Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-199/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Ksenije Dimec, kao predsjednice vijeća, Ive Smokvina Dadasović kao sutkinje izvjestiteljice i Larise Gačanin kao članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja ČN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po Vladimiri Hebrang Danko, odvjetnici iz Zagreba protiv tuženika Erste & Steiermarkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, zastupan po Damiru Metelko, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji pod posl. br. P-2220/2019 od 21. studenog 2024., na sjednici vijeća održanoj 11. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji pod posl. br. P-2220/2019 od 21. studenog 2024. u točkama II) i III) izreke.

r i j e š i o  j e

I. Odbacuje se zahtjev tuženika za izuzeće sudaca ovog suda kao nedopušten.

II. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji pod posl. br. P-2220/2019 od 21. studenog 2024.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točci I) izreke odbijen je deklaratorni tužbeni zahtjev tužitelja kojim je zahtijevano utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 2. Ugovora o [broj kredita], sklopljenog između stranaka u dijelu koji glasi: „107.000,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj.“, kao i čl. 7. u dijelu koji glasi: "Korisnik kredita vraća kredit u 360 mjesečnih anuiteta nakon puštanja kredita u tečaj. Kredit dospijeva na naplatu svakog prvog u mjesecu. Iznos anuiteta = 573, 75 CHF.'', te čl. 9. u dijelu koji glasi: „Kamatna stopa je promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 04,990 % godišnje.''

2. Nadalje toč. II) izreke pobijane presude prihvaćen je kondemnatorni tužbeni zahtjev tužitelja, te je naloženo tuženiku da isplati tužitelju preplatu s osnova primjene ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u iznosu od 1.286,87 eura sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni mjesečni iznos, kao i da mu isplati preplatu s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu od 6.455,53 eura sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni mjesečni iznos, a toč. III) izreke naloženo je tuženiku da nadoknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.199,01 eura sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

3. Također je pobijanim rješenjem odbijen, po tuženiku istaknuti prigovor radi prebijanja za ukupni iznos od 6.167,38 eura sa zakonskim zateznim kamatama.

4. Protiv toč. II) i III) izreke citirane presude i rješenja kojim je odbijen prigovor radi prebijanja, žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP-a). Predlaže preinačiti pobijanu odluku i odbiti tužbeni zahtjev, odnosno podredno ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbenog postupka.

5. U žalbi tuženik u bitnom navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredba parničnog postupka kada je prihvatio djelomično tužbeni zahtjev u dijelu usmjerenom na isplatu jer da taj dio tužbenog zahtjeva nije postavljen kao eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, pa da je trebalo tužbeni zahtjev u cijelosti odbiti. Navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrđivao nepoštenost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer da je ta odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti kako to proizlazi iz odluke Suda EU u predmetima C-81/19 i C-243/20 iz razloga što da je ista odraz zakonske odredbe iz čl. 22. Zakona o obveznim odnosima ( NN 35/2005, 41/008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/22, dalje ZOO-a ). Pored toga u pojedinačnim postupcima da se nije dovoljno pozivati na utvrđenje iz kolektivnih odluka, već da je potrebno provesti kontradiktorni postupak i utvrditi da li je tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita. Navodi da je prvostupanjski sud propustio dati obrazloženje iz kojeg razloga nije uzeo u obzir njegove navode o informiranosti tužitelja čime da je počinjena apsolutno bitna povreda odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, te relativno bitne povrede parničnog postupka u svezi s čl. 338. i 8. ZPP-a. Navodi da je pogrešan stav prvostupanjskog suda da je nepoštena i ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje vezano za razumljivost te odredbe. Istakao je da je prvostupanjski sud pogrešno odlučio o istaknutom prigovoru zastare, kao i da je pogrešno odbio njegov prigovor radi prebijanja manje plaćenih anuiteta za razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je kredit isplaćen, kao i s osnove razlike u depoziti, te manje plaćenih kamata. Osporio je i odluku o trošku jer da se važeća Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( NN 138/23, dalje Tarifa ) primjenjuje samo na radnje poduzete nakon stupanja na snagu te Tarife.

6. Također tuženik u žalbi navodi da je potrebno razmotriti da li postoje okolnosti iz čl. 71. st. 7. ZPP-a na strani uredujućeg suca ili člana vijeća koje dovode u sumnju njegovu nepristranost u konkretnom predmetu.

7. Odgovor na žalbu nije podnijet.

8. Žalba nije osnovana.

9. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka predstavlja restitucijski zahtjev na povrat novčane razlike nastale primjenom odredbe čl. 7., čl. 8. i čl. 9. kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa u Ugovoru o [broj kredita] od 24.05.2005. sklopljenog između stranka ( list 282-289 spisa).

10. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrđuje:

- da su nesporno stranke zaključile predmetni Ugovor o kreditu od 24.05.2005. za iznos od 107.000,00 CHF protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju banke za CHF na dan puštanja kredita u tečaj (čl. 2), sa promjenjivom kamatnom stopom sukladno odluci banke (čl. 8), s time da je početna kamatna stopa iznosila 4,99% godišnje, dok je obveza vraćanja kredita vezana za tečaj CHF (čl. 7),

- da se nesporno tijekom otplate kredita mijenjala visina kamatne stope sukladno Odlukama banke i tečaj CHF

- da iz iskaza tužitelja, a kojeg sud cijeni uvjerljivim, životnim, logičnim i neproturječnim iskazima saslušanih svjedokinja RN i SN ( zaposlenice tuženika ) proizlazi da nije od tuženika dobio potrebne informacije, da nije sa tuženikom pregovarao o odredbama ugovora, već su uvjeti bili unaprijed određeni, te da je njegovo ponašanje prilikom sklapanja ugovora bilo u skladu sa ponašanjem prosječnog potrošača,

- da je o ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli u ugovorima o potrošačkom kreditu vođen sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu pod posl. br. P-1401/12 ( koja je potvrđena odlukama Visokog trgovačkog suda pod posl. br. Pž-7129/13 i Pž-6632/17, te odlukama VS RH pod posl. br. Revt-249/14 i Rev- 2221/18 ), a u kojem je odlučeno da su nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamata promjenjiva čije je stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora

- da je sud primjenom odredbe čl. 502.c ZPP-a vezan za utvrđenja iz tog kolektivnog spora,

- da nije sporno da se o predmetnim ugovornim odredbama nije pregovaralo, već se radilo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja,

- da nije odlučan navod tuženika da je tijekom trajanja perioda u kojem su se vraćali anuiteti odobrenog kredita slao obavijesti o promjeni kamatne stope i kasnije uskladio svoju Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju jer da navedeno ne utječe na sadržaj sporne odredbe o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi,

- da je odredba o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi nejasna, neodrediva i nerazumljiva jer da se iz iste ne može zaključiti kakva će biti cijena u narednom periodu, koji uvjeti i razlozi će utjecati na njenu promjenu, od kojih parametara će zavisiti njezina visina, a zbog čega je tužitelj doveden u nezavidni položaj u odnosu na banku tj. tuženika, pa da je ista uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka zbog čega da je ništetna

- da je ugovorna odredba kojim se glavnica kredita veže za valutu CHF prosječnom potrošaču bila nerazumljiva, da je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama koje se odnose na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja eurozone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, pa da je i ta odredba dovela do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja, zbog čega da je i ista ništetna,

- da iz provedenog financijskog vještačenja, a kojeg sud prihvaća kao stručnog i nepristranog proizlazi da visina preplaćenih (više plaćenih) iznosa anuiteta s osnova promjenjive kamatne stope u odnosu na ugovorenu kamatnu stopu od 4,99% godišnje, za utuženo razdoblje (do dana prijevremene otplate kredita) iznosi 1.286,87 eura, dok da visina preplaćenih (više plaćenih) iznosa anuiteta s osnova „čistog“ utjecaja promjene tečaja, važećeg na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta u odnosu na početni tečaj CHF tuženika važeći na dan isplate kredita, za utuženo razdoblje (do dana prijevremene otplate) iznosi 6.455,53 eura,

- da je tužitelj konačno postavljeni tužbeni zahtjev uskladio sa vještačkim nalazom, čime da je povisio tužbeni zahtjev s osnova isplate tečajnih razlika, a koju preinaku sud smatra dopuštenom i svrsishodnom u smislu čl. 190. st. 2. ZPP-a.

11. Slijedom navedenog prvostupanjski primjenom odredbe čl. 81., čl. 84. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03, dalje ZZP/03 ) prihvaća djelomično tužbeni zahtjev u dijelu kojim je zahtijevana restitucija ( isplata ) primjenom ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Također prvostupanjski sud odbija prigovor zastare jer da je zastara u konkretnom slučaju počela ponovno teći od dana pravomoćnosti odluka donesenih povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a od tada do utuženja da nije protekao opći petogodišnji rok. Isto tako odbija tuženikov prigovor radi prebijanja jer da mu je tužitelj isplatio u utuženom razdoblju onaj iznos u kunama kojeg je od njega potraživao, pa da se ne radi o stjecanju bez osnove, a pored toga tuženik da je kao ugovaratelj kriv za sklapanje ništetnog ugovora, pa da je time diskvalificiran u zahtjevima za naknadu štete za koju tvrdi da je proizašla iz ništetnog ugovora. Odluku o trošku donosi primjenom odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a jer da tužitelj nije uspio samo sa deklaratornim zahtjevima zbog kojih nisu nastali posebni troškovi.

12. Prvenstveno u odnosu na postavljeni uvjetni i općeniti zahtjev tuženika za izuzećem sudaca ovog drugostupanjskog suda ističe se da prema odredbi čl. 73. st. 2. toč. 1. ZPP-a nije dopušten zahtjev za izuzeće kojim se uopćeno traži izuzeće svih sudaca koji bi mogli suditi u ovom predmetu. Stoga je navedeni zahtjev kao nedopušten primjenom odredbe čl. 73. st. 3. ZPP-a odbačen kako je odlučeno u toč. I) izreke ovog rješenja ( ovakav stav zauzeo je i Vrhovni sud RH u svojim odlukama Revd-4325/2024 od 16.02.2025. i Revd-4273/2024 od 16.10.2024.).

13. Ispitujući pobijanu odluku i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a. Isto tako nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje žalitelj, jer odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

14. Nije počinjena niti relativno bitna povreda odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. i čl. 338. ZPP-a jer je prvostupanjski sud ispitao sve odlučne okolnosti za donošenje pravilne i zakonite odluke o tužbenom zahtjevu, te je ocijenio izvedene dokaze sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a u okviru svojih ovlaštenja iz 220. st. 2. ZPP-a, a u obrazloženju pobijane odluke očitovao se o svim odlučnim činjenicama, o izvedenim dokazima, o mjerodavnom pravu, o pravnoj osnovi spora, te o istaknutim prigovorima.

15. Nadalje iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj u konkretnom slučaju postavio deklaratorne tužbene zahtjeve na utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi ( sa kojim zahtjevima je u nepobijanom dijelu odluke odbijen ) i zasebno kondemnatorne tužbene zahtjeve za isplatom ( u kojem dijelu su tužbeni zahtjevi prihvaćeni) slijedom čega je posve neutemeljen žalbeni navod da je sud trebao, zbog odbijenih deklaratornih zahtjeva, odbiti i kondemnatorne tužbeni zahtjev jer se radi o samostalnim zahtjevima. Pored toga prvostupanjski sud je pravilno donoseći odluku o osnovanosti prihvaćenih kondemnatornih zahtjeva, prethodno odlučio o ništetnosti spornih ugovornih odredbi.

16. Također je pravilno prvostupanjski sud dopustio objektivnu preinaku tužbe s osnova tečajne razlike nakon provedenog financijskog vještačenja, a koje je bilo potrebno radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva, pa se radi o okolnostima koje su nastale kao rezultat provođenja dokaza tj. financijskog vještačenja, odnosno o iznimci iz čl. 190. st. 2. ZPP-a. Pored toga i Vrhovni sud RH je Zaključkom od 26.11.2021.g. sa sastanka sa predsjednicima Građanskih odjela Županijskih sudova zauzeo stav da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

17. Pravilno je i potpuno utvrđeno činjenično stanje i pravilno je primijenjeno mjerodavno materijalno pravo kada je djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja.

18. Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, te je pravilno uvažio direktni i obvezujući učinak odluke donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a prema kojoj odredbi je sud vezan za utvrđenja iz takvog postupka, ukoliko se stranka na ta utvrđenja pozove u posebnoj parnici radi ostvarenja svojih prava potrošača na naknadu, kao što je to bio slučaju u konkretnom predmetu.

19. Stoga naprijed citirane pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. Pž-7129/13 od 13.06.2014 i Pž-6632/17 od 14.06.2018.g. imaju učinak pravno relevantne činjenice i u ovom postupku iz razloga što se iste odnose na kolektivni spor koji je vođen i protiv tuženika, a u svezi potrošačkih ugovora koji su sklapani u razdoblju od 10.09.2003.g. do 31.12.2008.g. u kojem razdoblju je zaključen i predmetni Ugovor o kreditu.

20. Pri tom prvostupanjski sud nije svoju odluku temeljio samo na utvrđenjima iz predmetne tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, već je cijenio i dokaze provedene tijekom ovog postupka tj. dokumentaciju priloženu spisu, iskaz tužitelja i svjedokinja RN i SN ( zaposlenice tuženika ), te provedeno financijsko vještačenje.

21. Pri tom okolnost da nije proveden dokaz saslušanjem svjedokinje HN, koja da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu ovakve vrste, nije od utjecaja na donošenje drugačije odluke, jer navedena svjedokinja nesporno nije osobno sudjelovala u vođenju pregovora i sklapanju predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem.

22. Nadalje u odnosu na žalbene navode valja istaknuti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu ( 24.05.2005. ) bio na snazi ZZP/03 koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa.

23. Tako je odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca ( st. 2. ). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati ( st. 4. ).

24. Isto tako odredbom čl. 84. ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

25. Također je odredbom čl. 87. ZZP/03 bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

26. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da su odredbe čl. 8. i 9. koje se odnose na ugovornu kamatu i promjenljivu kamatnu stopu bile vidno istaknute, odnosno da su te ugovorne odredbe bile lako uočljive. Isto tako proizlazi i da je u navedenim odredbama bilo jasno naznačeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope u skladu s svojim važećim Odlukama iz čega proizlazi da su te ugovorne odredbe bile jasne. Stoga je potrebno ocijeniti da li su predmetne ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi bile razumljive tužitelju kao potrošaču posljedično čemu da li su iste poštene u smislu naprijed navedene zakonske odredbe čl. 84. ZZP/03.

27. Naime, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je takva odredba poštena, već je u okviru ocjene poštenosti, potrebno u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

28. Cijeneći sadržaj predmetnih ugovornih odredbi kojima je ugovorna promjenjiva kamatna stopa temeljem Odluke kreditora, ocjena je i ovog suda da su iste za prosječnog potrošača posve nerazumljive. Naime, navedenim odredbama općenito je promjena kamatne stope vezana za akt tuženika, s time da se nedvojbeno radi o dokumentu koji je stručan i kao takav razumljiv isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu, te koji se bave bankarskim poslovanjem slijedom čega se može zaključiti da te odluke koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja tužitelju kao prosječnom potrošaču nisu mogle biti razumljive.

29. Naime, ugovorna kamata u ugovoru o kreditu, sadržajno je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva, sve u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a. Također ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava. Obzirom na iznijeto, po stavu ovog suda unošenje u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope, a kako je to učinio tuženik u konkretnom slučaju može se ocijeniti suprotno navedenim načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, tužitelj kao korisnik kredita i potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca.

30. Predmetnom odredbom čl. 8. Ugovora o kreditu određeno je samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja tog ugovora ( 4,99% godišnje ) iz čega proizlazi da su samo navedeni podaci tužitelju u trenutku sklapanja ugovora bili poznati, dok ostali podaci, odnosno kriteriji temeljem kojih će se ta kamatna stopa od 4,99% godišnje mijenjati nisu bili niti određeni, niti odredivi, već je buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva. Dakle, predmetni ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U takvoj situaciji nije realno za očekivati da je tužitelj kao prosječan potrošač bio u stanju ocijeniti promjene tržišnih uvjeta, odnosno buduće promjene kamatne stope tijekom ugovorenog kreditnog razdoblja.

31. Pri tom tijekom postupka tuženik, na kojem je teret dokaza, nije dokazao da je u konkretnom slučaju tužitelju prilikom pregovaranja, odnosno prilikom sklapanja ugovora o kreditu, na valjan i njemu razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao potrošač mogao spoznati učinke koji će za njega u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi.

32. Isto tako iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da je predmetna odredba čl. 7. koja se odnosi na valutnu klauzulu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da se otplata anuiteta veže za srednji tečaj švicarskog franka važećem na dan dospijeća, iz čega proizlazi da je bila jasna. Međutim tijekom postupka nije utvrđeno da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, niti da je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o svim rizicima koje prate ugovorenu valutu CHF ili pak da su tužitelju jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja, a što u konačnosti nije navedeno niti u ugovoru.

33. Naime prosječnom potrošaču u RH u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva.

34. Stoga je navedena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja jer su banke kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe trebali sami, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, te tužitelja kao potrošača informirati o svim rizicima koje sklapanjem predloženog ugovora prihvaća ili te iste informacije uklopiti u ugovor kako bi tužitelj kao potrošač mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Navedeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu potrošača koja je k tome i značajna jer je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena jer se i kamata plaća u istoj valuti tj. u CHF, a čime su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

35. Slijedom navedenog, a kako predmetna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to je ista ništetna, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

36. Također i u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C- 782/19 Suda EU tumačen je zahtjev transparentnosti ugovorne odredbe o tečajnom riziku, te je naglašeno da pružanje brojnih informacija potrošaču ne ispunjava zahtjev transparentnosti ako se te informacije temelje ne pretpostavci da će tečaj ostati stabilan tijekom cijelog trajanja ugovora, a posebno ako potrošač nije upozoren na gospodarski kontekst koji može imati posljedice na promjenu deviznog tečaja. Ponovljena je i presumpcija da je netransparentna ugovorna odredba ujedno i nepoštena jer je trgovac koji nije poštovao zahtjev transparentnosti na potrošača prebacio neproporcionalan rizik da sam snosi trošak dugoročnog kretanja tečaja.

37. Pri tom tijekom postupka tuženik, na kojem je teret dokaza, nije dokazao da je u konkretnom slučaju tužitelju prilikom pregovaranja, odnosno prilikom sklapanja ugovora o kreditu informirao o svim rizicima fluktuacije tečaja CHF.

38. Naime, tuženik je na te okolnosti predložio provođenje dokaza saslušanjem zaposlenica RN i SN, a koji dokaz je prvostupanjski sud i proveo. Međutim iz iskaza svjedokinje RN proizlazi da se uopće ne sjeća tužitelja, dok iz iskaza svjedokinje SN proizlazi da kao direktorica poslovnice u Pazinu nije uopće primala klijente, iz čega slijedi da navedene svjedokinje nisu imale neposrednih saznanja o sklapanju predmetnog ugovora, niti kontakta sa tužiteljem.

39. Nadalje u odnosu na žalbene navode valja istaknuti da nedvojbeno nije zakonom zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu, međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužitelja informirao o mogućim rizicima. Stoga tečaj CHF u vrijeme zaključenja ugovora nije fiksan, već se radi o visini tečaja koji je tužitelju u vrijeme ugovaranja bio poznat, odnosno naveden u otplatnom planu koji mu je uručen, te na koji je pristao.

40. Nadalje stavovi iznijeti u odlukama Suda EU C-81/19 i C-243/20 nisu primjenjivi u konkretnom slučaju iz razloga što pobijana odluka nije donijeta direktnom primjenom Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. nego temeljem utvrđenja iz presude donesene u sporu kolektivne zaštite prava i interesa potrošača u smislu odredbe čl. 502.c u vezi čl. 502.a ZPP-a.

41. Pravilno je odlučeno i o prigovoru zastare tužiteljeve tražbine. Naime, u konkretnom slučaju je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, te zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača ( pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela VS RH od 31. siječnja 2022.g. ). Navedeno znači da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu pod posl. br. P- 1401/12 za zaštitu kolektivnih prava ( tijekom 2012.g. ) prekinut tijek zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, dok je pravomoćnim okončanjem tog spora zastara počela teći ispočetka, s time da se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare u smislu odredbe čl. 245. ZOO-a.

42. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12 iz postupka kolektivne zaštite interesa potrošača, a kojom je utvrđena nepoštenost odredbi o promjenjivoj redovnoj kamati prema jednostranoj odluci banke postala je pravomoćna 13.06.2014.g. ( VTS Pž-7129/13), dok je u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu CHF postala pravomoćna 14.06.2018.g. ( VTS Pž-6632/17 ). Kako predmetno potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godine u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a, to od 14.06.2014.g. do utuženja nije protekao rok od 5 godina, kako je pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

43. Isto tako pravilno je odlučeno i o prigovoru zastare u odnosu na preinačeni ( povišeni ) dio tužbenog zahtjeva jer se u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva ( pravni stav Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 27.05.2024., br. Su-IV-123/2024).

44. Po stavu ovog suda svako suprotno tumačenje pitanja zastare u odnosu na preinačeni ( povišeni ) dio tužbenog zahtjeva, dovelo bi do pretjerano otežanog ostvarivanja prava koje imaju potrošači na temelju Direktive Vijeća 93/13/EEZ i time do povrede načela djelotvornosti (presuda Suda Europske unije u predmetima C-80/21 do C-82/21, povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, koji je uputio AN Warszawy - Śródmieścia w Warszawie od 08. rujna 2022.).

45. Pravilno je prvostupanjski sud i obvezao tuženika na povrat zateznih kamata od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa u smislu odredbe čl. 1115. ZOO- a. Naime, tuženik se kao trgovac, u konkretnom slučaju, nije prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, vodio načelom savjesnosti i poštenja slijedom čega je isti nesavjesni stjecatelj.

46. Suprotno žalbenim navodima, pravilno prvostupanjski sud nije utvrđenu preplatu umanjio za tzv. negativnu razliku. Naime, plaćanjem manjih anuiteta, tužitelj nije primio od tuženika niti jedan novčani iznos na temelju predmetnog ugovora o kreditu, a niti je u tom dijelu utvrđena ništetnost ugovornih odredbi, već je u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa i prava utvrđeno da je tuženik povrijedio prava tužitelja kao potrošača ugovaranjem nepoštenih ugovornih odredbi na štetu potrošača. Pored toga, tuženik nema svojstvo potrošača. Osim toga, ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, utvrđena je stoga što je riječ o odredbama koje stvaraju neravnotežu između prava i obveza ugovaratelja na štetu tužitelja. Stavljanjem takvih odredbi u ugovor bez pregovaranja, tuženik je ugrozio visoku razinu zaštite od takvih ugovornih odredbi koja se potrošačima jamči zakonom. Također svrsi i smislu te zaštite i prirodi razloga zbog kojih su predmetne ugovorne odredbe utvrđene nepoštenima, protive se zahtjevi tuženika da se upravo na temelju takve odredbe, koju je sam unio u ugovor protivno zahtjevu dobre vjere, vraćaju bilo kakve koristi koje je potrošač pri tom imao. Te je ugovorne odredbe diktirao sam tuženik, pa je na njemu da snosi posljedice uključivo i onda kad se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača jer potrošač u njihovu kreiranju nije sudjelovao i ne mogu mu se predbaciti. To još više vrijedi u predmetu poput ovog kada je tuženik samovoljno i jednostrano određivao visinu kamatne stope i tečaj za otplatu anuiteta. U takvoj se situaciji potrošaču zaista ne može predbaciti da je bez osnove stekao nešto na štetu banke. Također tuženik gubi iz vida preventivnu funkciju prisilnih propisa o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredbi i odvraćajući učinak koje one moraju imati prema trgovcima. Stoga je odlučeno kao u točci II) izreke ovog rješenja.

47. Također je pravilna i odluka prvostupanjskog suda o naknadi parničnog troška primjenom odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a jer je tužitelj djelomično uspio u parnici, s time da u odnosu na odbijajući ( deklaratorni ) dio nisu nastali posebni troškovi.

48. U odnosu na žalbene navode valja istaknuti da je pravilno prvostupanjski sud primijenio vrijednost boda prema važećoj Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( NN 138/23, dalje Tarifa ) u vrijeme donošenja odluke ( 25.09.2024. ) sukladno Tbr. 52. st. 3. Tarife ( VS RH, Rev-940/20 od 04.07.2023., Rev-847/21 od 13.02.2024. i Rev-562/24 od 07.05.2024.)

49. Obzirom na navedeno, a primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

50. Prvostupanjska presuda, kao nepobijana, ostaje neizmijenjena u točci I) izreke.

U Rijeci, 11. lipnja 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Ksenija Dimec