Republika Hrvatska

Trgovački sud u Zagreb

Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11, Zagreb

P-1647/2023-35

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Sanda Jeromela, u pravnoj stvari tužitelja: Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Miro Marinović, odvjetnik iz Zagreba, Pere Budmanija 5/4, protiv tuženika: Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partnetri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene javne i glavne rasprave dana 13. svibnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i tuženika, danom objave 11. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu br. 5102487022 sklopljenog dana 24.06.2005. između OL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita s jedne strane i Erste&Steiermärkische banka d.d. Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320 kao kreditora s druge strane, i to čl. 7. u dijelu koji glasi: „VALUTNA KLAUZULA. Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiroračuna Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.“

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.270,40 EUR sa zateznim kamatama tekućim, i to na iznos od:

-0,31 EUR od 11.8.2005. do isplate

-5,93 EUR od 12.9.2005. do isplate

-3,60 EUR od 12.10.2005. do isplate

-4,28 EUR od 11.11.2005. do isplate

-4,78 EUR od 12.12.2005. do isplate

-3,62 EUR od 11.1.2006. do isplate

-0,29 EUR od 10.2.2006. do isplate

-4,24 EUR od 7.11.2008. do isplate

-12,35 EUR od 9.1.2009. do isplate

-16,52 EUR od 9.2.2009. do isplate

-23,59 EUR od 9.3.2009. do isplate

-13,24 EUR od 6.5.2009. do isplate

-10,49 EUR od 8.5.2009. do isplate

-8,26 EUR od 9.6.2009. do isplate

-9,20 EUR od 9.7.2009. do isplate

-5,26 EUR od 10.8.2009. do isplate

-9,45 EUR od 9.9.2009. do isplate

-5,37 EUR od 9.10.2009. isplate

-7,34 EUR od 10.11.2009. do isplate

-7,55 EUR od 10.12.2009. do isplate

-3.114,73 EUR od 1.2.2010. do isplate,

po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., a od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 374,67 EUR zajedno sa zateznim kamatama s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta sa zateznom zakonskom kamatom te se tuženikov prigovor radi prijeboja odbija kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.319,43 EUR sa zateznim kamatama tekućim od donošenja ove presude 11. lipnja 2025. do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 652,05 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 13. lipnja 2023. navodi da njegova aktivna legitimacija proizlazi iz Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), koju su sklopili OL, kao ustupitelj i tužitelj, kao primatelj, kojim ugovorom je tražbina iz ovog predmeta u cijelosti prenesena na tužitelja, kao novog vjerovnika. Ističe da je tuženik uredno obaviješten o prijenosu tražbine te da nije u pogledu toga iznio nikakve upite, niti prigovore. Ističe da su OL i tuženik sklopili dana 24.6.2005. (omaškom navedeno 29.6.2005.) Ugovor o kreditu broj 5102487022. Sklopljenim Ugovorom tuženik se obvezao staviti na raspolaganje pravnom predniku tužitelja iznos od 88.350,00 CHF obračunato u kunskoj protuvrijednosti (omaškom naveo 88350,00 CHF). U predmetnom Ugovoru o kreditu ugovorena je za korisnika kredita obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju banke na dan plaćanja. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) su ništetne jer korisniku kredita nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Ugovorom o cesiji, ustupitelj je kao korisnik kredita prenio sve svoje tražbine prema tuženiku koje bi proizlazile iz predmetnog Ugovora o kreditu, na ovdje tužitelja kao primatelja. Iz Ugovora o cesiji vidljivo je da ustupitelj s naslova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu ima tražbine na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada, te slijedom navedenog tužitelj ima pravo zahtijevati povrat preplaćenih iznosa s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kako se dalje navodi. Nadalje, tužitelj se poziva na odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, i to presudu Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je u dijelu potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013, presudu VSRH Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Poziva se na odredbe čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013), odnosno čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/22), te čl. 502.c Zakona o parničnom postupku. Unatoč činjenici što se radilo o ništetnim ugovornim odredbama, tuženik je uredno obračunavao ukupan iznos anuiteta sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli, a što je za posljedicu imalo povećanje kunskog mjesečnog anuiteta (danas protuvrijednost EUR-a) za korisnika kredita, a samim time i povećanje korisnikovih obveza prema tuženiku. Nastavno, ništetnost odredbi valutne klauzule u valuti CHF ujedno znači i da su nezakonita sva povećanja korisnikovih obveza prema tuženiku na temelju jačanja tečaja valute CHF u odnosu na valutu HRK (danas protuvrijednost EUR-a). Po toj osnovi korisnik je preplatio svoju obvezu po predmetnom kreditu za iznos koji će se naknadno utvrditi, a po dostavljanju kreditne dokumentacije od strane tuženika. Taj iznos čini razliku između svakog nezakonito uvećanog anuiteta i početnog mjesečnog anuiteta, a koji će se iznos ovom Tužbom potraživati od tuženika. Navodi da ne raspolaže nikakvom kreditnom dokumentacijom zbog čega se obratio tuženiku sa zahtjevom za dostavom dokumentacije, a kojem zahtjevu tuženik nije udovoljio. Postavlja manifestacijski zahtjev na dostavu eventualnih aneksa ugovoru o kreditu, odluka o promjeni kamatnih stopa, karticu kredita po kupcu, promet po kreditu, knjigovodstvenu karticu. Predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi ništetnim ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima te da naloži tuženiku naknaditi tužitelju iznos koji će biti postavljen po dostavljenoj dokumentaciji sa zateznim kamatama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u odnosu na stupnjevitu tužbu ističe da potraživanje tužitelja nije određeno u pogledu pojedinačnih iznosa i perioda isplate, zbog čega predlaže postupiti po čl. 109. st. 1. Zakona o parničnom postupku dok u odnosu na zahtjev za dostavom dokumentacije navodi da je kredit zatvoren tijekom 2010. i sukladno Zakonu o kreditnim institucijama čuvala se ugovorna dokumentacija do 31.12.2021. pa više ne raspolaže istom. Osporava osnovanost i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva.

3. Podneskom od 1. srpnja 2024. tužitelj je dostavio Ugovor o ustupu od 10. lipnja 2023. (u tužbi omaškom dostavio Ugovor o ustupu koji se ne odnosi na predmetni kredit i korisnika kredita)-list 25-28 spisa, kao i predmetni Ugovor o kreditu i bankovnim izvodom za koju dokumentaciju navodi da je korisnik kredita posjeduje dok preostalu kreditnu dokumentaciju kao što je Popis promjena kamatnih stopa ne posjeduje.

4. Podneskom od 25. ožujka 2025. (list 111-114 spisa) tužitelj je po provedenom vještačenju konačno specificirao tužbeni zahtjev na način da potražuje isplatu iznosa od 3.270,40 EUR i određenije je postavljen zahtjev u odnosu na ništetnu odredbu, s time da je kao i u tužbi ponovio pogrešku u pisanju datuma Ugovora o kreditu navodeći datum 29.6.2005. umjesto ispravno 24.6.2005.

5. Podneskom od 15. travnja 2025. tuženik je po provedenom vještačenju istaknuo uvjetni prigovor radi prijeboja s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 374,67 EUR kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja, ukoliko sud utvrdi ništetnom odredbu o valutnoj klauzuli. Protivi se postavljenom tužbenom zahtjevu smatrajući da ga je tužitelj mogao već u tužbi postaviti jer je vještak izradio vještačenje temeljem dokumentacije koju je tužitelj dostavio u spis.

6. U podnesku od 29. travnja 2024. tužitelj se protivi prigovoru radi prijeboja smatrajući da tuženik nema pravo na tzv. negativne razlike a što je već utvrđeno u postupku u istovjetnom predmetu u odluci Pž-17/2025 od 1. travnja 2025.

7. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu, saslušao je svjedoke korisnika kredita OL, članove obitelji korisnika kredita ŠL (sin) i JL (supruga) te je proveo financijsko vještačenje po sudskom vještaku Petra Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. iz Zagreba.

8. Temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) ovaj sud je ocijenio konačno specificiran tužbeni zahtjev osnovanim na utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu i isplate iznosa od 3.270,40 EUR a da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju po osnovi preplaćenih i povlaštenih anuiteta iz predmetnog ugovora o kreditu u iznosu od 374,67 EUR.

9. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnim odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, tužiteljev zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli dok tuženik ističe procesno pravni prigovor radi prijeboja sa zateznim kamatama po osnovi potplaćenih i povlaštenih anuiteta iz predmetnog ugovora o kreditu.

10. Između stranaka nije sporno da su pravni prednik tužitelja, odnosno korisnik kredita OL, iz [adresa], i tuženik sklopili dana 24. lipnja 2005. Ugovor o kreditu broj 5102487022 (list 32-35 i 50-51 spisa).

11. Među strankama sporna je osnovanost i visina tužbe i tužbenog zahtjeva.

12. Također, sporno je postojanje novčane tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 374,67 EUR na ime potplaćenih i povlaštenih anuiteta, a za koji iznos je pravni prednik tužitelja manje platio po navedenom ugovoru o kreditu od početnog tečaja.

13. Uvidom u Ugovor o kreditu broj: 5102487022 od 24. lipnja 2005. (list 32-35 i 50-51 spisa) vidljivo je da je ugovor sklopljen između pravnog prednika tužitelja OL, kao korisnika kredita i tuženika za iznos od 88.350,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju Banke na dan plaćanja. Dakle, tuženik je korisniku kredita odobrio kredit s valutnom klauzulom u CHF. Namjena kredita je stambeni kredit za kupnju nekretnine. Iz ugovora ne proizlazi da je kredit dan korisniku kao trgovcu niti da je dan radi obavljanja kakve trgovačke djelatnosti.

14. Među strankama nije sporno da je korisnik kredita u cijelosti otplatio predmetni kredit.

15. Nije niti sporno da OL, kao ustupitelj sa tužiteljem Druga fundacija SPV d.o.o., kao primateljem, sklopio 10. lipnja 2023. Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), (list 25-28 spisa) kojim je ustupio novčanu tražbinu koju ima prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj: 5102487022.

16. Tuženik u ovom postupku nije osporio aktivnu legitimaciju tužitelja odnosno da bi prijenos tražbine bio nedopušten pa se sud nije na navedeno posebno osvrtao a smatra da se radi o tražbini koja može biti predmetom ustupa. Stoga je tužitelj aktivno legitimiran zahtijevati od tuženika ispunjenje te tražbine.

17. U konkretnom slučaju sud je vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. (a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. te odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017.), kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.), kojima je, između ostalog, utvrđeno:

- da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 dalje u tekstu ZZP/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09 dalje u tekstu ZZP/07.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima i

- da je tuženik u razdoblju 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

18. Nadalje, odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Pritom valja reći i da pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, što potvrđuje i činjenica da je zakonodavac u izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" broj 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate.

19. Prema čl. 138.a ZZP/07 odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. toga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

20. Pojam naknade štete iz odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača obuhvaća sve postupke pokrenute radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne samo naknadu štete kako je definirana odredbom čl. 1046. ZOO-a, jer tako uskim tumačenjem odredba čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača onda ne bi imala smisla.

21. Prema tome, zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u pogledu vezivanja glavnice uz valutu švicarski franak odnose se i na predmetni Ugovor o kreditu koji su sklopili OL i tuženik dana 24. lipnja 2005. dakle, u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima jer potrošači nisu dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, a što je također utvrđeno i u ovom predmetu na temelju iskaza saslušanih svjedoka te je isto dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne.

22. Iz iskaza svjedoka OL, koji je korisnik predmetnog kredita, proizlazi da je ugovor o kreditu sklopio u lipnju 2005., da se radilo o stambenom kreditu koji je plaćen prije isteka, 2010. godine, da nije mogao dobiti kredit u valuti EUR odnosno u svoti koja nije bila dovoljna za kupnju stana već jedino u valuti CHF a s obzirom na visinu primanja. Što se tiče valutne klauzule svjedok je iskazao da zna što je budući da je prije uzimao nekoliko gotovinskih nenamjenskih kredita koji su imali valutnu klauzulu, ali ja na to nije obraćao pažnju, da nije upozoren na rizik mogućnosti mijenjanja tečaja CHF te da nije imao mogućnost mijenjanja određenih odredbi ugovora o kreditu jer se radilo o unaprijed sročenom ugovoru koji je samo trebao potpisati.

23. Svjedokinja JL, supruga FL i ujedno sudužnik, iskazala je da je ugovor o kreditu sklopio njen suprug OL, da je bila prisutna zajedno s njim u banci, da se radilo o stambenom kreditu te je banka uvjetovala da ugovor o kreditu bude u CHF obzirom da su tražili kredit u iznosu od 60.000,00 EUR radi kupnje stana, a u eurima kredit nije bio niti moguć već u znatnom nižem kojim im nije bio dostatan. Iskazala je da nisu bili upozoreni na valutnu klauzulu i rizike tečaja već im je bilo bitno samo da dobiju kredit kao i da se nije moglo pregovarati o pojedinim odredbama ugovora o kreditu.

24. Sud je prihvatio iskaze oba svjedoka i ocijenio ih vjerodostojnim obzirom da su logični, životni i uvjerljivi i međusobno suglasni.

25. Sud nije posebno cijenio iskaz svjedoka ŠL jer isti nije imao saznanja vezano uz pregovaranje i informiranost korisnika kredita vezano uz valutnu klauzulu.

26. Dakle, iz iskaza oba svjedoka kao niti iz izvedenih dokaza ne proizlazi da je tuženik korisnika kredita informirao o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF.

27. Visina potraživanja u vidu preplaćenih iznosa anuiteta s osnova valutne klauzule u odnosu na iznos anuiteta bez valutne klauzule utvrđena je financijskim vještačenjem.

28. Sud je na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. od 13. ožujka 2025. (list 101-106 spisa) utvrdio da ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja za otplatu u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do otplate kredita iznose 3.270,40 EUR. Iako to nije bio zadatak vještaka, vještakinja je i izračunala tzv. negativne razlike odnosno ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na niži tečaj za vrijeme otplate do dana prijevremene otplate kredita u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita i utvrdila da ukupno iznosi 374,67 EUR. Dakle, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do dana prijevremene otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 2.895,73 EUR.

29. Stranke nisu imale primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka odnosno tuženik nije prigovarao matematičkom izračunu, dok je sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je sačinjen obrazloženo i stručno. Stranke su suglasno predložile da nema potrebe vještakinju usmeno saslušavati.

30. Ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Stoga je posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

31. Dakle, budući su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i sud je u točki I. izreke utvrdio ništetnima odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu br. 5102487022 sklopljenog dana 24.06.2005. između korisnika kredita OL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s jedne strane i Erste&Steiermärkische banka d.d. Rijeka, i to dio čl. 7. u dijelu koji glasi: „VALUTNA KLAUZULA. Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiroračuna Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.“

32. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1. ZOO-a, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta na ime razlike koja proizlazi iz promjene tečaja CHF i to u iznosu od 3.270,40 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinog iznosa razlike do isplate, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, budući da se tuženika, koji je sastavio predmetne, nepoštene odredbe, ne može smatrati poštenim stjecateljem.

33. Prema odredbi članka 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/12 utvrđeno da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, iz toga proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene stoga na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne i to od dana izvršenih plaćanja, koji su utvrđeni na temelju nalaza i mišljenja vještaka. Naime, tuženik se kao ugovorna strana bio dužan rukovoditi načelom savjesnosti i poštenja, što nije učinio iako je toga morao biti svjestan. Slijedi stoga da mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate iznosa većeg od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.

34. Stoga ovaj sud nalazi osnovanim specificirani tužbeni zahtjev tužitelja od 25. ožujka 2025. kojim potražuje konačno od tuženika iznos od 3.270,40 EUR sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose, kako je i odlučeno pod točkom II. izreke ove presude.

35. U odnosu na procesno pravni prigovor prijeboja, valja navesti da je tuženik po osnovi predmetnog ugovora o kreditu bio u ugovornom odnosu s korisnikom kredita OL, odnosno pravnim prednikom tužitelja, a ne s tužiteljem, pa time tužitelj nije ni pasivno legitimiran za podnošenje takvog prigovora. Naime, tuženik bi takav prigovor mogao eventualno isticati samo prema korisniku kredita. Zbog navedenog, sud je odlučio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 374,67 EUR po osnovi potplaćenih i povlaštenih anuiteta. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom III. izreke presude.

36. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, ("Narodne novine" broj 138/23 - dalje: Tarifa). Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7/1 Tarife), sastav podnesaka od 1. srpnja 2024. i 25. ožujka 2025. u iznosu od po 200,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife), trošak pristupa na ročišta 15. srpnja 2024.,18. listopada 2024., 29. studenog 2025. i 13. svibnja 2025. u iznosu od po 200,00 eura (Tbr. 9/1 Tarife), što uvećano za trošak PDV-a (Tbr. 42 Tarife) ukupno iznosi 1.750,00 eura. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 56,48 EUR i na presudu u iznosu od 112,95 eura, trošak financijsko knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 400,00 eura, odnosno ukupni parnični trošak u iznosu od 2.319,43 eura, sa zakonskim zateznima kamatama u smislu odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, kako je i odlučeno pod točkom IV. izreke ove presude.

37. Tužitelju nije priznat trošak sastava podnesaka od 29. travnja 2025. jer nije bio potreban radi vođenja ove parnice. Tužitelju nije priznat niti trošak ročišta za objavu obzirom da prema mišljenju suda isti trošak također nije bio potreban sukladno čl. 155. ZPP-a jer su se stekli uvjeti za isticanje presude na e-oglasnu ploču, kao i preko dosuđenog iznosa troškova, kako je odlučeno kao pod točkom V. izreke.

U Zagrebu, 11. lipnja 2025.

Sudac:

Sanda Jeromela

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dostave pisanog otpravka odnosno od dana objave ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu. Žalba se podnosi ovom sudu a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

1. tužitelju po odvj. uz nalog o sudskoj pristojbi na presudu u iznosu od 112,95 EUR

2. tuženiku po odvj.

3. pisarnica – kal. 60 dana