Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-479/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Jasminke Pavković, predsjednice vijeća, Nikole Ramušćaka, suca izvjestitelja i člana vijeća i Tihane Cišper, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Vesna Kuharić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika ŽA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Blaženka Musulin, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Musulin i suradnici d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskoga građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3925/2024-39 od 27. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj 11. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika ŽA kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskoga građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3925/2024-39 od 27. veljače 2025. pod toč. I. izreke te u dijelu pod toč. III. izreke u kojem tuženiku nisu priznati troškovi parničnog postupka.

II. Odbija se žalba tužitelja SA kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskoga građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3925/2024-39 od 27. veljače 2025. pod toč. II. izreke te u dijelu pod toč. III. izreke u kojem tužitelju nisu priznati troškovi parničnog postupka.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika ŽA za naknadu troška sastava žalbe u iznosu od 410,91 eura.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja SA za naknadu troška sastava žalbe u iznosu od 387,82 eura.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja pod toč. I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 3.400,00 eura s pripadajućim zateznim kamatama koje teku na 1.500,00 eura od 15. studenog 2016. do isplate, a na 1.900,00 eura od 20. rujna 2017. do isplate, pod toč. II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju 2.866,81 eura s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od donošenja presude pa do isplate, dok je pod toč. III. izreke određeno da svaka stranka snosi svoje troškove.

2. Protiv toč. I. izreke navedene presude te protiv točke III. izreke presude, a u dijelu u kojem je odlučeno da tuženik snosi svoje troškove, žalbu je podnio tuženik, a zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, bitne povrede odredbi parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka, sve uz naknadu troškova žalbenog postupka u ukupnom iznosu od 410,91 eura.

3. Protiv toč. II. izreke navedene presude te protiv točke III. izreke presude, a u dijelu u kojem je odlučeno da tužitelj snosi svoje troškove, žalbu je podnio tužitelj, a zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu tako da se u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev i da se naloži tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka, podredno ukinuti prvostupanjsku presudu i vratiti predmet sudu na ponovno odlučivanje, sve uz naknadu troškova žalbenog postupka u ukupnom iznosu od 387,82 eura.

4. Žalbe nisu osnovane.

5. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tužitelja, kao i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine‟, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti, pa tako ni bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a razlozi o odlučnim činjenicama nisu nejasni i proturječni, dok o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava.

6. Predmet spora je zahtjev za isplatu iznosa od 3.400,00 eura s pripadajućim zateznim kamatama po osnovi povrata naknade iz raskinutog ugovora o djelu radi ugradnje motora i drugih dijelova u polovno teretno vozilo tužitelja marke Mercedes Sprinter C-267011 316 CDI te popravka tog vozila, kao i zahtjev za isplatu iznosa od 2.866,81 eura s pripadajućim zateznim kamatama po osnovi naknade štete zbog izmakle koristi, a koja je korist tužitelju izmakla jer u razdoblju od 5. svibnja 2017. pa za daljnjih 16 utuženih mjeseci predmetno vozilo nije mogao dati u zakup društvu Mario Predojević d.o.o., s kojim je sklopio Ugovor o suradnji 13. travnja 2017.

7. Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu 3.400,00 eura s pripadajućim zateznim kamatama, dok je odbio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 2.866,81 eura s pripadajućim zateznim kamatama, u bitnom obrazlažući da su stranke sklopile usmeni ugovor o djelu po kojem se tuženik obvezao dovesti predmetno vozilo u vozno stanje do 4. svibnja 2017., a tužitelj se obvezao za navedeno isplatiti mu cijenu u iznosu od 3.400,00 eura, a koja cijena je i isplaćena, da je u predmetno vozilo ugrađen motor i da su podizvođači uspjeli upaliti auto i osposobiti da motor radi i da je nakon toga otac tužitelja preuzeo automobil, ali da predmetno vozilo nije dovedeno u vozno stanje, da je tužitelj otkazom ugovora o popravku teretnog automobila Mercedes Sprinter C-267011 316 CDI, broj šasije [broj šasije] od 12. listopada 2018. raskinuo predmetni ugovor o djelu, da su ispunjeni uvjeti za raskid ugovora, ali ne zbog zakašnjenja tuženika, već iz razloga što su se radovi toliko odužili da naručitelj više nije imao interes za ispunjenje ugovora u smislu odredbe čl. 599. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine‟, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO), da tuženik ne odgovara za nastalo zakašnjenje u izvršenju radova na predmetnom vozilu jer je učinio sve što je bilo u njegovoj moći da ugovorene radove izvrši na vrijeme i u razumnom roku i da isti nije mogao utjecati na činjenicu da je otac tužitelja nabavio krivi motor u svibnju 2017. – upravo u mjesecu kada je ugovorna obveza tuženika trebala biti ispunjena, kao niti na činjenicu da je za nabavku novog polovnog motora trebao čekati 7-8 mjeseci, čime je do kašnjenja u izvršenju obveze tuženika došlo većim dijelom zbog ponašanja tužitelja, a manjim dijelom zbog objektivnih okolnosti (na automobilu je nedostajalo jako puno dijelova i komponenti da bi se vozilo moglo upaliti) na koje tuženik nije nikako mogao utjecati, a sa svoje strane je poduzimao radnje da izvrši ugovornu obvezu, a što se ogleda u tome da je ugradio motor i uz angažiranje trećih osoba isti i upalio.

8. Prije svega, žalbenim navodima tuženika nije s uspjehom osporeno utvrđenje prvostupanjskog suda da se ugovorom o djelu tuženik obvezao dovesti predmetno vozilo u vozno stanje, a ne samo ugraditi motor i upaliti ga.

8.1. Naime, prethodno navedeno utvrđenje prvostupanjski je sud pravilno utemeljio na potvrdi od 4. travnja 2017. u kojoj su stranke navele da će ostatak cijene tuženiku biti isplaćen kada predmetno vozilo „bude gotovo odnosno u voznom stanju‟, a iz koje formulacije ne proizlazi da se obveza tuženika iz usmeno sklopljenog ugovora o djelu sastojala samo u ugradnji i pokretanju motora.

8.2. Osim toga, uzevši da je ovdje riječ o polovnom vozilu kojemu su nedostajali osnovni dijelovi, samo po sebi nije uvjerljivo da bi se vlasnik takvog vozila obratio tuženiku kao automehaničaru isključivo radi ugradnje motora, a ne i ugradnje drugih bitnih dijelova nužnih za uporabu vozila. Štoviše, nelogično je da u slučaju sklapanja takvog ugovora stranke u potvrdi o sklopljenom ugovoru ne bi izrijekom utvrdile da je svrha takvog ugovora o djelu isključivo ugradnja i osposobljavanje jednog osnovnog dijela automobila, a ne i drugih, već bi, suprotno tome, navele da će puni iznos naknade biti isplaćen izvođaču nakon što vozilo „bude gotovo odnosno u voznom stanju‟.

8.3. S tim u vezi je za napomenuti da se u navedenoj potvrdi od 4. travnja 2017. pored motora uopćeno navode i „ostali dijelovi za Sprinter 316-CDI-2011‟, a iz čega proizlazi da je tuženik najkasnije od trenutka sastavljanja navedene potvrde imao obvezu ugraditi i druge dijelove za to vozilo.

8.4. Na pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda o cilju predmetnog ugovora o djelu nije od utjecaja žalbeni navod da ne bi bilo logično ugovoriti naknadu u iznosu od 3.400,00 eura u slučaju da je svrha ugovora bila dovesti vozilo u vozno stanje, jer da tako ugovorena naknada ne bi mogla pokriti sve troškove dovođenja predmetnog vozila u vozno stanje, odnosno da su radnici zaposleni u trgovačkom društvu svjedoka S uložili još 5-6.000,00 eura da bi predmetno vozilo doveli u vozno stanje, a koja je okolnost utvrđena od strane prvostupanjskog suda. Naime, iznos ugovorene naknade sam po sebi ne mora uvijek odražavati točnu procjenu svih budućih troškova koji će nastati pri obavljanju ugovorenog posla te je s tim u vezi za naglasiti da je prvostupanjski sud na temelju iskaza tuženika utvrdio da je tuženik predmetno vozilo prvi put vidio u veljači ili ožujku, dakle ne odmah po sklapanju ugovora i ugovaranju naknade, već nekoliko mjeseci kasnije te iz daljnjeg tuženikovog iskaza proizlazi da je pojedine nedostatke na vozilu otkrivao naknadno. Budući da iz navedenog proizlazi da tuženik prilikom sklapanja ugovora nije bio upoznat sa svim nedostacima na tom vozilu, to niti nije mogao točno procijeniti sve troškove koji će nastati u vezi obavljanja preuzetog posla. Navedenim žalbenim prigovorom tuženika stoga nije dovedena u pitanje okolnost da je tuženik preuzeo obvezu dovesti predmetno vozilo u vozno stanje.

8.5. Ujedno je za pitanje cilja sklopljenog ugovora posve bespredmetno pozivanje tuženika da je tužiteljev otac, a ne tužitelj, pregovarao s tuženikom oko sklapanja ugovora o djelu i nadzirao njegovo izvršenje.

9. Utvrđenje prvostupanjskog suda da tuženik predmetno vozilo nije doveo u vozno stanje nije osporeno od strane tuženika.

10. Glede raskida ugovora o djelu, pogrešno je pozivanje prvostupanjskog suda na odredbu čl. 599. st. 2. ZOO-a, jer je tom odredbom predviđena mogućnost raskidanja ugovora o djelu prije proteka ugovorenog roka za ispunjenje obveze, dok je u konkretnom slučaju rok za ispunjenje ugovora protekao 4. svibnja 2017., odnosno prije nego što je tužitelj izjavio tuženiku da raskida ugovor.

11. Suprotno prethodno navedenom zaključku prvostupanjskog suda, ovaj drugostupanjski sud nalazi da su ostvarene pretpostavke za raskid ugovora u skladu s čl. 363. ZOO-a.

12. Naime, prvostupanjski je sud na temelju opomene pred tužbu od 30. kolovoza 2018. utvrdio da je ista poslana od strane punomoćnika tužitelja tuženiku te se istom poziva tuženika da tužitelju isporuči predmetno vozilo u voznom stanju najkasnije do 15. rujna 2018. jer će u protivnom biti prisiljen ispunjenje obveza ostvariti tužbom, kada će se i tražbina povećati za zatezne kamate i troškove tužbe. Na temelju dopisa „otkaz ugovora o popravku teretnog automobila Mercedes Sprinter C-267011 316 CDI, broj šasije [broj šasije] i opomena pred tužbu“ od 12. listopada 2018. prvostupanjski sud je utvrdio da je njime punomoćnik tužitelja tuženiku otkazao sklopljeni ugovor o popravku predmetnog vozila te ga istovremeno pozvao da u roku od 10 dana vrati tužitelju nepopravljeno vozilo, izvrši povrat naknade od 3.400,00 eura, kao i da mu na ime naknade štete do dana sastavljanja navedenog otkaza isplati iznos od 21.600,00 kuna.

13. Budući da nije sporno da tuženik nije postupio u skladu s tužiteljevom opomenom od 30. kolovoza 2018., odnosno budući da tuženik nije isporučio tužitelju predmetno vozilo u voznom stanju ni do dana podnošenja dopisa od 12. listopada 2018., a cijeneći pritom i dio iskaza tuženika da je na vozilu nedostajalo previše dijelova da bi isto mogao dovesti u vozno stanje, to je na temelju takvog držanja tuženika osnovano tužitelj zaključio da tuženik svoju obvezu dovođenja vozila u vozno stanje ne bi ispunio ni u naknadnom roku. Stoga je ostvarena pretpostavka za raskid iz čl. 363. ZOO-a.

14. Nadalje, neosnovano je pozivanje tuženika na odredbu predmetnog ugovora, prema kojoj taj ugovor nije moguće raskinuti ni po kojoj osnovi. Naime, takvo pozivanje protivno je načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a) i dužnosti ispunjenja obveze (čl. 9. ZOO-a), a imajući na umu da je tuženik u cijelosti primio novčanu naknadu, dok sam nije niti izrazio spremnost ispuniti svoju obvezu dovođenja vozila u vozno stanje nakon što mu je tužitelj uputio dopis od 12. listopada 2018.

15. Budući da je predmetni ugovor o djelu raskinut, to je pravilno prvostupanjski sud u skladu s čl. 368. st. 2. ZOO-a naložio tuženiku isplatiti tužitelju 3.400,00 eura na ime povrata naknade iz ugovora koju je tužitelj isplatio tuženiku.

16. Glede žalbenog navoda tuženika da je prvostupanjski sud zanemario da u slučaju raskida ugovora tuženik ima pravo na naknadu troškova koje je nesporno imao na ime djelomičnog izvršenja ugovora, napominje se da se na takve navode tuženik ne može pozivati u stadiju žalbenog postupka u skladu s čl. 352. st. 2. ZPP-a. Ovo stoga što se tuženik tijekom postupka nije pozivao na učinak raskida dvostranoobveznih ugovora iz čl. 368. st. 3. ZOO-a i s tim u vezi istaknuo prigovor radi prebijanja, a niti se je tijekom postupka u svojim navodima određeno pozvao na visinu troškova što ih je imao prilikom ispunjenja ugovora i u skladu s tim zatražio njihov odbitak od utuženog iznosa u slučaju prihvaćanja zahtjeva za isplatu 3.400,00 eura. Stoga prvostupanjski sud nije bio ni ovlašten samoinicijativno utvrđivati visinu troškova tuženika te tužiteljevu tražbinu na ime povrata naknade prebijati s tužiteljevim troškovima na koje bi eventualno imao pravo u skladu s čl. 368. st. 2. ZOO-a.

17. Nadalje, tužitelj u skladu s čl. 368. st. 5. ZOO-a ima pravo i na zatezne kamate od dana kad je izvršio isplatu prethodno navedene naknade.

17.1. Prvostupanjski sud je na temelju potvrde od 4. travnja 2017. utvrdio da je tuženik 3. studenog 2016. primio od tužitelja 1.500,00 eura, dok je na temelju potvrde od 20. rujna 2017. utvrdio da je tuženik istog dana primio 1.900,00 eura od tužitelja.

17.2. Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud dosudio tužitelju zatezne kamate na 1.500,00 eura od 15. studenog 2016. (jer je od tog dana naznačio tijek zateznih kamata), a na 1.900,00 eura od 20. rujna 2017., sve po stopi predviđenoj u čl. 29. st. 2. ZOO-a.

18. Glede zahtjeva za naknadu štete zbog izmakle koristi, za naglasiti je da tužitelj ni na koji način nije osporio utvrđenje prvostupanjskog suda da tuženik nije odgovoran za nastalo zakašnjenje u izvršenju radova na predmetnom vozilu, odnosno da je do kašnjenja u izvršenju obveze tuženika došlo većim dijelom zbog ponašanja tužitelja, a manjim dijelom zbog objektivnih okolnosti na koje tuženik nije nikako mogao utjecati.

18.1. Naime, osporavajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja tužitelj isključivo ističe da prvostupanjski sud nije ispravno cijenio potvrdu od 4. travnja 2017. i Ugovor o suradnji od 13. travnja 2017. te Dodatak tog Ugovora od 21. rujna 2017., odnosno tužitelj žalbenim navodima isključivo upire na to da se tuženik u potvrdi od 4. travnja 2017. obvezao dovesti vozilo u vozno stanje u roku mjesec dana i da to nije učinio, a da je s obzirom na sklopljeni Ugovor o suradnji s Dodatkom izvjesno da bi po redovitom tijeku stvari (da je to vozilo u tom roku popravljeno) ostvarivao korist od zakupa tog vozila.

19. Nastavno na prethodno, Ugovor o suradnji od 13. travnja 2017. i Dodatak tog Ugovora od 21. rujna 2017. odlučni su samo za pitanje nastanka štete – izmakle koristi, kao i za utvrđivanje visine štete, dok između stranaka u postupku nije bilo ni sporno da se tuženik u potvrdi od 4. travnja 2017. obvezao ispuniti svoju činidbu do 4. svibnja 2017.

20. No, okolnost što tuženik nije doveo vozilo u vozno stanje do 4. svibnja 2017., a ni kasnije, sama po sebi ne znači da je tuženik povrijedio svoju ugovornu obvezu, odnosno da je postupio protupravno.

21. Kao što je već rečeno, u konkretnom je slučaju prvostupanjski sud zaključio da se tuženiku ne može pripisati odgovornost za nastalo zakašnjenje u izvršenju radova na predmetnom vozilu, a pravilnost kojeg zaključka tužitelj žalbenim navodima nije doveo u pitanje, pogrešno smatrajući da taj zaključak i s njim povezana utvrđenja prvostupanjskog suda nisu od značaja, jer da je za postojanje odštetne odgovornosti tuženika dovoljno samo to što je tužitelju nastala štetna posljedica koja je prouzročena nedovođenjem predmetnog vozila u vozno stanje od strane tuženika u roku u kojem se obvezao.

22. S tim u vezi je za naglasiti da za postojanje odštetne odgovornosti nije dovoljno samo dokazati štetnu radnju/propust štetnika, štetnu posljedicu i uzročnu vezu između radnje/propusta i posljedice, a na koje elemente sadržajem žalbenih navoda upire tužitelj, već je potrebno dokazati i protupravnost, a u slučaju ugovorne odgovornosti za štetu (što je ovdje slučaj) i određene subjektivne okolnosti na strani štetnika koje se tiču njegove krivnje, a koje su predviđene čl. 346. st. 1. i 2. ZOO-a.

23. Iz utvrđenja suda da je do kašnjenja u izvršenju obveze tuženika došlo većim dijelom zbog ponašanja tužitelja, a manjim dijelom zbog objektivnih okolnosti na koje tuženik nije nikako mogao utjecati, ne proizlazi da je tuženik postupio protupravno (a ni da na njegovoj strani postoji krivnja) pa, budući da tužitelj žalbenim navodima nije osporio navedena utvrđenja prvostupanjskog suda, to je za zaključiti da tužitelj u konačnici nije dokazao da je na strani tuženika ostvaren element protupravnosti, koji predstavlja jednu od kumulativno predviđenih pretpostavki odštetne odgovornosti.

24. Doduše, ovaj je drugostupanjski sud, ocjenjujući opravdanost raskida ugovora od 12. listopada 2018., zaključio da je ispunjen uvjet za raskid ugovora prema čl. 363. ZOO-a jer se iz držanja tuženika u vrijeme slanja tog dopisa moglo zaključiti da svoju obvezu dovođenja vozila u vozno stanje ne bi ispunio ni u naknadno danom roku. No takvo držanje u vrijeme slanja tog dopisa samo po sebi ne znači da je ono postojalo za svo vrijeme za koje tužitelj potražuje naknadu štete te ovaj drugostupanjski sud ne može mimo žalbenih navoda tužitelja ulaziti u to je li takvo držanje tuženika postojalo i ranije i, ako jest, u kojem točno razdoblju.

25. Stoga u konkretnom slučaju ne postoji odgovornost tuženika za štetu koja je nastala tužitelju.

26. Glede odluke o troškovima postupka, s obzirom na to da su stranke uspjele u približno jednakim dijelovima (tužitelj u 54 %, a tuženiku 46 %), pravilno je prvostupanjski sud u skladu s čl. 154. st. 4. ZPP-a odredio da svaka stranka snosi svoje troškove (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev- 88/2023 od 24. rujna 2024.).

27. U odnosu na žalbeni prigovor tuženika da prvostupanjski sud nije u njegov uspjeh uračunao to što je tužitelj povukao tužbu u dijelu u kojem je zahtijevao predaju u posjed predmetnog vozila, za istaknuti je da se prema čl. 154. st. 2. ZPP-a omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, pa stoga povlačenje tužbe u rečenom dijelu nije od utjecaja na pitanje uspjeha stranaka. Pored toga, tuženik nakon povlačenja tužbe u tom dijelu nije niti postavio zahtjev za naknadu troškova na ime tog povlačenja, već je samo zatražio da se to povlačenje uzme u obzir prilikom ocjene uspjeha stranaka u sporu, a što nije u skladu s citiranim dijelom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a.

28. Slijedom svega navedenog, trebalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i sukladno odredbi čl. 373.a st. 2. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu pod toč. I. izreke i u dijelu pod toč. III. kojim mu nisu priznati troškovi postupka (toč. I. izreke ove drugostupanjske presude) te je također trebalo odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu pod toč. II. izreke i u dijelu pod toč. III. kojim mu nisu priznati troškovi postupka (toč. II. izreke ove drugostupanjske presude).

29. Budući da stranke nisu uspjele u žalbenom postupku, to su njihovi zahtjevi za naknadu troškova žalbenog postupka odbijeni kao neosnovani u skladu s čl. 166. st. 1. ZPP-a (toč. III. i IV. izreke ove drugostupanjske presude).

U Velikoj Gorici 11. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća

Jasminka Pavković