REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-21/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Mariji Krajnović, u pravnoj stvari tužitelja ĆI, vl. [obrt], [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Melita Babić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o., Zagreb, Horvatova ulica 80A, protiv tuženika GENERALI OSIGURANJE d.d., [adresa], OIB: 10840749604, kojeg zastupa punomoćnik Igor Habulinec, odvjetnik iz Zagreba, Biskupa Galjufa 1, radi isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 26. svibnja 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, dana 11. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku GENERALI OSIGURANJE d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 10840749604, isplatiti tužitelju PI VL. AUTOLIMARSKI I AUTOLAKIRERSKI OBRT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ukupan iznos od 178,50 EUR (slovima: stosedamdeset osam eura i pedeset centi) zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 04. lipnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 238,71 EUR, zajedno s zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude 11. lipnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan0 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 6,58 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 07. siječnja 2025. podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika radi isplate iznosa od 178,50 EUR, navodeći kako je u prometnoj nezgodi koja se dogodila dana 03. lipnja 2024. nastala je šteta na vozilu marke NISSAN QASHQAI, reg. oznake [registarska oznaka], u vlasništvu oštećenika TI iz [adresa]. Predmetnu štetu tuženik je obvezan nadoknaditi sukladno ugovorenoj polici obveznog osiguranja, kao odgovorni osiguratelj, prema odredbama Zakona o osiguranju ("Narodne novine" 30/15, 112/18, 63/20, 133/20,151/22) te Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22). Oštećenik je štetni događaj prijavio tuženiku te su djelatnici tuženika dana 03. lipnja 2024. procijenili štetu i napravili zapisnik o izvidu štete, referentni broj: 2410361089. Visina štete sukladno izvidu šteta tuženika ne obvezuje niti osiguranje niti oštećenika (niti servis koji vrši popravak), što i sam tuženik navodi na svom izvidu štete, a isto nije sukladno niti pozitivnim propisima RH. Tuženik je utvrdio da je šteta pravno osnovana te je isplatio nesporni dio tužitelju dana 09. srpnja 2024. i to iznos od 622,59 EUR i naknadno dana 22. studenog 2024. iznos od 283,50 EUR. Međutim tuženik je samo djelomično podmirio iznos predmetne štete. Dakle, nakon štetnog događaja oštećenik je svoje vozilo odlučio popraviti kod tužitelja čija je primarna djelatnost popravak vozila (limarija i lakiranje). Tužitelj je predmetno vozilo sukladno zahtjevu vlasnika popravio, odnosno vratio u stanje kakvo je bilo prije nastanka štetnog događaja, a sve sukladno pravilima struke. Oštećenik kao potrošač ima pravo svojom slobodnom voljom odabrati gdje će svoje vozilo popraviti i ne treba odabrati za popravak vozila onaj servis koji je ugovorni partner tuženika. Oštećenik je za svoj popravak odabrao tužitelja, koji ima službenu cijenu sata rada po kojoj radi. Uvjetima police obveznog/kasko osiguranja nije (niti ne smije biti) određeno po kojoj cijeni će drugi poslovni subjekt izvršavati svoj rad niti ne smije biti određeno gdje će se popravljati vozilo.

2. Tužitelj je vozilo preuzeo i izvršio popravak prema pravilima struke te je za svoju uslugu ispostavio račun, br. 104/VP1/1, a koji račun u ukupnom iznosu od 1.234,592 EUR (PDV uključen) umanjen za iznos franšize od 150,00 EUR, koje je dužan podmiriti tuženik kako bi nadoknadio štetu oštećeniku. Tužitelj je račun popravka poslao na ovjeru i znanje tuženiku putem e-maila te je tuženik odgovorio i ovjerio odnosno likvidirao račun, ali samo na iznos od sveukupno 622,59 EUR i naknadno 283,50 EUR, odnosno ukupno 906,09 EUR. Razliku od 178,50 EUR po računu koji tuženik nije platio, isti opravdava da je to cijena rada limara i lakirera koji oni priznaju. Upravo ta razlika o cijeni rada je predmet ovoga spora koji je dužan podmiriti tuženik. Dakle, tuženik sasvim neosnovano sebi uzima pravo da određuje cijenu sata rada/usluge drugog gospodarskog subjekta. Samim plaćanjem dijela predmetnog potraživanja tuženik je priznao pravnu osnovu štete.

3. Tužitelj nadalje ističe kako je posebno indikativno što na izvidu štete (na koji se sam poziva tuženik) je napisana cijena sata rada koju tuženik priznaje, a to je 20,00 EUR / sat plus PDV za ovlaštene servise, a 16,00 EUR / sat plus PDV za neovlaštene servise, a tužitelj je likvidirao njegov limarski i lakirerski rad na odnosno 42,00 EUR / sat plus PDV u ovoj šteti. Naime, navedeno dokazuje kako tuženik priznaje cijene proizvoljno. Tužitelj ističe da je službena cijena sata rada njegove radionice 42,00 EUR / sat plus PDV.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, a tužbeni zahtjev osporava kako u osnovu tako i u visini. Navodi kako je tužitelj u točki II. tužbe naveo da je u prometnoj nezgodi koja se dogodila dana 03. lipnja 2024. nastala šteta na vozilu marke NISSAN QASHQAI, reg. oznake [registarska oznaka], u vlasništvu oštećenika II, te da je predmetnu štetu tuženik obvezan nadoknaditi sukladno ugovorenoj polici obveznog osiguranja, kao odgovorni osiguratelj, prema odredbama Zakona o osiguranju, te Zakona o obveznim odnosima. Tuženik ističe prigovor promašene pasivne legitimacije, obzirom da tužitelj u tužbi nije naveo niti broj police, kao niti registarsku oznaku vozila za koje smatra da je odgovorno za predmetnu prometnu nezgodu. Prema navodima tužbe tužitelj naknadu štetu od tuženika u ovom postupku potražuje po polici obveznog automobilskog osiguranja, pa posljedično tome tuženik osporava i svoju odgovornost kao i nastanak prometne nezgode dana 03. lipnja 2024., u kojoj je, a prema navodima tužbe, na vozilu marke NISSAN QASHQAI reg. oznake [registarska oznaka], u vlasništvu oštećenika II, nastupila šteta krivnjom drugog vozila. Podredno, tuženik ističe da je na vozilu marke NISSAN QASHQAI reg. oznake [registarska oznaka], utvrdio osnovanim štetu u iznosu od 1.056,09 EUR, te je isplatom iznosa od 906,09 EUR (ugovorena je odbitna franšiza od 150,00 EUR) u cijelosti naknadio štetu na vozilu marke NISSAN QASHQAI reg. oznake [registarska oznaka], u vlasništvu oštećenika II vozilu koja je nastala u štetnom događaju dana 03. lipnja 2024. godine. Slijedom navedenog smatra da je tražbina oštećenika prema ovdje tuženiku je isplatom navedenog iznosa prestala, pa sukladno tome oštećeni nije mogao ugovorom o ustupanju na pravno valjan način ustupiti nepostojeću tražbinu ovdje tužitelju. Također, iz ugovora o ustupanju tražbine radi ispunjenja od 11.10.2023. godine proizlazi da Ustupitelj TI ima potraživanje prema tuženiku kao dužniku u iznosu od 462,00 EUR, a sve prema računu popravka br. 104/VP1/1 od 28.06.2024. godine, koji račun je izdan od strane ovdje tužitelja. Prema navodima tužbe predmetna prometna nezgoda bila je dana 03. lipnja 2024. godine, tužitelj je račun ispostavio dana 28.06.2024. godine, dok je ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja zaključen dana 10.11.2023., dakle više od 6 mjeseci prije prometne nezgode i skoro 7 mjeseci prije nego što je tužitelj ispostavio račun.Nadalje, račun br. 104/VP1/1 od 28.06.2024. godine izdao je tužitelj kao vjerovnik, dok je po navedenom računu dužnik TI, pa se dakle radi o obvezno pravnom odnosu koji se tiče isključivo tužitelja i DI, ali ne i tuženika, odnosno Ustupitelj temeljem navedenog računa ne može imati i nema nikakvu tražbinu prema tuženiku koja bi mogla biti predmetom ustupanja. Dakle, ugovorom o ustupanju Ustupitelj u biti svoje dugovanje, koje ima prema tužitelju po računu broj 104/VP1/1 od 28.06.2024. godine, ustupila istom tom vjerovniku koji je ujedno i tužitelj u ovom postupku. Nadalje, tuženik je kao osiguravajuće društvo prilikom rješevanja odštetnog zahtjeva, a na temelju sklopljenog ugovora o osiguranju, odnosno izdane police osiguranja te pripadajućih uvjeta, ovlašten i dužan procjenjivati koliko iznosi primjerena naknada štete koja se isplaćuje po ugovoru o osiguranju. Oštećena osoba je sukladno odredbi članka 5. ZOO-a kao sudionik tog obveznog odnosa temeljem ugovora o osiguranju, dužna surađivati s osiguravajućim društvom radi potpunog i urednog ispunjenja obveza i ostvarivanja prava u tim odnosima. Tuženik također ističe da je oštećena osoba u postupku ostvarivanja prava na naknadu štete iz ugovora o osiguranju, dužna ponašati se pažnjom dobrog domaćina, a kako to nalaže odredba članka 10. ZOO-a. Pažnja dobrog domaćina u konkretnoj situaciji tj. kod popravka oštećenog vozila, podrazumijeva odabir najpovoljnijeg ponuđača – auto servisne radionice u mjestu prebivališta oštećenika, uz uvjet da je u prvom redu zadovoljen kriterij kvalitete popravka. Razvidno je da oštećenik prilikom odabira auto servisne radionice nije postupio pažnjom dobrog domaćina, tim više što u mjestu prebivališta oštećene osobe postoje auto servisne radionice iste statusne i kvalitativne kategorije koje imaju niže cijene sata rada i potrošnog materijala od onih koje su iskazane na računu koje je izdao tužitelj pri čemu osiguranik tuženika nije postupio po načelu dobrog domaćina. Isto tako u okviru predmetne obveze postupanja pažnjom dobrog domaćina sporno je zbog čega je TI izdao punomoć tužitelju odnosno prenio svoje eventualno potraživanje naknade štete na tužitelja kada se tužitelj očito ne bavi otkupom i naplatom takvih otkupljenih potraživanja i kada je očito tim činom postupa suprotno navedenom načelu. Zbog navedenog tuženik predlaže saslušanje DI na okolnost popravka vozila, potpisivanja ugovora o ustupanju tražbine radi ispunjenja, te davanja punomoći tužitelju imajući u vidu povredu načela iz članka 10. ZOO-a. Dakle, kako tužitelj otkup i naplatu potraživanja nema navedene kao djelatnosti odnosno predmet poslovanja koji je upisan u obrtnom registru, to dovodi u pitanje zakonitost takvog poslovanja tužitelja, jer na takav način isti krši jer na takav način isti krši odredbe Zakona o zabrani i sprječavanju obavljanja neregistrirane djelatnosti ("Narodne novine" 61/11, 66/19 ). Naime, člankom 5. Zakon o zabrani i sprječavanju obavljanja neregistrirane djelatnosti ("Narodne novine" 61/11, 66/19 ) neregistriranom djelatnosti smatra se kad fizička osoba obavlja djelatnost koju nije registrirala kod nadležnog tijela ili prijavila poreznim tijelima. Sukladno tome, a obzirom da tužitelj ne postupa u skladu s zakonom, to posljedično dovodi i u pitanje valjanosti (odnosno ništetnosti) Ugovora o ustupu potraživanja kao i djelatnosti koje obavlja tužitelj, a za koju nije registriran, niti ima upisanu kao djelatnosti u obrtnom registru.

5. Navodi nadalje kako je smisao instituta naknade štete je da se oštećena stvar dovede u stanje prije štete, a u slučaju kad je stvar oštećena pa je sam oštećenik dade popraviti, štetnik mu je dužan naknaditi troškove, ali ne bilo koje troškove, već samo one koji su bili nužni i potrebni da se oštećena stvar dovde u prvobitno stanje. Prema tome, naknada štete kao ekvivalent u novcu ne smije biti ni veća ni manja od štete koju je oštećenik stvarno pretrpio, a to nadalje znači da bi oštećenik morao dokazati da iznosom koji mu je isplaćen s osnova štete na vozilu od strane tuženika svoje vozilo nije mogao dovesti u stanje u kakvom je to vozilo bilo prije prometne nezgode. Tuženik je za predviđeno trajanje radova na vozilu odredio 16,6 sati pri čemu je obračunao svaki radni sat po cijeni od 33,50 EUR + PDV, a koji iznos je dovoljan da se oštećenikovo stanje automobila dovede u ono stanje u kojem se nalazilo da nije bilo predmetne prometne nesreće, a prilikom gore navedenog izračuna naknade štete tuženik je uzeo u obzir sve tvorničke normative, kao i cijena radnih sati i potrošnog materijala, kao i opseg oštećenja na vozilu oštećenika. Također, jedno od osnovnih načela instituta naknade štete je da ta naknada ne može biti viša od visine prouzročene štete te stoga nitko ne može na ime naknade štete ostvariti više od iznosa pretrpljene štete, pri čemu osiguranje ne može biti izvor bogaćenja, a sve sukladno odredbi članka 949. i članka 1090. ZOO-a. Smatra da tužitelj ne može potraživati veću naknadu od one koja mu pripada, odnosno naknada ne može biti viša od prouzročene štete, što bi u konkretnom primjeru bila satnica od 33,50 EUR + PDV jer se navedenom satnicom postiže svrha povrata u prijašnje stanje, a sve preko toga bi trebalo biti tumačeno kao pretjerana naknada po ugovoru o osiguranju (neopravdano bogaćenje) ili doprinos oštećenika neopravdanom uvećanju naknade na temelju ugovora o osiguranju, a što prema tuženiku nije dozvoljeno niti osnovano. Oštećenik niti u mirnom postupku, niti u tužbi nisu priloženi odnosno predloženi dokazi temeljem kojih bi se moglo utvrditi upravo to - da isplaćenim iznosom od strane tuženika oštećenik nije bio u mogućnosti dovesti svoje vozio u stanje prije nezgode. Napominje se da je tuženik u izvidu štete jasno naveo cijenu sata rada koju priznaje, pa ako tužitelj po navedenoj cijeni sata rada nije mogao popraviti vozilo oštećenika, tada nije niti trebao primiti na popravak vozilo oštećenika. Nije sporno da tužitelj može cijenu svog sata odrediti na način kako to njemu odgovara, no to ne znači i da ta cijena mora biti i plaćena, jer je smisao instituta naknade štete isplatiti onaj novčani iznos naknade štete koji je dovoljan da se oštećena stvar dovede u stanje kakvo je bilo prije štete, jer naknada štete kao ekvivalent u novcu ne smije biti ni veća ni manja od štete koju je oštećenik stvarno pretrpio. Prigovara visini tužbenog zahtjeva.

6. U tijeku postupka sud je proveo dokaze čitanjem svih spisu priležećih isprava. Odbijeni su, kao nesvrsishodni, dokazni prijedlozi stranaka za provođenje prometnog vještačenja, kao i prijedlog tužitelja za saslušanje tužitelja i saslušanjem oštećenika u svojstvu svjedoka. Tako je sud odlučio jer je ocijenio da se odluka o osnovanosti tužbenog zahtjeva može donijeti i bez izvođenja navedenih dokaza, budući bi se njihovim izvođenjem postupak samo dodatno odugovlačio i stvarali bi se nepotrebni troškovi, dok bi ishod spora bio isti. Cijeneći sve provedene dokaze u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - službeni pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 178,50 EUR sa zateznim kamatama.

8. U postupku nije sporno da se 03. lipnja 2024. dogodila prometna nesreća u kojoj je oštećeno vozilo u vlasništvu TI.

9. Nije osnovan tuženikov prigovor nedostataka pasivne legitimacije. Iz zapisnika o izvidu štete proizlazi da je upravo tuženik izvršio izvid štete na vozilu oštećenika TI u povodu prometne nesreće koja se dogodila 3. lipnja 2024. u Izvidu štete tuženik je naveo je izvršen na temelju police broj P12AS- 5100062103. Tuženik tijekom postupka nije izričito osporavao odgovornost svog osiguranika za prometnu nesreću, već tvrdi da je isplatom iznosa od 906,09 EUR ( uz iznos od franšize od 150,00 EUR) u cijelosti naknadio štetu nastalu na vozilu oštećenika TI.

10. Nije sporno da je tužitelj izvršio popravak oštećenog vozila i ispostavio oštećeniku račun broj 104/VP1/1 od 28. lipnja 2024. u iznosu od 1.234,59 EUR. Nije sporno da je tuženik nadoknadio štetu tužitelju u iznosu od 906,09 EUR (uz franšizu od 150,00 EUR). Dakle, tuženik sam priznaje ovu činjenicu te smatra da je tom uplatom u cijelosti nadoknadio štetu.

11. Tužitelj u ovom postupku potražuje razliku navedenih iznosa, u visini od 178,50 EUR, koja se razlika odnosi na cijenu radnog sata tužitelja, odnosno razliku između cijene radnog sata koju je tužitelj naplatio za popravak vozila i cijene radnog sata koju priznaje tuženik. Iz računa proizlazi da je tužitelj obračunao cijenu sata limarskih radova u količini od 4,6 sati i lakirerskih radova u količini od 12,2 sata u iznosu od 42,00 EUR po satu.

12. Oštećenik nije dužan popraviti vozilo u onom servisu koji mu preporuči osiguravajuće društvo, čak niti u ovlaštenom servisu, a niti u najjeftinijem servisu ili servisu koji naplaćuje prosječnu cijenu, već je ovlašten popraviti vozilo u mjestu svog boravišta u bilo kojem servisu koji se bavi popravkom određene vrste vozila, po cijeni koju taj servis redovito naplaćuje u skladu sa svojim cjenikom na tržištu. Oštećenik može slobodno izabrati radionicu u kojoj će popraviti vozilo te okolnost što postoje i druge radionice u kojima bi cijena radnog sata bila jeftinija ne predstavlja doprinos oštećenika šteti u smislu odredbe čl. 1092. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje: ZOO). Poduzetnici, pa i oni koji se bave popravcima vozila, slobodno djeluju na tržištu te ne postoje opravdani razlozi zbog kojih bi oštećenici smjeli popravljati vozilo isključivo prema najpovoljnijim ili prosječnim cijenama na tržištu, kako to smatra tuženik. Iz tužiteljevog cjenika proizlazi da je tužitelj naplatio TI cijenu radnog sata koju naplaćuje na tržištu svim klijentima jer je u njegovom cjeniku od 01. prosinca 2023. (list 18 spisa) navedeno da cijena rada karoserijskih i autolakirerskih radova prema fizičkim osobama iznosi 42,00 EUR po satu uvećano za PDV. Upravu tu cijenu tužitelj je naplatio TI. Dakle, tužitelj je oštećeniku naplatio onu cijenu koju redovito naplaćuje na tržištu u skladu sa svojim cjenikom koji se jednako primjenjuje na sve njegove klijente te je oštećenik ovlašten popraviti vozilo u bilo kojem servisu koji sudjeluje na tržištu. Zahtjev tuženika da oštećenici popravljaju vozilo samo u određenim servisima, a ne u bilo kojem servisu koji djeluje na tržištu, nema temelj u niti jednom propisu. Oštećena osoba može popraviti vozilo u bilo kojem servisu koji djeluje na tržištu po cijenama radnog sata koje taj servis redovito naplaćuje svim svojim klijentima na tržištu sukladno svojem cjeniku usluga.

13. Kako je već navedeno, sud je odbio dokazni prijedlog tužitelja i tuženika za saslušanjem svjedoka TI te dokazni prijedlog tužitelja za provođenjem prometnog vještačenja, sukladno odredbi čl. 292. st. 4. ZPP-a jer nisu bili važni za odluku. Nije potrebno izvođenje prometnog vještačenja radi utvrđivanja cijene sata rada jer se cijena sata rada tužitelja može utvrditi na temelju tužiteljevog cjenika. Nije potrebno utvrđivati prosječnu cijenu sata rada, a niti najpovoljniju cijenu sata rada na tržištu jer, kako je već obrazloženo, oštećenik može popraviti svoje vozilo kod bilo kojeg servisera koji djeluje na tržištu po cijenama koje taj serviser redovito naplaćuje svim svojim klijentima, a nije potrebno da oštećenik istražuje koja je prosječna ili najpovoljnija cijena na tržištu i da potom vozilo popravlja samo kod servisera s najpovoljnijom cijenom. Nije bilo potrebno saslušanje svjedoka TI jer se okolnost nastanka prometne nesreće i pasivna legitimacija može utvrditi iz isprava u spisu, kako je gore obrazloženo. Nije bilo potrebno saslušanje svjedoka na okolnost popravka vozila i potpisivanja ugovora o ustupu tražbine tužitelju za naplatu štete jer se činjenica da je oštećenik popravio vozilo kod tužitelja može utvrditi iz isprava u spisu, kao i cijena radnog sata tužitelja, a okolnosti razloga zbog kojih je oštećenik popravio vozilo kod tužitelja nisu odlučne u ovom postupku. Kako je već obrazloženo, tužitelj djeluje na tržištu pod jednakim uvjetima kao i drugi poduzetnici te je oštećenik ovlašten popraviti vozilo kod bilo kojeg servisera koji djeluje na tržištu, a ne samo kod onog s najpovoljnijim cijenama. Nije potrebno saslušanje svjedoka niti na okolnost davanja punomoći tužitelju jer se u spisu nalazi pisani ugovor o ustupanju tražbine iz kojeg se može utvrditi odlučna činjenica da je oštećenik svoju tražbinu naknade štete prema tuženiku ustupio tužitelju. Ovdje valja napomenuti da je tužitelj u podnesku od 21. veljače 2025. godine obrazložio da je u ugovoru o ustupu tražbine omaškom naveo godinu sklapanja ugovora, a što je životno logično, a da se radi o omašci jasno proizlazi i iz notifikacije o ustupu tražbine od 11. listopada 2024., pa sud prihvaća takvo obrazloženje tužitelja.

14. Iz ugovora o ustupu potraživanja proizlazi da su TI i tužitelj sklopili taj ugovor 11. listopada 2024. Čl. 1.1. i čl. 2.1. tog ugovora ugovorne strane su ugovorile da TI ustupa tužitelju svoju tražbinu prema tuženiku za popravak vozila prema računu za popravak broj 104/VP1/1 i izvidu štete broj 2410361089 u iznosu od 622,59 eura nakon ugovorene odbitne franšize. Iz toga proizlazi da je CI ustupio tužitelju tražbinu prema tuženiku po osnovi naknade štete koja je predmet ovog sudskog postupka. Iz ugovora o ustupu proizlazi da su stranke u čl. 1.2. i 1.3. ugovora navele kako je tuženik platio iznos od 622,59 EUR nakon odbitne franšize od 150,00 EUR, čime je podmiren iznos od 462,00 EUR, da da duguje još iznos od 462,00 EUR. Nije sporno da je tuženik naknadno platio iznos od 283,50 EUR (list 15 spisa) jer to tuženik nije osporio, dok razliku po računu od 187,50 EUR tuženik nije platio.

15. Prema odredbi čl. 84. st. 1. ZOO-a primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

16. Kako je na vozilu nastala šteta i u vidu troška cijene radnog sata tužitelja, tuženik je dužan nadoknaditi štetu tužitelju u iznosu od 178,50 EUR. Ovo stoga što razlika iznosa po računu broj 104/VP1/1, u visini od 1.234,59 EUR, te plaćenog iznosa, iznosi 178,50 EUR.

17. Pogrešno tuženik smatra da ugovor o ustupu tražbine nije valjan jer tužiteljeva registrirana djelatnost ne uključuje otkup potraživanja. Činjenica što u obrtnom registru nije navedena djelatnost otkupa potraživanja nije od utjecaja na prava stranaka da sklope ugovor o ustupu tražbine sukladno odredbi čl. 80. ZOO-a te ne postoje razlozi ništetnosti tog ugovora. Čak i kada bi bili točni tuženikovi navodi da tužitelj nije ovlašten sklopiti ugovor o ustupu jer njegova registrirana djelatnost ne uključuje otkup potraživanja, i dalje ne bi postojao razlog ništetnosti ugovora o ustupu tražbine, već bi se tada radilo o situaciji da je sklapanje ugovora zabranjeno samo jednoj strani pa bi ugovor i dalje bio valjan sukladno odredbi čl. 322. st. 2. ZOO-a.

18. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZOO-a s tražbinom prelaze na primatelja sporedna prava, kao što su pravo prvenstvene naplate, hipoteka, založno pravo, prava iz ugovora s jamcem, prava na kamate, ugovornu kaznu i sl.

19. Sukladno navedenoj odredbi, na tužitelja je prešlo i pravo oštećenika na zatezne kamate. Prema odredbi čl. 12. st. 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14, dalje: ZOOP) oštećena osoba ima pravo na zatezne kamate od dana podnošenja odštetnog zahtjeva. Iz Zapisnika o izvidu štete od 03. lipnja 2024. razvidno je da je isti sačinjen 3. lipnja 2024.., dakle istog dana kada se prometna nesreća dogodila, a kada je oštećenik dakle i prijavio predmetnu štetu tuženiku odnosno podnio istome odštetni zahtjev. Stoga, tužitelju osnovano potražuje zatezne kamate od 04. lipnja 2024. Stopa zatezne kamate određena je u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose jer oštećenik TI i tuženik nisu u odnosu koji bi proizlazio iz trgovačkog ugovora.

20. Odluka o tužiteljevom zahtjevu za naknadom troškova parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 5., čl. 155. st 1. i 2. ZPP-a, Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18 i 51/23, dalje: ZSP), prema zahtjevu za naknadu troškova (tužba) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22, dalje: Tarifa) uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora i vrijednost boda od 2,00 EUR.

21. Tužitelju je kao potreban priznat sljedeći trošak:

-trošak sastava tužbe (Tbr. 7.1. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR, uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 42. Tarife) u iznosu od 62,50 EUR,

-trošak podneska od 20. veljače 2025. (Tbr. 8.1. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR, uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 42. Tarife) u iznosu od 62,50 EUR,

-trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 26. svibnja 2025. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od po 50,00 EUR, uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 42. Tarife) u iznosu od 62,50 EUR,

-trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 25,00 EUR, uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 42. Tarife) u iznosu od 31,25 EUR (Tbr. 9.3. Tarife), odnosno 218,75 EUR,

-trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 6,54 EUR koliko je tužitelj i platio, te trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 13,27 EUR,

odnosno ukupno mu je priznat trošak parničnog postupka u iznosu od 238,71 EUR, slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

22. Tužitelju nije dosuđen trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,58 EUR jer tužitelj tu pristojbu nije ni platio, stoga je odlučeno kao u točki III. izreke.

23. Odluku o zateznoj kamati na dosuđeni iznos parničnog troška sud je donio na temelju odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, dok je visinu stope zatezne kamate odredio u skladu sa odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.

U Zagrebu, 11. lipnja 2025.

Sudac:

Marija Krajnović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude.

Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ovoga Zakona (čl. 467. ZPP-a).

DNA:

-tužitelju po odvj.

-tuženiku po odvj.