Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1884/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice LZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Hrvoje Vukadin, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Vukadin i partneri j.t.d. iz Zagreba, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Tihana Svetec, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Leko i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice i tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 682/2023-15 od 5. studenog 2024., u sjednici vijeća 11. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbijaju se žalbe tužiteljice i tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-682/2023-15 od 5. studenog 2024., osim u točki IV. izreke u dijelu u kojem je odbijen preostali dio zahtjeva tužiteljice za naknadu parničnog troška.

II Djelomičnim uvaženjem žalbe tužiteljice preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-682/2023-15 od 5. studenog 2024. u točki IV izreke u dijelu u kojem je odbijen preostali dio zahtjeva tužiteljice za naknadu parničnog troška i sudi:

Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. da tužiteljici LZ naknadi daljnji parnični trošak u iznosu od 234,30 eur (slovima: dvjestotridesetčetirieura i tridesetcenti) sa zateznom kamatom od 5. studenog 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine u roku od 15 dana.

III Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke utvrđeno je da je djelomično ništetan ugovor o kreditu broj [broj kredita] od 28. prosinca 2006. sklopljen između tužiteljice LZ, kao korisnice kredita i tuženika Privredne banke Zagreb d.d. i to odredba čl. 9. u cijelosti, a odredba čl. 11.3 u djelu kojim je ugovoreno kako je tužiteljica obvezna platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50%.

2. U točki II izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 175,37 eur po stopi i s tijekom kako je pobliže navedenoj u izreci te presude.

3. U točki III. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 208,27 eur sa zateznim kamatama koje tuku od 9. siječnja 2014. do isplate.

4. U točki IV. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 441,86 eru sa zateznim kamatama po stopi i s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

5. U točki V izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 388,27 eur sa zateznim kamatama koje teku od 5. studenog 2024. do isplate,

6. Protiv te presude žale se obje stranke.

7. Tužiteljica presudu pobija u točki III i IV izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

8. Bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 12. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP) nalazi u tome što je sud odbijanjem tužbenog zahtjeva za iznos od 208,27 eur prekoračio tužbeni zahtjev. Uz navedeno ukazuje na bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 193. i čl. 154. ZPP-a.

9. U žalbi navodi da je podnesak tužiteljice od 4. siječnja 2024. uručen punomoćniku tuženika 10. siječnja 2024. putem sustava e-komunikacije pa je isti imao rok do 26. siječnja 2024. da se izjasni da li pristaje na djelomično povlačenje. Navodi da se tuženik nije očitovao o povučenom tužbenom zahtjevu sve do 23. rujna 2024. kada je na kraju ročišta istaknuo da se protivi djelomičnom povlačenju tužbe, a to je bilo nakon upuštanja u raspravljanje o novom tužbenom zahtjevu. S obzirom da se tuženik nije u roku očitovao na djelomično povlačenje, smatra se da je pristao te je tužbeni zahtjev trebao biti onaj postavljen po podnesku od 4. siječnja 2024. (čl. 193. st. 2. ZPP-a). Stoga, je prvostupanjski sud trebao primijeniti odredbu čl. 154. st. 1. ZPP-a budući je tužiteljica uspjela u cijelosti sa zahtjevom od 4. siječnja 2024.

10. Predlaže pobijanu presudu u točki III izreke ukinuti, te preinačiti u točki IV izreke na način da se naloži tuženiku plaćanje troškova postupka u iznosu od 808,88 eur. Traži trošak sastava žalbe prema troškovniku specificiranom u žalbi.

11. Tuženik presudu pobija zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

12. Bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a nalazi u tome što je presuda nerazumljiva i ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, odnosno presuda proturječi sama sebi i razlozima presude, odnosno razlozi presude su nejasni i proturječni, a o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se o razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava ili zapisnika. U žalbi navodi da naknada za obradu kredita kao ni naknada za prijevremenu otplatu o kreditu nije protivna ni jednom zakonskom propisu, i to niti onima koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, niti u vrijeme otplate kredita i plaćanja naknade a niti je protivno sada u važećim zakonskim propisima. Ugovorna odredba o naplati naknade za obradu i prijevremenu otplatu kredita ima uporište kako u hrvatskom zakonodavstvu, tako i u pravu Europske unije, što čini neosnovanom svaku tvrdnju o ništetnosti takvih ugovornih odredbi. Tuženik ukazuje na odredbe Općih uvjeta poslovanja s građanima, važećim u vrijeme prijevremene otplate kredita, kojima je propisano da korisnik kredita plaća tuženiku naknadu za određene usluge koje naknade su iskazane u pisanom obliku i dostupne klijentima. Tuženik objavljuje i na zakonom dopušten način čini dostupnim cjenik naknade za usluge koje pruža klijentima, na kojem popisu naknada se nalazi i naknada za obradu kredita.

13. Navodi da je tužiteljica pristala na ugovornu odredbu koja predviđa naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita, a taj ugovor je solemniziran po javnom bilježniku. Navodi da tužiteljica niti u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu niti u vrijeme otplate istoga nije smatrala spornim niti jednu odredbu ugovora koji je sklopila, te je bez ikakvog prigovora platila naknadu za obradu kredita prije više godina, što potvrđuje postojanje stvarne volje tužiteljice zasnovati predmetni ugovorni odnos s tuženikom i ispuniti sve obveze koje proizlaze iz takvog ugovornog odnosa.

14. Tuženik ukazuje kako naknada za prijevremenu otplatu kredita nije ugovorna kazna niti naknada štete nego naknada za uslugu tuženiku na koju isti ima pravo sukladno svojim internim propisima sastavljenim sukladno Zakonu o kreditnim institucijama i Zakonu o potrošačkom kreditiranju. U odnosu na pozivanje tužiteljice na odredbu čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje ZOO), tuženik ističe kako su Zakon o kreditnim institucijama i Zakon o potrošačkom kreditiranju lex specialis za ugovor o kreditu u odnosu na Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22 - dalje ZOO) te ukazuje na čl. 11. st. 1. toč. 6. Zakona o potroškom kreditiranju u kojem se navode i naknada za prijevremenu otplatu kredita i naknada štete, što potvrđuje navode tuženika da naknada za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja naknadu štete, pa samim time navedena odredba nije i ne može biti ništetna.

15. Također navodi da ugovorne odredbe o ugovorima o kreditu i pripadajućim općim uvjetima poslovanja tuženika, a koja se tiče ugovornih naknada iz čl. 9. i 11.3. Ugovora o kreditu nisu niti u jednom trenutku uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navodi kako je predmetna odredba čl. 11. 3 Ugovora o kreditu, jasno određena, odnosno da je odrediva visina spornih naknada u postotku od odobrenog iznosa kredita, sukladno Odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila. Stoga da se radi o jasnoj, razumljivoj i lako uočljivoj odredbi s kojom je korisnik kredita bio upoznat, a koja proizlazi iz internog propisa kreditora kojim se određuju administrativne naknade koje se naplaćuju korisnicima kod navedene vrste kredita. Navodi da je temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju, Ministarstvo financija donijelo i Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite ("Narodne novine" broj 15/14) kojim je, među naknadama koje je vjerovnik ovlašten naplatiti dužniku – korisniku kredita, izričito navedena i naknada za obradu i osiguranje kredita. Uslijed navedenog, prigovora i odluci o parničnom trošku.

16. Predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te naloži tužiteljici da tuženiku nadoknadi parnični trošak uključujući i trošak žalbenog postupka, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

17. Odgovor na žalbu nije podnesen.

18. Žalba tužiteljice je djelomično osnovana, dok žalba tuženika nije osnovana.

19. Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a jer je sud prvog stupnja odlučio u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva.

20. Nije počinjena ni bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje nisu ni nejasni ni proturječni kako međusobno tako ni stanju spisa.

21. Nije počinjena ni bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi čl. 193. ZPP- a. Naime, prema odredbi čl. 193. st. 1. ZPP-a tužitelj može povući tužbu bez pristanka tuženika prije nego što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari a prema odredbi čl. 193. st. 2. ZPP-a tužba se može povući i kasnije, sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženik na to pristane, a ako se tuženik u roku od 15 dana od dana obavijesti o povlačenju tužbe ne izjasni o tome smatrat će se da je pristao na povlačenje. Iako je od strane prvostupanjskog suda podnesak tužitelja kojim djelomično povlači tužbu dostavljen tuženiku, isti nije upozoren na posljedice propuštanja, pa stoga nije bilo mogućnosti zaključiti o nastanku posljedica povlačenja tužbe. S obzirom na navedeno, tuženik se mogao na ročištu usprotiviti djelomičnom povlačenju tužbe.

22. Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2.,4.,8.,9.,13 i 14. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

23. U provedem postupku je utvrđeno:

- da je Ugovor o kreditu broj 9012197944 od 28. prosinca 2006. sklopljen između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika, a temeljem kojeg ugovora je odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 19.270,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti,

- da je odredbom čl. 11.3. Ugovora o kreditu ugovorena obveza tužiteljice da prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita plati tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita, dok je odredbom čl. 9. Ugovora o kreditu ugovoreno da je tužiteljica, u slučaju vraćanja kredita prije roka, dužna platiti naknadu za prijevremenu otplatu u visini utvrđenoj aktima tuženika važećim na dan prijevremene otplate,

- da je saslušanjem tužiteljice utvrđeno da se u vezi spornih odredbi Ugovora o kreditu u vezi obveze plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za prijevremenu otplatu kredita, nije moglo posebno pregovarati, a sporne odredbe kojima se tužiteljici kao potrošaču nameće obveza plaćanja navedenih naknada bile su sastavni dio tipskog ugovora kojeg su banke sklapale sa potrošačima,

- da bi tuženik eventualno imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete odnosno onih troškova koji bi mu kao vjerovniku nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), međutim kako tuženik ne tvrdi ni dokazuje da bi pretrpio štetu, sud zaključuje da ugovaranje naplate naknade za prijevremenu otplatu kredita predstavlja nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje bi trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

24. Naime, sud prvog stupnja utvrđuje da se o navedenim odredbama nije pregovaralo jer je riječ o tipskom, formalnom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke koje je korisnik kredita mogao samo prihvatiti ili ne.

26. Plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, bez navođenja o čemu njezina visina ovisi, kao i nametanje obveze plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita uz navođenje da će visina iste biti određena aktima tuženika, prema mišljenju suda prvog stupnja prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

27. S obzirom da se, o navedenim odredbama čl. 9. i čl. 11.3. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, iste su bile unaprijed formulirana od strane tuženika te tužiteljica nije imala utjecaja na njihov sadržaj niti je mogla ishoditi da se iste eliminiraju iz Ugovora, zbog čega utvrđuje da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 96/03; dalje ZZP/03 ).

28. Vezano za prigovor zastare sud prvog stupnja utvrđuje da predmetna tražbina za povrat stečenog bez osnove zastarijeva za pet godina sukladno odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22 - dalje ZOO). Stoga, primjenom odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a zastara restitucijskog zahtjeva može početi teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke u tom predmetu, kojom se prethodno utvrđuje nepoštenom i ništetnom ugovorna odredba sadržana u čl. 9. i čl. 11.3. ugovora o kreditu s obzirom na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

29. Zbog toga utvrđeni iznos koji je tužiteljica platila na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu, tuženik je stekao bez osnove te je naloženo tuženiku da navedeni iznos vrati tužiteljici, odnosno da joj vrati primljeni iznos od 175,37 eur za trošak obrade kredita, kao stečeno bez osnove, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 3. siječnja 2007., kao dana nakon isplate kredita s obzirom da je za utuženi iznos troškova obrade kredita (tzv. ulazna naknada) umanjen iznos kredita prilikom isplate, pa do isplate, sukladno čl. 1115. ZOO-a.

30. Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je udovoljio zahtjevu tužiteljice.

31. Naime, odredbom čl. 81. ZZP/03 propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2).

32. Sukladno odredbi čl. 81. st. 4. ZZP, na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, što tuženik nije dokazao. Stoga ovaj sud prihvaća utvrđenje i zaključke suda prvog stupnja da se o dijelu odredbe čl. 6. st.1. ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu kredita, te dijelu odredbe čl.8. st. 2. ugovora o kreditu koja se odnosi naknadu za prijevremenu otplatu kredita nije pojedinačno pregovaralo i da nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade.

33. Prema odredbi čl. 84. ZZP, koji se u konkretnom slučaju primjenjuje, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Dakle, navedena se odredba odnosi na bitne sastojke potrošačkog ugovora (predmet ugovora i cijenu). Međutim, predmetne odredbe predstavljaju ugovorne odredbe o sporednim obvezama pa se navedena odredba na njih ne odnosi. Stoga su žalbeni navodi tuženika, kojima ističe da je iznos naknade u spornim odredbama ugovora o kreditu točno i jasno određen, kao i da je iznos naknade za obradu kredita svaka osoba sposobna izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze, bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

34. Pravilno je sud prvog stupnja ocijenio da je odredba čl. 11.3 ugovora o kreditu suprotna načelu savjesnosti i poštenja.

35. Naime, zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Navedeno nužno ne traži da u ugovoru o kreditu specificirano budu navedene sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, što je sud prvog stupnja i raspravio.

36. Iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da je tužiteljica informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade ali ne i o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). S druge strane, proizlazi da je tužiteljica prije sklapanja ugovora imala informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogla razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi.

37. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

38. Uzrokuje li se spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Iz iskaza tužiteljice, kojeg sud prvog stupnja ocjenjuje istinitim, proizlazi da bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor.

39. Upravo stoga takvom je ugovornom odredbom evidentno stvorena značajna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice pa je pravilna odluka prvostupanjskoga suda da je takva ugovorna odredba ništetna sukladno odredbi čl. 324., u vezi s čl. 322. st. 1. ZOO-a.

40. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba iz čl. 9. ugovora o kreditu, kojim je ugovoreno da je za prijevremenu otplatu kredita potrebno platiti naknadu uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor jer se o toj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i jer nije sadržavala određene parametre ili kriterije o visini naknade za prijevremenu otplatu, već je upućivala na ''uvjete koje odredi kreditor''. Osim toga, tuženik tijekom postupka nije tvrdio ni dokazivao koje je to objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita niti je dokazao na što se točno visina tih troškova odnosi, a to nije učinio ni paušalnim pozivanjem na svoje akte kojima je ista propisana, učinjenim tijekom postupka. Kako se prema čl. 1024. st. 4. ZOO, ta naknada ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog neostvarene kamate, onda je takva ugovorna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, očito uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača.

41. Pritom je potpuno neodlučno pozivanje tuženika na osnovno načelo građanskog prava (načelo dispozitivnosti) te s tim u vezi činjenicu da je takva naknada slobodno ugovorena među strankama (članak 10. stavak 2. Ugovora o kreditu) i sadržana u Općim uvjetima poslovanja tuženika, budući da se takva ugovorna odredba, ako je ništetna, ne može ugovarati.

42. Neosnovan je žalbeni navod tuženika da bi se radilo o zabrani manjeg značenja. Naime, spornim odredbama nije povrijeđen (samo) interes jedne ugovorne strane (tužiteljice), već je njima povrijeđen javni interes (s obzirom na općepoznati broj potrošačkih kredita koje korisnici sklapaju s tuženikom i drugim bankama), pa onda se ne radi o zabrani manjeg značaja. Posljedično tome, neovisno o činjenici da je predmetni ugovor u cijelosti ispunjen (prijevremenom otplatom kredita), nema mjesta primjeni odredbe članka 324. stavak 2. ZOO, odnosno ograničenju isticanja (djelomične) ništetnosti spornog ugovora samo zbog toga što je ugovor ispunjen.

43. Neosnovano je i ukazivanje tuženika da ugovaranje naknada nije bilo protivno prisilnim propisima, jer okolnost što je zakonom dopušteno ugovaranje navedenih naknada, ne znači ujedno da pojedina ugovorna odredba ne može biti nepoštena i da je ista isključena od ispitivanja poštenosti.

44. U tom smislu se ukazuje i na pravno shvaćanje zauzeto na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i sudaca Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su IV – 308/2020, od 5. studenoga 2020., točka 8., koje glasi: „Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“

45. U odnosu na pozivanje tuženika na solemnizaciju ugovora kao dokazu o pojedinačnom pregovaranju, treba navesti da su se pregovori o ugovornim odredbama trebali odvijati između ugovornih stranaka kao trgovca i potrošača, a javni bilježnik prilikom solemnizacije ugovora u skladu s čl. 59. Zakona o javnom bilježništvu ( „Narodne novine“ broj 78/93, 29/94, 16/07, 75/09, 120/16) nema zakonsko ovlaštenje poduzimati takve radnje ni prije niti nakon sklapanja ugovora.

46. Pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim i prigovor zastare. Naime, kako to prvostupanjski sud navodi, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je u odnosu na početak tijeka zastare na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. donio zaključak broj Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO- a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim i to kako u odnosu na glavnicu tako i na kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

47. Pitanje zatezne kamate također je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a. Naime, tuženik je povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena naknada za obradu zahtjeva za kredit u visini 1,50 % od iznosa kredita, i naknada za prijevremenu isplatu kredita, o kojim ugovornim obvezama se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja

– potrošača, te su stoga te ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetna, rezultirale time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, iste nametnuo tužiteljici, potrošaču bez mogućnosti pregovaranja, nepošteni stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a tužiteljica ima pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja naknade.

48. Međutim, odluka o parničnom trošku je donesena uz pogrešnu primjenu odredbe čl. 154. st. 2. i čl. 155. st. 1. ZPP-a i odgovarajućih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23 - dalje: Tarifa ). Naime, prema pravnom shvaćanju Suda Europske unije u predmetu C-244/19 u presudi od 16. srpnja 2020., između ostaloga, je rečeno da se obvezivanje potrošača (tužiteljice), koji je u cijelosti uspio u pogledu nepoštenosti spornih odredbi ugovora o kreditu, da naknadi parnični trošak tuženiku (trgovcu), protivi načelu djelotvornosti, jer ishod podjele troškova postupka koji ovisi samo o neosnovano plaćenim iznosima čiji se povrat nalaže, može potrošača odvratiti od ostvarenja navedenog prava. Stoga, a kako je tužiteljica u ovoj pravnoj stvari uspjela sa zahtjevima za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi te djelomično i sa zahtjevom na isplatu, tuženik nema pravo na naknadu parničnog troška.

49. Kako je tužiteljici na ime troška pravomoćno dosuđen iznos od 441,86 eura, valjalo je tuženika obvezati da tužiteljici naknadi i daljnji trošak u iznosu od 234,30 eura, budući da ukupan trošak tužiteljice iznosi 676,16 eura.

50. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tužiteljice i tuženika odbiti kao neosnovane i presudu suda prvog stupnja potvrditi, a kako je odlučeno u točki I izreke ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. ZPP-a. Istovremeno je uvaženjem žalbe tužiteljice presuda suda prvog stupnja preinačena u točki IV izreke u dijelu u kojem je odbijen preostali dio zahtjeva za naknadu parničnog troška, a kako je odlučeno u točki II izreke ove presude pozivom na odredbu iz čl. 373. toč. 3. ZPP-a.

51. Tužiteljici nije dosuđen trošak žalbenog postupka, budući da je uspjela samo u odnosu na odluku o parničnom trošku, a zbog toga nisu nastali posebni troškovi.

U Rijeci, 11. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić Margan