Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Stalna služba u Glini

Trg bana Josipa Jelačića 5

44400 Glina

Poslovni broj: P-425/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sisku, Stalna služba u Glini, po sucu Zoranu Pleše, u pravnoj stvari tužitelja KA, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Damiru Karajiću, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Hasan Karajić i Damir Karajić, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB 52508873833, [adresa], zastupana po punomoćniku Miroslavu Plašćaru, odvjetniku u Žurić i partneri, odvjetničkom društvu d.o.o., radi utvrđenja ništetnosti ugovorne obveze, nakon održane i zaključene glavne rasprave 13. svibnja 2025., u prisutnosti tužitelja i njegovog punomoćnika te punomoćnika tuženika, temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. -dalje ZPP), dana 11. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Usvaja se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba sadržana u članku III. Ugovora o kreditu broj: 6329011458 od 07.11.2008. godine sklopljenog između tužitelja KA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika OTP banka d.d., [adresa], OIB: 52508873833 u dijelu koji glasi:

"Od iznosa kredita Kreditor će ustegnuti jednokratne naknade i druge troškove u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge koje obavlja Kreditor.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1178,10 eura (tisućustosedamdesetosameuradesetcenta), zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 11. lipnja 2025. kao dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 15 dana."

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi stranke, i to tužiteljica kao korisnik kredita te Banco Popolare Croatia d.d., kao kreditor, su sklopile Ugovor o kreditu, broj: 6329011458 od 07.11.2008. Banco Popolare Croatia d.d. se pripaja tuženiku OTP banka Hrvatska dioničko društvo, sa sjedištem u [adresa], koje je upisano u sudski registar Trgovačkog suda u Zadru, s MBS: 060000531, OIB: 52508873833, temeljem Ugovora o pripajanju društva od 28.08.2014. godine i Odluke Glavne Skupštine društva od 03.10.2014. godine. Kreditor je korisniku kredita odobrio nenamjenski kredit. Točkom III. Ugovora, ugovara se ulazna naknada kredita: "Od iznosa kredita Kreditor će ustegnuti jednokratne naknade i druge troškove u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge koje obavlja Kreditor." Iz otplatnog plana po kreditnoj partiji vidljivo je da je Kreditor naplatio ulaznu naknadu na dan sklapanja kredita 7.11.2008. i to -Naknada za obradu kreditnog zahtjeva. Tužitelj nije mogao pojedinačno pregovarati o iznosu ulazne naknade kredita, niti mu je objašnjeno zašto je ugovoren iznos naknade upravo u postotku naknade koji je naveden u ugovoru. Uvjet uzimanja kredita bio je plaćanje ulazne naknade po principu "uzmi ili ostavi". Saslušanje tužitelja na okolnost pojedinačnog pregovaranja o ulaznoj naknadi kredita.

3. Otplatni plan po kreditnoj partiji 6329011458. Pravna osnova Ovom tužbom tužitelj potražuje utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi opisanoj u točki I. tužbe. U članku 1021. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br.35/05, 41/08, dalje: ZOO), propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Dakle, tom odredbom definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate, iz čega je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a što znači da je tuženik u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021. ZOO-a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, a zbog čega je navedena odredba ništetna. Ulazna naknada opisana pod točkom I. tužbe je od tuženika unaprijed formulirana odredba ugovora o kojoj potrošač ne može pojedinačno pregovarati i na čiji sadržaj potrošač nema utjecaja. Prema članku 295. ZOO opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. Odredbom članka 96. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07: Dalje ZZP) propisuje se: (1) Ugovorna odredba o kojoj senije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. (3) Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Temeljem članka 102. stavak 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Presudom Suda EU u spojenim predmetima C-224/19i C-259/19 povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 da li odredba o "naknadi za obradu kredita" kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti, sud Europske unije presudom u spojenim predmetima C-224/19 (CY protiv Caixabank SA) i C-259/19 (LG, PK protiv Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA) zaključuje: "da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Zbog toga je predložio da sud nakon provedenog postupka donese presudu na način kako je to pobliže navedeno u izreci presude.

2. U svom odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, osporavajući osnov i visinu tužbenog zahtjeva ističući prigovor zastare. Odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita te je ulazna naknada izražena u točno naznačenom postotku na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom. Da bi se ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom potrebno je da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba nejasna, teško razumljiva i teško uočljiva i da je suprotna načelu savjesnosti i poštenja i stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Člankom 6. Ugovora jasno je propisano da se tužitelj tuženiku obvezuje platiti naknadu za administraciju i obradu kredita, a iznos naknade je izražen u postotku od 1% od iznosa kredita. O naknadi se je pregovaralo s obzirom da su ugovorne strane ugovorile primjenu Tarife te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Odredbe o naknadi su sastavni dio Ugovora i u njemu su izričito navedene te su iste jasne, uočljive i lako razumljive, a tužitelj ničim nije dokazao da se o Odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo. Pored toga, tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva, kao ni njegovu visinu. Tužitelj je parnični postupak pokrenuo 13. travnja 2022., a u koliko bi se postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete primjenjuje se zastarni rok iz članka 213. iz Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godina od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Iako tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu da je Ugovor sklopljen 18. svibnja 2006. na iznos od 16.300,00 CHF i subjektivni i objektivni rok za isplaćene naknade je protekao. Ako bi se postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz članka 226. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. U koliko bi se radilo o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu od 7. studenog 2008. godine u Otplatni plan po kreditnoj partiji broj 6329011458 od 7. studenog 2008. godine te je saslušao tužitelja kao stranku u svrhu dokazivanja.

4. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 6329011458 od 7. studenog 2008. godine vidljivo je da su Banco Popolare Cratia d.d. kao kreditor i KA kao korisnik kredita zaključili ugovor o kreditu na iznos od 13983,07 eura u kunskoj protuvrijednosti, a kredit se odobrava na razdoblje od 120 mjeseci. Kamatna stopa iznosi 13,00% i promjenjiva je tijekom trajanja kredita, a kredit se otplaćuje u 120 jednakih mjesečnih anuiteta koji dospijevaju svakog posljednjeg dana u mjesecu dok visina svakog anuiteta iznosi 208,78 eura u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize kreditora za EUR u odnosu na kunu na dan dospijeća. Točkom III. Ugovora propisano je da će od iznosa kredita kreditor ustegnuti jednokratne naknade i druge troškove u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge koje obavlja kreditor.

5. Uvidom u Otplatni plan po kreditnoj partiji broj 6329011458 od 7. studenog 2008. godine proizlazi da je predmetna naknada obračunata i naplaćena od tužitelja.

6. Saslušan kao stranka tužitelj je naveo da je krajem 2007. sa suprugom i dvoje djece dobio stan u [adresa] radi stambenog zbrinjavanja te je 2008. zaključio Ugovor o kreditu u eurima. Banka mu je nudila kredit samo u eurima, a radilo se o nenamjenskom gotovinskom kreditu sa rokom otplate od 10 godina. Kredit je otplatio u predviđenom roku od 10 godina, a u banci mu je rečeno da postoje troškovi obrade kredita u iznosu od 3%, ali u Ugovoru nije naveden iznos postotka već samo troškovi obrade. Osobni bankar mu je rekao da mora platiti 3% obrade kredita kako bi mogao dobiti kredit i da su takva pravila banke. Od prijatelja i putem medija saznao je da mu tuženik ovo nije smio naplatiti, radi čega je zaštitu svojih prava odlučio ostvarivati sudskim putem. Sebe smatra potrošačem jer je potrošio dobiveni iznos. Banka je naplatila iznos od 3000,00 kuna na ime naknade za obradu kredita. Ugovor o radu je pročitao, a mislio je da je to nekakav trošak banke koji će oni njemu dati.

7. Sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. -dalje ZPP) koje će činjenice uzeti kao dokazane, odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

8. Na temelju provedenog dokaznog postupka i utvrđenog činjeničnog stanja, ovaj sud je došao do zaključka da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan. Ovo proizlazi nakon ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza u njihovoj međusobnoj povezanosti.

9. Tužitelj tužbom traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe. Što se tiče tuženikovog osporavanja tužitelju svojstva potrošača, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu iznad svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti temeljem članka 3. točka 9. te članka 15. stavka 5. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/2014.). Iz cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, Ugovora o kreditu te iskaza tužitelja nedvojbeno proizlazi da je tužitelj sklopio u svojstvu potrošača ugovor o kreditu. Iz Ugovora je vidljivo da je tužitelj fizička osoba te se ne navodi nikakva njegova poslovna djelatnost ili slobodno zanimanje, a u Ugovoru je navedena i namjena kredita, tužitelj je nenamjenski potrošio sredstva dobivena kreditom. Prema tome, ne stoji tvrdnja tuženika da tužitelj nije dokazao svojstvo potrošača. Odredbom članka 49. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a posljedica takve nepoštene odredbe je ništetnost ugovora. Tijekom postupka nadalje je utvrđeno da je tužitelj 7. studenog 2008. sklopio ugovor o kreditu, a isti je otplatio za predviđenih 10 godina te je tužitelj platio 3% obrade kredita, kako bi mogao dobiti kredit. Tužitelj nije mogao pregovarati o iznosu naknade kredita, a nije mu objašnjeno zašto je ugovoren iznos naknade u navedenom postotku. Kao što je i sam tužitelj naveo u svom iskazu, rečeno mu je da mora izvršiti uplatu u iznosu od 3% za nenamjenski kredit, ali mu nije objašnjen razlog zašto je naveden ugovoren iznos naknade baš u postotku od 3%. Prema tome, iz svega navedenog proizlazi da tužitelj nije mogao pregovarati o iznosu naknade kredita, radi čega je ništetna odredba sadržana u članku 1. Ugovora o kreditu. Također iz otplatnog plana po kreditnoj partiji vidljivo je da je predmetna naknada obračunata i naplaćena od tužitelja, pa iz toga proizlazi da tužitelj ima pravni interes utvrditi predmetnu naknadu za obradu kredita ništetnom.

10. Također se prigovor zastare tuženika u ovom predmetu ukazuje neosnovanim, imajući u vidu i sudsku praksu sudova. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke, kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući ovo u vidu prigovor zastare tuženika nije osnovan.

11. U smislu odredbe članka 154. ZPP-a, stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinu umješaču nadoknaditi troškove. Tužitelju pripadaju troškovi na ime sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura, koliko iznose i troškovi sastava podneska od 29. siječnja 2025. i zastupanja na ročištima od 15. travnja 2025. i 13. svibnja 2025., što zajedno sa troškovima objave presude u iznosu od 100,00 eura, troškovima PDV-a i sudskih pristojbi na tužbu i presudu u iznosu od 53,10 eura, daje ukupan iznos od 1178,10 eura.

12. Iz naprijed navedenih razloga odlučeno je kao u izreci presude.

U Glini 11. lipnja 2025.

Sudac

Zoran Pleše

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda pismeno, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana objave ove presude, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

Dostavna naredba:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku