REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5809/2023-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Jadranki Liović Merkaš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĐF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Hrvoju Kalauzu, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Damir Rudeš, Marijo Rođak i Hrvoje Kalauz u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka d.d. iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupanog po punomoćnici Sanji Vukina, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Vukina & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave, održane i zaključene dana 6. svibnja 2025. u nazočnosti tužitelja osobno, zamjenice punomoćnika tužitelja CF, odvjetničke vježbenice i zamjenice punomoćnika tuženika ĐFB, odvjetničke vježbenice, dana 11. lipnja 2025. temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 04/08, 84/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23), dalje ZPP-a,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju su ništetnim dijelovi odredbe iz čl. 4.2. Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu broj 70178/05 sklopljenog 9. veljače 2006. između tužitelja ĐF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, i tuženika OTP banka d.d. iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kao kreditora, kojima je kao ugovorenu valuta uz koju je vezana glavnica naveden švicarski franak.

II Utvrđuju se ništetnim dijelovi odredbe iz čl. 11.2. Ugovora o kreditu broj 70178/05 sklopljen dana 12. listopada 2006. između tužitelja ĐF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, i tuženika OTP banka d.d. iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kao kreditora, kojima je kao ugovorenu valuta uz koju je vezana glavnica naveden švicarski franak.

III Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, isplatiti tužitelju SF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime preplaćenih mjesečnih rata zbog ništetnih dijelova odredbe iz čl. 4.2. Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu broj 70178/05 od 9. veljače 2006. iz točke I ove presude, 721,90 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznose:

- 10,67 EUR od 13.01.2009.

- 16,51 EUR od 11.02.2009.

- 23,65 EUR od 14.03.2009.

- 11,12 EUR od 11.04.2009.

- 8,83 EUR od 12.05.2009.

- 7,59 EUR od 11.06.2009.

- 10,09 EUR od 11.07.2009.

- 5,08 EUR od 11.08.2009.

- 7,36 EUR od 11.09.2009.

- 3,45 EUR od 13.10.2009.

- 6,93 EUR od 11.11.2009.

- 4,93 EUR od 11.12.2009.

- 13,02 EUR od 12.01.2010.

- 18,33 EUR od 11.02.2010.

- 17,20 EUR od 11.03.2010.

- 21,71 EUR od 13.04.2010.

- 28,21 EUR od 11.05.2010.

- 44,13 EUR od 02.07.2010.

- 38,59 EUR od 03.08.2010.

- 59,58 EUR od 02.09.2010.

- 50,37 EUR od 02.10.2010.

- 39,95 EUR od 03.11.2010.

- 65,83 EUR od 02.12.2010.

- 74,05 EUR od 06.01.2011.

- 68,78 EUR od 02.02.2011.

- 65,92 EUR od 10.03.2011.

do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, isplatiti tužitelju SF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime preplaćenih mjesečnih rata zbog ništetnih dijelova odredbe iz čl. 11.2. Ugovora o kreditu broj 52678/06 od 12. listopada 2006. iz točke II ove presude, 329,98 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznose:

- 0,78 EUR od 11.11.2008.

- 1,77 EUR od 13.01.2009.

- 2,08 EUR od 11.02.2009.

- 3,11 EUR od 11.03.2009.

- 1,62 EUR od 11.04.2009.

- 1,55 EUR od 12.05.2009.

- 1,29 EUR od 11.06.2009.

- 1,44 EUR od 11.07.2009.

- 1,06 EUR od 11.08.2009.

- 1,32 EUR od 11.09.2009.

- 0,91 EUR od 13.10.2009.

- 1,15 EUR od 11.11.2009.

- 1,20 EUR od 11.12.2009.

- 1,97 EUR od 12.01.2010.

- 2,48 EUR od 11.02.2010.

- 2,28 EUR od 11.03.2010.

- 3,05 EUR od 13.04.2010.

- 3,41 EUR od 11.05.2010.

- 4,53 EUR od 11.06.2010.

- 5,31 EUR od 13.07.2010.

- 4,29 EUR od 11.08.2010.

- 7,26 EUR od 11.09.2010.

- 5,97 EUR od 12.10.2010.

- 6,18 EUR od 11.11.2010.

- 7,37 EUR od 11.12.2010.

- 9,27 EUR od 11.01.2011.

- 7,21 EUR od 11.02.2011.

- 7,83 EUR od 11.03.2011.

- 7,04 EUR od 12.04.2011.

- 8,75 EUR od 11.05.2011.

- 10,35 EUR od 11.06.2011.

- 10,77 EUR od 12.07.2011.

- 12,65 EUR od 02.09.2011.

- 10,99 EUR od 04.10.2011.

- 10,95 EUR od 03.11.2011.

- 10,83 EUR od 03.12.2011.

- 10,44 EUR od 13.12.2011.

- 11,33 EUR od 11.01.2012.

- 11,85 EUR od 11.02.2012.

- 11,92 EUR od 13.03.2012.

- 11,58 EUR od 13.04.2012.

- 11,75 EUR od 11.05.2012.

- 12,13 EUR od 12.06.2012.

- 11,68 EUR od 11.07.2012.

- 11,72 EUR od 11.08.2012.

- 10,95 EUR od 11.09.2012.

- 11,20 EUR od 11.10.2012.

- 11,76 EUR od 13.11.2012.

- 11,65 EUR od 11.12.2012.

do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

V Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba iz čl. 8. Ugovora o kreditu broj 52768/06 od 12. listopada 2006. sklopljenog između tužitelja ĐF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, i tuženika OTP banka d.d. iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kao kreditora, u dijelu kojim se navodi ”8 Naknada za obradu zahtjeva...Naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu 1,00% (slovima jedanposto) od ukupnog iznosa odobrenog kredita (Kreditora i APN), a najviše do tisuću kuna, plaćanje jednokratno, prije korištenja kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita.”

VI Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, isplatiti tužitelju SF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnova ništetne odredbe iz točke V ove presude, 22,85 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 17. listopada 2006. do 31. prosinca 2007. u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008 do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, kao i da mu nadoknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu 1.187,50 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, počam od 3. lipnja 2025. do isplate, sve u roku 15 dana.

VII Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva za iznos 161,33 EUR zajedno s traženim zateznim kamatama na taj iznos, kao neosnovanim.

VIII Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika u iznosu 27,43 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama na iznose:

- 0,43 EUR od 11.11.2006.

- 0,22 EUR od 12.12.2006.

- 0,62 EUR od 11.01.2007.

- 0,86 EUR od 13.02.2007.

- 0,73 EUR od 13.03.2007.

- 0,90 EUR od 11.04.2007.

- 1,52 EUR od 11.05.2007.

- 1,43 EUR od 12.06.2007.

- 1,89 EUR od 11.07.2007.

- 1,59 EUR od 11.08.2007.

- 1,54 EUR od 11.09.2007.

- 1,98 EUR od 11.10.2007.

- 1,60 EUR od 13.11.2007.

- 1,71 EUR od 11.12.2007.

- 1,24 EUR od 11.01.2008.

- 0,80 EUR od 12.02.2008.

- 0,18 EUR od 11.03.2008.

- 0,64 EUR od 11.04.2008.

- 1,15 EUR od 13.05.2008.

- 1,16 EUR od 11.06.2008.

- 1,42 EUR od 11.07.2008.

- 1,63 EUR od 12.08.2008.

- 1,48 EUR od 11.09.2008.

- 0,39 EUR od 11.10.2008.

- 0,32 EUR od 11.12.2008.

po stopi koja se do 31. prosinca 2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do isplate po koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog tekućeg polugodišta za tri postotna poena koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s pravnim prednikom tuženika HVB Splitska banka d.d. 8. veljače 2005. sklopio Ugovor o kreditu broj 70178/05, a 9. veljače 2006. tužitelj i tuženikov pravni prednik sklapaju Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu br. 70178/05 od 8. veljače 2005. kojim se izabire druga valuta ugovora u vidu valute ugovora u CHF. Dana 12. listopada 2006., tužitelj i tuženikov pravni prednik sklapaju Ugovor o kreditu br. 52768/06. Dodatkom br. 1 Ugovora o kreditu br. 70178/05 od dana 9. veljače 2006. pravni je prednik tuženika, kao kreditor, odobrio tužitelju, kao korisniku kredita, iznos 25.710,08 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju tuženika vrijedećem na dan korištenja kredita, a s namjenom kupnje nekretnine s rokom otplate od 60 mjeseci. Ugovorom o kreditu br. 52768/06 od dana 12. listopada 2006. pravni je prednik tuženika, kao kreditor, odobrio tužitelju, kao korisniku kredita, iznos od 3.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke vrijedećem na dan korištenja kredita, a s namjenom kupnje nekretnine, garaže, i to s rokom otplate od 74 mjeseca. Dodatkom br.1. Ugovora o kreditu od 9. veljače 2006. određena je kamatna stopa u tada trenutnom iznosu od 4,30%, i to kao promjenjiva, dočim je člankom 4.2. istoga određen način isplate kredita u 60 mjesečnih rata, i to u 59 jednakih mjesečnih rata u iznosu od 489,92 CHF, te jedne preostale rate u iznosu od 494,34 CHF, s time da prva rata dospijeva 10. ožujka 2006. a zadnja rata dospijeva 10. veljače 2011., u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju kreditora na dan plaćanja važećeg za CHF (u pravilu 10. dan u mjesecu). Ugovorom o kreditu br. 52768/06 od 12. listopada 2006. određena je kamatna stopa u tada trenutnom iznosu od 4,30%, i to kao promjenjiva, dočim je člankom 11.2. istoga određen način isplate kredita u 74 mjesečnih rata, i to u 73 jednakih mjesečnih rata u iznosu 57,08 CHF, te jedne preostale rate u iznosu 56,81 CHF, s time da prva rata dospijeva 10. studenog 2006., a zadnja rata dospijeva 10. prosinca 2012., u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja važećeg za CHF (u pravilu 10. dana u mjesecu). Članak 8. Ugovora o kreditu br.52768/06 od 12. listopada 2006. određuje plaćanje naknade za obradu zahtjeva u iznosu od 1,00% od ukupnog iznosa kredita, jednokratno prije korištenja kredita. Tuženik je tužitelju za tu naknadu obrade zahtjeva naplatio dana 16. listopada 2006. 172,20 kn (37 CHF). Odredbe troškova naknade obrade zahtjeva, kao i visini istih tuženik je unio bez da su stranke o istoj pojedinačno pregovarale, protivno odredbama čl. 95. i 96. Zakona o zaštiti potrošača, što ima za posljedicu ništetnost te odredbe. Niti iz Ugovora, niti iz otplatnog plana nije vidljivo na što se točno odnose ovi troškovi (koje je tužitelj snosio u cijelosti), budući je tuženik kao institucija koja se bavi davanjem kredita imala i ima zaposlenike koji se bave obradom zahtjeva ugovora, i koji su zaposleni u tu svrhu, a tuženik je zasigurno zaključio više stotina ovakvih kredita na istom obrascu, pa je nejasno koje posebne troškove je tuženik mogao imati kod zaključenja ovog konkretnog kredita. Poziva se na utvrđenja iz kolektivnog spora u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u kojem je pravomoćno utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, te da su odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak nepoštene i nedopuštene, uslijed čega su ništetne. Stoga ustaje s tužbom protiv tuženika tužbenim zahtjevom konačno uređenim u podnesku od 4. ožujka 2025. (stranica 170-174 spisa) kojim traži utvrđenje ništetnosti dijelova odredbe iz čl. 4.2. Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu broj 70178/05 od 9. veljače 2006., kojima je kao ugovorenu valuta uz koju je vezana glavnica naveden švicarski franak, utvrđenja ništetnim dijelova odredbe iz čl. 11.2. Ugovora o kreditu broj 70178/05 od 12. listopada 2006, kojima je kao ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica naveden švicarski franak, utvrđenje ništetnom i bez pravnog učinka odredba iz čl. 8. Ugovora o kreditu broj 52768/06 od 12. listopada 2006. vezano uz naknadu za obradu kredita, te isplatu preplaćene razlike po osnovi promjene tečaja valute i naplaćene naknade u iznosu 1.074,73 EUR sa zateznim kamatama na svaki pojedini iznos od njegova dospijeća do isplate, uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Osporava tužiteljevo svojstvo potrošača, kao i da bi se u konkretnom slučaju radilo o potrošačkom ugovoru. Osporava aktivnu legitimaciju. Ističe prigovor zastare. Protivi se navodima tužitelja da bi odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu vezanu uz valutu švicarskog franka bile ništetne budući je čl. 22. Zakona o obveznim odnosima dopuštena valutna klauzula. Osporava da bi ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita bila ništetna. Osporava visinu tužbenog zahtjeva. Osporava tužitelju pravo za zakonske zatezne kamate s obzirom da tuženik nije bilo nepošten stjecatelj. Na pripremnom ročištu održanom 5. rujna 2024, ističe prigovor radi prebijanja u iznosu 350,00 EUR sa zateznim kamatama na pojedine iznose od njihova dospijeća do isplate. U podnesku od 26. ožujka 2025. se protivi djelomičnom povlačenju tužbe, kao i preinaci tužbe pod toč. IV tužbenog zahtjeva. Ističe kako je potrebno uzeti u obzir sve iznose koji su uplaćivani na ime dospjelih obveza po Ugovoru o kreditu, i tzv. pozitivne i tzv. negativne tečajne razlike valute CHF prema HRK. Ističe prigovor radi prebijanja u iznosu 27,43 EUR, sa zateznim kamatama na pojedine iznose od njihova dospijeća do isplate. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. Sud je proveo dokaze: pročitan je Ugovor o kreditu od 8. veljače 2005. (stranica 12-17 spisa), Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu br. 70178/05 od 9. veljače 2006. (stranica 18-22 spisa), potvrda o konačnoj otplati kredita (stranica 23 spisa), Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju založnim pravom od 12. listopada 2006. (stranica 24-31 spisa), otplatni plan (stranica 32-62 spisa), financijskim vještačenjem po VF, stalnom sudskom vještaku (stranica 153-162) i saslušanjem tužitelja (stranica 180-181 spisa).

4. Druge dokaze sud nije provodio, jer se provođenje drugih dokaza nije ukazalo potrebitim za donošenje odluke u smislu čl. 8. ZPP-a.

5. Među strankama nije prijeporno:

- da su sklopile 8. veljače 2005. sklopile Ugovor o kreditu broj 70178/05,

- da su 9. veljače 2006. sklopili Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu br. 70178/05 od 8. veljače 2005. kojim se izabire druga valuta ugovora (CHF)

- da je tim Ugovorom tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu 25.710,08 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju tuženika na dan korištenja kredita, a s namjenom kupnje nekretnine s rokom otplate 60 mjeseci.

- da su 12. listopada 2006. sklopili Ugovor o kreditu br. 52768/06 kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u visini 3.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, s namjenom kupnje nekretnine, garaže, i rokom otplate od 74 mjeseca,

- da je čl. 8 tog Ugovora propisana naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu 1,00% od ukupnog iznosa odobrenog kredita a najviše do tisuću kuna, koja se plaća jednokratno, prije korištenja kredita, te da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita.

6. Prijeporno je:

- aktivna legitimacija,

- svojstvo potrošača tužitelja,

- jesu li odredbe navedenog Ugovora o kreditu, koje određuje valutnu klauzulu u valuti CHF i visinu mjesečnog anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF ništetne,

- pa posljedično tomu,

- je li tužitelj preplatio svoje dugovanje po Ugovoru o kreditu,

- je li ugovorna odredba kojom je ugovorena naknada u visini 1% od iznosa kredita (čl. 8. Ugovora o kreditu) ništetna, te posljedično tomu

- ima li tužitelj pravo na povrat iznosa koji je naplaćeni na temelju te odredbe,

- osnovanost tužbenog zahtjeva,

- zastara tražbine tužitelja,

- osnovanost istaknutog prigovora prijeboja.

7. Na pravni odnos stranaka se primjenjuju odredbe čl. 81, 82, 85, 86. i 87. te 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003), dalje ZZP, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i

8. Nije prijeporno da je tuženik sastavio Ugovor o kreditu i Dodatka Ugovora o kreditu

9. Tužitelj u svom iskazu navodi da je trebao kredit za stan budući je bio u programu poticane stanogradnje, te je zaključio Ugovor o kreditu u valuti EUR sa Splitskom bankom d.d., koji je bio u počeku godinu dana. Sjeća se da im je službenik banke rekao da im preporuča uzeti kredit u valuti CHF jer će manje plaćati, te da razmisle o tome. Nakon počeka, a prije početka otplate kredita, zaključio je Dodatak Ugovora o kreditu na način da je ugovorio valutu CHF. Službenik banke ga nije upozorio na rizike koje preuzima na sebe ugovaranjem te valute, osim što mu je rekao da će mu kredit biti povoljniji, a nije mu ni objasnio na temelju čega se mijenja kamatna stopa. Po zanimanju je magistar elektrotehnike i u vrijeme ugovaranja kredita nije bio vlasnik trgovačkog društva ili obrta, a stan koji je kupio služi mu za stanovanje. Kredit je otplatio u ugovorenom roku. Njemu je valutna klauzula kao pojam poznata na način da mu je jasno da je mjesečni anuitet vezan uz tečaj ugovorene valute na taj dan. To mu je bio prvi kredit. Napominje da je imao i kredit za garažno parkirno mjesto za koji je odmah ugovorena valuta CHF i ni tada ga nije službenik banke upozorio na rizike koje preuzima na sebe ugovaranjem te valute i taj kredit još otplaćuje. Garažu koristi za parkiranje svog osobnog vozila. Vezano uz naplaćenu naknadu za obradu kredita može reći da o istoj nije pregovarao nego mu je samo bilo rečeno da se ista plaća.

10. Sud prihvaća iskaz tužitelja jer je logičan i uvjerljiv te podudaran dokumentaciji u spisu. Slijedom navedenog je jasno da je tužitelj bio prosječan potrošač u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, jer je fizička osoba i sklapao je pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, uzevši u obzir namjenu ovog Ugovora tj. kupnju stana i garaže u programu poticane stanogradnje. Zahtjev transparentnosti određuje da prosječan potrošač, koji je uobičajeno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može shvatiti konkretno funkcioniranje ugovorne odredbe i samim time na osnovi preciznih i razumljivih kriterija procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje bi ta odredba mogla imati na njegove obveze, što je u konkretnom slučaju izostalo, jer tuženik uopće nije objasnio tužitelju što znači ugovaranje valute CHF, kao i rizike koje on preuzima na sebe.

11. Istaknuti prigovor aktivne legitimacije nije osnovan. Kako je tužitelj ugovorna stranka navedenih Ugovora o kreditu, kao i Dodatka Ugovoru o kreditu, to on jest aktivno legitimiran ustati s tužbom kod suda spram tuženika radi potraživanja iz tog Ugovora. Činjenica da je neke uplate vršio netko treći. koje uplate je tuženik primio, ne utječu na aktivnu legitimaciju tužitelja. Sukladno čl. 161. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 155/23), dalje ZOO-a, obvezu može ispuniti ne samo dužnik nego i treća osoba. Ukoliko bi neka druga osoba ispunila obvezu tužitelja, a tuženik je prihvatio kao ispunjenje obveze tužitelja jer je unio uplaćeni iznos u knjigovodstvenu karticu koja ima svojstvo vjerodostojne isprave i zatvorio tom uplatom dospjeli anuitet, tada se samo može raditi o pravnom odnosu između tužitelja i treće osobe, a koji iznos se tuženika kao kreditora ne tiče jer je on priznao uplatu tužitelju. Stoga je isti prigovor neosnovan.

12. Glede valutne klauzule, Vrhovni sud Republike Hrvatske, (dalje u tekstu VSRH) je u svojoj presudi poslovni broj Rev-2221.2018 prihvatio obrazloženje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje u tekstu VTSRH) u presudi poslovni broj Pž-6632.2017 kojim je utvrđeno da nije bilo pojedinačnih pregovaranja o ovoj ugovornoj odredbi, te da potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj upravo zato jer ju je unaprijed sastavio trgovac tj. tuženik pa slijedom toga ovaj sud ocjenjuje da nije moguće to tumačiti kao pojedinačno pregovaranje. Nadalje je bilo potrebno utvrditi je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo tj. da je u njoj izložena konkretna djelovanja i učinci, te rizici koji utječu na kreditnu zaduženost, sve uz predočenje točnih kriterija razumljivih prosječnom potrošaču bez stručnoga znanja, a da bi potrošač mogao procijeniti svoj rizik i opseg svoga zaduženja cijelo vrijeme trajanja Ugovora o kreditu.

13. Po ocjeni ovog suda to nije učinjeno ni na koji način. Konačno, banke, pa i tuženik su trebali obavijestiti potrošača tj. tužitelja o svim rizicima koje on prihvaća sklapanjem ovakvog ugovora s valutnom klauzulom ili ih uklopiti u sadržaj tog Ugovora o kreditu, kako bi potrošač tj. tužitelj mogao razumjeti što mu donosi ova ugovorna odredba i odlučiti sam o tomu, sve sukladno obveznopravnom načelu savjesnosti i poštenja, što tuženik nije učinio premda je znao te rizike. Sve to uz činjenicu da tada nije bilo propisano kako banke moraju u vrijeme pregovaranja obavijestiti potrošača o nekim konkretnim činjenicama na osnovi kojih će prosječan potrošač moći procijeniti rizike valutne klauzule i odlučiti o svojim obvezama tijekom trajanja ugovora o kreditu, ali primjenom načela savjesnosti i poštenja postoji opća dužnost svih sudionika obveznih odnosa učiniti sve da se u potpunosti postigne informirana suglasnost o svim bitnim čimbenicima namjeravanoga pravnog posla, pa i tečajne razlike, tim više što je priroda i posebnost ove valute poznata bankama, a ne i prosječnom potrošaču koji nema stručnog znanja, što sve uzrokuje bitnu neravnotežu u njihovim pravima i obvezama.

14. Dakle, banke znaju za rizik ugovaranja valutne klauzule u CHF-u i uvjeravaju potrošače da je ta valuta sigurna i često procjenjuju same da su potrošači kreditno sposobni samo za takav ugovor, što prosječnog potrošača bez toga stručnog znanja navodi na sklapanje ovakvog ugovora. Takvo postupanje uzrokuje neizvjesnost iznosa glavnice kredita i njegove cijene tj. kamata, jer je ovdje vezano za CHF, što nadalje dovodi do promjenjivosti bitnih elemenata tog ugovora, zbog tečajnih razloga, a banke znaju da je uz CHF vezan posebni rizik kao valute utočišta, ali utočište za bankovne obveze, a ne za potrošačeve, te tako taj rizik preuzima potrošač bez svoga znanja, koji je k tomu potaknut na sklapanje ovakvog ugovora nižim tečajem, u početku, što je samo po sebi nepošteno.

15. Sama činjenica da tečaj CHF-a nije stalno rastao, nije odlučna, jer navedena neravnoteža prava i obveza ugovornih stranaka nastaje samim sklapanjem ugovora bez pojedinačnog pregovaranja i informiranja potrošača o rizicima koje preuzima na sebe bez znanja i svijesti o neznanju tog rizika, a što sve vrijedi i za ovaj pojedinačni ugovor tj. parnične stranke. Slijedom toga je ova ugovorna odredba tj. valutna klauzula ništetna, a ugovori o kreditu mogu opstati bez ovih ugovornih odredaba. Tužitelj nije ni mogao znati što znači CHF kao valuta utočišta, a ni predvidjeti posljedice takvog Ugovora, te kako je Ugovor sastavio neprijeporno sam tuženik, to je primjenom odredbe čl. 319. st. 2. i čl. 320. st. 1. ZOO ugovor tumačen sukladno tomu da se razumijeva ovaj Ugovor kako to odgovara navedenim načelima obveznog prava.

16. U čl. 81. stavak 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u stavku 3. istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u stavku 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

17. Sukladno 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

18. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 52768/06 od 12. listopada 2006. utvrđeno je da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom standardiziranom (tipskom) ugovoru, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke. Ugovor sadrži odredbu čl. 8. tog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada u visini 1,00% od iznosa kredita, a najviše do 1.000,00 kuna, koja je jednokratna i naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita. U Ugovoru, međutim, nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada, na što se ista naknada odnosi, niti su definirani egzaktni parametri o načinu određivanja i izračunu visine te naknade. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom Ugovoru po prirodi stvari niti ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama ugovora. Sve navedeno jasno proizlazi i iz iskaza tužitelja kada navodi da mu u vrijeme pregovaranja oko uvjeta zaključenja Ugovora o kreditu nisu bili pojašnjeni svi uvjeti odnosno sve stavke toga ugovora, da o uvjetima nije mogao pregovarati, da o naknadi nije pregovarao nego mu je samo bilo rečeno da se ista plaća.

19. Tužena niti ne poriče činjenicu da se s tužiteljem o spornoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, već drži da je tužitelj, ako je bilo ikakvih nejasnoća vezano uz predmetni ugovor ili bilo koju njegovu odredbu, imao mogućnost zatražiti zaposlenike tužene za pojašnjenje tih odredbi te ističe da su mu sve informacije o pravima i obvezama iz ugovora o kreditu bile dostupne i prije sklapanja ugovora te je u trenutku sklapanja ugovora bio u obvezi upotrijebiti dužnu pažnju i sam se informirati o svim uvjetima ugovora.

20. Iz stipulacije sporne odredbe (čl. 8. Ugovora) koja je standardna, evidentno je da se o sadržaju sporne odredbe nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem niti je tužitelj obaviješten na koje pružene usluge banke i za koje nastale troškove se naknada odnosi a pri tome tuženik na kojem je teret dokazivanja nije dokazao suprotno da se s tužiteljem o spornoj odredbi pregovaralo, niti je u tom pravcu predlagao dokaze, pa se stoga u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja i koja stvara znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja koja ima svojstvo potrošača.

21. Naime prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj a što proizlazi u ovom konkretnom predmetu iz zaključenog Ugovora o kreditu pa je stoga takova odredba ništetna ugovorna odredba.

22. Pri tome se napominje da je predijeporna odredba jasna i razumljiva, međutim, ista je iz svih naprijed navedenih razloga nepoštena, te se ne može podvesti u smislu odredbe čl. 84. ZZP pod kategoriju predmeta ugovora i cijene u pogledu kojih nije dopušteno ocjenjivanje poštenosti tih ugovornih odredbi ako su iste jasne i razumljive.

23. Pri tome sama činjenica da je trošak obrade kredita, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

24. Naglašava se da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

25. Na osnovi odredbe čl. 324. st. 1. ZOO-a, ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, koje pretpostavke nisu ispunjene u ovom slučaju jer valutna klauzula nije bila uvjet ugovora, niti je bila odlučna pobuda. Sve i da su ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 324. st. 1. ZOO-a, već da je riječ o odlučnoj pobudi zbog koje je ugovor sklopljen, opet treba primijeniti odredbu čl. 324. st. 2. istog Zakona budući je posebnim propisom tj. ZZP-om ustanovljena ništetnost upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Također odredba čl. 326. st. 2. ZOO-a se ne primjenjuje, premda je ugovor u cijelosti ispunjen prije utuženja, jer uzrok ništetnosti nije bila zabrana manjeg značenja tj. ovdje je riječ o tuženikovom postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja što je osnovno pravilo obveznih odnosa.

26. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93.13.EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Tužitelju je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu trebalo objasniti i informirati ga o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, što je izostalo i imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Primjenom navedenih ugovornih odredbi tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužitelja), što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a, koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a jer je neizvjesna visina novčanog iznosa koji tužitelj mora vratiti tuženiku.

27. Pri tome valja istaknuti da se na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se dakle neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, međutim, u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

28. U odnosu na tuženikove prigovore o primjeni navedenih presuda VSRH (u dijelu valutne klauzule), vrijedi odredba čl. 502. c ZPP-a radi čega je taj prigovor neosnovan. Sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a, opravdano se tužitelj u ovoj (posebnoj) parnici za isplatu poziva na pravno utvrđenje iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, jer je istom presudom u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene (i ništetne) odredbe o valutnoj klauzuli u CHF čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača. Naime, u skladu s navedenom zakonskom odredbom, u ovoj parnici u kojoj se tužitelj poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora, ovaj je sud vezan za utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je zahtjev za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača usvojen.

29. U odnosu na istaknuti prigovor zastare ističe se da je VSRH u svojoj presudi poslovni broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. izrazio stajalište da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnog interesa potrošača dolazi do prekida zastare primjenom odredbe čl. 241. ZOO, te zastara pojedinačnih zahtjeva ove vrste počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Kondikcijski zahtjev zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina pa je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koja je podnesena 4. travnja 2012., prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka prekinula je zastarijevanje. Presuda u kolektivnom sporu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. Individualnu je tužbu tužitelj u ovom predmetu podnio 9. lipnja 2023., dakle očito prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne restitucijske zahtjeve koji počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, a koji je istekao 14. lipnja 2023. U odnosu na traženu isplatu temeljem ništetne odredbe o ugovorenoj naknadi za obradu kredita u visini 1,00% od iznosa kredita, istaknuti prigovor zastare nije osnovan. Građanski odjel VSR, u odnosu na početak tijeka zastare, je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Su- IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Budući da je ovom odlukom utvrđena ništetnost prijeporne ugovorne odredbe, to će tek njezinom pravomoćnosti početi teći zastarni rok.

30. Na okolnost visine iznosa pretplate na ime porasta tečaja valute CHF u odnosu na početno ugovoreni prema Ugovoru o kreditu, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po Darku Prpić, stalnom sudskom vještaku financijske struke.

31. Iz njegova nalaza i mišljenja proizlazi da sukladno izračunu po Ugovoru o kreditu broj 70178/05, te dodatku br. 1. po Ugovoru o kreditu br. 70178/05, sveukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 721,90 EUR, po izračunu po Ugovoru o kreditu broj 52768/06, sveukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 329,98 EUR.

32. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je jasan, detaljno obrazložen, stručan i izrađen na temelju cjelokupne relevantne dokumentacije, a ni stranke na isti nisu imali prigovora glede matematičkog izračuna.

33. Kako je prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka, to je usvojen tužbeni zahtjev i tužitelju dosuđen iznos od 721,90 EUR po osnovi preplaćenih anuiteta zbog ništetnih odredbi u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF po Ugovoru o kreditu broj 70178/05, te dodatku br. 1. po Ugovoru o kreditu br. 70178/05, te 329,98 EUR po Ugovoru o kreditu broj 52768/06, kao i iznos naplaćene naknade za obradu kredita u iznosu 22,85 EUR, temeljem čl. 1111. ZOO- a.

34. Budući da je razlog ništetnosti prijepornih ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo njihova nepoštenost, tužitelju je uz primjenu odredbe čl. 1115. ZOO-a dosuđena zatezna kamata na pojedine iznose koji su plaćeni na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe tekućim od prvog idućeg dana nakon dana kad su plaćeni (dan neosnovanog stjecanja na strani tuženika) do isplate u visini određenoj čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 156/22).

35. Sud je dopustio preinaku tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva u toč. IV (sa iznosa 89,88 EUR na 329,98 EUR) kako je to tužitelj učinio u podnesku od 4. ožujka 2025. sukladno nalazu i mišljenju vještaka, jer je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, sukladno čl. 190. ZPP-a, te je tužitelj visinu svoje tražbine u tom dijelu mogao utvrditi tek provedenim financijskim vještačenjem. U odnosu na preinačeni dio nije osnovan prigovor zastare iz naprijed navedenih razloga.

36. Budući da je tužitelj uredio tužbeni zahtjev nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem u toč. III na iznos 721,90 EUR (u tužbi je tražen tužbenim zahtjevom iznos od 883,23), te kako se tuženik protivio sniženju tužbenog zahtjeva djelomičnim povlačenjem tužbe za iznos 161,33 EUR, sud je odlučivao o prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu i odbio tužbeni zahtjev za iznos 161,33 EUR, zajedno s traženim zateznim kamatama na taj iznos (toč. VII izreke), tako i VSRH u pravnom shvaćanju br. Su-IV-16/2021-8 od 26. travnja 2021.

37. Glede tuženikovog prigovora radi prebijanja, točno je da je tijekom otplate kredita bilo razdoblja kada je tečaj CHF-a bio niži od početno ugovorenoga, kao što je utvrđeno nalazom i mišljenjem financijskog vještaka u visini -27,43 EUR.

38. No međutim, tužitelj je zahtijevao samo ukupnu takozvanu pozitivnu razliku koja je nastala tijekom cijele otplate kredita, o kojem tužbenom zahtjevu sud i odlučuje. Pri tomu treba uzeti u obzir da je upravo tuženik svojim nesavjesnim i nepoštenim nastupom na tržištu uzrokovao da je tužitelj s njim sklopio ovakav Ugovor o kreditu, te je tuženik kao visokospecijalizirana kreditna ustanova znao i morao znati značenje CHF-a kao valute utočišta te valutne rizike, dočim tužitelj kao nestručna osoba to nije znao, niti je mogao znati u vrijeme sklapanja Ugovora, sve kako je prethodno obrazloženo. K tomu je tuženik svjesno pristao na takav dobitak u vidu tzv. negativne razlike tečaja CHF, znajući i morajući znati da će biti niža od dobitka pa je postupao i suprotno načelu zabrane zloporabe prava i zabrane prouzročenja štete. Tužitelj u tom razdoblju kad je ostvarena tzv. negativna razlika tečaja zapravo nije ništa stekao bez osnove, budući nije ni znao za tečajne razlike CHF za vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, te ne može biti nesavjestan, a da bi trebao vraćati bilo što tj. smanjivati tzv. pozitivnu razliku tom tzv. negativnom. Upravo je tuženik taj koji je svojim nesavjesnim i nezakonitim postupanjem ostvario korist tj. tzv. pozitivnu razliku, znajući i morajući znati za tečajne rizike CHF-a, uračunavši u takvo postupanje i tzv. negativnu razliku, računajući da će ostvariti korist na tečajnim promjenama, ako do njih dođe, kako je i bilo u stvarnosti. Budući je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u ništetna, sud ocjenjuje da nema ni tužiteljeve obveze za tzv. pozitivnu razliku tečaja CHF-a tijekom otplate kredita umanji za tzv. negativnu, jer nije ništa primio tj. samo je otplaćivao kredit kako je ugovoreno, postupajući u dobroj vjeri pažnjom dobrog domaćina, te ispunjavajući Ugovor kako glasi, dočim je jedino tuženik ostvario korist suprotno svim načelima obveznog prava, koja korist je zapravo tužiteljeva imovina, a samim tim ne postoji niti tuženikova tražbina po ovoj zakonskoj odredbi. Kad bi se tužiteljev zahtjev umanjio za tzv. negativnu razliku, to bi po ocjeni ovog suda bilo nepravično umanjenje njegove imovine i samim tim suprotno odredbi čl.1. Protokola broj 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine Međunarodni ugovori br. 18.97). K tomu, tužitelj s ove tuženikove osnove tj. manje plaćenog ne potražuje ništa pa ne postoje istovrsne i dospjele tražbine koje se mogu sresti.

39. Pri tome se napominje da iz odredbe članka 81. stavak 1. ZZP-a ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja Ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu članka 323. stavak 1. ZOO-a jer se odredba članka 81. stavak 1. ZZP-a odnosi samo na potrošače. Naime pravna osnova po kojoj je tužitelj plaćao manji iznos zbog nižeg tečaja nije otpala slijedom čega tuženik ne može iznos negativne razlike koji je utvrđen financijskim vještačenjem tražiti od tužitelja u smislu odredbe članka 1111. ZOO-a. Zbog tih razloga sud nije usvojio procesnopravni prigovor prijeboja na način da je umanjio potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate jer takvo potraživanje tuženika ne postoji.

40. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 5. ZPP-a, sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Narodne novine br. 138/23).

41. Tužitelju zastupanom po odvjetniku priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT 75 bodova), zastupanje na ročištima održanim dana 21.10.2024. i 6.5.2025. (Tbr 9. toč. 1. OT 150 bodova), sastava podneska od 30.1.2024. i 4.3.2025. (Tbr 8. toč. 1. OT 150 bodova), odnosno ukupno 375 bodova ili 750,00 EUR, trošak obračunatog poreza na dodanu vrijednost u visini 25% u iznosu 187,50 EUR, što ukupno iznosi 937,50 EUR, čemu je pribrojen trošak plaćenog predujma za provođenje financijskog vještačenja u iznosu 250,00 EUR, tako da ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 1.187,50 EUR, sukladno čl. 155. ZPP- a.

42. Budući da je tužitelj tražio zateznu kamatu na dosuđeni trošak parničnog postupka tekuću od presuđenja do plateža, a kako parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, sud mu je na dosuđeni parnični trošak dosudio zateznu kamatu tekuću od donošenja presude u ovoj pravnoj stvari, to jest od 11. lipnja 2025. do isplate.

U Zagrebu, 11. lipnja 2025.

Sutkinja

Jadranka Liović Merkaš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dana objave ove presude.

Dna:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika