Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-96/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, te Tanje Novak-Premec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ivane Čačić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MO , OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Slaven Karaban odvjetnik u Vinkovcima, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, koju zastupa punomoćnica Maja Čuljak odvjetnica u Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući povodom žalbe tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Vukovaru od 5. prosinca 2024. poslovni broj: P-273/2023-34, u sjednici vijeća održanoj 11. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženice djelomično se odbija kao neosnovana i djelomično se prihvaća te se presuda Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj: P-273/2023-34 od 5. prosinca 2024.:

- potvrđuje u točki I. izreke

- preinačuje u točki II. izreke te se odbija tužbeni zahtjev kojim tužitelj zahtijeva da mu tuženica isplati iznos od 5.104,79 EUR zajedno sa zahtijevanom zakonskom zateznom kamatom na taj iznos od 30. rujna 2015. do isplate

- preinačuje u točki IV. izreke na način da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

III. Točka III. izreke prvostupanjske presude nije bila predmetom ispitivanja u žalbenom postupku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 7.2. Ugovora o kreditu broj 9011938470 koji je zaključen između tužitelja MO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tužene Privredne banka Zagreb d. d. Zagreb, Franje Račkog broj 6, OIB: 02535697732, u dijelu u kojem se navodi da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke kreditora važećem na dan plaćanja tijekom trajanja otplate po predmetnom Ugovoru o kreditu te u navedenom dijelu predmetna odredba nema pravni učinak po ugovorne stranke. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženici da s osnova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu izvrši isplatu novčanog iznosa od 5.104,79 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 30. rujna 2015. do isplate, dok je u preostalom dijelu odbijen tužitelj za isplatu iznosa od 1.802,19 EUR sa zateznom kamatom na taj iznos (točka III. izreke). Pod točkom IV. izreke naloženo je tuženici da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.014,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 5. prosinca 2014. do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobnom žalbom pobija tužiteljica i to u točkama I., II. i IV. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i/ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, dakle zbog svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje u tekstu: ZPP). Predlaže ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, podredno preinačiti istu i u cijelosti odbiti tužbu uz naknadu svih troškova postupka tuženici kao i troškova žalbe.

3. Imajući u vidu da prema odredbi članka 365. stavka 1. ZPP drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojemu se pobija žalbom, a da tuženica prvostupanjsku presudu pobija u točkama I., II. i IV. izreke, to je primjenom te zakonske odredbe utvrđeno da točka III. izreke kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.802,19 EUR nije predmetom ispitivanja u žalbenom postupku.

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba je djelomično osnovana.

6. Predmet žalbenog postupka povodom žalbe tuženice zahtjev je tužitelja da se utvrdi ništetnom odredba Ugovora o kreditu sklopljenim između stranaka 22. rujna 2006. pod brojem 9011938470 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) u dijelu kojim je ugovorena obveza vraćanja kredita vezana uz valutu švicarski franak prema srednjem tečaju tuženice (točka 7.2.) na dan plaćanja mjesečnog anuiteta, te da mu tuženica s osnova te ništetne odredbe isplati preplaćeni iznos od 5.104,79 EUR sa zateznom kamatom od 30. rujna 2015. do isplate.

7. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne i onih koje je utvrdio ocjenom provedenih dokaza i to pregledavanjem isprava, financijskim vještačenjem te saslušanjem tužitelja, prvostupanjski je sud utvrdio sljedeće činjenično stanje:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu koji je solemniziran 26. rujna 2006. od strane javnog bilježnika Bore Arambašića iz Vukovara temeljem kojeg je tuženica odobrila tužitelju kredit za kupovinu stambenog objekta u kunskoj protuvrijednosti 55.600,00 CHF prema srednjem tečaju CHF tečajne liste tuženice važeće na dan korištenja kredita s rokom otplate od 240 mjeseci

- da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim je utvrđeno da je tuženica u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP/03) i to člancima 81., 82. i 90., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, a koja povreda traje i nadalje

- da je prema iskazu tužitelja namjena kredita bila kupovina kuće koja je služila za stanovanje njega i njegove obitelji, a ne u svrhu obavljanja poslovne aktivnosti, da mu je od službenika banke rečeno da je kredit s valutnom klauzulom u CHF s najmanjom kamatnom stopom i da je riječ o stabilnom tečaju te da nije upozoren da može doći do značajnog rasta tečaja, a time i rasta anuiteta,

te uvažavajući odredbe članka 502.c ZPP prema kojoj je odluka u kolektivnom sporu obvezujuća za sudove u pojedinačnim postupcima odnosno da je sud vezan za utvrđenja u kolektivnom sporu te da ih je dužan primijeniti, kao i odredbe članka 81. stavka 1., 2., 3. i 4. ZZP/03 prema kojima se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati, te člankom 87. st. 1. istog Zakona prema kojem je nepoštena ugovorna odredba ništava, prvostupanjski sud utvrđuje da je ugovorna odredba kojom je obveza vraćanja kredita vezana uz valutu švicarski franak nepoštena budući je za tužitelja kao prosječnog klijenta banke nerazumljiva jer mu nisu objašnjene posljedice i dosezi takve ugovorne odredbe kao potrošaču dok je banka kao trgovac bila svjesna rizika kod tužitelja kao potrošača što je i dovelo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer je značajno porastao tečaj CHF u odnosu na kunu, a posljedično i mjesečni anuitet i zbog čega je takva odredba ništetna u smislu naprijed citiranih odredbi ZZP/03.

8. U odnosu na zahtjev za isplatu prvostupanjski sud provedenim je dokazima utvrdio slijedeće činjenice:

- da su tuženica i tužitelj 16. prosinca 2015. na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/15 – dalje u tekstu: ZID ZPK/15) sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu u kojem utvrđuju da isti sklapaju radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način propisan ZID ZPK/15

- da u tom Dodatku stranke suglasno utvrđuju da iznos preostale neotplaćene glavnice na dan 30. rujna 2015. iznosi 24.096,68 EUR plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste banke kao i da iznos preplate iznosi 2.916,27 EUR, a koji iznos se sukladno članku 19.c stavka 1. točke 5. ZID ZPK/15 preračunava u kune po srednjem tečaju za EUR tečajne liste banke važeće na dan 30. rujna 2015. i iznosi 22.273,01 kn te iznos preplate od 72,12 EUR kao razlika u prijelaznom razdoblju sukladno članku 4. Dodatka

- da u članku 5. Dodatka stranke suglasno utvrđuju da će se ukupna preplata od 2.988,39 EUR što na dan 30. rujna 2015. iznosi 22.823,83 kn koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR utvrđenog prema otplatnom planu koji će dospijevati nakon sklapanja Dodatka na način da će se sukcesivno kod plaćanja budućeg anuiteta iznos od 50% dospjelog anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR utvrđenog u otplatnom planu namirivati preplatom sve dok se ovaj iznos preplate u potpunosti ne iskoristi

- da je konverzija kredita izračunata pravilno i sukladno odredbama ZID ZPK/15

te prihvaćajući pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. prema kojem sporazum o konverziji sklopljen na temelju odredbi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kad su ništetne odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a uz uvažavanje pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojem bez obzira na sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju na temelju kondemnatornog zahtjeva, a što ovisi o konkretnim okolnostima svakog pojedinog slučaja, prvostupanjski sud zaključuje da sklapanjem Dodatka nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredaba predmetnog Ugovora pri tome ističući da se u odredbama ZID ZPK/15, a niti Dodatkom izričito ne spominje način rješavanja ništetnih odredbi u Ugovorima o kreditu s valutom u CHF, a koja je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita i daljnjih upozorenja o rizicima fluktuacije tečaja CHF same mijenjale visinu tečaja, kao što nije riješeno ni pitanje preplate u cijelosti te zaključuje da konverzija nije od nikakvog utjecaja na pravo tužitelja na potpunu restituciju budući da se konverzija onako kako je uređena ZID ZPK/15 odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz Ugovora o kreditu i nijedna odredba tog Zakona ne širi primjenu konverzije na izvan ugovorne odnose stranaka kao što su restitucijski zahtjevi temeljem ništetnih ugovornih odredbi, a osim toga tužitelj se ni jednom odredbom Dodatka ne odriče zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi.

8.1. Nastavno, a polazeći od svrhe proglašenja ugovorne odredbe nepoštenom te posljedično ništetnom, da potrošač stekne pravo na punu restituciju zbog neosnovano isplaćenih iznosa, prvostupanjski sud je provedenim dokazom vještačenjem po ovlaštenom sudskom vještaku Dariu Dumančiću utvrdio da je tužitelj prema početnom otplatnom planu i početnom tečaju bio dužan isplatiti tuženici iznos od 172.994,80 kn a da je ukupno isplatio 225.035,43 kn ili 52.040,63 kn više odnosno 6.906,98 EUR od čega na ime promjenjive kamate 1.802,19 EUR pa uvažavajući činjenicu da je konverzijom utvrđena preplata u iznosu od 3.041,24 EUR zaključuje da unatoč provedenoj konverziji sukladno ZID ZPK/15 i nadalje postoji značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer tuženica nije u cijelosti priznala iznos preplate tužitelja koji je nastao po višem tečaju. Kako se novčani iznos preplate od 1.802,19 EUR odnosi na ništetnu odredbu Ugovora o kreditu u CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi za koji je nastupila zastara, prvostupanjski sud primjenom članka 323. ZOO/05 u vezi članka 1111. i članka 1115. ZOO obvezuje tuženicu da tužitelju s osnova ništetne odredbe o valuti obveze u CHF isplati iznos od 5.104,79 EUR za koju tražbinu nije nastupila zastara i to sa zateznom kamatom od 30. rujna 2015. ocijenivši da je tuženica nepoštena stjecateljica u smislu članka 1115. ZOO.

9. U žalbi tuženica ističe da izreka u pobijanom dijelu ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, a osobito jer je nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima presude te nema razloga o odlučnim činjenicama i o odlučnim činjenicama postoji proturječnost o onome što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Ukazuje da se protivila bilo kakvom povećanju tužbe ili tužbenog zahtjeva te je prigovorila zastari na iznose koji su utuženi podneskom dana 27. studenog 2024. na ročištu na kojem tužitelj usklađuje tužbeni zahtjev. Tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje na način da odlučne činjenice nije utvrdio odnosno pogrešno ih je utvrdio i na tome bazirao odluku u pobijanom dijelu te nije primijenio odredbe materijalnog prava koje je trebao primijeniti dok neke odredbe nije pravilno primijenio u odnosu na pobijani dio. Daljnjim sadržajem žalbe obrazlaže žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava pri tome pobijajući stajalište prvostupanjskog suda da tužitelj konverzijom nije restituiran ocjenjujući takvo stajalište netočnim i protivnim ZID ZPK/15. Pri tome se poziva na razloge Vlade Republike Hrvatske za donošenje tog Zakona iz rujna 2015. tvrdeći da je zakonodavac donošenjem tog Zakona ostvario načelo ekonomske jednakosti, pravičnosti i pravednog obeštećenja na koji način je postignuta i ekonomska ravnoteža. Smatra i da prvostupanjski sud prilikom donošenja odluke zanemaruje odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019 i da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje stoga što nisu uzeti u obzir efekti konverzije.

10. Prema članku 365. stavku 2. ZPP drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ovoga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

11. Ispitivanjem prvostupanjske presude u pobijanom dijelu i stanje spisa koje prethodilo donošenju iste primjenom članka 365. stavka 2. ZPP utvrđeno je da u prvostupanjskom postupku nije ostvarena ni jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP jer protivno navodima žalbe izreka pobijane presude u pobijanom dijelu nije nerazumljiva niti proturječna sama sebi i razlozima presude te je prvostupanjski sud iznio neproturječne razloge o odlučnim činjenicama na kojima je temeljio odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti odredbe točke 7. 2. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valuta obveze vraćanja kredita vezana uz CHF te djelomičnoj osnovanosti zahtjeva tužitelja za isplatu. Prvostupanjska presude nema nikakvih nedostataka radi kojih se ne bi mogla ispitati pa niti u odnosu na preinaku tužbe u vezi koje je prvostupanjski sud u točki 26.1. obrazloženja iznio razloge, doduše pogrešne.

11.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 190. stavka 3. ZPP. Naime prema toj odredbi nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. U konkretnom slučaju tužitelj je preinačio tužbu povećanjem tužbenog zahtjeva s iznosa od 5.178,60 EUR na iznos od 6.906,98 EUR na ročištu održanom dana 27. studenog 2024. na kojem ročištu nije bila prisutna tuženica niti njezina uredno pozvana punomoćnica. Stoga žalbeni navodi tuženice da se protivila bilo kakvom povećanju tužbe i tužbenog zahtjeva i da je prigovorila zastari u odnosu na iznose koji su utuženi "podneskom dana 27. studenog 2024. na ročištu na kojem tužitelj usklađuje tužbeni zahtjev" u protivnosti su sa stanjem spisa predmeta, konkretno sadržaju zapisnika s održanog ročišta 27. studenog 2024. na kojem je i zaključenja glavna rasprava. Iako je prvostupanjski sud pobijanom presudom odlučio o preinačenoj tužbi, a da protivno članku 190. stavku 3. ZPP nije rješenjem dopustio preinaku tužbe niti na raspravnom zapisniku niti u pobijanoj presudi, nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP jer takvo postupanje suda prvog stupnja nije bilo, niti je moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude, prvenstveno stoga što je tužitelju dosuđen iznos od 5.104,79 EUR od zatraženih 6.906,98 EUR, a što je manje od 5.178,60 EUR zatraženih u tužbi, dok je za iznos od 1.802,19 EUR sa zateznom kamatom tužbeni zahtjev odbijen.

12. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava u dijelu kojim je usvojen deklaratorni tužbeni zahtjev na koji žalbeni razlog ovaj sud pazi i po službenoj dužnosti. Naime, prvostupanjski je sud pravilnom primjenom članka 502.c ZPP prosudio da je vezan za utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesene povodom tužbe tužitelja Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv osam banaka sa sjedištem u [adresa] pa tako i protiv tuženice kao drugotužene u tom postupku, radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, a izreku koje presude prvostupanjski sud reproducira u točki 7. obrazloženja pobijane presude. Doduše, prvostupanjski se sud iznoseći razloge zbog kojih je utvrdio odredbu Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valuta obveze vraćanja kredita vezana za CHF pogrešno poziva na odluke Europskog suda i na primjenu Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima budući je Ugovor o kreditu sklopljen u rujnu 2006. dakle prije nego što je Republika Hrvatska postala članica Europske unije 1. srpnja 2013. i zbog čega se navedena Direktiva ne primjenjuje na predmetni Ugovor o kreditu.

12.1. Prvostupanjski sud pravilno utvrđuje da tuženica na kojoj je teret dokaza sukladno članku 81. stavku 4. ZZP/03, nije dokazala postojanje okolnosti koje bi isključile pretpostavke za primjenu obvezujućeg učinka presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača u konkretnom slučaju pa tako da je tužitelja u potpunosti informirala o svim mogućim rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF za njegove buduće obveze.

13. Slijedom naprijed iznesenog žalba tuženice u dijelu kojim osporava usvajajući deklaratorni tužbeni zahtjev nije osnovana pa je njezinu žalbu valjalo odbiti i na temelju članka 368. stavka 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu u tom dijelu.

14. Osporavajući usvajajući kondemnatorni tužbeni zahtjev osnovano tuženica, ističe žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava. I po ocjeni ovog suda drugog stupnja, iako je pravilno utvrdio način na koji su sukladno odredbama ZID ZPK/15 stranke Dodatkom Ugovora o kreditu provele konverziju kredita, prvostupanjski sud efekt konverzije nije uzeo u obzir na pravilan način pogrešno zaključujući da konverzija nije od nikakvog utjecaja na pravo tužitelja na potpunu restituciju zbog preplaćenog iznosa od 5.104,79 EUR s osnove ništetne odredbe o valuti obveze u CHF osnovnog Ugovora o kreditu.

.

14.1. Tijekom postupka nije bilo sporno da su stranke Dodatkom Ugovoru o kreditu sklopljenim 16. prosinca 2015. izvršile konverziju kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutom u EUR na način propisan Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 102/15), kao i da je taj Ugovor valjani ugovor o čemu je svoje pravno shvaćanje izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020.

15. Članak 19.b. ZID ZPK/15 sadrži načelo konverzije (da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR).

15.1. Člankom 19.c stavkom 1. ZID ZPK/15 propisan je način izračuna konverzije kredita i to na način da se:

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,

4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate,

5. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR- ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR,

- ako iznos preplate prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vraća potrošaču od strane vjerovnika u roku od 60 dana od datuma prihvata konverzije od strane potrošača,

Iznos preplate iz ove točke preračunava se u kune po tečaju na dan 30. rujna 2015. i na njega vjerovnik nije dužan obračunati kamatu niti tečajnu razliku, već njih snosi potrošač.

6. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka manji od ukupnog iznosa obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka, namiri vjerovniku od strane potrošača sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača, a obveze po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR nastave ispunjavati od strane potrošača, 7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. ovoga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. ovoga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. ovoga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. ovoga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača,

8. učinak konverzije utvrdi kao razlika:

- stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d ovoga Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz članka 11.d ovoga Zakona i

- iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. ovoga stavka.

Stavkom 2. tog članka određeno je da se stavak 1. ovoga članka na odgovarajući način primjenjuje se i na izračun obveze vraćanja primljenog nastale zbog prestanka ugovora o kreditu pri čemu se konverzija provodi na dan 30. rujna 2015. odnosno na dan prestanka ugovora o kreditu.

Daljnjim odredbama ZID ZPK/15 propisano je što sve mora sadržavati izračun konverzije radi informiranja potrošača i učinci konverzije za vjerovnika i za potrošača.

16. Stranke su Dodatkom Ugovora o kreditu koji je sadržavao ništetnu odredbu o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF, izvršile konverziju kredita u cijelosti u skladu s odredbom članka 19.c ZPK-a na način da su svi iznosi plaćeni na ime otplate Ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF tijekom otplate kredita do dana obračuna konverzije (30. rujna 2015.), osim onih koji su eventualno plaćeni na ime zateznih kamata zbog zakašnjenja tužitelja, iskorišteni u njegovu korist i to za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu, sada kredita s valutom obveze u EUR prema srednjem tečaju tuženice na dan isplate kredita i vraćanja kredita po istom srednjem tečaju tuženice na dan plaćanja anuiteta uz primjenu kamatne stope koju je tuženica obračunavala u razdoblju otplate kredita do 30. rujna 2015. za stambene kredite kakav je odobren tužitelju. Drugim riječima, u obračun konverzije uzeti su svi kunski iznosi plaćeni u svrhu otplate kredita (s valutom obveze u CHF), pa tako i iznosi koji su plaćeni na ime ništetne ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF. Na taj je način utvrđen iznos ostatka neplaćene glavnice na dan 30. rujna 2015. u iznosu od 24.096,68 EUR i pretplata u iznosu od 2.916,27 EUR za koji je iznos tuženica umanjila svoje potraživanje prema tužitelju u razdoblju od siječnja 2016. do prosinca 2017. (25 rata) na način da je tužitelj u tom razdoblju plaćao samo 50% dospjelog anuiteta u valutnoj klauzuli EUR utvrđenog novim otplatnim planom koji je na dan sklapanja dodatka iznosio 242,62 EUR.

17. U tom smislu, iako ZID ZPK/2015 ne propisuje ništetnost spornih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu pa stoga niti način restitucije potrošača, u pravnoj situaciji kad su isplate koje je tužitelj učinio na ime nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF (i eventualno na ime nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope) koje su bile sadržane u Ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 22. rujna 2006., na temelju među strankama sklopljenog valjanog Dodatka tom Ugovoru iskorištene za ispunjenje njegove obveze prema tom Dodatku, a utvrđena preplata iskorištena za ispunjenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR, ne može se zaključiti da Dodatak ugovoru o kreditu nema restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF (i eventualno o jednostranoj izmjeni kamatne stope) koje su bile sadržane u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 22. rujna 2006. bez obzira na to što ZID ZPK/2015 ne predviđa da se iznosi koji su plaćeni na temelju ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF (i o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate) iz Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 22. rujna 2006. vraćaju tužitelju, nego da se iskorištavaju u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom ugovoru o kreditu.

18. Iz naprijed navedenih razloga, a po prosudbi ovog suda, tužitelju ne pripada zahtijevani novčani iznosi s osnove ništetne odredbi Ugovora o kreditu o valuti obveze u CHF jer u imovini tuženice više nema iznosa od 5.104,79 EUR bez pravne osnove koji bi trebala vratiti primjenom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje u tekstu: ZOO u vezi članka 323. stavka 1. ZOO s zateznom kamatom od 30. rujna 2015. na temelju članka 1115. ZOO jer je taj iznos u cijelosti iskorišten za namirenje obveza tužitelja iz pravno valjanog Dodatka Ugovora o kreditu kako onih dospjelih do 30. rujna 2015. tako i onih budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR koji su dospjeli nakon sklapanja Dodatka, a kako je to i ugovoreno u članku 5. Dodatka Ugovoru o kreditu koji je odraz prisilne odredbe članka 19.c stavka 5. ZPK/15. Na taj je način provedenom konverzijom ostvarena i posljedica ništetnosti sporne odredbe Ugovora o kreditu propisana člankom 323. stavkom 1. ZOO jer u imovini tuženice više nema imovine tužitelja koju je stekla na temelju ništetne odredbe i koju bi na temelju te zakonske odredbe trebala vratiti tužitelju.

19. Slijedom svega navedenog, a s obzirom na to da je u odluci o isplati iz točke II izreke pobijane presude pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz članka 1111. ZOO u vezi sa člankom 323. stavka 1. istog Zakona i u svezi sa člankom 19.c ZID ZPK/15, te da ostali žalbeni navodi tuženice nisu od odlučnog značaja zbog čega nisu ocijenjeni (članak 375. stavak 1. ZPP), valjalo je prihvatiti žalbu tuženice i na temelju članka 373. točke 3. ZPP u tom je dijelu preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev za isplatu.

20. Obzirom na način na koji je odlučeno povodom žalbe tuženice valjalo je na temelju članka 166. stavkom 2. ZPP odlučiti o troškovima postupka.

20.1. Odluka ovog suda o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavku 4. ZPP. Naime, imajući u vidu tužiteljev uspjeh s prihvaćenim zahtjevom za utvrđenje i tuženičin uspjeh u vezi s odbijenim zahtjevima za isplatu po ocjeni ovog suda okolnosti su koje opravdavaju odluku da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Iz istog razloga je odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Varaždinu 11. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer