REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6098/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Goranu Goluži, u pravnoj stvari tužitelja KĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Igoru Metelku, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 29. travnja 2025. godine, u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja Igora Metelka, odvjetnika iz Zagreba i punomoćnice tuženika Petre Vatavuk, odvjetnice iz Zagreba, dana 11. lipnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu br. 9012386679 od 4.4.2007. sklopljenog između tužitelja i tuženog, a koja:

- u čl.12.3. glasi: “Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % (slovima: jedancijelih pedeset posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kn.”

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, isplatiti tužitelju KĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 929,05 eur zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od 18.04.2007. do isplate, po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište

. / .

primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, isplatiti tužitelju KĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 1.228,52 EUR zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 10. lipnja 2025. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja KĐ za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj u tužbi od 14.10.2024. godine navodi da je dana 4.04.2007. godine s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 9012386679, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 138.000,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF na dan korištenja kredita. Odredbom čl. 12.3. predmetnog Ugovora tuženi je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kn. Tužitelju je naplaćena ulazna naknada, odnosno naknada za obradu kreditnog zahtjeva, dana 18.04.2007. godine, u iznosu od 7.000,00 kn, odnosno eurska protuvrijednost u iznosu od 929,05 Eur. O samoj ugovornoj odredbi o visini naknade za obradu zahtjeva, ugovorne strane nisu nikada pojedinačno pregovarale u smislu da je tužitelju tuženi prethodno, a niti naknadno, jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova obrade kreditnog zahtjeva, tj. od čega se isti sastoje, koje su sve radnje izvršene u obradi zahtjeva, niti zašto baš u naplaćenom iznosu. Naime, kako navodi tužitelj, sporna odredba u potpunosti odgovara pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definira odredba čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP, NN 96/03), odnosno odredba čl. 49. aktualnog ZZP (NN 41/14 i kasnije izmjene), obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženik kao jača ugovorna strana, te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem. Posljedično, tužitelj nije mogao niti utjecati na sadržaj sporne odredbe koja je u konačnici prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja. Nadalje, tužitelj ističe da je tuženik tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ga za navedenu ulaznu naknadu. Povrh toga, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditiranog iznosa, isti je obračunavao i tužitelju zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle sa uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita. Na taj način, kako navodi tužitelj, prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, umjesto da je naknadu ukalkulirao u ugovorenu redovnu, nominalnu kamatu koju tužitelj već plaća kao cijenu kredita. Slijedom navedenog tužitelj predlaže da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom će utvrditi da je ništetna odredba Ugovora o kreditu br. 9012386679 od 4.4.2007. sklopljenog između tužitelja i tuženog, a koja:

- u čl.12.3. glasi: “Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % (slovima: jedancijelih pedeset posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kn,” te naložiti tuženiku da isplati tužitelju trošak parničnog postupka zajedno sa zateznom kamatom koja teče od donošenja presude do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana. Prije svega, tuženik prigovara da bi tužitelj bio potrošač sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (41/2014, 110/2015, 14/2019, dalje: ZZP). Ako bi sud utvrdio da je tužitelj djelovao u svojstvu potrošača, tada tuženik u odnosu na navode tužitelja o ništetnosti odredbe ugovora o kreditu te prijedlogu tužitelja da sud naloži isplatu na ime uplate naknade za obradu kredita, da je odredbom članka 59. ZZP-a propisano da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Sukladno odredbi članka 2. st. 1. t. 7. ZPK, ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Tuženik ističe da je i odredbom članka 2. ZOO-a propisano da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, stoga tužitelj ne može tražiti da sud „pronalazi“ volju ugovornih strana ugovora o kreditu (ovdje tužitelja i tuženika) koja je različita od one koja je jasno i nedvojbeno navedena u pisanom, potpisanom i solemniziranom ugovoru o kreditu. Iz navedenog proizlazi da sukladno odredbama ZOO-a nije zabranjeno ugovaranje predmetne naknade, a iz citiranih odredaba ZZP- a i ZPK-a, kao lex specialis, proizlazi da je ugovaranje takve naknade dopušteno. Naime, kako navodi tuženik, naknada za obradu kreditnog zahtjeva temelji se na slobodi ugovaranja po ZOO-u te također i na posebnim propisima namijenjenima zaštiti potrošača. Nadalje, tužitelj navodi da je odredbom članka. 1. i članka 14. Zakona o izmjenama i dopunama ZPK dano ovlaštenje ministru financija da pravilnikom „pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi“. Tako je dana 31.01.2014. donesen Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite kojim je izrijekom u odredbi članka 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje sukladno tarifi, odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita. Nadalje, u Direktivi 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ navodi se kako se ukupni troškovi kredita sastoje od ukupnih troškova kredita za potrošača, a što znači svi troškovi, uključujući i kamate, provizije, pristojbe ili bilo koju drugu vrstu naknade koju potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu i koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika, troškovi u pogledu dodatnih usluga koje se odnose na ugovor o kreditu, a posebno premije osiguranja, također su uključeni ako je, povrh toga, sklapanje ugovora o pružanju drugih usluga obvezno s ciljem dobivanja kredita ili dobivanja kredita prema uvjetima koje vrijede na tržištu. Prema tome, kako navodi tuženik, u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu naplata naknade za obradu kredita je bila redoviti trošak kreditiranja, koji je prepoznat kako u nacionalnom zakonodavstvu, tako i na razini Europske unije. Također, tuženik navodi da je zakonodavac tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju iz 2017., propisao da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, dakle, samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, i samo u odnosu na naknadu za obradu kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu predmetnog Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju. S obzirom da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 2007. godine, isključenje propisivanja plaćanja naknade za obradu kredita ne odnosi se na kredit koji je predmet spora. Nadalje, kako navodi tuženik, tužitelj neosnovano i pogrešno ističe da je odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena predmetna naknada ništetna. Suprotno navodima tužitelja, predmetna odredba ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu, pa samim time, kako nema značajne neravnoteže, nema niti ništetnosti sporne odredbe. Sporna odredba nije nejasna/neodređena s obzirom da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora znao da će naknada iznositi određeni, ugovorom definirani postotak od iznosa kredita i na nju je pristao. Dakle, iznos naknade je fiksan i poznat tužitelju u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik ističe da u ugovoru nije bilo nužno navoditi što točno i konkretno naknada predstavlja jer to nije bila obveza tuženika (kao što nije niti danas). Također, tuženik ukazuje sudu i na odluku Suda EU C-621/17 te napominje da nije niti bitno što naknada uključuje, već koliko ona iznosi, a to je tužitelju bilo poznato, pa je tako mogao donijeti informiranu odluku o sklapanju ugovora. Tuženik navodi da načajnu neravnotežu treba posebno utvrđivati, neovisno o činjenici da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo. Činjenica da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ne vodi automatski do zaključka da je među ugovornim stranama nastala značajna neravnoteža. Tuženik ističe kako se ne može smatrati da bi predmetna ugovorna odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama, i da bi se posljedično imala smatrati nepoštenom, odnosno jer je ista u vrijeme sklapanja ugovora bila izričito dopuštena temeljem zakonskih odredaba, ugovorena na jasan, uočljiv i lako razumljiv način, fiksno određena, tj. odrediva u svakom trenutku. Tužitelj navodi da je predmetna odredba sastavljena na jasan i razumljiv način, a zbog čega je tužitelj razumio doseg i posljedice, a što je u konačnici potvrđeno u pisanom obliku. Predmetna odredba nedvojbeno je jasna te unesena u ugovor o kreditu na uočljivom mjestu i bez dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ugovora o kreditu. Tuženik ističe i da je točkom 3.8. Općih uvjeta poslovanja s građanima koji su bili na snazi u vrijeme na koje se odnosi tužbeni zahtjev, određeno da korisnik kredita plaća naknadu za obradu kreditnog zahtjeva utvrđenu odlukom o naknadama i drugim troškovima Banke i ugovorom o kreditu. Također je određeno i da su važeće naknade iskazane u pisanom obliku i dostupne klijentima u poslovnoj mreži i drugim distribucijskim kanalima Banke. Tuženik dalje ističe da sama naknada za obradu kredita predstavlja naknadu za sam proces odobravanja kredita. Tužitelj je pristao platiti iznos određen sukladno predmetnoj odredbi. Ista je jasno koncipirana ugovorom o kreditu te je jasno i nesumnjivo izražena volja ugovornih strana. Također, prije sklapanja ugovora o kreditu tužitelj je od strane službenika tuženika mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana predmetnu odredbu. Nadalje, tuženik ističe da je sporna naknada za obradu kredita plaćena 2007. godine, a tužba je podnesena 2024. godine, pa je očito da je predmetni kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva u zastari temeljem odredbe članka 215. st. 1. i odredbe članka 225. ZOO-a još od 2012. godine kada je istekao petogodišnji zastarni rok, a kako je kondemnatorni dio u zastari, tužitelj nema niti pravni interes za utvrđenje ništetnosti. Isto tako, tuženik ističe kako je vrijednost predmeta spora utvrđena suviše visoko obzirom da je tužitelj postavio kondemnatorni zahtjev za isplatu na iznos od 929,05 EUR. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti te da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove ovog parničnog postupka.

3. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u financijske podatke (list 5-9 spisa), u predmetni Ugovor o kreditu s otplatnom tablicom (list 10-22 spisa), u presliku zk izvatka (list 23-24 spisa), u Opće uvjete poslovanja s građanima (list 34- 42 spisa), te je saslušan tužitelj kao stranka (list 48-49 spisa).

4. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP-a), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

5. Među strankama nije sporno da je tužitelj s tuženikom dana 4.04.2007. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 9012386679, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 138.000,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF na dan korištenja kredita, da je odredbom čl. 12.3. predmetnog Ugovora tuženik obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kn, kao i da je tužitelju naplaćena ulazna naknada, odnosno naknada za obradu kreditnog zahtjeva, dana 18.04.2007. godine, u iznosu od 7.000,00 kn, odnosno eurska protuvrijednost u iznosu od 929,05 Eur, a što jasno proizlazi i iz drugih izvedenih dokaza.

6. Sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva, te osnovanost istaknutog prigovora zastare, kao i istaknutog prigovora da tužitelj nije potrošač.

7. Tužitelj KĐ u svom iskazu navodi da je 2007. godine odlučio kupiti stan u [adresa], u [adresa], površine oko 45 m2, pa mu je za to bio potreban kredit, a tada je bio zaposlen u vojsci i imao je mjesečnu plaću. Taj kredit od 138.000,00 CHF, koji je podigao u PBZ bio mu je najpovoljniji. Ističe da je njemu samo bilo bitno da može vraćati tu mjesečnu ratu kredita. Taj stan je kupio da mu se djeca mogu školovati, a prodao ga je negdje možda 2018., zato što su djeca završila fakultete i vratila se u [adresa]. Taj stan je koristio isključivo za stanovanje svoje djece koja su studirala, a nije ga nikada koristio u neke poslovne svrhe. Ta osobna bankarica s kojom je razgovarao o tom kreditu u PBZ nije mu ništa posebno govorila o mogućnosti rasta tečaja i kamata za CHF, niti ju je on išta pitao, a isto tako mu nije ništa govorila ni o toj tzv. ulaznoj naknadi za obradu kredita, niti je on tada znao da to treba platiti. Naime, tužitelj ističe da je čitao ugovor o kreditu, ali se ne sjeća te ulazne naknade, međutim banka mu je uzela tih tada 7.000,00 kn iz tog samog kredita. Ni javni bilježnik mu ništa nije govorio u vezi s tečajem, kamatama i tom ulaznom naknadom. Na poseban upit tužitelj je odgovorio da mu banka nije priložila nikakav popis troškova i radnji koje su izvršili, a koje bi se odnosile na tu tzv. ulaznu naknadu, niti su mu objasnili zašto se ta naknada plaća u iznosu od 1,5% od tog iznosa kredita. Tužitelj još dodaje da je pročitao ugovor o kreditu, međutim dogodilo se da nije očito ni primijetio da mora platiti tu naknadu.

8. Prema odredbama čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/2003, dalje: ZZP/03) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora, odnosno čl. 96. st. 1 i 2. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, dalje: ZZP/07), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9. Sud je prihvatio iskaz tužitelja, jer je njegov iskaz ocijenio kao uvjerljiv, logičan i iskren. Na temelju iskaza tužitelja proizlazi da se o ulaznoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo, a sud je zaključio da tuženik na kojem je teret dokaza (čl. 81. st. 4. ZZP/03 i čl. 96. st. 4. ZZP/07), već i po tome nije dokazao da se o predmetnim ugovornim odredbama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od strane pravne službe tuženika) pojedinačno pregovaralo. Pritom je sud imao na umu da je sporna odredba kojom se potrošaču nameće obveza plaćanja navedenog troška (tzv. ulazne naknade) bila sastavni dio tipskog ugovora sastavljenog unaprijed od strane pravne službe tuženika.

10. Prema tome, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

11. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, a tuženik suprotno, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a, te navedenim odredbama ZZP/03 i ZZP/07 nije dokazao.

12. Uostalom, valja ukazati da tužitelju nije posebno objašnjeno od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva koja je naplaćena tužitelju prije isplate kredita. Iz svega navedenoga proizlazi nepoštenost na koju upire tužitelj, a koja se prvenstveno sastoji u činjenici da je sporna ugovorna odredba unaprijed formulirana i određena od strane tuženika, da se o istoj s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, kao i da nije jasno koji bi to posebni troškovi prilikom obrade kredita nastali za tuženika, a da isti nisu ulazili u redovno obavljanje poslova bankarskih službenika. Sve navedeno sporni dio odredbe točke 12.3 predmetnog Ugovora o kreditu čini nejasnom, nerazumljivom, nedovoljno jasnom i neodređenom, a opisano dovodi tužitelja kao korisnika kredita u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao davatelja kredita i jaču ugovornu stranu koja je jednostrano donijela odluku o spornoj naknadi.

13. Plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvom se trošku uopće radi, u visini od 1,50% od iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14. S obzirom da se, dakle, o navedenoj odredbi točke 12.3. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane pravne službe tuženika, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a.

15. Pritom ovaj sud tek ukazuje na odluku Županijskog suda u Zagrebu u presudi i rješenju posl. br. Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021. i na odluku istog suda posl. br. Gž-2558/2022-2 od 6. rujna 2022. u istovrsnoj pravnoj stvari, prema kojoj: „…Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su odredbe sadržane u članku 5. stavku 2 ugovora o kreditu kojima je ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita. Naime, radi se o tipskoj ugovornoj odredbi koja je nepoštena u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP-a. Ovo iz razloga jer je ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, zbog čega je tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku, a odredbama članka 5. stavka 2. ugovora o kreditu nije precizno označeno na što se iste naknade odnose, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Obzirom da tijekom postupka nije utvrđeno da su tužitelju prilikom zaključenja ugovora o kreditu od strane tuženika pojašnjeni razlozi ugovaranja navedenih naknada, kao niti na što se iste naknade točno odnose, niti je tužitelju kao potrošaču bilo omogućeno da pristane na takve odredbe, to su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. ZOO-a. Stoga ih je pravilno sud prvog stupnja utvrdio ništetnim.“

16. Konačno treba naglasiti da iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 1201/17) od 12. listopada 2017. godine propisana (u čl. 17. st. 4.) zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba (već navedeno) suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

17. Tuženik nije pružio dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate takve naknade, odnosno što to određeno čini troškove obrade kredita. Posao obrade kredita spada u opis radnog mjesta zaposlenika banke, pa nije jasno o kakvim bi se drugim troškovima naknade radilo.

18. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnom odredbu Ugovora o kreditu br. 9012386679 od 4.4.2007. sklopljenog između tužitelja i tuženog, a koja:

- u čl.12.3. glasi: “Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % (slovima: jedancijelih pedeset posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kn.”

19. Osim toga i prema pravnom shvaćanju sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanog 5. studenog 2020. (zaključak pod točkom 8) ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, a što je upravo slučaj i u ovom predmetu jer se nije pregovaralo o ulaznoj naknadi.

20. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnoj situaciji, tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužiteljici iznos ulazne naknade na temelju ništetne ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO. Posljedica ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe je vraćanje preplaćenog iznosa sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja do isplate.

21. S obzirom da je utvrđeno da je ništetna odredba predmetnog Ugovora u dijelu u kojemu je ugovorena naknada za obradu kredita, to je tuženik u utuženom razdoblju bez osnove obračunao i naplatio iznos navedene naknade, u visini koja je između stranaka nesporna, odnosno bez pravne osnove.

22. Slijedom navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtijeva da mu tuženik na ime preplate zbog nepoštene i ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita isplati iznos od 929,05 eur zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od 18.04.2007. do isplate, te je primjenom odredbi čl. 1111. i 1115. ZOO-a odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude.

23. Zaključno, a imajući u vidu i sudsku praksu viših sudova, valja reći da Prema odredbi čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 79/07 - dalje: ZZP), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se, nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba st. 2. toga članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi čl. 102. st. 1. ZZP, nepoštena ugovorna odredba je ništetna. U konkretnom slučaju utvrđeno je da se o spornoj odredbi Ugovora o kreditu nije posebno unaprijed pregovaralo i tužitelj kao korisnik kredita nije imao mogućnost utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, a Ugovor o kreditu je bio unaprijed pripremljen od strane tužene i tužitelji nije mogao unaprijed znati na koji će se način formirati visina sporne naknade, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, pa je takva odredba nepoštena, a posljedično i ništetna. Pri tome, tuženik nije tijekom postupka dokazao da je imao bilo kakve troškove zbog rješavanja tužiteljevog zahtjeva za obradu kredita, dakle nije dokazao da bi mu nastala bilo kakva šteta prijevremenom otplatom kredita.

24. Slijedom navedenog, ovaj je sud ocijenio osnovanim zahtjev tužitelja za isplatom utuženog iznosa, jer utvrđenjem ugovorne odredbom ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa.

25. Sud je odbio kao neosnovan i prigovor zastare potraživanja jer prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa kako je tek ovom presudom utvrđena ništetnost ugovorne odredbe, to nije niti počeo teći zastarni rok.

26. Nadalje, u odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., u daljnjem tekstu: ZZP) određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. U konkretnom slučaju je uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno da je kredit namijenjen za kupnju stana, koji je tužitelj koristio, kako navodi u iskazu koji sud prihvaća, u osobne svrhe. Stoga je prigovor tuženika da tužitelj nije potrošač u cijelosti neosnovan.

27. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a i sukladno vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/23, dalje u tekstu: OT). Tužiteljici zastupanoj po punomoćniku odvjetniku priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav tužbe od 14.10.2024. u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7. toč. 1. OT), za sastav podneska od 22.11.2024. godine 100 bodova (tbr. 8. toč. 1. OT), za zastupanje na ročištu dana 18.03.2025. godine 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), za zastupanje na ročištu dana 29.04.2025. godine 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), te za zastupanje na ročištu za objavu presude 50 bodova (Tbr. 9. toč. 3. OT), što ukupno čini 450 bodova, a pomnoženo s vrijednošću jednog boda od 2,00 eur i uvećano za PDV od 25% ukupno iznosi 1.125,00 eur. Kada se ovom iznosu doda trošak sudske pristojbe na tužbu od 34,51 eur i trošak sudske pristojbe na presudu od 69,01 eur, dobije se iznos od 1.228,52 eur, a koliko je i dosuđeno tužitelju pod točkom III. izreke presude.

28. Tužitelju je temeljem čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona na dosuđeni parnični trošak dosuđena i zatezna kamata koja teče od donošenja presude do isplate.

29. Sud je odredio vrijednost predmeta spora na prigovor tuženika u iznosu od 1.500,00 eur, budući da se radi uz zahtjev za isplatu i o zahtjevu na utvrđenje.

30. Obzirom da je tuženik izgubio spor, u smislu čl. 154. st. 1 ZPP-a, valjalo je odbiti njegov zahtjev za naknadu troška postupka.

U Zagrebu, 11. lipnja 2025. godine

Sudac

Goran Goluža

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu, pismeno u četiri istovjetna primjerka.

DNA:

pun. tužitelja uz rješenje o pristojbi na tužbu od 34,51 eur i na presudu od 69,01 eur pun. tuženika