REPUBLIKA HRVATSKA P-3342/19-41 OPĆINSKI SUD U SPLITU
Split
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Splitu po sutkinji mr. sc. Zrinki Tironi kao sucu pojedincu u
pravnoj stvari tužitelja M. R., iz P., P. S. O.:
…, koja je zastupana po punomoćniku S. V., odvjetniku u
S., protiv tuženika P. banka Z. d.d., Z., O.:
…, koja je zastupana po punomoćnici M. Č., odvjetnici u S.,
radi utvrđenja i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene u
nazočnosti tužitelja, zamjenika punomoćnika tužitelja M. B., odvjetničke
vježbenice kod S. V., odvjetnika u S., i zamjenice punomoćnika
tuženika I. R., odvjetničke vježbenice u O. L. & Č. u S.,
odvjetnika u S. te proglašenja presude od 24. kolovoza 2023.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj … od
22. ožujka 2006., i to članak 4. u dijelu kojim je određeno da je kamatna stopa
promjenjiva.
II. Nalaže se tuženoj, u roku 15 dana, isplati tužiteljici ukupan iznos od 4.608,47 eur / 34.722,56 kn1 sa zakonskim zateznim kamatama,
i to po stopi od 15% godišnje od 31. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2007., po
stopi od 14% godišnje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12%
godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do 31.
prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne
kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana
nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi
tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi
koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska
1 Fiksni tečaj konverzije 7,53450
središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je
obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena,
a koje zakonske zatezne kamate teku kako slijedi:
na iznos u eur na iznos u kn od do
46,05 346,98 31.8.07. isplate
45,04 339,36 30.9.07. isplate
44,76 337,27 31.10.07. isplate
45,16 340,27 30.11.07. isplate
44,61 336,14 31.12.07. isplate
45,16 340,25 31.1.08. isplate
79,35 597,85 29.2.08. isplate
80,31 605,12 31.3.08. isplate
77,67 585,17 30.4.08. isplate
76,78 578,51 31.5.08. isplate
77,10 580,91 30.6.08. isplate
75,27 567,09 31.7.08. isplate
74,94 564,64 31.8.08. isplate
75,36 567,8 30.9.08. isplate
81,87 616,88 31.10.08. isplate
76,76 578,36 30.11.08. isplate
81,25 612,17 31.12.08. isplate
81,53 614,28 31.1.09. isplate
81,37 613,07 28.2.09. isplate
79,85 601,64 31.3.09. isplate
79,52 599,16 30.4.09. isplate
77,71 585,51 31.5.09. isplate
76,10 573,38 30.6.09. isplate
75,85 571,52 31.7.09. isplate
75,99 572,55 31.8.09. isplate
75,41 568,15 30.9.09. isplate
74,30 559,79 31.10.09. isplate
74,38 560,42 30.11.09. isplate
77,68 585,35 31.12.09. isplate
79,02 595,41 31.1.10. isplate
71,06 535,42 28.2.10. isplate
80,40 605,77 31.3.10. isplate
77,44 583,48 30.4.10. isplate
80,81 608,86 31.5.10. isplate
83,25 627,26 30.6.10. isplate
84,91 639,77 31.7.10. isplate
87,92 662,43 31.8.10. isplate
84,15 634,01 30.9.10. isplate
83,31 627,68 31.10.10. isplate
69,83 526,11 30.11.10. isplate
73,05 550,43 31.12.10. isplate
69,77 525,68 31.1.11. isplate
70,07 527,98 28.2.11. isplate
68,16 513,54 31.3.11. isplate
67,70 510,1 30.4.11. isplate
59,83 450,78 31.5.11. isplate
59,50 448,29 30.6.11. isplate
62,33 469,61 31.7.11. isplate
47,93 361,15 31.8.11. isplate
45,99 346,5 30.9.11. isplate
45,30 341,35 31.10.11. isplate
44,67 336,55 30.11.11. isplate
44,77 337,31 31.12.11. isplate
44,89 338,2 31.1.12. isplate
44,40 334,53 29.2.12. isplate
43,45 327,37 31.3.12. isplate
43,12 324,86 30.4.12. isplate
42,76 322,15 31.5.12. isplate
41,92 315,83 30.6.12. isplate
41,46 312,39 31.7.12. isplate
40,73 306,91 31.8.12. isplate
39,77 299,66 30.9.12. isplate
39,63 298,61 31.10.12. isplate
39,29 296,04 30.11.12. isplate
38,63 291,05 31.12.12. isplate
37,17 280,05 31.1.13. isplate
37,33 281,27 28.2.13. isplate
36,77 277,04 31.3.13. isplate
35,88 270,31 30.4.13. isplate
34,51 259,98 31.5.13. isplate
33,90 255,41 30.6.13. isplate
33,47 252,15 31.7.13. isplate
33,16 249,84 31.8.13. isplate
33,00 248,61 30.9.13. isplate
32,14 242,18 31.10.13. isplate
31,64 238,38 30.11.13. isplate
31,15 234,68 31.12.13. isplate
r i j e š i o j e
I. Tuženikov prigovor prijeboja se odbacuje.
II. Dužan je tuženik u roku 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od
ili 2.374,94 eur / 17.894,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od
presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem
kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje
glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg
polugodišta za tri postotnih poena.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je 11. lipnja 2019. podnijela tužbu protiv tužene, radi isplate. U
tužbi se navodi da su tužiteljica i tužena 22. ožujka 2006. sklopile ugovor o kreditu br.
…. Navedenim ugovorom da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u
skladu s odlukom kreditora. Tijekom otplate kredita tuženik da je jednostranim
odlukama mijenjao kamatnu stopu zbog čega da je tužitelj pretplatio ugovorene
iznose i to po osnovi razlike kamata. Navedene odredbe o kamatnoj stopi da su
nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj se pozvao na odluke o zaštiti kolektivnih
interesa Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog
trgovačkog sud RH Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.
Podneskom od 8. lipnja 2022. tužitelj je konačno uredio tužbeni zahtjev
sukladno provedenom vještačenju. Tužbenim zahtjevom tužitelj traži utvrđenje
ništetnosti nepoštene odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i isplatu
više plaćenih iznosa po osnovi razlike kamata zbog jednostrane promjene kamatne
stope, sve na način kako je to specificirano u izreci presude.
2. U odgovoru na tužbu tužena je osporila tužbu i tužbeni zahtjev navodeći da
se u konkretnom slučaju ne radi o nepoštenim ugovornim odredbama. Istakla je
prigovor zastare, te je osporila i visinu tužbenog zahtjeva. Ujedno je istakla da se na
predmetni slučaj ne primjenjuju u tužbi navedene presude o kolektivnoj zaštiti
potrošača slijedom čega je osporila aktivnu i pasivnu legitimaciju. Nadalje je
prigovorila da tužiteljica nema svojstvo potrošaća.
3. Prigovor preinake tužbenog zahtjeva neosnovan je u cijelosti jer tužiteljica i
nakon podneska od 8. lipnja 2022. postavlja isti tužbeni zahtjev. Razlika između
prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva i konačno uređenog tužbenog zahtjeva je 3
lipe.
4. U postupku su izvedeni dokazi čitanjem ugovora o kreditu br. …
od 22. ožujka 2006., oplatnog plana planiranog i stvarnog, knjigovodstvene kartice,
ostale platne dokumentacije, čitanjem pisanog nalaza i mišljenja vještaka za
knjigovodstvo i financije M. T. od 22. prosinca 2020., pisanog očitovanja
vještaka i usmenim vještačenjem po vještakinji T. te saslušanjem tužiteljice i
čitanjem izvadaka iz obrtnog registra i izvatka iz sudskog registra.
5. Tužbeni zahtjev je osnovan.
6. Za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva potrebno je raspraviti sve činjenice odlučne za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva.
7. Sukladno čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1., čl. 221.a i čl. 220. st. 2. Zakona o
parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05,
02/07, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19; dalje ZPP), u svezi s odredbom čl.
117. st. 1. ZID ZPP (Narodne novine 80/22, 114/22), prema kojima je u našem
pravnom sustavu dominantno raspravno načelo u odnosu na prikupljanje činjenične
osnove spora, te prikupljanje i izvođenje dokaza, a teret inicijative za prikupljanje
dokaza je na strankama, dok sud nema inkvizitornih ovlaštenja, u postupku su
izvedeni predloženi dokazi te su utvrđene slijedeće činjenice.
8. Čitanjem ugovora o kreditu br. … od 22. ožujka 2006., oplatnog
plana planiranog i stvarnog, knjigovodstvene kartice, ostale platne dokumentacije,
čitanjem pisanog nalaza i mišljenja vještaka za knjigovodstvo i financije M.
T. od 22. prosinca 2020., pisanog očitovanja vještaka i usmenim vještačenjem
po vještakinji T., sud je utvrdio:
- da su tužiteljica i tužena 22. ožujka 2006. sklopili ugovor o kreditu br.
… na iznos od 102.285,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem
tečaju tuženika na dan korištenja kredita, što proizlazi iz priloženog ugovora,
- da je u čl. 4. tog ugovora ugovorena kamatna stopa u visini od 4,75%
godišnje, promjenjivo u skladu s odlukom kreditora,
- da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti u 31. prosinca 2013., što proizlazi iz priloženog stvarnog otplatnog plana i provedenog vještačenja,
- da je tijekom trajanja kredita kamatna stopa više puta mijenjana u rasponu od 4,75% do 6,50%,
- da je zbog opisane jednostrane i netransparentne promjene ugovorne
kamatne stope, posljedično mijenjan svaki iznos anuiteta te da konačna ukupna
razlika novčane tražbine na ime stjecanja bez osnove, odnosno restitucije, u ovom
predmetu iznosi upravo 34.722,56 kn, za anuitete 16.-92., koje tužitelj potražuje
tužbenim zahtjevom,
- da je u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012
od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-
7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-
249/14 od 9. travnja 2015. pravomoćno utvrđeno da je kamatne stope tužena koja je
u tom postupku bila tuženik pod 4. mijenjao bez ugovorenih parametara
jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj
promjeni nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa
i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost,
odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe,
- da je ustavna tužba u odnosu na navedene presude u dijelu koji se odnosi na
odredbu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i tuženu odbijena odlukom
Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-2521/2015,U-III-2536/2015, U-III-
2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od
13. prosinca 2016.,
- da je individualnu tužbu tužiteljica u ovom predmetu podnijela 11. lipnja 2019.,
- da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena 4. travnja 2012.,
a da je drugostupanjska presuda u pogledu ništetne odredbe o jednostrano
promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13. lipnja 2014., dok je
drugostupanjska presuda o ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna
14. lipnja 2018.
9. Dakle, iz navedenih utvrđenja jasno proizlazi da se u konkretnom slučaju
radi o kreditu kao potrošačkom ugovoru. Stoga je u nastavku potrebno, kao
prethodno pitanje, raspraviti je li odredba čl. 4. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu
u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom kreditora ništetna ili ne.
Međutim, s obzirom na istaknuti prigovor zastare najprije je potrebno odlučiti o
osnovanosti tog prigovora. Naime, prigovor zastare je materijalnopravni prigovor
osnovanost kojeg ima za posljedicu odbijanje tužbenog zahtjeva.
10. U konkretnom slučaju radi se o zahtjevu za isplatom stečenog bez osnove
tj. zahtjevu za isplatom preplaćenog po osnovu ništetnih odredbi.
Zahtjev za utvrđenjem ništenosti je zahtjev koji nikada ne zastarijeva. Stoga se
takav tužbeni zahtjev uvijek može postaviti.
Zahtjev za isplatom preplaćenog iznosa po osnovu ništetnih odredbi je zahtjev
za isplatom stečenog bez osnove, a koji zahtjev zastarijeva u općem zastarnom roku
od pet godina (čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08,
125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22; dalje ZOO, u svezi s čl. 1111. ZOO-a).
Stoga je u nastavku potrebno raspraviti od kada počinje teći opći zastarni rok
od pet godina.
Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje: VSRH) u odluci Rev 2245/17-
2 od 20. ožujka 2018. (odluka dostupna na službenoj internet stranici Vrhovnog suda
RH www.vsrh.hr) dao je odgovor na postavljeno revizijsko pitanje može li tužba za
zaštitu kolektivnih interesa i prava predstavljati radnju vjerovnika podnesenu protiv
tuženika koja ima učinke prekida zastare glede svake individualne tražbine vezane
uz razliku između prvotno ugovorene kamate i kamate koja se kasnije mijenjala
jednostranom odlukom tuženika.
Prema stajalištu VSRH-a, izraženom u navedenoj odluci, pokretanjem
parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida
zastare na temelju članka 388. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva
počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u
povodu te tužbe.
Datum podnošenja kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'' bio je 4. travnja
2012., a što je razvidno iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4.
srpnja 2013. koja je dostupna na službenoj Internet stranici Trgovačkog suda u
Zagrebu.
Odredbom čl. 392. st. 1. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastarijevanje
počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom
određeni rok za zastaru.
Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 u povodu
kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'' postala je pravomoćna 13. lipnja 2014.
U konkretnom slučaju predmetna individualna tužba podnesena je 11. lipnja
2019., dakle unutar zastarnog roka od 5 godina, početak kojeg je potrebno računati
od 13. lipnja 2014.
Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 u
povodu kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'' postala je pravomoćna 14. lipnja
2018. Stoga zastara prava potraživanja prema pojedinačnim tužbama za više
plaćenu razliku zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nastupa protekom 5 godina
od pravomoćnosti odluke Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., dakle 14. lipnja 2023.
Međutim, ovom tužbom ne traži se isplata više plaćenog po osnovu valutne
klauzule CHF.
Za istaknuti je i to da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na svojoj Internet
stranici (http://www.vsrh.hr) objavio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka
zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih
odredbi u CHF koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH Su-
IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. koje glasi:
„Povodom dvojbi i nedoumica koje se učestalo pojavljuju u praksi, na sjednici
Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. godine izraženo je mišljenje o potrebi
dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2
od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-
47/2020-2 od 30. siječnja 2020., koje glasi: „Ako je ništetnost ustanovljena, kao u
ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok,
sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske
odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača,
neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih
odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u
svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni
pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite."
Slijedom svega navedenog istaknuti prigovor zastare je neosnovan.
11. Za istaknuti je i to da se u konkretnom slučaju ne radi o zahtjevu za
naknadom štete za koju je zastara podnošenja zahtjeva tri godine, za navesti je da
su takvi navodi neargumentirani, paušalni i usmjereni na odugovlačenje postupka.
Naime, zahtjev za povratom plaćenog po osnovu ništetnog ugovora ili
ugovorne odredbe tipičan je slučaj stjecanja bez osnove s obzirom na osnovu koja se
nije ostvarila ili je kasnije otpala (Odredba čl. 1111. ZOO-a koja propisuje da kad dio
imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz
nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu. Ako
vraćanje imovine nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. Pod
prijelazom imovine podrazumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza
vraćanja imovine odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s
obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala).
Za istaknuti je i osnovnu razliku između naknade štete i stjecanja bez osnove,
a to je da činidba temeljem koje je došlo do promjene u imovini ne može biti štetna
radnja. Naime, protupravnost je konstitutivni element građanskog delikta i
pretpostavka odgovornosti za štetu, pa će njezina prisutnost u činjeničnom stanju
redovito značiti da se radi o odnosu odgovornosti za štetu, a ne stjecanju bez
osnove. Jer, dok je kod odgovornosti za štetu bitno utvrditi uništenje ili oštećenje
imovine i tko je za to odgovoran, kod stjecanja bez osnove bitno je da je došlo do
stjecanja neke imovinske koristi koja se ne može opravdati pravno priznatom
osnovom, a krivnja i protupravnost su irelevantni.
12. U odnosu na pozivanje tužitelja na presude Trgovačkog suda u Zagrebu
P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-
7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a time i na odluku VSRH Rev 2245/17-2 od 20. ožujka
2018. za navesti je slijedeće.
Odredbom čl. 502.c. ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u
posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom
će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su
određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi
zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U
tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih
pozvati.
U navedenoj odredbi čl. 502.c ZPP-a riječ je o specifičnom proširenju
subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu
kolektivnih interesa i prava – samo ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni i
samo u korist fizičkih i pravnih osoba čije interese i prava tužitelj (posredno, tražeći
apstraktnu pravnu zaštitu) štiti. Proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti ovisilo
bi, dakle, o tome je li presuda povoljna ili nepovoljna za tuženika (secundum eventum
litis). Pojedine fizičke i pravne osobe moći će se pozivati u svojim parnicama u prvom
redu na utvrđenja da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem
tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba
koje je tužitelj ovlašten štititi, dakle na odluke kojima će biti prihvaćen zahtjev za
utvrđenje povrede ili ugrožavanja; one će se moći pozivati i na presude kojima će biti
prihvaćeni zahtjevi za izricanje odgovarajućih zabrana odnosno naloga na pozitivne
činidbe – onda kad bi se te zabrane ili nalozi sadržajno podudarali s onim što bi oni
htjeli zaštititi.
Nadalje, kad se u Zakonu govori o "naknadi štete", misli se na kompenzacijski
zahtjev koji postavlja potrošač prema trgovcu, u ovom slučaju klijent prema banci. Taj
kompenzacijski zahtjev obuhvaća sve oblike kompenzacije, ne samo štetu u uskom
smislu riječi. Naime, u potrošačko-pravnoj terminologiji povrijeđeni potrošač redovito
ima prema trgovcu neki odštetni zahtjev u užem smislu te riječi. Međutim,
nezamislivo je da bi sud u konkretnoj parnici bio vezan utvrđenjem iz "kolektivne
presude" u dijelu naknade štete, a kad se traži vraćanje preplaćenoga da bi vrijedilo
drugo pravno shvaćanje, o istom pitanju. Stoga termin "naknade štete" iz odredbe čl.
502.c ZPP-a treba tumačiti u teleološkom smislu tj. u smislu, duhu i cilju te odredbe.
Uostalom, presuda iz "kolektivne" parnice, uza sve svoje posebnosti, djeluje na druge
sporove, i "vezuje" druge sudove, ponajprije snagom uvjerljivosti i obrazloženosti
svojih stajališta.
13. Slijedom navedenog tužitelj se ispravno pozvao na naprijed navedene presude iz tzv. predmeta ''Franak''.
14. Ovdje je za ponoviti da je sud čitanjem predmetnog ugovora o kreditu br.
… od 22. ožujka 2006. nedvojbeno utvrdio da se u konkretnom slučaju radi
o tipskom ugovoru o kreditu kojeg je tužena sklapala s potrošačima.
Slijedom navedenog istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije je
neosnovan u cijelosti.
15. Tužiteljica se pozvala na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12
od 4. srpnja 2013. koja je u pogledu kamate potvrđena presudom Visokog
trgovačkog sud RH Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a VSRH svojom odlukom broj
Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao
neosnovane. Ustavna tužba u odnosu na navedene presude u dijelu koji se odnosi
na odredbu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi odbijena je odlukom Ustavnog
suda RH br. U-III-2521/2015,U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-
2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016.
Presuda Visokog trgovačkog sud RH Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.
koja se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena je i presudom i rješenjem VSRH broj
Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Ustavna tužba na tu odluku odbijena je odlukom
Ustavnog suda RH U-III-4150/2019, U-III-4388/2019, U-III-4389/2019, U-III-
4390/2019, U-III-4396/2019, U-III-4516/2019, U-III-4532/2019 od 3. veljače 2021.
Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi
Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača - Potrošač protiv sedam banaka, a
među kojima je i tuženik (i to kao tuženik pod 2. u tom predmetu), predstavlja
kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a. Prema ovoj odredbi
pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske
sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite
prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom
čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09,
79/09, 89/09, 133/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13; dalje ZZP/07), koji je bio na snazi
u vrijeme zatvaranja kredita radi potpune otplate, odluka suda donesena u postupku
za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona u smislu postojanja
povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u
postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana
postupanjem tuženika.
16. Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u
odnosu na tuženika pod 2) - ovdje tuženika - utvrđeno je, između ostalog, da je u
razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. tuženik pod 2) povrijedio
kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o
kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o
potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna
kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima
promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima
banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik, kao trgovac, i korisnici
kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili
egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika
o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u
pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju
kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno
odredbama ZZP-a te suprotno odredbama ZOO-a.
Taj dio odluke Visoki trgovački sud potvrdio je svojom odlukom broj Pž-7129 13-4 od 13. lipnja 2014.
U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., između
ostaloga, navedeno je da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su
sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao
potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu
bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o
promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke
sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je
visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli
ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja
kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije
bila određena, a niti odrediva.
Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a
koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom
Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između
ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama
ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o
potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije
pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna
tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama
ugovornih strana. Navedeno stajalište prihvatio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u
odluci br. U-III-2521/2015,U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-
2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016.
17. Nadalje je potrebno raspraviti može li se predmetni slučaj podvesti pod tzv.
„slučaj franak“ odnosno pravnu zaštitu postignutu kolektivnom tužbom u naprijed
navedenim odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda RH i
Vrhovnog suda RH.
U konkretnom slučaju, kako je naprijed činjenično utvrđeno, predmetni ugovor
o kreditu br. … od 22. ožujka 2006., je potrošački ugovor. Sporna odredba
čl. 4. tog ugovora u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu
stopu jednostranom odlukom kreditora su nepoštene ugovorne odredbe iz razloga,
jer se, kako je naprijed utvrđeno, radi o tipiziranom ugovoru u pogledu kojeg tužitelj
nije imao mogućnost pregovaranja. Posebno tužitelj nije imao mogućnost
pregovaranja oko sadržaja sporne odredbe čl. 4. tog ugovora, a niti su ugovorom
utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara, a što je imalo za
posljedicu nerazumljivost tih odredbi te je to u konačnici rezultiralo neravnotežom u
pravima i obvezama ugovornih strana.
Takvim ponašanjem tuženik je postupao suprotno odredbama čl. 81., 82., 85.,
i 87. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03), dalje: ZZP/03, važećeg u
vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, a od srpnja 2007. do lipnja 2014. i
protivno odredbama čl. 96., 97., 100. i 102. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača
(Narodne novine 79/07, 125/07,75/09, 79/09, 89/09, 133/09), dalje: ZZP/07 važećeg
u vrijeme isplate predmetnog kredita te suprotno odredbama ZOO-a.
Naime, odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03, važećeg u vrijeme sklapanja
predmetnog ugovora o kreditu, propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije
pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i
poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na
štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno
pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog
toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi
unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (Citirana odredba sadržajno
odgovara odredbi čl. 96. st. 1. i 2. ZZP/07, koji je bio na snazi za vrijeme isplate
predmetnog kredita i zatvaranja).
Odredbom čl. 82. alineja 11. ZZP/03 propisano je da ugovorne odredbe koje bi
se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ovoga Zakona, mogle smatrati
nepoštenima jesu, primjerice odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano
mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog. (Citirana odredba
sadržajno odgovara odredbi čl. 97. alineja 11. ZZP/07, koji je bio na snazi za vrijeme
isplate predmetnog kredita i zatvaranja).
Odredbom čl. 85. ZZP/03 propisano je da ako, na temelju zakona ili
sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti
napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive. (Citirana odredba
sadržajno odgovara odredbi čl. 100. ZZP/07, koji je bio na snazi za vrijeme isplate
predmetnog kredita i zatvaranja).
Odredbom čl. 87. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba je
ništava. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora
ako on može opstati bez ništave odredbe. (Citirana odredba sadržajno odgovara
odredbi čl. 102. ZZP/07, koji je bio na snazi za vrijeme isplate predmetnog kredita i
zatvaranja).
18. Dakle, iz citiranih odredbi ZZP-a, kao lex specialis, nedvojbeno proizlazi da
su nepoštene ugovorne odredbe one odredbe o kojima se nije pojedinačno
pregovaralo zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njihov sadržaj i koje su
nerazumljive, pa je sve to, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu
neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tipičan
primjer takve odredbe je odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja
ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga te kad ugovorne
odredbe nisu jasne i dovoljno razumljive.
Stoga su dakle odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom kreditora nepoštene, a time i ništetne.
U konkretnom slučaj to se odnosi na odredbu čl. 4. predmetnog ugovora o
kreditu u dijelu u kojem je određena promjena kamatne stope jednostranom odlukom
kreditora, jer su u tom dijelu nepoštene i nerazumljive te su uzrokovale znatnu
neravnotežu u odnosu stranaka, a na štetu tužitelja kao potrošača.
19. U odnosu na prigovore da je predmetnim odlukama Visokog trgovačkog
suda potrošačima pružena apstraktna pravna zaštita, a ne subjektivna, slijedom čega
po mišljenju tuženika činjenična utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-
1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-
7129/13-4 od 13. lipnja 2014. nisu od značaja za utvrđenje relevantnog činjeničnog
stanja u ovom predmetu za navesti je slijedeće.
Proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti iz odredbe čl. 502.c ZPP-a ovaj
sud je već objasnio pa se, kako bi se izbjeglo ponavljanje, upućuje na taj dio
obrazloženja.
Ovdje je za istaknuti stav VSRH izražen u odluci Rev-3142/18-2 od 19. ožujka
2019. koji glasi: „…Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili
druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje
registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih
kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim
zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu
(tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja
obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i
propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.
Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl.
502. c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih
interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u
posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom
će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim
postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom
zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će
slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak
tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u
posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na
utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl.
502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude
Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog
suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer
bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske
odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno
za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.
Prema tome prvostupanjski sud je u konkretnom slučaju, iako nije trebao,
suprotno tvrdnjama revidenta na naprijed navedene okolnosti proveo po strankama
predložene dokaze...“
Navedeni stav VSRH potvrđen je od strane Ustavnog suda RH u odluci U-III-
2233/2019 od 10. lipnja 2020. u kojoj se navodi: „…da je Vrhovni sud detaljno
obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u
sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom
parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima
potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava
kolektivne zaštite potrošača…“.
Usprkos navedenom sud je izveo dokaz saslušanjem tužiteljice. Dokaz
saslušanjem zaposlenika tuženika I. A. nije izveden, jer je tuženik odustao
od prijedloga za izvođenjem toga dokaza (str. 260. spisa).
Saslušanjem tužiteljice sud je utvrdio da je tužiteljica predmetni kredit uzela
zbog rješavanja stambenog kredita. Prilikom ugovaranja kredita tužiteljici je bio
ponuđen kredit s valutnom klauzulom EUR i CHF. Međutim, bankarska službenica je
navela da je tužiteljica kreditno sposobna za kredit s valutnom klauzulom u CHF te
da je taj kredit sigurniji s povoljnijom ratom. Stoga je tužiteljica uzela taj kredit.
Nadalje je sud utvrdio da je u vrijeme uzimanja predmetnog kredita tužiteljica bila
zaposlena u tiskari „M.“ te je tu radila do odlaska tvrtke u stečaj.
20. Prigovori tužene da tužiteljica nema svojstvo potrošača jer je imala svoj
obrt te da je predmetni stan iznajmljivala tvrtki S. j.d.o.o. S. neosnovan je
u cijelosti.
Naime, čitanjem predmetnog ugovora o kreditu … od 22. ožujka
2006. sud je utvrdio da je tužiteljica navedeni ugovor o kreditu sklopila kao fizička
osoba i to radi kupnje stambenog objekta. Dakle, tužiteljica nije predmetni ugovor o
kreditu sklopila kao vlasnica obrta ili kao direktorica tvrtke.
Nadalje, čitanjem priloženog izvatka iz obrtnog registra (str. 185. spisa) sud je
utvrdio da je obrt za tiskarsku djelatnost M. T. vl. M. K. osnovan 25.
svibnja 2009., dakle, tri godine nakon sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.
Čitanjem izvatka iz sudskog registra za tvrtku S. j.d.o.o. sud je utvrdio
da je ta tvrtka osnovana 21. kolovoza 2013., dakle 7 godina nakon sklapanja
predmetnog ugovora o kreditu.
21. U vezi predloženog saslušanja javnog bilježnika, a koji je dokaz sud nije
izveo, za kazati je da postoji već stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda o
tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost
potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji
ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope
ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu
kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom
zakonodavnom okviru (vidi detaljnije točke 11. - 11.3. rješenja broj: U-III-4223/2021
od 1. prosinca 2021. Ustavnog suda Republike Hrvatske).
22. Prigovori tuženika da se u konkretnom slučaju ne radi o tipskom ugovoru,
jer da se o svim odredbama ugovora pregovaralo i da je tužitelj bio upoznat s
ugovornim odredbama i s njima se suglasio su paušalni, neargumentirani i usmjereni
na odugovlačenje postupka. Naime, u pravomoćno okončanom slučaju "Franak“
utvrđeno je da se radi o tipskim ugorima u pogledu kojih potrošači nisu imali
mogućnost pregovaranja.
23. Također je neosnovan i prigovor da tužitelj nema pravni interes za
podnošenje predmetne tužbe. Naime, tužitelj je postavio kondemnatorni tužbeni
zahtjev na isplatu zbog stjecanja bez osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi.
Stoga tužitelj ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih
ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra
da mu pripadaju. Navedeni stav da čim se postavi kondemnatorni tužbeni zahtjev da
tužitelj ima pravni interes zauzima VSRH u odluci Rev-2868/18-2 od 12. veljače
2019. (odluka dostupna na www.vsrh.hr).
Činjenica da je predmetni kredit otplaćen nije odlučna za odluku u ovoj pravnoj
stvari, jer obveza povrata stečenog bez osnove postoji bez obzira je li ugovor
otplaćen ili ne. Kako je naprijed kazano sankcija ništetnosti je to da je svaka
ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva
ugovora (čl. 323. st. 1. ZOO-a).
24. Slijedom navedenog odredba čl. 4. predmetnog potrošačkog ugovora o
kreditu, koji je tipski ugovor, je nerazumljive jer iz nje ne proizlazi određenost i
odredivost kamatne stope, pa se radi o ništetnoj odredbi kako je to naprijed detaljno
obrazloženo.
25. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništavosti
ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi
takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi
vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme
donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
26. Vještačenjem po vještakinji za knjigovodstvo i financije M. T., sud je utvrdio:
- da su tužiteljica i tužena 22. ožujka 2006. sklopili ugovor o kreditu br.
… na iznos od 102.285,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem
tečaju tuženika na dan korištenja kredita, što proizlazi iz priloženog ugovora,
- da je u čl. 4. tog ugovora ugovorena kamatna stopa u visini od 4,75% godišnje, promjenjivo u skladu s odlukom kreditora,
- da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti u 31. prosinca 2013., što proizlazi
iz priloženog stvarnog otplatnog plana i provedenog vještačenja,
- da se tijekom trajanja kredita kamatna stopa više puta mijenjana u rasponu
od 4,75% do 6,50%,
- da je zbog opisane jednostrane i netransparentne promjene ugovorne
kamatne stope, posljedično mijenjan svaki iznos anuiteta te da konačna ukupna
razlika novčane tražbine na ime stjecanja bez osnove, odnosno restitucije, u ovom
predmetu iznosi upravo 34.722,56 kn za anuitete 16.-92. koje tužitelj potražuje
tužbenim zahtjevom,.
27. Na nalaz i mišljenje vještaka tužiteljica nije imala primjedbi te je sukladno provedenom vještačenju uredio tužbeni zahtjev.
28. Očitujući se na primjedbe tužene vještakinja je pojasnila da je u nalazu i
mišljenju dala izračun više plaćenog na ime jednostrano promjenjive kamatne stope i
to na slijedeći način. Po Prvom otplatnom planu korisnik kredita je, u razdoblju od
dospijeća 1. anuiteta 31. svibnja 2006. do otplate kredita u cijelosti 20. travnja 2015.
godine, uz obračun kamata po stopi od 4,75%, s osnova glavnice i redovnih kamata,
trebao platiti ukupno 131.796,06 CHF od čega: 102.285,00 CHF glavnice i 29.511,06
CHF redovne kamate. U istom razdoblju po korisnik kredita je uz primjenu
promjenjivih kamatnih stopa po obračunu tuženika (Plan otplate) trebao platiti
138.899,97 CHF od čega 102.285,00 CHF glavnice tj. ugovoreni iznos glavnice i
36.614,97 CHF redovnih kamata. Razlika više obračunatog po promjenjivim
kamatnim stopama iznosi 7.103,91 CHF i odnosi se na više obračunatu kamatu.
Nadalje, razlika od 7.103,91 CHF više obračunatog u odnosu na Prvi otplatni plan
preračunata u kune po srednjem tečaju tužene na dan dospijeća svakog pojedinog
anuiteta iznosi 37.867,08 kn. Nadalje, od 17.-92. anuiteta više plaćeno je 34.375,60
kn ili 6.542,00 CHF.
29. Usmeno saslušana vještakinja je pojasnila da se izračun više plaćenog na
ime kamatne stope računa usporedbom početne kamatne stope i promjenjive.
Ovdje je za istaknuti da je prigovor u pogledu metode izračuna usporedbe
početne kamatne stope s promjenjivom pravno pitanje na koje odgovora sud, a ne
činjenično pitanje na koje odgovora vještak.
Dakle, u odnosu na prigovor tuženika da stranke nisu imale namjeru ugovoriti
fiksnu kamatnu stopu, za navesti je da je tijekom postupka utvrđeno da je ništetna
odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, pa je logično da se vještačenje
provede prema prvotno ugovorenoj kamatnoj stopi. Jednako je i kod valutne
klauzule. Kako je odredba o valutnoj klauzuli u CHF utvrđena ništetnom onda je
logično da se vještačenje provede prema početnom tečaju.
Za istaknuti je i to da se u praksi ustalilo shvaćanje da se kod ništenosti
odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, prvobitno
ugovorena kamatna stopa uzima kao neizmjenjiva pa se po njoj izračunavaju i
zbrajaju anuiteti i usporedi sa stvarno plaćenim anuitetima o jednostrano
promijenjenoj kamatnoj stopi. Jednako tako se kod tečaja uzima početni tečaj.
Stoga je dakle prigovor tuženika da je u postupku trebalo utvrđivati je li bilo opravdano ili ne jednostrano mijenjanje kamatne stope neosnovan u cijelosti.
30. U odnosu na prigovor da je od iznosa pretplate treba odbiti iznose manje
plaćenog u odnosu na prvi otplatni plan ili ne (zbroj pozitivne i negativne razlike ili
ne), za navesti je da u ovom postupku takvom prigovoru nema mjesta. Naime, u
konkretnom slučaju vještakinja je dala izračun više plaćenog na ime promjenjive
kamatne stope bez utjecaja valute. Isplata na ime više plaćenog po valutnoj klauzuli
u CHF se ne traži u ovom postupku.
31. Sud nalaz i mišljenje vještaka prihvaća kao logičan, uvjerljiv, dovoljno
obrazložen i izrađen po pravilima struke, jer je iz njega razvidan iznos pretplate po
ništenim odredbama.
32. Odredbom čl. 1111. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je
stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je
stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
Stoga je dakle banka, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a, dužna vratiti zatezne
kamate na preplaćene iznose od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa
preplaćenog na ime jednostrano promjenjive redovne kamate, jer je nesavjesna
ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe, a sve na način kako
je to naprijed navedeno.
33. Tuženik koji je u zakašnjenju s plaćanjem navedene novčane obveze,
duguje tužitelju na temelju odredbe čl. 29. ZOO u svezi s odredbom čl. 112. st. 2.
ZPP-a osim glavnog duga i zakonske zatezne kamate za vrijeme od kada je obveza
dospjela, pa do njene podmire. Stopa zateznih kamata temelji se na odredbi čl. 29.
ZOO, čl. 1. Zakona o kamatama (Narodne novine 94/04), Uredbi o visini stope
zakonske zatezne kamate (Narodne novine 72/02), Uredbi o visini stope zakonske
zatezne kamate (Narodne novine 153/04), Odlukama o diskontnoj (eskontnoj) stopi
HNB-a (Narodne novine 132/07, 74/11, 83/13, 1/14, 80/14, 1/15) i Prosječnoj
kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana
nefinancijskim trgovačkim društvima (Narodne novine 85/15, 140/15, 60/16, 64/17,
1/18, 59/18, 1/19, 64/19, 1/20, 75/20, 1/21, 74/21).
34. Slijedom svega navedenog zahtjev za isplatom iznosa od 34.722,57 kn je
osnovan s obzirom da se odnosi na više plaćeno na ime ništetne odredbe o
jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi.
35. Zbog svega navedenog sud je odlučio kao u točki I.-II. izreke presude.
36. Za opstojnost prigovora radi prebijanja potrebno je da se određeno navede
što se stavlja u prijeboj utuženog potraživanja i da na nesumnjiv način bude u tom
pogledu istaknut zahtjev - prigovor radi prebijanja, jer bez tako opredijeljene
procesne radnje nema niti prigovora – Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev-
3027/1990-2 od 23, svibnja 1991. (tekst cjelokupne odluke dostupan na službenoj
internet stranici Vrhovnog suda (https://sudskapraksa.csp.vsrh.hr).
Razlog zašto određeno treba navesti koji se iznos stavlja u prijeboj činjenica je
da se procesna kompenzacija vrši tako što sud treba u izreci utvrditi postojanje
tražbine tužitelja, postojanje tražbine tuženika i potom izvršiti prijeboj. Ako tuženik
nije određeno naveo tražbinu koju stavlja u prijeboj onda sud ne može u izreci
presude utvrditi postojanje ili nepostojanje te tražbine, a time ne može ni vršiti prijeboj
(čl. 338. st. 2. ZPP-a).
Za istaknuti je i to da je tužena neodređeno navela da ističe prigovor prijeboja.
Ako bi se takva neodređena formulacija tumačila kao isticanje materijalnog prijeboja,
onda je i takav prijeboj neodređen, jer je i za materijalnopravni prijeboj potrebno
jasno i određeno navesti iznos uzajamne, istovrsne, dospjele i utužive tražbine s
izjavom o prijeboju koja je stavljena u prijeboj kako bi sud mogao utvrditi koje i kolike
tražbine su izvanprocesno prebijene.
Kako je i u pogledu materijalnopravnog prijeboja prigovor tužene neodređen,
nije bilo potrebe pozivati tuženu radi nedvojbenog navoda o kojem se točno prijeboju
radi, jer je i taj prigovor tužene potrebno odbaciti zbog neodređenosti, kako je to
naprijed obrazloženo.
Zbog navedenog sud je odlučio kao u točki I. izreke rješenja.
37. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i 155.
ZPP. Tužitelju je trošak odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za
rad odvjetnika (Narodne novine 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015.,
37/2022., 126/2022.).
Tužitelju je obistinjen trošak zastupanja po punomoćniku: za sastav tužbe
iznos od 1.000,00 kn, zastupanje na 9 ročišta (11.03.20., 08.06.20., 05.07.21.,
02.11.21., 10.02.22., 11.03.21., 10.02.22., 06.07.22., 24.05.23.) na kojima se
raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi iznos od po 1.000,00 kn, za sastav
1 obrazloženog podneska (08.06.22.) iznos od 1.000,00 kn, što ukupno iznosi
11.o00,00 kn. Tom iznosu pridodan je trošak PDV-a u iznosu od 2.750,00 kn, trošak
vještačenja u iznosu od 2.750,00 kn, trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 697,00 kn
i trošak pristojbe presude u iznosu od 697,00 kn, što sveukupno iznosi 17.894,00 kn
ili 2.374,94 eur.
Na dosuđeni iznos troškova tužitelju pripadaju i zatezne kamate od presuđenja
do isplate, a sukladno odredbi čl. 29. ZOO-a Zbog navedenog sud je odlučio je kao u
točki II. izreke rješenja.
U Splitu 24. kolovoza 2023.
SUTKINJA Mr. sc. Zrinka Tironi v. r.
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana
primitka pismenog otpravka istog. Žalba se podnosi Županijskom sudu putem ovog
suda u tri primjerka.
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je
uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava
presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje
smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste (čl. 335. st. 11. ZPP-a).
DNA: pun. tužiteljice
pun tužene
u spis
