Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-92/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kučić kao predsjednice vijeća te Veljka Kučekovića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Sanje Bađun kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po Odvjetničkom društvu Brlečić & partneri j.t.d. iz Varaždina, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupanog po Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Ivancu poslovni broj P-875/2019-24 od 3. prosinca 2024., na nejavnoj sjednici vijeća održanoj 11. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Ivancu poslovni broj P-875/2019-24 od 3. prosinca 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

«I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69 da tužitelju IJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 3.734,09 EUR (tri tisuće sedamsto trideset četiri eura i devet centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a koja od 31. kolovoza 2009. pa do 30. lipnja 2011. teče po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. pa do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to:

- na iznos 14,78 EUR od 31. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos 24,70 EUR od 30. rujna 2009. do isplate,

- na iznos 30,01 EUR od 31. listopada 2009. do isplate,

- na iznos 22,04 EUR od 30. studenog 2009. do isplate,

- na iznos 25,23 EUR od 31. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos 28,02 EUR od 31. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos 26,42 EUR od 28. veljače 2010. do isplate,

- na iznos 44,61 EUR od 31. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos 44,61 EUR od 30. travnja 2010. do isplate,

- na iznos 44,61 EUR od 31. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos 44,61 EUR od 30. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos 31,33 EUR od 31. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos 37,97 EUR od 31. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos 103,67 EUR od 30. rujna 2010. do isplate,

- na iznos 68,50 EUR od 31. listopada 2010. do isplate,

- na iznos 51,51 EUR od 30. studenog 2010. do isplate,

- na iznos 64,51 EUR od 31. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos 93,05 EUR od 31. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos 70,88 EUR od 28. veljače 2011. do isplate,

- na iznos 72,48 EUR od 31. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos 67,83 EUR od 30. travnja 2011. do isplate,

- na iznos 68,50 EUR od 31. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos 89,70 EUR od 30. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos 90,66 EUR od 31. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos 103,00 EUR od 31. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos 99,15 EUR od 30. rujna 2011. do isplate,

- na iznos 63,86 EUR od 31. listopada 2011. do isplate,

- na iznos 90,13 EUR od 30. studenog 2011. do isplate,

- na iznos 84,42 EUR od 31. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos 98,28 EUR od 31. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos 101,68 EUR od 29. veljače 2012. do isplate,

- na iznos 94,11 EUR od 31. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos 92,39 EUR od 30. travnja 2012. do isplate,

- na iznos 93,71 EUR od 31. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos 95,04 EUR od 30. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos 92,78 EUR od 31. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos 93,71 EUR od 31. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos 91,72 EUR od 30. rujna 2012. do isplate,

- na iznos 91,06 EUR od 31. listopada 2012. do isplate,

- na iznos 91,99 EUR od 30. studenog 2012. do isplate,

- na iznos 67,17 EUR od 31. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos 90,13 EUR od 31. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos 87,75 EUR od 28. veljače 2013. do isplate,

- na iznos 91,72 EUR od 31. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos 91,99 EUR od 30. travnja 2013. do isplate,

- na iznos 97,16 EUR od 31. svibnja 2013. do isplate,

- na iznos 82,43 EUR od 30. lipnja 2013. do isplate,

- na iznos 390,48 EUR od 31. srpnja 2013. do isplate,

sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.983,35 EUR (tisuću devetsto osamdeset tri eura i trideset pet centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 3. prosinca 2024. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.»

1.1. Prvostupanjski sud donio je rješenje čija izreka glasi:

«Utvrđuje se da je povučen tužbeni zahtjev preko iznosa od 3.734,09 EUR do 3.734,20 EUR.»

2. Protiv presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. (pročišćeni tekst), 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) i predlaže da se pobijana presuda preinači, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda je valjano obrazložena i neproturječna te se može ispitati pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, a niti koja od drugih bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavak 2. ZPP-a.

6. Prvostupanjski sud je utvrdio da među strankama nije sporno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 23. lipnja 2006. zaključili Ugovor o kreditu (dalje: Ugovor) za iznos od 25.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan korištenja kredita

- da su stranke ugovorile redovne kamate s promjenjivom stopom koja je u trenutku ugovaranja iznosila 5,20 % godišnje

- da su se stranke odredbom članka 2. Ugovora o kreditu suglasile da je redovna kamata promjenjiva i to u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora

- da je tuženik povisivao kamatnu stopu iznad početno ugovorene

- da su stranke povrat kredita vezale uz srednji tečaj tuženika za CHF.

6.1. Prvostupanjski sud je nadalje utvrdio, pozivajući se na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., da je tuženik, sklapajući sa tužiteljem Ugovor o kreditu koji je sadržavao sporne ugovorne odredbe, postupio suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03; dalje: ZZP) jer kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene te stoga ništetne temeljem članka 87. stavak. 1. toga zakona.

7. Tijekom postupka provedeno je financijsko vještačenje te je temeljem nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno da je tužitelj, vraćajući kredit, zbog neosnovanog povišenja početno ugovorene kamate i zbog tečajne razlike je platio ukupno 3.734,09 eura više nego što bi platio prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i tečaju CHF koji je bio na snazi na dan sklapanja Ugovora pa je prvostupanjski sud pobijanom presudom obvezao tuženika da taj iznos tužitelju plati na temelju članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18.; dalje: ZOO) sa zateznim kamatama i da mu naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.983,35 eura.

8. Tuženik se žali navodeći u žalbi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da su sporne ugovorne odredbe koje se odnose na ugovaranje promjenjive stope redovnih kamata i na ugovaranje valutne klauzule u CHF ništetne.

8.1. Međutim, prvostupanjski sud je pravilno pošao od utvrđenja da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. kojima je, utvrđeno da je, između ostalih banaka, i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede su trajale i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

8.2. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud pošao od utvrđenja iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

8.3. Pravilno je shvaćanje prvostupanjskog suda da citirane presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači, na temelju članka 502.c ZPP-a obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite potrošača, pa se je tužitelj u ovom postupku mogao pozvati na sadržaj navedenih odluka radi individualne pravne zaštite, a sud je bio dužan te odluke uzeti u obzir. Ovdje treba reći da je u gore navedenim postupcima vođenim radi zaštite kolektivnih interesa potrošača mjerodavan bio samo onaj dio predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama. Slijedom navedenoga, tuženik je u ovom pojedinačnom potrošačkom sporu imao mogućnost dokazivati da su tužitelju dane odgovarajuće obavijesti o spornoj odredbi Ugovora o kreditu, no prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da tuženik to nije dokazao budući da tuženik na te okolnosti nije predložio nikakve dokaze. Stoga žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovan. Nadalje, sama činjenica da je tužitelj imao mogućnost izbora između kredita vezanog uz valutu EUR ili CHF ne znači da je tuženik informirao tužitelja o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR. Stoga žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava nije osnovan.

8.4. Zbog tih razloga je tuženikova žalba na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a odbijena kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Koprivnica, 11. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća

Tatjana Kučić