Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž-771/2023-7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Larise Gačanin, predsjednika vijeća, Ksenije Dimec, suca izvjestitelja i člana vijeća i Ive Smokvina Dadasović, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Saši Pufler, odvjetnici iz Osijeka, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, sa sjedištem u [adresa], zastupanog po punomoćniku Domagoju Petrinoviću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti, stjecanja bez osnove, naknade štete i isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu, posl.br. P-224/2023-9 od 13. lipnja 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 11. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu, posl.br. P-224/2023-9 od 13. lipnja 2023. u točkama I. i III. izreke u cijelosti, te u dijelu točke II. izreke do iznosa od 2.691,93 eur sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačno navedene iznose.

II. Djelomično se prihvaća žalba tuženika i citirana presuda preinačuje u dijelu točke II. izreke preko iznosa od 2.691,93 eur sa zakonskim zateznim kamatama i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja preko iznosa od 2.691,93 eur sa zakonskim zateznim kamatama do iznosa od 2.705,18 eur sa zakonskim zateznim kamatama.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Citiranom presudom utvrđene su ništetnima odredbe članka 2., 3. točka 2., 4. i 5., članak 4., 11. i 15. Ugovora o [broj kredita], sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika, kao davatelja kredita, dana 23. ožujka 2005. i solemniziranog po javnom bilježniku Dinku Đurđeviću, te je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.705,18 eur sa zakonskim zateznim kamatama i naknaditi mu parnični trošak u iznosu od 4.026,76 eur. Rješenjem je odlučeno o djelomičnom povlačenju tužbe.

2.Protiv citirane presude žalbu je podnio tuženik iz svih zakonskih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (NN" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08; u nastavku teksta: ZPP), predlažući da se presuda preinači odbijanjem tužbenih zahtjeva.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava žalbene navode, predlažući da se žalba tuženika odbije kao neosnovana.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrde ništetnima odredbe članka 2., 3. točke 2., 4. i 5., te članka 4., 11. i 15. Ugovora o [broj kredita], sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika (Slavonska bana d.d.), kao davatelja kredita, dana 23. ožujka 2005., te da se naloži tuženiku da mu isplati iznos od 2.705,18 eur sa zakonskim zateznim kamatama.

6.1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrđuje da su parnične stranke sklopile Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2005, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju, kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 23.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita; da je citiranim Ugovorom ugovoren rok otplate kredita od 10 godina; da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu godišnja kamatna stopa iznosila 5,25% te je člankom 4. ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva; da se tijekom otplate kredita kamatna stopa mijenjala odlukama tuženika, bez posebnog zaključivanja aneksa ugovoru, te su tužitelju slane obavijesti o promjenama kamatne stope i da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti.

6.2. Osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja da se temelji na odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO) jer da se radi o povratu onoga što je tuženik stekao na temelju ništetnih i nepoštenih odredaba Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli o kojima se nije posebno pregovaralo, a što proizlazi iz pravomoćno okončanog spora za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, koja utvrđenja iz tog spora obvezuju sud. Naime, tuženik da je povrijedio u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima (presuda Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke). Dakle, u ovom predmetu da je sud vezan, temeljem čl. 502.c. ZPP-a, za pravno utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

6.3. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. da je pružena apstraktna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača, koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, a nije pružena zaštita svakog potencijalnog potrošača, pa da tužitelj u ovom sporu ima pravni interes zahtijevati i isplatu preplaćenih iznosa koje je preplatio temeljem ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Iz pravnih utvrđenja presuda za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a koja utvrđenja se primjenjuju i u ovom postupku, da slijedi zaključak da stranke nisu pregovarale o sadržaju ugovornih odredaba, niti je tužitelj, kao korisnik kredita, imao utjecaj na sadržaj ugovora, pa je time, suprotno načelima obveznog prava, tužitelju, kao potrošaču, nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora glede ugovorene promjenjive kamatne stope. Time da je tužitelj, kao korisnik kredita i potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku, kao trgovca, jer su sporne ugovorne odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja, kao korisnika kredita i potrošača, u odnosu na tuženika, kao banku i trgovca, a što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu zabrane zlouporabe prava. O odredbama Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli da se nije pojedinačno pregovaralo jer da su te odredbe sastavni dio standardnog ugovora o kreditu koji je sačinio tuženik i tužitelj da nije mogao utjecati na sadržaj tih odredbi kojima mu je nametnuta obveza, a koju obvezu tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu, radi čega takva ugovorna obveza uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja, kao korisnika kredita, u odnosu na banku.

6.4. Slijedom navedenog, tužitelj da ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom Ugovoru u skladu s člankom 1111. ZOO-a. Na temelju financijsko- knjigovodstvenog vještačenja po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo i financije Lidiji Balog, prvostupanjski sud utvrđuje da je preplaćen iznos od 2.705,18 eur, pa je obvezao tuženika da tužitelju isplati navedeni iznos.

7.1. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da u provedenom postupku i prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena neka od tih povreda. Nije ostvarena bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer navedena odluka nema postupovnih nedostataka na koje ukazuje tuženik, a koje bi za posljedicu imale da se presuda ne može ispitati.

7.2. Također nije počinjena bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP- a, na koju tuženik ukazuje u žalbi, smatrajući da mu je onemogućeno raspravljanje jer nije prihvaćen njegov dokazni prijedlog da se sasluša vještak. Naime, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da prigovori tuženika na nalaz i mišljenje vještaka predstavljaju pravna pitanja o kojima se vještak ne može izjasniti, nego sud.

7.3. Prvostupanjski sud je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo odlučujući o tužbenim zahtjevima, osim u dijelu koji se odnosi na isplatu kada je zbog pogreške u računanju tužitelju dosudio iznos od 2.705,18 eur, iako je zbroj svih dosuđenih pojedinačnih iznosa 2.691,93 eur, kako to pravilno navodi tuženik u žalbi, pa je stoga u tom dijelu valjalo preinačiti prvostupanjsku presudu i tužitelju dosuditi iznos od 2.691,93 eur, koliko čini zbroj pojedinačnih iznosa.

8.1. Bez osnova tuženik u žalbi navodi da tužitelj nije dokazao da bi imao status potrošača kada se ima u vidu sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu prema kojem je namjena ovog stambenog kredita adaptacija kuće, ujedno cijeneći da tuženik za suprotni zaključak nije pružio nijednog dokaza. Pri tome je irelevantno što tužitelj nije saslušan. Proizlazi da ne postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da bi tužitelj ugovor sklopio u svrhe koje su namijenjene njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, već u svrhu rješavanja privatnog pitanja, slijedom čega tužitelj ima status potrošača u smislu članka 3. stavak 1. ZZP/03, kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

8.2. U odnosu na žalbeni navod tuženika da se pravomoćna presuda iz kolektivnog spora ne odnosi na kredite Slavonske banke d.d. koja nije bila tužena u tom sporu, niti su njezini krediti obuhvaćeni izrekama tih presuda, premda ne spori pravno sljedništvo između Slavonske banke d.d. i Addiko Bank d.d., niti spori činjenicu da je preuzeo sva prava i obveze svoje pravne prednice, valja odgovoriti da je pravno sljedništvo između Slavonske banke d.d. i Addiko Bank d.d. nesporno (Slavonska banka d.d. je pripojena pravnom predniku tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., na kojeg su prešla sva prava i obveze ranijeg kreditora), te da su nakon navedenih statusnih promjena prvo Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., a potom Addiko Bank d.d., nastavili naplaćivati anuitete po osnovi spornih (ništetnih) ugovornih odredaba, što znači da nije moguće zanemariti da je kredit otplaćivan nakon statusnih promjena i da imovinske koristi stečene na temelju ništetnih ugovornih odredaba ulaze u imovinu tužene Addiko Bank d.d., te da su potrošački ugovori koje je sklapala Slavonska banka d.d. time postali potrošački ugovori Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. o kojima se raspravljalo i odlučivalo u kolektivnom sporu. Slavonska banka d.d. u vrijeme pokretanja kolektivnog spora i kasnijeg presuđenja više nije postojala kao pravni subjekt jer je pripojena tuženiku radi čega se učinak presuda u kolektivnom sporu proteže na tuženika neovisno o tome je li on ili pak Slavonska banka d.d. zaključila ugovor s tužiteljem. Bilo bi protivno svim načelima obveznog prava kada bi se s jedne strane učinak pripajanja Slavonske banke d.d. pravnom predniku tuženika Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. svodio na to da je Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. time postala nositelj prava i obveza ranijeg kreditora, a da se ujedno s druge strane negira da je taj isti potrošački ugovor postao potrošačkim ugovorom tuženika.

8.3.1. Ovaj sud prihvaća pravne zaključke suda prvog stupnja vezano za razloge pravne valjanosti spornih odredbi konkretnog Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, koje je pitanje sud riješio i na individualnoj razini ovog konkretnog parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 138.a ZZP/07 i članka 118. ZZP/14 te članka 502.c ZPP-a.

8.3.2. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena u odnosu na promjenjivu kamatu stopu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje VSRH) broj Rev-249/2014 od 9. travnja 2015., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih banaka i prednik ovdje tužene banke povrijedio kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi.

8.3.3. Nadalje, istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i prednik ovdje tužene banke povrijedio kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i prednik tuženika, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

8.3.4.Odredbom članka 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.

8.4. Nisu osnovani navodi žalbe tuženika kojima osporava visinu dosuđene razlike, ističući kako između stranaka nije ugovorena fiksna kamatna stopa te da je izračun razlike pogrešno sačinjen prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi za cijelo razdoblje koja da je na taj način pretvorena u fiksnu. Naime, kako je izostao zakoniti mehanizam promjenjive kamatne stope od početno ugovorene, na ugovorni odnos između tužitelja i tuženika primjenjuje početno ugovorena kamatna stopa. U tom pravcu i VSRH je izrazio stajalište u svojoj odluci broj Rev-308/2022 od 19. travnja 2022. prema kojem „Potrošaču pripada pravo na povrat plaćenog po osnovi nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope prema odluci kreditora, u visini utvrđene razlike između plaćenih kamata i kamata obračunatih na temelju kamatne stope utvrđene ugovorom u dijelu koji nije oglašen ništetnim, bez da se dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim supstituira primjenom nekog parametra ili referentne stope koje bi određivao sud u okolnostima svakog pojedinog slučaja i u odnosu na tako utvrđenu stopu obračunava možebitna razlika.“ Pri tome su neosnovani žalbeni navodi tuženika da je u konkretnom slučaju izračun trebalo bazirati na kamatnoj stopi koja je vrijedila za kreditne u kunama.

8.5. Neosnovano tuženik žalbom osporava stav prvostupanjskog suda o tijeku zateznih kamata ističući da nije nesavjesni stjecatelj. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene, podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

8.6.1. U odnosu na prigovor zastare kojeg tuženik ponavlja u žalbi, treba reći da je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je taj prigovor odbio kao neosnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, odnosno članka 104. stavak 1. Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 197/95., 71/96., 91/96., 112/99. i 88/01.).

8.6.2 U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, tražbina tužitelja nije u zastari s obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu), odnosno 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu) pa do podnošenja tužbe u ovome predmetu 4. lipnja 2019., nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a za zastaru novčane tražbine tužitelja.

8.7. Irelevantni su žalbeni navodi tuženika da je od 1. siječnja 2014. uskladio svoje poslovanje sa Zakonom o potrošačkom kreditiranju, te da je promjenjivu kamatnu stopu izražavao prema čl. 11.a ZPK. To stoga jer je za utvrđenje nepoštenosti, odnosno ništetnosti ugovora relevantno vrijeme njegova zaključenja.

8.8.1. U odnosu na žalbeni navod tuženika da prvostupanjski sud nije odlučio o njegovom zahtjevu za naknadom parničnog troška u odnosu na djelomično povlačenje tužbe, valja reći da se prvostupanjski sud pravilno pozvao na presudu suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 prema kojoj članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivom 93/13.

8.8.2. Podredno, u slučaju smanjenja tužbenog zahtjeva tuženiku pripada pravo na naknadu troškova koje je imao u vezi dijela tužbenog zahtjeva za koji je zahtjev smanjen neovisno o uspjehu u sporu u odnosu na smanjeni dio tužbenog zahtjeva, ali to samo u slučaju ako bi troškovi izračunati prema vrijednosti predmeta spora ranijeg zahtjeva bili veći od troškova izračunatih prema vrijednosti smanjenog tužbenog zahtjeva (VS, Rev-80/2022). S obzirom da se u konkretnom slučaju radi o povlačenju tužbe sa iznosa od 31.801,27 kn, na iznos od 20.382,15 kn, valja reći da se radi o iznosima koji ulaze u isti tarifni razred, dakle, troškovi u vezi djelomičnog povlačenja tužbe nisu veći od troškova izračunatih prema vrijednosti smanjenog tužbenog zahtjeva (jer su isti tarifni razred), pa tuženiku ne pripada naknada troškova u vezi djelomičnog povlačenja tužbe.

8.9.1. Tuženik je u žalbenom postupku uspio u samo neznatnom dijelu zbog čega nisu nastali posebni troškovi, pa je odbijen njegov zahtjev za naknadom troškova žalbenog postupka.

8.9.2 O zahtjevu tužitelja za naknadom troškova odgovora na žalbu odlučeno je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a.

9. Stoga je odlučeno kao u izreci temeljem odredbe članka 368. stavka 1. i 373. točke 3. ZPP-a.

U Rijeci, 11. lipnja 2025.

Predsjednik vijeća

Larisa Gačanin