Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

Poslovni broj: P-41/2022-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785 po sucu Ivi Graovac kao sucu pojedincu, u građansko-pravnoj stvari tužitelja CJ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] zastupan po punomoćniku Ivani Jurčević odvjetnici iz [adresa], protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Magazinska cesta 69, Zagreb zastupana po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kallay&Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi ništetnosti i dr., nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 20. svibnja 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja Ivane Jurčević odvjetnice iz Vinkovaca i punomoćnika tuženika u zamjeni Hrvojke Čolaković odvjetnice iz Vinkovaca, te potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom dana 11. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu broj: 528-50-3287833 sklopljenog 24.2.2006. između tužitelja i tuženika, a koji Ugovor je potvrđen 25.2.2006. po javnom bilježniku Lidiji Perić, Osijek, pod brojem: OU-423/2006 u dijelu gdje je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika.

II. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba čl. 7./ Ugovora o kreditu broj: 528-50-3287833 sklopljenog 24.2.2006. između tužitelja i tuženika, a koji Ugovor je potvrđen 25.2.2006. po javnom bilježniku Lidiji Perić, Osijek, pod brojem: OU-423/2006 u dijelu gdje je ugovoreno da se kredit otplaćuje jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69 isplatiti tužitelju BJ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] na ime više plaćenih iznosa anuiteta nastalih zbog povećanja tečaja CHF tijekom trajanja otplate po predmetnom kreditu iznos od 1.894,23 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom kako slijedi:

na iznos od 6,43 EUR od 31.10.2008. do isplate,

na iznos od 8,92 EUR od 31.12.2008. do isplate,

na iznos od 10,70 EUR od 31.1.2009. do isplate,

na iznos od 11,51 EUR od 28.2.2009. do isplate,

na iznos od 9,29 EUR od 31.3.2009. do isplate,

na iznos od 9,71 EUR od 30.4.2009. do isplate,

na iznos od 6,30 EUR od 31.5.2009. do isplate,

na iznos od 3,79 EUR od 30.6.2009. do isplate,

na iznos od 4,46 EUR od 31.7.2009. do isplate,

na iznos od 5,78 EUR od 31.8.2009. do isplate,

na iznos od 5,67 EUR od 30.9.2009. do isplate,

na iznos od 4,33 EUR od 31.10.2009. do isplate,

na iznos od 6,84 EUR od 30.11.2009. do isplate,

na iznos od 8,85 EUR od 31.12.2009. do isplate,

na iznos od 11,71 EUR od 31.1.2010. do isplate,

na iznos od 11,06 EUR od 28.2.2010. do isplate,

na iznos od 14,94 EUR od 31.3.2010. do isplate,

na iznos od 14,20 EUR od 30.4.2010. do isplate,

na iznos od 15,64 EUR od 31.5.2010. do isplate,

na iznos od 28,06 EUR od 30.6.2010. do isplate,

na iznos od 25,50 EUR od 31.7.2010. do isplate,

na iznos od 33,32 EUR od 31.8.2010. do isplate,

na iznos od 30,62 EUR od 30.9.2010. do isplate,

na iznos od 26,28 EUR od 31.10.2010. do isplate,

na iznos od 35,44 EUR od 30.11.2010. do isplate,

na iznos od 47,09 EUR od 31.12.2010. do isplate,

na iznos od 38,84 EUR od 31.1.2011. do isplate,

na iznos od 41,73 EUR od 28.2.2011. do isplate,

na iznos od 38,05 EUR od 31.3.2011. do isplate,

na iznos od 38,71 EUR od 30.4.2011. do isplate,

na iznos od 54,34 EUR od 31.5.2011. do isplate,

na iznos od 55,86 EUR od 30.6.2011. do isplate,

na iznos od 68,92 EUR od 31.7.2011. do isplate,

na iznos od 62,21 EUR od 31.8.2011. do isplate,

na iznos od 54,87 EUR od 30.9.2011. do isplate,

na iznos od 54,08 EUR od 31.10.2011. do isplate,

na iznos od 53,52 EUR od 30.11.2011. do isplate,

na iznos od 57,02 EUR od 31.12.2011. do isplate,

na iznos od 60,07 EUR od 31.1.2012. do isplate,

na iznos od 60,48 EUR od 29.2.2012. do isplate,

na iznos od 58,37 EUR od 31.3.2012. do isplate,

na iznos od 59,79 EUR od 30.4.2012. do isplate,

na iznos od 60,77 EUR od 31.5.2012. do isplate,

na iznos od 59,13 EUR od 30.6.2012. do isplate,

na iznos od 59,57 EUR od 31.7.2012. do isplate,

na iznos od 58,33 EUR od 31.8.2012. do isplate,

na iznos od 55,67 EUR od 30.9.2012. do isplate,

na iznos od 58,50 EUR od 31.10.2012. do isplate,

na iznos od 59,87 EUR od 30.11.2012. do isplate,

na iznos od 58,91 EUR od 31.12.2012. do isplate,

na iznos od 53,57 EUR od 31.1.2013. do isplate,

na iznos od 58,11 EUR od 28.2.2013. do isplate,

na iznos od 58,50 EUR od 31.3.2013. do isplate,

i to za razdoblje od 31. listopada 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koju propisuje čl. 1. st. 1. t. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (NN 155/23) za ostale odnose, sve to u roku od 15 dana.

IV. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 528-50-3287833 sklopljenog 24.2.2006. između tužitelja i tuženika, a koji Ugovor je potvrđen 25.2.2006. po javnom bilježniku Lidiji Perić, Osijek, pod brojem: OU-423/2006 kojom je ugovorena naknada od 3,30% od iznosa kredita, a naplaćuje se jednokratno prilikom prvog korištenja kredita.

V. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69 isplatiti tužitelju BJ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] na ime tzv. ulazne naknade iznos od 396,23 EUR zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 02. ožujka 2006. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koju propisuje čl. 1. st. 1. t. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (NN 155/23) za ostale odnose,

sve to u roku od 15 dana.

VI. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.192,00 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koju propisuje čl. 1. st. 1. t. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (NN 155/23) za ostale odnose, sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je po punomoćniku podnio tužbu ovome sudu protiv tuženika, radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da su tužitelj i tuženik dana 24. veljače 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj: 528-50-3287833, a temeljem kojeg Ugovora o kreditu je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 19.358,42 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora uz odgovoren rok otplate od 84 mjeseca. Ugovor je potvrđen dana 25. veljače 2006. kod javnog bilježnika Lidije Perić iz Osijeka, pod brojem: OU-423/2006- 1. Tijekom razdoblja otplate kredita i to kako radi podizanja kamatne stope, a isto tako i radi povišenja tečaja CHF u odnosu na HRK, povećavao se mjesečni iznos anuiteta.

2. Nadalje, navodi da je u članku 2. Ugovora o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 5,95% godišnje, a koja kamata se mijenjala u skladu sa jednostranim odlukama tuženika. Predmetni ugovor o kreditu sadrži i odredbu o ulaznoj naknadi u članku 3. Ugovora o kreditu, koja je ugovorena u visini od 3,30% od iznosa kredita, a naplaćuje se jednokratno prilikom prvog korištenja kredita. Tužitelj se nadalje u tužbi poziva na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13, od 13. lipnja 2014., a kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12, od 4. srpnja 2013., kojom je između ostalih utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna, te da je ista presuda potvrđena i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14, od 9. travnja 2015. Tužitelj također u tužbi navodi da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena i valutna klauzula, te da je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018., potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12, od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenjem valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime su postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima.

3. S obzirom na tako utvrđene ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope, kao i odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula, tužitelj smatra da mu je tuženik sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora. Po tužitelju je posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, kao i valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, to da iste anuliraju izmjene anuiteta bilo po osnovi povišenja kamata, bilo po osnovi povišenja tečaja, odnosno da se ima uzeti da je početno ugovoreni anuitet izračun u kunama nepromjenjiva stavka otplatnog plana, odnosno da je početno ugovoreni anuitet plaćen po tečaju CHF na dan korištenja kredita pomnožen zbrojem plaćenih anuiteta upravo onaj iznos kojeg je tužitelj bio dužan platiti banci, a razlika koju je platio je preplata koju mu je banka dužna vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

4. Kraj svega naprijed navedenog, tužitelj najprije zahtijeva po deklaratornom zahtjevu da se utvrdi da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu i to u dijelu kojim se regulira plaćanje kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju kreditora, te kojim se regulira način promjene kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Također tužitelj po deklaratornom dijelu zahtjeva traži da se utvrdi ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba članka 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada od 3,30% od iznosa kredita, a naplaćuje se jednokratno prilikom prvog korištenja kredita (ulazna naknada). Po podnesenoj tužbi tužitelj zahtjeva isplatu preplaćenih iznosa, a budući da tužitelj ne raspolaže potrebnom dokumentacijom, to je pozivom na odredbu članka 186. stavak 4. i 5. Zakona o parničnom postupku podnio tzv. stupnjevitu tužbu, uz pridržavanje prava na konačno uređenje tužbenog zahtjeva nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja.

5. Po provedenom financijsko-knjigovodstvenom vještačenju tužitelj je uredio svoj tužbeni zahtjev u podnesku od 29. svibnja 2024. na način da uz deklaratorni dio tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, kao i odredbu ugovora o ulaznoj naknadi od 3,30% od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, po kondemnatornom dijelu zahtjeva potražuje i isplatu preplaćenog iznosa od 1.894,23 eura na ime više plaćenih iznosa anuiteta nastalih zbog povećanja tečaja CHF, kao i naplaćeni iznos naknade od 3,30% od iznosa kredita, tj. iznos u visini od 396,23 eura, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačni mjesečni iznos počev od zadnjeg dana u mjesecu za tekući mjesec, sve do konačne otplate kredita.

6. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivio tužbi i tužbenom zahtjevu ističući prije svega prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, a sve to iz razloga jer je čl. 12. Ugovora o kreditu ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, odnosno u konkretnom slučaju Općinskog građanskog suda u Zagrebu, zbog čega je predlagao da se ovaj sud oglasi nenadležnim i po pravomoćnosti predmet dostavi na rješavanje mjesno nadležnom sudu. U pogledu tvrdnji tužitelja da bi bile ništetne odredbe o načinu promjene kamatnih stopa i valutnoj klauzuli tuženik se istome također protivi smatrajući da su kriteriji promjena kamatnih stopa utvrđeni u Pravilnicima o obračunu kamata i naknada, a koji predstavljaju Opće uvjete poslovanja sukladno čl. 295. Zakona o obveznim odnosima, te kao takvi obvezuju ugovorne strane. Promjena kamatne stope tužitelju nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja već objektivnih tržišnih okolnosti. Tuženik je kamatnu stopu mijenjao zbog opravdanih razloga, a u skladu sa svojim uredno objavljenim i pristupačnim općim aktima, čija je primjena bila ugovorena u članku 9. predmetnog Ugovora. Nadalje, navodi kako je sporna odredba o valutnoj klauzuli tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo, te ista nije u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja i nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tuženik nadalje navodi kako je tužitelj mogao zaključiti ugovor u kunama ili eurima, tako da ugovor za tužitelja nije bio tzv. uzmi ili ostavi. Osim naprijed navedenih prigovora, tuženik je istakao i prigovor zastare potraživanja.

7. Nadalje, u odgovoru na tužbu tuženik ističe da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, tako da je ulazna naknada izražena u točno naznačenom postotku od 3,30 % na iznos kredita, što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Osim toga, odredbe o naknadi za obradu kredita iz Ugovora su jasne, uočljive i lako razumljive. Da su odredbe jasne i uočljive nije i ne može biti dvojbeno, budući da su iste sastavni dio Ugovora i u njemu su izričito navedene. Postojanje i naplaćivanje naknade za obradu kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila je uvriježena u praksi banaka te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanje spomenute naknade. Tuženik predlaže da sud odbije zahtjev tužitelja te ga obveže na naknadu prouzročenog parničnog troška tuženiku.

8. U svom očitovanju tužitelj se protivi svim navodima iz odgovora na tužbu tuženika i to pogotovo istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti i istaknutom prigovoru zastare. Smatra da je u ovome postupku sud vezan pravnim shvaćanjima koja su zauzeta u presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u pogledu ništetnosti odredbi u potrošačkim ugovorima u načinu promjene kamatne stope i valutne klauzule.

9. Sud je odlučujući o prigovoru mjesne nenadležnosti isti prigovor odbio te je donio rješenje broj: 3 P-41/2022-10 od 27. siječnja 2023. kojim je odbio kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Vinkovcima za postupanje u ovoj pravnoj stvari, a koje rješenje je povodom uložene žalbe tuženika viši sud, Županijski sud u Zagrebu svojom odlukom broj: Gž-1109/2023-2 od 18. srpnja 2023. potvrdio, uz odbijanje žalbe tuženika kao neosnovane.

10. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom priloženi ugovor o kreditu broj: 528-50-3287833 od 24. veljače 2006. sklopljen između tužitelja i tuženika, uvid u priloženi odštetni zahtjev punomoćnika tužitelja od 7. svibnja 2021. – zahtjev za dostavom dokumentacije i za mirno rješenje spora, uvid u priloženu odluku o promjeni kamatne stope, početni otplatni plan, realizirani otplatni plan, knjigovodstvenu karticu u svezi stanja i otplate predmetnog ugovora o kreditu, proveden je dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem po sudskom vještaku Tomislavu Borkoviću dipl. oec. iz [adresa], te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja saslušanog u svojstvu stranke.

11. Temeljem provedenih dokaza i to prije svega uvidom u zaključeni Ugovor o kreditu broj: 528-50-3287833 od 24. veljače 2006. nesporno je utvrđeno da su tužitelj i tuženik zaključili Ugovor o kreditu, temeljem kojeg ugovora je tuženik kao kreditor stavio tužitelju kao korisniku kredita na raspolaganje novčani iznos od 19.358,42 CHF, s tim da se isti kredit isplaćivao u kunskoj protuvrijednosti prema kreditorovom srednjem tečaju važećem za valutu ugovora, te da je kredit zaključen na rok otplate od 84 mjeseca, da je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, a da je ona na dan zaključenja ugovora iznosila 5,95%, s tim da je člankom 2. točka 1. istog Ugovora o kreditu ugovoreno da se tako promjenjiva kamatna stopa utvrđuje Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Nesporno je nadalje, i to uvidom u prijepis knjigovodstvene kartice po zaključenom Ugovoru o kreditu da se tijekom trajanja otplate kredita kamatna stopa u više navrata mijenjala. Također je nesporno da je ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita u visini od 3,30% od iznosa kredita.

12. Uvidom u knjigovodstvenu karticu nesporno je utvrđeno da je prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 5,95% godišnje, koja je ugovorena prilikom zaključenja Ugovora o kreditu, mjesečni anuitet za otplatu predmetnog kredita iznosio 282,33 CHF u kunskoj protuvrijednosti, te da se zbog mijenjanja stope ugovorene kamate i visine tečaja tijekom vremena mijenjao iznos anuiteta koji je tužitelj bio u obvezi plaćati.

13. Nadalje, nesporno je među parničnim strankama da je u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod brojem P-1401/12, od 4. srpnja 2013., donesena pravomoćna presuda, a kojom presudom je utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, te da je ista presuda u tom dijelu potvrđena i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj: Pž-7129/13, od 13. lipnja 2014.

14. Nesporno je nadalje da je istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, od 4. srpnja 2013., i to točkom 1., utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način da je koristio u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

14.1. Nesporno je da je u pogledu ništetnosti ugovaranja valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž 6632/17 od 14. lipnja 2018., a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske, u predmetnu poslovni broj: Rev 2221/18, od 3. rujna 2019.

15. Sporno je među parničnim strankama da li je ništetan dio zaključenoga Ugovora o kreditu, i to konkretno dio članaka 2. i 7., a kojima je ugovorena valutna klauzula na način da se tužitelju odobrava kredit u određenom iznosu CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita, da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje u kunama po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja, te u dijelu u kojem je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama kreditora, te u dijelu da se na sve ono što nije regulirano Ugovorom o kreditu primjenjuju Opći akti kreditora sa svim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu. Sporno je nadalje da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja, te da li je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na ovaj konkretni slučaj tj. na zaključeni Ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika. Također je sporno da li je ništetna i bez pravnog učinka ugovorna odredba članka 3. predmetnog ugovora o kreditu, koja se odnosi na tzv. ulaznu naknadu kod sklapanja kredita.

15.1. U odnosu na sporne činjenice tj. pitanje ništetnosti dijela ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula i način promjene kamatne stope, sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03; dalje u tekstu ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tj. na dan 18. srpnja 2007. Prema odredbi čanka 81. stavak 1. ZZP/03, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

15.2. Nadalje, prema stavku 4. istoga članka ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u naprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluga koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi članka 83. ZZP/03.

15.3. Odredbom članka 87. stavak 1. i 2. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako ona može opstati bez te ništavne odredbe. Analizirajući spornu odredbu članka 2. Ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, proizlazi da se radi o ugovornoj odredbi u odnosu na koju je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/12, utvrđeno da predstavlja povredu propisa i zaštite potrošača.

15.4. Ovo stoga jer je odredba o promjeni kamatne stope kao cijene kredita jedna od ključnih odredbi ugovora o kreditu, koja motivira ili demotivira korisnike kredita na zaključenje istog, pa je stoga neopravdano prepustiti promjenu kamatne stope jednostranoj odluci banke, dakle samo jednoj ugovornoj strani, dok s druge stranke klijent kao korisnik kredita ne raspolaže znanjem koje je potrebno za razumijevanje funkcioniranja tržišta kredit. U takvoj situaciji korisniku kredita potrebno je pružiti cjelovite informacije u odnosu na značaj i promjenu kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu, kako bi korisnik kredita mogao procijeniti da li ista odgovara njegovim financijskim potrebama i mogućnostima. U postupku kolektivne zaštite potrošača nesporno je utvrđeno da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

15.5. Ovako formuliranom odredbom o promjeni kamatne stope tuženik je mogao u svakom trenutku skladno svojim internim aktima mijenjati kamatnu stopu, a što je isti učinio bez mogućnosti utjecaja korisnika kredita na navedeno, zbog čega je tužitelj kao korisnik kredita stavljen u neravnopravan položaj kao potrošač u odnosu na banku. Da se radi o unaprijed pripremljenom obrascu ugovora o kreditu vidljivo je iz samog priloženog ugovora o kreditu, a iz kojeg nesporno proizlazi da isti predstavlja tipski ugovor u kojem se samo unose podaci o datumu zaključenja ugovora, korisniku kredita, sredstvima osiguranja, mijenjaju se podaci o iznosu kredita i roku otplate, dok je iz samog ugovora o kreditu nesporno utvrđeno da je sporna odredba članka 2. i 7. unaprijed formulirana i da dakle nije bila podložna nikakvoj mogućnosti pregovaranja parničnih stranaka i eventualnom utjecaju tužitelja na istu odredbu.

16. Upravo zbog toga razloga stajalište suda je da je ista odredba članaka 2. i 7. Ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03, slijedom čega je ista i ništetna sukladno članku 87. stavak 1. ZZP/03. Identično materijalno pravo potrebno je primijeniti i u pogledu utvrđenja ništetnim ugovornih odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu.

17. Nesporno je da je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu tužitelju bilo poznato što znači ugovaranje kredita uz valutnu klauzulu, ali samo to nije dovoljno da bi se ista ugovorna odredba mogla tretirati kao poštena ugovorna odredba, budući je prema zauzetom stavu suda Europske unije u predmetu C 186/16, i to u presudi donesenoj 20. rujna 2017., jasno navedeno da odredbu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13, a koja odgovara čl. 84. ZZP/03, treba tumačiti na način da nije dovoljno da ugovorna odredba mora biti samo jasno i razumljivo sastavljena, već da je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite i formirane odluke, te sa tim potrošač mora biti upoznat kako na formalnoj, tako i na gramatičkoj razini, da može procijeniti ekonomske posljedice te odredbe za njegove financijske obveze.

17.1. U postupku koji se vodio za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, a u kojem je i donesena presuda broj: P-141/12, od 4. srpnja 2013., nesporno je utvrđeno da odredbe ugovora koje sadrže valutnu klauzulu nisu prošle "test poštenja", odnosno da isti test poštenja u konkretnom slučaju nije prošao niti tuženik, odnosno da je i tuženik kao i sve druge banke u tom promatranom razdoblju isti kredit prikazivao na način da se rizik tečajnih razlika klijentima uglavnom prešućivao ili im se umanjivao isti rizik, odnosno u svakom slučaju da taj rizik tečajnih razloga korisnicima kredita nije dovoljno obrazložen, zbog čega su potrošači mogli doći do zaključka da je ponuda kredita vezanih u CHF najpovoljnija.

18. Kraj navedenog nedvojbeno je da su ništetne odredbe i to članka 2. i članka 7. Ugovora o kreditu, a kojim se odobrava tužitelju kredit u iznosu od 19.358,42 CHF, odnosno u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, te u dijelu gdje se tužitelj obvezuje vraćati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju kreditora važećem na dan plaćanja.

19. Nesporno je da prema odredbi čl. 295. Zakona o obveznim odnosima Opći uvjeti obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora, ali je isto tako i odredbom čl. 296. st. 1. Zakona o obveznim odnosima određeno da su ništetne odredbe Općih uvjeta ugovora koje je suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama stranaka na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora. S obzirom na vrijeme i datum sastavljanja istih Općih uvjeta poslovanja i Pravilnika o kamatama i naknadama nesporno je da su isti bili predmet razmatranja i u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, te da postojanje istih Općih uvjeta nije utjecalo na donošenje odluke u odnosu na tuženika kada je utvrđeno da je tuženik u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene i ništetne odredbe u pogledu načina mijenjanja ugovorene kamate. Nadalje, u odnosu na dio ugovora o kreditu a kojim je ugovorena valutna klauzula na način da tužitelj kredit otplaćuje u CHF izražen u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem na dan dospijeća, sud cijeni da su navedene odredbe također nepoštene i ništetne primjenjujući identično materijalno pravo iz istih razloga, kao i u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.

20. Kod utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu, a koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i načina izmjene kamatne stope, sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14 i 110/15; dalje u tekstu ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku, kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni tužbeni zahtjevi iz tužbe za kolektivnom zaštitom potrošača, te da je u tom slučaju sud u tom pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja.

20.1. Ovakav direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i presude koja bude donesena u tom postupku i koja kao takva obvezuje sudove u pojedinačnim postupcima zauzima i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi poslovni broj: Rev 3142/18, od 19. ožujka 2019. Iz iste revizijske odluke nedvojbeno proizlazi da u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači uopće nije nužno provoditi poseban dokazni postupak, jer bi isto bilo, a s obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, potpuno neekonomično i previše tegobno za potrošača, a isto tako i suprotno odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača, te je upravo iz tog razloga i odbijen dokazni prijedlog tuženika da se u ovom postupku saslušava tužitelj kao stranka, te djelatnik banke i javni bilježnik.

21. S obzirom da su utvrđene ništetnim odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule i načinu promjene kamatne stope, to temeljem odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, a u svezi s čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, tužitelju pripada pravo da mu tuženik naknadi sve ono što je stekao temeljem tako ništetnih odredbi ugovora. Kako je u ovom postupku nesporno utvrđeno da je u trenutku zaključenja ugovora o kreditu ugovorena redovna kamatna stopa od 5,95% te kako je tijekom postupka utvrđeno da su ništetne odredbe u pogledu načina promjene kamatne stope, koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu vršene jednostrano od strane tuženika, zbog čega tužitelj ima pravo na povrat neosnovano naplaćenih iznosa zbog takvog načina jednostrane promjene kamatne stope. Naime, nesporno je da je redovna kamatna stopa jedan od bitnih elemenata ugovora o kreditu, te da ista predstavlja objekt ugovorne obveze. Po ocjeni suda, način promjene ugovorene promjenjive kamatne stope utvrđen je ništetnim, te je stav suda da je za utvrđivanje visine naknade koja pripada tužitelju nužno primijeniti jedinu kamatnu stopu koja je ugovorom o kreditu određena, a to je ugovorena kamatna stopa od 5,95%.

21.1. Nadalje, po ocjeni ovoga suda nepoštena je odredba članka 3. Ugovora, kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita jednokratno u visini od 3,30% od iznosa kredita. Naime, radilo se o unaprijed formuliranom ugovoru, kojeg je pripremila banka kao kreditor, a koja činjenica je utvrđena i kroz iskaz tužitelja kao stranke iz čijeg iskaza proizlazi da se o spornoj odredbi Ugovora nije pregovaralo, te da tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj iste, te kako iz isprave o sklopljenom ugovoru o kreditu nedvojbeno proizlazi da se radi o standardnom, tipskom ugovoru, to na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora od stranke banke, očigledno je da tužitelj kao korisnik kredita nije imao utjecaja.

22. Radi utvrđivanja visine onoga što je tuženik dužan vratiti tužitelju, provedeno je odgovarajuće financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Tomislavu Borkoviću dipl. oec. iz [adresa]. Iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenoga vještaka vidljivo je da su tužena RBA d.d. Zagreb kao Kreditor i tužitelj dana 24.02.2006. zaključili Ugovor o kreditu broj 528-50-3287833 , kojim se tužitelju stavlja na raspolaganje iznos od 19.358,42 CHF protuvrijednosti u HRK po važećem tečaju kreditora na dan isplate po predmetnom ugovoru o kreditu. Kredit je odobren za kupovinu rabljenih vozila. Otplata kredita ugovorena je s rokom od 84 mjeseca, odnosno 84 jednaka mjesečna anuiteta s dospijećem početnog anuiteta u iznosu od 282,33 CHF dana 30.04.2006. godine. Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počevši od dana dospijeća prvog anuiteta. Kao početni tečaj u izračunu primijenjen je važeći tečaj na dan odobrenja, odnosno početka korištenja sredstava po ugovoru o kreditu 01.03.2006. za 1 CHF = 4,673187 kn, dok je nominalni iznos početne kamatne stope utvrđen u visini 5,95 % godišnje. Člankom 3 predmetnog ugovora o kreditu broj 528-50-3287833 zaključenog između tužitelja i tužene poslovne banke utvrđena je naknada u visini od 3,30 % od iznosa kredita, koja se naplaćuje jednokratno prilikom prvog korištenja kredita. 19.358,42 CHF x 3,30 % = 638,83 CHF, što odgovara protuvrijednosti od 2.985,37 kn po važećem tečaju na dan korištenja kredita 01.03.2006. za 1 CHF = 4,673187 kn, odnosno 396,23 EUR, preračunato u EUR po službenom fiksnom tečaju konverzije za 1 eur = 7,53450 kn. Temeljem Zakona o uvođenju eura kao službene valute u RH objavljenog 20.05.2022. (NN 57/22) koji je stupio na snagu 15.07.2022. tj. prvog dana od dana objave odluke Vijeća EU 2022/1211 od 12.07.2022. o usvajanju eura u RH 01.01.2023. godine utvrđene razlike anuiteta preračunate su u EUR po službenom fiksnom tečaju konverzije za 1 EUR = 7,53450 kn.

22.1. Nalazom vještaka utvrđeno je da je ukupan iznos više plaćenih anuiteta nastalih uslijed promjena (povećanja) kamatnih stopa tijekom trajanja otplate po kreditu broj 528-50-3287833 iznosi 469,01 eura, protuvrijednosti 3.533,72 kn, što je vještak pojedinačno prikazao za svaki mjesec utuženog razdoblja. Ukupan iznos više plaćenih anuiteta uzimajući u obzir tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj na dan odobrenja, odnosno početka korištenja po predmetnom ugovoru o kreditu 01.03.2006. za 1 CHF = 4,673187 kn, utvrđen je u visini od 1.894,23 eura, protuvrijednosti 14.272,08 kn, što je vještak također pojedinačno prikazao za svaki mjesec utuženog razdoblja. Ukupan iznos naknade koju je tužitelj platio tuženiku za obradu kreditnog zahtjeva utvrđen je u visini od 3,30 % od iznosa kredita, odnosno 638,83 CHF, što odgovara protuvrijednosti od 2.985,37 kn po važećem tečaju na dan korištenja kredita 01.03.2006. za 1 CHF = 4,673187 kn, odnosno 396,23 EUR, preračunato u EUR po službenom fiksnom tečaju konverzije za 1 euro = 7,53450 kn.

23. Na nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenoga vještaka tužitelj nije imao primjedbi, te je svoj tužbeni zahtjev postavio sukladno istome nalazu potražujući po konačno uređenom tužbenom zahtjevu iz podneska od 29. svibnja 2024. preplaćene svakomjesečne iznose zbog promjene tečaja u sveukupnom iznosu od 1.894,23 eura, uz zakonske zatezne kamate tekuće od dospijeća izvršenog plaćanja pojedinog anuiteta pa do isplate. Također potražuje i iznos plaćene ulazne naknade od 396,23 eura, na ime jednokratno plaćenog iznosa prilikom korištenja kredita.

24. Tuženik nije prigovorio matematičkom izračunu vještaka, međutim prigovara nalazu iz razloga što je isti izrađen kao da su stranke ugovorile kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom i fiksnim tečajem valute CHF. Primjedbe tuženika iznesene na nalaz vještaka sud smatra paušalnim, bez davanja pravno valjanog obrazloženja za svoj prigovor.

25. Kako je u ovom postupku nesporno utvrđeno da je u trenutku zaključenja ugovora o kreditu ugovorena redovna kamatna stopa od 5,95%, te kako je tijekom postupka utvrđeno da su ništetne odredbe u pogledu načina promjene kamatne stope koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu vršene jednostrano od strane tuženika, to tužitelju pripada pravo na isticanje deklaratornog tužbenog zahtjeva u pogledu utvrđenja ništetnosti odredbi članka 2. predmetnog Ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu.

26. Po mišljenju ovoga suda bez obzira na činjenicu što je ništetnost odredbi u pogledu jednostrane promjene kamatne stope utvrđena već u postupku koji se vodio radi kolektivne zaštite potrošača, tužitelj ima pravni interes u individualno podnesenoj tužbi isticati deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbe predmetnog ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu. Ovo iz razloga što je tuženik već u odgovoru na tužbu, kao i tijekom postupka osporavao osnovanost deklaratornog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti. Stoga je sud usvojio deklaratorni dio tužbenog zahtjeva tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 2. Ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenu kamatne stope.

27. Nesporno je nadalje da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 141/12 od 4. srpnja 2013. i to točkom 1. utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, te da je u pogledu ništetnosti ugovaranja valutne klauzule ova presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj: Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., a obzirom na pravomoćno utvrđenje u pogledu ništetnosti ugovaranja valutne klauzule te petogodišnji zastarni rok, to je evidentno da taj rok nije protekao za podnošenje tužbe i potraživanje preplaćenih iznosa zbog promjene tečaja, tako da se tužba i restitucijski zahtjev za preplaćeni tečaj i pripadajuće zakonske zatezne kamate može podnijeti sve do 14. lipnja 2023. Kako je tužitelj tužbu podnio ovome sudu dana 9. veljače 2022. evidentno je da je za ovaj vid potraživanja tužba podnesena prije proteka roka zastare.

28. Obzirom da je provedenim knjigovodstveno-financijskim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj sveukupno preplatio zbog promjene tečaja iznos od 1.894,23 eura, koliko to tužitelj i potražuje u podnesku od 29. svibnja 2024. to je ovaj iznos sud tužitelju dosudio, zajedno sa kamatama kako je to tužitelj i potraživao tekućim od konca mjeseca u odnosu na mjesec u kojem je pretplaćen određeni iznos, po stopi kamate propisanoj čl. 29. st. 2 ZOO-a, a temeljem odredbe članka 1115. ZOOa.

29. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko spornih odredbi ugovora u svezi promjenjive kamatne stope i ugovorene valute u CHF, kao i u svezi naknade za obradu kredita, sud je saslušao tužitelja u svojstvu stranke. Tužitelj je također iskazao da se upravo odlučio uzeti kredit kod tužene banke i to za kupovinu osobnog vozila, a tuženik mu nije dao pravo izbora kredita, nego je upravo ponuđen kredit u CHF.

30. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko naknade za obradu kredita sud je saslušao tužitelja u svojstvu stranke. Tužitelj je iskazao da je odlučio uzeti kredit kod tužene banke, a tuženik mu nije dao pravo izbora kredita. Ugovor je bio sastavljen i u njemu je bila određena naknada, te on o toj naknadi nije mogao pregovarati, niti je mogao utjecati na nekakve promjene odredbi ugovora. Ugovor je pročitao prije potpisivanja, a na njegov upita za što je uopće potrebna ta ulazna naknada, od strane djelatnika banke rečeno mu je da to tako u ugovoru i da ne postoji mogućnost naknadnog mijenjanja te odredbe ugovora. Prema sjećanju tužitelja ta naknada je iznosila 3,30% od iznosa kredita, a taj iznos naknade mu je naplaćen odmah iz sume odobrenog kreditnog iznosa.

31. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

32 Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

33. Dakle, na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30% iznosa kredita.

34. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 – dalje ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

35. Nije sporno da je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita, tuženik imao određene troškove, koji se "pokrivaju" tom naknadom. Međutim, sama činjenica da je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu. Ova činjenica govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi, koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita, obzirom da je očigledno da su ti troškovi bili različiti, ovisno o iznosu kredita koji je realiziran.

36. Slijedom navedenoga, zaključak je ovog suda da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i nije moglo pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

37. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužitelj na temelju točke 3. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba točke 3. Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača.

38. Slijedom navedenoga sud je usvojio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetna odredba točke 3. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita od 3,30% na iznos kredita, a čija je visina utvrđena provedenim knjigovodstveno-financijskim vještačenjem u iznosu od 396,23 eura.

39. Kako je odredba Ugovora o kreditu ništetna u dijelu točke 3. Ugovora u kojem je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu naknade za obradu kredita, a koja mu je naplaćena prilikom isplate kredita dana 24. veljače 2006. u iznosu od 3,30% iznosa kredita, tj. u iznosu od 396,23 eura zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekučom od dana 2. ožujka 2006., kako je to tužitelj i potraživao.

40. Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.

41. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 1. u svezi sa člankom 155. (Narodne novine broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. – u nastavku teksta ZPP). Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22. i 138/23.) i to za sastav tužbe = 100 bodova (Tbr. 7. toč 1. OT), sastav podneska od 3. 1. 2023., 4. 10. 2023., 29. 5. 2024. i 16. 4. 2025. = svaki po 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1. OT), zastupanje na 4 ročišta kod suda = svako ročište po 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), zastupanje na ročištu za objavu presude = 50 bodova (Tbr. 9. toč. 3. OT), što ukupno nosi 950 bodova, što pomnoženo s vrijednošću boda od 2,00 eura i uz 25% iznosi 1.900,00 eura (punomoćnik odvjetnik nije u sustavu PDV-a).

41.1. Tužitelju je također priznat i dosuđen trošak provedenog knjigovodstveno- financijskog vještačenja u iznosu od 265,45 eura i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura, tako da mu je sveukupno dosuđen trošak u visini od 2.192,00 eura. Tužitelj je temeljem članka 11. stavak 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama oslobođen plaćanja sudske pristojbe na presudu.

42. Na dosuđeni trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno članku 30. Ovršnog zakona i članku 29. stavak 1. i 2. ZOO-a tekuće od presuđenja do isplate.

U Vinkovcima 11. lipnja 2025.

Sudac

Iva Graovac

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

DOSTAVITI:

1. Odvjetnica Ivana Jurčević, Vinkovci – punomoćnik tužitelja

2. Odvjetničko društvo Kallay & Partneri d.o.o. Zagreb, Ilica 1A/III – punomoćnik tuženika