Republika Hrvatska

Trgovački sud u Zagreb

Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11, Zagreb

P-1621/2023-33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Sanda Jeromela, u pravnoj stvari tužitelja: Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnica Ana-Marija Žužul Horvat, odvjetnica u Odvjetničkom društvu BUŠURELO, ŽUŽUL i partneri d.o.o., Zagreb, Petrinjska ulica 29, i Goran Devrnja, odvjetnik iz Zagreba, Vrbani 15, protiv tuženika: Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partnetri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene javne i glavne rasprave dana 13. svibnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i tuženika, danom objave 11. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu za kupnju motornog vozila br. 3206639602/06 sklopljenog 09.05.2006. između korisnika kredita EVĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 te solemniziranog 16.05.2006. kod javnog bilježnika Nina Bubaš Magličić iz Karlovca, I.G. Kovačića 2, pod brojem OU-495/06, i to dio čl. 6. st. 1. koji glasi:

''u kunskoj protuvrijednosti 323,60 CHF-a obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, važećem na dan plaćanja.''

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 649,63 EUR sa zateznim kamatama tekućim, i to na iznos od:

-3,02 EUR od 07.11.2008. do isplate

-11,44 EUR od 17.01.2009. do isplate

-10,61 EUR od 10.02.2009. do isplate

-16,07 EUR od 09.03.2009. do isplate

-7,88 EUR od 10.04.2009. do isplate

-9,74 EUR od 07.05.2009. do isplate

-6,56 EUR od 05.06.2009. do isplate

-3,66 EUR od 03.07.2009. do isplate

-4,81 EUR od 10.08.2009. do isplate

-4,48 EUR od 09.10.2009. do isplate

-4,48 EUR od 09.10.2009. do isplate

-6,20 EUR od 08.12.2009. do isplate

-10,56 EUR od 15.01.2010. do isplate

-12,73 EUR od 22.02.2010. do isplate

-12,46 EUR od 24.02.2010. do isplate

-13,00 EUR od 15.03.2010. do isplate

-16,61 EUR od 17.04.2010. do isplate

-21,77 EUR od 17.05.2010. do isplate

-21,19 EUR od 05.06.2010. do isplate

-29,43 EUR od 14.08.2010. do isplate

-29,43 EUR od 14.08.2010. do isplate

-40,06 EUR od 04.09.2010. do isplate

-31,05 EUR od 29.10.2010. do isplate

-33,10 EUR od 06.11.2010. do isplate

-49,44 EUR od 16.12.2010. do isplate

-55,83 EUR od 11.01.2011. do isplate

-42,95 EUR od 11.02.2011. do isplate

-45,37 EUR od 15.03.2011. do isplate

-41,79 EUR od 08.04.2011. do isplate

-53,91 EUR od 09.05.2011. do isplate

po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., a od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 205,67 EUR zajedno sa zateznim kamatama s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta sa zateznom zakonskom kamatom te se tuženikov prigovor radi prijeboja odbija kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.092,90 EUR sa zateznim kamatama tekućim od donošenja ove presude 11. lipnja 2025. do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.167,10 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 13. lipnja 2023. navodi da njegova aktivna legitimacija proizlazi iz Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), koju su sklopili EVĐ, kao ustupitelj i tužitelj, kao primatelj, kojim ugovorom je tražbina iz ovog predmeta u cijelosti prenesena na tužitelja, kao novog vjerovnika. Ističe da je tuženik uredno obaviješten o prijenosu tražbine te da nije u pogledu toga iznio nikakve upite, niti prigovore. Ističe da su EVĐ i tuženik sklopili dana 9. svibnja 2006. Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3206639602/06. Sklopljenim Ugovorom i Dodatkom Ugovoru tuženik se obvezao staviti na raspolaganje pravnom predniku tužitelja iznos od 17.393,22 CHF obračunato u kunskoj protuvrijednosti. U predmetnom Ugovoru o kreditu ugovorena je za korisnika kredita obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju banke na dan plaćanja. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) su ništetne jer korisniku kredita nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Ugovorom o cesiji, ustupitelj je kao korisnik kredita prenio sve svoje tražbine prema tuženiku koje bi proizlazile iz predmetnog Ugovora o kreditu, na ovdje tužitelja kao primatelja. Iz Ugovora o cesiji vidljivo je da ustupitelj s naslova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu ima tražbine na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada, te slijedom navedenog tužitelj ima pravo zahtijevati povrat preplaćenih iznosa s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kako se dalje navodi. Nadalje, tužitelj se poziva na odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, i to presudu Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je u dijelu potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013, presudu VSRH Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Također se poziva na presudu suda EU C-118/17 od 14. ožujka 2019. koji je primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Stoga su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sukladno odredbi čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013), navedene presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku. Odredbom čl. 323. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka strana dužna vratiti drugoj ugovornoj strani sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja pravo na povrat neosnovano naplaćenih iznosa na temelju promjene tečaja. Predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi ništetnim ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima te da naloži tuženiku naknaditi tužitelju s naslova preplaćenih tečajnih razlika ukupno iznos od 649,60 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u odnosu na stupnjevitu tužbu ističe da potraživanje tužitelja nije određeno u pogledu pojedinačnih iznosa i perioda isplate, zbog čega predlaže postupiti po čl. 109. st. 1. Zakona o parničnom postupku dok u odnosu na zahtjev za dostavom dokumentacije navodi da je kredit zatvoren 19.5.2011. i sukladno Zakonu o kreditnim institucijama čuvala se ugovorna dokumentacija do 2022. pa više ne raspolaže istom. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije smatrajući da tražbina nije mogla biti predmetom prijenosa potraživanja jer se radi o pravima strogo osobne naravi. Poziva se na čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO), kojim je određeno da vjerovnik ne može ustupiti onu tražbinu čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Stoga nije niti bilo moguće ustupiti predmetnu tražbinu, odnosno isto je nedopušteno te Ugovor o cesiji u odnosu na tuženika ne proizvodi pravne učinke, slijedom čega tužitelj nije aktivno legitimiran u ovom postupku od tuženika tužbom potraživati bilo kakve iznose. Smatra da tužitelj treba dokazati svoj status potrošača te se poziva na čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača i na čl. 502.c Zakona o parničnom postupku. Ističe prigovor zastare potraživanja obzirom da je tužba podnesena 12.6.2023. a prošlo je više od tri godine od vršenih plaćanja korisnika kredita. Navodi da su odluke Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. nepravilne i nezakonite te se poziva na odluke Suda EU u predmetima C-81/19 i C-243/20 iz kojih odluka proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. Stoga navodi da je odredba o valutnoj klauzuli iz predmetnog ugovora o kreditu, koja je sukladno čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, isključena od ispitivanje poštenosti/nepoštenosti, sve primjenom Direktive i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača. Poziva se na stav iz odluka Ustavnog suda u predmetima br. U-III-4372/21 i U-III-5458/21. Valutna klauzula dopuštena je po čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. Osporava tijek zateznih kamata i poziva se na pravno stajalište zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. ožujka 2004., primjenu čl. 214. Zakona o obveznim odnosima i da stjecatelju pripadaju zatezne kamate od podnošenja zahtjeva. Predlaže odbaciti a podredno odbiti tužbeni zahtjev, kao neosnovan.

3. Podneskom od 12. siječnja 2024. tužitelj je izvijestio da je novi punomoćnik Goran Devrnja a kako nije izvijestio sud da bi opozvao punomoć odvjetnicima u Odvjetničkom društvu BUŠURELO, ŽUŽUL i partneri d.o.o., to proizlazi da svi zastupaju tužitelja.

4. U daljnjem tijeku postupka tužitelj u bitnom navodi da je tužbeni zahtjev određen i precizan a po provođenju vještačenja konačno će ga specificirati jer nema stručnog znanja da navede iznose preplate. Poziva se na čl. 84. Zakona o obveznim odnosima navodeći da su sva prava korisnika kredita prešla na tužitelja temeljem ugovora o ustupu potraživanja. Navodi da je teret dokaza o odlučnoj činjenici je li korisnik kredita potrošač, a ne trgovac, na tuženiku kao kreditoru, a kakvo stajalište je navedeno u rješenju Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-18/28 od 26. svibnja 2020. Status potrošača korisnika kredita proizlazi iz samog ugovora o kreditu. Ističe da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastarijevanja te da nije nastupila zastara restitucijskog zahtjeva. S navedenim u vezi poziva se na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH posl. br. Su-IV-47/2020-2 od 30.1.2020. Ističe da je tuženik nepošten stjecatelj svakog preplaćenog iznosa anuiteta, što je utvrđeno u tzv. kolektivnom sporu. Vezano uz prijedlog tuženika da se uzmu u slučaju provođenja financijskog vještačenja i tzv. negativne razlike, navodi da tužitelj temeljem takovog plaćanja anuiteta nije ništa primio bez osnove a ukoliko bi tuženik istaknuo prigovor radi prijeboja ističe prigovor zastare.

5. Podneskom od 28. srpnja 2024. tuženik je istaknuo uvjetni prigovor radi prijeboja s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 211,16 EUR kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja. Predlaže da sud utvrdi postojanje takve tražbine tuženika prema tužitelju sa zateznim kamatama. Ističe da zadržava pravo korigirati prigovor radi prijeboja radi provođenja financijskog vještačenja.

6. U podnesku od 3. lipnja 2024. tužitelj prigovora prigovoru radi prijeboja a ako tuženik ističe materijalnopravni prigovor prijeboja onda se iznos koji tuženik ističe od 211,16 EUR ima smatrati nespornim jer sukladno zakonu ne može istaknuti prigovor prijeboja, a da ne priznaje tražbinu s kojom navodno prebija svoju tražbinu. U tom slučaju, kao sporan ostaje ostatak utuženog iznosa, umanjen za nesporni iznos. Ističe da je tražbina tuženika zastarjela.

7. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu, saslušao je svjedoka EVĐ, korisnika Ugovora o kreditu i proveo financijsko vještačenje po sudskom vještaku Petra Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. iz Zagreba.

8. Temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) ovaj sud je ocijenio konačno specificiran tužbeni zahtjev osnovanim a da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju po osnovi preplaćenih i povlaštenih anuiteta iz predmetnog ugovora o kreditu u iznosu od 205,67 EUR.

9. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnim odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, tužiteljev zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli dok tuženik ističe procesno pravni prigovor radi prijeboja sa zateznim kamatama po osnovi potplaćenih i povlaštenih anuiteta iz predmetnog ugovora o kreditu.

10. Između stranaka nije sporno da su pravni prednik tužitelja, odnosno korisnik kredita EVĐ i tuženik sklopili dana 9. svibnja 2006. Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3206639602/06. a kojim se tuženik obvezao staviti na raspolaganje pravnom predniku tužitelja iznos od 17.393,22 CHF obračunato u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a, kojim je dakle tuženik korisniku kredita odobrio kredit s valutnom klauzulom u CHF.

11. Sporna je aktivna legitimacija odnosno je li tražbina korisnika kredita, kao pravnog prednika tužitelja RVĐ prenosiva ili je strogo osobne naravi.

12. Među strankama je sporan osnov i visina. Sporno je je li potraživanje tužitelja zastarjelo te tijek zateznih kamata.

13. Također, sporno je postojanje novčane tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 205,67 EUR na ime potplaćenih i povlaštenih anuiteta, a za koji iznos je pravni prednik tužitelja manje platio po navedenom ugovoru o kreditu od početnog tečaja.

14. Uvidom u Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3206639602/06 od 9. svibnja 2006. (list 9-13 spisa) vidljivo je da je ugovor sklopljen između pravnog prednika tužitelja RVĐ, kao korisnika kredita i tuženika za iznos od 17.393,22 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB- a. Namjena kredita je kupnja motornog vozila marke Renalut, tip i model Clio, točno određenog broja šasije, dakle točno određenog vozila. Iz ugovora ne proizlazi da je kredit dan korisniku kao trgovcu niti da je dan radi obavljanja kakve trgovačke djelatnosti.

15. Među strankama nije sporno da je korisnik kredita u cijelosti otplatio predmetni kredit.

16. Nije niti sporno da EVĐ, kao ustupitelj sa tužiteljem Druga fundacija SPV d.o.o., kao primateljem, sklopio 1. lipnja 2023. Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), (list 19-22 spisa) kojim je ustupila novčanu tražbinu koju ima prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj: 3206639602/06.

17. Prema odredbi iz čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023. – dalje u tekstu: ZOO) vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

18. Znači, ne mogu se prenijeti tražbine: a) čiji je prijenos zabranjen zakonom, b) strogo osobne naravi i c) koje po svojoj naravi se protive prenošenju na drugoga.

19. Naime, ovdje se radi o tražbini ustupitelja RVĐ, koji je potrošač, sukladno odredbi iz čl. 3. st. 1. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03., dalje u tekstu: ZZP), a koji je bio važeći u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, dok je primatelj (ovdje tužitelj) pravna osoba (dakle, nije potrošač). Pritom je tražbina koje je predmet ustupa novčana tražbina, odnosno imovinsko-pravno potraživanje, koje nije strogo osobne naravi, neovisno o svojstvu ustupitelja, kao potrošača, a niti se narav takve tražbine protivi ustupu.

20. Zbog navedenog, a kako se radi o novčanoj tražbini koja se može ustupiti, suprotno svim osporavanjima tuženika, valja zaključiti da je Ugovorom o ustupu tražbine od 1. lipnja 2023. bilo dopušteno novčanu tražbinu pravnog prednika tužitelja prenijeti na tužitelja. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet same tražbine, pa nije odlučno to što je ustupitelj bio potrošač, a primatelj (ovdje tužitelj) to nije. Naime, identitet tražbine ustupom nije promijenjen, a što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku (ovdje tuženiku) ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

21. Zaključno, novčana tražbina potrošača RVĐ na temelju potrošačkog ugovora- ugovora o kreditu, zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu na tužitelja, kao primatelja, te tražbine i tuženika, kao dužnika, primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača, pa tako i pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača, suprotno osporavanjima tuženika.

22. Slijedom navedenog, a imajući u vidu da je tražbina iz Ugovora o kreditu prenesena na tužitelja, to je tužitelj aktivno legitimiran zahtijevati od tuženika ispunjenje te tražbine, te u tom dijelu nisu osnovani tuženikovi prigovori nedostatka aktivne legitimacije.

23. U pogledu istaknutog prigovora zastare relevantno je pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj: Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. prema kojoj pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u odnosu na nepoštenost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13. lipnja 2014., jer je ista u tom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. a u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14. lipnja 2018. kada je potvrđena u tom dijelu presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., to je zastara restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope počela teći 13. lipnja 2014., a po osnovi ništetnosti valutne klauzule 14. lipnja 2018.

24. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud u navedenoj odluci nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO-a, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

25. Slijedom navedenog u konkretnom slučaju istaknuti prigovor zastare nije osnovan jer zastara u konkretnom slučaju počinje teći od 14. lipnja 2018. (obzirom na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli) a tužba je podnesena 13. lipnja 2023., dakle unutar zastarnog roka u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a.

26. U konkretnom slučaju sud je vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. (a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. te odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017.), kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.), kojima je, između ostalog, utvrđeno:

- da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 dalje u tekstu ZZP/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09 dalje u tekstu ZZP/07.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima i

- da je tuženik u razdoblju 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

27. Nadalje, odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Pritom valja reći i da pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, što potvrđuje i činjenica da je zakonodavac u izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" broj 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate.

28. Prema čl. 138.a ZZP/07 odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. toga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

29. Pojam naknade štete iz odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača obuhvaća sve postupke pokrenute radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne samo naknadu štete kako je definirana odredbom čl. 1046. ZOO-a, jer tako uskim tumačenjem odredba čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača onda ne bi imala smisla.

30. Prema tome, zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u pogledu vezivanja glavnice uz valutu švicarski franak odnose se i na predmetni Ugovor o kreditu koji su sklopili EVĐ i tuženik dana 9. svibnja 2006. dakle, u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima jer potrošači nisu dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, a što je također utvrđeno i u ovom predmetu na temelju iskaza svjedoka RVĐ te je isto dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne.

31. Iz iskaza svjedoka RVĐ proizlazi da je htjela kupiti vozilo, da se informirala o uvjetima kredita kod više banaka i odlučila za Zagrebačku banku, da se 2006. kada je sklopila ugovor o kreditu, u medijima pričalo da su krediti u CHF povoljni krediti, da je otišla banku i rekla da želi sklopiti u švicarskim francima ali joj tom prilikom od strane banke nije ništa rečeno o rizicima sklapanja takvog ugovora o kreditu. Iskazala je da se radilo o njenom prvom kreditu, da je znala sam što je valutna klauzula obzirom da je ekonomske struke. Prilikom potpisivanja ugovora dobila je otplatni plan, otplatila je kredit koji je sklopljen na 5 godina u cijelosti. Također je iskazala da nije znala u trenutku sklapanja ugovora o kreditu da HNB ne štiti tečaj CHF a niti je na to bila upozorena.

32. Sud je prihvatio iskaz svjedoka RVĐ i ocijenio ga vjerodostojnim obzirom da je isti logičan, životan i uvjerljiv. Dakle, iz iskaza svjedoka a niti izvedenih dokaza ne proizlazi da ga je tuženik informirao o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF. Također iz njenog iskaza je utvrđeno da je motorno vozilo kupljeno za osobne potrebe.

33. Visina potraživanja u vidu preplaćenih iznosa anuiteta s osnova valutne klauzule u odnosu na iznos anuiteta bez valutne klauzule utvrđena je financijskim vještačenjem.

34. Sud je na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. od 25. veljače 2025. (list 306-312 spisa) utvrdio da ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja za otplatu u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do otplate kredita iznose 649,63 EUR. Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na niži tečaj za vrijeme otplate do dana prijevremene otplate kredita u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 205,67 EUR. Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do dana prijevremene otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 443,96 EUR.

35. Stranke nisu imale primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka odnosno tuženik nije prigovarao matematičkom izračunu, dok je sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je sačinjen obrazloženo i stručno.

36. Ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Stoga je posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

37. U konkretnom slučaju nije riječ o zabrani manjeg značaja pa da se u tom slučaju ništetnost i ne može isticati u smislu odredbe čl. 326. st. 2. ZOO-a jer je i pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 utvrđeno da korištenje nepoštenih i ništetnih odredbi u ugovorima o kreditu sklopljenim s potrošačima ne predstavlja zabranu manjeg značaja.

38. Dakle, budući su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i sud je u točki I. izreke utvrdio ništetnima odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 3206639602/06 sklopljenog 09.05.2006. između korisnika kredita RVĐ EV i tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. i to dio čl. 6. st. 1. koji glasi : ''u kunskoj protuvrijednosti 323,60 CHF-a obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, važećem na dan plaćanja.''

39. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1. ZOO-a, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta na ime razlike koja proizlazi iz promjene tečaja CHF i to u iznosu od 649,63 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinog iznosa razlike do isplate, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, budući da se tuženika, koji je sastavio predmetne, nepoštene odredbe, ne može smatrati poštenim stjecateljem.

40. Prema odredbi članka 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 utvrđeno da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, iz toga proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene stoga na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne i to od dana izvršenih plaćanja, koji su utvrđeni na temelju nalaza i mišljenja vještaka. Naime tuženik se kao ugovorna strana bio dužan rukovoditi načelom savjesnosti i poštenja, što nije učinio iako je toga morao biti svjestan. Slijedi stoga da mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate iznosa većeg od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.

41. Stoga ovaj sud nalazi osnovanim konačno specificirani tužbeni zahtjev tužitelja od 6. ožujka 2025. kojim potražuje od tuženika iznos od 649,63 EUR sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose kako je i odlučeno pod točkom II. izreke ove presude.

42. Naime, konačno specificiranim tužbenim zahtjevom tužitelj umjesto isplate iznosa od 649,60 EUR sukladno provedenom vještačenju, zahtjeva isplatu iznosa od 649,63 EUR i određenije je postavljen zahtjev u odnosu na ništetnu odredbu pa nema govora o zastari takvog zahtjeva tužitelja.

43. U odnosu na procesno pravni prigovor prijeboja, valja navesti da je tuženik po osnovi predmetnog ugovora o kreditu bio u ugovornom odnosu s korisnikom kredita EVĐ, odnosno pravnim prednikom tužitelja, a ne s tužiteljem, pa time tužitelj nije ni pasivno legitimiran za podnošenje takvog prigovora. Naime, tuženik bi takav prigovor mogao eventualno isticati samo prema korisniku kredita. Također, valja navesti da je potraživanje tuženika prema (pravilno) korisniku kredita i zastarjelo. Ovo stoga jer iz tabličnog prikaza u nalazu i mišljenju proizlazi da je u vremenskom periodu od 1.6.2006. do 1.12.2008. bilo izvršeno plaćanje u manjem iznosu, zbog čega je od tada pa do isticanja prigovora radi prijeboja u podnesku od 28. svibnja 2024. odnosno u podnesku od 13. ožujka 2025. već prošlo više od pet godina. Stoga je takvo potraživanje tuženika prema (pravilno) korisniku kredita zastarjelo, sve primjenom odredbe iz čl. 225. ZOO-a. Zbog navedenog, sud je odlučio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 205,67 EUR po osnovi potplaćenih i povlaštenih anuiteta. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom III. izreke presude.

44. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, ("Narodne novine" broj 138/23 - dalje: Tarifa). Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7/1 Tarife), sastav podnesaka od 3. lipnja 2024. i 6. lipnja 2025. u iznosu od po 200,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife), trošak pristupa na ročišta 12. srpnja 2024., 29. studenog 2024. i 13. svibnja 2025. u iznosu od po 200,00 eura (Tbr. 9/1 Tarife), što uvećano za trošak PDV- a (Tbr. 42 Tarife) ukupno iznosi 1.500,00 eura. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu i na presudu u iznosu od po 121,45 eura, trošak financijsko knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 350,00 eura, odnosno ukupni parnični trošak u iznosu od 2.092,90 eura, sa zakonskim zateznima kamatama u smislu odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, kako je i odlučeno pod točkom IV. izreke ove presude.

45. Tužitelju nije priznat trošak sastava podnesaka od 14. rujna 2023. i 12. ožujka 2024. (navodi da se očituje na podnesak tuženika od 31.1.2’24. koji ne prileži spisu), a kojim podnescima je naknadno dostavio dokumentaciju koju je propustio dostaviti uz tužbu i ponavlja već iznesene navode. Također nije niti priznat trošak podneska od 7. veljače 2024. jer ne prileži spisu niti podneska od 26. ožujka 2025. jer nije bio potreban. Tužitelju nije priznat niti trošak ročišta za objavu obzirom da prema mišljenju suda isti trošak također nije bio potreban sukladno čl. 155. ZPP-a jer su se stekli uvjeti za isticanje presude na e-oglasnu ploču, kao i preko dosuđenog iznosa troškova, kako je odlučeno kao pod točkom V. izreke.

U Zagrebu, 11. lipnja 2025.

Sudac:

Sanda Jeromela

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dostave pisanog otpravka odnosno od dana objave ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu. Žalba se podnosi ovom sudu a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

1. tužitelju po odvj. uz nalog o sudskoj pristojbi na presudu u iznosu od 121,45 EUR

2. tuženiku po odvj.