P-2688/2023
Republika Hrvatska
Općinski sud u Splitu
Split
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu po sucu Vici Roščić, u pravnoj stvari tužitelja SN OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] zastupana po punomoćniku Srđanu Kalebota, odvjetniku u [adresa], protiv tužene OTP banka d.d. OIB 52508873833 Domovinskog rata 61, Split, zastupano po pun. Borisu Aniću, odvj. u Splitu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 11. lipnja 2025. u nazočnosti pun. tužitelja, istog dana,
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana, isplati iznos od 15.171,06 Eura, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj od 1.1.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako slijedi:
na iznos
od
289,18 EUR
2.7.2019.
306,19 EUR
7.8.2019.
308,48 EUR
2.9.2019.
316,03 EUR
30.9.2019.
304,21 EUR
30.10.2019.
306,54 EUR
30.11.2019.
317,58 EUR
31.12.2019.
336,35 EUR
4.2.2020.
342,71 EUR
29.2.2020.
834,25 EUR
1.8.2020.
347,75 EUR
14.10.2020.
347,75 EUR
14.10.2020.
1.054,32 EUR
1.6.2021.
333,18 EUR
29.7.2021.
331,36 EUR
31.8.2021.
329,10 EUR
30.9.2021.
349,36 EUR
29.10.2021.
369,35 EUR
30.11.2021.
375,59 EUR
30.12.2021.
376,10 EUR
2.2.2022.
393,05 EUR
23.3.2022.
393,05 EUR
23.3.2022.
389,27 EUR
31.5.2022.
389,27 EUR
31.5.2022.
456,66 EUR
17.8.2022.
456,66 EUR
17.8.2022.
456,66 EUR
17.8.2022.
433,94 EUR
22.10.2022.
433,94 EUR
22.10.2022.
433,08 EUR
29.12.2022.
433,08 EUR
29.12.2022.
429,74 EUR
18.2.2023.
429,74 EUR
18.2.2023.
422,33 EUR
31.3.2023.
436,12 EUR
29.4.2023.
443,95 EUR
17.6.2023.
465,14 EUR
22.8.2023.
II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 4.050,00 Eur-a sa zateznom kamatom od 11. 06.2025. pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.
Obrazloženje
1.U tužbi se navodi kako su stranke 31.08.2006. zaključile Ugovor o kreditu broj 060830428691 SN temeljem kojega je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos od 237.000,00 CHF protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Tuženik daje u unaprijed formuliranom, standardiziranom Ugovoru ugovorio valutnu klauzulu u valuti CHF. Na taj način da je ugovorena nepoštena i ništetna ugovorna odredba što je imalo za posljedicu ne ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, da se prije zaključenja Ugovora o pojedinačnim odredbama nije pregovaralo, te da je ponašanje tuženika suprotno odredbama ZZP-a te ZOO-a, odnosno načelu savjesnosti i poštenja. Tužiteljica se poziva na odluke sudova u postupcima kolektivne zaštite potrošača kao i konvencijsko pravo u predmetima iste vrste. Konačno postavljeni tužbeni zahtjev kako isti glasi u izreci ove presude postavljen je podneskom od 25.03.2025. nakon vještačenja po vještaku financijske struke.
2.Tuženik je osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe kako je ugovorena valutna klauzula u CHF pravno valjana ugovorna odredba kako s aspekta općih odredbi o nevaljanosti pravnih poslova iz ZOO-a tako i s aspekta odredbi ZZP-a. Tužiteljica da je svjesno i samovoljno odabrala valutu ugovora iako je tuženik kao banka imao i kredite u drugim valutama, kao rezultat pojedinačnog pregovaranja. Odredbe o valutnoj klauzuli da su jasne, lako uočljive i razumljive, da je tužiteljica informirana o rizicima ugovaranja iste.
3.U postupku su izvedeni dokazi pregledom Ugovora o kreditu broj 060830428691 od 31.08.2006., otplatnog plana uz Ugovor o kreditu, knjigovodstvene kartice tuženika, pregleda uplata po kreditu, vještačenjem po vještaku financijske struke Ines Lozić te pregledom presude ovoga suda P-2500/2019-23 od 30.03.2023.
4.Predmetnom tužbom tužiteljica traži isplatu više plaćenog po Ugovoru o kreditu od 31.08.2006. zbog ništetnosti odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, ne ime tečajne razlike između tečaja CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita i kasnijih povećanja tečaja.
5.Nije sporno da su tuženik kao kreditor i tužiteljica kao korisnik kredita 31.08.2006. zaključili ugovor o kreditu u valuti švicarskog franka. Sporno je, jesu li ove odredbe bile u skladu s odredbama zakona koje su uređivale pitanja zaštite potrošača, odnosno potrošačkog kreditiranja, jesu li kao takve bile u skladu s općim odredbama i načelima obveznog prava koje se tiču zasnivanja ovakve vrste obveza, odnosno je li riječ o ništetnim odredbama.
6.U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je presudom P-1401/12 od 4.7.2013. utvrdio da je i ovdje tuženik u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita - zaključujući ugovore o kreditima u kojima su korištene ništetne i nepoštene odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica i švicarski franak, što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača. Time je i tuženik postupio protivno odredbama č. 81., 82., 90. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), a od 7.8.2007. nadalje protivno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09).
7.Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio je 14.6.2018. presudu Pž- 6632/17 kojom je, između ostaloga, odbijena i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4.7.2013. u dijelu koji se odnosi na povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezanih za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).
8.Dakle, pravomoćnom je presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno da je tuženik u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. sklapajući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe - ugovaranjem valutne klauzule, na način da je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica, a da tuženik nije tijekom pregovaranja i sklapanja ugovora potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke o zasnivanju kreditnog odnosa.
9.Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. U konkretnom slučaju riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, i to samo u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni. Navedena se presuda odnosi na sve ugovore o potrošačkom kredititranju u kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF, prilikom zaključenja kojih kreditor nije potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima, mogućim promjenama i rizicima takvoga ugovaranja.
10.Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. navedenog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštitite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP-a obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
11.Kako se u konkretnom slučaju tužiteljica poziva upravo na utvrđenje iz ranije navedene presude donesene u kolektivnom sporu kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio prava tužitelj kao potrošača i ujedno korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovarao valutnu klauzulu, a da korisnicima kredita nisu prilikom ugovaranja prikazani mogući rizici i posljedice ugovorene valutne klauzule, to je nepotrebno posebno analizirati tržišne razloge rasta valute švicarski franak.
12.Prema odredbi čl. 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formuliranom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i, u pravilu, obvezuju kao i ove. I odredba čl. 96. st. 1. ZZP/07 i dalje uređuje pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima.
13. Prema odredbi čl. 272. ZOO-a činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.
14.Iz izvedenih dokaza, s obzirom na citirane zakonske odredbe, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli sadržana u predmetnom ugovoru o kreditu ništetna.
15.Naime, tuženik je tvrdio da su tužiteljici sporne odredbe bile jasne i razumljive, da prilikom razmatranja ugovora koji mu je ponuđen nije izdvojio niti jedno pitanje kao sporno, niti tražio ikakva razjašnjenja svojih obveza ili pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke i javnog bilježnika, iz čega zaključuje da spornih odredbi nije bilo, već da se tužiteljica svjesno odlučila za predmetni ugovor kakav je sklopljen. Na te okolnosti sudu nije dostavljen niti jedan relevantni dokaz. Sud je zato prihvatio tvrdnju tužiteljice da se o ugovornoj odredbi koja se odnosi na valutnu klauzulu nije na odgovarajući način pregovaralo i da tužiteljica nije bila upozorena na ekonomske posljedice i rizike koji iz toga proizlaze. Tome u prilog ide činjenica da tuženik sa svoje strane nije niti predlagao izvođenje dokaza saslušanjem djelatnika banke koji su sudjelovali u sklapanju predmetnog ugovora, kao ni saslušanje same tužiteljice.
16.Banke su, kao visoko specijalizirane ustanove, čiji je predmet poslovanja novac koji plasiraju potrošačima u vidu novčarskih proizvoda, bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom potrošaču i pomoći mu u okviru zakonom dopuštene mogućnosti da se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju je u odnosu na prosječnog potrošača superiorno. Upravo zato banke su dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, što one nisu na valjani način učinile u spornom razdoblju nedorečenim i nerazumljivim formulacijama iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora koja je potrošačima nerazumljiva.
17.Slijedom navedenog, presudom donesenom u spomenutom kolektivnom sporu za koju je ovaj sud vezan, sud nalazi utvrđenim osnovu tužbenog zahtjeva, koja se ogleda u činjenici da je tuženik, iskoristivši činjenicu da nije bilo propisa koji mu je to nalagao, tužiteljici kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravni položaj, a te su odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.
18.Kako su odredbe spornog ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, to se te odredbe ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju tih ugovornih odredbi. Zato je po čl. 323. ZOO dužan vratiti tužiteljici ono što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima. Tužitelj, dakle, ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta, i to kao razliku između iznosa kojega je platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.
19.Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Ines Lozić iz čijeg nalaza proizlazi da je u utuženom razdoblju ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, unutar utuženog razdoblja otplate kredita 15.171,06 Eur-a. Stranke nisu imale primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, a u podnesku od 31.03.2025. tuženik ističe kako nema primjedbi na matematičku točnost izračuna vještaka niti na visinu tužbenom zahtjeva koja je uređena podneskom od 25.03.2025. temeljem istog nalaza i mišljenja. S obzirom na prednje, imajući u vidu činjenicu da je tužiteljica precizirala tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenu vještaka, te da tuženik ne spori tako uređeni tužbeni zahtjev što se visine istog tiče, valjalo je sukladno svemu naprijed navedenom usvojiti tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti.
20.Prigovor zastare odbijen je kao neosnovan. Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20.03.2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (konkretno 14.6.2018.). Kako je tužba podnesena 07.06.2023., zastara nije nastupila. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.
21.Iz navedenoga proizlazi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare. Zato zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe pa je prigovor tuženika u tom smislu neosnovan, dok je tužiteljici valjalo dosuditi pune iznose preplaćenih iznosa, kao u izreci.
24.Odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 1114. ZOO-a i čl. 29. st. 2. ZOO-a, od dana kada je tužitelj obavio plaćanje više zaračunatih iznosa na ime redovnih kamata, s obzirom da je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene kamatnih stopa rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, što nije učinio iako je toga morao biti svjestan. Slijedi stoga da mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate iznosa većeg od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.
25.Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a tužitelju je obistinjen trošak kako slijedi: za sastav tužbe, sastav podnesaka od 28.02.2024. i 25.03.2025., te zastupanje na ročištima od 07.03.2024., 02.04.2025. i 11.06.2025. po 250 bodova, što ukupno iznosi 3.000,00 Eur-a, uvećano za PDV, tako da trošak zastupanja iznosi 3.750,00 Eur-a. Tužiteljici pripada i trošak vještačenja u iznosu od 300,00 Eur-a tako da ukupni trošak iznosi 4.050,00 Eur-a.
U Splitu, 10. lipnja 2025.
S U D A C
Vica Roščić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjeraka, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa presude.
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.
DNA:
- pun. tužitelja
- pun. tuženika
- u spis
