Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: P-22/2023-36

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu ovoga suda Ilki Leko, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĆZ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] koga zastupa punomoćnica Valentina Gacik, odvjetnica iz [adresa] protiv tuženika Addiko bank d.d., [adresa], OIB 14036333877 koga zastupa Odvjetničko društvo Kožul i Petrinović d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i stjecanja bez osnove, nakon glavne rasprave održane 7. svibnja 2025. u nazočnosti punomoćnice tužitelja Valentine Gacik, odvjetnice iz Požege i presude objavljene 11. lipnja 2025.

p r e s u d i o j e

I Utvrđuje se da su dijelovi ugovora o kreditu broj 5140030250- 69700015416/2006 od dana 13. srpnja 2006. godine koji ugovor je ovjeren po Javnom bilježniku Niki Bagariću dana 26. srpnja 2006. godine pod brojem OU- 390/06. sklopljenog između tužitelja ĆZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tuženika Addiko banke d.d. sa sjedištem u [adresa] OIB 14036333877 u točkama 2. i 3. kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i kamata uz švicarski franak koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva te u člancima 3. i 4. kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva, jednostranom odlukom banke, a o kojima nije pojedinačno pregovarano, ništetni.

II Nalaže se tuženiku Addiko banka d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB 14036333877 da tužitelju ĆZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] na ime povrata stečenog bez osnove, odnosno razlike između ugovorene kamate i kamate koja se mijenjala jednostranom odlukom tuženika o kojoj se nije pregovaralo, te razliku u tečaju CHF isplati iznos od 11.367,47 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3%-tna poena, počevši od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate i to za mjesec listopad 2011. godine na iznos 218,08 eura, počev od 1. studenog 2011. godine, za mjesec studeni 2011. godine na iznos od 251,70 euro, počev od 1. prosinca 2011. godine, za mjesec prosinac 2011. godine na iznos od 262,78 eura, počev od 1. siječnja 2012. godine, za mjesec siječanj 2012. godine na iznos od 274,98 eura, počev od 1. veljače 2012. godine, za mjesec veljaču 2012. godine na iznos od 275,35 eura, počev od 1. ožujka 2012. godine, za mjesec ožujak 2012. godine na iznos od 267,68 eura, počev od 1. travnja 2012. godine, za mjesec travanj 2012. godine na iznos od 270,79 eura, počev od 1. svibnja 2012. godine, za mjesec svibanj 2012. godine na iznos od 275,37 eura, počev od 1. lipnja 2012. godine, za mjesec lipanj 2012. godine na iznos od 270,44 eura, počev od 1. srpnja 2012. godine, za mjesec srpanj 2012. godine na iznos od 270,86 eura, počev od 1. kolovoza 2012. godine, za mjesec kolovoz 2012. godine na iznos od 266,31 eura, počev od 1. rujna 2012. godine, za mjesec rujan 2012. godine na iznos od 257,89 eura, počev od 1. listopada 2012. godine, za mjesec listopad 2012. godine na iznos od 268,15 eura, počev od 1. studenog 2012. godine, za mjesec studeni 2012. godine na iznos od 271,88 eura, počev od 1. prosinca 2012. godine, za mjesec prosinac 2012. godine na iznos od 270,39 eura, počev od 1. siječnja 2013. godine, za mjesec siječanj 2013. godine na iznos od 255,40 eura, počev od 1. veljače 2013. godine, za mjesec veljaču 2013. godine na iznos od 265,79 eura, počev od 1. ožujka 2013. godine, za mjesec ožujak 2013. godine na iznos od 268,17 eura, počev od 1. travnja 2013. godine, za mjesec travanj 2013. godine na iznos od 263,50 eura, počev od 1. svibanj 2013. godine, za mjesec svibanj 2013. godine na iznos od 249,69 eura, počev od 1. lipnja 2013. godine, za mjesec lipanj 2013. godine na iznos od 241,11 eura, počev od 1. srpnja 2013. godine, za mjesec srpanj 2013. godine na iznos od 248,72 eura, počev od 1. kolovoza 2013. godine, za mjesec kolovoz 2013. godine na iznos od 253,96 eura, počev od 1. rujna 2013. godine, za mjesec rujan 2013. godine na iznos od 267,33 eura, počev od 1. listopada 2013. godine, za mjesec listopad 2013. godine na iznos od 259,97 eura, počev od 1. studenog 2013. godine, za mjesec studeni 2013. godine na iznos od 263,26 eura, počev od 1. prosinca 2013. godine, za mjesec prosinac 2013. godine na iznos od 262,40 eura, počev od 1. siječnja 2014. godine, za mjesec siječanj 2014. godine na iznos od 205,18 eura, počev od 1. veljače 2014. godine, za mjesec veljaču 2014. godine na iznos od 210,15 eura, počev od 1. ožujka 2014. godine, za mjesec ožujak 2014. godine na iznos od 207,60 eura, počev od 1. travnja 2014. godine, za mjesec travnja 2014. godine na iznos od 202,64 eura, počev od 1. svibnja 2014. godine, za mjesec svibanj 2014. godine na iznos od 200,40 eura, počev od 1. lipnja 2014. godine, za mjesec lipanj 2014. godine na iznos od 201,39 eura, počev od 1. srpnja 2014. godine, za mjesec srpanj 2014. godine na iznos od 207,64 eura, počev od 1. kolovoza 2014. godine, za mjesec kolovoza 2014. godine na iznos od 214,00 eura, počev od 1. rujna 2014. godine, za mjesec rujan 2014. godine na iznos od 213,44 eura, počev od 1. listopada 2014. godine, za mjesec listopad 2014. godine na iznos od 216,64 eura, počev od 1. studenog 2014. godine, za mjesec studeni 2014. godine na iznos od 221,25 eura, počev od 1. prosinca 2014. godine, za mjesec prosinac 2014. godine na iznos od 219,37 eura, počev od 1. siječnja 2015. godine, za mjesec siječanj 2015. godine na iznos od 221,98 eura, počev od 1. veljače 2015. godine, za mjesec veljaču 2015. godine na iznos od 221,98 eura, počev od 1. ožujka 2015. godine, za mjesec ožujak 2015. godine na iznos od 221,98 eura, počev od 1. travnja 2015. godine, za mjesec travanj 2015. godine na iznos od 221,98 eura, počev od 1. svibnja 2015. godine, za mjesec svibanj 2015. godine na iznos od 221,98 eura, počev od 1. lipnja 2015. godine, za mjesec lipanj 2015. godine na iznos od 221,98 eura, počev od 1. srpnja 2015. godine, za mjesec srpanj 2015. godine na iznos od 221,98 eura, počev od 1. kolovoza 2015. godine, za mjesec kolovoz 2015. godine na iznos od 221,98 eura, počev od 1. rujna 2015. godine, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., OIB 14036333877 da tužitelju ĆZ, OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi parnični trošak postupka u iznosu od 2.108,30 eur na koje troškove teku zakonske zatezne kamate po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3%-tna poena počevši od dana donošenja presude pa do isplate, a sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj ĆZ podnio je tužbu protiv tuženika Addiko bank d.d. radi utvrđenja ništetnosti i stjecanja bez osnove. U tužbi navodi da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu, br. ugovora: 5140030250- 69700015416/2006 dana 13. srpnja 2006. godine koji ugovor je ovjeren po javnom bilježniku Niki Bagariću dana 26. srpnja 2006. godine pod brojem OU-390/06. Ugovor je sklopljen na iznos od 125.500,00 CHF s kamatama od 4,57 % godišnje s rokom vraćanja 15 godina. U članku 2., 3. i 4. predmetnog ugovora ugovorena je valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. U članku 3. predmetnog ugovora, navedeno je da se na iznos od 125.500,00 CHF, zaračunavaju kamate od 4,57% godišnje a u članku 4. da je ista podložna izmjeni, koja se smatra sastavnim dijelom ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa. O navedenom članku u Ugovoru nije se posebno pregovaralo- niti je za tužitelja postojala takva mogućnost, te se nisu utvrdili egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji bi utjecali na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamatne stope, odnosno kamatna stopa je mijenjana temeljem nepoštenih ugovornih odredbi glede jednostrane i netransparentne promjenjivosti redovne stope ugovorne kamate, o kojoj nije pojedinačno pregovarano. Člankom 23. predmetnog ugovora stranke su za slučaj eventualnih sporova proizašlih iz Ugovora, ugovorile nadležnost Općinskog suda u Požegi. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od dana 04. srpnja 2013. godine, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14. lipnja 2018. godine broj Pž-6632/2017, a u kojem je parničnom postupku je tuženik Addiko banka ( ranije Hypo Alpe Adria bank ) bio jedan od tuženika te je utvrđeno da je petotuženik. U razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom petotuženika Addiko bank d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku petotuženika Addiko banke d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time petotuženik Addiko banka d.d. postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Gore navedena prvostupanjska presuda je u navedenom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda, poslovni broj: 132-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine, kao i presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu od dana 14. lipnja 2018. godine broj Pž-6632/17. Tuženik je bez prethodnog dogovora s tužiteljem jednostranom odlukom Uprave banke u razdoblju od 01. rujna 2006. godine pa do konačne isplate kredita mijenjao kamatnu stopu te glavnicu i kamatu usklađivao sukladno kretanju švicarskog franka, zbog čega je tužitelju kroz razdoblje od deset godina, anuitet kredita gotovo dvostruko povećao. Tuženik je s tužiteljem dana 06. travnja 2016. godine sklopio Aneks ugovora o kreditu kojim aneksom je kredit konvertiran iz CHF u valutu EURO te utvrđena preplata u visini od 46.850,81 kuna koja je iskorištena za namirenje budućih anuiteta do 50% dospjelog anuiteta. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br.: P-1401/12 od dana 04. srpnja 2013. godine, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br.: Pž-7129/13-4 od dana 13. lipnja 2014. godine, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine kao i presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu od dana 14. lipnja 2018. godine broj Pž-6632/17, pravomoćno je utvrđeno da je kamatne stope te valutne klauzule u CHF tuženik usklađivao i mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom tuženika, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Shodno gore navedenome tužitelj je oštećen za razliku između ugovorene rate i kamatne stope kao i razlike u valuti CHF na dan sklapanja ugovora, te otplaćenih iznosa i to u kunskoj protuvrijednosti CHF prema danu plaćanja. Tužitelj napominje da se u konkretnom slučaju radi o tužbi i tužbenom zahtjevu iz članka 186.b. Zakona o parničnom postupku, tako da je njegov zahtjev u ovom predmetu hipotetički postavljen, te će se isti urediti nakon što se u ovom predmetu utvrde činjenice o kojima zavisi visina tužbenog zahtjeva, u konkretnom slučaju nakon što se provede financijsko vještačenje. posebno iz razloga jer se tužitelj dana 9. travnja 2019. godine u poslovnici tuženika podnio zahtjev za dostavu dokumentacije potrebne za podnošenje tužbe, međutim, tuženik do danas nije dostavio zatraženo. Tužitelj zadržava pravo da nakon provedenog financijskog vještačenja uredi tužbeni zahtjev u pogledu same visine istog, tj. iznosa razlike između plaćenog i ugovorenog mjesečnog anuiteta, te tijeka zakonskih zateznih kamata. Obzirom na sve navedeno tužitelj predlaže naslovnom sudu da nakon provedenog dokaznog postupka donese presudu kojom se utvrđuje da su dijelovi ugovara o kreditu broj 5140030250-69700015416/2006 od dana 13. srpnja 2006. godine koji ugovor je ovjeren po javnom bilježniku Niki Bagariću dana 26. srpnja 2006. godine pod brojem OU-390/06. sklopljenog između tužitelja ĆZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tuženika Addiko banke d.d. sa sjedištem u [adresa] OIB 14036333877 u člancima 3. i 4. kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva, jednostranom odlukom banke, a o kojoj nije pojedinačno pregovarano, ništetna. Utvrđuje se da su dijelovi ugovara o kreditu broj 5140030250- 69700015416/2006 od dana 13. srpnja 2006. godine koji ugovor je ovjeren po javnom bilježniku Niki Bagariću dana 26. srpnja 2006. godine pod brojem OU-390/06 sklopljenog između tužitelja ĆZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tuženika Addiko banke d.d. sa sjedištem u [adresa] OIB u točkama 2. i 3. kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i kamata uz švicarski franak, koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva a o kojoj nije pojedinačno pregovarano, ništetna. Nalaže se tuženiku Addiko banka d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB 14036333877 da tužitelju ĐZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] na ime povrata stečenog bez osnove, odnosno razlike između ugovorene kamate i kamate koja se mijenjala jednostranom odlukom tuženika o kojoj se nije pregovaralo, te razliku u tečaju CHF isplati iznos koji će biti utvrđen nakon provedenog financijskog vještačenja zajedno sa zakonskim zateznim kamatama obračunatih uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, počevši od dospijeća svakog pojedinog iznosa uvećanoj za tri postotna poena sve u roku 15 dana. Nalaže se tuženiku Addiko banka d.d. sa sjedištem u [adresa] OIB 14036333877 da tužitelju ĐZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi parnični trošak postupka koliko isti budu iznijeli na koje troškove teku zakonske zatezne kamate obračunate uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, počevši od dana donošenja presude pa do isplate a sve to u roku od 15 dana.

2. Tuženik Addiko bank d.d. u odgovoru na tužbu naveo je da osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva te opreza radi ističe prigovor zastare. Tuženik ističe kako tužba nije razumljiva, odnosno kako nije razumljiv činjenični pravni osnov tužbe te uopće predmet raspravljanja u ovom postupku, sve u smislu članka 106. i 109. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2on, 25/2013, 89/2o14), a iz razloga kako slijedi. Iz tužbe naime proizlazi kako tužitelj, kao predmet raspravljanja u ovom postupku navodi ništetnost pojedinih odredaba ugovora o kreditu kojeg je sklopio s tuženikom te vraćanje stečenog bez osnove, iako su strane ugovora o kreditu, navedene odredbe zamijenile drugima i to s retroaktivnim učinkom pa stoga sporne odredbe više niti ine egzistiraju, kao što su se i sporazumjele oko iznosa kojeg tužitelj potražuje u ovom postupku. Drugim riječima, tužitelj je pravo čije ostvarenje traži u ovom postupku već ranije u cijelosti ostvario pa mu se stoga osporava pravni interes za vođenjem ovog postupka. Tuženik ističe kako su tužitelj i tuženik sklopili Aneks uz ugovor o kreditu kojim su konvertirali kredit, a sukladno za tuženika prisilnim odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015; dalje u tekstu: ZIDZPK). Spomenuti Zakon predstavlja snažnu i izvanrednu intervenciju države kojom je prije svega uspostavljen ravnopravan odnos korisnika kredita denominiranih u CHF s onima čiji krediti su bili denominirani u EUR, uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana i kojim je zakonodavac cjelovito riješio pitanje restitucije potrošača. Navedenim ZIDZPK, u članku 19.b, određeno je načelo konverzije kredita koje određuje da se konverzija kredita denominiranog u CHF provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR. U tom smislu se ističe i kako se za nepoštenu odredbu mora smatrati načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala, a što je ostvareno kroz primjenu ZIDZPK i sklapanje Aneksa uz ugovor o kreditu. ZIDZPK je u pogledu presumirano nepoštenih i time ništetnih odredbi ugovora o kreditu, a čija ništetnost jest predmetom raspravljanja u ovom postupku, naložio tuženiku, ali i ostalim bankama, ponuditi tužitelju x ostalim potrošačima, konvertiranje istih u poštene i to s ex tiinc učinkom. Stoga sve i da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF te o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, takva ništetnost djeluje ex tunc i smatra se da iste nikada nije niti bilo, a strane ugovora o kreditu su ju zamijenile dopuštenom odredbom o valutnoj klauzuli i uredili sve posljedice u smislu restitucije tužitelja upravo tužiteljevim prihvaćanjem Izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu. Stoga se niti ne može raspravljati o ništetnosti odredba ugovora o kreditu za koje je prisilni propis presumirao ništetnost i naložio zamjenu istih dopuštenima kroz Aneks uz ugovor o kreditu, a koje radi navedenoga ne postoje. Naime, cilj utvrđivanja pojedinih odredbi ugovora o kreditu nepoštenima, i posljedično ništetnima, jest restitucija potrošača, ovdje tužitelja, a upravo je isto učinjeno ZIDZPK, prihvatom Izračuna konverzije od strane tužitelja i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu, kojim se je upravo tužitelj usuglasio s ukupnim iznosom kojeg je tuženiku uplatio po osnovi otplate kredita s valutnom klauzulom u CHF, a u kojem iznosu su uključeni i iznosi koje sada tužitelj potražuje ovom tužbom (i radi povećanja kamatne stope i radi rasta tečaja CHF), te korištenjem tog iznosa za namirenje anuiteta po konvertiranom kreditu čija valutna klauzula (EUR) je dopuštena. Pritom, sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu, nisu konvalidirane iz perspektive zakonodavca presumirano ništetne odredbe Ugovora o kreditu već su iste, sukladno prisilnom propisu, zamijenjene dopuštenima s retroaktivnim učinkom, ex tunc. Dodatno, tuženik naglašava kako je pored dopuštene valutne klauzule u EUR, Aneksom uz ugovor o kreditu ugovorena i kamatna stopa na način da je definiran parametar koji tuženik prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima, kvalitativno i kvantitativno su razrađene uzročno-posljedične veze kretanja parametra i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i određeno je u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Uzevši u obzir navedeno, tužitelj predlaže sudu pozvati tužitelja da odredi o ništetnosti kojih ugovornih odredaba se raspravlja i u kojem dijelu njegovog kondemnatornog zahtjeva isti nije restituiran prihvaćanjem Izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu. Kako je zakonodavac navedenim prisilnim propisom uredio način potpune restitucije potrošača, kao posljedicu presumirano ništetnih odredbi ugovora o kreditu (koje se odnose na valutnu klauzulu, a posredno i odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi), to tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka. Naime, pravo koje tužitelj traži ovom tužbom je isti ostvario kroz konverziju kredita na način da je suglasnošću volja ugovornih strana, kao posljedicu prisilnog propisa, sklopljen Aneks uz ugovor o kreditu, a koji po svojim učincima predstavlja res iudicatu u smislu ne postojanja procesnih pretpostavki za daljnje raspravljanje u ovom predmetu. Jer u čemu bi se sastojao pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti odredbe koja ne postoji? Kao i tražiti povrat nečega, a koji povrat su ugovorne strane svojim sporazumom uredile na drugačiji i dopušten način. Također, i kondemnatorni zahtjev koji je predmetom raspravljanja u ovom postupku jest, a kako je prethodno navedeno, u potpunosti konzumiran prihvaćanjem izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu. Naime, upravo je iznos kojeg tužitelj potražuje u ovom postupku tuženik uzeo u obzir prilikom izračuna konverzije i za taj iznos (kao i za sve iznose određene ZIDZPK, koje je tužitelj uplatio radi namirenja anuiteta u CHF) umanjio obveze po konvertiranom kreditu u EUR. Sve navedeno kao posljedicu prisilnih odredbi ZIDZPK, a što je dodatno izraženo kroz volju ugovornih, ovdje parničnih, strana sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu. Kada bi tužitelj uspio sa svojim tužbenim zahtjevom na isplatu, upravo bi za taj iznos nastao manjak kod konvertiranog kredita jer je za isti iznos tuženik umanjio obveze tužitelja po konvertiranom kreditu, a pritom tuženik ne bi na raspolaganju imao sredstvo da ostvari povrat više priznatih uplata tužitelja. Radi navedenoga tužitelj ne može tražiti povrat onoga što je uplatio do dana sklapanja Aneksa uz ugovor o kreditu. U tom smislu potrebno je sagledati ne samo iznos preplate ili manjka na dan 30. rujna 2015., kao dan konverzije, nego i stanje glavnice izražene u HRK prije i poslije provedene konverzije. Sukladno navedenom, svi učinci presumirano nepoštenih ugovornih odredaba koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF i posredno na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koji se odnose na ništetnost i restituciju potrošača, anulirani su provedbom ZIDZPK od strane tuženika. Naslovnom sudu se pozornost posebno skreće na okolnost da je ZIDZPK bio predmetom ocjene ustavnosti pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske koji je rješenjem broj: U-I-3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017. (Narodne novine broj 39/2017) potvrdio sukladnost istoga s Ustavom Republike Hrvatske. Uz ostalo, u navedenom rješenju se navodi kako se zakonodavac odlučio na ovakvu izvanrednu intervenciju s retroaktivnim učinkom i kako bi se smanjila opterećenost općinskih sudova radi postupaka koje su ili koje će pokrenuti potrošači. Kako je Ustavni sud Republike Hrvatske potvrdio suglasnost ZIDZPK s Ustavom Republike Hrvatske, kao sistemskog propisa kojim su obuhvaćeni svi potrošači korisnici kredita s valutnom klauzulom u CHF i kojim se konačno rješava pitanje problematike valutne klauzule u CHF, usvajanje tužbenog zahtjeva bi značilo da se ZIDZPK, za koji Ustavni sud Republike Hrvatske utvrdio suglasnost s Ustavom, odnosio na nepostojeće potrošačke kredite i da je zakonodavac naložio bankama (pa time i tužitelju) da ponudi konverziju kredita uz valutnu klauzulu u CHF iako istih nema jer je takva valutna klauzula ništetna, prema navodima tužitelja. To bi naime značilo da je zakonodavac donošenjem ZIDZPK naložio konverziju nečega što ne postoji, Ustavni sud Republike Hrvatske u postupku povodom prijedloga za ocjenu sukladnosti ZIDZPK s Ustavom Republike Hrvatske potvrdio ispravnost istoga, a na kraju tuženik trpi štetu jer pored toga što je tužitelja restituirao kroz konverziju to mora napraviti još jednom. Radi svega navedenoga, predmetom postupka može biti samo ispravnost izračuna konverzije, odnosno postupanje tuženika u skladu s ZIDZPK. Dakle, jedini egzistentni odnos između parničnih strana jest onaj koji proizlazi iz Aneksa uz ugovor o kreditu. Na navedenu okolnost, ali i okolnost da je za iznos kojeg tužitelj potražuje u ovom postupku tuženik umanjio obvezu tužitelja po konvertiranom kreditu, predlaže se provesti financijsko vještačenje. Slijedom navedenoga, predlaže se Naslovnom sudu tužbeni zahtjev tužitelja odbaciti radi nedostatka pravnog interesa, te obvezati tužitelja da naknadi tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koju određuje č1. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od dana donošenja presude do isplate, u roku od osam dana od dana donošenja presude. Predlaže se da sud gore navedeno primi na znanje i shodno tome postupi.

3. U podnesku od 7. ožujka 2025. tužitelj se očitovao na nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka te je predložio da sud donese presudu kojom se utvrđuje da su dijelovi ugovara o kreditu broj 5140030250-69700015416/2006 od dana 13. srpnja 2006. godine koji ugovor je ovjeren po Javnom bilježniku Niki Bagariću dana 26. srpnja 2006. godine pod brojem OU-390/06. sklopljenog između tužitelja ĐZ ĆZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tuženika Addiko banke d.d. sa sjedištem u [adresa] OIB 14036333877 u točkama 2. i 3. kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i kamata uz švicarski franak koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva te u člancima 3. i 4. kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva, jednostranom odlukom banke, a o kojima nije pojedinačno pregovarano, ništetni. Nalaže se tuženiku Addiko banka d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB 14036333877 da tužitelju ĐZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] na ime povrata stečenog bez osnove, odnosno razlike između ugovorene kamate i kamate koja se mijenjala jednostranom odlukom tuženika o kojoj se nije pregovaralo, te razliku u tečaju CHF isplati iznos od 11.367,47 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3%-tna poena, počevši od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate i to za mjesec listopad 2011. godine na iznos 218,08 eura, počev od 1. studenog 2011. godine, za mjesec studeni 2011. godine na iznos od 251,70 euro, počev od 1. prosinca 2011. godine, za mjesec prosinac 2011. godine na iznos od 262,78 eura, počev od 1. siječnja 2012. godine, za mjesec siječanj 2012. godine na iznos od 274,98 eura, počev od 1. veljače 2012. godine, za mjesec veljaču 2012. godine na iznos od 275,35 eura, počev od 1. ožujka 2012. godine, za mjesec ožujak 2012. godine na iznos od 267,68 eura, počev od 1. travnja 2012. godine, za mjesec travanj 2012. godine na iznos od 270,79 eura, počev od 1. svibnja 2012. godine, za mjesec svibanj 2012. godine na iznos od 275,37 eura, počev od 1. lipnja 2012. godine, za mjesec lipanj 2012. godine na iznos od 270,44 eura, počev od 1. srpnja 2012. godine, za mjesec srpanj 2012. godine na iznos od 270,86 eura, počev od 1. kolovoza 2012. godine, za mjesec kolovoz 2012. godine na iznos od 266,31 eura, počev od 1. rujna 2012. godine, za mjesec rujan 2012. godine na iznos od 257,89 eura, počev od 1. listopada 2012. godine, za mjesec listopad 2012. godine na iznos od 268,15 eura, počev od 1. studenog 2012. godine, za mjesec studeni 2012. godine na iznos od 271,88 eura, počev od 1. prosinca 2012. godine, za mjesec prosinac 2012. godine na iznos od 270,39 eura, počev od 1. siječnja 2013. godine, za mjesec siječanj 2013. godine na iznos od 255,40 eura, počev od 1. veljače 2013. godine, za mjesec veljaču 2013. godine na iznos od 265,79 eura, počev od 1. ožujka 2013. godine, za mjesec ožujak 2013. godine na iznos od 268,17 eura, počev od 1. travnja 2013. godine, za mjesec travanj 2013. godine na iznos od 263,50 eura, počev od 1. svibanj 2013. godine, za mjesec svibanj 2013. godine na iznos od 249,69 eura, počev od 1. lipnja 2013. godine, za mjesec lipanj 2013. godine na iznos od 241,11 eura, počev od 1. srpnja 2013. godine, za mjesec srpanj 2013. godine na iznos od 248,72 eura, počev od 1. kolovoza 2013. godine, za mjesec kolovoz 2013. godine na iznos od 253,96 eura, počev od 1. rujna 2013. godine, za mjesec rujan 2013. godine na iznos od 267,33 eura, počev od 1. listopada 2013. godine, za mjesec listopad 2013. godine na iznos od 259,97 eura, počev od 1. studenog 2013. godine, za mjesec studeni 2013. godine na iznos od 263,26 eura, počev od 1. prosinca 2013. godine, za mjesec prosinac 2013. godine na iznos od 262,40 eura, počev od 1. siječnja 2014. godine, za mjesec siječanj 2014. godine na iznos od 205,18 eura, počev od 1. veljače 2014. godine, za mjesec veljaču 2014. godine na iznos od 210,15 eura, počev od 1. ožujka 2014. godine, za mjesec ožujak 2014. godine na iznos od 207,60 eura, počev od 1. travnja 2014. godine, za mjesec travnja 2014. godine na iznos od 202,64 eura, počev od 1. svibnja 2014. godine, za mjesec svibanj 2014. godine na iznos od 200,40 eura, počev od 1. lipnja 2014. godine, za mjesec lipanj 2014. godine na iznos od 201,39 eura, počev od 1. srpnja 2014. godine, za mjesec srpanj 2014. godine na iznos od 207,64 eura, počev od 1. kolovoza 2014. godine, za mjesec kolovoza 2014. godine na iznos od 214,00 eura, počev od 1. rujna 2014. godine, za mjesec rujan 2014. godine na iznos od 213,44 eura, počev od 1. listopada 2014. godine, za mjesec listopad 2014. godine na iznos od 216,64 eura, počev od 1. studenog 2014. godine, za mjesec studeni 2014. godine na iznos od 221,25 eura, počev od 1. prosinca 2014. godine, za mjesec prosinac 2014. godine na iznos od 219,37 eura, počev od 1. siječnja 2015. godine, za mjesec siječanj 2015. godine na iznos od 221,98 eura, počev od 1. veljače 2015. godine, za mjesec veljaču 2015. godine na iznos od 221,98 eura, počev od 1. ožujka 2015. godine, za mjesec ožujak 2015. godine na iznos od 221,98 eura, počev od 1. travnja 2015. godine, za mjesec travanj 2015. godine na iznos od 221,98 eura, počev od 1. svibnja 2015. godine, za mjesec svibanj 2015. godine na iznos od 221,98 eura, počev od 1. lipnja 2015. godine, za mjesec lipanj 2015. godine na iznos od 221,98 eura, počev od 1. srpnja 2015. godine, za mjesec srpanj 2015. godine na iznos od 221,98 eura, počev od 1. kolovoza 2015. godine, za mjesec kolovoz 2015. godine na iznos od 221,98 eura, počev od 1. rujna 2015. godine, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. sa sjedištem u [adresa] OIB 14036333877 da tužitelju ĐZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi parnični trošak postupka koliko isti budu iznijeli na koje troškove teku zakonske zatezne kamate po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3%-tna poena počevši od dana donošenja presude pa do isplate a sve to u roku od 15 dana.

4. U dokaznom postupku izvršen je uvid u ugovor o kreditu od 13. srpnja 2006., aneks uz ugovor o kreditu od 6. travnja 2016., izvadak iz zemljišne knjige zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], obavijest o ukupno plaćenoj glavnici, obavijesti o promjenama kamatne stope, popis uplata za namirenje obveza po kreditu, otplatni plan, specifikaciju uplata, obavijest o provedenoj konverziji s otplatnim planom i specifikacijom uplata, metodologiju promjena kamatne stope, članak u godišnjaku sa tradicionalnog savjetovanja, tekstove o zaštiti potrošača i švicarskom franku sa presudama i mišljenjem nezavisnog odvjetnika (listovi 248 do 278 spisa), tekstove iz novina i časopisa (listovi 312 do 361 spisa), saslušan je svjedok RZ, pročitan je nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka Borisa Belunjak od 14. veljače 2025., a u svrhu dokazivanja saslušan je tužitelj ĆZ.

5. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka sud je nesporno utvrdio da je tužitelj ĆZ kao korisnik kredita s pravnim prednikom tuženika Slavonska banka d.d. kao kreditorom sklopio ugovor o kreditu. Člankom 2. pravni prednik tuženika odobrio je tužitelju stambeni kredit za kupnju stana u iznosu od 125.500,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita. Člankom 3. ugovorne strane su ugovorile da je rok otplate kredita 15 godina uz kamatu od 4,30% godišnje, a kredit se plaća u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje u kunama obračunanim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća. Člankom 4. ugovora o kreditu ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je vezana uz određenu valutnu klauzulu.

6. Nesporno je nadalje da su tužitelj i pravni prednik tuženika Hypo-Alpe-Adria bank d.d. sklopili aneks uz ugovor o kreditu dana 6. travnja 2016. temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15) te je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eurima.

7. Između stranaka nije sporno niti da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovni brojem P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa kojeg je pokrenula udruga, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredba o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. , a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time banka postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to članak 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to članak 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Isto tako, tužene banke su u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana postupajući protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, a koje odredbe su ništetne.

8. Prema odredbi članka 502.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interesa i prava.

8.1. Prema odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku fizičke ili pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. tog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se te osobe na njih pozvati.

8.2. Dakle, tom odredbom Zakona o parničnom postupku određeno je da pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu s tim da su banke u pojedinačnim potrošačkim sporovima ovlaštene tvrditi i dokazivati suprotno.

9. Stoga je ovaj sud sukladno članku 502. c Zakona o parničnom postupku vezanim pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu u parnici radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača i presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača.

10. Tužitelj je tužbom i tužbenim zahtjevom iz podneska od 7. ožujka 2025. zatražio utvrđenje ništetnosti dijela ugovora o kreditu i to članka 2., 3. i 4. kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula te isplatu preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope tijekom otplate kredita i promjene tečaja švicarskog franka tijekom otplate kredita i zakonsku zateznu kamatu na svaki više plaćeni anuitet kredita zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka tijekom otplate kredita.

11. Sud nalazi da tužitelj iako je izvršena konverzija kredita ima pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu i sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

11.1. Naime, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja od 2006. pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

12. Temeljem iskaza svjedoka, tužitelja kao i uvidom u ugovor o kreditu sud je utvrdio da se o odredbama ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula nije posebno pregovaralo.

13. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ocjena je ovoga suda da postupanje tuženika u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, slijedom čega sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužbe tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu osnovan, a isto tako sud nalazi da je osnovan zahtjev za isplatom razlike između plaćenih anuiteta kredita u kunama prema kamatnim stopama koje su se tijekom otplate kredita mijenjale i anuiteta po tečaju na dan isplate kredita bez valutne klauzule.

14. Dakle, nesporno je sud utvrdio da je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o kreditu, a namjena kredita je bila za kupnju stana. Člankom 3. tužitelj se kao korisnik kredita obvezao vraćati kredit u kunskoj protuvrijednosti od 125.500,00 CHF s kamatom od 4.30% godišnje i u jednakim mjesečnim anuitetima u kunama obračunanim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja anuiteta. Člankom 4. ugovorne strane su ugovorile promjenjivu kamatnu stopu.

15. Iz navoda tužbe, iz ugovora o kreditu kao i temeljem iskaza svjedoka i tužitelja sud je utvrdio da se o spornim odredbama ugovora o kreditu kojima je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva i to sukladno odlukom kreditora kao i o odredbama vezanim za valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo.

16. Obzirom na razdoblje u kojem je sklopljen ugovor o kreditu za ocjenu valjanosti ugovornih odredbi, mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03- dalje ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007., do kada je taj Zakon bio na snazi, potom od 7. kolovoza 2007., Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 - dalje ZZP/09), a sada je važeći Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15, 14/19 - dalje ZZP/14).

17. Odredbom članka 84. ZZP/03 i odredbom članka 99. ZZP/09, propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

18. Materija o nepoštenim odredbama u trgovačkim ugovorima regulirana je pravilima Zakona o zaštiti potrošača koji su u tom smislu lex specalis, dok su odredbe Zakona o obveznim odnosima koji ovu materiju također regulira, ali na razini općeg propisa, primjenjuju supsidijarno. O odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa odlukom banke, nije se pojedinačno pregovaralo, a tuženik niti ne tvrdi da je tužiteljica mogla na nju utjecati. U prilog navedenom govori i činjenica da su u ugovore inkorporirani opći uvjeti poslovanja o kojima tužiteljica po prirodi stvari ne može pojedinačno pregovarati. Iako tužena banka tvrdi da je ova odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva, odnosno da se odluke banke o promjeni kamatne stope donose na temelju općih uvjeta poslovanja koji su sastavni dio ugovora (a koji su se tijekom trajanja ugovornog odnosa također mijenjali), tužena ne spori da niti sporni ugovor, niti opći uvjeti ne sadrže niti referentu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope jer se donošenje odluke banke o eventualnoj promjeni kamate u skladu sa tržišnim uvjetima, protivno tvrdnji tuženika, ne može smatrati preciznim načinom utvrđivanja promjene kamatne stope.

19. Na temelju odredbe članka 295. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23), opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a odredbom članka 295. stavak 3. istoga Zakona, propisano je da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje.

20. U konkretnom slučaju, nesporno je da ugovor o kreditu ne sadrži ni referentnu stopu (osnovnu kamatnu stopu za zakašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je stoga tuženik, koristeći takvu ugovornu odredbu, prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva, određuje prema odluci banke, mogao postupati savjesno ili nesavjesno.

21. Ovaj sud smatra da je ugovorna odredba kojom se promjena ugovorne kamatne stope čini ovisnom o odluci banke, jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a pri tome se ne navode kriteriji i mehanizmi promjene kamatne stope, uslijed čega bi tužitelj mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Na temelju takvih ugovornih odredbi i nedostataka jasno definiranih parametara za promjenu kamatne stope koji bi pri tome bili razumljivi i prosječnom potrošaču, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena niti odrediva. Ugovorna odredba o promjeni kamatne stope ključna je ugovorna odredba, a ista ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja - tuženika, a sve to bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti referentne stope za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih stranaka, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja jer se kod takvog ugovaranja radi o situaciju da tuženik jednostrano određuje obavezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, niti može konačno provjeriti pravilnost promjene jer za to nema nikakvih pouzdanih kriterija.

22. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između ugovornih stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora.

23. Takvom ugovornom odredbom tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, u konkretnom slučaju kamate, što je u suprotnosti sa odredbom članka 247. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Osim toga, sukladno odredbi članka 269. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, kako je propisano odredbom članka 272. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima. Ako je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan, što je propisano odredbom članka 270. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima.

24. Niti Zakon o zaštiti potrošača niti Zakon o obveznim odnosima ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, koje načelo proizlazi iz odredbe članka 4. Zakona o obveznim odnosima, kojom je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Poštovanje ovog načela znači postupati s povjerenjem prema osobi i interesima druge strane, međusobno se obavještavati o stanju pravnog posla i polagati račune, uvažavati interese obiju ugovornih strana glede tumačenja ugovora, razvijati međusobnu suradnju, suzdržavati se od dvoličnog i proturječnog ponašanja, njegovati otvorenost i iskrenost u vrijeme zasnivanja određenog obvezno pravnog odnosa, te pokazivati spremnost na potpuno i valjano ostvarenje i ispunjenje ugovorom preuzetih obaveza. Radi se o otvorenoj pravnoj normi koja samo načelno određuje na koji bi se način subjekti obveznog pravnog odnosa trebali ponašati, a pri tome je naglašena upravo vjera, odnosno povjerenje između ugovornih strana, pa bi povjerenje trebalo biti ključni element i načela savjesnosti i poštenja.

25. Činjenica je da u potrošačkim ugovorima o kreditu banke nisu imale obvezu ugraditi egzaktne parametre za promjenu kamatne stope i metodu izračuna tih parametara obzirom da u razdoblju od 2004. do 2008., nije bila propisana takva obveza banaka, međutim nepostojanje zakonske regulative kojom bi se naložilo banci da u ugovoru o kreditu precizno i jasno odredi način utvrđivanja i uvjete promjenjivosti kamatne stope, ne daje istima i ovlaštenje da kamatnu stopu mijenjaju po vlastitom nahođenju bez mogućnosti utjecaja druge ugovorne strane na takvu odluku i da jednostranom odlukom mijenjaju visinu obveze potrošača odnosno druge ugovorne strane.

26. Uzimajući u obzir činjenicu da je kamata cijena, da je cijena kao što je ranije navedeno, bitni element ugovora o kreditu te da mora biti određena, odnosno odrediva, već samim time odredba koju koristi tuženik, odnosno pravni prednik tuženika, na temelju koje cijenu određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, je protivna načelu savjesnosti i poštenja.

27. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., ističe se da: "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi od dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franaka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva, sukladno odluci banke, dakle vjerovniku."

28. Obzirom na činjenicu da u ugovorima u kojima koristi odredbu o promjeni kamatne stope, tuženik nije odredio referentnu stopu, da u vrijeme sklapanja ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena, te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, pri tome rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovoga suda trebala odrediti elemente za koje se veže promjena i način njihove promjene, ugovoriti precizne pretpostavke uz koje se kamatna stopa može promijeniti, sve kako bi potrošač znao koji su to elementi na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa, to s ciljem kako bi njegova obveza bila odrediva, no vodeći računa o svom interesu i koristeći činjenicu nepostojanja propisa koji mu takvo što nalaže, tuženik tužitelju kao potrošaču nameće ugovorne odredbe koje tužitelja stavljaju u neravnopravni položaj, a koje odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

29. Nadalje, dužnost je tuženika bila da prilikom pregovaranja tužitelju pruži sve potrebne informacije vezane za valutnu klauzulu, a ne da mu prepustiti da se sam informira, pogotovo ako se ima u vidu da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na švicarski franak, stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojima ne raspolaže prosječni potrošač. Tuženik je trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak, uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je također protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača, banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika i iskustva u poslovanju zna za taj rizik.

30. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., između ostaloga je naveo da su tužene banke propustile potrošačima objasniti pravo značenje švicarskog franka kao "sigurne valute", propustili su istinito informirati da je ta valuta sigurno ulaganje za banke, a ne korisnike kredita, pri čemu su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima, u trenutku sklapanja ugovora, dakle kao stručne osobe to znale ili morale znati za razliku potrošača koji isto nije znao. Prosječnom potrošaču odredbe ugovora u kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, iako mu je sam pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive, pa je banka, odnosno u konkretnom slučaju tuženik bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužitelju pomoći da se u okviru zakonom dozvoljenih mogućnosti koristi uslugama banke, ali ne na svoju štetu.

31. Neravnoteža u pravima i obvezama je znatna jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima vratiti banci kao kreditoru i cijena, jer se i kamata u konačnici plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, već samim sklapanjem ugovora koji sadrži sporne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, konkretno neravnoteža u pravima i obvezama utemeljena na jednostranom povećanju kamatnih stopa, te na primjeni valutne klauzule je znatna i postoji, jer se radi o odredbama u tipskim formularnim ugovorima sastavljenim unaprijed od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik, ne znajući za njega jer o tome nije informiran.

32. Može se zaključiti da neravnotežu nisu prouzrokovale promjene kamatne stope, ni promjene tečaja valute, nego ugovorne odredbe koje zbog svoje formulacije tužitelja dovode u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je tužitelj znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali nije mogao znati, zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati visina glavnice i kamatna stopa.

33. Odredbom članka 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača/03, te članka 96. Zakona o zaštiti potrošača/07, propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, što je ovdje slučaj, te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste, a potome sukladno odredbi članka 323. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima i obvezu svake ugovorne strane da vrati ono što je primila na temelju takvog pravnog posla, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, što je slučaj u ovoj pravnoj stvari.

34. Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020., u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedenog članka 502.c Zakona o parničnom postupku, a isto tako i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15 - dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

35. Odredbom članka 1111. stavak 1., 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obaveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Odredbom članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

36. Na temelju naprijed navedenoga kao i temeljem iskaza tužiteljice sud je utvrdio da se o spornim ugovornim odredbama nije pregovaralo i sud je mišljenja da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu zaključenog između parničnih stranaka dana 13. srpnja 2006. kojima se korisnik kredita obvezao kreditoru iznos kredita vratiti uz redovnu kamatu koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva te kojima se kamata i glavnica kredita vežu za valutu švicarski franak, nepoštene, posljedica je čega ništetnost takvih odredbi, slijedom čega tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju ništetnih odredbi od njega naplatio i primio, jer je tako naplaćeni novčani iznos tuženik stekao bez osnove, u smislu odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima.

37. Obzirom na sve naprijed navedeno sud ocjenjuje da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula ništetne, a sve u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača koji zakon je vrijedio u vrijeme sklapanja pravnog posla – ugovora o kreditu. Ugovorna odredba kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i glavnica iz ugovora o kreditu vezana za valutu švicarski franak iako su bile uočljive i jasne nisu bile razumljive i prednik tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije dao sve potrebne informacije tužitelj iz kojih bi tužitelj mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja promjenjive kamatne stope valutne klauzule i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose.

38. Odredbom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima određeno je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

39. Prema članku 1115. istog zakona kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

40. Na temelju naprijed navedenog sud nalazi da je odredba ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i prednika tuženika kojim se korisnik kredita obvezao kreditoru iznos kredita vratiti uz kamatu koja je tijekom ugovornog razdoblja promjenjiva i kojom se kamata i glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak nepoštene, posljedica čega je ništetnost takvih odredbi pa tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi naplatio i primio od tužitelja ocjenjujući da je ništetnom odredbom tuženik takve naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu članka 1111. Zakona o obveznim odnosima.

41. Stoga je sud tužbeni zahtjev tužbe tužitelja da se utvrdi da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli prihvatio i odlučio kao u točki I izreke.

42. Uvidom u aneks uz ugovor o kreditu od 6. travnja 2016. utvrđeno je da je isti sklopljen između tužitelja i prednika tuženika Hypo-Adria-bank d.d. Zagreb temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i izvršena je konverzija kredita u kredit u eur. Člankom 2. aneksa ugovora o kreditu ugovorne strane utvrdile su da je neotplaćena glavnica iznos od 41.167,99 eur i da je preplata po osnovnom ugovoru o kreditu iznos od 46.850,81 kn.

43. Sud nalazi da je tuženik odnosno njegov pravni prednik prilikom konverzije kredita postupao sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju pa ne nalazi da bi ta odredba dodatka ugovoru o kreditu bila ništetna te je tužiteljicu s dijelom tužbenom zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti članka 3. dodatka ugovora o kreditu kao s neosnovanim odbio.

44. Radi utvrđenja postojanja razlike u plaćanju anuiteta kredita, kamate prema sklopljenom ugovoru o kreditu i kamata koje su se tijekom otplate kredita mijenjale kao i rate kredita obzirom na promjene tečaja tijekom otplate kredita provedeno je vještačenje po vještaku knjigovodstvene struke Borisu Belunjak.

45. Knjigovodstveni vještak Boris Belunjak u svom nalazu i mišljenju od 14. veljače 2025. naveo je da su tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika Slavonska banka d.d. kao kreditor sklopili 13. srpnja 2006. sklopili ugovor o kreditu u iznosu od 125.000,00 CHF na rok otplate od 15 godina uz mjesečnu otplatu na 180 mjesečnih anuiteta i početno ugovorenu redovnu kamatnu stopu od 4,30%. Početni mjesečni anuitet iznosio je 945,04 CHF koji je primijenjen u otplati za prvih 12 anuiteta, a naknadno su se redovne kamatne stope i anuiteti povećavali te dodatno uz primjenu srednjeg tečaja Hrvatske narodne banke za CHF za kune, a prema obračunu kreditora. Zbog promjene redovne kamate tijekom otplate kredita plaćeno je ukupno više u iznosu od 39.378,11 kn odnosno 5.226,37 eur. Zbog povećanja tečaja švicarskog franka tijekom otplate kredita plaćeno je više u iznosu od 96.098,33 kn odnosno 12.754,44 eur. U konverziji kredita iz CHF u eur kreditor je priznao preplatu u iznosu od 46.850,81 kn. Razlika više uplaćenog u korist tuženika, a uzevši u obzir priznatu preplatu po konverziji kredita iznosi 85.648,17 kn odnosno 11.367,47 eur.

46. Knjigovodstveni vještak dao je i tabelarni prikaz svog pisanog nalaza i mišljenja.

47. Sud nalazi da u konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu nastalu temeljem nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i tužiteljici nije vraćeno ono što je preplatila, a tuženik primio. Preplata koja je utvrđena u konverziji nije i ne može biti obeštećenje tužiteljice zbog primjene ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se tiču kamatne stope i valutne klauzule. Preplata utvrđena u konverziji predstavlja samo razliku koja je nastala zatvaranjem svih anuiteta po simuliranom eur kreditu i onih anuiteta koje je do dana konverzije tužiteljica platila s tim da u dodatku ugovora o kreditu tužiteljici nisu priznate preplate zbog primjene ništetnih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli koje odredbe u vrijeme sklapanja dodatka ugovoru o kreditu nisu bile pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu utvrđene ništetnim.

47.1. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), a kojim je propisano postupanje s kreditima u CHF i njegova konverzija u kredit s valutom u EUR na način da je položaj potrošača s kreditom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti u eur. Ocjena je suda da izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule za ovdje utuženo razdoblje.

48. Dakle, činjenica je da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđeni iznos preplate kojim su dogovorile podmirenje kredita u eurima samo za sebe ne upućuje na zaključak da je tužiteljici vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih anuiteta kredita na osnovu ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tuženik je dao izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji izračun sadrži podatke o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke i da su uplate koje su izvršene u kunama preračunate u CHF po tečaju za CHF na dan uplate i zaduženjima korisnika kredita preračunatim iz CHF u EUR uz primjenu kamatnih stopa za kredit u eurima po odlukama banaka te je tuženik na taj način utvrdio da je do 30. rujna 2015. tužiteljica uplatila određeni veći iznos što tuženik u dodatku ugovoru o kreditu naziva preplatom.

49. Temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka koji nalaz i mišljenje je sud u cijelosti prihvatio ocjenjujući da je dan u skladu s pravilima struke, stručno i nepristrano sud je utvrdio da je tužitelj od sklapanja ugovora o kreditu pa do sklapanja dodatka ugovoru o kreditu, do konverzije kredita kroz period otplate kredita preplatio kredit zbog promjene kamatne stope i povećanja tečaja tijekom otplate kredita umanjeno za priznatu preplatu prilikom konverzije kredita u iznosu od 85.684,17 kn odnosno 11.367,47 eur.

50. Tužitelj je tužbeni zahtjev u odnosu na preplaćene rate kredita zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja tijekom otplate kredita pa do konverzije kredita uskladio s nalazom i mišljenjem knjigovodstvenog vještaka, te je umanjio preplaćene rate kredita za iznos koji je tužitelju prilikom konverzije priznat.

51. Budući da je sud utvrdio da je tuženik iznos od 11.367,47 eur po osnovi povećanja kamatne stope i povećanja tečaja švicarskog franka stekao bez osnove sud je takav tužbeni zahtjev tužbe tužitelja prihvatio i odlučio kao u točki II izreke. Isto tako, sud je prihvatio zahtjev tužitelja za isplatom zakonske zatezne kamate.

52. Sud je odbio prijedlog tuženika da se provede dopunsko vještačenje po vještaku knjigovodstvene struke budući da je sud nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka u cijelosti prihvatio i ne nalazi da je njegov nalaz trebalo dopuniti.

53. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku. Sud je kao osnovan priznao trošak tužitelja za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura, za sastav 3 obrazložena podneska za svaki iznos od 200,00 eura i za sastav 1 obrazloženog podneska u iznosu od 100,00 eura kako je to tužitelj i zatražio, za pristup na pripremno ročište održano 4. prosinca 2019. u iznosu od 50,00 eura kako je to tužitelj i zatražio, za pristup na pripremno ročište održano 24. srpnja 2020. u iznosu od 100,00 eura kako je to tužitelj i zatražio, za pristup na glavnu raspravu održanu 27. listopada 2020. u iznosu od 50,00 eura kako je to tužitelj i zatražio, za pristup na glavnu raspravu održanu 27. studenog 2023. u iznosu od 50,00 eura kako je to tužitelj i zatražio te za pristup na glavnu raspravu održanu 2. veljače 2024. i 7. svibnja 2025. za svaku iznos od 200,00 eura. Dakle, sud je kao osnovan priznao trošak zastupanja tužitelja u iznosu od 1.550,00 eura. Sud je kao osnovan priznao trošak tužitelja na ime sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 160,13 eura koliko je tužitelj u obvezi na ime sudske pristojbe na tužbu platiti te iznos od 398,17 eura koliko iznosi trošak knjigovodstvenog vještačenja. Dakle, sud je kao osnovan priznao ukupan trošak tužitelja u iznosu od 2.108,30 eura.

54. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Požegi 11. lipnja 2025.

S u d a c:

Ilka Leko

Naputak o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana objave presude, odnosno od primitka prijepisa presude u 3 istovjetna primjerka.

DNA:

1. Odvjetnica Valentina Gacik, Požega

2. Odvjetničko društvo Kožul i Petrinović d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 47

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte