nadalje, ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije, jer da se na citirane presude koje su donesene u kolektivnom potrošačkom sporu smiju pozivati samo potrošači, što tužitelj nedvojbeno nije. Međutim, sve i da se tužitelj smije u ovoj parnici pozivati na pravna stajališta donesena u navedenom kolektivnom potrošačkom sporu, tuženik ističe da je nastupila zastara utuženog potraživanja. Ovo stoga, što prema uvriježenom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske zastara potraživanja povrata onog što je plaćeno temeljem u potrošačkom sporu utvrđenih ništetnih odredaba počinje ponovno teći pravomoćnim okončanjem tog potrošačkog spora, što je u odnosu na plaćanja izvršena temeljem ništetnih klauzula o promjenjivoj kamatnoj stopi bilo 13. lipnja 2014. (kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/2013), a u odnosu na plaćanja koja su izvršena temeljem ništetnih valutnih klauzula 14. lipnja 2018. (kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017), a od tada do podnošenja tužbe u ovom predmetu da je protekao petogodišnji i trogodišnji zastarni rok. Zastara je u svakom slučaju nastupila i ako se ne primjenjuju pravna stajališta iz kolektivnog potrošačkog spora i to iz čl. 230. ZOO-a ukoliko se radi o naknadi štete, zastarni rok iz čl. 226. ZOO-a ukoliko se radi o povratu mjesečnih anuiteta ili čl. 371. ZOO-a ukoliko se radi o stjecanju bez osnove. U kolektivnom potrošačkom sporu pružena je tek apstraktna pravna zaštita, slijedom čega da je u svakoj parnici u kojoj se zahtijeva isplata pozivanjem na pravna stajališta iz kolektivnog potrošačkog spora potrebno utvrditi jesu li u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke za ništetnost odredbi ugovora o kreditu. U konkretnom slučaju te pretpostavke nisu ispunjenje, jer je valutna klauzula jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega nije dopušteno preispitivati njeno poštenje, a time niti ništetnost, u smislu odredbe čl. 81. i 84. ZZP-a/07. Navodi da je korisnik kredita bio adekvatno informiran, da tuženik nije mogao predvidjeti buduće kretanje tečaja za valutu CHF te da valutna klauzula ne uzrokuje značajnu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita. Osporava i visinu tužbenog zahtjeva.

3. Tužitelj u daljnjem tijeku postupka ostao je kod svih navoda iz tužbe, osporio navode tuženika osobito da nisu ispunjeni uvjeti za stupnjevitu tužbu jer je tužitelj i ustupitelj prije podnošenja tužbe zahtijevali od tuženika dokumentaciju potrebnu radi postavljanja tužbenog zahtjeva odnosno podredno predlaže navedeni dokazni prijedlog u smislu čl. 234. ZPP-a. Što se tiče aktivne legitimacije ostaje kod navoda je aktivno legitimiran temeljem Ugovora o kreditu i Ugovora o ustupu i da se narav ustupljene tražbine ne protivi prenošenju na tužitelja a što je potvrdila i sudska praksa. Smatra da zastara nije nastupila jer je podizanjem tužbe u tzv. "Kolektivnom sporu" dana 04.04.2012. prekinuta je zastara i prekid zastare za restitucijske zahtjeve temeljem ništetnosti odredbi kojima je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica, trajao je do 14.06.2018., kada je Visoki trgovački sud donio Presudu poslovni broj: PŽ-6632/17, kojom je utvrđeno da su ništetne odredbe kojima je ugovorena valuta CHF, uz koju je vezana glavnica, a nakon toga je zastarni rok počeo iznova teći. Da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare za individualne restitucijske zahtjeve, utvrđeno je Presudom i Rješenjem VSRH, poslovni broj: Rev-2245/2017, od 20.03.2018. godine (str. 7-10 Presude i Rješenja). Međutim, čak i da nije tako, na ovaj predmet bi se primijenilo navedeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH, posl. broj:

SU-IV-47/2020-2, pa bi zastarni rok počeo teći tek utvrđenjem ništetnosti u ovom postupku. Osporava da bi odredba kojom se veže glavnica uz valutu CHF korisniku kredita bila razumljiva i podložna je testu poštenosti a nije se o njoj pregovaralo. Tuženik se u inozemstvu zaduživao u valuti CHF i svoj je rizik u potpunosti prebacio na korisnika kredita i ostale potrošače koji su sklopili ovakav tipski i adhezijski ugovor o kojem se nije pregovaralo a nije ga informirao da je valuta CHF „valuta utočišta“ te da je ista sigurno ulaganje isključivo za tuženika i da je rizično sklapanje ovakvog ugovora. Spori prijedlog tuženika da se u potraživanje tužitelja uračunaju negativne razlike jer tuženik nije postavio zahtjev u tom smislu a podredno ističe prigovor zastare. Da je tuženik koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o kreditu utvrđeno je Presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: PŽ-6632/17 od 14.06.2018. koja utvrđenja obvezuju a u kojoj je potvrđeno da su odredbe kojima je ugovorena redovna kamata promjenjiva jednostranom odlukom tuženika koje su uvrštene u tuženikov tipski i adhezijski Ugovor neuočljive, nejasne i nerazumljive. U predmetnom Ugovoru nigdje nije sadržana metoda izračuna, referentna stopa ili drugi kriterij koji bi omogućio precizno utvrđivanje promjene kamatne stope, zbog čega su predmetne odredbe tim više nerazumljive, unatoč tome što ih tuženik pokušava prikazati razumljivima i transparentnima. Obzirom na navedeno, odredbe koje tuženiku omogućuju jednostrano mijenjanje kamatne stope podliježu testu poštenosti. Kako se radi o tipskom i adhezijskom ugovoru, o ovoj se odredbi očito nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao ikakvog utjecaja na sadržaj Ugovornih odredbi, što potvrđuje i Presuda Visokog trgovačkog suda broj: PŽ-6632/17 od 14.06.2018. Ukoliko sud ipak smatra da je potrebno dokazivati je li se o predmetnim odredbama u konkretnom slučaju pregovaralo, teret dokaza da se pregovaralo je na tuženiku. Nadalje, kriteriji za određivanje visine kamatne stope omogućili su tuženiku samostalno određivanje visine kamatne stope, a istodobno tužitelju onemogućili izračun i provjeru istih. Jedini, siguran kriterij u izračunu visine kamatne stope, je sama Odluka tuženika. Osim toga, tuženik je propustio tužitelja informirati o posebnom riziku koji se javlja kao posljedica sklapanja Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Naime, radi se o dugoročnom kreditu gdje je kamata dugoročno ovisna o posebno rizičnoj glavnici u valuti CHF i jednostranoj odluci tuženika, čime je ovakav način određivanja visine kamatne stope dodatno rizičan za tužitelja, dok sama cijena kredita nije niti određena, a niti odrediva. Zbog navedenog predmetne odredbe suprotne su načelu savjesnosti i poštenja, čime je nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, što je potvrđeno i u navedenoj presudi Visokog trgovačkog suda RH. Tužitelj je u tijeku ovog postupka dostavio kreditnu dokumentaciju.

4. Po provedenom financijskom vještačenju podneskom od 11. ožujka 2025. tužitelj je specificirao kondemnatorni tužbeni zahtjev na način da potražuje ukupno iznos od 3.510,57 EUR uvećano za zatezne kamate dok je u odnosu na ništetnost odredbi Ugovora o kreditu čija je visina vezana za visinu tečaja CHF u odnosu na HRK i uz promjenjivu kamatnu stopu vezanu za odluku tuženika, tužitelj samo specificirao o kojim se člancima Ugovora o kreditu radi i kako oni glase.

5. Obzirom da je dotadašnji punomoćnik tuženika izvijestio sud da ga više ne zastupa, to je navedeni podnesak tužitelja od 11. ožujka 2025. zajedno sa pozivom za ročište dostavljen izravno tuženiku ali se nije na njega očitovao niti pristupio na ročište 13. svibnja 2025.

6. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu, saslušao je svjedoka VU kao korisnika Ugovora o kreditu i proveo financijsko vještačenje po sudskom vještaku Petra Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. iz Zagreba.

7. Temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) ovaj sud je ocijenio konačno specificiran tužbeni zahtjev osnovanim.

8. Predmet spora jest utvrđenje ništetnosti valutne klauzule sadržane u odredbi čl. 8. Ugovora o kreditu, utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržane u odredbi čl. 2.1. Ugovora o kreditu te povrat iznosa koje je tuženik primio u okviru otplate kredita primjenom ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, koja tražbina ustupljena od strane korisnika kredita tužitelju.

9. Među strankama je sporna aktivna legitimacija, osnova, visina te zastara predmetnog potraživanja.

10. Sporno je jesu li navedene ugovorne odredbe Ugovora o kreditu ništetne, može li se tužitelj pozivati na pravna stajališta sudova izražena u kolektivnom potrošačkom sporu kojim je utvrđena ništetnost određenih ugovornih odredbi iz ugovora o potrošačkom kreditiranju koje su sklapale određene banke, među kojima i pravni prednik tuženika.

11. Predmetni Ugovor o kreditu broj: 218829 (list 200-206 spisa) sklopljen je 21.07.2008. između VU (prije [adresa]), [adresa], V [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s jedne strane i Volksbank d.d., Zagreb (pravni prednik tuženika), dakle između potrošača (u smislu odredbe čl. 3. toč.1. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03)) i pravne osobe kojim je odobren kredit u iznosu od 20.248,35 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize kreditora važećem na dan korištenja kredita. Prema odredbi čl. 2.1. Ugovora o kreditu korisnik kredita obvezao se platiti banci kamatu po redovnoj kamatnoj stopi od 6,40 % godišnje, koja kamata je promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora. Prema odredbi čl. 3. Ugovora namjena kredita je radi kupnje vozila, a prema odredbi čl. 4. kredit se ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti.

12. VU je kao ustupitelj sa tužiteljem Druga fundacija SPV d.o.o., kao primateljem, sklopila 10. lipnja 2023. Ugovor o ustupu (list 192-195 spisa) tražbine prema kojem ustupitelj ustupa primatelju sve svoje tražbine prema Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. (ranije Nova hrvatska banka d.d.) navedene u čl. 1. toga ugovora, kao i ostale ustupiteljeve tražbine koje bi postojala prema tuženiku a temeljile bi se ili bi proizlazile iz Ugovora o kreditu, zajedno da svim sporednim pravima (čl. 2.).

13. Činidba koja je predmet ustupa je odrediva, jer bez obzira na to što nije naveden konkretan novčani iznos sam ugovor sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada a po osnovi ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu.

14. Dakle, navedeni Ugovor o ustupu sklopljen je u smislu odredbe čl. 80. Zakona o obveznom odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 dalje: ZOO) prema kojoj odredbi vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Kako je predmetna tražbina novčana stoga ista nije niti strogo osobne naravi te se po naravi ne protivi ustupu.

15. Prema odredbi čl. 84. ZOO-a primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja, dakle identitet tražbine ustupom nije promijenjen pa stoga novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. Prema tome, novčana tražbina koja proizlazi iz ništetnosti (dijela) potrošačkog ugovora nije tražbina koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga niti je osobna tražbina i takvom tražbinom potrošač može slobodno raspolagati. Također navedeno podrazumijeva kako se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača, pa tako i pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača.

16. Slijedom navedenog nije osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

17. Nije sporno da je pred ovim sudom, pod poslovnim brojem P-1401/12, vođen parnični postupak između tužitelja POTROŠAČA – Hrvatske udruge za zaštitu potrošača i tuženika Zagrebačke banke d.d., Privredne banke d.d., Erste & Steiermärkische bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., Hypo Alpe- Adria Bank d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale – Splitska banka d.d. i Sberbank d.d. (ranije Volksbank d.d.), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

18. U pogledu istaknutog prigovora zastare relevantno je pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj: Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

19. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. postala je pravomoćna u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu dana 13. lipnja 2014. na temelju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., ali samo za 1. do 7. tuženika, ali ne i za 8. tuženika odnosno Sberbanku d.d., obzirom je presudom Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/13 od 13 lipnja 2014. prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/2012 od 04. srpnja 2013. bila djelomično preinačena na način da je tužbeni zahtjev u odnosu na tuženika Sberbanku d.d. bio odbijen kako u pogledu ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi tako i u pogledu valutne klauzule. Tu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske kasnije je potvrdio i Vrhovni sud RH presudom Revt-249/14 od 09. travnja 2015., međutim Odlukom Ustavnog suda RH posl. br. U-III-2521/2015 i dr. od 13.12.2016. ukinuta je presuda Vrhovnog suda RH u dijelu u kojem je potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na 8. tuženika Sberbanku te je predmet vraćen Vrhovnom sudu RH na ponovni postupak. U ponovljenom postupku Vrhovni sud RH je rješenjem br. Revt-575/16 od 03. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev prema Sberbanci d.d. i vratio predmet na ponovno suđenje Visokom trgovačkom sudu RH.

20. Tek novom odlukom, odnosno presudom posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Visoki trgovački sud RH je konačno potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. glede nepoštenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u odnosu na tuženika Sberbanku d.d. čime je presuda postala pravomoćna i prema toj banci. Navedena presuda Visokog trgovačkog suda RH od 14. lipnja 2018. potvrđena je i presudom Vrhovnog suda RH br. Revt-2221/18 od 3. rujna 2019.

21. Slijedom navedenog, a kako je u ovom postupku tuženik upravo slijednik Sberbanke d.d., istaknuti prigovor zastare nije osnovan, jer je zastara počinje teći od 14. lipnja 2018. a tužba je podnesena 13. lipnja 2023., dakle unutar općeg zastarnog roka od pet godina u smislu odredbe čl. 225. ZOO- a.

22. U konkretnom slučaju sud je vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014.(u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. te odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. ) kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. (a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.), kojima je, između ostalog, utvrđeno:

- da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 dalje u tekstu ZZP/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09 dalje u tekstu ZZP/07.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima i

- da je tuženik u razdoblju 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

23. Odredbom čl. 502. c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Pritom valja ukazati i da pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, što potvrđuje i činjenica da je zakonodavac posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" broj 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate.

24. Prema čl. 138.a ZZP/07 odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. toga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

25. Pojam naknade štete iz odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača obuhvaća sve postupke pokrenute radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne samo naknadu štete kako je definirana odredbom čl. 1046. ZOO-a, jer tako uskim tumačenjem odredba čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača onda ne bi imala smisla.

26. Prema tome sud je vezan za shvaćanje izraženo u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu donesenoj u postupku u povodu kolektivne tužbe, a prema kojoj je, između ostalih, i tuženik u razdoblju kada je zaključen predmetni Ugovor o kreditu povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je kao ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (tako i u odluci Vrhovnog suda RH , poslovni broj: Rev- 3740/18-7 od 4. ožujka 2020.) te zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorio promjenjivu kamatnu stopu sukladno jednostranim odlukama tuženika (tako i u odluci Vrhovnog suda RH, broj. Rev- 3142/18-2 od 19. ožujka 2019.) te se ista odnose se i na predmetni ugovor o kreditu.

27. Naime, Ugovor o kreditu sklopljen je 21. srpnja 2008., dakle, u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima jer potrošači nisu dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose.

28. Također iz iskaza saslušane svjedokinje VU (prije Ć) proizlazi da je trebala kredit radi kupnje vozila, da je došla u autokuću (nije se sjećala točno koju radi proteka vremena budući da je ugovor o kreditu sklopljen 2008.) i u autokući rečeno joj je da kredit je najpovoljniji kod tuženika (banka), u valuti CHF i nije joj ponuđena nikakva druga opcija. Svjedokinja je iskazala da sa bankom nije imala nikakvih doticaja već je isključivo razgovarala sa zaposlenicima autokuće te su joj rekli da imaju već unaprijed pripremljeno sve za kreditiranje u CHF i nisu ništa rekli vezano uz valutnu klauzulu niti je znala što je valutna klauzula. Nadalje, iskazala je da je predmetni kredit otplatila u cijelosti, da je rata narasla sa 1.400,00 kn na 1.800,00 kn te da ne bi uzela kredit da je znala da će tako narasti.

29. Dakle, iz iskaza svjedokinje koji je iskaz sud prihvatio budući je isti logičan, životan i uvjerljiv, proizlazi da ista nije od strane bankarskog djelatnika tuženika uopće prilikom potpisivanja ugovora upozorena na nikakve specifične rizike porasta vrijednosti valute CHF kao „valute utočišta“ (siguran za tuženika kao ulagača, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), niti joj je itko objasnio na koji način će se mijenjati kamatna stopa. Navedena svjedokinja sklopila je Ugovor o kreditu a da uopće nije bila kod tuženika odnosno njegovog prednika, dakle nije dobila informacije koje su bile potrebne da shvati što odredbe o valutnoj klauzuli podrazumijevaju i koje rizike nose te je isto dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne.

30. Predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenljiva i ovisi o jednostranoj odluci banke. Prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora pravni prednik tuženika i potrošač nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Navedeno je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Stoga su i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene i time ništetne.

31. Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora o kreditu sadržana u čl. 2.1. Ugovora o kreditu ništetna je i prema odredbama ZOO-a jer je ista protivna i odredbama čl. 269. st. 2., čl. 271. i čl. 272. st. 1. ZOO-a.

32. Činidba ugovornih kamata u toj odredbi nije određena niti odrediva jer je tom odredbom ugovorena promjena kamatne stope na način da je tuženik ovlašten izvršiti promjenu visine i načina obračuna kamatne stope sukladno svojoj odluci o kamatama i naknadama, bez navođenja bilo kakvog mjerljivog kriterija o kojem takva promjena visine i načina obračuna kamatne stope ovisi. Činidba kako je ugovorena u točki 2.1. ugovora o kreditu nije određena niti odrediva jer ne sadrži određene kriterije s pomoću kojih se može odrediti visina kamatne stope, već jedna stranka po vlastitoj odluci može odrediti činidbu po vlastitom nahođenju.

33. Slijedom navedenog ovaj je sud prihvatio tužbeni zahtjev na utvrđenje da su ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi pa je odlučeno kao u točkama I. i II. izreke.

34. Kako je visina predmetnog potraživanja između stranaka bila sporna, to je provedeno financijsko knjigovodstveno vještačenje radi utvrđenja visine potraživanja u vidu preplaćenih iznosa anuiteta s osnove valutne klauzule i promjenjive redovne kamatne stope, sa zadatkom utvrditi preplaćene iznose uslijed otplate kredita u odnosu na iznose koje bi bio dužan korisnik kredita platiti da se od početka otplate do dana konačne otplate primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i da se od početka otplate do dana konačne otplate primjenjivao ugovoreni tečaj CHF spram kune na dan isplate kredita, uz zasebno iskazivanje negativnih razlika.

35. Iz nalaza i mišljenja Centra za financijska vještačenja d.o.o. po vještakinji Petri Blašković od 25. veljače 2025. (list 220-227 spisa) proizlazi da je Ugovor o kreditu sklopljen 21.7.2008. a isplaćen 23.7.2008., a kako je rok otplate bio 7 godina, to se radi o prijevremenoj otplati kredita. Pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do prijevremene otplate kredita nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj, ukupno više plaćeno zbog promjene kamatne stope u razdoblju od početka otplate kredita do prijevremene otplate kredita iznosi 130,62 EUR a ukupno više plaćeno između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i početnog tečaja za CHF u razdoblju od početka otplate kredita do prijevremene otplate kredita iznosi 3.379,95 EUR, odnosno sveukupan iznos koji je više plaćen za vrijeme otplate kredita, uslijed promjene kamatne stope i tečaja (u odnosu na početni tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita), iznosi 3.510,57 EUR. Vještakinja je napomenula kako kamatna stopa i tečaj za vrijeme otplate kredita do prijevremene otplate kredita nisu bili niži od početno ugovorene kamatne stope i od tečaja koji se koristio prilikom isplate kredita pa shodno navedenom nema ni negativnih razlika.

36. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. jer je isti detaljan, izrađen u skladu s pravilima struke te tuženik nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje.

37. Sukladno provedenom vještačenju tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev podneskom od 11. ožujka 2025. na način da uz utvrđenje ništetnim odredbi ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu potražuje isplatu ukupnog iznosa od 3.510,57 EUR.

38. Budući da je tužbeni zahtjev, u konačnici, određen po pitanju glavnog i sporednih potraživanja, to su prigovori tuženika koji se tiču navodne nedopuštenosti stupnjevite tužbe postali bespredmetni.

39. Dakle, tužitelj je u ovom postupku najprije podnio stupnjevitu tužbu u odnosu na kondemnatorni tužbeni zahtjev, u smislu odredbe čl. 186.b st. 3. ZPP-a, budući da bez podataka koje mu tuženik nije dao, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnog odnosa iz Ugovora o kreditu bio dužan dati, s obzirom da je korisnik kredita na tužitelja prenio tražbine koje je imao prema tuženiku po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, kao i bez provođenja financijskog vještačenja temeljem tih podataka, tužitelj nije mogao odrediti novčani iznos čiju isplatu potražuje po osnovi ništetne valutne klauzule. Tek nakon što je financijski vještak pribavio od tuženika potrebne podatke i izračunao iznos navedene preplate, tužitelj je mogao određeno postaviti tužbeni zahtjev, što je inače obveza svakog tužitelja od samog podnošenja tužbe, u smislu odredbe čl. 186. st. 1. ZPP-a, samo što se kod stupnjevite tužbe taj trenutak odgađa do dostave potrebnih podataka i/ili provedbe odgovarajućeg vještačenja. Određenjem novčanog iznosa čiju isplatu potražuje u ovom postupku tužitelj nije preinačio tužbu, već je postupio sukladno svojoj obvezi iz čl. 186. st. 1. ZPP-a te odredio tužbeni zahtjev u pogledu glavne stvari.

40. Prema odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi, dok je prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

41. Dakle, budući su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Stoga, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta na ime razlike koja proizlazi iz promjene tečaja CHF te razlike zbog promijene kamatne stope sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinog iznosa razlike do isplate, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, budući da se tuženika, koji je sastavio predmetne, nepoštene odredbe, ne može smatrati poštenim stjecateljem.

42. Prema odredbi članka 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Budući da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 utvrđeno da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, iz toga proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene stoga na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne i to od dana izvršenih plaćanja, koji su utvrđeni na temelju nalaza i mišljenja vještaka. Naime tuženik se kao ugovorna strana bio dužan rukovoditi načelom savjesnosti i poštenja, što nije učinio iako je toga morao biti svjestan. Slijedi stoga da mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate iznosa većeg od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.

43. S obzirom da su svi prigovori tuženika otklonjeni te da je financijskim vještačenjem utvrđeno da je tuženik po osnovi ništetne valutne klauzule sadržane u Ugovoru o kreditu primio iznos od 3.379,95 EUR, koji iznos ne bi primio da se za cijelo vrijeme otplate primjenjivao početni tečaj za CHF (pri čemu tuženik nije istaknuo prigovor radi prebijanja tražbine po osnovi ispunjenja ugovora u visini utvrđenih negativnih tečajnih razlika, niti je u tom pogledu podnio kompenzabilnu protutužbu), to je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev i naložiti tuženiku isplatu navedenog iznosa sa zateznim kamatama. Također, valjalo je prihvatiti tužbeni zahtjev i naložiti tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 130,62 EUR, kojeg je primio temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sa zateznim kamatama.

44. Zatezne kamate teku od dana kada je prednik tuženika primio navedene iznose, jer se isti smatra nepoštenim stjecateljem, u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a.

45. Stoga je tuženiku naloženo da isplati tužitelju ukupan iznos od 3.510,57 EUR, kako je odlučeno pod točkom III. izreke.

46. Stopa zateznih kamata određena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.

47. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, ("Narodne novine" broj 138/23 - dalje: Tarifa). Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7/1 Tarife), sastav podneska od 5. veljače 2024. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife), za sastav podneska od 11. ožujka 2025. u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 8/3 Tarife), trošak pristupa na ročišta 15. srpnja 2024., 18. listopada 2024. i 13. svibnja 2025. u iznosu od po 200,00 eura (Tbr. 9/1 Tarife), što uvećano za trošak PDV-a (Tbr. 42 Tarife) ukupno iznosi 1.312,50 eura. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 56,48 eura i presudu u iznosu od 112,95 eura te trošak financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 350,00 eura, odnosno ukupni parnični trošak u iznosu od 1.831,93 eur, sa zakonskim zateznima kamatama u smislu odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, kako je i odlučeno pod točkom IV. izreke ove presude.

48. Tužitelju nije priznat trošak ročišta za objavu presude budući isti nisu bili potrebi za vođenje ovog postupka, kao i preko dosuđenog iznosa troškova, kako je odlučeno kao pod točkom V. izreke.

U Zagrebu, 11. lipnja 2025.

Sudac:

Sanda Jeromela

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dostave pisanog otpravka odnosno od dana objave ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu. Žalba se podnosi ovom sudu a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

1. tužitelju po odvj. uz nalog o sudskoj pristojbi na presudu u iznosu od 112,95 EUR

2. tuženiku

3. pisarnica – kal. 60 dana