Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1471/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Ksenije Dimec, kao predsjednice vijeća, Ive Smokvina Dadasović kao sutkinje izvjestiteljice i Larise Gačanin kao članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja ĆF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po Daliji Hajdo, odvjetnici iz Rijeke protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji pod posl. br. P-519/2020 od 06. srpnja 2022., na sjednici vijeća održanoj 11. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji pod posl. br. P-519/2020 od 06. srpnja 2022. u točkama II), III) i IV) izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točci I) izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je zahtijevano utvrđenje da je ništetna i da ne proizvodi pravne učinke odredba čl. 2. Ugovora o kreditu br. [broj kredita] od 09.03.2007., a koja se odnosi na promjenjivost kamatne stope odukom Banke, te kojim je zahtijevana isplata iznosa od 45.621,83 kn sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni mjesečni iznos osnovom primjenom navedene ugovorne odredbe.

2. Nadalje toč. II) izreke prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja, te je utvrđeno da ne proizvode pravne učinke, odnosno da su djelomično ništetne odredbe čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu br. [broj kredita] od 09.03.2007. koje se odnose na valutnu klauzulu CHF, dok je toč. III) izreke naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 208.091,34 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni mjesečni iznos. Također je toč. IV) izreke naloženo tuženiku da nadoknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 22.556,40 kn, dok je toč. V) izreke odbijen tužitelj sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška.

3. Protiv toč. II), III) i IV) izreke citirane presude žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP-a). Predlaže preinačiti pobijanu odluku i odbiti tužbeni zahtjev, odnosno podredno ukinuti i vratiti na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbenog postupka.

4. U žalbi tuženik u bitnom navodi da prvostupanjski sud nije obrazložio razloge ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi relevantnim razlozima, već da se presuda temelji na utvrđenjima iz presude radi kolektivne zaštite, a koja utvrđenja da se odnose na apstraktnog prosječnog potrošača. Navodi da je stranka predmetnog ugovora o kreditu bio i založni dužnik FF, a koju da tužitelj nije obuhvatio predmetnom tužbom kao nužnog suparničara, pa da je sud propustio primijeniti odredbe čl. 109. u svezi s čl. 201. ZPP-a. Navodi da je donošenjem pobijane presude počinjena bitna povreda odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer da su razlozi odbijanja prigovora zastare proturječni. Navodi da je sud počinio bitnu povredu odredbi parničnog postupka u svezi s čl. 190. ZPP-a jer nije dopustio preinaku posebnim rješenjem, a čime da je prekoračen tužbeni zahtjev za isplatom osnovom CHF valute. Navodi da je sud pobijanu odluku donio isključivo primjenom utvrđenja iz kolektivnog spora, a pozivom na odredbe čl. 502. a i c ZPP-a, iako da je tužitelj trebao dokazati da se ta utvrđenja na njega doista i mogu primijeniti. Navodi da je tužitelj trebao dokazati status potrošača jer da se isti ne presumira. Navodi da je sud prilikom donošenja pobijane odluke propustio primijeniti tumačenje prava EU da je odredba o valutnoj klauzuli dispozitivna norma, te kao takva izuzeta od primjene Direktive Vijeća 93/13/EEZ. Navodi da da je sud propustio utvrditi da li je tužitelj primijenio dužnu pažnju prilikom sklapanja predmetnog ugovora, kao i da nije proveo test poštenja osporavanih ugovornih odredbi. Navodi da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo u odnosu na pitanje zastare i tijeka zateznih kamata, da su vještačenjem utvrđene samo pozitivne tečajne razlike, a ne i negativne, pa da je pobijana presuda pogrešna u pitanju visine novčanih tražbina, te da tužitelj tijekom postupka nije dokazao da je osobno izvršio sve utužene uplate. Navodi da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti retroaktivno odredba čl. 502. c ZPP-a, kao niti EU Direktiva 93/13. Osporio je i odluku o trošku jer da je sud počinio bitnu povredu iz čl. 155. ZPP-a dosudivši tužitelju troškove koji nisu bili nužni u sporu.

5. Odgovor na žalbu nije podnijet.

6. Žalba nije osnovana.

7. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka predstavlja zahtjev za utvrđenje ništetnosti dijela ugovornih odredbi čl. 1. i čl. 7. Ugovoru o kreditu br. 3208580402 od 09.03.2007. sklopljenog između stranka koja se odnosi na valutnu klauzulu, uz restitucijski zahtjev na povrat novčane razlike nastale primjenom navedene ugovorne odredbe.

8. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrđuje:

- da nije sporno da su stranke 09.03.2007. zaključile predmetni Ugovor o kreditu na iznos od 132.850,00 CHF prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, uz promjenjivu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,50% godišnje, te uz valutnu klauzulu u CHF,

- da je među strankama sporno da li su odredbe o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli sadržane u čl. 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu ništetne, te posljedično tome da li tužitelj ima pravo na povrat preplaćenog iznosa po osnovi ništetnosti spornih odredbi,

- da iz iskaza svjedokinje FF, majke tužitelja, proizlazi da se radilo o stambenom kreditu za izgradnju obiteljske kuće u [adresa] u kojoj su trebali živjeti ona, tužitelj i njegova supruga, da je objekt sagrađen do krova, međutim kako da je nakon toga došlo do povećanje rata koje više nisu mogli plaćati, da nisu imali sredstva za uređenje interijera, pa da su nekretninu morali prodati, da je kredit zaključen u CHF jer da im je tako predloženo u banci, da im je rečeno da se radi o fiksnoj valuti, te da je tu najmanja promjena,

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je zaključio predmetni ugovor o kreditu u CHF jer da mu je rečeno da je to najpovoljnije i najstabilnije, da je ugovor zaključio radi izgradnje obiteljske kuće u svrhu stanovanja njegove obitelji i majke, da je u to vrijeme bio vlasnik obrta, no ugovor da nije ishodio zbog svoje djelatnosti, da je kuću morao prodati zbog porasta rate koju više nije mogao plaćati, da je ugovor pročitao, ali da nije ekspert za takvu vrstu ugovora, da ga tuženik nije upozorio na kretanje tečaja CHF i valutnu klauzulu, već da mu je rečeno da se tečaj neće mijenjati, da ne bi zaključio ugovor da je znao što će se desiti, te da mu je u otplati kredita pomagala majka,

- da iz iskaza svjedokinje ĐF, voditeljice poslovnice tuženika, proizlazi da su klijentima prilikom informativnog razgovora ponuđene sve opcije kredita, da se nikoga nije nagovaralo na zaključenje ugovora u CHF, da je klijent imao mogućnost detaljno pročitati ugovor, te da im se objašnjavalo da valutna klauzula znači da se otplata vrši po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, pa da tečaj može biti manji ili veći,

- da su iskazi tužitelja i navedenih svjedokinja prihvaćeni kao životni i logični,

- da je podneskom od 22.02.2021. tužitelj postavio konačan tužbeni zahtjev kojim je preinačio tužbu, čemu da se tuženik usprotivio bez uspjeha jer da je preinaka tužbe učinjena nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem,

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/2012 od 04.07.2013. koja je potvrđena odlukama Visokog trgovačkog suda pod posl. br. Pž- 6632/17 od 14.06.2018. i Vrhovnog suda RH pod posl. br. Rev-2221/18 od 03.09.2019., utvrđena nepoštenim i ništetnim odredba ugovora koja se odnose na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo,

- da je sud primjenom odredbe čl. 502.c ZPP-a vezan za utvrđenja iz tog kolektivnog spora,

- da je u navedenim odlukama utvrđeno da su predmetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bile jasne i uočljive, međutim iste da nisu bile razumljive potrošačima jer su sadržavale neodređene formulacije, te je time suprotno temeljnim načelima obveznog prava korisnik kredita doveden u neravnopravni položaj, da su predmetne ugovorne odredbe bile dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, da potrošač nije imao utjecaj na njihov sadržaj, pa da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao u cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, a zbog čega da takve odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača, kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje, kao i načelu zabrane zlouporabe prava,

- da je tužitelj predmetni ugovor zaključio kao fizička osoba ( po zanimanju konobar ) izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnost, odnosno u svrhu izgradnje obiteljske kuće, dok je tuženik visoko specijalizirana bankarska ustanova koja plasira novac potrošačima u vidu raznih "novčarskih" proizvoda, pa da je prigovor tuženika da se ne radi o potrošačkom ugovoru neosnovan,

- da nije osnovan niti prigovor nedostataka aktivne legitimacije jer da je tužitelj kao korisnik bio u obvezi otplatiti kredit i sve što je otplaćeno po navedenoj kreditnoj partiji da predstavlja ispunjenje njegove obveze, pa to što su formalno za vrijeme trajanja kredita određene uplate vršene od strane trećih osoba da ne utječe na aktivnu legitimaciju tužitelja.

9. Slijedom navedenog prvostupanjski sud primjenom odredbe čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ( NN 35/2005, 41/008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/22, dalje ZOO-a ) djelomično prihvaća tužbeni zahtjev i to samo u odnosu na djelomično utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 1. i čl. 7. ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu i restitucijski zahtjev po toj osnovi, te dosuđuje tužitelju iznos od 208.091,34 kn, dok zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 2. koja se odnosi na promjenjivost kamatne stope i isplatu primjenom te ugovorne odredbe, odbija zbog nastupa zastare. Također prvostupanjski sud odbija prigovor zastare u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu jer da je zastara u konkretnom slučaju počela ponovno teći od dana pravomoćnosti odluka donesenih povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a od tada do utuženja da nije protekao opći petogodišnji rok. Odluku o trošku donosi primjenom odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a prema uspjehu tužitelja u sporu.

10. Ispitujući pobijanu odluku i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a. Isto tako nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje žalitelj, jer odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

11. Nadalje donošenjem pobijane odluke nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a, niti relativno bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 190. ZPP-a.

12. Naime, pravilno je prvostupanjski sud dopustio objektivnu preinaku tužbe nakon provedenog financijskog vještačenja, a koje je bilo potrebno radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva, pa se radi o okolnostima koje su nastale kao rezultat provođenja dokaza tj. financijskog vještačenja, odnosno o iznimci iz čl. 190. st. 2. ZPP-a. Pored toga i Vrhovni sud RH je Zaključkom od 26.11.2021.g. sa sastanka sa predsjednicima Građanskih odjela Županijskih sudova zauzeo stav da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

13. Pri tom činjenica da prvostupanjski sud nije donio posebno rješenje kojim dopušta preinaku nije utjecala na zakonitost i pravilnost pobijane odluke i to stoga što u konkretnom slučaju tužitelj nije mijenjao činjeničnu osnovu tužbe, pa se takvoj preinaci sukladno čl. 191. st. 2. ZPP-a, tuženik i nije mogao protiviti, već je prvostupanjski sud bio dužan sukladno odredbi čl. 190. st. 2. i 3. ZPP-a samo ocijeniti da li bi dopuštanje preinake bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Navedeno je sud učinio, te dopustio preinaku tužbe i u konačnici odlučio o preinačenom tužbenom zahtjevu, a pri tom je u razlozima presude obrazložio svoju odluku. Kako protiv rješenja kojim se prihvaća preinaka tužbe nije dopuštena posebna žalba ( čl. 190. st. 9. ZPP-a), to okolnost da prvostupanjski sud o preinaci tužbe do zaključenja glavne rasprave nije odlučio posebnim rješenjem kojim tu preinaku dopušta nije bilo, niti je moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude, niti je time prekoračen tužbeni zahtjev.

14. Nije počinjena niti bitna povreda iz članka 354. st. 1. ZPP-a, u vezi s odredbama čl. 109. i 201. ZPP-a, jer založni dužnici nemaju pravni položaj stranke po ugovoru o kreditu, već su treće osobe koje temeljem ugovornog odnosa sa kreditorom osiguravaju tražbinu iz ugovora o kreditu, zbog čega te osobe nisu jedinstveni, niti nužni suparničari, pa su neosnovane tvrdnje tuženika da je tužbom kao tuženik trebao biti obuhvaćen i založni dužnik FF.

15. Također pravilno je i potpuno utvrđeno činjenično stanje i pravilno je primijenjeno mjerodavno materijalno pravo kada je djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja.

16. Naime, suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da su predmetne ugovorne odredbe čl. 1. i čl. 7. djelomično ništetne, te je pravilno uvažio direktni i obvezujući učinak odluke donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi čl. 502.c ZPP- a prema kojoj odredbi je sud vezan za utvrđenja iz takvog postupka, ukoliko se stranka na ta utvrđenja pozove u posebnoj parnici radi ostvarenja svojih prava potrošača na naknadu, kao što je to bio slučaju u konkretnom predmetu.

17. Stoga naprijed citirane odluke Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P- 1401/2012 od 04.07.2013., Visokog trgovačkog suda pod posl. br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. i Vrhovnog suda RH pod posl. br. Rev-2221/18 od 03.09.2019., imaju učinak pravno relevantne činjenice i u ovom postupku iz razloga što se iste odnose na kolektivni spor koji je vođen i protiv tuženika, a u svezi potrošačkih ugovora koji su sklapani u razdoblju od 10.09.2003.g. do 31.12.2008.g. u kojem razdoblju je zaključen i predmetni Ugovor o kreditu.

18. Pri tom prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima, nije svoju odluku temeljio samo na utvrđenjima iz predmetne tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, već je cijenio i dokaze provedene tijekom ovog postupka tj. dokumentaciju priloženu spisu, iskaz tužitelja i svjedokinja FF i ĐF ( zaposlenice tuženika ), te provedeno financijsko vještačenje.

19. Neutemeljeni su žalbeni navodi vezani za status potrošača tužitelja. Naime, u konkretnom slučaju tužitelj se već u tužbi na jasan način i činjeničnim navodima i zahtjevom tužbe, te priloženim ugovorom o kreditu, deklarirao kao potrošač, a što je dodatno prvostupanjski sud utvrdio i provođenjem dokaza njegovim saslušanjem i svjedokinje FF. Prilikom donošenja pobijane odluke sud je ocijenio kao vjerodostojnim iskaz tužitelja i navedene svjedokinje ( da je predmetni ugovor zaključio kao fizička osoba izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnost, odnosno u svrhu izgradnje obiteljske kuće), a čiju vjerodostojnost tuženik tijekom postupka ničim nije doveo u sumnju, niti je iznio bilo kakve razloge zbog kojih tužitelj u konkretnom ugovornom odnosu ne bi imao svojstvo potrošača.

20. Stoga je po stavu ovog suda, pravilno prvostupanjski sud tuženikov prigovor glede statusa potrošača tužitelja, ocijenio neosnovanim jer iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da tužitelj ima status potrošača, dok tuženik tijekom postupka ničim nije dokazao da svrha i cilj sklapanja predmetnog ugovora nije bila u zadovoljavanja tužiteljevih privatnih potrošačkih potreba.

21. Pri tom u odnosu na žalbene navode, valja istaknuti i da iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni ugovor prije zaključenja pročitao, odnosno da je upotrijebio dužnu pažnju prosječnog potrošača.

22. Nadalje u odnosu na žalbene navode valja istaknuti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu ( 09.03.2007. ) bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača ( ( NN 96/03, dalje ZZP/03 ) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa.

23. Tako je odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca ( st. 2. ). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati ( st. 4. ).

24. Isto tako odredbom čl. 84. ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

25. Također je odredbom čl. 87. ZZP/03 bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

26. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da su predmetne odredbe čl. 1. i čl. 7. koje se odnose na valutnu klauzulu bile vidno istaknute, odnosno da su iste bile lako uočljive. Isto tako proizlazi i da je navedenim odredbama bilo jasno naznačeno da se glavnica i otplata anuiteta veže za srednji tečaj švicarskog franka prema tečaju HNB-a, iz čega proizlazi da su bile jasne. Međutim tijekom postupka nije utvrđeno da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo, niti da je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o svim rizicima koje prate ugovorenu valutu CHF ili pak da su tužitelju jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja, a što u konačnosti nije navedeno niti u ugovoru.

27. Naime, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je takva odredba poštena, već je u okviru ocjene poštenosti, potrebno u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

28. Prosječnom potrošaču u RH u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva.

29. Stoga su navedene odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja jer su banke kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe trebali sami, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, te tužitelja kao potrošača informirati o svim rizicima koje sklapanjem predloženog ugovora prihvaća ili te iste informacije uklopiti u ugovor kako bi tužitelj kao potrošač mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Navedeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu potrošača koja je k tome i značajna jer je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena jer se i kamata plaća u istoj valuti tj. u CHF, a čime su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

30. Slijedom navedenog, a kako predmetne odredbe uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to su iste ništetne, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

31. Također i u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C- 782/19 Suda EU tumačen je zahtjev transparentnosti ugovorne odredbe o tečajnom riziku, te je naglašeno da pružanje brojnih informacija potrošaču ne ispunjava zahtjev transparentnosti ako se te informacije temelje ne pretpostavci da će tečaj ostati stabilan tijekom cijelog trajanja ugovora, a posebno ako potrošač nije upozoren na gospodarski kontekst koji može imati posljedice na promjenu deviznog tečaja. Ponovljena je i presumpcija da je netransparentna ugovorna odredba ujedno i nepoštena jer je trgovac koji nije poštovao zahtjev transparentnosti na potrošača prebacio neproporcionalan rizik da sam snosi trošak dugoročnog kretanja tečaja.

32. Pri tom tijekom postupka tuženik, na kojem je teret dokaza, nije dokazao da je u konkretnom slučaju tužitelja, prilikom pregovaranja, odnosno prilikom sklapanja ugovora o kreditu informirao o svim rizicima fluktuacije tečaja CHF.

33. U odnosu na žalbeni navod tuženika vezano za stajalište Suda Europske unije izraženom u presudi broj C-81/19, valja istaknuti da navedena presuda niti u jednom dijelu ne ukazuje da bi odredba o valutnoj klauzuli u CHF u Republici Hrvatskoj predstavljala ugovornu odredbu koja bi bila isključena od ocjene nepoštenosti zbog navodne neprimjene Direktive 93/13 EEZ. Citirana presuda odnosi se prije svega na dispozitivne odredbe u Rumunjskoj vezano za monetarni nominalizam, pa je Sud Europske unije u toj presudi odlučivao povodom prethodnog pitanja u odnosu na potpuno drugi institut, koji je različit od valutne klauzule, te niti u jednom dijelu nije spomenuo odredbe o valutnoj klauzuli u kontekstu dispozitivnih odredbi koje bi bile isključene od ocjene nepoštenosti.

34. Nije osnovan niti žalbeni navod tuženika koji se odnosi na isključenje sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli od primjene Direktive 93/13/EEZ, tvrdeći da se radi o dispozitivnoj odredbi pa da je stoga isključena dopustivost kontrole nepoštenosti valutne klauzule.

35. Naime, odredba o valutnoj klauzuli koja je nesporno dispozitivna norma sadržana u odredbi čl. 22. ZOO-a nije isključena od ocjene nepoštenosti u smislu čl. 1. st. 1. Direktive 93/13/EEZ, niti bi ista smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora. Navedenom u prilog ukazuje stav Ustavnog suda RH izražen u odluci br. U- I-392/2011 od 13.12.2016. prema kojem je navedena odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.

36. Nisu osnovani niti žalbeni navodi u svezi manje plaćanih anuiteta tj. tzv. negativne razlike i to iz razloga što u konkretnom slučaju tuženik tijekom postupka u odnosu na to potraživanje nije istaknuo procesno pravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP-a, niti materijalno pravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO-a, niti je podnio protutužbu, pa nema niti postupovnih pretpostavki za odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim razlikama temeljem predmetnih ništetnih odredbi ( VS RH, Rev-549/2023 od 18.12.2023., Rev 753/2023 od 20.02.2024.).

37. Pravilno je odlučeno i o prigovoru zastare tužiteljeve tražbine. Naime, u konkretnom slučaju je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, te zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača ( pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela VS RH od 31. siječnja 2022.g. ). Navedeno znači da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu pod posl. br. P- 1401/12 za zaštitu kolektivnih prava ( tijekom 2012.g. ) prekinut tijek zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, dok je pravomoćnim okončanjem tog spora zastara počela teći ispočetka, s time da se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare u smislu odredbe čl. 245. ZOO-a.

38. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12 iz postupka kolektivne zaštite interesa potrošača, a kojom je utvrđena nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF, postala je pravomoćna donošenjem odluke pod posl. br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.g. Kako predmetno potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godine u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a, to od 14.06.2018.g. do utuženja nije protekao rok od 5 godina, kako je pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

39. Pored toga i u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C- 782/19 Sud EU je, u skladu sa svojom dosadašnjom praksom, istumačio kako predmetna Direktiva 93/13 ne dopušta zastarijevanje utvrđenja nepoštenosti ugovorne obveze, odnosno da stav prema kojem bi zastarni rok za restituciju zbog nepoštenosti ugovorne odredbe istekao prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu s Direktivom.

40. Isto tako pravilno je odlučeno i o prigovoru zastare u odnosu na preinačeni ( povišeni ) dio tužbenog zahtjeva jer se u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva ( pravni stav Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 27.05.2024., br. Su-IV-123/2024).

41. Po stavu ovog suda svako suprotno tumačenje pitanja zastare u odnosu na preinačeni ( povišeni ) dio tužbenog zahtjeva, dovelo bi do pretjerano otežanog ostvarivanja prava koje imaju potrošači na temelju Direktive Vijeća 93/13/EEZ i time do povrede načela djelotvornosti (presuda Suda Europske unije u predmetima C-80/21 do C-82/21, povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, koji je uputio UF Warszawy - Śródmieścia w Warszawie od 08. rujna 2022.).

42. Pravilno je prvostupanjski sud i obvezao tuženika na povrat zateznih kamata od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa u smislu odredbe čl. 1115. ZOO- a. Naime, tuženik se kao trgovac, u konkretnom slučaju, nije prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, vodio načelom savjesnosti i poštenja slijedom čega je isti nesavjesni stjecatelj.

43. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika o retroaktivnoj primjeni odredbe čl. 502. c ZPP-a. Naime, Zakonom o izmjenama i dopunama ZPP-a ( NN 70/19 ) u čl. 502. c ZPP-a iza riječi: „naknadu štete“ dodane riječi: „ili isplatu“, međutim teleološkim tumačenjem prethodne odredbe čl. 502. c ZPP-a, po stavu ovog suda, pojam naknade štete ne može se podvesti isključivo pod pojam naknade štete u smislu propisa obveznog prava o odgovornosti za štetu, s obzirom da pravni učinci nepoštene i ništetne ugovorne odredbe podrazumijevaju uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da nije bilo povrede njegovih prava i interesa po toj osnovi pa se navedena zakonska odredba odnosi i na restitucijske zahtjeve potrošača po osnovi ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi kao što je predmetni.

44. Također u odnosu na žalbene navode valja istaknuti da je tužitelj kao stranka predmetnog ugovora i obveznik povrata anuiteta, aktivno legitimiran zahtijevati povrat utuženih razlika, a pri čemu nije od utjecaja da li je utužene uplate vršio tužitelj osobno ili neka treća osoba, jer su uplate izvršene na ime obveze tužitelja za otplatu kredita.

45. Konačno u odnosu na žalbeni navode o retroaktivnoj primjeni Direktive 93/13 valja istaknuti da je nesporno Republika Hrvatska pristupila Europskoj Uniji tek s učinkom od 01.07.2013., kao i da je nesporno čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13 od 05.04.1993. propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obveznih, zakonskih ili regulatornih odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice i sl. ne podliježu odredbama ove Direktive. Međutim, imajući u vidu vrijeme pokretanja spora u kojem je tražena zaštita interesa potrošača, kao i razdoblje na koje se odnosi i traži zaštita interesa potrošača u ovom konkretnom sporu (ugovor o kreditu sklopljen je 2007.), primjenjuje se dakle, nacionalno, hrvatsko pravo, odnosno ZZP/03, ali uz njegovo tumačenje u duhu prava Europske unije (čl. 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, Direktive vijeća 93/13 i prakse suda Europske unije).

46. Štoviše i sam se tuženik tijekom postupka, pa i u žalbi pozivao upravo na navedenu Direktivu 93/13, pa su njegovi navodi u tom smislu kontradiktorni.

47. Pravilna je i odluka prvostupanjskog suda o naknadi parničnog troška primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a jer su svi dosuđeni troškovi bili opravdani u smislu čl. 155. ZPP-a. Pri tom valja istaknuti da iz sadržaja žalbe ne proizlazi na koje se konkretno parnične troškove i iz kojeg razloga upire žalbom, a ovaj sud temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

48. Žalbeni navodi u svezi predaje troškovnika na ročištu održanom 26.05.2022. su posve promašeni jer odredba čl. 106. st. 5. ZPP-a ne isključuje mogućnost stranke da na ročištu preda podnesak.

49. Obzirom na navedeno, a primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

50. Prvostupanjska presuda, kao nepobijana, ostaje neizmijenjena u točkama I) i V) izreke.

U Rijeci, 11. lipnja 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Ksenija Dimec