Zakon.hr

Poslovni broj: P-361/2021-37

Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, po sutkinji Ivani Lovrić Vidaček, kao sutkinji pojedinki, u građansko-pravnoj stvari tužitelja ET, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku, Hrvoju Banić, odvjetniku iz Vinkovaca, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupanog po Odvjetničkom društvu Knezović & partneri, Zagreb, Radnička cesta 54, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 14. svibnja 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom dana 11. lipnja 2025.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se ništetnim odredba ugovora o kreditu broj 27000055617 u visini od 20.760,22 CHF u protuvrijednosti kune po tečaju Hrvatske narodne banke sklopljenog krajem kolovoza ili početkom rujna 2006. godine, između tužitelja ET iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 kao kreditora u dijelu u kojem se navodi da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora bez navođenja ikakvih objektivnih parametara za njihovu promjenu, te stoga ta odredba ugovora o kreditu ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne stranke

II. Utvrđuje se ništetnom odredba istog ugovora o kreditu broj 27000055617 kojim je regulirana otplata kredita u jednakim polugodišnjim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju Hrvatske narodne banke za valutu ugovora (CHF), odnosno primjena valutne klauzule tijekom trajanja otplate po predmetnom ugovoru.

III. Tuženik ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 dužan je tužitelju ET iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] s naslova povrata preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu platiti iznos od 3.797,66 eur zajedno sa zateznim kamatama:

na iznos od 48,93 eura počev od 1.3.2010. godine

na iznos od 180,09 eura počev od 1.9.2010. godine

na iznos od 208,46 eura počev od 1.3.2011. godine

na iznos od 317,04 eura počev od 1.9.2011. godine

na iznos od 302,11 eura počev od 1.3.2012. godine

na iznos od 289,85 eura počev od 1.9.2012. godine

na iznos od 289,15 eura počev od 1.3.2013. godine

na iznos od 273,10 eura počev od 1.9.2013. godine

na iznos od 303,67 eura počev od 1.3.2014. godine

na iznos od 309,33 eura počev od 1.9.2014. godine

na iznos od 321,05 eura počev od 1.3.2015. godine

na iznos od 955,88 eura počev od 15.6.2015. godine

u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31.7.2015. godine, zatim od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena, a od 1.1.2023. godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

IV. Odbija se dio tužbenog zahtjeva koji glasi: "III. Tuženik ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 dužan je tužitelju ET iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi platiti iznos od 686,15 eura zajedno sa zateznim kamatama

na iznos od 36,09 eura počev od 1.3.2008. godine

na iznos od 34,98 eura počev od 1.9.2008. godine

na iznos od 39,31 eura počev od 1.3.2009. godine

na iznos od 38,26 eura počev od 1.9.2009. godine

na iznos od 39,21 eura počev od 1.3.2010. godine

na iznos od 44,40 eura počev od 1.9.2010. godine

na iznos od 45,62 eura počev od 1.3.2011. godine

na iznos od 50,26 eura počev od 1.9.2011. godine

na iznos od 49,63 eura počev od 1.3.2012. godine

na iznos od 51,05 eura počev od 1.9.2012. godine

na iznos od 51,02 eura počev od 1.3.2013. godine

na iznos od 50,30 eura počev od 1.9.2013. godine

na iznos od 51,66 eura počev od 1.3.2014. godine

na iznos od 51,92 eura počev od 1.9.2014. godine

na iznos od 52,44 eura počev od 1.3.2015. godine

V. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 da tužitelju ET, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 2.034,26 eura (dvije tisuće trideset četiri eura i dvadeset šest centi), u roku od 15 (petnaest) dana.

VI. Odbija se tužitelj s dijelom zahtjeva za naknadom troška parničnog postupka u iznosu od 403,79 eura (četiristo tri eura i sedamdeset devet centi).

Obrazloženje

1. Tužitelj je po punomoćniku podnio ovome sudu tužbu protiv tuženika u kojoj navodi da je zaključio s tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu broj 2700055617, partija: 25374588 krajem kolovoza ili početkom rujna 2006. godine, prema kojemu je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 20.760,22 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem deviznom tečaju Banke kreditora na dan korištenja kredita, tako da je prvi obrok trebao biti plaćen 1.3.2007. godine, a zadnji 15.6.2015. godine. Tužitelj navodi kako je kredit u cijelosti otplatio 8. svibnja 2015.

1.1. Zbog proteka vremena ne posjeduje ugovor o kreditu, a banka mu na njegov zahtjev isti ne dostavlja. Prema njegovom sjećanju, ugovorena je promjenjiva kamatna stopa od 5,90 %, a jednostrano je utvrđuje tuženik svojim odlukama bez ikakvih navođenja daljnjih odrednica i bližih pojašnjenja o načinu promjene kamatne stope. Prilikom zaključenja ugovora nije mu objašnjen mehanizam promjene kamatne stope, odnosno parametri od kojih ovisi kretanje visine kamatne stope tijekom trajanja razdoblja otplate kredita.

1.2. Nadalje navodi kako je tijekom razdoblja otplate kredita tuženik povećavao predmetnu ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu, a tužitelju nije omogućio da pregovara o visini iste, a niti su mu razjašnjeni objektivni parametri do kojih je eventualno došlo uslijed opravdanih promjena - povećanje kamatne stope. Naprotiv, dobivao je samo unaprijed određene i formulirane jednostavne obavijesti tuženika da je došlo do povišenja kamatne stope i koliko mu zbog toga iznosi nova veća visina anuiteta otplate kredita. Tako mu je kamatna stopa iz ugovora o kreditu od 5,90 % dana 1.1.2008. godine povećana na 6,90 %, a dana 1.3.2012. godine na 7,40 %. Smatra kako je odrednica o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu promjene kamatne stope sadržana u ugovoru o kreditu neodređena, odnosno neodrediva te kao takva ništetna i nema pravni učinak na obvezno pravni odnos stranaka.

1.3. Nadalje, tužitelj navodi kako i ugovornu ugovorna odredba o valutnoj klauzuli smatra nepoštenom, jer vjerovnik-kreditor nije dao potrošaču informacije koje su potrebne za donošenje valjane odluke o ugovaranju valutne klauzule, zbog čega je kasnije nastala neravnoteža prava i obveza na štetu potrošača, te se poziva na praksu suda EU C-186/16 od 20.9.2017.godine i praksu Visokog trgovačkog suda RH br. Pž- 6632/2017-10 od 14.6.2018. godine.

1.4. Naime, navodi kako je Ugovorom o kreditu ugovorena je otplata kredita u polugodišnjim anuitetima prema otplatnom planu uplatom potrebnog iznos u kunskoj protuvrijednosti po tečaju za valutu iz ugovora o kreditu prema tečajnoj listi Hrvatske narodne banke na dan plaćanja po srednjem tečaju. Tijekom trajanja otplate po predmetnom kreditu tečaj CHF, rastao je u odnosu HRK što je imalo za posljedicu povećanje anuiteta nominalno iskazanog u HRK. Zbog povećanja tečaja CHF, smatra prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu kako je na ovaj način preplatio tuženika za iznos od 3.796,66 eura, te taj iznos potražuje skupa s zateznim kamatama i troškovima parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik po punomoćniku spori osnovu i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti, te ističe prigovor zastare, smatrajući kako se radi bilo o povremenim davanjima za anuitete, koji zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja ili pak o primjeni instituta, stjecanja bez osnove, s osnove kojeg tražbine zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godina.

2.1. Poziva se na shvaćanje Vrhovnog suda RH koji je u odluci Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine naveo: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.“ S obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. 1401/2012 glede promjenjive kamatne stope postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine (na temelju presude Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž-7129/13-4), a tužitelj je podnio tužbu 10. kolovoza 2021. godine, tužiteljev zahtjev kojim zahtijeva isplatu novčanog iznosa na temelju navodno ništetnih odredbi Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi je, prema citiranom stavu Vrhovnog suda RH, zastario.

2.2. Nadalje, tuženik smatra kako je otplatom kredita u cijelosti Ugovor o kreditu je prestao postojati, uslijed čega ne postoji više dužničko-vjerovnički odnos između stranaka. Obzirom da više ne postoje sporne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, iste se ne mogu više utvrditi ništetnima niti se na temelju istih može više tražiti bilo kakvo plaćanje od strane tuženika. Tuženik izričito osporava tvrdnje iz tužbe da bi odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi uopće bile ništetne. Tuženik ističe kako su predmetne odredbe valjane, slijedom čega tužitelj nema i ne može imati nikakve tražbine prema tuženiku po ovoj osnovi.

2.3. Tuženik smatra kako tužitelj nema pravo pozivati se na presude donesene u okviru kolektivnog spora i to presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od dana 4.7.2013., presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od dana 13.6.2014. godine i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od dana 14.6.2018., jer nije postojala mogućnost ostvarenja kolektivne zaštite potrošača prema potrošačkim propisima koji su bili na snazi u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, temeljna pretpostavka za usvajanje tužbenog zahtjeva jest prethodno utvrđenje suda da su sporne odredbe Ugovora o kreditu ništetne, a tužitelju nedostaje pravni interes da sud donese takovo utvrđenje, te pravomoćnost prvostupanjske presude donesene u Kolektivnom sporu ne odnosi se na Ugovor o kreditu. Naime, navodi kako je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, u daljnjem tekstu: „ZZP'03“). Odredba članka 131. ZZP’07 koja regulira institut kolektivne zaštite potrošača stupila je na snagu tek dana 16.7.2009. godine, i to temeljem članka 81. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a kojom je ukinuta odgoda primjene članka 131. ZZP’07 do dana pristupa Republike Hrvatske u punopravno članstvo Europske unije. S druge strane, članak 502.a Zakona o parničnom postupku kojim je uvedena mogućnost podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava stupio je na snagu tek dana 1.7.2013. godine, te u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije uopće postojala mogućnost kolektivne zaštite potrošača, pa se tužitelj u ovom konkretnom slučaju nema pravo pozivati na utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora. Stoga zaključuje kako utvrđenja iz spomenutih presuda ne mogu imati nikakve pravne učinke na pravnu situaciju tužitelja.

2.4. Tuženik navodi kako je odredba o valutnoj klauzuli ugovora o kreditu, valjana, sadržana je u članku 2. i 3. Ugovora o kreditu, kako je istu dozvoljeno ugovarati sukladno odredbi članka 22. stav 1. Zakon o obveznim odnosima koji je bio na snazi u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu (Narodne novine br. 35/05, u daljnjem tekstu: „ZOO“), te članka 2. ZOO-a, koji propisuje slobodu uređivanja obveznih odnosa, s obzirom da ugovaranje iste ne samo da nije suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, već je izričito dozvoljeno člankom 22. stavkom 1. ZOO te je ta sloboda ugovaranja valutne klauzule izraz ugovorne autonomije stranaka koje je jedno od osnovnih postulata obveznog prava. Navodi kako je valutna klauzula ugovorena dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa ugovornih stranka koje su pristale na rizik promjenjivosti tečaja. Smatra isto razvidnim iz činjenice kako su se u ponudi tuženika istovremeno nudili krediti s valutnom klauzulom u različitim valutama, koji su isto tako sadržavali različite uvjete, a tužitelj je između različitih ugovora, izabrao baš ovakav. U prilog ovoj tvrdnji navodi i kako su odredbe ugovora o valutnoj klauzuli bile jasne, lako razumljive i uočljive, te stoga, sukladno članku 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive“ (tzv. test poštenosti). Nadalje, tuženik smatra kako, odredbe Ugovora o kreditu koje sadrže valutnu klauzulu nisu nepoštene, jer se za nepoštenost odredbe moraju kumulativno ispuniti sljedeći uvjeti: mora biti riječ o odredbi o kojoj se nije pojedinačno raspravljalo, mora biti riječ o odredbi koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da je postupanje trgovca bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Navodi kako se o valutnoj klauzuli između stranaka pojedinačno pregovaralo, jer tužitelj nije morao uzeti upravo ovaj kredit, valutna klauzula ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, jer je već iz same svrhe valutne klauzule je samo po sebi razvidno kako valutna klauzula ne može uzrokovati bilo kakvu, a ponajmanje „znatnu“ neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ovisno o tečaju HRK/CHF nekad će za ispunjenje mjesečnih obveza biti potrebno platiti više, a nekada manje kuna imajući pritom u vidu činjenicu kako temeljem Ugovora o kreditu tužitelju nisu odobrene kune već kunska protuvrijednost ugovorenog iznosa CHF. Tijekom trajanja kreditnog odnosa oscilacije tečaja CHF u odnosu na HRK mogu kretati u oba smjera (može deprecirati ili aprecirati) što znači da valutna klauzula sama po sebi ne može osigurati isključivo koristi za banku odnosno štetu za potrošača već je itekako moguća i obratna situacija ovisno o tome u kojem smjeru bude oscilirao tečaj, a samo to je suprotno značenje pojmu „neravnoteže“ u smislu članka 81. ZZP'03. Naposlijetku, navodi kako tuženik nije postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, pa nije ispunjena niti ova treća pretpostavka za utvrđenje nepoštenosti ugovornih odredaba. Nije sporno kako tuženik prije i u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije mogao predvidjeti kretanja tečaja HRK prema CHF, no to ne može nitko, a nije mogao niti tuženik.

2.5. Naposlijetku, spori i tužbeni zahtjev po visini. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev, a tužitelju naloži da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka. Protivi se i prijedlogu za izvođenjem dokaza knjigovodstveno-financijskim vještačenjem, smatrajući kako isti nije valjano postavljen.

3. U dokaznom postupku pročitani su: otplatni plan na strani 7 spisa, obavijest o promjenama kamatne stope po kreditu na strani 8 spisa, pregled prometa za klijenta na stranama 9 do 13 spisa, specifikacija uplata na strani 14 spisa, metodologija promjene kamatnih stopa o kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe Adria Bank d.d. od 1. siječnja 2011., metodologija promjene kamatnih stopa o kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe Adria Bank d.d iz 2013., metodologija promjene kamatnih stopa o kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe Adria Bank d.d iz 2014., izjava ETP, na strani 487 do 491 spisa, iskaz tužitelja s raspravnog zapisnika od 16. travnja 2024., nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka knjigovodstvene struke Tomislava Borković od 20. svibnja 2024., kamatne stope banke na kunske kredite bez klauzule na strani 531 do 536 spisa, očitovanje vještaka od 16. kolovoza 2024., te je ispitan vještak Tomislav Borković.

4. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio slijedeće:

5. Između stranaka je nesporna činjenica da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita zaključio Ugovor o kreditu krajem kolovoza ili početkom rujna 2026. godine, broj ugovora 27000055617, partija 25374588 , a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 20.760,22 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem deviznom tečaju Banke kreditora na dan korištenja kredita, kao i da je predmetnim ugovorom ugovorena redovna kamata od 5,9 % godišnje koja je promjenjiva sukladno Odluci banke o kreditiranju građana, te da je ugovorena valutna klauzula kojom je određeno da se kredit plaća u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio predmetnog Ugovora. Nesporno je da su od strane korisnika kredita u cijelosti podmirene obveze proistekle iz navedenog ugovora o kreditu. Tužitelj, zbog proteka vremena, nije bio u posjedu predmetnog ugovora, niti je tuženik, na poziv suda, ponavljan više puta, dostavio predmetni ugovor, no ne spori kako je isti sklopljen, dok je iz otplatnog plana i pregleda prometa za klijenta, također, utvrđeno postojanje predmetnog ugovora i iznos redovnih kamata, ali i promjene kamatne stope. Stoga sud, niti u presudi nije moga navesti datum zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, ali je iz popratne dokumentacije uz tužbu vidljivo da je isti zaista zaključen u kolovozu ili rujnu 2006. godine, te je jasno vidljiv kreditor i korisnik kredita, broj ugovora o kreditu i partija, uslijed čega je ugovor o kreditu u potpunosti određen.

5.1. Uvidom u otplatni plan po predmetnom ugovoru o kreditu, nesporno je utvrđeno da se tijekom otplate kredita u nekoliko navrata mijenjala visina ugovorene kamate koja je sa početnih 5,9% godišnje rasla do 7,4% godišnje u jednom razdoblju, te da se istodobno mijenjala i visina tečaja CHF u odnosu na kunu, tako da se visina mjesečnog anuiteta povećavala.

6. Nesporno je također da je donesena pravomoćna odluka u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te da je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik u postupku pod brojem P-1401/12 u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke. Nije sporno da je u pogledu ništetnosti u ugovaranju valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud RH u predmetu poslovni broj Rev-2212/18 od 3. rujna 2019.

6.1. Nesporno je nadalje da je istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način da je koristio u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

7. Između stranaka je sporno pitanje zastare, pitanje ništetnosti odredbi ugovora u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, te da li je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na ovaj konkretni slučaj tj. na zaključeni ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika s obzirom da je ugovorni odnos tužitelja i tuženika prestao otplatom kredita, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

8. Tužitelj saslušan kao stranka iskazao je da je Ugovor o kreditu sklopio 2006. godine, a radilo se o nenamjenskom kreditu, s tim da se ne sjeća namjene. U banku je došao bez unaprijed stvorene namjere o valuti u kojoj bi podigao kredit, već je službenicu pitao kakav mu je kredit najpovoljniji u smislu kamate, rate i brzine ostvarivanja kredita. Službenica mu je preporučila kredit u švicarskim francima, jer je za taj kredit najniža kamatna stopa i najbrža realizacija. Tada je švicarski franak bio u protuvrijednosti od nešto više od 4 kune. Pristao je na takav kredit, te službenici rekao da mi sastavi ugovor o kreditu kakav bi i sama sebi. Ranije nije dizao kredite. Službenica mu je ukratko objasnila kolika je kamatna stopa, koliko je razdoblje otplate, te je potpisao ugovor o kreditu. Ne sjeća se jeli isti trebao ovjeravati kod javnog bilježnika. Nisu sve odredbe kredita prolazili prije sklapanja ugovora, a po njegovom mišljenju valutna klauzula znači tečaj švicarskog franka u odnosu na kunu. Tečaj se tijekom otplate kredita znatno povećao, čak udvostručio, pa je na kraju tečaj CHF naspram kune iznosio 7 do 8 kuna, što je udvostručilo i njegovu ratu, pa je nakon tri do četiri godine otplate kredita banci dugovao više nego na početku kredita. Ugovor je pročitao prije potpisivanja, ali ne može reći da je baš sve pročitao i razumio, sva sitna slova, već je smatrao kako mu je službenica sve dovoljno objasnila i radila u njegovom interesu. Znao je kako ugovor sadrži valutnu klauzulu, odnosno da mora platiti stranu valutu u protuvrijednosti kuna, no to je bio nužni sastojak svakog ugovora u stranoj valuti, pa mu nije niti palo na pamet kako bi se samo tečaj CHF mogao tako drastično promijeniti. Bankovna službenica ga nije upozorila na mogućnost mijenjanja tečaja CHF, već mu je preporučila ovaj kredit kao najbolji i najviše korišten u to vrijeme. Napominje kako je vlasnik OPG-a, što je bio i prilikom sklapanja ugovora. Iako se ne može sjetiti namjene za koju je podizao kredit, navodi kako zasigurno nije podizao za poljoprivrednu mehanizaciju, jer se radilo o cifri od 80.000,00 do 90.000,00 kuna.

8.1. Uvidom u otplatni plan izrađen za potrebe navedenog kredita, vidljivo je kako je kao korisnik kredita naveden ZT iz čega, kao i iz iskaza tužitelja, proizlazi kako je tužitelj zaključio kao fizička osoba i da mu je isti kredit odobren kao nenamjenski kredit.

8.2. S obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog Ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene.

9. Prema odredbi čl. 138.A. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, nastavno: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja gore citiranih odluka Trgovačkog suda u Zagrebu, propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Nadalje prema odredbi čl. 140. ZZP/07 odnosno članka 120. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, nastavno ZZP/14) propisano je da pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknade štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

10. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na ugovaranje otplate kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03, nastavno: ZZP/03) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

11. Prema odredbi čl. 81 st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje prema stavku 4. istog članka, ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi čl. 83. ZZP/03. Odredbom čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

12. Analizirajući sporne odredbe Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 20.760,22 CHF i kojom je regulirana otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem deviznom tečaju Banke kreditora na dan korištenja kredita, odnosno primjena valutne klauzule, proizlazi da se radi o ugovornoj odredbi u odnosu na koju je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 utvrđeno da predstavlja povredu propisa i zaštite potrošača. Ovo stoga jer je odredba o otplati kredita u mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke kao cijene kredita jedna od ključnih odredbi ugovora o kreditu koja motivira ili demotivira korisnike kredita na zaključenje istog pa je stoga neopravdano prepustiti promjenu iste jednostranoj odluci banke, dakle, samo jednoj ugovornoj strani dok s druge strane klijent kao korisnik kredita ne raspolaže znanjem koje je potrebno za razumijevanje funkcioniranja tržišta kredita. U takvoj situaciji korisniku kredita potrebno je pružiti cjelovite informacije u odnosu na značaj i primjenu valutne klauzule u odnosu na prvotno ugovorenu, kako bi korisnik kredita mogao procijeniti je li isti odgovara njegovim financijskim potrebama i mogućnostima. Tim više jer se u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrdilo da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Stoga obzirom je izostalo određivanje takvih parametara, to naznačene odredbe nisu razumljive, čime je korisnik kredita stavljen u neravnopravan položaj kao potrošač u odnosu na banku. U konkretnom slučaju izostalo je uvažavanje interesa korisnika kredita jer isti nije mogao utjecati na sadržaj ugovora vezan za primjenu valutne klauzule, a što je suprotno odredbi čl. 4. ZOO-a (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01). Stoga je neosnovano pozivanje tuženika da je navedena odredba razumljiva i da nije dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

12.1. Također se posebno napominje da je na tuženiku teret dokazivanja glede činjenice da su stranke pojedinačno pregovarale o spornoj odredbi, a što tuženik tijekom postupka nije dokazao prvenstveno imajući u vidu činjenicu da se radi o tipskom ugovoru. Da se radi o unaprijed pripremljenom obrascu ugovora o kreditu vidljivo je iz samog priloženog ugovora o kreditu, a iz kojeg nesporno proizlazi da isti predstavlja tipski ugovor u kojem se samo unose podaci o datumu zaključenja ugovora, korisniku kredita, sredstvima osiguranja, mijenjaju se podaci o iznosu kredita i roku otplate, dok je iz samog ugovora o kreditu nesporno utvrđeno da je sporna odredba unaprijed formulirana i da dakle nije bila podložna nikakvoj mogućnosti pregovaranja parničnih stranaka i eventualnom utjecaju tužitelja na istu odredbu. Upravo zbog tog razloga stav je suda da je ista odredba ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03, zbog čega je ista i ništetna sukladno članku 87. stavak 1. ZZP/03. Kod utvrđivanja ništetnosti u odredbi ugovora o kreditu, a koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule, sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15, nastavno: ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i odredbe članka 502.C. Zakona o parničnom postupku kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćen tužbeni zahtjev iz tužbe za kolektivnu zaštitu potrošača te da je u tom slučaju sud u pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja. Cijeneći naprijed navedeno, a posebno da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope i o ugovaranju valutne klauzule, to je primjenjujući odredbe Zakona o parničnom postupku, presudu donesenu u tom sporu sud primijenio na ovaj konkretan slučaj.

12.2. S obzirom na navedeno nesporno je da je ništetna odredba u dijelu gdje se tužitelj obvezuje vraćati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem deviznom tečaju Banke kreditora na dan korištenja kredita.

13. U pogledu utvrđenja visine preplaćenog dijela zbog primjene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope provedeno je vještačenje po vještaku Tomislavu Borković iz [adresa], koji u svom nalazu i dopuni istoga, navodi da su tužitelj i tuženik tužena Addiko bank d.d. Zagreb kao Kreditor zaključili Ugovor o kreditu broj 2700055617 kojim se tužitelju stavlja na raspolaganje iznos od 20.760,22 CHF protuvrijednosti u HRK po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita. Ukupan iznos razlike anuiteta nastalih uslijed promjena kamatnih stopa tijekom trajanja otplate po predmetnom ugovoru o kreditu broj 2700055617 uzimajući u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i njene naknadne promjene utvrđen je u iznosu od 686,15 eura.

14. Vještak nadalje navodi da je razlika anuiteta uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj u vrijeme isplate po ugovoru o kreditu, kao i sve naknadne izmjene tečaja CHF na dan kada je vršena uplata, odnosno dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta utvrđena su u ukupnom iznosu od 3.797,66 eura, ukupan iznos više plaćenih anuiteta uzimajući u obzir tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj u vrijeme isplate po ugovoru o kreditu (1.9.2006. 1 CHF = 4,648458 kn) utvrđen je u iznosu od 3.906,73 eura. Ukupan iznos manje plaćenih anuiteta (tzv. „negativna tečajna razlika“) uzimajući u obzir tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj u vrijeme isplate po ugovoru o kreditu (1.9.2006. 1 CHF = 4,648458 kn) utvrđen je u iznosu od – 108,97 eura.

15. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Tomislava Borković, cijeneći isti stručnim i objektivnim, zasnovanim na vjerodostojnoj dokumentaciji i sačinjenim prema opće prihvaćenoj metodologiji izračuna u identičnim predmetima. Iz nalaza vještaka utvrđeno je da iznos koji je tužitelj platio na temelju ništetne ugovorne odredbe o primjeni valutne klauzule iznosi 3.797,66 eura, a koji iznos tužitelj i potražuje po konačno uređenom tužbenom zahtjevu iz podneska od 4. listopada 2024. godine.

16. Kako iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka proizlazi da je tijekom trajanja otplate kredita tužitelj zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli platio viši iznos od ukupno 3.797,66 eura, to je sud obvezao tuženika na isplatu preplaćenoga iznosa, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama a koje teku počev od plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa i to temeljem odredbe čl. 1115. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, budući se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem, a kako je to odlučeno u izreci ove presude.

16.1. Nakon primitka nalaza i mišljenja financijsko knjigovodstvenog vještaka i dopune istoga, tužitelj je preinačio svoj tužbeni zahtjev, sukladno utvrđenjima u nalazu vještaka. Navedenoj preinaci, tuženik se protivio. Sud je rješenjem o upravljanju postupkom, na raspravi 14. svibnja 2025. godine, dopustio predmetnu preinaku sukladno odredbi članka 190. stav 3. ZPP-a. Naime, sukladno zaključku donesenom na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Vrhovnog suda RH od 26. studenog 2021. u predmetima u tužbi korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, a tužitelj je u ovom predmetu smanjio tužbeni zahtjev, i time u biti povukao tužbu. Kako je ova preinaka bila svrsishodna za konačno rješenje spora, i dopuštena, neosnovano je protivljenje tuženika predmetnoj preinaci tužbenog zahtjeva.

16.2. Tužbeni zahtjev sud je ocijenio djelomično osnovanim u dijelu zahtjeva za ništetnost odredbi čl. 4. i 6. Ugovora te za isplatu s osnova ugovorene valutne klauzule u iznosu od 3.797,66 eura, kao u točci I., II. i III. izreke.

16.3. Budući da je sud ocijenio istaknuti prigovor zastre osnovanim u dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na za isplatu preplate s osnova promjenjive kamatne stope, o istome je odlučio kao točci IV. izreke.

17. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Dakle, prema naprijed citiranim odredbama kad se radi o stjecanju bez valjane pravne osnove, a to u ovom slučaju jeste s obzirom da su kamatne stope određene po ugovornoj odredbi koja je suprotna zakonu i zbog nepoštene valutne klauzule vezane uz švicarski franak, dakle ništetne, tada je stjecatelj, u ovom slučaju tuženica, dužna stečeno s pripadajućim kamatama vratiti, temeljem čl. 215. ZOO, od dana stjecanja, a kako se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO (5 godina).

18. Članak 245. st. 1. ZOO-a, propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno, prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Imajući u vidu gore navedene odredbe ZOO- a o zastari, podnošenjem kolektivne tužbe dana 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. god. zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare.

19. Dakle, prigovor zastare tuženika je djelomično neosnovan i to iz razloga jer je prema pravnom shvaćanju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, iznesenom u njegovoj odluci poslovni broj: Rev 2245/17, od 20. ožujka 2018., određeno da podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja radnju vjerovnika kojom se prekida zastara sukladno odredbi čl. 241. Zakona o obveznim odnosima i zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu kojom je utvrđena ništetnost valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018., to znači da zastara nastupa 15. lipnja 2023. godine. Obzirom je tužba podnijeta 18. siječnja 2022. to znači da potraživanje tužitelja radi isplate s osnova ugovorene valutne klauzule nije obuhvaćeno zastarom.

19.1. Kako je u ovom predmetu tužba tužitelja podnesena 12. kolovoza 2021. godine, a u konkretnom slučaju zastrani rok iznosi 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a, koji počinje teći u odnosu na dio zahtjeva za isplatu s osnova promjenjive kamate stope od dana pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., tj. donošenjem presude Visokog trgovačkog suda br. PŽ-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu, pravomoćnošću navedene presude Trgovačkog suda u Zagrebu donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH od 14. lipnja 2018. pod br PŽ.6632/17, očito je da je dio tužbenog zahtjeva za isplatu s osnova promjenjive kamate stope u zastari, dok nije u zastari dio zahtjev za isplatu s osnova ugovorene valutne klauzule. Stoga je sud ocijenio istaknuti prigovor zastare djelomično osnovanim u dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu preplate s osnova promjenjive kamatne stope, i odlučio kao u točki IV. izreke.

20. Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.

21. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stav 1. i 5., u vezi s člankom 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023 – dalje ZPP). Sud je od zatraženog troška, sukladno predanom troškovniku na raspravi 14. svibnja 2025. godine, ocijenio osnovanim trošak sastava tužbe sukladno Tbr. 7. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troška za rad odvjetnika (Narodne novine 138/23 – dalje Tarife) u iznosu od 100 bodova, zastupanja tužitelja na tri ročišta (12. ožujka 2024., 14. travnja 2024. i 14. svibnja 2025.), sukladno Tbr. 9. točka 1. Tarife, u iznosu od 100 bodova po ročištu, zastupanje na ročištu za objavu presude 11. lipnja 2025. sukladno Tbr. 9. točka 3. Tarife, u iznosu od 50 bodova, te sastava podneska od 11. listopada 2021., sukladno Tbr. 8. točka 4. Tarife, u iznosu od 25 bodova, s obzirom da se radi o podnesku kojim tužitelj traži dostavu ugovora o kreditu, te sastava obrazloženih podnesaka od 29. svibnja 2024. i 4. listopada 2024., sukladno Tbr. 8. točka 1. Tarife, kojim se podnescima očituje na nalaz i mišljenje, odnosno dopunu nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka, te usklađuje tužbeni zahtjev. Sukladno navedenom, tužitelju je priznat trošak zastupanja u iznosu od 675 bodova, odnosno sukladno Tbr. 54. Tarife, uz vrijednost boda od 2,00 eura 1.350,00 eura, na koji iznos je sukladno Tbr. 46. Tarife trebalo obračunati pripadajući porez na dodanu vrijednost prema važećim poreznim propisima, odnosno od 25% ili 375,50 eura, što ukupno čini 1.687,50 eura. Navedenom trošku treba pridodati materijalni trošak predujma za knjigovodstveno-financijsko vještačenje u iznosu 300,00 eura, te unaprijed plaćenu sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 46,76 eura, što sveukupno s troškom zastupanja iznosi 2.034,26 eura.

21.1. Sud nije tužitelju priznao trošak sastava podneska od 19. lipnja 2023., kojim se očituje na odgovor na tužbu, budući je sve rečeno u istom podnesku tužitelj mogao reći i na zapisnik imajući na umu da je svrha ročišta da se na istom stranke očituju o spornim pitanjima i prigovorima, kao ni podneska od 7. rujna 2023. kojim predlaže zakazivanje rasprave, s obzirom da isti podnesak nije bio nužan, niti se istim obraća tuženiku, već sudu. Također sud nije tužitelju priznao trošak sudske pristojbe na presudu, s obzirom da kao potrošač u postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, nije dužan platiti sudsku pristojbu, sukladno članku 11. stav 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine br. 118/2018, 51/2023). Stoga je sud tužitelja odbio sa zahtjevom na naknadom troška u iznosu do 403,79 eura.

22. Iako tužitelj nije u cijelosti uspio sa tužbenim zahtjevom, sud je stava kako isti ne treba naknaditi dio postupovnih troškova tuženiku. Naime, u presudi suda Europske unije u spojenim predmetima C 224/19 i C 259/19 odlučeno da čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive 93/13 i načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njene nepoštenosti s obzirom da to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljena Direktivom 93/13. Takva odluka suda Europske unije obvezuje sud da u sporovima gdje je tužitelj potrošač njemu u cijelosti pripada naknada parničnog troška čak i kad nije u cijelosti uspio u sporu. Odredbe Direktive 93/13 obvezujuće su i za hrvatski sud i po svojoj pravnoj snazi su iznad domaćeg prava.

22.1. Slijedom svega naprijed iznijetog odlučeno je kao u izreci.

U Vinkovcima 11. lipnja 2025.

Sutkinja

Ivana Lovrić Vidaček

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

Dostaviti:

1. Odvjetnik Hrvoje Banić, Vinkovci, punomoćnik tužitelja

2. Odvjetničko društvo Knezović & partneri d.o.o., Zagreb, punomoćnik tuženika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte