REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] A 5

Poslovni broj: Us I-1768/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Đeni Broznić, u upravnom sporu tužitelja Zatvora u Rijeci (OIB: 33722890668), Rijeka, Žrtava fašizma 5, kojeg zastupa opunomoćenica AI, protiv tuženika Višeg službeničkog suda, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, uz sudjelovanje zainteresirane osobe ŽI (OIB: [osobni identifikacijski broj]), iz [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik Boris Gregović (OIB: [osobni identifikacijski broj]), odvjetnik u Odvjetničkom uredu Boris Gregović, KI i UI, u [adresa], radi teške povrede službene dužnosti, 11. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Višeg službeničkog suda, KLASA: UP/II-114-02/24-01/41, URBROJ: 514-31/02-24-03 od 3. rujna 2024. godine.

II. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, Ministarstvu pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, Upravi za zatvorski sustav i probaciju, Zatvoru u Rijeci da zainteresiranoj osobi ŽI nadoknadi troškove ovoga upravnog spora u iznosu od 2.500,00 (dvije tisuće pet stotina) eura, PDV uključen, u roku od 60 dana od dostave pravomoćne odluke o troškovima ovoga upravnog spora.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem Ministarstva pravosuđa i uprave, Službeničkog suda za državne službenike sustava izvršavanja kazne zatvora u Ministarstvu pravosuđa, KLASA: UP/I-114-02/23-01/13, URBROJ: 514-10-02-03-02/01-24-13 od 20. ožujka 2024., donesenim u ponovnom postupku, ŽI (ovdje: zainteresirana osoba) je, u svojstvu pravosudnog policajca u Odjelu osiguranja u Zatvoru u Rijeci, oslobođen odgovornosti za počinjenje teške povrede službene dužnosti iz članka 99. stavka 1. točke 13. Zakona o državnim službenicima („Narodne novine“, broj 92/05, 140/05, 142/06, 77/07, 107/07, 27/08, 34/11, 49/11, 150/11, 34/12, 49/12. - službeni pročišćeni tekst, 38/13, 37/13, 1/15, 138/15, 102/15, 61/17, 70/19 i 98/19) - ponašanje suprotno Etičkom kodeksu državnih službenika, koje nanosi štetu ugledu službe, u vezi sa člankom 12. stavkom 1. Etičkog kodeksa državnih službenika („Narodne novine“, broj 40/11 i 13/12). U disciplinskom je postupku zainteresiranoj osobi stavljeno na teret da je 28. veljače 2022. u radno vrijeme i na radnome mjestu verbalnim ponašanjem i komunikacijom neprimjerenim riječima provocirao službenika RI, zbog čega su u 23:30 sati pozvani policijski službenici Policijske uprave primorsko-goranske, nakon čega je naredbom I policijske postaje Rijeka zainteresiranoj osobi određena mjera opreza zabrane približavanja, uspostavljanja i održavanja veze s RI u trajanju od osam danas. U tom je postupku doneseno i rješenje, KLASA: UP/I-114-02/23-01/13, URBROJ: 514-10 od 21. veljače 2024., kojim je vještaku prim. dr. sc. Željku Mariniću određena naknada za provedeno vještačenje raspravne sposobnosti zainteresirane osobe u iznosu od 630,43 eura, uz predujmljivanje iz sredstava Ministarstva pravosuđa i uprave, Uprave za zatvorski sustav i probaciju.

2. U rješenju od 20. ožujka 2024. prvostupanjsko tijelo obrazlaže, u bitnome, sljedeće (izostavljena su posebna označavanja teksta):

„10. Ovaj je Službenički sud već svojim rješenjem od 27. rujna 2022. obustavio postupak protiv službenika ŽI, jer je iz činjeničnog supstrata proizlazilo da se radilo o međusobnom odnosu državnih službenika. (…)

11. Međutim, Viši službenički sud je svojim rješenjem od 8. veljače 2023. poništio rješenje ovog Službeničkog suda za državne službenika sustava izvršavanja kazne zatvora od 27. rujna 2022. te predmet vratio na ponovni postupka s nekoliko uputa.

12. Prva je, da je ovaj sud počinio bitnu povredu odredaba postupka jer da u obrazloženju rješenja nije naveo razloge o odlučnim činjenicama odnosno koje odlučne činjenice je utvrdio i na temelju kojih dokaza.

13. Prije svega valja reći da je ta konstatacija Višeg službeničkog suda u potpunosti točna. Međutim, upravo je to Službenički sud i dužan učiniti u situaciji kada obustavlja postupak jer smatra da ne postoje pretpostavke za vođenje postupka zbog teške povrede službene dužnosti. (…)

14. Zatim slijedi druga uputa, prema kojoj se navodi nedostatak koji se očituje u tome, da ovaj sud niti u rješenju niti u izreci od 27.rujna 2022. nije naveo činjenični opis djela za koje se tereti službenik i koje to pravne pretpostavke nedostaju za vođenje postupka pa se postupak obustavlja. Prvi dio konstatacije iz ove upute vezan uz nedostatak navođenja činjeničnog supstrata u izreci i obrazloženju (…) (…)

16. (…) pa će se u nastavku ovog obrazloženja baviti zadnjim dijelom upute Višeg službeničkog suda, kojom je ovaj sud upućen na stav Visokog upravnog suda RH izložen u presudi poslovni broj: Usž-1884/19-2 od 18. lipnja 2020. prema kojem stavu je ovaj sud u svom prethodnom rješenju neutemeljeno suzio područje odgovornosti državnog službenika za neprihvatljivo ponašanje u službi koje je odredio zakonodavac propisujući etička i moralna načela kao i vrijednosti u ponašanju državnih službenika, kako izvan službe, tako i u službi.

17. ŽI, službenik je pravosudne policije, a načela njegovog ponašanja kao pravosudnog policajca, dakle državnog službenika, kako u službi, tako i izvan službe, uređena su odredbama Etičkog kodeksa državnih službenika (… u daljnjem tekstu Etički kodeks).

18. Člankom 4. Etičkog kodeksa određena je njegova svrha, a ta je, da se njime promiču etička načela, moralna načela i vrijednosti u ponašanju državnih službenika u službi, s ciljem ostvarivanja zajedničkog dobra i javnog interesa te povjerenja građana u državnu službu. Člankom 7. stavkom 1. Etičkog kodeksa propisano je, da je u obavljanju službe službenik dužan čuvati, kako osobni ugled, tako i ugled državne službe tako i povjerenje građana u državni službu.

19. U članku 12. Etičkog kodeksa uređuju se međusobni odnosi državnih službenika odnosno svi oblici komunikacije državnih službenika koji se trebaju temeljiti na uzajamnom poštovanju, povjerenju, suradnji, pristojnosti, odgovornosti i strpljenju.

20. Prije svega valja navesti da, kako ranija odredba članka 98. ZDS (NN br. 92/05, 140/05, 142/06, 77/07, 107/07, 27/08, 34/11, 49/11, 150/11, 34/12, 49/12, 37/13 38/13, 01/15, 138/15, 61/17, 70/19 i 98/19 - u daljnjem tekstu ZDS) tako i današnja odredba članka 111. ZDS (155/23) poznaje ponašanje državnog službenika protivno Etičkom kodeksu koje ne nanosi štetu ugledu službe, kao što ranija odredba članka 99. ZDS i današnja članka 112. ZDS poznaje ponašanje državnog službenika suprotno Etičkom kodeksu, koje nanosi štetu ugledu službe. To znači, da se službenik može ponašati protivno Etičkom kodeksu dok se nalazi u službi, ali da pri tome to nužno ne znači da takvim svojim ponašanjem automatski i nanosi štetu državnoj službi. S druge pak strane, službenik se može ponašati suprotno Etičkom kodeksu i nanijeti štetu ugledu službe u situaciji kada se uopće ne nalazi u službi, a na što upućuje odredba članka 44. Zakona o izvršavanju kazne zatvora u kojoj je kao teška povreda službene dužnosti propisano ponašanje državnog službenika koje narušava ugled službe, izvan obavljanja službe odnosno rada.

21. Znači, kod povrede Etičkog kodeksa bitno je ocijeniti odlučnu činjenicu, a ta je, da li je službenik svojim ponašanjem nanio štetu ugledu službe ili ne te je li u tom pravcu došlo do ostvarenja lake ili teške povrede službene dužnosti, a ne radi se o dvojbi da li neko (neprihvatljivo) ponašanje državnog službenika u prostorijama u kojima se obavlja služba potpada pod domašaj odredaba Kodeksa usmjerenih na zaštitu ugleda službe. Naime, za ovaj sud te dvojbe nema, jer do povrede Kodeksa kojim se nanosi šteta ugledu službe može doći i u prostorijama i izvan prostorija službe, ali se u svakom konkretnom slučaju treba ocijeniti da li je službeniku takvim ponašanjem bio cilj nanijeti štetu ugledu službe, da li je do nanošenje takve štete uopće došlo, tko je sve bio prisutan takvom ponašanja i u kojim okolnostima. Donositi zaključak da je do takve povrede odnosno nanošenja štete ugledu službe došlo svakako ukoliko se radilo o prostorima u kojima se obavlja služba, za ovo je vijeće neprihvatljivo jer se radi o questio facti svakog pojedinog ponašanja. U protivnom bi došlo do sasvim neosnovanog „širenja poimanja sadržaja nanošenja štete ugledu službe”, pa i bi svaka prepirka na radnom mjestu, koju bi čuo i neki treći službenik uvijek predstavljala tešku povredu službene dužnosti, a što je protivno Zakonu o državnim službenicima koji i radi distinkciju između takve povrede službene dužnosti, na laku i tešku, ovisno o ne/postojanju nanošenja štete ugledu službe.

22. Dovodeći u vezu izjave službenika CI, ŽI, Ž i RI sa službenom zabilješkom djelatnika I PP Rijeka od 1. ožujka 2022., ovaj sud nalazi utvrđenim da su preko razglasa u verbalnu raspravu ušli službenici Imenjak i Jakšić, pri čemu se službenik RI nepozvan uključio u razgovor koji mu nije niti bio namijenjen, tijekom koje rasprave je došlo do međusobnog vrijeđanja. U tom pravcu neistinit je navod službenika Ž da službenik RI svojim ponašanjem niti u jednom trenu nije vrijeđao službenika Imenjaka, jer to ne proizlazi niti iz iskaza svjedoka CI niti utvrđenja djelatnika I PP Rijeka.

23. Riječi koje su si međusobno uputili službenik ŽI i RI svakako nisu one koje se temelje na uzajamnom poštovanju, povjerenju, suradnji, pristojnosti, odgovornosti i strpljenju, kako to propisuje odredba članka 12. Etičkog kodeksa jer se očito radilo o komunikaciji koja predstavlja očitovanje kojim jedan drugome omalovažavaju osjećaj osobne vrijednosti odnosno nepoštovanja, točnije vrijeđaju se na osobnoj razini.

24. Međutim, postavlja se pitanje, da li takvo njihovo međusobno komuniciranje istovremeno predstavlja nanošenje štete ugledu službe. Da bi se dao odgovor na to pitanje, potrebno je dati definiciju ugleda, a bez razumijevanja koje nije moguće pravilno zaključivati da li nekim ponašanjem službenika došlo do takve povrede ugleda službe ili nije.

25. Ugled se očituje u vanjskom svijetu i temelji se na faktičnim ocjenama javnosti odnosno društva i upravo se kroz ponašanje državnih službenika u javnosti odnosno kod građana stvara i čuva povjerenje u tu službu i službenike te službe ili se događa suprotno, da ga građani gube. Zbog toga se od službenika traži da se ponašaju na način da građani imaju povjerenje u njih kao službenike državne službe i u tu službu, a ne suprotno, pri čemu se to od službenika i očekuje, kako za vrijeme obavljanja službe, tako i izvan nje.

25.1. Iz navedenog bi proizlazilo da je potrebna ta socijalna komponenta koja podrazumijeva da je takvo ponašanje službenika bilo izloženo nekoj ocjeni javnosti, da su tom njegovom ponašanju svjedočile i treće osobe.

26. Sada se dolazi do odlučne činjenice u ovom predmetu. Iz provedenog postupka proizlazi da su neprimjerenoj komunikaciji između ŽI i RI nesporno svjedočile još dvije osobe, njihovi kolege CI i Ž i da je ta njihova neprimjerena komunikacija bila izložena znanju trećih osoba, njihovih kolega, a u konačnici je dovela do postupanja redovne policije koja je pozvana. U tom bi se smislu obzirom je neprimjerena komunikacija službenika ŽI poprimila i tu socijalnu komponentu jer su za nju saznali i treći, kako službenici CI i Ž tako i djelatnici redovne policije, koji i sami kao građani imaju vlastitu percepciju službe djelatnika pravosudne policije, pa bi njihovo saznanje te u konačnici i postupanje vezano uz ovaj događaj, predstavljalo takvo ponašanje službenika ŽI, koje nanosi štetu ugledu službe.

27. Međutim, razlog zbog kojeg je ŽI oslobođen optužbe jest taj što on nije došao namjerno pred kolegama neprimjereno komunicirati sa RI niti je takvim svojim postupkom izazvao postupanje djelatnika redovne policije i u tom pravcu nanio štetu ugledu službe.

28. Ovo stoga, jer iz provedenog ispitnog postupka proizlazi da je službenik CI nazvao ŽI u vezi problema s kompjuterom te ga je zatim stavio na mikrofon, bez da je ŽI to znao. Na taj je način CI učinio dostupnim njihov razgovor koji se odvijao isključivo između njih dvojice i za koji razgovor svatko tko ga obavlja s drugom osobom pretpostavlja da je između njih. Uostalom, učiniti takav razgovor dostupnim i trećim osobama kojima nije namijenjen bez suglasnosti druge osobe predstavlja i protupravno postupanje onoga tko to čini. Tako je službenik CI, bez da je upozorio ŽI, istog stavio na razglas i razgovor koji je ŽI uputio isključivo CI učinio dostupnim i RI kojem isti nije bio namijenjen i koji je taj razgovor sasvim slučajno čuo iz hodnika te se u njega naknadno uključio i koji je potom završio međusobnim uvredama.

28. Činjenica što se prilikom tog razgovora ŽI izražavao negativno i neprimjerenim rječnikom o svojim kolegama i bivšem upravitelju, pri čemu se službenik RI prepoznao kao osoba o kojoj ŽI razgovara s CI, po stavu ovog vijeća ne predstavlja ponašanje kojim se nanosi šteta ugledu službe već ponašanjem, koje jest suprotno članku 12. Etičkog kodeksa, ali kojim se ne nanosi šteta ugledu službe, slijedom čega predstavlja laku povredu službene dužnosti. U protivnom, kada bi se ekstenzivnije tumačilo ovako ponašanje, tada bi i ogovaranja koja se odvijaju telefonskim putem i koja netko prisluškuje predstavljala teške povrede službene dužnosti. Ovdje tim više, jer se radilo o razgovoru između ŽI i CI koji je bio namijenjen isključivo njima dvojici, a ne i ostalima, u koji se RI nepozvan priključio te pridonio eskalaciji koja je u konačnici dovela do postupanja djelatnika I PP Rijeka i to na zahtjev RI.

29. Slijedom svega iznijetog, ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju nije utvrđeno postojanje teške povrede službene dužnosti, službenika ŽI te da se radilo o međusobnom vrijeđanju službenika kojim se nije nanijela i šteta ugledu službe, pri čemu je i intervencija djelatnika I PP Rijeka, kako to proizlazi iz njihove bilješke od 1. ožujka 2022. uslijedila po pozivu NI i to tek nakon što je on dobio naredbu da to učini, a ne zato što je to smatrao potrebnim, kako to uostalom proizlazi iz njegovog iskaza. Kao što je prethodno navedeno, u ponašanju službenika ŽI ostvareni su elementi lake povrede službene dužnosti, sada iz članka 111. točka 8. Zakona o državnim službenicima (NN 155/23) za koju je bio nadležan odlučivati čelnik tijela, a ne ovaj sud u smislu članka 113. stavka 1 citiranog Zakona.“ 3. Tuženik je rješenjem, KLASA: UP/II-114-02/24-01/41, URBROJ: 514-31/02- 24-03 od 3. rujna 2024., odbio žalbe tužitelja izjavljene protiv prvostupanjskih rješenja od 20. ožujka 2024. i 21. veljače 2024. godine.

4. Tužitelj osporava zakonitost tuženikove odluke i tvrdi, u bitnome, sljedeće. U točki 1. izreke tuženikova rješenja pogrešno je označeno rješenje protiv kojeg je izjavljena žalba. Tužitelj, kao stranka u postupku, nije prethodno saslušan o osobi vještaka. Zainteresirana osoba izazvala je na radnome mjestu incidentnu situaciju, zbog koje su morali biti pozvani službenici drugog državnog tijela. Prvostupanjsko tijelo zanemaruju ostale dokaze i svoju odluku temelji samo na izjavi zainteresirane osobe, dok tuženik zanemaruje upravnosudsku praksu na koju se tuženik pozvao u prijašnjem drugostupanjskom rješenju donesenom u ovom predmetu. Tužitelj predlaže da Sud poništi osporavano rješenje tuženika.

5. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda osporavanog rješenja i dodaje, u bitnome, sljedeće. U točki 1. drugostupanjskog rješenja očitom je pogreškom u pisanju pogrešno označeno osporavano rješenje, ali je nesporno koje je rješenje žalbom osporavao ovdje tužitelj. Osoba vještaka izabrana je s liste stalnih sudskih vještaka. Tuženik predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.

6. Zainteresirana osoba ŽI u odgovoru na tužbu iznosi, u bitnome, sljedeće. Nalaz i mišljenje vještaka o raspravnoj sposobnosti zainteresirane osobe nije mogao utjecati na odluku o odgovornosti službenika. Tuženik je pravilno utvrdio da zainteresirana osoba nije imala namjeru komunicirati sa službenikom RI, niti je zainteresirana osoba izazvala postupanje redovne policije. Zainteresirana osoba predlaže odbiti tužbeni zahtjev. Traži i naknadu troškova spora, u ukupnom iznosu od 2.500,00 eura (PDV uključen).

7. Sud je izveo dokaze čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje, te u spisu ovog spora. Sud nije prihvatio prijedlog zainteresirane osobe da u ovome sporu ona bude saslušana kao stranka, budući da je zainteresirana osoba već saslušana u upravnom (disciplinskom) postupku, te zato jer stanje spisa spora i bez izvođenja tog dokaza omogućuje presuđenje na način povoljan za zainteresiranu osobu.

8. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je, nakon rasprave provedene 4. lipnja 2025. u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

9. U osporavanim rješenjima citirane su mjerodavne odredbe Zakona o državnim službenicima i Etičkog kodeksa državnih službenika. Te su odredbe stoga poznate tužitelju i zainteresiranoj osobi.

10. U ovome su predmetu ključne sljedeće nedvojbeno utvrđene činjenice. Prvo, zainteresirana osoba telefonom je komunicirala s kolegom CI, pri čemu je zainteresirana osoba uvredljivo ogovarala treću osobu – RI. Drugo, zainteresirana osoba nije znala niti je mogla znati da je njegov telefonski sugovornik CI njihov razgovor stavio na zvučnik i time omogućio da se sa sadržajem razgovora upoznaju i treće osobe, uključujući RI. Treće, daljnji događaji (uključivanje RI u komunikaciju i pozivanje policijske intervencije) isključivo su posljedica toga što je CI svoju telefonsku komunikaciju sa zainteresiranom osobom stavio na zvučnik, tj. posljedica radnje CI u odnosu na koju zainteresirana osoba nije imala nikakav utjecaj, ni kontrolu. Stoga su javnopravna tijela pravilno utvrdila da u konkretnom slučaju u postupanju zainteresirane osobe nisu ispunjena bitna obilježja teške povrede službene dužnosti iz članka 99. stavka 1. točke 13. Zakona o državnim službenicima. S time povezana argumentacija javnopravnih tijela poznata je tužitelju. S navedenom je argumentacijom ovaj Sud suglasan, što naročito uključuje prethodno citirane točke 21. - 29. obrazloženje prvostupanjskog rješenja. Općenito, odredbe o bitnim obilježjima povrede službene dužnosti moraju biti tumačene striktno u odnosu na postojanje pretpostavki za utvrđivanje disciplinske odgovornosti, bez neosnovanog širenja dosega tih odredaba na ponašanja službenika koja opravdano smatramo neprikladnima, ali u okolnostima konkretnog slučaja ne znače počinjenje povrede službene dužnosti. Nedvojbena neugodnost koja je tužitelju prouzročena intervencijom policije Ministarstva unutarnjih poslova u zatvorskom objektu zbog sukoba između službenika pravosudne policije ne čini razlog da se disciplinska odgovornost utvrđuje u odnosu na službenika koji tu intervenciju objektivno nije prouzročio.

11. Sud utvrđuje i sljedeće.

11.1. Pogreška u pisanju sadržana u točki 1. drugostupanjskog rješenja uvijek može biti otklonjena rješenjem o ispravku (čl. 104. st. 1. Zakona o općem upravnom postupku, „Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21, u nastavku teksta: ZUP). Konkretna pogreška ne dovodi do ocjene Suda da je osporavano rješenje tuženika nezakonito (čl. 116. st. 2. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, broj 36/24, u nastavku teksta: ZUS).

11.2. Na ocjenu zakonitosti osporavanih rješenja sâma po sebi ne utječe okolnost je li prvostupanjsko tijelo pri određivanju osobe vještaka postupilo u skladu sa člankom 65. stavkom 2. ZUP-a, već je odlučno je li možebitno (djelomično) odstupanje od te odredbe utjecalo na rješenje stvari (čl. 116. t. 2. ZUP-a, vezano uz čl. 116. st. 2. ZUS-a). Tužitelj nije dokazao da je u tom pogledu došlo do utjecaja bilo na odluku o određivanju naknade za provedeno vještačenje, bilo na odluku o meritumu upravne stvari.

11.3. Odluke disciplinskih tijela ne temelje se isključivo na navodima zainteresirane osobe, već na ocjeni cjelokupnog dokaznog materijala. Tužitelj prigovara, u osnovi, pravnoj interpretaciji utvrđenih činjenica. Slijedom prethodno iznesenog, s time povezani tužiteljevi prigovori su neutemeljeni.

12. Uzevši u obzir navedeno, osporavana odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom. Trebalo je stoga, na temelju članka 116. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 36/24, u nastavku teksta: ZUS), tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

13. Iako je donesena presuda kojom je tužbeni zahtjev odbijen, tužitelj nije pozvan na plaćanje pristojbe za tužbu i presudu, jer je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi na temelju članka 11. stavka 1. točke 1., u vezi sa člankom 22. stavkom 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18 i 51/23).

14. Odluka Suda o troškovima spora donesena je na temelju odredbi članaka 144. i 147. ZUS-a te Tbr. 27. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 38/23), u okviru troškovnika zainteresirane osobe podnesenog do zaključenja rasprave, polazeći od toga da je tužitelj u cijelosti izgubio spor, a bazira se na sljedećim elementima. Kao radnje u odnosu na koje zainteresirana osoba na teret tužitelja može ostvariti pravo na naknadu troškova zastupanja priznat je sastav odgovora na tužbu (1.000,00 eura), te pristup na ročište za raspravu (1.000,00 eura), tj. sveukupno 2.000,00 eura, što uvećano za PDV iznosi ukupno 2.500,00 eura. Rok za isplatu naknade troškova određen je sukladno članku 151. stavku 2. ZUS-a.

U Rijeci 11. lipnja 2025.

S u d a c

dr. sc. Alen Rajko

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.

Dostaviti:

- Zatvoru u Rijeci, Rijeka, Žrtava fašizma 5

- Višem službeničkom sudu, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49

- Odvjetniku Borisu Gregoviću, [adresa]