REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: OVR-1762/2023-30

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Miroslavu Sutonu, kao sucu pojedincu, na prijedlog sudske savjetnice Tene Šavar, u pravnoj stvari ovrhovoditelja EOS MATRIX d.o.o., Zagreb, Horvatova 82, OIB: 76674680107, protiv ovršenika ĐE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Aniti Hukelj, odvjetnici u Zagrebu, Palmotićeva 45/II, radi ovrhe, 11. lipnja 2025.

r i j e š i o  j e

I. Određuje se prekid postupka poslovni broj Ovr-1762/23 Općinskog građanskog suda u Zagrebu do okončanja parničnog postupka kojeg ovršenik može pokrenuti protiv ovrhovoditelja u roku od 90 dana od dana pravomoćnosti ovog rješenja i u kojemu može tražiti utvrđivanje ništetnosti Ugovora o kreditu br. 176- 53019796 te Sporazuma o osiguranju novčane tražbine od 8. ožujka 2010. , a koja isprava predstavlja ovršnu ispravu u predmetnom postupku.

II. Za pokretanje tužbe iz točke I. izreke ovog rješenja ovršeniku daje se primjereni vremenski rok od 90 dana od dana primitka ovog rješenja te je unutar tog roka ovršenik ovlašten podnijeti tužbu iz točke I. izreke ovog rješenja i o istome prije isteka navedenog roka obavijestiti sud o poslovnom broju predmeta kojeg je pokrenuo pozivom na poslovni broj ovog predmeta.

III. Ako ovršenik u zadanom roku ne pokrene tužbu iz točke I. izreke i o istome ne obavijesti ovaj sud pozivom na poslovni broj spisa, sud će na temelju dostupne dokumentacije odlučiti postoji li ništetnost ugovora iz točke I. izreke ili njihovih pojedinih dijelova i ukoliko utvrdi da ništetnost ugovora ili njihovih pojedinih dijelova ne postoji, postupak će nastaviti.

Obrazloženje

1. Rješenjem o ovrsi poslovni broj Ovr-1762/2023-4 od 7. rujna 2023. određena je ovrha na nekretnini ovršenika.

2. Podneskom od 6. lipnja 2025. ovrhovoditelj predlaže nastaviti s postupanjem suda i donijeti zaključak o prodaji nekretnine.

3. O sudskoj zaštiti prava ovršenika odlučeno je u izreci ovog rješenja uz davanje odgovarajuće upute ovršeniku.

4. Prema čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO) sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba.

5. Sud je pregledom spisa utvrdio da je ova ovrha pokrenuta na temelju ovršne javnobilježničke isprave odnosno ugovora naznačenog u izreci rješenja koji je neposredno izvršivi javnobilježnički akt. Navedena isprava predstavlja pravni posao koji ima svojstva ugovora o kreditu sklopljenog između trgovca i potrošača.

6. Pregledom dokumentacije utvrđeno je da se radi o potrošačkom kreditiranju odnosno da je prednik ovrhovoditelja nastupio kao trgovac, a korisnik kredita, sudužnik i založni dužnik kao potrošači.

7. Pokretanju ovrhe na temelju predmetne ovršne isprave nije prethodio parnični ili drugi sudski postupak u okviru kojega je ispitana tražbina ovrhovoditelja već je predmetna ovrha pokrenuta izravno na temelju naznačenog javnobilježničkog akta, sklopljenog između trgovca i potrošača. Stoga je potrebno izvršiti sudsku kontrolu.

8. U okviru prava Europske unije zaštita potrošača uređena je Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13/EEZ).

9. Članak 3. st. 1. u vezi s čl. 2. točka a) Direktive 93/13/EEZ određuje da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora.

10. Odredba čl. 7. st. 1. Direktive 93/13/EEZ propisuje da u interesu potrošača i tržišnih konkurenata države članice osiguravaju da postoje primjerena i djelotvorna sredstva za sprečavanje stalnog korištenja nepoštenih odredaba u ugovorima koji prodavatelji robe i pružatelji usluga sklapaju s potrošačima.

11. Uvodni navodi Direktive 93/13/EEZ također ističu da bi se potrošački ugovori trebali sastavljati jasnim i razumljivim jezikom, potrošač bi trebao dobiti mogućnost da pregleda sve odredbe i, u slučaju kakvih dvojbi, trebalo bi prevagnuti tumačenje koje je za potrošača najpovoljnije.

12. Prema čl. 141.c Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine broj: 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14), državna tijela, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave te pravne osobe s javnim ovlastima izravno primjenjuju pravo Europske unije.

13. Jedan od izvora prava Europske unije su i odluke Suda Europske unije (dalje: Sud EU) donesene povodom zahtjeva za prethodnim tumačenjem prava Europske unije. Sukladno praksi Suda EU odluka donesena povodom zahtjeva za prethodnim tumačenjem obvezuje kako nacionalni sud koji je postavio pitanje, tako i ostale nacionalne sudove koji razmatraju jednak problem (izraženo u odlukama ECLI:ECLI:EU:C:1981:270, ECLI: ECLI:EU:C:1963:6, i ECLI:ECLI:EU:C:1982:335).

14. Odlukama Suda EU dalje je utvrđeno da je nacionalni sud u sklopu primjene prava Europske unije dužan izuzeti iz primjene svaku pravnu normu nacionalnog prava koja je suprotna pravu Europske unije i izravno primijeniti europsko pravno pravilo. Navedeni stav izražen je (između ostalog) u odluci broj C 6/64, predmet Costa protiv E.N.E.L.

15. Povezano s time, načelo djelotvornosti izraženo u višestrukim odlukama Suda EU (primjerice odluke broj C 413/12, C 49/14 i C 169/14) traži da postupovna pravila za pravna sredstva čija je svrha osigurati zaštitu prava koja pravni subjekti izvode iz prava Europske unije ne smiju u praksi onemogućiti ili pretjerano otežati korištenje pravima koja priznaje pravni poredak Europske unije.

16. Zaključno treba istaknuti i da načelo usklađenog tumačenja zahtijeva i da nacionalni sudovi učine sve što je u njihovoj nadležnosti, uzimajući u obzir cjelokupno nacionalno pravo i primjenjujući metode tumačenja koje to pravo poznaje, da bi se zajamčila puna učinkovitost prava Europske unije i da bi se došlo do rješenja koje je u skladu s ciljem koji se njime nastoji postići.

17. Spomenuta Direktiva 93/13/EEZ implementirana je u hrvatsko zakonodavstvo sukladno čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 19/2022, dalje: ZZP). Predmetni zakon nepoštene ugovorne odredbe definira i opisuje u člancima 53. i 54. ZZP-a, čija primjena prema čl. 44. ZZP-a nije isključena za ugovore o financijskim uslugama.

18. Članak 53. st. 1. ZZP-a tako navodi da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavak 2. istog članka dalje navodi da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

19. Članak 4. t. 21. ZZP-a dalje propisuje da je „potrošač“ svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, dok t. 34. propisuje da je „trgovac“ bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, uključujući i osobu koja nastupa u ime ili za račun trgovca.

20. Pregledom ovršne isprave - ugovora na kojemu tražbina temelji sud je utvrdio da stranke toga pravnog posla predstavljaju trgovca i potrošača u smislu čl. 4. ZZP-a. Sud je nadalje utvrdio isprave sadrže potencijalno nejasne odredbe koje je potrebno dodatno preispitati iz čega proizlazi mogućnost da bi predmetne odredbe mogle biti utvrđene kao nepoštene u smislu odredbi Direktive 93/13/EEZ i čl. 53. ZZP-a.

21. Navedeno predstavlja žalbeni razlog o kojem sud sukladno čl. 52. st. 1. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/2012, 25/2013, 93/2014, 55/2016, 73/2017, 131/2020, 114/2022, dalje: OZ) nije ovlašten odlučivati u okviru ovršnog postupka, već je dužan uputiti ovršenika da pokrene parnicu radi utvrđivanja ovrhe nedopuštenom iz toga razloga.

22. Ovršenik izrekom ovog rješenja dobiva uputu o mogućnostima pokretanja parnice u kojoj će biti odlučeno o ništetnosti ugovora iz izreke ili nekih njihovih dijelova. Njegovi navodi u tužbi u bitnome trebali bi odgovarati definiciji nepoštene ugovorne odredbe iz Direktive 93/13/EEZ i ZZP-a.

23. Na temelju tako pokrenutog parničnog postupka sud bi trebao odgoditi ovaj postupak.

24. Odredbe OZ-a (konkretno čl. 65. OZ-a) ne omogućavaju odgodu provedbe ovrhe samo na temelju pokretanja parničnog postupka, već zahtijevaju i ispunjenje dodatnih pretpostavaka (vjerojatnost nastanka nenadoknadive ili teško naknadive štete ili da je ovrha potrebna da bi se spriječilo nasilje), a za zaštitu prava ovršenika u slučaju da predmetni parnični postupak bude dovršen nakon ovršnog postupka predviđena je tek naknadna zaštita u vidu vođenja protuovrhe nakon dovršetka ovršnog postupka. U odnosu na postupak ovrhe na nekretnini treba istaknuti i da odredbe nacionalnog zakonodavstva ne pružaju mogućnost da se ovršeniku nakon dovršetka toga postupka i prodaje nekretnine u vlasništvo vrati nekretnina koja je bila predmet ovrhe, već je umjesto povrata predmeta ovrhe moguće potraživati isključivo naknadu nastale štete (odredbe čl. 62. st. 2. i 4. i čl. 110. OZ-a).

25. Slijedom navedenog, sud u okviru ovog ovršnog postupka nije ovlašten ispitati nepoštenost pojedinih odredbi akta koji predstavljaju ovršne isprave, a isto nije ispitivano niti u okviru eventualnog drugog sudskog postupka koji je prethodio pokretanju ove ovrhe. Nepoštenost odredbi akta koji predstavlja ovršnu ispravu ispituje se u parničnom postupku pokrenutom od strane ovršenika, no odredbe nacionalnog zakonodavstva omogućuju da se ovrha provede neovisno o ishodu navedenog parničnog postupka.

26. Navedeno je protivno načelu djelotvornosti i cilju iz čl. 7. st. 1. Direktive 93/13/EEZ te predstavlja činjeničnu i pravnu situaciju u bitnome istovjetnu odluci Suda EU broj C-407/18 od 26. lipnja 2019. (predmet Đ protiv Addiko Bank d.d.).

27. Sud EU je u odluci C-407/18, donesenoj povodom zahtjeva za prethodnu odluku, u procesnoj situaciji u kojoj odredbe ovršnog nacionalnog zakonodavstva ne dopuštaju da ovršni sud u ovršnom postupku ispituje nepoštenost pojedinih ugovornih odredbi ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta i da po toj osnovi odgodi ovrhu, polazišnu osnovu odredio u ispitivanju da li odredba nacionalnog prava čini nemogućom ili pretjerano teškom primjenu prava Unije, konkretno Direktive 93/13/EEZ. Pritom je Sud EU odlučio da Direktivu 93/13/EEZ treba, s gledišta načela djelotvornosti, tumačiti na način da joj se protivi nacionalni propis na temelju kojeg nacionalni sud koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog između trgovca i potrošača u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta, nema mogućnost, bilo na prijedlog potrošača ili po službenoj dužnosti, ispitati jesu li odredbe sadržane u tom aktu nepoštene u smislu te direktive, i po toj osnovi odgoditi zatraženu ovrhu.

28. Sud EU u odluci C-407/18 dalje navodi da odgovarajuća i djelotvorna sredstva za sprječavanje daljnjeg korištenja nepoštenih odredbi u ugovorima koje trgovac sklapa s potrošačima moraju podrazumijevati odredbe koje omogućuju da se potonjima zajamči djelotvorna sudska zaštita, dajući im mogućnost da pred sudom osporavaju takav ugovor, uključujući i u stadiju njegova prisilnog izvršenja, i to u razumnim postupovnim uvjetima tako da za izvršavanje njihovih prava nisu propisani uvjeti koji pretjerano otežavaju ili u praksi onemogućavaju izvršavanje prava zajamčenih Direktivom 93/13/EEZ. Sud EU posebice navodi da naknadna zaštita u vidu novčane naknade štete nakon što bi ovrha već bila dovršena/provedena ne predstavlja ni odgovarajuće ni učinkovito sredstvo da se prekine s korištenjem nepoštene odredbe, a što je suprotno cilju iz čl. 7. st. 1. Direktive 93/13/EEZ. Sud također napominje da preventivna kontrola nepoštenosti u vidu savjetovanja i informiranja potrošača od strane javnog bilježnika nije dovoljna da bi se osigurala djelotvorna zaštita zajamčena Direktivom 93/13/EEZ.

29. Prema tome, Sud EU je u odluci C-407/18 utvrdio da su odredbe nacionalnog zakonodavstva države članice EU, koje su u bitnome istovjetne odredbama OZ-a u vezi odgode ovrhe, protivne odredbama Direktive 93/13/EEZ.

30. Primjena nacionalnih odredbi koje ograničavaju mogućnosti odgode ovrhe i provedba ovrhe prije odlučivanja o postojanju nepoštenih odredbi u ovršnoj ispravi stoga bi bila protivna načelu djelotvornosti i odredbama Direktive 93/13/EEZ, tj. protivna odredbama prava Europske unije.

31. Prema odluci Suda EU C 6/64 (predmet Costa protiv E.N.E.L.) nacionalni sud je dužan iz primjene izuzeti svaku pravnu normu nacionalnog prava protivnu pravu Europske unije.

32. Sukladno čl. 7. st. 1. Direktive 93/13/EEZ države članice su dužne osigurati da postoje primjerena i djelotvorna sredstva za sprečavanje stalnog korištenja nepoštenih odredaba u ugovorima koji prodavatelji robe i pružatelji usluga sklapaju s potrošačima.

33. Kako je nacionalni sud obvezan izuzeti iz primjene svaku pravnu normu nacionalnog prava koja je suprotna pravu Europske unije i izravno primijeniti europsko pravno pravilo, dužan je ovršeniku kao potrošaču pružiti zaštitu propisanu odredbama Direktive 93/13/EEZ. U konkretnom slučaju isto znači da je sud dužan prije provedbe ovrhe ispitati postojanje nepoštenih odredbi u ovršnoj ispravi.

34. Činjenica daje ugovor koji predstavlja ovršnu ispravu sklopljen prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku Uniju nije od značaja obzirom da je u tijeku pregovora oko ulaska u Europsku Uniju Republika Hrvatska preuzela obvezu usklađivanja vlastitih propisa sa onima Europske Unije, pa tako i onih zakona koji reguliraju prava potrošača, a zaštita potrošača je sastavni dio prava Europske Unije.

35. Prema čl. 12. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, dalje: ZPP), kad odluka suda ovisi o prethodnom rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugi nadležni organ (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno. Prema 213. st. 1. t. 1. ZPP-a sud će odrediti prekid postupka ako je odlučio da sam ne rješava o prethodnom pitanju. Budući da sud sukladno postojećim zakonskih odredbama u okviru ovršnog postupka nije ovlašten ispitati nepoštenost pojedinih odredbi akta koji predstavlja ovršnu ispravu, a isto nije ispitivano niti u okviru eventualnog drugog postupka koji je prethodio pokretanju ove ovrhe, pretpostavka nastavka ovrhe je pravomoćno okončanje parničnog postupka kojega će ovršenik pokrenuti radi utvrđenja ništetnosti nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Navedeno u okviru ovog postupka tako predstavlja prethodno pitanje u smislu čl. 12. ZPP-a, o kojem ovršni sud nije ovlašten sam odlučiti, no navedeno radi imperfektnosti zakonskih normi nije konkretno predviđeno ZPP-om pa je navedena odredba jedina moguće primjenjiva u skladu sa pravom Europske Unije obzirom da se odredba čl. 65. OZ-a ne može primijeniti jer je ista, prema citiranoj presudi suda EU, vrlo teško primjenjiva odnosno strankama je vrlo teško zadovoljiti traženo u normi, a to je činjenje vjerojatnim nastup nenadoknadive ili teško nadoknadive štete obzirom da isto nije pomnije obrazloženo zakonskim prpisom. Čak i sama presuda suda EU C-407/18 ne navodi riječ "odgoda" (eng.: "delay" ili "postpone") već navodi riječ "suspend" (što bi se trebalo tumačiti kao "prekid" u našoj pravnoj terminologiji, iako "suspend" ima znatno veću težinu od prekida i moglo bi se tumačiti kao "stavljanje izvan snage:"In the absence of a right for the court before which the application for enforcement has been brought to suspend that enforcement on the grounds that the mortgage contract is affected by an unfair term, it is likely that the mortgaged immovable property will have been repossessed before the court gives judgment in the substantive proceedings finding, as the case may be, that that term is invalid given that it is unfair and, therefore, annulling the enforcement proceedings. In those circumstances, even if such a decision were given on the substance in favour of the consumer concerned, he would receive as a result only protection a posteriori in the form of financial compensation, so that such protection would be incomplete and insufficient, and all the more so if the property in respect of which enforcement was carried out was the family home of that consumer, which would thus be definitively lost. Such protection a posteriori consequently does not constitute either an adequate or an effective means of preventing the continued use of an unfair term, contrary to the objective set out in Article 7(1) of Directive 93/13 (see, to that effect, order of 14 November 2013, Banco Popular Español and Banco de Valencia, C-537/12 and C-116/13, EU:C:2013:759, paragraphs 56 and 57 and the case-law cited")). Upravo radi navedenog nije moguće primijeniti normu iz čl. 65. OZ-a koja regulira odgodu ovrhe jer je ista u suprotnosti sa pravom EU, a najbliži pravni institut domaćega prava koji sudu pruža mogućnost zastati sa postupkom do okončanja nekog drugog postupka jest prekid postupka koji je normiran Zakonom o parničnom postupku. Dakle, uvjetovanje odgode ovrhe kako je to regulirano Ovršnim zakonom je protivno pravu EU i stoga se ne može primjenjivati u konkretnom postupku.

36. Na temelju svega navedenog sud u ovom postupku nije ispitivao postojanje pretpostavaka za odgodu iz čl. 65. OZ-a već je izravnom primjenom prava Europske unije (Direktive 93/13/EEZ) i vođen načelom djelotvornosti istog odredio prekid ovrhe do dovršetka postupka u kojem se odlučuje o postojanju nepoštenih odredbi u ovršnoj ispravi.

U Zagrebu 11. lipnja 2025.

Sudac :

Miroslav Suton

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu, u tri primjerka, u roku od 8 dana od dana dostave prijepisa ovog rješenja.

DNA:

1. Ovrhovoditelju

2. Ovršeniku po pun.