REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: Pn-76/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu Snježani Polgar, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, OIB: 84397956623, zastupan po ZK, dipl.iur., protiv tuženika Grawe Hrvatska d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 5, OIB: 28406115764, zastupana po OD Mađarić & Lui, Zageb, Zelinska 4, radi naknade štete, v.p.s. 11.184,63 eura, nakon glavne rasprave zaključene 7. svibnja 2025. u prisutnosti opunomoćenika tužitelja i zamjenika opunomoćenika tuženika Ivana Dundovića, odvjetnika u Požegi, na temelju čl. 335. stavka 4. ZPP-a, dana 12. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Tužitelj Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Antuna Mihanovića 3, Zagreb, OIB: 84397956623, odbija se s tužbom i tužbenim zahtjevom koji glasi:

„Tuženik je dužan platiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 11.184,63 eura sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos, koja teče od dana podnošenja tužbe pa do isplate, kao i naknaditi tužitelju parnične troškove, sve na račun Državnog proračuna br. [broj bankovnog računa] (s „poziv na broj-odobrenje“, u pretpolje upisati 26, a u veće polje sljedeće šifre 5908-19-19-03117239512), sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.“

II Nalaže se tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, da tuženiku Grawe Hrvatska d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 5, OIB: 28406115764, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 750,00 EUR, na koje troškove teku zatezne kamate od 12. lipnja 2025. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje podnio je tužbu protiv Grawe Hrvatska d.d. u kojoj navodi da na temelju pravomoćne presude Općinskog suda u Požegi br. P- 1519/04 od 09.03.2005. tuženik je u obvezi periodično podmirivati štetu za isplaćenu invalidsku mirovinu osiguraniku tužitelja VK, jer je imenovani osiguranik zadobio teške tjelesne ozljede u prometnoj nezgodi koju je skrivio osiguranik tuženika BK što je utvrđeno pravomoćnom presudom Općinskog suda u Požegi br. K-351/96 od 17.12.1996.

1.2. Budući se isplata invalidske mirovine osiguraniku VK vrši i poslije 30.11.2021., do kada je šteta utužena, nastala je nova šteta koju je tuženik dužan podmiriti. Konkretno, šteta obuhvaća isplaćenu invalidsku mirovinu u razdoblju od 01.12.2021. do 31.10.2024. u punom iznosu od 11.184,63 eura u smislu čl. 161. st. 2. toč. 1. ZOMO (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15 i dr.). Prema navedenom, iznos od 11.184,63 eura predstavlja za tužitelja štetu za koju temeljem čl. 161. do 170. ZOMO odgovara tuženik.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 3. siječnja 2025. se u cijelosti protivi osnovi i visini tužbenog zahtjeva. Tuženik je stava da se u konkretnom slučaju treba primijeniti čl. 27 Zakona o obveznim osiguranjima u prometu RH jer je isti lex specialis za naknadu štete odnosno štete nastale u prometu. Navedeni stav tuženika potvrdio je i naslovni sud u svojoj presudi Pn-20/2022 kojom je odbio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti. Presudu naslovnog suda Pn-20/2022 je u cijelosti potvrdio Županijski sud u Puli u presudi posl.br. Gž-502/2024-2 od 06. rujna 2024.g. Radi se o identičnoj pravnoj stvari između tužitelja i tuženika, samo ovom tužbom tužitelj potražuje iznos na temelju drugog razdoblja 01.12.2021. do 31.10.2024.

2.1. Nadalje, iz dostavljenog Rješenja o umirovljenju vidljivo je da se radi o ozljedi na radu i da se osiguranik tužitelja nalazi u invalidskoj mirovini. Kod tužitelja nije nastala šteta jer je njegovom osiguraniku priznata invalidska mirovina po osnovi povrede na radu što ukazuje da nema navedene razlike koju bi tužitelj imao pravo potraživati. Slijedom navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti i obvezati tužitelja na naknadu prouzročenog parničnog troška.

3. Očitujući se na navode odgovora na tužbu podneskom od 28. veljače 2025. tužitelj prvenstveno ističe da je njegov obračun visine utužene tražbine odnosno isplaćene invalidske mirovine koji je izradio ovlašteni aktuar Odjela za pravne poslove Središnje službe javna isprava u smislu čl. 140 a. ZOMO i čl. 230 ZPP. Dakle, bitno je da je tužitelj kao pravna osoba s javnim ovlastima izdao obračun odnosno potvrdu kojom potvrđuje činjenicu isplate svom osiguraniku u određenom iznosu i da je taj dokument ovjeren pečatom tužitelja, te ne bi trebalo uzimati u obzir nekakvu pretpostavljenu invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu, jer je Zakon o mirovinskom osiguranju lex specialis i ništa ne može biti iznad Zakona.

3.1. Tužitelj nadalje ističe da u slučaju konkurencije između dvaju ili više zakona, u teoriji i praksi najčešće se spominju i koriste tri kriterija za rješavanje proturječnosti između zakona ili pravnih normi općenito. Kao prvo, kriterij vremena po načelu kasniji zakon ukida onaj prijašnji (lex posterior derogat legi priori). U tom smislu ističe da su, odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju, koje preciziraju te točno određuju što sve obuhvaća naknadu štete na koju Zavod ima pravo, kasniji zakon, jer su njegove odredbe na snazi od 1. siječnja 2014. godine odnosno 1. siječnja 2019. godine za razliku od odredbi Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, koji se imaju primjenjivati od 1. siječnja 2006. godine. Kao drugo, kriterij specijalnosti, po načelu specijalni propis ukida opći (lex specialis derogat legi generali). Tužitelj smatra da se, Zakon o mirovinskom osiguranju ima smatrati specijalni (posebni) propis te da i po ovom načelu ima prioritet u odnosu na Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, jer upravo Zakon o mirovinskom osiguranju jasno i precizno propisuje što predstavlja štetu Zavodu, od koga Zavod ima pravo potraživati štetu, u kojem opsegu ima istu pravo potraživati, od kada teče zastara i slično, a što je između ostaloga potvrđeno i odlukama Ustavnog suda RH. Naposljetku, za slučaj konkurencije, u određenim stvarima dolazi do primjene i kriterij hijerarhije, po načelu viši propis ukida niži (lex superior derogat legi inferiori). Ni po ovom načelu, sud ne može dati prednost odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu na štetu odredaba Zakona o mirovinskom osiguranju, jer navedene odredbe nisu u odnosu pravne podređenosti.

3.2. Što se tiče pravnog shvaćanja Visokog trgovačkog suda RH od 09.06.2022. tužitelj ističe da je izmijenjeno pravno shvaćanje Visokog trgovačkog suda RH od 05.12.2016. po kojem je bio mjerodavan ZOMO i to bez bilo kakvog obrazloženja, bez navođenja činjenica i razloga zbog čega je promijenjeno ustaljeno pravno shvaćanje. Jedno od temeljnih vidova vladavine prava je načelo pravne sigurnosti koje je izričito sadržano u Ustavu Republike Hrvatske i koje nalaže kada u odnosu na određeno pravno pitanje donose drugačije odluke da su sudovi dužni ta utvrđenja obrazložiti, odnosno navesti činjenice i razloge na temelju kojih su do njih došli. Osobito stoga što je u konkretnom slučaju riječ o sudu višeg stupnja čija je uloga, između ostalog, voditi brigu o ujednačavanju sudske prakse. Zakonski propisi su živa materija koji se primjenjuju na konkretne životne situacije. Sud kod tumačenja pravne norme treba utvrditi svrhu i cilj pravne norme, zašto je zakonodavac donio tu normu i odnos te norme prema drugim normama tog zakona i u odnosu na pravne norme drugog zakona. U odlučivanju primjene mjerodavnog prava sud je vezan ustavom i zakonom. Svoju odluku sud ne smije temeljiti na tumačenju koje uopće nema podlogu u zakonu ili je suprotno važećem zakonu. Tumačenje pravne norme ne smije dovoditi do proizvoljnih rezultata ovisnih o volji subjekta koji tumači normu, posebno da se odlukom suda mijenja važeći zakon ili primjenjuje zakon koji više nije na snazi. Takvo postupanje suda bilo bi protuustavno obzirom što je to po ustavu u nadležnosti zakonodavnog tijela.

3.3. Isto tako obveza tužitelja na isplatu mirovinskih primanja – invalidske mirovine zbog ozljede na radu odnosno predmetne prometne nezgode svom osiguraniku ĐK koja za tužitelja predstavlja štetu proizlazi iz Zakona o mirovinskom osiguranju. Tužitelj je institucija javnog prava kod kojeg neposredno po zakonu nastaju odgovarajući odnosi koji se zbog zakonske prirode moraju uspostaviti – izvršiti isplata mirovinskih primanja svojim osiguranicima. Tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz čl. 161. ZOMO i izravno od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu. Tužitelj ima izvorno pravo na naknadu štete od osiguravajućeg društva prema odredbama ZOMO. U ovome predmetu tužitelj ima pravo na naknadu štete temeljem čl. 161. u svezi sa čl. 164. ZOMO (NN 157/13 i dr.) Odredbe ZOMO-a predstavljaju poseban propis kojim je uređena materija naknade štete koju tužitelj trpi isplatom mirovinskih primanja s osnova ozljede na radu, ozljede izvan rada, profesionalne bolesti, obiteljske mirovine, tjelesnog oštećenja, profesionalne rehabilitacije i novčanih davanja vezanih uz korištenje tih prava, dok ZOOP samo uređuje materiju iz područja obveznog osiguranja u prometu. Radi se o stvarnoj i trajnoj šteti koju trpi tužitelj, a koja se utvrđuje prema odredbama ZOMO-a, a ne odredbama ZOOP-a (isti zakon po nazivu i sadržaju kao poseban propis regulira štetu koja je nastala u prometu, a nikako se ne odnosi niti se može odnositi na štetu nastalu isplatom mirovinskih primanja čiju isplatu, nastanak štete po isplati i dr. regulira ZOMO). Šteta, umanjenje imovine Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje nastaje stvarnom isplatom mirovinskih primanja, temeljem pravomoćnog rješenja o priznatom pravu iz mirovinskog osiguranja na temelju smanjenja ili gubitka sposobnosti za rad, nastanka tjelesnog oštećenja ili smrti kao izravne posljedice zadobivenih ozljeda u predmetnoj prometnoj nesreći.

3.4. Tužitelj tako ističe da je u nadležnosti suda utvrditi koji su propisi na snazi za taj konkretni slučaj, a ako je više propisa na snazi ocijeniti njihovu međusobnu usklađenost, utvrditi vremensko važenje propisa, kao i svrhu i cilj norme koju je donio zakonodavac te odlučiti koji će zakon primijeniti kao mjerodavan u konkretnom slučaju. Parnični sud sudi na temelju Ustava i zakona, sukladno sudačkoj etici tumači i primjenjuje propise, savjesno prema vlastitom stajalištu, a pravna shvaćanja viših sudova trebala bi djelovati snagom svojih argumenata ako nisu protivna savjesti i shvaćanju suca kojem je predmet dan na rješavanje. Sud je u donošenju svoje odluke samostalan i neovisan što je po ustavu njegovo pravo, ali i dužnost. Osim toga, nisu svi sporovi Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje protiv odgovarajućeg društva identični. Sporovi se razlikuju po razdoblju isplate mirovinskih primanja za koje se traži naknada štete, različit datum štetnog događaja, različit zakon po kojem je sklopljena polica osiguranja od automobilske odgovornosti kao i koji zakon o mirovinskom osiguranju je na snazi u vrijeme nastanka štete odnosno isplata mirovinskih primanja. Svaki spor je specifičan. Obvezujući učinak pravnog shvaćanja višeg suda ostvaruje se samo u pojedinačnom sudskom predmetu kada je niži sud u ponovnom postupku nakon ukinute odluke višeg suda vezan pravnim shvaćanjem višeg suda izraženim u ukinutoj odluci. Detalji činjeničnog supstrata uvijek mogu relativizirati ili isključiti primjenjivost određenog pravnog shvaćanja u konkretnom pojedinačnom slučaju. Ako su odredbe o šteti na koju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje ima pravo po regresnom zahtjevu iz odredbe čl. 161. u vezi s čl. 164. ZOMO-a smislene, jasne i precizne, ne protive se logičkom zaključivanju, te se iz njihovog doslovnog tumačenja može zaključiti volja zakonodavca (nema se što proširivati ili sužavati prilikom tumačenja, jer ono što je zakonodavac mislio to je i izrekao), zašto onda pravo na naknadu štete tumačiti protivno volji zakonodavca i takvim restriktivnim tumačenjem uzrokovati direktnu štetu sredstvima fonda mirovinskog osiguranja iz kojeg se isplaćuju mirovinska primanja najugroženijoj socijalnoj skupini građana?

3.5. Isto tako, prema tužitelju neodrživo je pravno shvaćanje po ZOOP-u, da je stvarna šteta koju trpi Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, razmjerni dio mirovine koji se određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. U ovome predmetu ne radi se o tužbi oštećenika po polici osiguranja, već se radi o actio directa institucije javnog prava (tužitelj je javna ustanova na koju su prenesene javne ovlasti u rješavanju o pravima i obvezama iz mirovinskog osiguranja), kod koje neposredno po zakonu (ZOMO-u) nastaju odgovarajući pravni odnosi. Predmet ovog spora je regresni zahtjev tužitelja iz čl. 161. u vezi s čl. 164. ZOMO-a, a ne subrogacijski zahtjev prema društvu za osiguranje. Pravna shvaćanja viših sudova samo su dopunski, nesamostalan pravni izvor, te nisu i ne mogu biti iznad zakona i ne mogu derogirati volju zakonodavca. Bolje rečeno, tužitelj ima izvorno pravo na naknadu štete od osiguravajućeg društva koje proizlazi iz Zakona odnosno iz čl. 164. ZOMO-a.

3.6. Nadalje, očitujući se na navode tuženika tužitelj je istaknuo da se u ovoj pravnoj stvari ima primijeniti kao kasniji i specijalniji propis Zakon o mirovinskom osiguranju. U prilog ovim tvrdnjama tužitelj kao dokaz ističe rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revd 1177/2023 od 21.03.2023., u kojem se ističe da kod dileme u sudskoj praksi koji pravni propis primijeniti, da li čl. 161. ZOMO (NN 157/13 i dr.) ili čl. 27. ZOOP-a (NN 151/05 i dr.), još uvijek nije zauzet konačan stav, tj. kod tog pravnog pitanja sudska praksa viših sudova još uvijek nije jedinstvena, te o tom pravnom pitanju još uvijek nema definitivne prakse revizijskog suda. Dakle, revizijski sud za sada nema generalni stav, već se radi o pojedinačnim odlukama tog suda. Također, u prilog svojim tvrdnjama tužitelj kao dokaz prilaže rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj:

Revd-751/2024 od 10.07.2024., u kojem se također ističe da kod dileme u sudskoj praksi koji pravni propis primijeniti, da li čl. 161. ZOMO (NN 157/13 i dr.) ili čl. 27. ZOOP-a (NN 151/05 i dr.), da o tom pravnom pitanju sudska praksa viših sudova još uvijek nije jedinstvena odnosno da o tom pravnom pitanju nema prakse revizijskog suda. Zbog navedenoga tužitelj predlaže prekid postupka jer odluka suda u ovom postupku ovisi o rješavanju istog pravnog pitanja, za koje je na mrežnoj stranici e- Oglasna ploča sudova objavljeno rješenje Revd 1177/2023 od 21.03.2023. i rješenje Revd-751/2024 od 10.07.2024., kojima se dopušta prijedlog za zauzimanje pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske radi rješenja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava. Kao završno tužitelj ističe da je ovo novi i zaseban parnični postupak te na odluku suda nije od utjecaja presuda Općinskog suda u Požegi Pn- 20/2022, a koja se odnosi na ranije utuženo razdoblje naknade štete.

4. Nesporno je da je tuženikova osiguranica BK izazvala prometnu nezgodu u kojoj je osiguranik tužitelja ĐK zadobio teške tjelesne ozljede te je rješenjem tužitelja HZMO Područna služba u Požegi od 31. listopada 2002. osiguraniku priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad zbog ozljede na radu.

5. Prijeporan je temelj potraživanja, odnosno ima li se u ovoj pravnoj stvari primijeniti Zakon o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 62/18 i 115/18) ili Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 i 155/23), a podredno je sporno je li tuženik u obvezi naknaditi štetu po osnovi isplaćene invalidske mirovine.

6. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u presudu ovoga suda br. K-351/1996, presudu ovoga suda br. P-1519/2004, rješenje tužitelja od 31.10.2002., Nalaz i mišljenje vještaka o invalidnosti od 27.3.2002., mišljenje stručnog povjerenstva za reviziju od 21.5.2002. te u presudu ovoga suda br. Pn-20/2022, u obračun isplaćenih sredstava od 1.12.2021. do 31.10.2024., te u priloge u spisu.

7. Nakon tako provedenog dokaznog postupka, a analizirajući dokaze sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 35/91, 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, 155/23; u nastavku: ZPP), sud je zaključio da je tužbeni zahtjev neosnovan te je odbio tužitelja s istim.

8. Odredbom čl. 161 st. 2. t.1. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18 i 102/19) koji je bio na snazi u trenutku kada je tužitelj izvršio isplate invalidske mirovine propisano je da naknada stvarne štete koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovog Zakona obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu.

8.1. Prema odredbi čl. 164. Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 161. ovoga Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete).

8.2. Iz navedenog zakonskog određenja predmetnih odredbi proizlazi da je tuženik dužan naknaditi tužitelju stvarnu štetu koja predstavlja novčana davanja isplaćena po osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punoj svoti.

9. Odredbom čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine", broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14) propisano je u stavku 1. da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. U stavku 2. propisano je da se stvarnom štetom u smislu st. 1 ovog članka smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. U stavku 3. definirano je da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Stavak 4. glasi da se odredbe st. 1.,2 i 3. ovoga članka odgovarajuće primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.

9.1. Iz navedene odredbe proizlazi da je tuženik dužan naknaditi tužitelju stvarnu štetu koju predstavlja razmjerni iznos mirovine oštećene osobe.

10. VSRH je zauzeo pravno shvaćanje u svezi s spornom primjenom Zakona u odluci br. Rev-1437/2021 od 5. siječnja 2021., u kojoj se poziva na raniju odluku br. Rev-x- 388/2018 od 25. kolovoza 2020., a u kojoj se navodi: "Naime, prema tom pravnom shvaćanju za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja (prometne nezgode)“. Istovjetno pravno shvaćanje zauzeto je i u drugim recentnim odlukama ovoga suda, tako npr. u odluci broj Rev-5292/19 od 16. lipnja 2020., odluci broj Rev 1067/2012 od 5. prosinca 2017. i odluci broj Revt- 412/2018 od 22. travnja 2020.

10.1. Dakle Vrhovni sud je u recentnim odlukama zauzeo stav da je propis prema kojemu se ima procjenjivati osnovanost zahtjeva tužitelja Zakon o obveznim osiguranjima u prometu i to onaj koji je bio na snazi u vrijeme kada je izdatak učinjen.

11. Prema odredbi čl. 1046 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 75/1, 29/18 i 126/21) šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). Šteta je za tužitelja nastala isplatom invalidske mirovine.

12. Po ocjeni ovoga suda u ovoj pravnoj stvari ima se primijeniti Zakon o obveznim osiguranjima u prometu , obzirom da je istim Zakonom uređena odgovornost i opseg iste osiguravajućih društava u postupcima obveznih osiguranja pri čemu nije odlučno što je čl. 161. ZOMO propisano da Zavod ima pravo zahtijevati davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu.

12.1. Osim toga, sud je imao u vidu i pravno shvaćanje Vrhovnog suda zauzeto u odluci br. Rev-1437/2021 od 5. siječnja 2021. da se u konkretnoj pravnoj stvari primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme kad je izdatak učinjen i to čl. 27. st.1., 2, i 3. Tužitelj ima dakle pravo na naknadu stvarne štete, ali onako kako je ona regulirana odredbom čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. To znači da se stvarnom štetom u smislu st. 1 ovog članka smatra razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

13. Tužitelj u ovoj pravnoj stvari potražuje štetu u iznosu od 11.184,63 eura.

14. Pravilnim tumačenjem odredbe članka 27. stavak 2. i stavak 3. ZOOP/05, a vezano za izdatke učinjene na ime isplate invalidske mirovine i naknade za tjelesno oštećenje, obveza ovdje tuženika bi postojala samo ako bi postojala razlika između iznosa mirovine koji se osiguraniku tužitelja isplaćuju i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu.

14.1. Naime, iz navedene odredbe proizlazi da je tuženik dužan naknaditi tužitelju samo stvarnu štetu koju predstavlja razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, a kako tužitelj nije dokazao niti je predložio dokaze na okolnost postojanja razlike koja bi predstavljala stvarnu štetu, to je valjalo odbiti tužitelja s tužbenim zahtjevom.

15. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a.

15.1. Sud je priznao tuženiku na ime troškova parničnog postupka trošak na odgovor na tužbu u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 8.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, dalje u tekstu Tarifa), nagradu za zastupanje na ročištu od 13. ožujka 2025. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 9.1. Tarife, nagradu za zastupanje na glavnoj raspravi 7. svibnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 9.1. Tarife. Tako je priznata nagrada za zastupanje u iznosu od 600,00 EUR uz pripadajući PDV od 150,00 EUR sukladno Tbr. 46. Tarife, odnosno na ime troškova parničnog postupka priznat je iznos od ukupno 750,00 EUR-a.

15.2. Napominje se da, obzirom na uspjeh u parnici tuženik nije obveznik plaćanja pristojbe na odgovor na tužbu, te mu taj trošak i ne pripada.

16. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Požegi 12. lipnja 2025.

S u d a c

Snježana Polgar

Pouka o pravu na žalbu:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana objave presude, odnosno od primitka prijepisa presude u 3 istovjetna primjerka.

Dna:

1. HZMO Područni ured Požega, Republike Hrvatske 1 c, Požega

2. OD Mađarić & Lui, Zagreb, Zelinska 4