Republika Hrvatska

Trgovački sud u Zagreb

Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11, Zagreb

P-1342/2023-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Sanda Jeromela, u pravnoj stvari tužitelja: Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Miro Marinović, odvjetnik iz Zagreba, Pere Budmanija 5/4, protiv tuženika: Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnica Mateja Vidaković, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene javne i glavne rasprave 13. svibnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i tuženika, danom objave 11. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 029- 50-2834062 sklopljenog dana 16.05.2005. između PK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, s jedne strane i Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kao kreditora s druge strane, i to čl. 7. u dijelu koji glasi: „…u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…“.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 777,69 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku :

-na iznos od 0,11 EUR 27.9.2005. do isplate

-na iznos od 0,12 EUR 27.10.2005. do isplate

-na iznos od 0,35 EUR 28.11.2005. do isplate

-na iznos od 1,80 EUR 28.10.2008. do isplate

-na iznos od 3,37 EUR 29.12.2008. do isplate

-na iznos od 4,50 EUR 27.1.2009. do isplate

-na iznos od 5,00 EUR 27.2.2009. do isplate

-na iznos od 3,66 EUR 27.3.2009. do isplate

-na iznos od 3,93 EUR 28.4.2009. do isplate

-na iznos od 1,75 EUR 27.5.2009. do isplate

-na iznos od 0,14 EUR 29.6.2009. do isplate

-na iznos od 0,57 EUR 27.7.2009. do isplate

-na iznos od 1,42 EUR 27.8.2009. do isplate

-na iznos od 1,34 EUR 28.9.2009. do isplate

-na iznos od 0,49 EUR 27.10.2009. do isplate

-na iznos od 2,10 EUR 27.11.2009. do isplate

-na iznos od 3,38 EUR 28.12.2009. do isplate

-na iznos od 5,21 EUR 27.1.2010. do isplate

-na iznos od 4,80 EUR 28.2.2010. do isplate

-na iznos od 7,28 EUR 29.3.2010. do isplate

-na iznos od 6,81 EUR 27.4.2010. do isplate

-na iznos od 7,73 EUR 27.5.2010. do isplate

-na iznos od 15,69 EUR 28.6.2010. do isplate

-na iznos od 14,05 EUR 27.7.2010. do isplate

-na iznos od 19,05 EUR 27.8.2010. do isplate

-na iznos od 17,32 EUR 27.9.2010. do isplate

-na iznos od 14,54 EUR 27.10.2010. do isplate

-na iznos od 20,41 EUR 29.11.2010. do isplate

-na iznos od 27,87 EUR 28.12.2010. do isplate

-na iznos od 22,59 EUR 26.1.2011. do isplate

-na iznos od 24,44 EUR 28.2.2011. do isplate

-na iznos od 22,09 EUR 28.3.2011. do isplate

-na iznos od 22,51 EUR 26.4.2011. do isplate

-na iznos od 32,51 EUR 26.5.2011. do isplate

-na iznos od 33,49 EUR 27.6.2011. do isplate

-na iznos od 41,80 EUR 26.7.2011. do isplate

-na iznos od 37,51 EUR 30.8.2011. do isplate

-na iznos od 32,81 EUR 9.9.2011. do isplate

-na iznos od 32,21 EUR 17.10.2011. do isplate

-na iznos od 31,85 EUR 15.11.2011. do isplate

-na iznos od 34,08 EUR 15.12.2011. do isplate

-na iznos od 36,03 EUR 16.1.2012. do isplate

-na iznos od 36,29 EUR 15.2.2012. do isplate

-na iznos od 34,94 EUR 15.3.2012. do isplate

-na iznos od 35,85 EUR 16.4.2012. do isplate

-na iznos od 36,47 EUR 15.5.2012. do isplate

-na iznos od 35,43 EUR 15.6.2012. do isplate

po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., a od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.069,43 EUR sa zateznim kamatama tekućim od donošenja ove presude 11. lipnja 2025. do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 812,05 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu u kojoj navodi da je sa PK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], (dalje: prednik tužitelja) sklopio Ugovor o ustupu tražbine, kojim je tražbina koja je predmet ovog parničnog postupka u cijelosti prenesena na ovdje tužitelja kao novog vjerovnika. Prednik tužitelja je kao korisnik kredita sa tuženikom, kao kreditorom, dana 16.05.2005. sklopio Ugovor o kreditu broj: 029-50-2834062 kojim je tuženik korisniku kredita stavio na raspolaganje iznos od 12.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Kredit, odnosno vraćanje kredita ugovoreno je sa valutnom klauzulom u valuti švicarski franak. Tužitelj nadalje navodi kako su ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta CHF, uz koju je vezana glavnica nezakonite i ništetne jer se o navedenim odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik prije sklapanja ugovora nije u potpunosti informirao korisnika kredita o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i osobama stranaka a na štetu korisnika kredita. Navodi kako je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do kraja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica – švicarski franak, čime je tuženik postupio protivno Zakonu o zaštiti potrošača. Smatra da Ugovor o kreditu sklopljen između prednika tužitelja i tuženika ispunjava uvjete iz ovih presuda jer je sklopljen unutar razdoblja obuhvaćenog kolektivnom presudom i sadrži ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Stoga u ovom postupku zahtijeva utvrđenje ništetnosti odredbe odredbe o vezanju glavnice za valutu CHF te povrat iznosa koje je tuženik primio temeljem te ništetne odredbe. Potražuje preplatu s osnove ništetne odredbe o vezanju glavnice za valutu CHF, čime smatra da je preplatio svoju obvezu po predmetnom kreditu i da ima pravo na razliku između nezakonito uvećanog anuiteta i početnog mjesečnog anuiteta. Navodi da ne raspolaže nikakvom dokumentacijom, osim Ugovorom o kreditu, slijedom čega da je od tuženika zahtijevao dostavu dodatne dokumentacije, ali da tuženik tom zahtjevu nije udovoljio. S obzirom da ne može postaviti određeni zahtjev za isplatu iznosa primljenih od strane tuženika temeljem ništetnih odredbi prije nego li mu tuženik dostavi potrebnu dokumentaciju te prije nego li se u ovom postupku, temeljem te dokumentacije, provede financijsko vještačenje, to podnosi stupnjevitu tužbu, kojom, u pogledu novčanog tužbenog zahtjeva, najprije zahtijeva da sud rješenjem naloži tuženiku dostavu odgovarajuće dokumentacije, kako bi naknadno mogao određeno postaviti tužbeni zahtjev za isplatu.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za podnošenje stupnjevite tužbe, u smislu odredbe čl. 186.b st. 3. Zakona o parničnom postupku, jer tužitelj nije dokazao da bi prije podnošenja predmetne tužbe od tuženika zatražio dostavu podataka, odnosno da je zahtjev tuženiku dostavljen 9.6.2023. a tužba podnesena 12.6.2023. Podredno, smatra da tužitelj nije aktivno legitimiran zahtijevati predmetnu isplatu od tuženika, jer korisnik kredita nije imao prema tuženiku tražbinu koja bi se mogla prenijeti na tužitelja, a sve i da jest, da bi se radilo o tražbini koja mu pripada kao potrošaču, što tužitelj nedvojbeno nije, tako da je ustup potrošačke tražbine protivan samoj naravi te tražbine, u smislu odredbe čl. 80. ZOO-a pa tužitelj nikakvu tražbinu protiv tuženika nije mogao steći. Tuženik tvrdi da se utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite potrošača mogu primijeniti samo u postupcima koje je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem trgovca, u smislu odredbe čl. 118. ZZP-a a što konkretno nije slučaj. Nadalje, ističe da se u postupku kolektivne zaštite prava, pravna zaštita pruža na apstraktnoj razini, neovisno o tome je li baš svakom pojedinom članu grupacije koja traži zaštitu povrijeđeno ili ugroženo to pravo ili interes, a da je na ovdje tužitelju teret dokaza da je i u konkretnom slučaju postojala takva povreda. Osim toga, tvrdi da se presude iz postupka kolektivne zaštite prava potrošača odnose na povredu potrošačkih prava prilikom sklapanja ugovora o stambenom kreditu, dok je u konkretnom slučaju Ugovor o kreditu sklopljen radi kupnje vozila. Dakle, smatra da tužitelj u svakom pojedinom slučaju mora dokazati da je valutna klauzula bila nepoštena i ništetna, što znači da prema odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. ZZP-a iz 2007., tužitelj mora najprije dokazati da predmetna valutna klauzula korisniku kredita nije bila jasna, lako razumljiva i uočljiva. Ako to ne uspije dokazati, uopće se ne može ocjenjivati njena poštenost, a ako uspije dokazati izostanak jednog od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti, primjenom kojeg da je potrebno utvrditi je li se o predmetnoj valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo, a ako nije, uzrokuje li sporna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Na jednaki način predmetnu materiju reguliraju i odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP-a iz 2003. Tuženik ističe da je valutna klauzula u predmetnom Ugovoru o kreditu korisniku kredita bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se je o istoj pojedinačno pregovaralo te da ista nije, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ističe da je u postupku kolektivne zaštite Visoki trgovački sud Republike Hrvatske zaključio da je odredba o valuti ugovaranja u CHF bila jasna i lako uočljiva, ali da nije bila razumljiva prosječnom potrošaču. Međutim, Sud svoj zaključak temelji isključivo na informacijama koje su banke dale potrošačima u predugovornoj fazi, odnosno kroz oglase i reklame, prije zasnivanja konkretnog ugovornog odnosa između potrošača i banke, a nije isključio mogućnost da su pojedini potrošači od banaka dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Tvrdi da su korisniku kredita tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz valutu CHF te da mu je bilo jasno koje su ekonomske posljedice ugovaranja tog tečaja, konkretno da će visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja, uz napomenu da u trenutku kada je sklapan Ugovor o kreditu na tržištu nisu bile vidljive okolnosti koje bi upućivale da će vrijednost valute švicarski franak u odnosu na vrijednost valute hrvatska kuna u budućnosti toliko značajno porasti, tako da je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu tuženik dao korisniku sve one informacije kojima je i sam raspolagao i temeljem kojih je mogao donijeti informiranu odluku. Odredbom čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da će bilježnik strankama objasniti smisao i sadržaj posla, što u praksi uključuje čitanje ugovora pred strankama i raspravljanje o tome je li strankama ugovor razumljiv te odgovara li isti njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Solemnizacijom ugovora javni je bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Obveza tuženika obavijestiti potrošača o rizicima određenog ugovora o kreditu ovisi kako o informacijama koje su tuženiku poznate, tako i o postupanju i zainteresiranosti samog korisnika kredita. Vezano uz pojedinačno pregovaranje, navodi kako temeljem članka 96. ZZP iz 2007., o određenoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako potrošač nije imao utjecaja na sadržaj te odredbe. U konkretnom slučaju, tužitelj i korisnik kredita pojedinačno su pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će vezati predmetni ugovor o kreditu i korisnik kredita je mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR. Tuženik ističe i da je predmetni ugovor o kreditu otplaćen u cijelosti, a da povrede na koje tužitelj ukazuje predstavljaju eventualno zabrane manjeg značaja zbog čega se, sukladno čl. 326. ZOO, ništetnost ne može isticati. Ističe prigovor zastare te prigovara i visini tužbenog zahtjeva, da bi tužitelj imao pravo na isplatu zateznih kamata odnosno da bi tuženik bio nepošteni stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. ZOO.

3. Tužitelj u daljnjem tijeku postupka ostao je kod svih navoda iz tužbe, osporio navode tuženika osobito da su ispunjeni uvjeti za stupnjevitu tužbu jer su i tužitelj i ustupitelj prije podnošenja tužbe zahtijevali od tuženika dokumentaciju potrebnu radi postavljanja tužbenog zahtjeva odnosno podredno predlaže navedeni dokazni prijedlog u smislu čl. 234. ZPP-a. Što se tiče aktivne legitimacije ostaje kod navoda je aktivno legitimiran temeljem Ugovora o kreditu i Ugovora o ustupu i da se narav ustupljene tražbine ne protivi prenošenju na tužitelja a što je potvrdila i sudska praksa. Spori da bi se izvršila konverzija kredita jer nema podatak da je sklopljen Aneks Ugovoru o kreditu ali i da je to ne znači da se korisnik kredita odrekao svojeg potraživanja. Osporava da bi odredba kojom se veže glavnica uz valutu CHF korisniku kredita bila razumljiva i podložna je testu poštenosti a nije se o njoj pregovaralo. Što se tiče solemnizacije ugovora navodi da navedena činjenica ne utječe na razumljivost pojedinih ugovornih odredbi već pravni posao u cjelini. Smatra da zastara nije nastupila jer je podizanjem tužbe u tzv. "Kolektivnom sporu" dana 04.04.2012. prekinuta je zastara i prekid zastare za restitucijske zahtjeve temeljem ništetnosti odredbi kojima je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica, trajao je do 14.06.2018.,

kada je Visoki trgovački sud donio Presudu poslovni broj: PŽ-6632/17, kojom je utvrđeno da su ništetne odredbe kojima je ugovorena valuta CHF, uz koju je vezana glavnica, a nakon toga je zastarni rok počeo iznova teći. Da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare za individualne restitucijske zahtjeve, utvrđeno je Presudom i Rješenjem VSRH, poslovni broj: Rev-2245/2017, od 20.03.2018. godine (str. 7-10 Presude i Rješenja). Međutim, čak i da nije tako, na ovaj predmet bi se primijenilo navedeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH, posl. broj: SU-IV-47/2020-2, pa bi zastarni rok počeo teći tek utvrđenjem ništetnosti u ovom postupku. Spori prijedlog tuženika da se u potraživanje tužitelja uračunaju negativne razlike jer tuženik nije postavio zahtjev u tom smislu a podredno ističe prigovor zastare. Tužitelj je u tijeku ovog postupka dostavio kreditnu dokumentaciju za koju navodi da ju je naknadno pribavio korisnik kredita od tuženika i dostavio tužitelju.

4. Tuženik u daljnjem tijeku postupka ostao je kod svih navoda iz odgovora na tužbu, u bitnom navodi da tužiteljeva mogućnost podnošenja tužbe nije vezana za donošenje odluke u postupku kolektivne zaštite a protivi se provođenju financijskog vještačenja predloženog od strane tužitelja odnosno ukoliko ga sud odredi predlaže da se vještače i negativne razlike.

5. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu, saslušao je svjedoka PK kao korisnika Ugovora o kreditu i proveo financijsko vještačenje po sudskom vještaku Petra Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. iz Zagreba.

6. Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem javnog bilježnika na okolnost solemnizacije ugovora o kreditu budući da u Ugovoru o kreditu nije unesen rizik porasta vrijednosti CHF kao valute koja se koristi u valutnoj klauzuli, pa nije niti mogao biti rastumačen od strane javnog bilježnika a niti ga je na postojanje predmetnog rizika tuženik upozorio. Stoga je odbijen prijedlog za izvođenjem dokaza saslušanjem u svojstvu svjedoka javnog bilježnika jer isti nije relevantan za predmetni postupak.

7. Temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) ovaj sud je ocijenio konačno specificiran tužbeni zahtjev od 26. ožujka 2025. osnovanim a prethodno je raspravnim rješenjem od 13. svibnja 2025. sud odlučio o toj preinaci.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu broj: 029-50-2834062 sklopljenog dana 16.05.2005. između korisnika kredita PK i tuženika kao kreditora, koje se odnose na valutnu klauzulu te isplata preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti takve odredbe.

9. Među strankama je sporna aktivna legitimacija, osnova i visina tužbe i tužbenog zahtjeva, potraživanje zateznih kamata te zastara predmetnog potraživanja.

10. Predmetni Ugovor o kreditu broj: 029-50-2834062 sklopljen je 16.05.2005. (list 6-9 spisa) između PK, [adresa], kao korisnika kredita, tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69. Dakle, radi se o Ugovoru koji je sklopljen između potrošača (u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) i pravne osobe a kojim je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti 12.000,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Kredit je odobren za kupnju novog vozila marke Renault kod Renault Nissan Hrvatska d.o.o. Prema odredbi čl. 2. Ugovora o kreditu ugovorena je redovna kamata od 5,85 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Nadalje odredbom čl. 4. Ugovora o kreditu ugovoren je rok otplate kredita koji iznosi 84 mjeseca te je u čl. 7. ugovoren način otplate i to u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu. Prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 30.9.2005. Tuženik je Ugovor o kreditu sklopio kao banka u čiji redovni predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita te je u tom ugovoru isti bio u svojstvu trgovca.

11. Među strankama nije sporno da je korisnik kredita u cijelosti otplatio predmetni kredit a što uostalom i proizlazi iz Potvrde tuženika od 24.7.2024. (list 96 spisa).

12. Nije niti sporno da PK kao ustupitelj sa tužiteljem Druga fundacija SPV d.o.o., kao primateljem, sklopio 30. svibnja 2023. Ugovor o ustupu tražbine (list 57-61 spisa).

13. Iz navedenog Ugovora o ustupu tražbine proizlazi da ustupitelj ustupa primatelju sve svoje tražbine prema Raiffeisenbank Austria d.d. (tuženiku) navedene u čl. 1. toga ugovora, kao i ostale ustupiteljeve tražbine koje bi postojala prema tuženiku a temeljile bi se ili bi proizlazile iz Ugovora o kreditu, zajedno sa svim sporednim pravima (čl. 2.). Činidba koja je predmet navedenog ustupa je odrediva, jer bez obzira na to što nije naveden konkretan novčani iznos sam ugovor sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Stoga je takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi.

14. Ugovor o ustupu sklopljen je u sukladno odredbi čl. 80. Zakona o obveznom odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 dalje: ZOO) prema kojoj odredbi vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Kako je predmetna tražbina novčana stoga ista nije niti strogo osobne naravi te se po naravi ne protivi ustupu.

15. Prema odredbi čl. 84. ZOO-a primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja, dakle identitet tražbine ustupom nije promijenjen pa stoga novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. Prema tome, novčana tražbina koja proizlazi iz ništetnosti (dijela) potrošačkog ugovora nije tražbina koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga niti je osobna tražbina i takvom tražbinom potrošač može slobodno raspolagati. Također navedeno podrazumijeva kako se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača, pa tako i pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača.

16. Obzirom na navedeno nije osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

17. U pogledu istaknutog prigovora zastare relevantno je pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj: Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. prema kojoj pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u odnosu na nepoštenost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13. lipnja 2014., jer je ista u tom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. a u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14. lipnja 2018. kada je potvrđena u tom dijelu presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., to je zastara restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope počela teći 13. lipnja 2014., a po osnovi ništetnosti valutne klauzule 14. lipnja 2018.

18. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud u navedenoj odluci nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO-a, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

19. Slijedom navedenog u konkretnom slučaju istaknuti prigovor zastare nije osnovan jer zastara u konkretnom slučaju počinje teći od 14. lipnja 2018. (obzirom na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli) a tužba je podnesena 12. lipnja 2023., dakle unutar zastarnog roka u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a.

20. U konkretnom slučaju sud je vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. (a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. te odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017.), kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.), kojima je, između ostalog, utvrđeno:

- da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 dalje u tekstu ZZP/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09 dalje u tekstu ZZP/07.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima i

- da je tuženik u razdoblju 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

21. Nadalje, odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Pritom valja reći i da pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, što potvrđuje i činjenica da je zakonodavac u izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" broj 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate.

22. Prema čl. 138.a ZZP/07 odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. toga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

23. Pojam naknade štete iz odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača obuhvaća sve postupke pokrenute radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne samo naknadu štete kako je definirana odredbom čl. 1046. ZOO-a, jer tako uskim tumačenjem odredba čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača onda ne bi imala smisla.

24. Prema tome, zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u pogledu vezivanja glavnice uz valutu švicarski franak odnose se i na predmetni ugovor o kreditu koji su sklopili PK i tuženik dana 16. svibnja 2005., dakle, u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima jer potrošači nisu dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, a što je također utvrđeno i u ovom predmetu na temelju iskaza svjedoka PK, te je isto dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne.

25. Iz iskaza svjedoka PK proizlazi da je svjedok u autokući "ACCL Renault Zaprešić" potpisao ugovor o kreditu i ovjerio ga kod javnog bilježnika a sve iz razloga jer je u toj autokući htio kupiti auto za osobne potrebe, Iskazao je da se zajedno sa suprugom informirao da je CHF najstabilniji a što su potvrdili i u autokući te da nikad nije bio klijent tuženika niti je vezano uz sklapanje ugovora o kreditu bio u banci (tuženik). Iskazao je da nije bio upozoren na valutnu klauzulu i da nije znao što je valutna klauzula, da je kredit otplatio u cijelosti te da je ustupio predmetno potraživanje jer je smatrao da je preplatio po predmetnom kreditu radi razlike tečaja. Predmetni ugovor je pročitao, vjerovao banci i potpisao ugovor.

26. Sud je prihvatio iskaz svjedoka PK vjerodostojnim obzirom da je isti logičan, životan i uvjerljiv. Dakle iz iskaza svjedoka a niti izvedenih dokaza proizlazi da isti uopće nije bio kod tuženika niti prije niti nakon potpisivanja ugovora o kreditu, dakle tuženik ga nije informirao o rizicima koje nosi valuta CHF.

27. Kako je visina predmetnog potraživanja između stranaka bila sporna to je provedeno financijsko knjigovodstveno vještačenje te je istim utvrđena visina preplaćenih anuiteta s osnove valutne klauzule u odnosu na iznos anuiteta koji bi se plaćali da se od početka otplate primjenjivao ugovoreni tečaj CHF spram kune na dan isplate kredita.

28. Iz nalaza i mišljenja vještaka Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. od 13. ožujka 2025. (list 135-141 spisa) proizlazi da ukupan iznos pretplate, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja za otplatu u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznosi 777,71 EUR odnosno da ukupan iznos koji je manje plaćen obzirom posljedično na niži tečaj za vrijeme otplate u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 186,85 EUR (tzv. negativne razlike).

29. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. jer je isti detaljan, izrađen u skladu s pravilima struke te je na ročištu dana 13. svibnja 2025. a u odnosu na razliku između specificiranog tužbenog zahtjeva od 26. ožujka 2025., točke II. koja glasi na iznos od 777,69 EUR vještakinja navela kako je tužitelj ispravno specificirao svoj tužbeni zahtjev dok je kod sume koja se iskazuje u tabeli I. nalaza nastala razlika zbog dijeljenja pozitivnih i negativnih tečajnih razlika u sumi te njihovog zaokruživanja te je ispravila mišljenje u drugom pasusu na način da ispravni iznos glasi umjesto 777,71 EUR ispravno 777,69 EUR.

30. Napominje se da iako je sud u svom rješenju od 29. siječnja 2025. odredio i izračun u pogledu tzv. negativnih razlika, prema ocjeni suda plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početno ugovorenog tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio, a nedvojbeno nije utvrđeno ni da tuženik ima prema tužitelju nepodmireno potraživanje. Osnovni uvjet za prijeboj potraživanja u smislu odredbe čl. 195. ZOO-a je postojanje protutražbine tuženika, koje u konkretnom slučaju nema jer tuženik nije niti dao izjavu o prijeboju niti je postavio protutužbeni zahtjev. Obzirom na navedeno izračun tih razlika iz vještačenja nije od utjecaja na utvrđeni iznos pretplate po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

31. Ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Stoga je posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

32. Nisu osnovani navodi tuženika kako bi u konkretnom slučaju bila riječ o zabrani manjeg značaja pa da se u tom slučaju ništetnost i ne može isticati u smislu odredbe čl. čl. 326. st. 2. ZOO-a jer je i pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 utvrđeno da korištenje nepoštenih i ništetnih odredbi u ugovorima o kreditu sklopljenim s potrošačima ne predstavlja zabranu manjeg značaja.

33. Dakle, budući su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i sud je u točki I. izreke utvrdio ništetnima odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 029-50-2834062 sklopljenog dana 16.05.2005. između PK i tuženika i to čl. 7. u dijelu koji glasi:„…u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…“.

34. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1. ZOO-a, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta na ime razlike koja proizlazi iz promjene tečaja CHF i to u iznosu od 777,69 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinog iznosa razlike do isplate, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, budući da se tuženika, koji je sastavio predmetne, nepoštene odredbe, ne može smatrati poštenim stjecateljem.

35. Prema odredbi članka 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 utvrđeno da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, iz toga proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene stoga na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne i to od dana izvršenih plaćanja, koji su utvrđeni na temelju nalaza i mišljenja vještaka. Naime tuženik se kao ugovorna strana bio dužan rukovoditi načelom savjesnosti i poštenja, što nije učinio iako je toga morao biti svjestan. Slijedi stoga da mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate iznosa većeg od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.

36. Stoga ovaj sud nalazi osnovanim konačno specificirani tužbeni zahtjev tužitelja od 26. ožujka 2025. kojim potražuje od tuženika iznos od 777,69 EUR sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose kako je i odlučeno pod točkom II. izreke ove presude.

37. Napominje se da je o konačno specificiranom tužbenom zahtjevu tužitelja odlučeno na način da je dopuštena takva preinaka tužbe koja zapravo predstavlja određeno postavljen kondemnatorni zahtjev na isplatu iznosa i određenije postavljen zahtjev u odnosu na ništetnu odredbu pa nema govora o zastari takvog zahtjeva tužitelja.

38. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, ("Narodne novine" broj 138/23 - dalje: Tarifa). Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7/1 Tarife), sastav podnesaka od 10. lipnja 2024. i 26. ožujka 2025. u iznosu od po 200,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife), trošak pristupa na ročišta 15. srpnja 2024.,18. listopada 2024. i 13. svibnja 2025. u iznosu od po 200,00 eura (Tbr. 9/1 Tarife), što uvećano za trošak PDV-a (Tbr. 42 Tarife) ukupno iznosi 1.500,00 eura. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 56,48 eura i presudu u iznosu od 112,95 eura sukladno Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj: 118/18 i 51/23) i Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine", broj: 53/19 i 92/21), trošak financijsko knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 400,00 eura, odnosno ukupni parnični trošak u iznosu od 2.069,43 eura, sa zakonskim zateznima kamatama u smislu odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, kako je i odlučeno pod točkom III. izreke ove presude.

39. Tužitelju nije priznat trošak sastava podnesaka od 11. srpnja 2024. i 29. travnja 2025. niti trošak ročišta za objavu budući isti nisu bili potrebi za vođenje ovog postupka, kao i preko dosuđenog iznosa troškova, kako je odlučeno kao pod točkom IV. izreke.

U Zagrebu, 11. lipnja 2025.

Sudac:

Sanda Jeromela

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dostave pisanog otpravka odnosno od dana objave ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu. Žalba se podnosi ovom sudu a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

1. tužitelju po odvj. uz nalog o sudskoj pristojbi na presudu u iznosu od 112,95 eur

2. tuženiku po odvj.

3. pisarnica – kal. 60 dana