Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26 D

Poslovni broj: Gž R-69/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Tanje Novak – Premec kao predsjednice vijeća, Dijane Hofer kao sutkinje izvjestiteljice i Ivane Čačić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice PL (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Santica & Đapić iz Splita, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za socijalni rad (OIB:52966791065), Zagreb, Trg Nevenke Topalušić 1, zastupanog po punomoćniku Juri Grbavcu, odvjetniku iz Splita, radi naknade štete, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Splitu broj Pr-7060/2021-28 od 17. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 11. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu broj pr-7060/2021-28 od 17. ožujka 2025. dosuđujućem dijelu toč.I izreke te u odluci o troškovima postupka pod toč.II izreke.

r i j e š i o  j e

I/Žalba tuženika izjavljena protiv dijela toč.I izreke kojim je tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično odbijen – odbacuje se.

II/Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Pobijanom prvostupanjskom presudom u toč.I izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici s osnova neimovinske štete (zbog povrede prava osobnosti na duševno zdravlje) i imovinske štete s osnova troškova liječenja isplati iznos od 3.900,00 Eur sa zateznom kamatom tekućom na iznos od 3.834,00 Eur od utuženja (24. rujna 2021.) do isplate, a na iznos od 66,00 Eur od presuđenja (17. ožujka 2025.) do isplate, a s osnova izgubljene zarade u periodu od 15. kolovoza 2020. do 15. studenog 2020. da joj da joj isplati iznos od 743,12 Eur sa zateznom kamatom na pojedine, mjesečno specificirane novčane iznose od određenog dospijeća do isplate. Dijelom toč.I izreke odbijena je tužiteljica sa zatraženom zateznom kamatom na iznos od 66,00 Eur od 24. rujna 2020. do dosuđenog početka tijeka iste. Toč.II izreke tuženik je obvezan naknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 3.219,00 Eur sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

2. Opisanu presudu u cijelosti, pravovremenom žalbom pobija tuženik iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih odredbom čl.353.stav.1.toč.1. do 3. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP – „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 i 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 pri čemu se ZID ZPP objavljen u „Narodnim novinama“ broj 80/22 primjenjuje u dijelu propisanom odredbama čl. 107.stav.2., 3., 4. i 5. ZID ZPP/80/22), s prijedlogom ovom sudu da je preinači sukladno žalbenim navodima podredno da je ukine i predmet vrati istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

2.1. Na žalbu nije odgovoreno.

3. Žalba tuženika je djelomično neosnovana, a u dijelu kojim pobija odbijajući dio prvostupanjske presude – žalba je nedopuštena.

4. Naime, polazeći od činjenica koje su između parničnih stranaka nesporne – da je tužiteljica magistrica socijalnog rada, da je u vrijeme štetnog događaja od 4. srpnja 2020. s osnova kojeg utužuje naknadu štete bila zaposlena kod tuženika, da je tuženik ozljedu koju je tužiteljica pretrpjela u predmetnom štetnom događaju prijavio Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje (dalje: HZZO) iz čijeg rješenja od 25. kolovoza 2020. proizlazi da joj je u vezi tog događaja postavljena dijagnoza akutna reakcija na stres koju je HZZO priznao kao ozljedu na radu, te od odredbi čl. 111. stav.1. Zakona o radu (dalje: ZR - „Narodne novine“ broj 93/14, 127/17 i 98/19) koja propisuje da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, da je poslodavac dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava i odredbe čl.25.stav.1. Zakona o zaštiti na radu (dalje: ZZR - „Narodne novine“ br. 71/14, 118/14, 154/14, 94/18 i 96/18) prema kojoj se ozljeda na radu i profesionalna bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca, smatra da potječe od rada i da poslodavac za nju odgovara po načelu objektivne odgovornosti iako sukladno stav.2. citirane odredbe poslodavac može biti oslobođen odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu – prvostupanjski sud je dokazni postupak ponajprije usmjerio na raspravljanje tuženikovog prigovora oslobođenja od odgovornosti jer da nije mogao utjecati niti je mogao izbjeći nasumični napad na tužiteljicu na javnoj površini od strane treće osobe, koja u trenutku napada nije u profesionalnom odnosu s tužiteljicom, a i na prigovor tužiteljičinog doprinosa predmetnom štetnom događaju.

4.1.Utvrdivši iz iskaza tužiteljice okolnosti i dinamiku napada od strane joj od ranije poznate korisnice PLF u trenutku kada je u svojstvu socijalne radnice obavljala nadzor na susretima i druženjima druge korisnice socijalne skrbi s njezinom maloljetnom djecom u parku Đardin u centru Splita u jutarnjim satima negdje oko 10,30 sati – da joj je pri završetku susreta odjednom prišla PLF koju je poznavala od prije s obzirom da je i ona bila korisnica tuženika sa kojom je i sama surađivala, da je ista počela vikati, unosila joj se u lice vičući:"Sićaš li se ti mene? Sićaš li se što si napravila meni i mojoj djeci P i R" i dok je to govorila, da je počela špricati tužiteljicu tekućinom neugodnog mirisa držeći u ruci bocu sa štrcaljkom, da je zbog pokušaja tužiteljice da se obrani i zakloni lice rukama navedena postajala sve agresivnija, krenuvši je udarati u nastojanju da skloni ruke sa lica, i da je pokušavala spustiti tužiteljičine ruke, da je tužiteljica držala oči zatvorene jer ju je tekućina s kojom je bila poprskana pekla, da je napadačicu cijelo vrijeme molila da prestane sve dok joj nepoznata tekućina nije ušla u usta, te se istodobno pomicala unatrag s namjerom da se izmakne, da je napadačica u jednom trenutku zamahnula drugom rukom, za koju je tužiteljica mislila da u njoj drži nož, i da je tim oštrim predmetnom zamahnula put tužiteljičinog vrata, neprekidno je prskajući tekućinom ali da se tužiteljica uspjela izmaknuti i počela trčati i dozivati pomoć sve dok je nije čula udomiteljica RL'orco te joj je sa korisnicom GL pritekla u pomoć, a da je napadačica u jednom trenutku stala i udaljila se prema jednoj klupi u parku.

4.2. Utvrdivši i da je tužiteljica prije predmetnog događaja, u tri navrata upozoravala ondašnjeg ravnatelja tuženika na ponašanje korisnice [adresa] PLF, obzirom da je ista, nakon donošenja odluke o izdvajanju djece iz njezine obitelji kontinuirano bila usmjerena na tužiteljicu, da su situacije bile jako neugodne jer je korisnica SL bila prema njoj „neizravno agresivna“ te da joj je jedne od navedene tri prigode sam ravnatelj u telefonskom razgovoru rekao neka se ne vraća na posao jer je korisnica SL tu i da je traži, no nikakve druge mjere da ravnatelj nije poduzimao, to je prvostupanjski sud zaključio da se korisnica SL ne može smatrati "trećom osobom" u smislu odredbe čl.25. stav.2. ZZR već da se radi o osobi s kojima socijalni radnik dolazi u kontakt tijekom obavljanja poslova za poslodavca (korisnici u sustavu socijalne skrbi), a što da proizlazi i iz odredbe čl. 39.stav.1. Kolektivnog ugovora za djelatnost socijalne skrbi (dalje: KU - „Narodne novine broj“ 61/2018.) kojom je propisano da napad korisnika neovisno gdje se i u koje vrijeme dogodio, te svaki napad treće osobe učinjen na radu ili za vrijeme rada i u svezi s radom, smatra se štetom u smislu odgovornosti poslodavca za naknadu štete, dok je stav.2. iste odredbe propisano i da napad korisnika na zaposlenika od kojega zaposlenik nije imao fizičke ozljede, a radilo se o ozbiljnoj prijetnji, učestalom uznemiravanju, onemogućavanju kretanja i slično, a što je prouzročilo reakcije koje proizlaze iz osjećaja straha i osobne ugroženosti, također se smatraju štetom u smislu odgovornosti poslodavca za naknadu štete. Osnovom iznesenog prvostupanjski sud je otklonio tuženikove prigovore oslobođenja od odgovornosti. Istodobno je otklonio i prigovor doprinosa tužiteljice utvrdivši da je tužiteljica za vrijeme napada zaklonila oči i lice rukama, da je zatvorila oči da joj što manje kiseline uđe u oči, s obzirom je uzmicala unatrag, molila napadačicu da prestane, bježala od nje i da je odmah nakon napada ispirala lice vodom iz obližnje fontane, da je dakle poduzela sve objektivno moguće radnje da šteta bude što manja u situaciji dok ju je neubrojiva osoba verbalno i fizički napada konstantnim prskanjem tekućine po očima i licu, tekućine koja peče i zamahivala škarama put tužiteljičinog vrata, te da su posljedice takvog štetnog događaja mogle biti daleko pogubnije za tužiteljicu.

4.3. Prihvativši utvrđenja psihijatrijske vještakinje dr. Sanje Batina da je tužiteljica bila u emocionalnom stresu, nefunkcionalna uz učestala buđenja i noćne more, aktualno u strahu od susreta i ponovnog suočavanja, psihomotorno napeta, plačljiva uz svakodnevna proživljavanja traumatskog događaja zbog čega joj je postavljena dijagnoza poremećaj prilagodbe, da su joj propisivani lijekovi za smirivanje napetosti uz davanje podrške i savjeta, da je tužiteljica trpjela primarni strah vrlo jakog intenziteta u trajanju od pet minuta, potom sekundarni strah jakog intenziteta u trajanju od dva tjedna, a koji je i uvjetovao da se tužiteljica javila psihijatru na pregled, da je strah srednjeg intenziteta trajao 3-4 tjedna, a strah blažeg intenziteta u različitim vremenskim intervalima u trajanju od 3-4 mjeseca, no da su opisane psihičke smetnje dovele do povrede duševnog integriteta lakog intenziteta, a privremenog trajanja za vrijeme kontinuiranog psihijatrijskog liječenja (posljednji nalaz psihijatra datira od 21. srpnja 2021.) što se očitovalo strahom, bezvoljnošću, repetativnim doživljavanjima traumatskog događaja, sa učestalim košmarnim snovima, zabrinutošću, nemoći, a što je remetilo tužiteljičino profesionalno i osobno funkcioniranje, prvostupanjski sud je utvrđeno prosuđivao sukladno odredbama čl. 19. stav. 1., čl.1100. stav.1. i čl.1095.stav.1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 29/18 i 126/21) te je tužiteljici s osnova pretrpljene neimovinske štete dosudio pravičnu novčanu naknadu u zatraženom iznosu od 3.834,00 Eur sa zateznom kamatom sukladno odredbi čl. 1103.ZOO od dana utuženja. Imovinsku štetu s osnova troškova liječenja i putnih troškova vezano uz liječenje (dolazak i odlazak s pregleda i kontrola iz Imotskog u Split), prvostupanjski sud je dosudio tužiteljici u iznosu od 66,00 Eur na temelju ovlasti iz čl. 223. ZPP-a prema slobodnoj ocijeni uz zateznu kamatu sukladno odredbi čl. 1086.stav.3. ZOO-a od dana presuđenja.

4.4. Konačno, rukovodeći se utvrđenjima sudske vještakinje dr. Milane Varinac-Barač, spec. medicine rada koja je potvrdila uzročno-posljedičnu vezu bolovanja tužiteljice i predmetnog štetnog događaja od 4. srpnja 2020. rukovodeći se pri tom činjenicom da je već u Zavodu za hitnu medicinu SDŽ postavljena dijagnoza akutne reakcije na stres šifre F43.0 prema MKG-10 koja je nastavno i priznata ozljedom na radu od strane nadležnog tijela HZZO-a, da je izborni liječnik tužiteljice dana 8. srpnja 2020. utvrdio privremenu nesposobnost za rad i otvorio bolovanje nakon čega su uslijedile kontrole i liječenja po psihijatru u ambulantnom tretmanu uz terapiju psihofarmacima a da je po rješenju o premještaju na drugo radno mjesto i smještaju optužene osobe u adekvatnu psihijatrijsku ustanovu, tužiteljica psihomotorno mirnija, adekvatnog funkcioniranja, boljeg raspoloženja, zadovoljnija, a što da je sve razvidno iz nalaza psihijatra od 21. srpnja 2021. Prvostupanjski sud je prihvatio i nastavni zaključak vještakinje da je bolovanje tužiteljice u razdoblju od 8. srpnja 2020. do 20. listopada 2020. bilo potpuno opravdano pa joj je dosudio i razlike između isplaćene naknade plaće i plaće koja joj je prema redovnom tijeku stvari trebala biti isplaćena, u ukupnom iznosu od 743,12 Eur.

5. Iznesena činjenična utvrđenja kao i na njima zasnovano materijalno-pravno stajalište prvostupanjskog suda u cijelosti pravilnim i rezultatom zakonite ocjene provedenih dokaza, u smislu odredbe čl.8. ZPP-a prihvaća i ovaj sud te ista nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima žalitelja.

6. Naime, tuženik u žalbi neutemeljeno osporava svoju odgovornost za naknadu tužiteljici predmetnim štetnim događajem nastale štete tvrdnjom da se isti nije dogodio u vrijeme radnog vremena (subota) niti u obavljanju poslova tužiteljice za tuženika u sklopu radnog mjesta na kojem je bila zaposlena, već da je tužiteljica izvan svog zaposlenja dodatno za tuženika obavljala nadzor susreta s trećim osobama kao voditeljica mjere stručne pomoći i potpore u ostvarivanju skrbi o djetetu i mjera intenzivne stručne pomoći i nadzora nad ostvarivanjem skrbi o djetetu, što se izvršava po posebnom rješenju tuženika te da te poslove mogu obavljati i sve druge odgovarajuće osobe koje uopće ne moraju biti zaposlenici tuženika. Visinu tužiteljici dosuđene neimovinske štete tuženik osporava tvrdnjom da ista nije pretrpjela nikakve tjelesne ozljede, a i da je vremenom provedenim na bolovanju i naknadom plaće koju je za taj period ostvarila, u dovoljnoj mjeri nadoknađena eventualna naknada za duševnu bol koju bi tužiteljica imala pa je ista utužila pravičnu novčanu naknadu iz lukrativnih pobuda. Pored toga da predmetni štetni događaj nije razgraničen od istovjetnog ranijeg koji datira iz srpnja 2018. unatoč prigovoru tuženika, te da prvostupanjski sud nije obrazložio prigovor tuženika o doprinosu tužiteljice samoj šteti i štetnom događaju.

7. U odnosu na žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, valja navesti da tuženik u žalbi pobliže ne navodi o kojoj se bitnoj povredi odredaba parničnog postupka radi, a niti se o tome može zaključiti iz sadržaja obrazloženja žalbe, naprotiv - iz njezinog sadržaja uopće ne proizlazi da bi se presuda pobijala iz tog žalbenog razloga. Stoga se ovaj sud, u primjeni odredbe čl.365.stav.2. ZPP-a koncentrirao na ispitivanje eventualno počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stav. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP-a, a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti i posljedično tome utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od navedenih.

8. Odgovarajući na žalbene navode od odlučnog značaja, u okviru ovlasti iz odredbe čl.375.stav.1. ZPP-a valja navesti da je prvostupanjski sud dao jasno i detaljno obrazloženje u odnosu na sve po tuženiku tijekom prvostupanjskog postupka isticane prigovore, a i da se neimovinska šteta naknađuje dosuđenjem pravične novčane naknade, a ne vremenom provedenom na bolovanju i naknadom plaće za vrijeme bolovanja pa se tuženika upućuje na pomnije iščitavanje mjerodavnih odredbi sadržanih u Odsjeku 7. Poglavlja 5. ZOO.

8.1. Konačno, psihijatrijska vještakinja je izričito izjavila da je psihijatrijsko mišljenje u predmetnom postupku dala isključivo za povredu duševnog integriteta vezanu za predmetni štetni događaj, a i da tuženik na njezina utvrđenja i zaključke nije imao nikakovih primjedbi.

9. Obzirom da iznesenim žalbenim navodima tuženik nije doveo u dvojbu zakonitost i pravilnost dosuđujućih dijelova prvostupanjske presude, valjalo je njegovu žalbu pozivom na odredbu čl.368.stav.1. ZPP-a odbiti kao neosnovanu i potvrditi dosuđujući dio toč.I izreke te odluku o troškovima postupka pod toč.II izreke koja je i u odnosu na dosuđenje tužiteljici nagrade za zastupanje na ročištima održanim 26.10.2023. i 13.2.2024. pravilno odmjerena sukladno Tbr. 9/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, a i da je tužiteljici sukladno Tbr. 9/3 navedene Tarife i osnovano priznata nagrada za pristup ročištu radi objave presude.

10. Žalba tuženika izjavljena protiv dijela toč.I izreke kojim je tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično odbijen nije dopuštena obzirom da tuženiku za pobijanje tog dijela presude nedostaje pravni interes (odredba čl. 358.stav.3. ZPP-a) pa je istu u tom dijelu pozivom na odredbu čl. 367.stav.1. ZPP-a valjalo odbaciti.

11. Konačno, obzirom na žalbeni neuspjeh odbijen je i zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Varaždinu, 11. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća

Tanja Novak-Premec