Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1730/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinje Filke Pejkovi kao predsjednice vijeća, Kristine Vukelić Aničić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Svjetlane Pražić kao članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja 1. DZ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) [adresa] i 2. IZ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) pok. D, [adresa], oboje zastupani po punomoćnici Nataši Smoljan, odvjetnici iz Zadra, protiv tužene Republike Hrvatske, zastupane po ODO Zadar, OIB: 52634238587, radi utvrđenja prava vlasništva,odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj:P-24/2022-15 od 8. studenog 2022., u sjednici vijeća održanoj 11. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovana žalba tužene te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj:P-24/2022-15 od 8. studenog 2022.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužene za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Pobijanom presudom u točki I. izreke utvrđeno je da je prvo tužitelj suvlasnik u 4532/5532 dijela a drugo tužitelj suvlasnik u 1000/5532 dijela nekretnine čest. zem. [katastarska čestica], u naravi oranica, površine 5532 m², k. o. [katastarska općina] što je tuženica dužna priznati i trpjeti da tužitelji temeljem presude, a po njezinoj pravomoćnosti izvrše upis prava suvlasništva u naznačenim suvlasnički udjelima, uz istovremeno brisanje tuženice dok je u točki II. izreke naloženo tuženoj naknaditi tužiteljima parnični trošak u iznosu od 1.347,22 eura sve u roku od 15 dana.

2. Protiv navedene presude žalbu podnosi tužena iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.,96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje ZPP).

3. Sadržajem žalbe u bitnome smatra da se pravo vlasništva ne može steći u idealnom dijelu te da tužitelji nisu dokazali pravni slijed stjecanja prava vlasništva nekretnine u odnosu na tuženu koja je kao vlasnik upisana u zemljišnoj knjizi.

4. Tužena predlaže uvaženje žalbe uz naknadu joj troškova žalbenog postupka.

5. Prvo i drugo tužitelji se u odgovoru na žalbu protivi žalbenim navodima tužene ukazujući da spornu nekretninu drže u dugogodišnjem suposjedu i suvlasništvu za cijelo pa kako smatraju da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo predlažu odbiti žalbu.

6. Žalba tužene nije osnovana.

7. Predmet spora je zahtjev prvo i drugo tužitelja za utvrđenjem njihova prava suvlasništva na čest. zem. [katastarska čestica], u naravi oranica, površine 5532 m², k. o. [katastarska općina] i to prvo tužitelja u 4532/5532 dijela a drugo tužitelj u 1000/5532 dijela.

8. Prvostupanjski sud po provedenom postupku utvrđuje;

-da je prijeporna nekretnina čest. zem. [katastarska čestica] površine 5532 m² u naravi površina obrasla niskim raslinjem, na skici lica mjesta nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke Igora Gulana od 4. svibnja 2022. označena narančastom bojom i točkama A, B, C, D, E, F, A, omeđena sa jugozapadne strane kanalom, a sa sjeveroistočne strane grmljem , što je odvaja od susjednih čestica,

- da iz iskaza svjedoka UZ proizlazi da oduvijek zna da se radi o nekretnini koja je bila u obitelji kako IZ, tako i DZ odnosno njihovih prednika. Da se je otac prvo tužitelja zvao CZ a drugo tužitelja IZ te da su očevi tužitelja još od Drugog svjetskog rata bili u posjedu prijeporne nekretnine, bavili se poljoprivredom , sadili pomidore, pšenicu i kukuruz. U posjedu te nekretnine danas da su tužitelji koji da na istoj sade razne povrtne kulture te se na istoj nalazi i djetelina. Jedan dio te nekretnine da je neka bio od obitelji ĐZ no tužitelji da su danas u posjedu i tog dijela time da je majka prvo tužitelja bila iz obitelji ĐZ a jedan dio te nekretnine koji je nekad bio od ĐZ da je otkupljivan pri čemu da nije čuo da je tužiteljima ikada itko osporavao pravo na posjed nekrenine,

- da iz iskaza svjedoka ŽZ, sina upisanog posjednika IZ proizlazi da je predmetna nekretnina oduvijek u posjedu obitelji tužitelja, obzirom da je ista bila u posjedu njihova djeda i to od 1895. godine po njegovim saznanjima. Njihovog djeda da su naslijedili očevi tužitelja i to upravo ovaj predmetni dio koji se nalazi u dijelu zvanom .... Nekada da je obitelj tužitelja na tom dijelu sadila kukuruz, pšenicu, pomidore i papire, a sad da je prvo tužitelj DZ na tom dijelu posadio djetelinu. Nikada nitko da nije osporavao tužiteljima pravo na posjed te nekretnine, a da je nekretnina omeđena sa svih strana i to se na jednom dijelu nalaži živica, na jednom dijelu betonski zid te kanali koji dijele od susjednih. Dio te nekretnine da je nekad bio od obitelji ĐZ, međutim da je od DZ majka bila ĐZ te da je ona od svoji sestara BZ, PZ i RZ te I, žene od pokojnog brata, dobila dio nekretnine, a jedan dio je DZ kupio od istih. Njegov otac da se zvao IZ pok. GZ te da je dio ove predmetne nekretnine upisao kao posjed njegova oca, međutim da oni to nikad nisu držali u posjedu, jer je isti, kako je ranije navedeno, oduvijek u posjedu obitelji tužitelja, prije desetak godina da je došlo do kupoprodaje dijela ove nekretnine dok je tužitelj DZ od svoje majke dio ove nekretnine dobio davno,

- da iz iskaza svjedoka KZ proizlazi da je na skici sa l.s. 76 – 78 sa fotografijama pokazani dio nekretnine od DZ i to oduvijek koliko se on sjeća, a da je on na tom dijelu nekretnine pomagao tužiteljima DZ kopati zemlju, kukuruz, pomidore, paprike, krumpire, a to da je bilo od kada je on imao 15 godine, znači od prije otprilike 50 godi. Koliko on zna ova nekretnina je prvo bila od GZ, tesu njega naslijedili CZ i U, dok je CZ otac od HZ, a U D od IZ. Nikada nije čuo da bi netko osporavao C pravo na posjed ovog dijela nekretnine. Ovaj dio nekretnine je na neki način ograđen od drugih nekretnina, i to je sa jedne strane put, s druge kanal, dolje je stari put, a na zapadnoj graniči sa nekim drugim parcelama. Zna da u blizini Đ imaju nekretnine, ali ne znaju da bi Đ imali pravo na nekretninu koji su u ovome dijelu. Zna da su ĐZ i LZ rod od HZ i njegove majke, a ne zna diobu nekretnina između njih. Po njegovoj procjeni nekretnine imaju oko 5 do 6 tisuća kvadrata.

- da tužitelj DZ je u svome iskazu naveo da je predmetni dio nekretnine općina nekada davno dodijelila njegovom djedu GZ, ne može reći točno kada. Njegov djed da je umro 1976. imao petero sinova, među kojima i njegovog oca ŽZ kojemu da je dao dio ove nekretnine na kojem su oni sadili kukuruz, pšenicu i razno povrće, njegov otac da je naslijedio od svog oca površinu iste od nekih 1.400 kvadrata dok je drugi dio predmetne nekretnine imala njegova mama i njezine sestre, ukazujući da je ukupna površina ove predmetne nekretnine oko 5.000 m2, tako da je dijelom bila od njegovog oca, a dijelom od majke i da su oni sve zajedno radili, nekretnina da je danas više-manje zapuštena, a u jednom dijelu on da ima djetelinu te da se taj kompleks održava odnosno kosi,

- da iz povijesti posjeda za čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (list 5 spisa), proizlazi da su kao posjednici upisani od 1955. IZ pok. GZ, GZ pok. GZ i ĆZ, D dok je temeljem diobenog ugovora 1961. GZ pok. GZ upisan kao posjednik 2.000 m2, a CZ, GZ kao posjednik 1.400 m2. Godine 1982., iza smrti GZ, kao posjednici su upisani GZ pok. GZ i JZ pok. GZ, svaki za po ½ dijela dok se 2007. iza smrti VZ posjednikom njegovog dijela upisao IZ pok. D. Godine 2012. godine, iza smrti GZ kao posjednik se upisala EZ. GZ dok je 2015. temeljem Ugovora o darovanju umjesto ŽZ upisan DZ. Godine 1957. je umjesto SZ evidentiran posjed ŠZ, D (iza njega su 1989. evidentirani MZ i RZ) i ČZ. Ž (iza nje su 1995. evidentirani MZ, PZ, TZ i BZ EZ dok su 2015. PZ i BZ prodale svoj dio AZ, a TZ mu je darovala svoj dio dok mu je 2016. RZ darovala svoj dio,

- da navedene upise u povijest posjedovanja slijede i Ugovori o kupoprodaji i darovanju dijela predmetne čestice zemlje, a koji su priloženi i ovome spisu i to Ugovor o kupoprodaji nekretnine od 23. prosinca 2015. zaključen između NZ kao prodavatelja i AZ kao kupca, Ugovor o kupoprodaji nekretnine od 7. prosinca 2015. zaključen između DZJ kao prodavatelja i AZ kao kupca, Ugovor o darovanju nekretnina od 7. prosinca 2015. zaključen između DZJ kao darovatelja i AZ kao daroprimca,

- da iz izvoda iz posjedovnog lista broj ... za k. o. [katastarska općina], dio čest. zem. [katastarska čestica] od 1400/5532 dijela, površine od 1.400 m² slijedi da je evidentiran posjed tužitelja HZ dok je u posjedovnom listu broj [broj] za k. o. [katastarska općina], dio čest. zem. [katastarska čestica] od 1632/5532 dijela, površina od 1.632 m² evidentiran posjed tužitelja HZ za 4/6 dijela, dok je za 2/6 dijela upisan MZ (kojeg je naslijedila LZ, a koja je Ugovorom o diobi zaključenim sa AZ raspolagala sa svojim dijelom nekretnine na način da je HZ postao suvlasnikom čest. zem. [katastarska čestica] evidentiran u posjedovnom listu broj [broj] k. o. [katastarska općina] za cijelo). U posjedovnom listu broj ... za k. o. [katastarska općina], dio čest. zem. [katastarska čestica] od 1000/5532 dijela, odnosno površina od 1.000 m² je evidentirana kao posjed tužitelja OZ pok. D, a u posjedovnom listu broj [broj] za k. o. [katastarska općina], dio čest. zem. [katastarska čestica] od 500/5532 dijela, površina od 500 m² ove nekretnine je evidentiran kao posjed tužitelja OZ pok. GZ (iako tužitelji tvrde, a nasljednici IZ u svojim pisanim izjavama to potvrđuju - IZ nikada nije bio u posjedu tih 500 m2 već je bio posjed HZ). U posjedovnom listu broj ... za k. o. [katastarska općina], dio čest. zem. [katastarska čestica] od 1000/5532 dijela, površina od 1.000 m² evidentiran je kao posjed EZ ud. GZ (nasljednik je HZ iz [adresa] koji je raspolagao dijelom čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u korist HZ sklopivši s njime Ugovor o kupoprodaji nekretnine 15. ožujka 2021.),

- da iz Ugovora o diobi nekretnina sklopljenog između HZ i LZ od 9. ožujka 2021. slijedi dioba predmetne nekretnine dok iz rješenje o nasljeđivanju iza smrti ĐZ Općinskog suda u Zadru, O-653/2019 (list 34 spisa), slijedi da je nasljednica LZ,

- da iz rješenja o nasljeđivanju iza smrti IZ pok. GZ od 18. kolovoza 2008., 5. veljače 2013. te dopune rješenja slijedi da su nasljednici CZ i FZ a iz rješenja o nasljeđivanju iza smrti EZ doneseno od strane Općinskog suda u Zadru, poslovni broj O- 2584/2016, UPP/OS-1/17, dana 8. veljače 2017. (list 44 spisa), da slijedi da je nasljednik iste sin DZ iz [adresa] i kćer ZZ.

- da Iz Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 15. ožujka 2021. zaključenog između AZ iz [adresa] kao prodavatelja i AZ kao kupca (list 47 spisa) proizlazi da je predmet kupoprodaje čest. zem. [katastarska čestica]. k. o. [katastarska općina], površine 1.000 m2, a upisano kao posjed EZ.

- da iz pisanih izjava nasljednika IZ GZ – ŽZ i DČ od 12. i 11. kolovoza 2021. (list 52 i 53 spisa) slijedi da u posjedovnom listu [broj]. k. o. [katastarska općina], površina od 500 m2 čest. zem. [katastarska čestica]. k. o. [katastarska općina], upisana na njihovog oca OZ pok. GZ nije nikada bila u njegovom posjedu već u posjedu AZ i to dugo niz godina, što osobno što njegovih prednika.

9. Temeljem naprijed iznijetih utvrđenja, ocjenom iskaza saslušanih svjedoka kojima u cijelosti poklanja vjeru te iskaza stranaka prvostupanjski sud prihvaća kao osnovan tužbeni zahtjev tužitelja utvrđujući da su tužitelji računajući i posjed svojih prednika, u posjedu prijepora najmanje od 1955. na način da se je nekretnina koristila za poljoprivrednu obradu (sađenje pšenice, kukuruza, rajčica) te da ih u vršenju posjeda nitko nije smetao pri čemu da je nekretnina danas u posjedu tužitelja. Zaključuje prvostupanjski sud da je pravni slijed stjecanja nekretnine od strane tužitelja potvrđen iskazima saslušanih svjedoka iz čijih iskaza da proizlazi da je otac drugo tužitelja bio JZ a prvo tužitelja CZ te da su isti još od Drugog svjetskog rata bili u posjedu prijepora, da je nekad dio ove nekretnine bio od obitelji LZ a dio do obitelji CZ, međutim da je majka prvo tužitelja bila iz obitelji LZ i dobila dio nekretnine a drugi dio da je prvo tužitelj kupio od članova te obitelji što da potvrđuju navodi svjedoka i tužitelja te dokumentacija u spisu, povijest posjeda za predmetnu nekretninu te dostavljeni Ugovori o raspolaganjima sa predmetnom nekretninom pa kako osnovan zaključujući da su ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na prijepornoj nekretnini pa pozivom na odredbu čl. 159. st.4. u svezi s odredbom čl. 160. i čl. 388. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 94/17. - službeni pročišćeni tekst, 152/14., 81/15. - službeni pročišćeni tekst, dalje ZV) kao osnovan prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja te odlučuje kao u točki I. izreke pobijane presude budući se tužitelji računajući i posjed prednika u samostalnom, nesmetanom i poštenom posjedu prijepora nalaze u razdoblju preko četrdeset godina računajući najmanje od 1955.

10. U konkretnom slučaju zaključuje prvostupanjski sud da valja primijeniti i pravno shvaćanje Europskog suda za ljudska prava u predmetima Trgo i Jakelić protiv Republike Hrvatske koji se tiču stjecanja prava vlasništva dosjelošću na nekretninama u društvenom vlasništvu a u kojim predmetima da je taj sud u gotovo identičnom činjeničnom supstratu kakav je u ovom predmetu stao na stajalištu da ukoliko treće osobe ne polažu pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini, a u konkretnom slučaju takvih osoba osim tužitelja nema, tužitelji da ne mogu snositi posljedice koje su potaknuli Ustavni sud Republike Hrvatske da stavi izvan snage odredbu članka 388. stavka 4. ZVDSP-a koja je do odluke toga suda 17. studenog 1999. omogućavala stjecanje vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su nekoć bile u društvenom vlasništvu protekom rokova i uz dokazivanje kvaliteta i kontinuiteta posjedovanja. Polazeći od navedenog a imajući u vidu da su upravo prednici tužitelja u samostalnom i nesmetanom posjedu predmetnih nekretnina najmanje od 1955., što potvrđuju i saslušani svjedoci, primjenjujući odredbu čl. 388. ZV-a te zaključuje da su tužitelji na prijepornoj nekretnini stekli pravo vlasništva dosjelošću posjedovanjem iste od 1955. pa nadalje pa kao osnovan prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem da su tužitelji suvlasnici čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] i to prvo tužitelj u 4531/5532 dijela a drugo tužitelj u 1000/5532 dijela te odlučuje kao u točki I. izreke pobijane presude.

11. U postupku donošenja pobijane pobijane presude nije ostvarena niti jedna niti jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9.,13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365 st. ZPP).

12. Prvostupanjski sud je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja.

13. U konkretnom slučaju tužitelji svaki u određenom idealnom dijelu zahtijevaju utvrđenje prava vlasništva dosjelošću nekretnine pobliže opisane u točki I. izreke presude.

14. Ispitujući prvostupanjski presudu u granicama razloga određenih u žalbi valja istaći da neosnovano tužena pobija pravilnost prvostupanjske presude navodima da se pravo vlasništva ne može steći u idealnom dijelu.

15. Ovo iz razloga jer za stjecanje suvlasništva ne postoje posebne pravne osnove (titulusi) različite od onih na temelju kojih se stječe pravo vlasništva. Sukladno odredbi čl. 37. st. 3. ZV-a u pravnom prometu uzima se da je idealni dio stvari samostalna stvar, sve što je određeno za stvar vrijedi i za idealne dijelove, ako nije što posebno propisano. Za stjecanje prava suvlasništva dosjelošću nije ništa posebno propisano što bi se odnosilo samo na suvlasništvo, dakle, vrijede i odredbe o stjecanju prava vlasništva dosjelošću. Ovakav pravni stav izražen i u više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske npr. u odlukama ovog suda broj Gzz-1/07-2 od 7. veljače 2007. i Rev 2472/2011 od 13. listopada 2015. pa se protivno žalbenim navodima tuženika dosjelošću može steći i suvlasnički idealni dio nekretnine.

16. Protivno žalbenim navodima tužene pravilno je prvostupanjski sud polazeći od nesporne činjenice da je prijeporna nekretnina u zemljišnoj knjizi upisana kao vlasništvo Republike Hrvatske utvrdio da su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

17. Pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, kao ni primjena materijalnog prava nisu dovedeni u pitanje žalbenim navodima tužene da po tužiteljima sklapanim Ugovorima o kupoprodaji i darovanju nije dokazan slijed stjecanja prava vlasništva u odnosu na tuženu, jer je prvostupanjski sud pravilno prihvaćajući kao vjerodostojne iskaze saslušanih svjedoka utvrdio da se u poštenom posjedu prijeporne nekretnine najmanje od 1955. godine pa nadalje računajući i posjed prednika nalaze tužitelji, čiji posjed prijepora je od tada neometan, pravilnost kojih činjeničnih utvrđenja temeljem na iskazima saslušanih svjedoka tuženik sadržajem žalbe i ne dovodi u sumnju.

18. Naime prema odredbi čl. 159. st. 1. ZV-a kao temeljne pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću predviđene su - samostalan posjed određene kakvoće i vrijeme dosjelosti određeno zakonom. U slučaju redovite dosjelosti, dakle one koja se temelji na kvalificiranom (zakonitom, istinitom i poštenom) posjedu, za stjecanje prava vlasništva dosjelošću potreban je rok od deset godina (članak 159. stavak 2. ZV-a), dok kod izvanredne dosjelosti, koja se temelji samo na poštenom posjedu, taj rok iznosi dvadeset godina (članak 159. stavak 3. ZV-a), a, odredbom članka 159. stavak 4. ZV-a je propisano da je na nekretninama koje se nalaze u vlasništvu RH, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica lokalne samouprave i uprave i s njima izjednačenih pravnih osoba za stjecanje prava vlasništva potreban neprekinuti posjed u dvostrukom trajanju, dakle pošten posjed u trajanju od 40 godina.

19. Prema odredbi čl. 160. st. 1. i 2. ZV-a vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onoga dana kada je posjednik stupio u samostalni posjed stvari, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost, s time da se u vrijeme potrebno za dosjelost uračunava i vrijeme za koje su prednici sadašnjeg posjednika neprekidno posjedovali kao zakoniti, pošteni i istiniti samostalni posjednici, odnosno kao pošteni samostalni posjednici. Identično je u bitnom bilo uređeno i čl. 30. st. 1. i 2. ZOVO-a.

20. Isto tako prema čl. 18. ZV-a posjed je zakonit ako posjednik ima valjan pravni temelj tog posjedovanja, posjed je istinit ako nije pribavljen silom, prijetnjom ili potajice ili pak zlouporabom povjerenja, a posjed je pošten ako posjednik koji ga je stekao znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, s time da poštenje prestaje čim je posjednik sazna da mu pravo na posjed ne pripada.

21. Prema odredbi čl. 18.st.5. ZV-a posjed se smatra poštenim, osim ako se ne dokaže suprotno. Dakle, poštenje posjeda se pretpostavlja, pri čemu tužena tijekom postupka tu predmijevu nije oborila iako je na njoj bio teret dokaza o protivnom niti sadržajem žalbe iznosi razloge zbog kojih utvrđenje te zaključak prvostupanjskog suda o poštenju posjeda tužitelja na prijepornoj nekretnini ne bi bio pravilan pa je pravilno prvostupanjski sud utvrdivši da je tužitelj računajući i posjed prednika u poštenom posjedu prijepora najmanje od 1955. pa nadalje zaključio da su ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na spornoj nekretnini temeljem odredbe čl. 159. ZV-a u svezi s čl. 388. ZV-a te je pravilno prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja.

22. Treba reći da pravilno prvostupanjski sud ukazuje na pravna shvaćanja Europskog suda za ljudska prava u predmetima Trgo protiv Republike Hrvatske i Jakelić protiv Republike Hrvatske.

23. U odlukama tog suda izraženo je pravno shvaćanje da podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno (a radi se o odluci Ustavnog suda RH od 17. studenog 1999. kojom je ukinut čl. 388. st. 4. ZV-a, prema kojemu se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana), ne bi trebao, s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba, snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavan propis. U konkretnom slučaju je kao posljedica ukidanja propisa, članka 388. st. 4. ZV-a, vlasništvo imovine koju je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je ukinuta kao neustavna, vraćeno državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. Također je izneseno stajalište da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes.

24. U konkretnom slučaju je nedvojbeno utvrđeno da je u razdoblju od stupanja prednika tužitelja u posjed prijepora, do dana donošenja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske 17. studenog 1999. proteklo razdoblje od četrdeset godina kontinuiranog posjedovanja prijepora od strane tužitelja i njihovih pravnih prednika pa su se stoga ostvarile zakonske pretpostavke iz odredbe čl. 159. st. 4. ZV-a za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, uz napomenu da osim interesa tužitelja, u ovom slučaju ne postoji neki suprotstavljeni privatni interes treće osobe.

25. Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja.

26. Za navesti je da sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka sadržanoj u točki II. izreke pri čemu tužena sadržajem žalbe i ne iznosi razloge zbog kojih odluka o troškovima nije pravilna, pa kako je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja to je pravilno primjenom odredbe čl. 154. st.1. ZPP-a prvostupanjski sud naložio tuženoj koja je izgubila parnicu naknaditi tužiteljima prouzročene troškove postupka .

27. Slijedom naprijed iznijetog primjenom odredbe čl. 368 st. 1. ZPP-a žalbu tužene kao neosnovanu valjalo je odbiti te prvostupanjsku presudu potvrditi i odlučiti kao u točki I. izreke ove odluke.

28. Zahtjev tužene za naknadu troška žalbenog postupka odbijen je temeljem odredbe čl. 154.st.1. u svezi s čl. 166. st. 1 ZPP-a jer tužena nije uspjela s žalbom pa je odlučeno kao u točki II. izreke.

.

U Rijeci 11. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković