Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2

52440 Poreč-Parenzo

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sucu tog suda Alenu Barbiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice JB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane p.p. Bojanu Zustoviću, odvjetniku u Pazinu, protiv tuženika PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d., OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupanog p.p. Maji Čuljak, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 10. lipnja 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice, a u odsutnosti tuženika, dana 11. lipnja 2025.

r i j e š i o  j e

Odbacuje se tužba u odnosu na tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Utvrđuje se u ugovoru o kreditu broj 9011859585 koji je zaključen između parničnih stranaka dana 04.09.2006., te koji je solemniziran pod brojem OU-676/06 dana 11.09.2006. kod javnog bilježnika Anke Poropat, iz Višnjana: ništetnom odredba iz točke 1. u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), ništetnom odredba iz točke 4.2. stavak 3. u dijelu u kojem je propisano da se kamata obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom), ništetnom u cijelosti odredba iz točke 5. stavak 2. i točke 6. stavak 2. kojom je propisano da se kamata iz prethodnog stavka obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate, ništetnom odredba iz točke 7.2. u dijelu u kojem je propisano da se mjesečni anuiteti plaćaju u CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja."

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"2. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB 02535697732, da JB, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčani iznos od 9.961,81 EUR / 75.057,26 KN sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine novčane iznose teku kako slijedi: na iznos od 5.866,35 EUR / 44.200,00 kn1 od 15.09.2006. pa do isplate, na iznos od 4.095,46 EUR / 30.857,24 kn1 od 17.12.2015. pa do isplate, a koje kamate do dana 31.12.2007. teku po stopi od 15 % godišnje, a od dana 01.01.2008. do dana 31.07.2015. teku po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5%, a od dana 01.08.2015. do dana 31.12.2022. teku po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana."

II Odbija se tužiteljičin zahtjev za naknadu parničnih troškova.

III Nalaže se tužiteljici da naknadi tuženiku parnične troškove u iznosu od 250,00 eur, sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja odluke do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvog polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova u dijelu iznad dosuđenog.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj 01. lipnja 2023. tužiteljica tvrdi da je, u svojstvu korisnika kredita, zaključila s tuženikom ugovor o kreditu broj 9011859585 dana 04.09.2006. a koji da je solemniziran pod brojem OU-676/06 dana 11.09.2006. kod javnog bilježnika Anke Poropat, iz Višnjana. Predmetnim ugovorom tužiteljici da je odobren kredit za kupnju stambenog objekta u iznosu od 79.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, kako da je definirano u točki 1., 2. i 3. ugovora o kreditu. Točkom 4.2. u stavku 2. propisano da je da se kamata obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom), sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima. Točkom 5. stavkom 1. ugovora o kreditu propisana da je interkalarna kamata, dok da je u stavku 2. propisano da se kamata iz prethodnog stavka obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate. Točkom 6. ugovora propisana da je kamata na zakašnjela plaćanja, te da je u stavku 2. propisano da se kamata iz prethodnog stavka obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate. Točkom 7.2. predmetnog ugovora propisano da je, između ostalog, da se kredit otplaćuje u 348 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog ugovora. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu tuženik da nije tužiteljicu informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o posljedicama promjene tečaja valute CHF, a što da je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Presudom Visokog trgovačkog suda posl. br. 43 Pž-6632/2017-10 od dana 14.06.2018. kojom da je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/12 od dana 04.07.2013. presuđeno da je da je, između ostalih, tuženik u razdoblju od 01.11.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time, između ostalih, tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dana 17.12.2015., tužiteljica, kao korisnica kredita, i tuženik, kao banka, zaključili da su Dodatak ugovoru o kreditu broj 9011859585, koji da je tužiteljica ovjerila u potpisu kod javnog bilježnika Đordana Pahovića, iz Poreča dana 23.12.2015. pod brojem: OV-8184/15, temeljem kojega da je izvršena konverzija iz kredita u švicarskim francima (CHF) u kredit u EUR. U odluci broj: Rev 2868/2018-2 od 12.02.2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske jasno da je utvrdio kako, neovisno o zaključenom Dodatku ugovora kojim je provedena konverzija, tužiteljica ima pravni interes tražiti utvrđenje ništetnim dijela ugovora o kreditu u kojima je glavnica vezana za CHF i to u dijelu koji se tiču valutne klauzule i promjenjive kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke i to sve kako bi na temelju toga ostvarila eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju, a riječ da je o kondemnatornim novčanim zahtjevima. Naime, u navedenoj odluci broj: Rev 2868/2018-2 da se posebno obrazlaže da je to stoga što da tužiteljica ističe da joj nije u cijelosti podmiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom. Osim toga, ništetnost da nastupa po samom zakonu i nastaje da od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu da ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje da propisuje čl. 326. st. 2. ZOO, a koji da u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. god. zauzeto da je stajalište kako nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. S obzirom da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. 26-P-1401/2012 od dana 04.07.2013. godine presuđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu u kojima je glavnica vezana za CHF i to u dijelu koji se tiču valutne klauzule, tužiteljica da je preplatila mjesečne anuitete obzirom da su se isti povećavali zbog povećanja tečaja. Iz knjigovodstvene kartice predmetnog kredita da proizlazi da je kredit iskorišten dana 15.09.2006., dok da je iz otplatne tablice sa prikazom efektivne kamatne stope (početni otplatni plan) koji da je sastavni dio ugovora o kreditu razvidno da su ugovoreni mjesečni anuiteti u iznosu od 409,17 CHF. Srednji tečaj tuženika za 1 CHF na dan 15.09.2006. da iznosi 4,672573 kn. S obzirom na sve naprijed navedeno, tužiteljica da je po predmetnom ugovoru o kreditu na ime mjesečnih anuiteta zbog promjene tečaja CHF preplatila iznos od ukupno 5.866,35 EUR / 44.200,00 kn, s time da će se pojedini mjesečni iznosi preplate precizirati nakon izrade nalaza i mišljenja vještaka financijske struke. Iz Dodatka ugovora o kreditu zaključenog između parničnih strana dana 17.12.2015. godine da proizlazi u članku 6. da nedospjela glavnica na dan 17.12.2015. iznosi 43.224,47 EUR u protuvrijednosti kuna, obračunato po srednjem tečaju za EUR tečajne liste banke. Iz tečajne arhive banke da proizlazi da je srednji tečaj za EUR u protuvrijednosti kuna na dan 17.12.2015. iznosio 7,640000 kn, iz čega da proizlazi da je konvertirana glavnica na dan 17.12.2015. iznosila ukupno 330.234,95 kn. Iz početnog otplatnog plana za ugovor o kreditu broj 9011859585 koji da je zaključen između parničnih stranaka dana 04.09.2006., da proizlazi da je nedospjela glavnica prema početnom otplatnom planu na dan 17.12.2015. iznosila ukupno 64.071,27 CHF, odnosno obračunato po početnom tečaju (srednji tečaj tuženika za CHF na dan korištenja kredita 15.09.2006.) koji da je iznosio 4,672573 kn, da proizlazi da je nedospjela glavnica po početnom otplatnom planu na dan 17.12.2015. iznosila ukupno 299.377,69 kn. Iz navedenog da slijedi da tužiteljica provedenom konverzijom, odnosno sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu od 17.12.2015. nije u potpunosti obeštećena s osnova nezakonito ugovorene valutne klauzule u CHF, te da tužiteljici kao potrošaču pripada i razlika između konvertirane glavnice i glavnice po početnom otplatnom planu i tečaju koja da ukupno iznosi 30.857,26 kn, odnosno 4.095,46 EUR (330.234,95 kn - 299.377,69 kn). Tužiteljica da kao potrošač ima pravo i na dio kamata koje da su joj temeljem predmetnog ugovora o kreditu više naplaćene zbog toga što da je konvertirana glavnica kredita u EUR iznosila 4.095,46 EUR više nego što da je trebala iznositi prema početnom otplatnom planu, odnosno da se tijekom otplate kredita primjenjivala početno ugovoreni tečaj u CHF. Radi navedenog, tužiteljica da od tuženika potražuje i navedenu razliku između konvertirane glavnice kredita i glavnice kredita po početnom otplatnom planu i tečaju u iznosu od 4.095,46 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje da teku od dana provedene konverzije 17.12.2015. pa do isplate. Utvrđenje toga da li je provedenom konverzijom postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana provodi da se financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem. Slijedom svega navedenog, tužiteljica da ima pravni interes za vođenje ovog postupka, te predlaže se u daljnjem tijeku postupka provede dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem tako da vještak izračuna visinu potraživanja tužiteljice prema tuženiku s osnova ugovora o kreditu broj 9011859585 koji da je zaključen između parničnih stranaka dana 04.09.2006., zbog nezakonito ugovorene valutne klauzule u CHF, na način da vještak: 1) izračuna preplatu do dana konverzije s osnova ništetnosti valutne klauzule u CHF na način da uzme u obzir početni tečaj koji je vrijedio u trenutku isplate kredita, dakle da dostavi Izračun iznosa preplata anuiteta, izraženi u kunama, odnosno preračunati u eurima po fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 kn, po mjesecima u utuženom razdoblju, 2) izvrši obračun zakonskih zateznih kamata od dana svakog preplaćenog iznosa do dana konverzije s osnova ništetnosti valutne klauzule u CHF, odnosno da vještak dostavi obračun zakonskih zateznih kamata na mjesečne iznose preplata do dana konverzije po osnovi gornje točke 1), 3) da utvrdi odnos između konvertirane glavnice i one glavnice po početnom otplatnom planu te se očituje o efektima provedene konverzije s obzirom na činjenicu da je između stranaka sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu od 17.12.2015., tako da se utvrdi što je tužiteljica dobila konverzijom i do koje ju je razine obeštetila (koliko iznosi preostala neotplaćena glavnica u trenutku konverzije uzimajući u obzir početni tečaj ? Da li je tužiteljica uplatama anuiteta po početnom tečaju namirila tako dospjelu glavnicu do trenutka konverzije? Da li je tužiteljica kroz konverziju stavljena u položaj u kojem bi bila da je kredit obračunat od isplate kredita do konverzije po početnom tečaju?), 4) da vještak obračuna preplatu s osnove ništetnosti valutne klauzule u CHF nakon konverzije kredita do danas, odnosno nakon sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu od 17.12.2015., po mjesecima u utuženom razdoblju, 5) obračuna dio kamata koje su tužiteljici temeljem ugovora o kreditu više naplaćeni zbog toga što je konvertirana glavnica kredita u EUR bila veća nego što je trebala iznositi prema početnom otplatnom planu, odnosno da se tijekom otplate kredita primjenjivao početno ugovoreni tečaj u CHF, dakle da obračuna preplatu kamata po mjesecima na razliku konvertirane glavnice i glavnice po početnom otplatnom planu. Pritom da je bitno ukazati vještaku kako su predmet ovog postupka jedino pozitivni iznosi preplate tužiteljice s osnova ništetnosti valutne klauzule u CHF, ne uzimajući u obzir negativne iznose preplate, odnosno tako da preplatu tužiteljice prikaže na način da vještak ne vrši prebijanje između mjeseca u kojima je više plaćeno sa mjesecima u kojima je manje plaćeno. Tužiteljica da će tužbeni zahtjev konačno precizirati nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem. Slijedom svega navedenog, tužiteljica da podnosi ovu tužbu te zahtjeva da sud nakon provedenog postupka donese presudu sljedećeg sadržaja: "1. Utvrđuje se u ugovoru o kreditu broj 9011859585 koji je zaključen između parničnih stranaka dana 04.09.2006., te koji je solemniziran pod brojem OU-676/06 dana 11.09.2006. kod javnog bilježnika Anke Poropat, iz Višnjana: ništetnom odredba iz točke 1. u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), ništetnom odredba iz točke 4.2. stavak 3. u dijelu u kojem je propisano da se kamata obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom), ništetnom u cijelosti odredba iz točke 5. stavak 2. i točke 6. stavak 2. kojom je propisano da se kamata iz prethodnog stavka obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate, ništetnom odredba iz točke 7.2. u dijelu u kojem je propisano da se mjesečni anuiteti plaćaju u CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja. 2. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB 02535697732, da JB, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčani iznos od 9.961,81 EUR / 75.057,26 KN sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine novčane iznose teku kako slijedi: na iznos od 5.866,35 EUR / 44.200,00 kn1 od 15.09.2006. pa do isplate, na iznos od 4.095,46 EUR / 30.857,24 kn1 od 17.12.2015. pa do isplate, a koje kamate do dana 31.12.2007. teku po stopi od 15 % godišnje, a od dana 01.01.2008. do dana 31.07.2015. teku po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5%, a od dana 01.08.2015. do dana 31.12.2022. teku po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana."

2. U odgovoru na tužbu tuženik posebno naglašava da je tužitelj namiren i restituiran prilikom konverzije. Tužitelj da je sklapajući ovdje predmetni Ugovor bio jednako informiran o svim uvjetima kreditiranja kao da uzima kredit i danas, te da je predmetni ugovor sukladno ZID ZPK konvertirao, prihvatio Izvod otvorenih stavaka i otplatni plan, te da je namiren preplatom kako da je utvrđeno Dodatkom ugovoru. Tužitelj da je sklopio Dodatak ugovoru o kreditu broj 9011859585 kojim da je provedena konverzija, a koji da je potvrđen od strane javnog bilježnika (dalje: Dodatak ugovoru) radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) (dalje ZIDZPK). Vrhovni sud Republike Hrvatske da je u oglednom postupku vođenom pod brojem Gos-1/2019-36 Rješenjem od 04.03.2020 godine odgovorio na postavljeno pitanje da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Ističe se kako je navedenom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019 zauzeto pravno shvaćanje o podnesenom pitanju. Prema tome Sporazum o konverziji odnosno konkretno odredbe Dodatka ugovoru o kreditu broj 9011859585 valjan da je i da ima pravne učinke među strankama ovog postupka. Iz obrazloženja naprijed navedene odluke i to u uvodnom dijelu obrazloženja, jasno da je ponovljen cilj donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji da je bio jednokratna mjera u vidu konverzije, a u cilju uspostavljanja ravnoteže i otklanjanja bilo kakove nepoštene prakse. Navedenim da je zakonom jasno određen način provedbe konverzije i propisan da je izračun konverzije u članku 19 b, a način izračuna u članku 19 c, te da je određena i obveza objave kalkulatora sukladno članku 19 c. S izračunom konverzije kreditna da je institucija bila dužna dostaviti i pregled stanja svih pojedinačnih vrsta tražbina, odnosno izvod otvorenih stavaka svakog pojedinačnog klijenta na dan 30.09.2015. Nastavno da se ističe da je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske u svojem Rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4.4.2017 godine te da je u svojoj odluci istaknuo kako navedeni zakon ima legitimni cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprečavanja nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprečavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer da su propisane mjere bile prikladne i nužne te da nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju da je poseban zakon (lex specialis) u odnosu na Zakon o obveznim odnosima. Radi da se o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca. Prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske da ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji. Slijedom navedenog dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđivanje ništetnosti Dodatka ugovoru o kreditu broj 9011859585, koji da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženi kao kreditor zaključili u potpunosti da je neosnovan. Napominje se kako korisnici kredita u CHF , koji su svoje obveze konvertirali sukladno ZPK u obveze s naslova ugovora o kreditu u EUR, nemaju pravni interes za vođenje postupka usmjerenog na povrat učinjenih plaćanja s naslova eventualno ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF, a što da proizlazi argumentum a contrario iz iznesenog stajališta VSRH, a što da je detaljno objašnjeno i u obrazloženju Rješenja VSRH broj Gos-1/2019 . Zakonodavac da je intervenirao u slobodu ugovaranja i uređenja ugovornih odnosa uvođenjem zaštitnih mehanizama kako bi se spriječile posljedice stvarne nejednakosti i kako bi se osiguralo načelo jednakosti i ravnopravnosti sudionika ugovornog odnosa kao i načelo pravednosti. Direktiva 93/13 EEZ Vijeća od 05.04.1993.g. da jasno propisuje iznimke od primjene Općih pretpostavki za ništetnost (nepoštenost) i to na način da se ne može raditi o nepoštenim ugovornim odredbama ako je njihov sadržaj preuzet iz pozitivnih propisa, a što da se konkretno dogodilo prilikom sklapanja Dodatka ugovoru, odnosno prihvatom konverzije od strane tužitelja. Donošenjem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju došlo da je do uspostavljanja ravnoteže interesa između ugovornih strana te da je zakonskom intervencijom zakonodavac potpuno otklonio potrebu da se osobama koje su bile ovlaštene tužiti tuženika s osnove odredaba članka 138.a. ZZP-a pruži sudska zaštita i u pogledu njihove restitucije. Položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednačuje da se s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF da se izjednačava s položajem potrošača u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

Temeljeno načelo primjene i provedbe Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju da je bilo da se izjednače korisnici kredita u CHF sa korisnicima kredita u EUR, što da je u potpunosti i postignuto i u ovoj konkretnoj pravnoj stvari kada je među strankama sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu broj 9011859585, koji da je potvrđen od strane javnog bilježnika, radi provedbe postupka konverzije. Intervencija zakonodavca odnosila da se i na valutu i na visinu kamatne stope i to za period od samog zaključenja ugovora, a ista da je regulirana odredbama članka 19.b i 19.c Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje u tekstu ZIDZPK). Tužitelj da nije bio u obvezi sklopiti Dodatak ugovora o kreditu, već da je to bio njegov izbor, hoće li ili ne prihvatiti ponudu za sklapanje Dodatka ugovora koja se odnosila na konverziju njegova ugovora u valutu EUR i visini kamata koju je tuženik primjenjivao u ugovorima koji su bili zaključeni u valuti EUR. Postupkom konverzije i sklapanjem Dodatka ugovoru obuhvaćene da su sve otplate (kamate i glavnica) učinjene do 30.09.2015. godine odnosno do sklapanja Dodatka ugovoru.Ugovor o kreditu u CHF u cijelosti da se mijenja u ugovor o kreditu u EUR na način kao da je i bio sklopljen u EUR (a ne u CHF) stoga da ugovorne strane ne mogu na temelju prijašnjeg ugovora u CHF jedna od druge bilo što potraživati. Gore spomenutim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju određen da je i način vraćanja odnosno izračuna konverzije i to člankom 19.c. Kamate i glavnica koje da su plaćene preračunate da su u kamate i glavnicu plaćenu u EUR po tečaju koji da je vjerovnik primjenjivao na dan uplate na kredite iste vrste i uplate u EUR. Ukupno uplaćene svote koje su veće od ukupne svote anuiteta u EUR da čine preplatu i ta da se preplata prema članku 19.c st.5 Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koristi za namirenje budućih obroka (anuiteta) sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi. Tako da je došlo do potpune restitucije potrošača. Slijedom gore navedenog primijenjena metodologija koju da je tuženik koristio pri konverziji kredita koja da je određena člancima 19.b i 19.c Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju da dovodi do zaključka da kada je tužitelj prihvatio izračun konverzije i sklopio Dodatak ugovoru o kreditu više da se ne može pozivati na eventualnu ništetnost odredbi koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i Odluke o promjeni visine kamatnih stopa na koju se poziva u ovoj tužbi. Tužitelj da je prihvatio promjenu kamatnih stopa za valutu EUR koje da su se već dogodile (nema da neodređenosti niti neodredivosti) te da tako nema niti neizvjesnosti za period koji da je već prošao i time da je otklonjen prigovor o neodredivosti kamatne stope i samim time ništetnosti iste. Prema jasnoj i kogentnoj odredbi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju banke da su bile obvezne uz izračun konverzije kredita potrošačima dostaviti i prijedlog novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu. Nema da razlike između "novog" ili "izmijenjenog" ugovora o kreditu, jer da bez obzira kako je nazvan (novi, izmijenjeni, dodatak..) ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF u cijelosti da se mijenja u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR na način kao da je i bio sklopljen u EUR. Prihvatom ponude banke od strane potrošača da prestaje postojati ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF kao da ga nikada nije niti bilo, a nastaje da novi ugovor s valutnom klauzulom u EUR kao da je od samog početka bio takav (s valutnom klauzulom u EUR). Obzirom da su stranke sporazumno Dodatkom ugovoru o kreditu broj 9011859585 razriješile svoj odnos i to na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije (koji da na transparentan način prikazuje metodologiju obračuna), to da je sukladno Glavi VII. Zakona o obveznim odnosima došlo do prestanka obveze po osnovnom ugovoru i to sukladno članku 160. ZOO-a jer da je obveza prestala suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu. Za istaći da je da je u konkretnom slučaju došlo do prihvata ponude tužitelja (prihvaćen izračun konverzije ) i to ponude kojom da je tužitelj bio u potpunosti i na transparentan način informiran o izračunu svih elemenata konverzije, te da je imao omogućen pristup povijesnom pregledu općih uvjeta kreditiranja, odluka o kamatnim stopama, dnevnih tečajeva, odnosno svih relevantnih elemenata kako bi bio u potpunosti informiran čime da je doveden u potpuno ravnopravni položaj sa tuženikom i imao da je dodatni rok u kojem je mogao odlučiti prihvaća li navedenu zakonom određenu ponudu, čime da je jasno da je Potrošač ovdje tužitelj prihvatom ponude i izračuna u potpunosti namiren. Budući da se pravomoćne presude na kojima da tužitelj temelji svoje zahtjeve VTSRH, Pž-7129/13 od 13.6.2014 i Pž-6632/17 od 14.6.2018 odnose isključivo na ugovore o kreditu u CHF to da proizlazi da te presude nemaju nikakove učinke na nove (konvertirane) ugovore u kojima vrijednost obveze u kunama nije vezana uz CHF već uz EUR. Prema tome, za zaključiti d je da Ugovor o kreditu koji je bio zaključen u CHF nije više na snazi te da je isti prestao postojati, a obzirom da je tužitelj s tuženikom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, čime da je cjelokupna tužba potpuno pogrešno koncipirana i neutemeljena. Također da je navedenim zakonom došlo do konverzije kredita radi promjene valutne klauzule i provodi da se na način da se položaj potrošača s kreditom u CHF izjednačuje s položajem potrošača koji je koristio kredit u EUR-u tako da je tužbeni zahtjev u odnosu na utvrđenje ništetnosti i isplatu vezanu uz valutnu klauzulu neosnovan. Slijedom odredbi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju tuženik da je reobračunavao kredite od samog početka njihova trajanja kao da se radilo o kreditima u EUR i priznao i uračunao sve uplate korisnika kredita u kunama. Na navedeni da je obračun tužitelj izričito pristao i prihvatio ga kao istinit i točan (imao da je jasnu zakonsku mogućnost ne prihvatiti takav obračun!). Kako da je prihvatom konverzije i potpisom Dodatka ugovoru na strani tužitelja prestalo bilo kakovo potraživanje tužitelja po ugovoru u CHF to da je očito kako s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev tužitelj više nema i ne može imati bilo kakovih potraživanja odnosno daljnji pravni interes za nastavak ovog postupka. U samom Dodatku ugovora utvrđen da je i iznos pretplate koji iznos da se sukladno članku 19.c. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju preračunava u kune i točno obračunava. Pretplata da se potrošaču uračunava i koristi za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR koji da dospijevaju nakon sklapanja Dodatka ugovoru, i to na način kako da je to određeno Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i ne tretiraju da se kao umanjenje glavnice. Tužitelj da je navedenim iznosom preplate u potpunosti namiren. Iz Dodatka ugovora nedvojbeno da proizlazi da je tužitelju utvrđen predmetni ukupni iznos preplate kako s osnove preračunatog tečaja, a tako i s osnove iznosa preplaćenih kamata, čime da je jasno da je tužbeni zahtjev u potpunosti neosnovan. Sve ovo jer da je konverzijom obuhvaćena ukupna masa sredstava, odnosno sve uplate po svim osnovama koje da je do tada tužitelj izvršavao, pa tako i uplate po osnovi kamata i uplate po osnovi promjene valute CHF. Kako da je nesporno da je tužitelj kroz konverziju kredita u cijelosti namiren, usvajanjem postavljanog tužbenog zahtjeva potrošač, odnosno u konkretnom slučaju tužitelj, dobio da bi dvostruku zaštitu i sudsku i zakonodavnu te da bi ponovno došlo do narušavanja ravnoteže u kojem slučaju da bi sada tuženi bio u nepovoljnijem položaju, odnosno došlo da bi do dvostruke naplate i temeljem konverzije koji da je tužitelj u cijelosti priznao i prihvatio obračun koji da je prethodio sklapanju Dodatka ugovora, i temeljem ove tužbe, kada da bi došlo do dvostruke naplate. Naime, kako da su sve uplate tužitelja obuhvaćene obračunom konverzije i to po svim osnovama to da je tužiteljev zahtjev u potpunosti neosnovan, a što da jasno proizlazi iz samog teksta i odredaba Dodatka ugovora o kreditu. Konverzija kredita u CHF u odgovarajuće kredite u EUR pojavila da se kao jedna od mjera kojom da je domaći zakonodavac nastojao ublažiti posljedice kreditnog rizika. Takva konverzija dovela da je do toga da korisnici kredita u CHF dolaze u položaj u kojem bi takav korisnik kredita bio da mu je umjesto kredita u CHF bio odobren odgovarajući kredit u EUR. Odredbe zakona strogo i podrobno da uređuju način na koji se provodi konverzija. Dakle, konverzija da je u cijelosti u rukama korisnika kredita, potrošača, jer da postoji zakonska obveza banke da pristane na konverziju, ako potrošač to želi, a istodobno potrošač da može izabrati konverziju, ali da to nije bio obvezan i mogao da je odlučiti zadržati kredit denominiran u CHF ili kredit denominiran u kunama sa valutnom klauzulom u CHF. Iz svega gore navedenog jasno da je vidljivo da konverzija ne utječe samo na promjenu valute kredita iz CHF u EUR nego da uređuje i pravila prema kojima se uplate obroka s naslova kredita u CHF (uplate glavnica i kamata) konvertiraju u uplate obroka s naslova kredita u EUR. Ako su takove uplate veće od svote obroka s naslova kredita u EUR na dan stupanja na snagu pravila o konverziji (pretplata) one da se iskorištavaju za otplatu budućih obroka kredita u EUR ili se vraćaju potrošaču kao korisniku kredita. Stoga da je očito da svota svih uplata s naslova kredita u CHF služi namirenju kredita u EUR koji da zamjenjuje prvotni kredit u CHF, a sukladno prihvaćenom obračunu (izračunu na koji je tužitelj pristao). Višak preplate koji nije moguće iskoristiti u tu svrhu vraća da se potrošaču. Radi da se o prisilnim zakonskim odredbama od kojih da nije moguće odstupiti, osim ako zakonom nije određeno drugačije. U slučaju konverzije kredita u CHF u odgovarajući kredit u EUR ugovorne strane sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu da stvaraju pravnu osnovu za zadržavanje plaćanja učinjenih s naslova plaćanja po osnovnom ugovoru odnosno po ugovoru prije konverzije koji je bio u CHF. U tom pogledu da valja naglasiti da konverzija ne obuhvaća samo promjenu valute nego obuhvaća i sve uplaćene uplate obroka s naslova ugovora o kreditu s naslova glavnice i kamata. Nakon konverzije takvim da se uplatama koristi radi namirenja postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom (koji da zamjenjuje prethodni otplatni plan u CHF) . Radi da se o plaćanju kredita u EUR kao novog kreditnog odnosa, a koji da je utemeljen i određen valjanom pravnom osnovom koja da je određena kogentnom zakonskom normom. Tako da je svako učinjeno plaćanje utemeljeno na valjanoj pravnoj osnovi i da nema mjesta traženjima tužitelja isplate vraćanja, jer da su strane vlastitim izborom uklonile ključnu pretpostavku za ostvarenje ovih tužiteljevih zahtjeva - a to da bi bio izostanak pravne osnove, koja da postoji upravo u Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i Dodatku ugovora. Dodatak ugovora da predstavlja novu pravnu osnovu koja da svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. Kako da je jasno da postoji pravna osnovanost za sve učinjene uplate (jer da su iste u cijelosti obračunate) to da nema uvjeta za ostvarivanje isplate temeljem odredaba o stjecanju bez osnove, jer da nedostaje pretpostavka za isto koju da je potrebno dokazati u svakom konkretnom slučaju, a to da je izostanak pravne osnove. Drugačije stajalište u kojem bi potrošač ujedno imao pravo na konverziju i pravo na povrat svih ili dijela preplaćenih svota koje su obuhvaćene konverzijom s jedne strane omogućilo da bi potrošaču neosnovano ostvarivanje dvostruke koristi na štetu druge ugovorne strane, dok da bi s druge strane banci neosnovano nametnulo dvostruku obvezu. Štoviše zakonodavac da navodi da je konverzijom uspostavljen ravnopravan odnos između potrošača i banke koji da sprečava smanjenje ekonomske supstancije ili njezina neravnopravnog povećanja na teret druge ugovorne strane. Samim time što da su sva izvršena plaćanja s naslova ugovora o kreditu u CHF obuhvaćena konverzijom, kojom da dobivaju novu namjenu (upotreba za otplatu kredita u EUR) promašeno da je govoriti o ništetnosti ugovorne odredbe o kamatnoj stopi. Isto tako da je u potpunosti neosnovano govoriti o ništetnosti bilo koje ugovorne odredbe na koju da u tužbi upire tužitelj. Dovoljno da je za zaključiti kako su strane naknadnim sporazumom o konverziji, a u skladu sa strogim zakonskim odredbama, stvorile pravnu osnovu za korištenje prethodno učinjenih preplata s naslova kredita u CHF . Osim što da onemogućuje ostvarivanje restitucijskog zahtjeva, konverzijom da se i trajno i potpuno uređuje odnos između potrošača i banke neovisno o tome kakav je taj odnos bio s naslova prvotnog ugovora o kreditu u CHF. To da se upravo postiže određivanjem strogih pravila konverzije koja da uspostavljaju ravnopravni odnos između dvije strane. Suprotno stajalište i usvajanje tužbe i tužbenog zahtjeva kojim bi se tužitelju omogućilo ostvarivanje restitucijskog zahtjeva ili drugog sličnog zahtjeva, unatoč ugovorenoj konverziji, u skladu sa strogim zakonskim pravilima upravo da bi narušilo takovu svrhu konverzije i uspostavljenu ravnotežu između ugovornih strana. Tužitelj da se neosnovano poziva na presude VTSRH, Pž-7129/13 od 13.6.2014 i Pž-6632/17 od 14.6.2018. godine ne samo iz razloga koji da su u ovom odgovoru već navedeni (odnose da se na ugovore za CHF, a nakon konverzije tog ugovora više da nema već je na snazi ugovor u EUR i restitucija da je obavljena u potpunosti), već i zbog toga što da zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe na koju se poziva tužitelj nije identičan, niti to može biti, zahtjevu ovdje tužitelja temeljem konkretnog ugovora. Naime, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju da nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača i ugovorne odredbe u ugovoru sklopljenog među strankama, to da se ovdje tužitelj ne može na tu presudu pozivati niti bi to imalo smisla, slijedom čega da je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 irelevantna kako u pravnom tako i u činjeničnom pogledu. Presudom Gž-1654/2017-3 Županijskog suda u Varaždinu navodi da se da obzirom da je između stranaka predmet ugovora o kreditu Dodatkom ugovoren na drugačiji način no što je ugovoren osnovnim ugovorom i to s učincima od dana sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj da nema pravo potraživati isplatu temeljem osnovnog ugovora, a iz tog razloga niti presude iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ne mogu predstavljati pravni temelj za utuženo potraživanje. Istodobno da je bitno naglasiti da iz čl. 131. ZZP-a iz 2009. jasno proizlazi da se tužba za zaštitu kolektivnih interesa (što da je u ovom slučaju tužba tužitelja Potrošač) podnosi samo ako i dok postoji postupanje koje je protivno točno specificiranim odredbama ZZP. U skladu s navedenim, odluke sudova donesene povodom kolektivne tužbe tužitelja Potrošač odnose da se na ugovorne odnose koji su na snazi s obzirom da Trgovački sud u Zagrebu u toč. 9. izreke presude poslovni broj P-1401/2012 nalaže bankama "da prekinu s gore opisanim postupanjem...". Iz navoda tužbe da proizlazi zaključak da bi sporni Ugovor o kreditu bio i dalje na snazi, iako da tome nije tako, jer da je isti u cijelosti prestao i prvo da ga je zamijenio ugovor u Eur-u. Slijedom navedenog tužba da je u cijelosti neutemeljena i činjenični navodi tužbe i tužbenog zahtjeva temelje da se na pogrešnim i nepostojećim navodima. Navedena teza tužitelja da bi bila nedopuštena i nepoštena primjena valutne klauzule izražena u CHF da je u potpunosti neutemeljena, suprotna zakonima Republike Hrvatske, pravnoj tečevini na kojoj se temelji zakonska i podzakonska regulativa, životnoj i realnoj situaciji u Republici Hrvatskoj, kao i svoj postojećoj sudskoj praksi. Valutna da je klauzula u konkretnom ugovoru u skladu sa važećom zakonskom regulativom i drugim propisima kako u trenutku sklapanja Ugovora tako i s njihovim izmjenama i dopunama tijekom trajanja ugovornog odnosa, a što da dovodi do zaključka da Ugovor o kreditu zaključen između stranaka nije ništetan pravni posao samo zbog toga što je ugovorena valutna klauzula u CHF niti da je ta odredba ništetna. Osim toga ugovaranje valutne klauzule dopušteno da je odredbama Zakona o obveznim odnosima, dok da je člankom 21. ZOO-a propisano načelo monetarnog nominalizma u kojem kada obveza ima za činidbu iznos novca dužnik da je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koju obveza glasi, osim kada zakon obvezuje nešto drugo. Ovo načelo monetarnog nominalizma bilo da je propisano i ranije važećim Zakonom o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01) koji da se primjenjivao od 1.1.1980. godine do 31.12.2005. godine i to baš u odredbi članka 394. kojom da je bilo propisano da kada obveza ima za predmet svotu novca, dužnik da je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi izuzev kada zakon naređuje nešto drugo, pa s obzirom na samo isključivo terminološku razliku u odredbi članka 394. ranije važećeg Zakona o obveznim odnosima i odredbu članka 21. sada važećeg Zakona o obveznim odnosima jasno da je da načelo monetarnog nominalizma ima dugu tradiciju u hrvatskom pravnom sustavu. Navedeno načelo da isključuje odgovornost dužnika za gubitak vrijednosti, pa da stoga kada obveza glasi na određenu svotu novca vjerovniku da pripada pravo na dobitak isplate nominalne svote novca, odnosno onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi, a ne i na naknadu štete zbog pada vrijednosti novca (tako i VSRH u odluci Rev-42/96 od 22.4.1999.). Slijedom navedenog potpuno da je jasno da su vjerovnici osiguravali svoje tražbine valutnom klauzulom, a sve kako zbog načela monetarnog nominalizma ne bi trpjeli zbog pada vrijednosti novca, a osobito kada se radilo o dugoročnim kreditima. Valutna klauzula da je u bankarstvu na ovim prostorima prisutna radi očuvanja vrijednosti novca i dopuštena još od 80-tih godina prošlog stoljeća, naime ranije da je odredbom članka 40. Zakona o narodnoj banci Jugoslavije (NN 93/91) ispuštena odredba ranije važećeg Zakona o novčanom sistemu koja da je propisivala ništavim ugovorne odredbe što sadržavaju valutnu klauzulu, a ujedno da je i zakonom o privremenim mjerama o Izmjenama i dopunama zakona o devizom poslovanju (službeni list SFRJ 85/89), a koji da se primjenjivao od 1.1.1990. godine, izostavljen dio koji je zabranjivao ugovaranje valutnih klauzula, odnosno valutna da je klauzula bila dopuštena. Ovaj postojeći pravni okvir kao i životna realnost dovela da je do toga da je zakonodavac Zakonom o Izmjenama i dopunama zakona o obveznim odnosima iz 1994. godine (NN 3/94) izrijekom propisao mogućnost ugovaranja valutne klauzule. U konkretnom slučaju tužitelj da je prilikom sklapanja spornog Ugovora o kreditu mogao birati u koji će ugovorni odnos ući, koji će kredit i koje vrste odabrati za financiranje svojih potreba sukladno vlastitim mogućnostima i potrebama, nakon čega da samostalno i slobodno bira i donosi odluku o stupanju u ugovorni odnos kojom prilikom da mu je u potpunosti poznato kakvu vrstu kreditnog odnosa ugovora, koja je valuta, koje je vrijeme isplate i otplate, čime da je evidentno tužitelju bilo u cijelosti jasno što znači ugovaranje valutne klauzule kao jednog od osnovnih dijelova i sastojaka ugovora o kreditu. Međutim, ne samo da je valutna klauzula izrijekom dopuštena odredbama Zakona o obveznim odnosima i drugih mjerodavnih propisa, već da je nuđenje kredita uz valutnu klauzulu banci bilo dodatno nametnuto politikom monetarne vlasti koja da je valutnu strukturu kredita dovela u vezu s valutnom strukturom depozita koje da je banka istodobno primala na štednju. Naime, banka da je za svaki kredit koji je odobravala, morala osigurati pokriće u valuti, kroz svo vrijeme otplate kredita. I upravo da je radi toga iznimno važan podatak HNB-a da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu više od 80% štednje građana bilo u stranoj valuti dok da je udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka iznosio 71%. A sve dok je udio štednje u valutu bio toliko visok, laički rečeno, bilo da je nemoguće da dominiraju krediti u domaćoj valuti. Prema tome, ne samo da je valutna klauzula dopuštena i određena zakonom, ista da je i životna i realna u gospodarstvu i štednji građana i potrošača, njezino ugovaranje bilo da je poticano i od strane monetarne vlasti. S obzirom da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli zakonom dopuštena, a bila da je i u vrijeme sklapanja Ugovora zakonom dopuštena, te s obzirom na opisane stvarne okolnosti koje su nametale njezinu primjenu u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i s obzirom na dugu tradiciju primjene valutne klauzule na ovim prostorima, ona da je i danas općepoznata i jasna te da se nitko ne može pozivati na to da bi se radilo o nejasnoj, nepoštenoj ili općenito neuobičajenoj ili nemoralnoj odredbi, a sve suprotne tvrdnje da su u potpunosti neosnovane. Dapače radi da se o čestoj i uobičajenoj odredbi. Osim toga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli da je poštena, jer da je jasna i da ne postoji potreba da se tumači bilo kako drugačije od onoga kako da je jasno i nedvojbeno napisana, odnosno kako da ista u ugovoru glasi. Odredbom članka 319. st.1 ZOO-a propisano da je da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase. Kako da je ugovorom jasno i nesumnjivo izražena volja ugovornih strana onda da ne postoji potreba za njegovim tumačenjem. Ne može da se dokazivati da je volja ugovornih strana bila različita od onoga što je u pisanoj ispravi jasno napisano. Sudionici u prometu slobodno da uređuju obvezne odnose, kao i u konkretnom slučaju temeljem članka 2. ZOO-a, pa da sud nije ovlašten tumačenjem "pronalaziti" neku drugu različitu volju ugovornih strana od one koja da je jasno navedena u Ugovoru.

Kako da je ugovorna odredba prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u kunama izračunava na temelju tečaja te valute u odnosu na CHF jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, onda da ona ne podliježe tumačenju već da se primjenjuje onako kako glasi

(tako da i Presuda VSRH , Revt-89/09 od 10.10.2013, Presuda i rješenje VSRH, Rev-x 179/09 od 24.10.2012, Presuda VSRH, Rev-2695/11). Odredbom članka 84.ZZP iz 2003 i člankom 99. ZZP iz 2007 određeno da je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Konkretno primjenom ove zakonske odredbe nedopušteno da je ocjenjivati nepoštenost ugovornih odredbi konkretnog Ugovora o kreditu, a što da tužitelj neosnovano i nedopušteno čini. Za naglasiti da je da su stranke u Ugovoru o kreditu jasno i nesumnjivo izrazile svoju volju, te da su to jasno i potvrdile u tekstu samog Ugovora o kreditu gdje da je jasno navedeno da su ugovorne strane upoznate sa Općim uvjetima poslovanja tuženika i da pristaju na njihovu primjenu, te da su suglasne da se na sve što nije regulirano Ugovorom o kreditu primjenjuju Opći uvjeti poslovanja tuženika, ostali akti Banke kojima je regulirano kreditiranje građana, te da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune. Također stranke da potpisom potvrđuju i izjavljuju da su upoznate sa mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. Korisnik kredita da je također izjavio da je upoznat sukladno važećim propisima sa uvjetima kredita i kamatnom stopom te da mu je Banka uručila otplatnu tablicu. Sve navedeno stranke da su potvrdile vlastoručnim potpisom, ali da je dodatno osnaženje i objašnjenje svih odredbi Ugovora o kreditu potrošač dobio i na način da je Ugovor o kreditu solemniziran odnosno sklopljen u obliku javnobilježničkog akta kojom prilikom da je dodatno i javni bilježnik objasnio sudionicima u kreditu smisao navedenog ugovora i tog pravnog posla, zatim sadržaj ugovora i posljedice istog, te da je takva isprava istinita i da sadrži presumpciju istinitosti. Jednako tako i dodatak ugovoru da je solemniziran. Javnobilježnički akt svojom snagom da obvezuje strane kao i presuda i da predstavlja istinu i nesporno među strankama. Slijedom navedenog potpuno da je netočan, neživotan i neutemeljen navod tužitelja da bi Ugovor o kreditu bio nepošten ili da bi bilo koja klauzula bila nevaljana ili ništetna. Tužitelj da u tužbi navodi kako je u Ugovoru o kreditu prisutna nepoštena ugovorna odredba budući da je tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovor o kreditu, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njezinoj zakonom određenoj svrsi. Navodi tužitelja da su u cijelosti proizvoljni i kontradiktorni jasnim odredbama Ugovora o kreditu kojim odredbama da je tužitelj, upravo suprotno sadašnjim navodima iz tužbe, izjavio i to potpisao da je bio informiran o svim parametrima za donošenje odluke pa tako i onim koji bi ukazivali na eventualni rizik od rasta tečaja CHF u odnosu na kunu. Nastavno na izjave i potpis tužitelja, prilikom sklapanja konkretnog ugovora javni da je bilježnik strankama dodatno objasnio sadržaj ugovora i posljedice istog, a sve obzirom da se radi o solemniziranoj ispravi u kojoj da je navedeno da su stranke o ovom ugovornom odnosu u detalje obaviještene i da im je isti rastumačen , da ga razumiju i da prihvaćaju pravne posljedice pravnog posla i sve što iz njega proizlazi i da upravo to odgovara njihovoj pravnoj volji. Obzirom da je sam tužitelj sklopio ugovor o kreditu i potvrdio njegovu istinitost pred javnim bilježnikom, to da su navodi iz tužbe koji su u suprotnosti sa činjenicama koje proizlaze iz sklopljenog ugovornog odnosa u najmanju ruku netočni. Slijedom gore iznesenog navodi tužbe koji govore suprotno od ugovornih utvrđenja da su u cijelosti netočni i suprotni dostavljenim dokazima i to materijalnim dokazima. Iz dokaza dostavljenih uz tužbu da proizlazi da je tužitelj u cijelosti prihvatio sve rizike koji mogu utjecati na visinu anuiteta kroz razdoblje korištenja kredita. No ne samo da je tužitelj prije zaključenja Ugovora o kreditu od strane tuženika bio informiran u potpunosti o mogućim promjenama tečaja CHF kroz razdoblje korištenja kredita, nego da je ove vrste informacije javnosti upućivala i Hrvatska Narodna Banka. Tako da je opće poznato da je Hrvatska Narodna Banka štitila tečaj domaće valute kune u odnosu na valutu Eur kako bi stabilizirala tečaj kada dođe do njegovih oscilacija, ali ista da na taj način nije štitila i tečaj kune u odnosu na valutu CHF. Osim navedene opće poznate činjenice Hrvatska Narodna Banka da je upozoravala javnost na moguće oscilacije u tečaju kune prema tečaju CHF , a što da potvrđuje i priopćenje HNB-a od 25.08.2006 pod naslovom "Pojašnjenje - analize rizika koji nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatom stopom - primjer kredita vezanog uz švicarski franak" objavljeno u Biltenu o bankama br.12. I guverner Hrvatske Narodne Banke da je više puta u javnim istupima upozorio na postojanje rizika kod valutne klauzule u valuti CHF kao valuti utočišta. Prema tome i prije no što je sklopljen predmetni Ugovor, HNB da je upoznala javnost na moguće rizike tako što da je napravila i objavila analizu hipotetske naravi na primjeru kredita vezanog uz švicarski franak u kojoj analizi da je ukazano i na brojčane pokazatelje visine anuiteta praćenjem povijesnog kretanja tečaja i utvrđene da su mogućnosti povećanja rata kredita, tako da je i iz toga vidljivo da je tužitelj imao saznanja o postojanju eventualne mogućnosti jačanja tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu. Slijedom navedenog neosnovana da je tvrdnja tužitelja da nije znao i da nije bio informiran o mogućnosti promjene tečaja valute CHF u odnosu na kunu, jer da je isti bio informiran kako u javnim glasilima, od strane HNB, te od strane zaposlenika tuženika, no donio da je odluku unatoč navedenim objavama i drugim ponuđenim opcijama, da sklopi upravo konkretni Ugovor o kreditu. Pogrešno da se tumače odredbe članka 4. stavka 2 Direktive Vijeća 93/13/EZZ od 5.4.1993. godine koja da glasi: Procjena o tome jesu li neke odredbe nedopuštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. U odluci Suda EU od 30.4.2014. godine u predmetu broj: C-26/13 navedeno da je da članak 4. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EZZ treba tumačiti da kada je riječ o ugovornoj odredbi kao što je ona u glavnom postupku, zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva obvezu ne samo da konkretna odredba potrošača bude gramatički točna i razumljiva nego i da ugovor razvidno izloži funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu, na koji se poziva dotična odredba, kao i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim odredbama koje se tiču isplate kredita tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze. Međutim, ova odluka suda da nije u neskladu sa općim pravilima obveznog prava o tumačenju ugovora, a kako da je već ranije i navedeno, kojima da je određeno i to prema odredbi članka 319. ZOO-a da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase. Ne može da se dokazivati da je volja ugovornih strana različita od onoga što je u pisanoj ispravi jasno napisano. Sudionici u prometu da slobodno uređuju obvezne odnose - članak 2. ZOO-a. U odnosu na gore navedenu odluku Suda EU C-26/13 važno da je istaći da je navedena odluka donesena u povodu zahtjeva mađarskog suda za prethodnu odluku o tumačenju članka 4. st.2 Direktive Vijeća 93/13/EZZ i da je u odgovoru na drugo pitanje iz zahtjeva mađarskog suda jasno odgovoreno da se traži da "ugovor jasno izloži" uvjete, a ne da se to izloži od strane banke prije sklapanja ugovora. Osim toga odluka suda EU C-26/13 da nije primjenjiva u konkretnom slučaju, jer da se ona odnosi na situaciju u kojoj se kod odobravanja isplate kredita prema ugovoru primjenjivao kupovni tečaj samog kreditora (mađarskih banaka), a kod otplate njihov prodajni tečaj pa da je stoga bilo potrebno - "izložiti funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu na koji se poziva dotična odredba i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim ugovornim odredbama koje se tiču isplate kredita" – tamo da se naime radilo o različitim tečajevima prilikom isplate i prilikom povrata kredita, dok da u konkretnom slučaju ne postoji takova razlika između tečaja koji se primjenjuje kod korištenja i tečaja primjenjivog kod otplate kredita. Konkretno, kako da u Ugovoru o kreditu nisu bila ugovorena dva različita tečaja i dva različita mehanizma to da nije moguće niti sada niti ranije tumačiti nepostojeći odnos "između mehanizama". U slučaju hrvatskih banaka da se nisu ugovarala dva različita tečaja. Sud EU niti jednom odlukom da nije doveo u pitanje valjanost ugovora kojim se vrijednost obveze u domaćoj valuti veže uz tečaj te valute prema određenoj stranoj valuti (valutna klauzula). Nema da osnove na pozivanje niti na presudu suda EU broj C-118/17 od 14.03.2019.g. koja da se bavila pitanjima koja da nisu predmetom ovog postupka već situacijom u Mađarskoj gdje da je, a kao što da je već navedeno, došlo do ugovaranja kredita gdje se kredit isplaćivao po jednom tečaju npr. kupovnom dok se kod otplate primjenjivao prodajni tečaj. Osim toga temeljna razlika u okolnostima u kojima je donesena navedena Presuda Europskog suda i učincima Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju da je u tome da je navedena presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok da su prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju korisnici kredita mogli odbiti konverziju koju da su im prethodno banke morale ponuditi. Slijedom gore navedenog, još jednom da se naglašava da je upravo u sprečavanju i otklanjanju nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize donesen poseban propis i to Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kao lex specialis. Uspostava nove pravne osnove u konkretnom slučaju da nije nastala neposredno na temelju zakona već na temelju novonastalih ugovornih odnosa – Dodatka ugovoru i da nema mjesta primjeni općih pravila obveznog prava o novaciji ugovora i sl. Imajući u vidu gore navedeno, konkretno da je u odnosu na odredbe Direktive i sudske prakse na koju se tužitelj poziva relevantno to da nema potrebe za dodatnom procjenom dopuštenosti ugovornih odredbi jer da su odredbe Ugovora jasno i razumljivo sastavljene. Slijedom svega navedenog i konkretne situacije prilikom sklapanja Ugovora jasno da je da je tužitelj bio više no informiran o svim elementima Ugovora o kreditu, njegovim posljedicama i svim značajkama istog. Tako da su navodi tužitelja u cijelosti neutemeljeni, netočni i proizvoljni. Tužitelj da je poslovno sposobna osoba kojoj da su prije i u vrijeme sklapanja ugovora bile dostupne sve informacije o značenju valutne klauzule, a sam tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu da nije zatražio nikakova razjašnjenja u vidu bilo koje ugovorne obveze ili odredbe, ništa da mu nije bilo sporno i da nije tražio dodatna razjašnjenja. Iz navedenog ponašanja i nespornih činjenica jedino da se može zaključiti kako se tužitelj svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama, ocijenivši da mu isti sukladno njegovim potrebama i mogućnostima najviše odgovara. Navedeno da ukazuje na činjenicu da su tužitelju bile jasne ugovorne odredbe i prava i obveze iz istog i to solemniziranog ugovora. Pored navedenog, kao sudionik obveznog odnosa tužitelj da je trebao uložiti dužnu pažnju u vidu dobrog domaćina za donošenje svoje odluke i brinuti o svojim interesima više nego što bi to drugi trebali. Kada bi se tumačilo da tužitelj usprkos navedenom nije imao saznanja o uvjetima Ugovora o kreditu došli da bi u situaciju da samo tuženik i to Banka preuzima cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje, a tako i za postupanje potpuno poslovno sposobnog sukontrahenta. U tom slučaju uistinu da bi mogli govoriti da je nastala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka i to kako tijekom pregovora, a tako i u vezi sa zaključivanjem ugovora, te također sa snošenjem pravnih posljedica za obje ugovorne strane. Time da se dvostrano obvezni ugovori " agresivno" pretvaraju u jednostrane odnose za koje odgovara samo jedna ugovorna strana. Banka da ne može preuzeti odgovornost za potrošača, već da mu može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti odgovara li njegovim potrebama i mogućnostima, a što da je tužitelj u konkretnom slučaju nesporno i učinio. Banka da je u ovakovim odnosima pružatelj usluga kao uostalom i drugi pružatelji usluga na slobodnom tržištu, a za istaći da je da je tržište u ovim tipovima usluga slobodno i da postoji niz pružatelja usluga i raznih "proizvoda" na tržištu za odabir potrošaču. Realno da je i tržišno, te životno jedino moguće da postoje različite vrste usluga i proizvoda koje se nude prema različitim uvjetima na tržištu, a sve kako bi potrošač mogao odabrati onaj proizvod koji mu najviše odgovara, njegovim potrebama i realnim mogućnostima. Netočno i proizvoljno da navodi tužitelj da bi banka sporni kreditni proizvod sa valutnom klauzulom prikazala kao povoljniji. To da ne proizlazi niti iz jednog dokaza, te da se radi o netočnoj te neistinitoj tvrdnji tužitelja. Tužitelj da je sam ocijenio da bi to u trenutku sklapanja ugovora to bio za njega povoljniji proizvod te da ga je stoga i zatražio i sklopio ovdje predmetni Ugovor o kreditu, ali tuženi da to svakako na taj način nije nudio, jer da je nudio više različitih vrsta proizvoda odnosno ugovora i kreditiranja, a tužitelj kao potrošač da je izabrao i sam procijenio koji je za njega najpovoljniji. Pregovori da se vode za svaki pojedinačni ugovor na način da se utvrđuje kako mogućnost dobivanja kredita, a tako i opseg i obim usluge koja se ugovara. Tako da se prije zaključenja ugovora daju sva potrebna pojašnjenja i informacije, a što da je i konkretno bilo učinjeno prilikom sklapanja ovog Ugovora o kreditu. Za istaći da je da sami pregovori koji prethode sklapanju ugovora ne obvezuju. Prema sudskoj praksi VRSRH Pž-1881/00 od 14.11.2000. godine pregovori koji prethode sklapanju ugovora da ne obvezuju i svaka da ih strana može prekinuti kada hoće. Na temelju vođenih pregovora da se ne može osnovano zahtijevati obvezivanje druge ugovorne strane na sklapanje ugovora. Samim time što da postoje pojedine vrste kredita ili proizvoda da ne znači da potrošači o njima ne mogu ili ne pregovaraju - jer upravo da oni pregovaraju o duljini i načinu otplate, o visini kredita, o osiguranjima, o valuti i trajanju ugovornog odnosa, a što da se pojašnjava i detaljno prolazi prilikom sklapanja ugovora pred javnim bilježnikom koji da kao ovlaštena osoba razjašnjava ugovorne odredbe kako bi ih strane razumjele, a koji akt da ima snagu javne isprave (kao i presuda među strankama). Javnobilježnički akti da su sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu javne isprave. Javna isprava da je isprava koju je izdao nadležni sud ili javnopravno tijelo u granicama svoje nadležnosti i u propisanom obliku. Javne isprave da dokazuju što se njima utvrđuje ili potvrđuje. Radi da se o neoborivoj pretpostavci. Samim time da postoji presumpcija istinitosti u odnosu na javne isprave, a tako i konkretno ovaj Ugovor o kreditu čiji sadržaj da se smatra istinitim i da nema potrebe niti osnove da se isti dokazuje, dapače o ovom da se postupku ne može utvrđivati drugačije no što da je javnom ispravom određeno. U postupku solemnizacije privatne isprave javni bilježnik da provjerava je li pravni posao koji ta isprava sadržava sklopljen u propisanoj formi te objašnjava sudionicima smisao, posljedice i sve pravne učinke te isprave, odnosno pravnog posla sadržanog u toj ispravi. Nakon što javni bilježnik potvrdi (solemnizira) privatnu ispravu ta isprava da proizvodi sve učinke koje proizvodi javnobilježnički akt. Solemnizirana privatna isprava, jednako kao i javnobilježnički akt, izjednačena da je s presudama i drugim odlukama sudova i drugih tijela u Republici Hrvatskoj. Prema tome kao i drugu izreku presude da se ne može utvrđivati u parničnom postupku da je ta izreka presude ništetna, već da to može biti predmetom nekog drugog izvanrednog pravnog lijeka ili drugog postupka, ali izreka presude da je zakon među strankama i da nije predmetom utvrđivanja drugog parničnog postupka, a javna da je isprava izjednačena u svojoj snazi upravo sa izrekom presude. Obzirom da je Ugovor o kreditu pisani pravni posao to da za njega vrijedi i presumpcija o potpunosti isprave, jer da se smatra da su sve klauzule koje su stranke željele u njega i unijele (tako da i sudska praksa VSRH, Rev-895/2003 od 09.02.2005. godine). Tako da tužitelj pogrešno tumači smisao odredbe članka 22. ZOO-a navodeći da je tuženi ugovaranjem valutne klauzule u CHF došao do stjecanja nezakonite koristi, jer da je pravi smisao navedene odredbe da kroz cijelo vrijeme svog postojanja (dok je postojao, jer da sada više nema ugovora) novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, Netočno da tužitelj navodi da su ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane bile u nejednakom položaju, a sve budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima, štiteći ih od promjene vrijednost domicilne valute. Jedini da je mogući i ispravni zaključak da valutna klauzula uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe članka 22. ZOO-a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita. Za naglasiti da je također da je u Ugovoru o kreditu i to u članku 7. otplata kredita ugovorena na način da se isti otplaćuje u 348 jednakih anuiteta plativa u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio navedenog Ugovora o kreditu. Anuiteti da su u otplatnoj tablici, kao i iznos kredita koji se isplaćuje izraženi u kunskoj protuvrijednosti za CHF, a da nema iznosa anuiteta izraženih u kunama kao obveza tužitelja, te da nema niti izražen iznos kredita u kunama. Slijedom navedenog iznosi koji su navedeni u petitu tužbenog zahtjeva, a koji su izraženi u kunama, da ne proizlaze iz Ugovora o kreditu niti iz konkretnog ugovornog odnosa. Navedeni iznosi u kunama da su u potpunosti proizvoljni i sporni kako u osnovi tako i u visini, a takova da je tužba u cijelosti nepodobna za odlučivanje, jer da ne korespondira sa Ugovorom o kreditu. U pogledu gore navedenog da govori i pravno stajalište Vrhovnog suda RH izraženo u presudi VS-Rev-1990/91, koja da utvrđuje : " kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima, valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu, tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale za protuvrijednost strane valute." Također i odluka Ustavnog suda RH i to U-I-1746/2006 od 17.6.2009 godine da navodi : "Zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju članka 2. stavka 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sustava koja je bila utemeljena na sudskoj praksi prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima iz 1978. godine. Navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanaka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu čl.22. st.1 ZOO-a, indeksnu klauzulu čl.23 ZOO-a ili kliznu skalu čl.24 ZOO-a." U konačnici održavanjem valutne klauzule kroz zakonsku osnovu i ranije spomenutim odlukama potrošača o štednji i kreditiranju u stranoj valuti, održavaju da se devizne rezerve banaka, a koje devizne rezerve da su propisani obavezni načini zaštite od rizika (sukladno regulativi propisanoj od strane HNB-a kao regulatornog tijela monetarne vlasti). Zaključno da je za istaći da obzirom da je temeljem članka 22. ZOO-a valutna klauzula dopuštena, te da su Ugovor o kreditu i odredbe istog o valutnoj klauzuli između stranaka u potpunosti zakonite i poštene, dakle da nisu, kako da to pogrešno tužitelj tvrdi, ništetne i ne radi da se o ništetnom pravnom poslu niti o ništetnoj odredbi Ugovora o kreditu, zbog toga što je bila ugovorena valutna klauzula i to u CHF. U odnosu na navode tužitelja da je Ugovor o kreditu sklopio na način da o istom nije pregovarao i da nije mogao utjecati na njegov sadržaj odnosno ugovoriti bilo što drugo osim gotovog bankarskog proizvoda te zbog toga, prema pogrešnim i netočnim tvrdnjama tužitelja, ugovorena nepoštena ugovorna odredba u odnosu na kamate, ističe se kako treba imati na umu pravilo da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase, neovisno o tome što ga je sastavila jedna ugovorna strana i ponudila na potpis onoj drugoj. Samo da se "nejasne" odredbe ugovora tumače u korist druge strane. Ako nema nejasne odredbe ugovora tada da nema niti tumačenja. Odredba ugovora o kreditu o kamatnoj stopi da je jasna i razumljiva za korisnike kredita. Ponavlja da se da je sudska praksa i tada važeća zakonska regulativa, poglavito Zakon o zaštiti potrošača u članku 99. jasno odredio da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i o cijeni poštene, ako su te odredbe ugovora jasne, lako razumljive i uočljive, pa da stoga navod tužitelja da to što je ugovorena promjenjiva kamatna stopa samo po sebi predstavlja razlog ništetnosti nema nikakovog osnova, a sve navedeno cijeneći odredbu članka 296. Zakona o obveznim odnosima, slijedom čega da nema govora o ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Cijeli ugovor javni da je bilježnik i dodatno objasnio, jer da je isprava solemnizirana odnosno radi da se o javnoj ispravi koja da je istinita u odnosu na sve navode iz Ugovora o kreditu. Ponavlja da se da se radi o presumpciji istinitosti koja da se ne može pobijati u parničnom postupku. Volja ugovornih strana da se kamatna stopa tijekom ugovora mijenja pravno da je valjana i zakonita, te da je stoga dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi valjan. Varijabilna kamatna stopa da nije ništavna niti prema odredbama mjerodavnih propisa niti prema stavu sudske prakse, a niti prema stavu HNB-a kao regulatornog tijela. Činjenica da su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu i da su ugovorile način na koji se ta stopa mijenja da čini tu odredbu jasnom i odredivom, a kakva činidba da mora biti. Pogrešno da se tumači da je ta kamatna stopa neodrediva, jer da je samim ugovorom u vezi sa Općim uvjetima poslovanja, jasno određeno temeljem kojih se kriterija ta kamatna stopa mijenja i obračunava i da je sadržana u anuitetima. Nema da govora o neodredivoj kamatnoj stopi, a samim time niti o ništetnosti te odredbe. Ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi kao i utvrđivanje ništetnosti iste da treba i nužno da je sagledavati u trenutku sklapanja samog Ugovora o kreditu. U tom trenutku na snazi da je bio zakon koji je dopuštao, a kao što da i sada dopušta, ugovaranje promjenjive kamatne stope. Tako da i sudska praksa u predmetu VSRH, Revt-249/14 utvrđuje " polazeći od naravi banaka kao novčarskih institucija čiji krajnji cilj je ostvarivanje zarade, ovaj sud ne dovodi u pitanje njihovo legitimno pravo da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenjivu kamatnu stopu, koja je sa aspekta isplativosti njihovog poslovanja nužnost, posebno kada se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje, a sve s obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine." U pogledu promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu koji su bili predmetom konkretnog sudskog postupka i sami su sudovi utvrdili da je riječ o zakonom dopuštenom načinu ugovaranja visine kamate, koji je uobičajen i prihvaćen od strane potrošača. Hrvatska Narodna Banka kao regulatorno tijelo poslovanja kreditnih institucija u Republici Hrvatskoj u svojim redovnim očitovanjima i izvještajima navodi kako banke koje posluju u RH u svojim ponudama potrošačima "uobičajeno svoje kredite i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu - kamatnu stopu čija se visina mijenja prema odluci uprave banke." Prema tome svaka osoba i svaki potrošač koji se odlučio na kreditno zaduživanje kod jedne od poslovnih banaka i pri tome ugovorio promjenjivu kamatnu stopu (jer da je bila niža od fiksne, kao što da je to i uobičajeno, a o čemu da je prije sklapanja ugovora bio informiran) svjesno i svojevoljno da je ušao u rizik promjene kamatne stope. No, kako ne bi bilo zabune o tome koliki je taj rizik u trenutku sklapanja ugovora bio, važno da je znati da se radi o reguliranim proizvodima i taj rizik da je samim zakonima i regulativama (pod nadzorom HNB-a) u biti ograničen te da su potrošači toga bili i jesu svjesni. Sama činjenica da ugovor sadrži odredbu kojim je utvrđena kamatna stopa u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu te da je ugovorena ovlast Banke da prati kriterije odredivosti i po potrebi korigira kamatnu stopu da čini činidbu određenom odnosno odredivom (tako da i VSRH u svojoj odluci Gzz-2/02-2, utvrđuje da "pod uvjetom da tako određena kamata nije zelenaška....stopa ugovorene kamate ne mora biti stalna. Kad se, naime, zajam vraća kroz razdoblje od više od godinu dana, a u tom se razdoblju mijenja stopa ugovorne kamate koje banke ugovaraju za takovu vrstu posla, onda ugovornu kamatu treba obračunavati po stopi važećoj za odnosno razdoblje."). Konkretno da se može zaključiti da su stranke ugovorile da banka može i mijenjala da je kamatnu stopu, jer da je ugovoreno vraćanje kredita uz promjenjivu kamatnu stopu, pri čemu da je banka postupala sukladno odredbama svih relevantnih propisa, te da je izvršavala i obveze o obavještavanju klijenta o svim promjenama. Ponovno da se naglašava da je tužitelj izričito i svojevoljno, te bez prisile, pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope koje promjene da su se događale uz točno određene kriterije i predviđene metodologije tuženika, o kojoj promjeni da je tuženik uredno tužitelju slao obavijesti i pripadajući otplatni plan. Tužitelj da tužbu temelji na tvrdnjama da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se određuje temeljem Općih uvjeta i sukladno odlukama banke ništetna jer da predstavlja neodredivu činidbu koja da je nepoštena. Ističe se da se konkretno u ovom slučaju ne radi o nepoštenoj odredbi jer da u tom smislu Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993.g. koja regulira pitanje nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima navodi da ugovorna odredba se neće smatrati nepoštenom ukoliko se radi o "... proizvodima ili uslugama kod kojih je cijena povezana s oscilacijama burzovnih kotacija ili indeksa ili stopama na financijskom tržištu koje prodavatelj robe ili davatelj usluge nema pod nadzorom." (2./točka c. prilog direktive 93/13). Obzirom da se u konkretnom slučaju, kao i u ostalim slučajevima koji se odnose na ugovore o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom, radi upravo o situaciji opisanoj u Direktivi, jer da se kamatna stopa mijenjala i bila da je povezana s oscilacijama na tržištu i mijenjala da se sukladno tržišnim kriterijima i elementima koji su bili izvan nadzora tuženika, tako da je ugovorna odredba o načinu određivanja promjenjive kamatne stope poštena sukladno gore citiranoj Direktivi. Prema tome, a i sukladno tada u konkretnom razdoblju važećoj zakonskoj regulativi, ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu da nije sama po sebi nepoštena, niti neodrediva tim više što da je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi. Naime, kogentna odredba Zakona o obveznim odnosima da regulira stope ugovorenih kamata te određuje da, ukoliko bi bila ugovorena stopa koja je viša od zakonskih zateznih kamata, automatski vrijedi zakonska. Odredbom članka 26.st.3 ZOO-a predviđena da je mogućnost da stopa ugovorene kamate ne bude određena u kojem se slučaju primjenjuje zakonsko, a ne ugovorno rješenje, a prema kojoj odredbi da za valjanost ugovora stopa kamate uopće ne mora biti ugovorena, jer da sam zakon sadrži rješenje za takav slučaj. (Zakon o obveznim odnosima - članak 26 st.3 "Ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata....") Za zaključiti da je da u sustavu kakav predviđa Zakon o obveznim odnosima, kao osnovni zakon koji regulira obvezne odnose među građanima i pravnim osobama u Republici Hrvatskoj, ima zakonsko rješenje i time da nema pravne nesigurnosti ili proizvoljnosti u odredbama ugovora vezano uz visine ugovornih kamatnih stopa. Ne samo da su kriteriji bili određeni i odredivi, već da je postojao (kao što da i danas postoji) zakonski okvir odnosno limit postavljen jasnim i kogentnim odredbama Zakona o obveznim odnosima, tako da se nikako ne može govoriti o jednostranim i nepoštenim te proizvoljnim odlukama tuženika, a kako da to tužitelj pokušava u svojoj tužbi pogrešno izvesti i zaključiti, te navesti sud da to tako, van smisla realne situacije u trenutku sklapanja ugovora, van smisla važeće zakonske regulative u trenutku sklapanja ugovora, pogrešno zaključi. Kamatna stopa da se mijenja i mijenjala da se isključivo u zakonskim okvirima i sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije da su oscilacije izvan nadzora tuženika, jer da je ugovoreno da se promjenjiva kamatna stopa mijenja sukladno Općim uvjetima poslovanja, te da se samim time u obzir moraju uzeti svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita kao i na način promijene kamatne stope, a koji da su javno dostupni i nisu proizvoljni kriteriji i elementi bilo koje od banaka, već da ovise o uvjetima tržišta, troškovima izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, ovise o regulatornim troškovima HNB-a, ovise o kreditnom riziku zemlje (CDS) te marži koja da uključuje operativne troškove banke i kreditni rizik klijenta. Dakle radi da se o cijeni kredita koja da samim time određuje i visinu kamatne stope. Za istaći da je da je u vrijeme trajanja ovog konkretnog kreditnog odnosa, a kako bi zaustavila zaduživanje domaćih banaka u inozemstvu Hrvatska Narodna Banka tijekom 2006. godine pokušala zaustaviti kreditiranje s regulatornom mjerom obveznog upisa blagajničkih zapisa u HNB po 0% te održavanje minimalnih 17% kratkoročnih deviznih potraživanja u odnosu na devizne obveze banke uslijed čega da je došlo do porasta cijene kredita. Iako da je krajem 2008. godine HNB ukinuo regulatornu mjeru granične obvezne pričuve i krajem 2009. godine mjeru obveznog upisa blagajničkih zapisa i time stvorio uvjete da kamate počnu padati, do toga da nije došlo jer da je 2008. godine započela velika kriza na međubankarskom tržištu koja da je za sobom povukla visoke premije rizika zemalja CDS pa da su kamate počele padati znatno kasnije, tek kad se spomenuta kriza smirila. Dakle, na visinu kamate utjecali da su realni parametri poput CDS-a, LIBOR-a i regulatorni trošak. Za sva financiranja banke da su morale plaćati visoke premije CDS-a koji da je izvore financiranja na 5-godišnjoj razini podigao između 3%-5% ne uzimajući u obzir dodatne regulatorne mjere HNB-a. Primjerice u posljednjem kvartalu 2008.g. CDS za Hrvatsku povećao da se sa 1,00% na 4,5%, dok da je npr. u 2004.g. navedeni parametar za Hrvatsku bio zanemariv. U slučaju LIBORA, tuženik ističe kako je LIBOR na CHF kao referentna kamatna stopa na inozemnim tržištima, tijekom 2004 godine iznosio 0,3% dok da je u studenom 2008.g. iznosio 3,3%. Osim toga realno bankarsko tržište da je pratilo i rast troškova financiranja odnosno rast cijene izvora sredstava , s time da je važno reći da je i trošak izazvan regulativom bio 31.7.2006 godine 1,69% dok je u 2007 i 2008 godine u isto vrijeme bio 2,53% čime da je uz rast troškova izvora sredstava došlo do realnog povećanja troškova kreditiranja. Vezano za rast indeksa regulacijskog opterećenja IRO i njegov učinak na ukupni granični trošak pribave izvora sredstava banaka (TOS2), ukupni granični trošak sredstava (TOS2) povećan da je sa 6,64% u kolovozu na 7,25% u rujnu 2008. ili za 61 bazni bod. Od toga povećanja, 37 baznih bodova treba da pripisati rastu ulaznih troškova (TOS1). 20 baznih bodova povećanja nastalo da je djelovanjem regulacije. Svi ovi realni činjenični događaji i elementi da utječu na određivanje cijene kredita kroz promjenu kamatne stope, svi da su ovi događaji bili općepoznati, javno dostupni i da nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka, već da ovise o stanju tržišta i naprijed navedenim kriterijima i regulatornim mjerama na koje da ne utječe tuženik, a kako da to pogrešno tužitelj u tužbi predstavlja. Nastavno na gore navedeno da nije za zanemariti i činjenicu da je tuženik pod stalnim nadzorom i redovitim provjerama poslovanja od strane HNB-a koji da tijekom predmetnog razdoblja nije kod tuženika utvrdila bilo kakove nepravilnosti niti neusklađenosti sa pozitivnim propisima, već da je naprotiv isti u svom očitovanju na upit potrošača istakao kako su poslovne banke izradile dokumente kojima se objašnjava potrošačima promjenjivost kamatne stope, te da su potrošači svjesno i svojevoljno ušli u poslovni odnos s bankom te da se u slučaju primjene promjenjive kamatne stope radi o uobičajenom i zakonitom poslovanju banaka koje da je u potpunosti usklađeno sa regulativom HNB-a. Ističe da se također da je sam smisao ugovaranja promjenjive kamatne stope prilagođavanje iste uvjetima na tržištu za koje da je izvjesno da će se mijenjati za razdoblje za koje je ugovor zaključen. Tuženiku da nije u interesu, kao pravnoj osobi na tržištu, proizvoljno i nerazmjerno stanju na tržištu, mijenjati kamatnu stopu, kako zbog reputacijskog rizika, a tako i zbog drugih razloga poput sprječavanja odljeva klijenata te osiguravanja preduvjeta potrebnih za uredno vraćanje kredita od strane svojih klijenata i korisnika. U konkretnom da je slučaju tuženik svoje ugovorno i zakonsko pravo na promjenu visine kamatne stope ostvario u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja kao i sukladno tržišnim okolnostima i u skladu sa zakonskim okvirima i sukladno regulatornim propisima, što da ukazuje na zaključak da nema niti jedne protupravnosti u odnosu na postupanje tuženika niti osnove za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu i u konačnici osnova za traženje bilo kakove isplate. Polazeći od svega rečenog kao i od činjenice da je djelatnost kreditnih institucija dodatno regulirana Zakonom o kreditnim institucijama, ranije da je to bio Zakon o bankama, te drugim regulatornim propisima HNB-a, nikako da se ne može govoriti o tome da bi odredba o ugovornoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno jasno određenim kriterijima na koje pristaje tužitelj, bila neka ništetna odredba. A osobito da se ne može ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem odluke Banke, uslijed navodne ništetnosti dijela koji se odnosi na "jednostranu odluku Banke", svesti na fiksnu kamatnu stopu koja odgovara inicijalno ugovorenoj stopi. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i za vrijeme njegova važenja na snazi da je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine te da je nužno u ocjenjivanju ovog Ugovora o kreditu i konkretne pravne stvari poštovati tada važeću zakonsku regulativu koja da je određivala da je obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, između ostalog, i odredba o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može primijeniti. Navedene da su pretpostavke i obvezni sadržaj bili sastavni dio konkretnog Ugovora o kreditu iz čega da proizlazi da je Ugovor o kreditu u vrijeme sklapanja bio potpuno u skladu s mjerodavnim odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Od 01.01.2014 godine da na snagu stupaju odredbe o novim kriterijima promjene kamatne stope koje da su detaljno zakonom određene i kojih da se u tom razdoblju tuženik i pridržavao. Iz navedenih propisa koji da su vrijedili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazila da je obveza tuženika, a koju da je isti u cijelosti ispunio, da objavi kriterije promjenjivosti kamatne stope i to da je učinjeno kroz opće uvjete poslovanja koji da su bili dostupni tužitelju (u ugovoru sam da to priznaje) te da su i inače bili dostupni u poslovnicama Banke, bili da su dostupni putem internetskih stranica Banke i pristupačni potrošačima općenito. Tuženik da je, nakon što da je to Zakon o kreditnim institucijama odredio, tužitelja informirao o promjenama kamatne stope i to sukladno odredbama zakona 15 dana prije primjene izmijenjene kamatne stope, te da je uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan sukladno čl.308 st.1 ZOKI-a. Prije stupanja na snagu ZOKI-a da nije bila obveza dostave osobnih obavijesti i Zakon o bankama, ZZP i HNB u svojoj regulativi i stajalištima smatrao da je da se obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja ima smatrati urednim. Tuženi da je povrh toga dostavljao potrošačima personalizirane obavijesti o promjeni kamatnih stopa i novoj visini anuiteta čime da je tužitelj bio upoznat i da mu nije moglo ostati nepoznato koja je visina ugovorene kamate, te da je u svakom trenutku u tijeku ugovornog odnosa mogao reagirati što da nije učinio već da je ugovor u cijelosti ispunio. Tužitelj da u tužbi pogrešno navodi i obrazlaže da bi prava volja ugovornih strana bila ugovaranje fiksne kamatne stope, a što da je u potpunosti suprotno jasnim i određenim ugovornim odredbama koje da kao javna isprava obvezuju stranke. Postavljanjem tužbe i tužbenog zahtjeva kojim se mijenja ugovorena glavna činidba ugovora o kreditu zadire da se u bit tog ugovornog odnosa i to mimo prave volje ugovornih stranaka, što da tuženi smatra zadiranjem u njegova osnovna prava garantirana zakonom i samim time nedopuštenim te stavljanjem stranaka u neravnopravan položaj što da je suprotno kogentnoj normi ZOO-a. U ugovorima o kreditu obveza plaćanja ugovorene kamate da jest bitan sastojak ugovora jer da je to naknada (cijena) koju korisnik plaća za to što mu je banka stavila na raspolaganje određenu svotu novčanih sredstava. Slijedom navedenog korisnik kredita dužan da je vratiti banci iskorištenu svotu novca " u vrijeme i na način kako je ugovoreno", a što da je bitan sastojak ugovora o kreditu. Prema tome, nemoguće da je, suprotno volji ugovornih strana kreirati novi ugovor pozivajući se na zakonske odredbe o djelomičnoj ništetnosti, jer da bi postupanje kako je predloženo od strane tužitelja u ovom tužbenom zahtjevu (zamjena promjenjive kamatne stope fiksnom) bilo kreiranje odnosa koji da ne postoji, koji da nije nikada niti postojao i koji da nije dogovor niti volja ugovornih strana. Slijedom navedenog radi da se o nedopuštenim traženjima tužitelja te povrede načela jednake vrijednosti činidaba. Naime, ne može da se negirati činjenica da su stranke sklopile ugovor onakvog sadržaja kako on glasi, te da bi usvajanjem postavljenog tužbenog zahtjeva došlo do situacije da se nameće da su stranke sklopile (a što da nisu) ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što da se nije dogodilo, niti je bila njihova volja, čime da se izaziva povreda jednake vrijednosti činidaba i osujećuje da se odredba o ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu (čl.3 ZOO-a) i slobodi uređivanja obveznih i ugovornih odredaba što da su osnovna načela i postulati obvezno pravnih odnosa. Postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj da neosnovano traži da se utvrdi i naloži postupanje kao da je kamata ugovorena kao fiksna kroz cijelo ugovorno razdoblje, što da nema uporište niti u ugovoru, niti u zakonu i da predstavlja ostvarivanje prava iz obveznog odnosa potpuno suprotno svrsi zbog kojega da je ono propisom ustanovljeno i priznato te da dovodi do očitog prouzročenja štete vezane uz ugovorni odnos stranaka. Niti iz jednog dokaza koji da je dostavljen uz tužbu da ne proizlazi koja je to kamata koja bi bilo navodno nepošteno i protuzakonito naplaćena odnosno osnovanost tužbenog zahtjeva, a svakako da se osnovanost tužbenog zahtjeva ne može dokazivati financijskim vještačenjem koje je predloženo, te da se stoga istom dokazu tuženi protivi u cijelosti. U konačnici da treba zaključiti da je sporazum o konverziji koji da je sklopljen u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, valjan i proizvodi pravne učinke, bez obzira na nepoštenost odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu. Tuženi prigovara da bi tužitelj bio potrošač sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13), sukladno Uredbi br.1215/2012 i preostaloj pravnoj stečevini Europske unije, jer da se u svakom konkretnom slučaju treba uzeti u obzir ne samo sadržaj ugovora, već i prirodu i svrhu istog, ali i objektivne okolnosti koje su pratile njegovo sklapanje (presuda od **.**.2005., J, C-464/01, EU:C:2005:32, t.47). Izjavljuje se i prigovor Prijeboja / radi prebijanja i to u odnosu na već utvrđenu razliku i priznatu razliku u provedenoj konverziji te u odnosu na sve iznose kada da je tečaj bio niži odnosno kamata niža od one koju da kao usporednu određuje tužitelj. Tuženik da također uz sve gore navedene prigovore ističe i prigovor zastare u cijelosti u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, a sve kako se radi o zahtjevima za isplatu razlike navodnih kamata kao povremenih mjesečnih iznosa od čijeg da je dospijeća do utuženja protekao dulji vremenski period no zakonom određen za pravo na ostvarivanje isplate tih vrsta potraživanja, a tijekom dosadašnjeg razdoblja sukladno čl.241. Zakona o obveznim odnosima zastara da nije prekinuta podnošenjem tužbe ili drugom vjerovnikovom odnosno tužiteljevom radnjom protiv tuženika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja ove konkretne tražbine tuženika. Posebno da se naglašava da su sva potraživanja vezana uz kamatnu stopu u zastari te da su u zastari i potraživanja temeljem razlike glavnice obzirom da je obračun, osim što da je sačinjen sukladno Zakonu, u zastari odnosno rok od 3 i od 5 godina da je prošao. Sva stajališta vezano uz utuženje kamata i razlika u kamati jasno da određuju da je potraživanje u zastari na ime kamata, iako da tuženi prvenstveno smatra da je došlo do pune restitucije temeljem provedene konverzije. Tuženi se, a kako da je gore detaljno obrazložio, protivi tužbi i tužbenom zahtjevu i predlaže isti u cijelosti odbiti i to kako da je tužba i tužbeni zahtjev neosnovan. Neosnovanost da proizlazi iz naprijed navedenih obrazloženja te da se još jednom zaključno ističe da je tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan jer: postupkom konverzije i sklapanjem Dodatka ugovoru obuhvaćene da su sve otplate (kamate i glavnica), novim da se ugovorom dotadašnji ugovor o kreditu u CHF u cijelosti mijenja u ugovor o kreditu u EUR na način kao da je i bio sklopljen u EUR (a ne u CHF) stoga ugovorne strane da ne mogu na temelju prijašnjeg ugovora u CHF jedna od druge bilo što potraživati, da se u konkretnom tužbenom zahtjevu, kako je isti postavljen, ne radi o parnici za naknadu štete te da tužitelj nema pravnog niti zakonskog osnova pozivati se na pravna utvrđenja na koja se poziva iz predmeta P-1401/2012 Trgovačkog suda u Zagrebu, jer da ovaj konkretni spor ne udovoljava zakonskim kriterijima iz čl.502c Zakona o parničnom postupku niti kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i ne radi da se više o kreditu u CHF koji je konverzijom prestao postojati, da je valutna klauzula zakonom dopuštena i jasno određena pravna kategorija koja je utemeljena na kogentnoj normi te nikako da ne može biti proglašena ništetnom kako da to tužitelj pogrešno zaključuje, niti da konkretni pravni posao može biti ništetan samo zbog toga što je ugovorena valutna klauzula, a niti može biti proglašena ništetnom neka od odredbi konkretnog ugovora zbog ugovaranja valutne klauzule, da je volja ugovornih strana jasno i nesumnjivo određena govorom o kreditu i njegovim dodatkom te da nema zakonske osnove da se ista tumači, da je Ugovor o kreditu i Dodatak istom solemniziran kod javnog bilježnika te da isti predstavlja javnu ispravu čiju istinitost da nije dopušteno parničnim postupkom utvrđivati drugačije no kako glasi i kako u ispravi jasno i istinito stoji, jer da je ista kao i presuda zakon među strankama, da se tužbeni zahtjev koji je postavljen, odnosi na Ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom, a iznosi koji su navedeni u petitu tužbenog zahtjeva da su postavljeni u kunama, čime da isti ne proizlaze iz navedenog ugovora o kreditu niti iz dodatka ugovoru i ovako postavljena tužba i tužbeni zahtjev da je u cijelosti nepodoban za odlučivanje, da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno, pa da je očito kako odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije niti ne može biti ništetna, da u konkretnom slučaju, volja ugovornih strana da je bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu i da nije ostavljen prostor za primjenu drugačije kamatne stope (fiksne), da je jasno ugovorena odredba kojom se banka, ovdje tuženik ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu, a koja odredba da nije sama po sebi nepoštena niti je kao takova valjani temelj za isticanje tužbenog zahtjeva predmetnog sadržaja, već da se radi o valjanoj, zakonom dopuštenoj i odredivoj činidbi koja da predstavlja pravu volju ugovornih stranaka koja da je sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu postala potpuno određena i da ne može nikako biti ništetna. Uz već istaknute prigovore zastare, prigovor promašene aktivne legitimacije u vidu činjenice je li tužitelj potrošač ističe da se i opreza radi prigovor radi prebijanja, a sve kako da nema osnova za isplatu i koji da se odnosi na sve negativne razlike kada da je kamatna stopa bila niže od one koju tužitelj ovom tužbom fiksira i razlike iznosa tečaja kada da je isti bio niži od onog kojeg tužitelj fiksira, te u odnosu na već priznatu preplatu temeljem provedene konverzije sukladno Dodatku čl.5. Tuženik dalje navodi kako upravo tužitelj pogrešno tumači zakonske odredbe, a naročito odredbe u odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, te svrhu i smisao konverzije, same valutne klauzule kao zaštitnog mehanizma, smisao pravne norme, prisilnih propisa slijedom čega da se predlaže tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan odbiti. Zakonodavac da je intervenirao u slobodu ugovaranja i uređenja ugovornih odnosa uvođenjem zaštitnih mehanizama kako bi se spriječile posljedice stvarne nejednakosti i kako bi se osiguralo načelo jednakosti i ravnopravnosti sudionika ugovornog odnosa kao i načelo pravednosti. Nadalje da se napominje kako korisnici kredita u CHF, koji su svoje obveze konvertirali sukladno ZPK u obveze s naslova ugovora o kreditu u EUR, nemaju pravni interes za vođenje postupka usmjerenog na povrat učinjenih plaćanja s naslova eventualno ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF, a što da proizlazi argumentum a contrario iz iznesenog stajališta VSRH (takvo da je i pravno mišljenje prof.dr.sc . GB i doc.dr.sc.MB od 17.10.2019.g. koje da se dostavlja). ZPK da je jasno odredio sadržaj Dodatka ugovora koji je ponuđen potrošačima sa mogućnošću da isti prihvate ili ne, čime da je nepobitno da je sadržaj konkretnog Dodatka ugovora o kreditu preuzet iz pozitivnih propisa. Direktiva 93/13 EEZ Vijeća od 05.04.1993.g. da jasno propisuje iznimke od primjene Općih pretpostavki za ništetnost (nepoštenost) i to na način da se ne može raditi o nepoštenim ugovornim odredbama ako je njihov sadržaj preuzet iz pozitivnih propisa, a što da se konkretno dogodilo prilikom sklapanja Dodatka ugovoru, odnosno prihvatom konverzije od strane tužitelja. Za istaći da je da je tužitelj kao korisnik kredita prihvatio izračun konverzije i Izvod otvorenih stavaka – dakle Dodatkom ugovora rješava da se i priznaje točno stanje dugovanja i potraživanja sukladno Izvodu otvorenih stavaka koji da Korisnik ovdje tužitelj jasno priznaje i prihvaća na temelju transparentnih i jasno prikazanih obračuna odnosno načina formiranja kamatnih stopa (na internetskim stranicama Banke bio da je dostupan kalkulator za provjeru izračuna konverzije predmetnog kredita). Suprotni navodi tužitelja da konverzijom nije uspostavljena ravnoteža paušalni da su i neutemeljeni. Kako da je tužitelj mogao birati konverziju na način da istu prihvati ili ne – time da je isti nesporno priznao stanje duga na dan Sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu i svako drugačije traženje da je neosnovano. Dodatkom ugovora o kreditu u čl.2 stranke da su suglasno utvrdile da je Korisnik kredita prihvatio Izračun konverzije kredita kao i Izvod otvorenih stavaka. Obzirom da su stranke sporazumno Dodatkom ugovoru o kreditu razriješile svoj odnos i to na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije (koji da na transparentan način prikazuje metodologiju obračuna), to da je sukladno Glavi VII. Zakona o obveznim odnosima došlo do prestanka obveze po osnovnom ugovoru i to sukladno članku 160. ZOO-a jer da je obveza prestala suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu. U konkretnom slučaju tužitelj da zanemaruje da je donošenjem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje u tekstu ZIDZPK) došlo do uspostavljanja ravnoteže interesa između ugovornih strana te da je zakonskom intervencijom zakonodavac potpuno otklonio potrebu da se osobama koje su bile ovlaštene tužiti tuženika s osnove odredaba članka 138.a. ZZP-a pruži sudska zaštita i u pogledu njihove restitucije. Sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju da je tuženi bio dužan ponuditi sklapanje i sklopiti Dodatak ugovora o kreditu sukladno odredbama navedenog zakona, dok da je tužitelj imao izbor prihvatiti ili ne ponudu za sklapanje Dodatka ugovora koja se odnosila na konverziju, a kojom prilikom da mu je u skladu sa zakonskom obvezom tuženi na jasan transparentan način dostavio potpuni obračun na očitovanje. Dodatkom ugovora o kreditu i to člankom 2. istog određeno da je da se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju sa svim njegovim izmjenama i dopunama na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita sa stanjem na dan 30.09.2015. godine, te da je korisnik kredita prihvatio Izvod otvorenih stavaka po kreditu koji je predmet konverzije na dan 30.09.2015. godine. Način izračuna konverzije propisan da je čl.19 c st.1 t.1 do t.8 Zakona o potrošačkom kreditiranju. Intervencija zakonodavca odnosila da se i na valutu i na visinu kamatne stope i to za period od samog zaključenja ugovora, a ista da je regulirana odredbama članka 19.b i 19.c Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZIDZPK). Slijedom gore navedenog primijenjena metodologija (transparentna i jasna) koju da je tuženik koristio pri konverziji kredita ( koju da je tužitelj dobrovoljno prihvatio, nakon što je razmotrio sve parametre) koja da je određena člancima 19.b i 19.c Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju da dovodi do zaključka da kada je tužitelj prihvatio izračun konverzije i sklopio Dodatak ugovoru o kreditu više da se ne može osnovano pozivati na eventualnu ništetnost odredbi koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Prihvaćanjem i sklapanjem te konzumiranjem Dodatka ugovora o kreditu uklonjeni da su prigovori vezani uz neodredivost kamatne stope kao i prigovori vezano uz valutu u CHF (više da ne postoji osnov za potraživanja jer da su stranke ugovorile i prihvatile izvod otvorenih stavaka, odnosno stanje duga ). Za istaći da je da je kogentna zakonska norma točno odredila način obračuna i provedbe konverzije i to tako da je potrošač stavljen u položaj kao da je sklopio kredit sa valutnom klauzulom u EUR, te da je u potpunosti izjednačen položaj potrošača koji su sklapali ugovore o kreditu sa valutom u Eur-u, sa onima koji su sklapali ugovore sa valutom u CHF. Nikako da nije bilo moguće niti je zakon odredio da bi se konverzijom, krediti izračunavali u kunama, te da bi to bilo protivno Ugovoru o kreditu sa ugovorenom valutnom klauzulom. Upravo da su same stranke ugovorile ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom. Ne radi da se o kunskom kreditu, jer da isti ima sasvim drugačije uvjete i u konkretnom slučaju da ga tužitelj nije odabrao, već da je ugovorio kredit vezan za valutnu klauzulu - kreditno zaduživanje sa valutnom klauzulom. Slijedom odredbi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju tuženik da je reobračunavao kredite od samog početka njihova trajanja i priznao i uračunao sve uplate korisnika kredita. Na navedeni da je obračun tužitelj izričito pristao i prihvatio ga kao istinit i točan (imao da je jasnu zakonsku mogućnost ne prihvatiti takav obračun - tako da obveza prestaje po čl.160 ZOO-a). Tužitelj kao korisnik kredita da prihvaća izvod otvorenih stavaka što da znači da su stranke ugovorno priznale stanje potraživanja i dugovanja na navedeni datum i isti prihvatile, a tužitelj da potpuno pogrešno i neutemeljeno te suprotno dogovoru stanaka i pravoj volji koja da je Dodatkom ugovora jasno izražena, potražuje isplatu ovom tužbom. Budući da je između stranaka Dodatkom ugovora predmet ugovora o kreditu dogovoren sporazumno na drugačiji način no što je ugovoren osnovnim ugovorom i to s učincima od dana sklapanja Ugovora o kreditu, tužitelj da nema pravo potraživati isplatu temeljem osnovnog ugovora, a iz tog razloga niti presude iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da ne mogu predstavljati temelj za utuženo potraživanje. Iz Dodatka ugovora nedvojbeno da proizlazi da je tužitelju utvrđen predmetni ukupni iznos pretplate kako s osnove preračunatog tečaja, a tako i s osnove iznosa preplaćenih kamata, čime da je jasno da je tužbeni zahtjev u potpunosti neosnovan. Sve ovo jer da je konverzijom obuhvaćena ukupna masa sredstava, odnosno sve uplate po svim osnovama koje da je do tada tužitelj izvršavao, pa tako i uplate po osnovi kamata i uplate po osnovi promjene valute CHF. Slijedom do sada iznesenog jasno da je i nesporno da je tužitelj kroz konverziju kredita u cijelosti namiren, te usvajanjem postavljanog tužbenog zahtjeva potrošač, odnosno u konkretnom slučaju tužitelj, dobio da bi dvostruku zaštitu i sudsku i zakonodavnu te da bi ponovno došlo do narušavanja ravnoteže u kojem slučaju da bi sada tuženi bio u nepovoljnijem položaju, odnosno došlo da bi do dvostruke naplate i temeljem konverzije koju da je tužitelj u cijelosti priznao i prihvatio obračun koji da je prethodio sklapanju Dodatka ugovora, i temeljem ove tužbe. Upravo da su postupkom konverzije i sklapanjem Dodatka ugovoru obuhvaćene sve otplate (kamate i glavnica) učinjene do 30.09.2015. godine odnosno do sklapanja Dodatka ugovoru. Dodatak ugovoru da je sklopljen upravo u skladu sa striktnim i kogentnim odredbama zakona (ZIDZPK) te da je sklopljen u obliku javnobilježničkog akta (presumpcija istinitosti) čime da je isti i ovršna isprava sa svojom snagom kao takav dokument. Stranke da su sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu svoj odnos iznova regulirale, slijedom čega da je postavljeni tužbeni zahtjev u potpunosti neosnovan i proizvoljan te potpuno neutemeljen i protivan iskazanoj volji stranaka i dogovoru među istima. Dodatak ugovora da predstavlja novu pravnu osnovu koja da svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. Provedbom i postupanjem u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje i ranije ZIDZPK ) došlo da je, a sukladno zakonskoj intenciji, do uspostavljanja ravnoteže interesa između ugovornih strana te da je zakonskom intervencijom zakonodavac potpuno otklonio potrebu da se osobama koje su bile ovlaštene tužiti tuženika s osnove odredaba članka 138.a. ZZP-a pruži sudska zaštita i u pogledu njihove restitucije. Tužitelj da potpuno pogrešno tumači zakonske odredbe čl.138a ZZP-a i 502c ZPP-a. U odnos između stranaka intervenirao da je zakonodavac upravo u svrhu restitucije tužitelja kao potrošača, a sklapanjem i provođenjem odnosno konzumiranjem Dodatka ugovoru o kreditu u konkretnoj pravnoj stvari tužitelj da je u potpunosti restituiran. Dakle, konverzija koju da predviđa ZPK da nema za svrhu samo stvaranje nove pravne osnove (ugovora o kreditu u EUR) već i korištenje svih ranijih plaćanja učinjenih s naslova ugovora o kreditu u CHF radi otplate kredita u EUR uz eventualnu mogućnost povrata preplate korisniku, sve sukladno prisilnim pravilima ZPK, što da znači da stranke sporazumno i posredstvom zakona, sva plaćanja s naslova ugovora o kreditu u CHF vežu uz ugovor o kreditu u EUR koji da predstavlja novu i samostalnu pravnu osnovu. Nova pravna osnova svoje izvorište da ima u prisilnim propisu koji da je ocijenjen suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. Kako da se radi o potpuno novoj pravnoj osnovi koja da je zamijenila raniju neosnovano da tužitelj potražuje isplatu u predmetnoj pravnoj stvari. Navedene pravne norme i činjenice da se ne mogu zanemariti. Navedeno da je i u skladu sa temeljnim načelom obveznih odnosa-načelom slobode uređivanja obveznih odnosa iz čl.2 ZOO-a. Time da je ovako postavljen tužbeni zahtjev kojim potrošač- tužitelj pokušava ugovoreni odnos pretvoriti u kunski kredit sa fiksnom kamatnom stopom protivan kogentnoj normi, protivan da je volji stranaka i pravnom poslu koji su stranke sklopile. Svako utvrđivanje i traženje isplate suprotno odredbama zakona, suprotno volji stranaka da predstavlja stvaranje novog odnosa i prelazi odlučivanje o ovdje predmetnom kreditnom odnosu među strankama. Štoviše zakonodavac da navodi da je konverzijom uspostavljen ravnopravan odnos između potrošača i banke koji sprečava smanjenje ekonomske supstancije ili njezina neravnopravnog povećanja na teret druge ugovorne strane. Samim time što da su sva izvršena plaćanja s naslova ugovora o kreditu u CHF obuhvaćena konverzijom, kojom da dobivaju novu namjenu (upotreba za otplatu kredita u EUR) promašeno da je govoriti o osnovu za isplatu temeljem odredaba o stjecanju bez osnove (kao nastavnom pravu vezano uz utvrđenje ništetnosti) , jer da ne postoji iznos koji je stečen bez osnove, a kako da je osnova ugovor i dodatak ugovoru (stjecanja bez osnove da nema – osnova da postoji i to da je dodatak ugovoru). Primjena suprotnog stajališta predstavljala da bi povredu načela konverzije kredita, načela obveznog prava, općih načela prava kao i nastojanje da se sve potrošače dovede u jednak položaj a sve kako bi se zadovoljili zahtjevi pravičnosti. U prilog navedenom stajalište da iznosi i VSRH u svojoj odluci Rev 1172/2018-2 od 19.03.2019, str.14, kako glasi: „Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjestiti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa (npr. pravila o konverziji).“ Osnov tužiteljeve tužbe da ne postoji (stjecanje bez osnove da ne postoji) za ovako postavljenu tužbu i traženje isplate, samim time ova tužba i tužbeni zahtjev u potpunosti da su neosnovani. Prema tome, tužiteljevi zahtjevi da su neosnovani, jer da ne postoji iznos koji je bez osnove stečen, a tužitelj da ne upućuje niti dokazuje niti iznosi valjani razlog o tome što bi predstavljalo stjecanje bez osnove nakon što je sklopljen Dodatak ugovoru kojim su stranke međusobno uredile svoje odnose u odnosu na ovaj konkretni pravni posao. Tuženi da ponavlja da se pozivanje na odredbe članka 502c. Zakona o parničnom postupku, u trenutku podnošenja ove tužbe i u ovoj pravnoj stvari, odnosi na naknadu štete, a ne na isplatu temeljem stečenog bez osnove. Obzirom da se u konkretnom slučaju tužitelj poziva na utvrđenja iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa, a podnosi tužbu radi isplate, to da ne postoji pravni osnov za povezivanje utvrđenja iz navedenih odluka po kolektivnoj tužbi u predmetu P-1401/2012 Trgovačkog suda u Zagrebu i ove tužbe, jer da je kogentnom zakonskom odredbom to pozivanje striktno određeno za slučajeve posebnih parnica za naknade štete (tako da stoji u kogentnoj odredbi Zakona o parničnom postupku u vrijeme podizanja tužbe kao i u Zakonu o zaštiti potrošača). Slijedom gore navedenog i činjenice da se ovaj postupak ne odnosi na potraživanja sa osnove naknade štete to da slijedom primjene kogentne zakonske norme i to kako Zakona o zaštiti potrošača, a tako i odredaba Zakona o parničnom postupku koji da se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje, nema govora o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu na koju da se poziva tužitelj, a što da tužitelj i citira i navodi da se to proširenje odnosi na naknadu štete - a ovaj spor da nije spor radi naknade štete. Tuženi da ponavlja da se tužitelj neosnovano poziva na presude VTSRH, Pž-7129/13 od 13.6.2014 i Pž-6632/17 od 14.6.2018. godine i zbog toga što da zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe na koju se poziva tužitelj nije identičan, niti to može biti, zahtjevu ovdje tužitelja temeljem konkretnog ugovora. Osim toga, kako da je došlo do sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu radi provedbe postupka konverzije, to da su otklonjene nedoumice i pitanja koja su bila predmetom prijepora. Bitno da je za naglasiti da iz čl. 131. ZZP-a jasno proizlazi da se tužba za zaštitu kolektivnih interesa (što da je u ovom slučaju tužba tužitelja Potrošač) podnosi samo ako i dok postoji postupanje koje je protivno točno specificiranim odredbama ZZP. U skladu s navedenim, odluke sudova donesene povodom kolektivne tužbe tužitelja Potrošač odnose da se na ugovorne odnose koji su na snazi s obzirom da Trgovački sud u Zagrebu u toč. 9. izreke presude poslovni broj P-1401/2012 nalaže bankama "da prekinu s gore opisanim postupanjem...". Kako da je sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu 9011337293 od 15.01.2016. g.. radi provedbe postupka konverzije, to da ne postoji povreda koju je potrebno otkloniti. Ponovno da tuženi naglašava da je Dodatak ugovoru solemniziran odnosno radi da se o javnobilježničkom aktu koji da svojom snagom obvezuje strane kao i presuda i da predstavlja istinitu i pravu volju, odnosno nesporna činjenična utvrđenja među strankama. Javnobilježnički akti da su sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu javne isprave. Javna isprava da je isprava koju da je izdao nadležni sud ili javnopravno tijelo u granicama svoje nadležnosti i u propisanom obliku. Javne isprave da dokazuju što se njima utvrđuje ili potvrđuje. Radi da se o neoborivoj pretpostavci. Tužitelj da u potpunosti zanemaruje činjenicu da se radi o presumpciji istinitosti u odnosu na javne isprave, a tako i konkretno u ovom da se postupku ne može utvrđivati drugačije no što je javnom ispravom određeno niti na koji način. U postupku solemnizacije privatne isprave javni bilježnik da provjerava je li pravni posao koji ta isprava sadržava sklopljen u propisanoj formi te objašnjava sudionicima smisao, posljedice i sve pravne učinke te isprave, odnosno pravnog posla sadržanog u toj ispravi. Nakon što javni bilježnik potvrdi (solemnizira) privatnu ispravu ta isprava da proizvodi sve učinke koje da proizvodi javnobilježnički akt. Solemnizirana privatna isprava, jednako kao i javnobilježnički akt, izjednačena da je s presudama i drugim odlukama sudova i drugih tijela u Republici Hrvatskoj. Prema tome, kao i drugu izreku presude, a tako i ugovor odnosno dodatak istom, ne može da se utvrđivati ništetnim u parničnom postupku, jer da se ne utvrđuje da bi izreka neke presude bila ništetna novom tužbom, već da to može biti predmetom nekog drugog izvanrednog pravnog lijeka ili drugog postupka, ali izreka presude da je zakon među strankama i da nije predmetom utvrđivanja drugog parničnog postupka, a javna da je isprava izjednačena u svojoj snazi upravo sa izrekom presude. Opreza radi da se prigovara da bi tužitelj bio potrošač sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13), sukladno Uredbi br.1215/2012 i preostaloj pravnoj stečevini Europske unije, jer da se u svakom konkretnom slučaju treba uzeti u obzir ne samo sadržaj ugovora, već i prirodu i svrhu istog, ali i objektivne okolnosti koje su pratile njegovo sklapanje (presuda od **.**.2005., J, C-464/01, EU:C:2005:32, t.47) (time da je sporna aktivna legitimacija). Propisima koji uređuju zaštitu potrošača implementirana da je Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima („Direktiva 93/13“), koja da je tako i krovni propis koji da propisuje zaštitu potrošača od primjene odredaba koje se protive načelu savjesnosti i poštenja, odnosno nepoštenih odredaba u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača. Sukladno odredbi članka 1. točke 1. Direktive 93/13, svrha Direktive da je uskladiti zakone i druge propise država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača. Međutim, Direktiva 93/13 primjenjuje da se jedino prema potrošačima, a status potrošača da nema svaka fizička osoba. Tuženik da najprije ukazuje na presudu Suda EU u predmetu J C-464/01 od 20. siječnja 2005. godine u kojemu da je odlučio da „u svakom konkretnom slučaju treba uzeti u obzir ne samo sadržaj ugovora, već i prirodu i svrhu istog, ali i objektivne okolnosti koje su pratile njegovo sklapanje.“ Tako da odredba članka 2. b. Direktive 93/13 propisuje da potrošač znači svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije. Direktiva 93/13 implementirana da je u Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. godine (NN broj 79/2007, 125/2007, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 65/2013, 42/2014) koji da definira potrošača odredbom članka 3. prema kojoj da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Isto tako, uz isključivo terminološku razliku, Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine (NN broj 96/2003, 46/2003, 79/2007) da daje jednaku definiciju potrošača. Tuženik da ovim putem ukazuje na praksu Suda EU koja da potvrđuje potrebu utvrđenja statusa tužitelja kao potrošača, i to u svakom slučaju zasebno jer da je takvo utvrđivanje od ključne važnosti za ishod ovog predmeta. U predmetu G C-630/17 od 14. veljače 2019. godine, u kojemu da je fizička osoba sklopila ugovor o kreditu radi adaptacije vlastitog stambenog objekta, a radi uređenja apartmana za iznajmljivanje, Sud EU da ističe sljedeće: „U tom pogledu sud koji je uputio zahtjev može uzeti u obzir činjenicu da G navodi da je predmetni ugovor o kreditu sklopila kako bi obnovila svoju kuću, među ostalim, radi uređenja apartmana za iznajmljivanje, pri čemu se ipak ne isključuje da je dio zajma bio upotrijebljen u privatne svrhe. U takvim okolnostima iz sudske prakse na koju se podsjeća u točki 91. ove presude proizlazi da se može smatrati da je G sklopila predmetni ugovor u svojstvu potrošača samo ako je veza između tog ugovora i profesionalne djelatnosti pružanja usluga turističkog smještaja tako marginalna i zanemariva da je očito da je taj ugovor u biti bio sklopljen u privatne svrhe.” U predmetu M C-498/16 od 25. siječnja 2018. godine, Sud EU da ističe sljedeće: „Kad je riječ konkretno o osobi koja sklopi ugovor radi uporabe koja se djelomično odnosi na njezinu profesionalnu aktivnost te se stoga samo u dijelu ne odnosi na tu aktivnost, Sud je utvrdio da se ta osoba može pozivati na navedene odredbe samo ako je veza između navedenog ugovora s profesionalnom aktivnošću zainteresirane osobe toliko slaba da postane marginalna pa stoga ima samo zanemarivu ulogu u kontekstu transakcije za koju je taj ugovor sklopljen, promatrane u cjelini.“ U predmetu O C-534/15 od 14. rujna 2016. godine, Sud EU da navodi:

„Nacionalni sud pred kojim se vodi spor o ugovoru koji može ulaziti u područje primjene te direktive dužan je, vodeći računa o svim okolnostima predmetnog slučaja te o svim dokazima, provjeriti može li se dotična ugovorna stranka kvalificirati kao „potrošač” u smislu navedene direktive.“ U predmetu Costea C-110/14 od 3. rujna 2015. godine, Sud EU da je istaknuo da „nacionalni sud mora voditi računa o svim okolnostima predmetnog slučaja, a osobito o prirodi robe ili usluga koje su predmet ugovora o kojem je riječ, iz kojih se može razabrati za koju se namjenu nabavljaju ta roba i usluge.“ te da „nacionalni sud pred kojim se vodi spor o ugovoru koji može ulaziti u područje primjene te direktive dužan je, vodeći računa o svim dokazima, a osobito o odredbama tog ugovora, provjeriti može li se korisnika kredita kvalificirati kao „potrošača“ u smislu te direktive.“ Isto tako, Sud EU da je u predmetu Tarcău C-74/15 od 19. studenog 2015. godine u rješenju istaknuo: “U tom pogledu valja podsjetiti da je pojam „potrošač“ u smislu članka 2. točke (b) Direktive 93/13 objektivan (vidjeti presudu D, C-110/14, EU:C:2015:538, t. 21.). Taj pojam treba promatrati s obzirom na njegovu funkciju, odnosno ocijeniti pripada li sporni ugovorni odnos među djelovanja izvan okvira obrta, poduzeća i profesije.” Istovjetno da je odlučio Sud EU i u predmetu Faber C-497/13 od 4. lipnja 2015. godine, iako da nije bila riječ o tumačenju odredbe Direktive 93/13, stajalište Suda EU da se može primijeniti i u ovom predmetu: „nacionalni sudac koji odlučuje o sporu koji se odnosi na ugovor koji bi mogao ući u područje primjene te direktive dužan, kada raspolaže potrebnim pravnim i činjeničnim elementima ili njima može raspolagati na jednostavan zahtjev za pojašnjenje, provjeriti može li se kupac okvalificirati kao potrošač, iako se potonji nije pozvao na to svojstvo.“ Svakako da je uzimanje kredita posao koji da od obje ugovorne strane zahtjeva prosječno razumijevanje koje da svaki prosječan građanin ima, a tako da je uostalom tužitelj potvrdio prilikom solemnizacije kako Ugovora i sklapanja Dodatka istom. Opreza radi da se ističe prigovor radi prebijanja, a napominje da se da osnova za isplatu nema. U odnosu na prigovor zastare ističe se da Zakon o obveznim odnosima jasno određuje pojam zastare i regulira prekid iste. Tako da je člankom 241. određeno : "Zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine." Za radnje vjerovnika koje dovode do prekida zastare traže da se određene formalnosti: podnošenje tužbe ili druge radnje kao što je prijedlog za ovrhu, prijedlog za osiguranje i sl., tužbu da mora podnijeti vjerovnik, a ne osoba koja nije sudionik konkretnog obveznog odnosa (podnositelj kolektivne tužbe da nije sudionik konkretnog obveznog odnosa), tužba da mora biti podnesena sudu ili drugom nadležnom tijelu, tužba da mora biti podnesena protiv dužnika i zahtjev da mora biti usmjeren na ostvarivanje, utvrđivanje ili osiguranje konkretne tražbine (npr. tuženi da je dužan platiti tužitelju 10.000,00 kn ili se utvrđuje da postoji tražbina tužitelja prema tuženiku u svoti od 10.000,00 kn ili se radi osiguranja tražbine predlagatelja osiguranja prema protivniku osiguranja zasniva založno pravo na nekretnini protivnika osiguranja radi naplate 10.000,00 kn) (o navedenom da se dostavlja: C, E Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, Pravo i porezi, br.9/18; str.14-26 i GB, GB i MB, MB Ključna aktualna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analiza stajališta sudske prakse, Pravo i porezi, br.3/19; str.9-17). Tužitelj da nije pokrenuo niti jednu radnju. Zastara da se ne može prekinuti podnošenjem tužbe od strane treće osobe (koja da nije sudionik konkretnom obveznog odnosa). Iz odredbe članka 502a do 502h Zakona o parničnom postupku (dalje u tekstu ZPP) da se ne može izvesti zaključak da je podnositelj kolektivne tužbe (udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i pravo građana) zastupnik po zakonu ili opunomoćenik tužitelja. Za konkretnu isplatu i ovo konkretno traženje da nije podnesena tužba radi utvrđivanja ove tražbine, radi osiguranja ove tražbine i ove isplate, niti radi ostvarivanja ove tražbine i ove isplate. Zastara da se prosuđuje za svako pojedinačno potraživanje i ova tražbina radi isplate da nije bila predmetom niti jednog postupka. Predmetna tužba da je tužba radi utvrđenja i isplate, te da ova konkretna isplata nije bila predmetom postupka kolektivne zaštite potrošača niti je tužitelj bio stranka u tom sporu, a da bi se za konkretnu isplatu moglo govoriti o prekidu zastare zbog podnošenja tužbe radi utvrđenja (nikakovo utvrđenje isplate da nije bilo predmetom kolektivne tužbe niti osiguranje isplate niti ostvarenje isplate), a navedeno da je jasno vidljivo iz samih izreka presuda na koje da se tužitelj u tužbi i poziva. Konkretno da se radi o potraživanjima za koje da je prošao zastarni rok od 5 godina za osnov potraživanja koji da je naveden, ali naravno za svaki od utuženih iznosa sukladno dospijeću svakog pojedinog iznosa. Povezano sa ovim ističe da se da se samo u postupcima naknade štete potrošači mogu pozivati na proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti presuda po tužbama radi zaštite kolektivnih interesa, a što da nije ovdje slučaj, pa niti pozivajući se na odredbe 502 c ZPP-a koje da Vrhovni sud Republike Hrvatske navodi u Rev-2245/17, za konkretni slučaj da se ne mogu uzeti u obzir (ovo da nije naknada štete, subjektivne granice pravomoćnosti da se ne odnose i na zastaru već utvrđenja iz tih presuda) (ako je naknada štete rok zastare da je 3 godine te da se radi o zastarjelom potraživanju). Shvaćanje koje da proizlazi iz presude Vrhovnog suda da bi bilo riječi o relativno kratkom zastarnom roku da ne mijenja činjenicu da je riječ o roku koji je određen zakonom i to njegovim kogentnim pravilom. Vrhovni sud da je ovom gore navedenom odlukom odstupio od svoje dosadašnje prakse o zastari restitucijskih zahtjeva na temelju ništetnih pravnih poslova, ali da za to nije dao utemeljeno i valjano te na zakonu osnovano obrazloženje. Također sud u navedenoj odluci da ne daje obrazloženje o tome zašto odstupa od dosadašnje prakse niti se na istu osvrće prilikom odlučivanja. Za istaći da je da sud u svakoj pravnoj stvari primjenjuje važeći zakon i sud da je taj koji poznaje pravo i sud da jasno razlučuje da pravilnom primjenom odredbe čl.241 Zakona o obveznim odnosima nije došlo do prekida zastare za ovu konkretnu pravnu stvar isplate. Sudska praksa da je jasnog stajališta da zastarni rok za ono što je dano temeljem ništetnog pravnog posla počinje teći prvog dana nakon sklapanja takovog pravnog posla (tako da i sudska praksa u N, V Zakon o obveznim odnosima, opsežna sudska praksa, napomene i komentari 6 izdanje, Zagreb 2016 str.431 t,8, str.433 t.9 komentar uz čl.215 i str 437, te također Z, str.886, a i Žs u Bjelovaru, Gž-828/04-2 od 02.12.2004, ing.PSP 2005/1-8, VSRH, Rev 42/92 od 25.6.1992, Izbor 94/39). Isto tako i praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske u svojim dosadašnjim odlukama da zauzima jednaki stav pa tako i u odlukama: Rev-x 511/12-2 od 28.4.2015 ("...s obzirom na primjenu instituta stjecanja bez osnove, zastarni rok počinje teći od dana kada su stranke, u izvršenju takovog ugovora, izvršile dužnu činidbu, odnosno ako se radi o novčanoj činidbi primjerice : o ništavnom ugovoru o novčanom zajmu u devizama, od dana kada je došlo do predaje novčane svote onoj stranci koja je dužna vratiti primljene devize.") i Rev-x 183/11-2 od 16.10.2013. ("...kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavnog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe članka 371.ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu čl.361 st.1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći."). U našem zakonodavstvu da ne postoji zakonska odredba koja izričito uređuje pitanja prekida zastare zbog podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa, te kako da navedeno nije sporno to da se mogu primijeniti samo važeća opća zakonska rješenja, bez obzira na to što bi i tako smatrao da postojeće uređenje nije odgovarajuće, ali jednako tako da ne bi smjelo biti niti sporno da je stvaranje novih propisa isključivo u nadležnosti zakonodavca, a sud prilikom odlučivanja da primjenjuje važeće zakone. Zakon da jasno navodi da bi upravo vjerovnik (nitko drugi) morao protiv dužnika poduzeti radnju pred sudom ili drugim tijelom koja se odnosi na isplatu i predmet (konkretnu tražbinu) kojom bi upravo tu isplatu i pravo na istu utvrđivao, osiguravao ili ostvarivao. To da u predmetom slučaju nije nastalo niti se dogodio slučaj prekida zastare u ovom konkretnom slučaju za ovaj konkretni predmet isplate. Primjena rješenja koja da ne proizlaze iz zakona da stvaraju sveopću pravnu nesigurnost. Vrijedi da opća presumpcija da upravo sudac poznaje pravo i sudi prema postojećem zakonu i regulativi primjenom postojećih zakona i pravnih pravila. Jasno da je da suci prilikom primjene zakona isti tumače i to ne samo gramatički već i teleološki pri čemu da moraju voditi računa o kontekstu i svim pravnim propisima i pravnom sustavu u cjelini, no to da ne znači stvaranje novih pravnih propisa jer da je to isključiva djelatnost legislative, a ne sudstva. Da je hrvatski zakonodavac želio da se početak zastarnog roka ili prekid zastare u slučaju podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa uredi drugačije, nego li je prema općim pravilima, takvo da bi što izričito uredio (jer u nekim drugim slučajevima da je to i učinio), ali konkretno da to nije učinio te da se primjenjuje ono što je u zakonu jasno napisano. Sam cilj postojanja i ostvarivanja kolektivne zaštite da je prvenstveno preventivne prirode i upravo da je to razvidno iz zakonskih formulacija kojima da se regulira tema postavljanja tužbi radi zaštite kolektivnih interesa. Da je postojala druga namjera zakonodavca to da bi tako bilo i jasno napisano u odredbama zakona koje reguliraju tu tematiku, ali ni odredbe Zakona o zaštiti potrošača niti odredbe Zakona o parničnom postupku da ne uređuju pitanje prekida zastare, a što da znači da se primjenjuje opće pravilo o prekidu zastare iz Zakona o obveznim odnosima. U kolektivnoj zaštiti da nema riječi o zastari ili o prekidu zastare u odnosu na pojedinačne postupke. Vrhovni sud Republike Hrvatske inače da je stajališta da je zastarni rok kod restitucijskih zahtjeva 5 godina (koji da se računa od dana sklapanja ugovora). Ukoliko bi se, a bez uporišta u pravnoj odredbi, u ovom slučaju i općenito u slučajevima restitucijskih zahtjeva u sporovima ove vrste zauzeo stav o zastari drugačije no do sada, odnosno drugačije nego prema drugim sudionicima u pravnim postupcima, da se može govoriti o diskriminaciji u primjeni prava u odnosu na restitucije i to u osnovu na konkretno tužitelja kao kreditnu instituciju. Pitanje zastare da se može urediti samo zakonom. Za istaći da je da je tužitelj mogao i prije nastupanja zastare utužiti ovo potraživanje ako je smatrao da se radi o osnovanom zahtjevu, za to da nije imao nikakovih smetnji. Naime, odredba temeljem koje bi bilo nametnuto prvo dovršavanje neke kolektivne zaštite da bi uslijedila individualna da ne postoji, te da je tužitelj svoje individualno pravo mogao ostvarivati prije istjecanja zastarnih rokova pred sudom. Vezano uz primjenu europskog prava ili pravnih pravila ističe se da se isto primjenjuje na odnose nastale nakon ulaska RH u Europsku uniju, no i tumačeći naše pravo u duhu europskog za odnose nastale prije ulaska u EU, ističe se da europsko pravo ne propisuje posebna pravila o zastari i njezinu prekidu u slučaju kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača, već da to prepušta državama članicama da urede nacionalnim pravom. Našim pravom da je to uređeno i to jasno odredbama Zakona o obveznim odnosima kako da je to i ranije citirano. Posebnih odredbi u vezi sa kolektivnom zaštitom potrošača da nema. Zaključno da se u ovom dijelu ističe da se zakon treba primjenjivati kako piše i tumačiti upravo tako, a svakako da se prema svim adresatima treba primjenjivati jednako, pa tako da ne može za neke vrijediti prekid zastare u slučaju restitucije dok da za druge ne vrijedi, jer time da se jasno stvara diskriminacija, a svakako da se ne može primjenjivati nešto što da u zakonu ne stoji. Pri odlučivanju da mora biti jasno da je zakonodavac taj koji donosi zakon i nitko drugi, te da suprotno dovodi do nesigurnosti, nejednakosti i u konačnici do diskriminacije i neustavnosti u postupanjima i novog narušavanja prava svih kome su zakoni namijenjeni. Za napomenuti da je da ukoliko bi se sud vezao utvrđenjima iz kolektivne tužbe za zaštitu potrošača tada da bi ovaj predmet smatrao predmetom naknade štete u kojem slučaju da je zastara 3 godine od saznanja za štetu i posljedicu za koju da je rok prošao, a kako da se konkretno traži isplata sa povremeno naznačenim dospijećima gdje da su rokovi 3 godine od dospijeća, što da je također prošlo. Svakako da je uvažavajući sve ranije izneseno i navode do sada iznijete u ovom postupku konkretno riječ o zastarjelim potraživanjima i zastarjelim pravima. Obzirom na dugogodišnju sudsku praksu u odnosu na institut zastare a vezano uz utvrđenje ništetnosti za istaknuti da je da je gledište Europskog suda za ljudska prava vezano za presedane kao čimbenike pravne sigurnosti kako da je navedeno u predmetu Jureša protiv Hrvatske (Presuda od 22.05.2018.g.,zahtjev br.24079/11) u kojem da Sud ističe kako je u ranijim predmetima kao što su Brezovec protiv Hrvatske br.13488/17 i Saghinadze i drugi protiv Gruzije (br.18765/5) utvrdio da su „rješenja u kojima nije navedeno razumno obrazloženje odstupanja od postojeće sudske prakse nepredvidljiva i ukazuju na proizvoljnost te su samim time i nezakonita.“ Sud da je osobito bitno gledište zauzeo u ranijoj odluci K protiv Ujedinjenog Kraljevstva (br.6261/08 ) u kojoj da je istaknuo kako je moguće da sudovi u svojim odlukama odstupe od svoje dobro utvrđene prakse ali „pod uvjetom da pruže dobre i uvjerljive razloge za to .“ U presudi Jureša protiv Hrvatske Sud da dalje ističe kako „pri odstupanju od utvrđene sudske prakse radi poštivanja načela pravne sigurnosti u skladu s vladavinom prava…sudovi moraju jasno obrazložiti svoje odluke u mjeri u kojoj će omogućiti budućim tužiteljima da razumno predvide kako bi nove pravne promjene mogle utjecati na njihov predmet.“ O nedosljednosti sudske prakse Sud da je govorio u predmetu Brezovec protiv Hrvatske (zahtjev br.13488/07, presuda od 29.03.11.g.). Istaknuto da je kako države ugovornice Konvencije imaju obvezu organizirati svoje pravne sustave na način da se izbjegne donošenje proturječnih presuda, te da „proturječne odluke u sličnim predmetima koje je donio isti sud koji uz to predstavlja zadnju instancu u dotičnoj pravnoj stvari mogu u odsutnosti mehanizma koji osigurava dosljednost, dovesti do povrede načela pravne sigurnosti.“ To pravilo da vrijedi i za države kao što je Republika Hrvatska u kojoj da postoji obveza poštovanja pravnih presedana, ali iz navedene prakse Suda očito da je kako proturječne odluke istog suda u sličnim pravnim stvarima stvaraju povredu načela pravne sigurnosti. Time da je jasno da je u ovoj pravnoj stvari došlo do povrede pravne sigurnosti i to čl.6 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koji da uređuje prava osoba u postupku pred sudovima u građanskim i kaznenim predmetima, te do povrede ustavnih prava. Prigovara da se načinu utvrđivanja visine potraživanja kako je to predložio tužitelj kao neonosvanom i neutemeljenom. Prigovara se izvođenju dokaza predloženog po tužitelju- financijsko-knjigovodstvenom vještačenju na način kako je to predložio tužitelj, jer da je sklapanjem dodatka ugovora o kreditu prestala obveza po osnovnom kreditu sporazumom stranaka u skladu sa čl.160 ZOO-a , došlo da je do potpune restitucije i obuhvaćene da su sve otplate učinjene do 30.9.2015 godine i na taj da je dan prihvaćen transparentan obračun koji da je izračunat sukladno kogentnim zakonskim odredbama (čl.19 Zakona o potrošačkom kreditiranju- zakonom određena metodologija). Tuženi smatra kako financijsko vještačenje u predmetnom postupku nije potrebno, a sve kako da je tužitelj restituiran, te da je isto usmjereno samo na odugovlačenje predmetnog postupka. Ne radi da se o kunskom kreditu, jer da isti ima sasvim drugačije uvjete i u konkretnom slučaju tužitelj da ga nije odabrao, već da je ugovorio kredit vezan za valutnu klauzulu - kreditno zaduživanje sa valutnom klauzulom. Tumačenje zakonskih odredaba onako kako one ne glase, u potpunosti da je neosnovano, te suprotno samom smislu i svrsi pravne norme. Ovakovim pogrešnim stavovima tužitelja gubi da se u potpunosti i cilj i svrha kogentnih zakonskih odredbi. Tuženik dalje navodi da je zakonodavac intervenirao u slobodu ugovaranja i uređenja ugovornih odnosa uvođenjem zaštitnih mehanizama kako bi se spriječile posljedice stvarne nejednakosti i kako bi se osiguralo načelo jednakosti i ravnopravnosti sudionika ugovornog odnosa kao i načelo pravednosti. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske da je u oglednom postupku vođenom pod brojem Gos-1/2019-36 Rješenjem od 04.03.2020 godine odgovorio na postavljeno pitanje da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Ističe se kako je navedenom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019 zauzeto pravno shvaćanje o podnesenom pitanju. Prema tome Sporazum o konverziji odnosno konkretno odredbe Dodatka Ugovoru o kreditu valjan da je i ima pravne učinke među strankama ovog postupka. Iz obrazloženja naprijed navedene odluke i to u uvodnom dijelu obrazloženja, jasno da je ponovljen cilj donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji da je bio jednokratna mjera vidu konverzije, a u cilju uspostavljanja ravnoteže i otklanjanja bilo kakove nepoštene prakse. Navedenim da je zakonom jasno određen način provedbe konverzije i propisan da je izračun konverzije u članku 19 b, a način izračuna u članku 19 c, te da je određena i obveza objave kalkulatora sukladno članku 19 c. S izračunom konverzije kreditna da je institucija bila dužna dostaviti i pregled stanja svih pojedinačnih vrsta tražbina, odnosno izvod otvorenih stavaka svakog pojedinačnog klijenata na dan 30.09.2015.

Nastavno da se ističe da je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske u svojem Rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4.4.2017 godine te da je u svojoj odluci istakao kako navedeni zakon ima legitimni cilj koji da se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprečavanja nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprečavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedene mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer da su propisane mjere bile prikladne i nužne te da nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju da je poseban zakon (lex specialis) u odnosu na Zakon o obveznim odnosima. Radi da se o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca. Prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske da ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji. Slijedom navedenog navodi tužitelja u historijatu tužbe ukazuju da se u potpunosti neosnovanim. Naprijed navedeno pravno shvaćanje ima da se primijeniti u predmetnoj pravnoj stvari. Zakon o potrošačkom kreditiranju da je jasno odredio sadržaj Dodatka ugovora koji da je ponuđen potrošačima sa mogućnošću da isti prihvate ili ne, čime da je nepobitno da je sadržaj konkretnog Dodatka ugovora o kreditu preuzet iz pozitivnih propisa. Direktiva 93/13 EEZ Vijeća od 05.04.1993.g. da jasno propisuje iznimke od primjene Općih pretpostavki za ništetnost (nepoštenost) i to na način da se ne može raditi o nepoštenim ugovornim odredbama ako je njihov sadržaj preuzet iz pozitivnih propisa, a što da se konkretno dogodilo prilikom sklapanja Dodatka ugovoru, odnosno prihvatom konverzije od strane tužitelja. Za istaći da je da je tužitelj kao korisnik kredita prihvatio izračun konverzije i Izvod otvorenih stavaka – dakle Dodatkom ugovora rješava da se i priznaje točno stanje dugovanja i potraživanja sukladno Izvodu otvorenih stavaka koji da Korisnik ovdje tužitelj jasno priznaje i prihvaća na temelju transparentnih i jasno prikazanih obračuna odnosno načina formiranja kamatnih stopa (na internetskim stranicama Banke bio da je dostupan kalkulator za provjeru izračuna konverzije predmetnog kredita). Međutim, kako da je u konkretnom slučaju došlo do konverzije kredita naprijed navedeno traženje tužitelja ukazuje da se kao neosnovano.

Tužitelj da je mogao birati konverziju na način da istu prihvati ili ne – time da je isti nesporno priznao stanje duga na dan Sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu i svako drugačije traženje da je neosnovano. Obzirom da su stranke sporazumno Dodatkom ugovoru o kreditu razriješile svoj odnos i to na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije (koji da na transparentan način prikazuje metodologiju obračuna), to da je sukladno Glavi VII. Zakona o obveznim odnosima došlo do prestanka obveze po osnovnom ugovoru i to sukladno članku 160. ZOO-a jer da je obveza prestala suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu. U konkretnom slučaju tužitelj da zanemaruje da je donošenjem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje u tekstu ZIDZPK) došlo do uspostavljanja ravnoteže interesa između ugovornih strana te da je zakonskom intervencijom zakonodavac potpuno otklonio potrebu da se osobama koje su bile ovlaštene tužiti tuženika s osnove odredaba članka 138.a. ZZP-a pruži sudska zaštita i u pogledu njihove restitucije. Prihvatom konverzije tužitelj da je stavljen u poziciju kao da nikada nije bio korisnik kredita u CHF, već korisnik kredita u Eur. Dodatkom ugovora ( čl.2 ) jasno da je i navedeno da strane suglasno utvrđuju da je Korisnik kredita prihvatio Izračun konverzije i prihvatio Izvod otvorenih stavaka. Iz Dodatka ugovora nedvojbeno da proizlazi da je tužitelju utvrđen predmetni ukupni iznos preplate kako s osnove preračunatog tečaja, a tako i s osnove iznosa preplaćenih kamata, čime da je jasno da je tužbeni zahtjev u potpunosti neosnovan. Dodatak ugovora da predstavlja novu pravnu osnovu koja da svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. Slijedom toga navodi tužitelja da je dio imovine tužiteljice prešao u imovinu tuženika na temelju pravne osnove koja je proglašena ništetnim, dakle bez pravne osnove, da nisu točni niti utemeljeni. U konkretnom slučaju da nema stjecanja bez osnove, što da ukazuje na neosnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva. Provedbom i postupanjem u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje i ranije ZIDZPK ) došlo da je, a sukladno zakonskoj intenciji, do uspostavljanja ravnoteže interesa između ugovornih strana te da je zakonskom intervencijom zakonodavac potpuno otklonio potrebu da se osobama koje su bile ovlaštene tužiti tuženika s osnove odredaba članka 138.a. ZZP-a pruži sudska zaštita i u pogledu njihove restitucije. Tužitelj da potpuno pogrešno tumači zakonske odredbe čl.138a ZZP-a i 502c ZPP-a. Kako da se radi o potpuno novoj pravnoj osnovi koja da je zamijenila raniju neosnovano da tužitelj potražuje isplatu u predmetnoj pravnoj stvari. Navedene pravne norme i činjenice da se ne mogu zanemariti. Navedeno da je i u skladu s temeljnim načelom obveznih odnosa-načelom slobode uređivanja obveznih odnosa iz čl.2 ZOO-a. Time da je ovako postavljen tužbeni zahtjev kojim tužitelj pokušava ugovoreni odnos pretvoriti u kunski kredit sa fiksnom kamatnom stopom protivan kogentnoj normi, protivan da je volji stranaka i pravnom poslu koji su stranke sklopile. Svako utvrđivanje i traženje isplate suprotno odredbama zakona, suprotno volji stranaka da predstavlja stvaranje novog odnosa i prelazi odlučivanje o ovdje predmetnom kreditnom odnosu među strankama. Štoviše zakonodavac da navodi da je konverzijom uspostavljen ravnopravan odnos između potrošača i banke koji da sprečava smanjenje ekonomske supstancije ili njezina neravnopravnog povećanja na teret druge ugovorne strane. Samim time što da su sva izvršena plaćanja s naslova ugovora o kreditu u CHF obuhvaćena konverzijom, kojom da dobivaju novu namjenu (upotreba za otplatu kredita u EUR) promašeno da je govoriti o osnovu za isplatu temeljem odredaba o stjecanju bez osnove (kao nastavnom pravu vezano uz utvrđenje ništetnosti) , jer da ne postoji iznos koji je stečen bez osnove, a kako da je osnova ugovor i dodatak ugovoru (stjecanja bez osnove da nema – osnova da postoji i to da je dodatak ugovoru). Primjena suprotnog stajališta predstavljala da bi povredu načela konverzije kredita, načela obveznog prava, općih načela prava kao i nastojanje da se sve potrošače dovede u jednak položaj a sve kako bi se zadovoljili zahtjevi pravičnosti. Da tužitelj ne razumije sam institut konverzije da proizlazi i iz njegovih navoda gdje da navodi da su ugovorne strane regulirale i uredile svoj ugovorni odnos za period nakon konverzije. Kako da je sam zakon točno odredio način obračuna i provedbe konverzije te da je tuženik reobračunavao kredite od samog početka njihova trajanja, uračunao sve uplate, nakon čega da je tužitelj na obračun koji da je sačinjen u skladu sa zakonom prihvatio, nikako da se ne može govoriti o reguliranju odnosa nakon konverzije, kako da to tužitelj proizvoljno i potpuno pogrešno navodi. U prilog navedenom stajalištu da iznosi i VSRH u svojoj odluci Rev 1172/2018-2 od 19.03.2019, str.14, koja da glasi: „Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjestiti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa (npr. pravila o konverziji).“ Osnov tužiteljeve tužbe da ne postoji (stjecanje bez osnove da ne postoji) za ovako postavljenu tužbu i traženje isplate, samim time ova tužba i tužbeni zahtjev u potpunosti da su neosnovani. Prema tome, tužiteljevi zahtjevi da su neosnovani, jer da ne postoji iznos koji je bez osnove stečen, a tužitelj da ne upućuje niti dokazuje niti iznosi valjani razlog o tome što bi predstavljalo stjecanje bez osnove nakon što je sklopljen Dodatak ugovoru kojim da su stranke međusobno uredile svoje odnose u odnosu na ovaj konkretni pravni posao. Nadalje se ističe kako je temeljna razlika u okolnostima u kojima je donesena Presuda Europskog suda koju tužitelj navodi u tužbi i u učincima Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i to u tome da je navedena presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok da su prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju korisnici kredita mogli odbiti konverziju koju da su im prethodno banke morale ponuditi. U konkretnom slučaju da se ne može zanemariti činjenica da je tužitelj konverziju prihvatio. Po navedenoj konverziji tužitelj da je prihvatio i iznos preplate utvrđene člankom pet Dodatka ugovoru o kreditu. Ugovorne strane da su suglasno utvrdile ukupni iznos preplate temeljem kojih činjenica da jasno i nedvojbeno proizlazi kako je tužitelj u predmetnoj pravnoj stvari u cijelosti namiren. Slijedom gore navedenog, još jednom da se naglašava da je upravo u sprečavanju i otklanjanju nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize donesen poseban propis i to Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kao lex specialis. Uspostava nove pravne osnove u konkretnom slučaju da nije nastala neposredno na temelju zakona već na temelju novonastalih ugovornih odnosa – Dodatka ugovoru i da nema mjesta primjeni općih pravila obveznog prava o novaciji ugovora i sl., jer da se primjenjuje lex specialis. Ovo da je detaljno obrazloženo u odluci VSRH Gos-1/2019 gdje da se navodi da je prisilnim propisom sukladno čl19e ZID ZPK određeno da ako potrošač ne prihvati konverziju, odnosno ne sklopi sporazum, otplata kredita da se nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima, a sukladno odredbama ZID ZPK, a osim toga taj da sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – Aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja da svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim sa Ustavom RH (ZID ZPK). Isto tako da je iz obrazloženja navedene odluke Vrhovnog suda RH jasno vidljivo da se ne može govoriti o nepostojećem ugovoru npr. zbog tzv. nesporazuma na strani potrošača jer da bi zbog nesporazuma moglo doći do nesvjesnog nesklada u očitovanju volje obje strane, mora da biti riječ o tome da su stranke pregovarale, a da se jednostavno nisu razumjele, a što da ovdje nije slučaj. Tako da su prigovori te vrste neosnovani. U odnosu na prigovore kojima se osporava pravna relevantnost sporazuma o konverziji zbog toga što je naknadno prema tvrdnjama potrošača otpala odlučujuća pobuda konvertiranja kredita da treba istaći da je pobuda načelno irelevantna za valjanost ugovora sukladno čl.273 st.1 Zakona o obveznim odnosima, a osim toga u konkretnom slučaju radi da se o novom i posebnom zakonskom uređenju, odnosno o prisilnom posebnom zakonu (lex specialis) pa da se i zbog toga ne mogu primijeniti pravila općeg obveznog prava o nevaljanosti ugovora zbog nedopuštenosti pobude, bez obzira na to što da je tek naknadno utvrđena. Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji (Dodatka) na strani potrošača da nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule niti u subjektivnom niti u objektivnom smislu - cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji da su izvorno sklopili ugovore vezane uz Eur. Tužitelj da sasvim pogrešno tumači važeće zakonske odredbe i norme, kao i samu svrhu i postupak konverzije, što da je vidljivo iz samih navoda u historijatu tužbe. Kao i do sada, tuženi da ostaje kod dosadašnjih navoda te ističe praksu Suda EU koja da potvrđuje potrebu utvrđenja statusa tužitelja kao potrošača, i to u svakom slučaju zasebno jer da je takvo utvrđivanje od ključne važnosti za ishod ovog predmeta. Svakako da je uzimanje kredita posao koji da od obje ugovorne strane zahtjeva prosječno razumijevanje koje da svaki prosječan građanin ima, a tako da je uostalom tužitelj potvrdio prilikom solemnizacije kako Ugovora i sklapanja Dodatka istom. Opreza radi ističe da se prigovor radi prebijanja, a napominje da se da osnova za isplatu nema. Svakako da je uvažavajući sve ranije izneseno i navode do sada iznijete u ovom postupku konkretno riječ o zastarjelim potraživanjima i zastarjelim pravima, te da se ostaje kod prigovora zastare koji je ranije istaknut. Prigovara da se načinu utvrđivanja visine potraživanja kako da je to predložio tužitelj. Zadatak vještaku kako da to predlaže tužitelj da nema osnova u dokumentaciji koja da prileži spisu, niti da proizlazi iz zakonske regulative i pravnih normi, te da je kao takav u potpunosti proizvoljan i neosnovan. Obzirom da bi se vještačenjem u predmetnom postupku utvrđivala eventualna visina potraživanja, prvotno da treba riješiti osnov potraživanja, koji da u predmetnoj pravnoj stvari ne postoji. Prigovara da se izvođenju dokaza predloženog po tužitelju financijsko-knjigovodstvenom vještačenju na način kako je to predložio tužitelj, jer da je sklapanjem dodatka ugovora o kreditu prestala obveza po osnovnom kreditu sporazumom stranaka u skladu sa čl.160 ZOO-a , došlo da je do potpune restitucije i obuhvaćene da su sve otplate učinjene do 30.9.2015 godine i na taj da je dan prihvaćen transparentan obračun koji da je izračunat sukladno kogentnim zakonskim odredbama (čl.19 Zakona o potrošačkom kreditiranju- zakonom određena metodologija). Tuženi smatra da je potrebno točno odrediti zadatak vještaka obzirom na vrstu kredita koji su stranke ugovorile, obzirom na trajanje kreditnog odnosa i otplate, a imajući u vidu da je među strankama ugovoren kredit sa promjenjivom kamatnom stopom, provedena konverzija sukladno zakonu, te da je potrebno jasno odrediti kriterije određivanja kamatne stope i obračuna (koja bi to stopa kao dopuštena trebala biti promjenjiva u konkretnom slučaju), a da se pri tome ne mijenja vrsta kreditnog odnosa u kojem da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te da se u tom smjeru vještaku treba naložiti da se jasno odrede kriteriji određivanja kamatne stope odnosno obračuna i da se pri tome ne mijenja niti vrsta niti vrijeme trajanja kredita. Da su navodi tužitelja neosnovani da ukazuje i činjenica da se ne radi o kunskom kreditu, jer da isti ima sasvim drugačije uvjete i u konkretnom slučaju da ga tužitelj nije odabrao, već da je ugovorio kredit vezan za valutnu klauzulu - kreditno zaduživanje sa valutnom klauzulom, sa promjenjivom kamatnom stopom koji da je dana 16.12.2015 konvertirao. Tumačenje zakonskih odredaba onako kako one ne glase, u potpunosti da je neosnovano, te suprotno samom smislu i svrsi pravne norme. Tuženik dalje navodi da tužitelj u potpunosti pogrešno tumači zakonsku regulativu, samu intenciju zakonodavca, te pravne institute i postulate. Tužitelj da je sklopio Dodatak ugovoru na temelju svoje odluke i slobodne volje, te u skladu sa zakonom proveo konverziju slijedom čega da je provođenje dokaza financijskim vještačenjem u potpunosti nepotrebno i protivno načelu ekonomičnosti postupka. Tuženi da se u potpunosti protivi provođenju vještačenja kako ga je predložio tužitelj te predlaže ovaj dokaz u cijelosti zanemariti, a ne provoditi dokaz na okolnosti visine jer da je osnova sporna i nepostojeća, a predloženo vještvo i zadatak u potpunosti da je promašen, da nema osnova u dokumentaciji koja da prileži spisu, te da je u suprotnosti sa zakonskom regulativnom, pravnim normama i ugovornim odnosima između stranaka. U konkretnom slučaju tužitelj je sklopio kredit sa promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom koji da je kasnije konvertirao, a koja konverzija da je provedena sukladno kogentnim odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Navedene činjenice da se ne mogu zanemariti. Naime, ni iz jednog dokaza u spisu ili zakonske regulative da ne proizlazi početna kamatna stopa koja je fiksna. Kamatna stopa da je promjenjiva. Nema da početne kamatne stope koja bi bila fiksna ili fiksirana jer da je početno ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja da je na različite dane različita – jer da je početno ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Provedena konverzija kredita da se ne može zanemariti, te da se i nadalje prigovara načinu utvrđivanja visine potraživanja kako da je to predložio tužitelj. Podredno se predlaže da se zadatak točno odredi s obzirom na dokumentaciju u spisu i vrstu kredita koji su stranke ugovorile, trajanje kreditnog odnosa i otplate, provedenu konverziju sukladno zakonu, koja da na transparentan način propisuje izračun na koji da je tužitelj pristao i prihvatio te sklopio Dodatak ugovoru na koji način da je stavljen u položaj sa svim onim korisnicima kredita koji su onda sklapali kredite u Eur. Za istaći da je također da je sud vezan zauzetim pravnim shvaćanjem iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Gos-1/2019 (pravna vezanost određena Zakonom o parničnom postupku - članak 502 n ZPP-a). Kako da je tužitelj kredit konvertirao sukladno važećim zakonskim odredbama, to da isti nema pravni interes za utvrđenje ništetnosti. S obzirom da je utvrđenje ništetnosti preduvjet za bilo kakav kondemnatorni tužbeni zahtjev, kako da tužitelj nema pravni interes u ovoj pravnoj stvari za utvrđenje ništetnosti tako da niti kondemnatorni tužbeni zahtjev nije osnovan. U postupcima u kojima odluka ovisi o rješavanju istog pravnog pitanja Vrhovni sud Republike Hrvatske donio da je dana 04.03.2020 godine odluku pod brojem Gos-1/2019-36 kojom da je jasno riješeno da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan da je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. U konkretnom postupku, gdje da je tužitelj sa tuženikom sklopio Dodatak ugovoru i sporazumio se o konverziji koja da je dobrovoljno sukladno zakonu i provedena, sud da je vezan zauzetim pravnim shvaćanjem iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Gos-1/2019 (pravna vezanost određena Zakonom o parničnom postupku - članak 502 n ZPP-a). U skladu sa stavkom 2. čl.502n ZPP, sud da će u rješenju o nastavku postupka obavijestiti stranke o zauzetom pravom shvaćanju. Ogledni postupak u kojem da je donesena odluka VSRH Gos-1/2019 pokrenut da je kao prijedlog za rješenje pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, a odnosi da se na zahtjev tužitelja za isplatu novčane tražbine sa zateznim kamatama zbog toga što da je tužitelj kao korisnik kredita isplatio tuženiku (banci) veći iznos od onoga što je trebao platiti prema navodima tužitelja iz tužbenog zahtjeva, a što da je identično sa konkretnom tužbom. U ovom postupku tužitelj da također traži isplatu novčanog iznosa i to također razliku za koju smatra da je preplatio, a sve na osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Kao i u slučajevima na kojima se temelji gore navedeni ogledni postupak Gos-1/2019 stranke da su temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju sklopile Sporazum o konverziji i to u vidu Dodatka ugovoru o kreditu. Prema tome radi da se upravo o postupku o kojem da je donesena odluka o pitanju važnom za jedinstvenu primjenu prava čije da rješenje ima osigurati jedinstvenu primjenu i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, kao i razvoj prava kroz sudsku praksu. Imajući u vidu činjenicu da su stranke ovog postupka sklopile Dodatak ugovoru o kreditu jasno da je da se u konkretnoj pravnoj stvari ima postupati sukladno čl.502n ZPP-a i rješavati prema zauzetom pravnom shvaćanju. Kako da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o sličnom sporu odnosno istovrsnom predmetu vidljivo da je iz svih elemenata koji da se navode u tužbi i tužbenom zahtjevu, vidljivo da je iz materijalnih dokaza koje da je tužitelj u tužbi priložio ili dokaza koje da je predložio izvesti, u usporedbi sa navodima Prijedloga za rješenje pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava P-1413/2019 Općinskog suda u Pazinu od 20.9.2019 godine te provedenog postupka pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske Gos-1/2019. U konkretnoj da je pravnoj stvari također tužitelj sklopio sa tuženikom Ugovor o kreditu sa promjenjivom kamatnom stopom čija da se visina određivala sukladno Odluci Banke te sa valutnom klauzulom u CHF, a stranke da su naknadno sklopile sporazum o konverziji i to Dodatkom ugovoru o kreditu čime da je provedena konverzija sukladno kogentnim zakonskim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, upravo jednako kako da je to opisano u Prijedlogu Općinskog suda u Pazinu P-1412/2019 o kome da je Vrhovni sud RH donio odluku Gos-1/2019. Sukladno iznesenim stavovima koje da je Vrhovni sud Republike Hrvatske jasno i nedvojbeno izložio u svojoj odluci Gos 1/2019-36. Vještačenje da je u tom smislu u cijelosti nepotrebno, neekonomično i da ne doprinosi razrješenju ove pravne stvari . Tužitelj da je prihvatio zaključiti Dodatak ugovoru, pristao na Otplatni plan sa kojim je da je ranije upoznat, istome da se nije protivio, dakle pristao da je iskoristiti zakonsku mogućnost i staviti se u položaj kao da je onda sklopio Ugovor o kreditu u Eur. Dakle, kako da Dodatak ugovoru predstavlja novu pravnu osnovu koja da u potpunosti zamjenjuje raniju osnovu i to s retroaktivnim učinkom od dana zaključenja samog Ugovora, to da tužitelj nema osnove za potraživanje bilo kakove isplate. Naime, tužitelj da je kredit konvertirao sukladno kogentnim odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju. A VSRH u posljednjem odlomku na 5. stranici odluke Gos 1-/2019 da navodi: "... U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona." Argumentum a contrario navodi da na zaključak da korisnik konvertiranog kredita, koji da je konvertiran u skladu s kogentnim odredbama ZPK, nema pravni interes za utvrđenje ništetnosti. Navodi tužitelja da Aneksom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana i da konverzija nema utjecaja na ništetnost odredbi ugovora o osnovnom kreditu da su u potpunosti netočni i da ukazuju na nerazumijevanje donesenih propisa, te na zanemarivanje cilja i svrhe samog donošenja propisa, kao i posljedica koje su nastupile provedbom konverzije. Na stranci 5 i 6. odluke Vrhovnog suda Gos-1/2019 jasno da je objašnjeno da oni koji su sklopili Dodatak ugovora nemaju pravni interes za utvrđenje ništetnosti u konkretnim pravnim stvarima. Tužitelj da tumači odluku Vrhovnog suda suprotno onome što da u istoj piše. S obzirom da je ta ništetnost preduvjet za bilo kakav kondemnatorni tužbeni zahtjev, ako tužitelj nema pravni interes za utvrđenje ništetnosti, tada da niti kondemnatorni tužbeni zahtjev nije osnovan. Iz teksta odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Gos-1/2019 jasno da je vidljiva neutemeljenost i neosnovanost izvođenja daljnjih dokaza, a naročito financijskog vještačenja te da je vidljiva neosnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva tužitelja. Slijedom navedenog iznose da se stavovi izneseni u odluci Gos-1/2019. U Rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske Gos-1/2019 jasno da je navedeno da je u razdoblju od 2004. i 2008. godine na hrvatskom tržištu sklopljeno više desetaka tisuća kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kojima da je vremenom izrazito jačao tečaj CHF-a. Također da su rasle ugovorene promjenjive kamatne stope, a što da je sve u konačnici korisnike kredita i to potrošače dovodilo u izrazito težak položaj u ispunjavanju kreditnih obveza. U navedenim okolnostima zakonodavac da je s ciljem uspostavljanja narušene ravnoteže donio nekoliko izmjena i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju, da bi konačno donio i Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji da je stupio na snagu dana 30.9.2015 godine kojim da je konačno riješio i otklonio neravnotežu među strankama na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u odgovarajuće kredite denominirane u Eurima i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR-ima (čl.19a do čl.19e ZID ZPK).

U članku 19b sadržano da je načelo konverzije kredita. „Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.“ Način izračuna konverzije kredita propisan da je člankom 19c ZID ZPK, dok da je odredbom članka 19d ZID ZPK određen postupak informiranja: "(1) Za potrebe provjere izračuna konverzije vjerovnik je dužan izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji uključuje detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije utvrđene u članku 19.c ovoga Zakona, te ga učiniti dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica, a kojem će potrošač pristupiti preko svog osobnog identifikacijskog broja. (2) Za potrebe provjere izračuna konverzije vjerovnik je dužan potrošaču omogućiti pristup povijesnom pregledu općih uvjeta kreditiranja, povijesnom pregledu odluka o kamatnim stopama, povijesnom pregledu dnevnih tečajeva primjenjivih na kredite denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR koje je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. (3) Prije objave kalkulatora iz stavka 1. ovoga članka na mrežnoj stranici vjerovnik je dužan pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ovoga Zakona te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ovoga Zakona." Nadalje da je člankom 19e ZID ZPK propisana Konverzija kredita kojom da je vjerovnik dužan u roku od 45 dana po stupanju na snagu zakona, preporučenom pošiljkom dostaviti potrošaču izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30.09.2015 godine izračunatim u skladu sa čl.19c (način izračuna) ZIDZPK-a: "(4) Izračun konverzije iz stavka 1. ovoga članka mora sadržavati jasan pregled svih promjena i iz kojega mora biti razumljivo na koji je način utvrđen iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR iz članka 19.c stavka 1. točke 7. ovoga Zakona, iznos preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. ovoga Zakona ako je ona utvrđena, odnosno manje plaćeni iznos iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ovoga Zakona ako je on utvrđen. (5) U slučaju prihvata konverzije kredita potrošač je o prihvatu izračuna konverzije dužan, preporučenom pošiljkom uz povratnicu ili osobno, obavijestiti vjerovnika u roku od 30 dana od dana primitka izračuna konverzije iz stavka 1. ovoga članka i pregleda stanja svih tražbina vjerovnika, odnosno izvoda otvorenih stavaka iz stavka 2. ovoga članka." Iz navedenog da se može zaključiti da su banke bile obvezne postupiti po navedenom zakonu dok da su potrošači mogli sklopiti navedeni sporazum prihvaćajući konverziju ili zadržati stari važeći kredit denominiran u CHF ili kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom i CHF. Tada, ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum, otplata kredita nastavlja da se prema važećim ugovornim uvjetima i sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Zakon o potrošačkom kreditiranju, odnosno njegove izmjene i dopune da je i Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske te u svom Rješenju U-I-3685/2015 i dr. od 4.4.2017 godine to potvrdio. U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske da je pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo da osporeni ZIDZPK ima legitimni cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprečavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse i sprečavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer da su propisane mjere (konverzija) bile prikladne i nužne te da nije postojala druga manje tegotna ili ograničavajuća mjera.

Dakle, ne mogu da se zanemariti jasne zakonske odredbe u kojima da je sadržano načelo konverzije kredita, na jasan i transparentan način propisan da je način izračuna konverzije, obveza objave kalkulatora, situacija ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi Dodatak ugovoru. Navodi tužitelja da se ima računati razlika između fiksne kamatne stope u potpunosti da je proizvoljna konstrukcija koja da svoje uporište nema niti u ugovornim niti u zakonskim odredbama. Takovi navodi tužitelja u potpunosti da su protivni samom cilju i svrsi donošenja ZID ZPK, te načelu sadržanom u zakonskim odredbama. U takvim okolnostima, a imajući na umu da se radi o posebnom zakonu, u odnosu na opća pravila obveznog prava odnosno Zakona o obveznim odnosima, te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske da ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojoj su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja Sporazuma o konverziji. Obzirom na obvezujuće pravno shvaćanje iz odluke Vrhovnog suda RH Gos-1/2019 o tome da opća pravila ZOO-a o ništetnosti ne mogu dovesti do ništetnosti Sporazuma o konverziji jasno da je da Dodatak ugovora (kao sporazum o konverziji) predstavlja novu pravnu osnovu koja da svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. Kako da ne postoji osnova tužbe i tužbenog zahtjeva (jer da nema stjecanja bez osnove, osnova da postoji ) nepotrebno da je utvrđivati visinu, kako da to tužitelj predlaže izvođenjem financijskog vještačenja. Uspostava nove pravne osnove u konkretnom slučaju da nije nastala neposredno na temelju zakona već na temelju novonastalih ugovornih odnosa – Dodatka ugovoru i da nema mjesta primjeni općih pravila obveznog prava o novaciji ugovora i sl., jer da se primjenjuje lex specialis. Kako da je provedena konverzija sukladno zakonu i kako da odredbe ZIPD ZPK nisu sporne, u konkretnom slučaju suvišno da je govoriti o nepoštenosti načina mijenjanja kamatne stope, uz činjenicu da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno. Izračun koji da predlaže tužitelj u potpunosti da je bespredmetan, a sve kako da je tužitelj prihvatio zaključiti Dodatak ugovoru i izvršiti konverziju kredita kao da je sklopio od dana sklapanja kredita Ugovor u Euru sa kamatnom stopom koja je promjenjiva za valutu u Euro sukladno prihvaćenom Otplatnom planu i to za vremenski period od dana podizanja kredita , te da je nepotrebno provoditi dokaz financijskim vještačenjem u ovoj pravnoj stvari. Osnov tužiteljeve tužbe da ne postoji (stjecanje bez osnove da ne postoji) za ovako postavljenu tužbu i traženje isplate, samim time ova tužba i tužbeni zahtjev u potpunosti da su neosnovani. Prema tome, tužiteljevi zahtjevi da su neosnovani, jer da ne postoji iznos koji da je bez osnove stečen, a tužitelj da ne upućuje niti dokazuje niti iznosi valjani razlog o tome što bi predstavljalo stjecanje bez osnove nakon što da je sklopljen Dodatak ugovoru kojim da su stranke međusobno uredile svoje odnose u odnosu na ovaj konkretni pravni posao. Iz odluke Vrhovnog suda Gos-1/2019 VSRH da proizlazi i u njoj da jasno stoji da se ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka, ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena i to jer da prisilni propisi čl.19e ZID ZPK propisuju da ako potrošač ne prihvati konverziju odnosno ne sklopi sporazum otplata kredita se nastavlja prema važećim ugovornim uvjetima, a sukladno odredbama zakona (Zakona o potrošačkom kreditiranju), te da sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. Dodatka, aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja da svoje izvorište ima u prisilnom propisu koji da je ocijenjen suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske

Konverzija da je odgovor zakonodavca na problem kredita u CHF sadržanom u ZPK.

Predmetni zakon da sadrži posebne propise koji da primjenom načela lex specialis derogat legi generali imaju prednost pred propisima općeg karaktera kao što da su propisi Zakona o obveznim odnosima. To da znači kako odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju uključujući i odredbe o konverziji imaju prednost pred drugim općim normama hrvatskog pravnog sustava pa tako i pred općim normama ZOO-a o ništetnosti ugovora. Shodno tome suvišno da je svako dodatno pozivanje na opća pravila obveznog prava o ništetnosti ili bilo koja druga slična pravila kada su ona u izravnoj koliziji s pravilima ZPK o konverziji. To da je stoga što da takova pravila postavljaju poseban i odvojeni pravni režim kojim da se očito odstupa od općeg pravnog režima obveznog prava. Svrha da je općeg pravnog režima osiguranje postojanja pravila u svim situacijama za koje zakonodavac nije predvidio posebno zakonsko rješenje, a u slučaju ugovora o kreditu u CHF zakonodavac da je prepoznao posebnost situacije te da je svjesno odstupio od općeg pravnog režima s ciljem zaštite korisnika kredita u CHF a upravo uspostavom novog, ali jednokratnog pravnog režima konverzije tih kredita. Konverzija koju da predviđa ZPK da nema za svrhu samo stvaranje nove pravne osnove (ugovora o kreditu u EUR) već i korištenje svih ranijih plaćanja učinjenih s naslova ugovora o kreditu u CHF radi otplate kredita u EUR uz eventualnu mogućnost preplate korisniku, sve sukladno prisilnim propisima ZKP. Osim što da se takvo naknadno stvaranje / promjena pravne osnove (posredstvom Zakona i sukladno pravilima o konverziji) učinjenih plaćanja s naslova ugovora o kreditu u CHF temelji na posebnom zakonskom rješenju, takvo da je rješenje u skladu s temeljnim načelom obveznih odnosa – načelom slobode uređivanja obveznih odnosa iz čl.2 ZOO-a. Nadalje u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Gos-1/2019 istaknuto da je da se radi o novom posebnom zakonskom uređenju (ZID ZPK) u kojem da se i zbog toga ne mogu primijeniti pravila općeg obveznog prava o nevaljanosti ugovora zbog nedopuštenosti pobude, bez obzira na to što da je tek naknadno pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne ugovorne odredbe koje se odnose na ugovaranje valute glavnica vezane uz CHF, a suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača da nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a ni u objektivnom smislu – cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR. Dakle, o postojanju zablude da se ne može niti govoriti. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Gos-1/2019 pojašnjava da se ranije izražen stav iz odluke Rev-2868/2018 i Rev-22212018 radi potpunog razumijevanja ove problematike. Navedene odluke bavile da su se pitanjem pravnog interesa koje da treba tumačiti na način da pravni interes za vođenje postupka o utvrđenju ništetnosti imaju samo i isključivo oni korisnici kredita koji nisu iskoristili pravo na konverziju. Naime, iako da to VSRH izričito ne navodi, iz iznesenog stajališta moguće da je primjenom metode tumačenja argumentum ad contrario zaključiti kako korisnici kredita u CHF koji su svoje obveze sukladno ZPK konvertirali u obveze s naslova ugovora o kreditu u EUR nemaju pravni interes za vođenje postupaka usmjerenih na povrat učinjenih plaćanja s naslova eventualno ništetnih ugovora o kreditu u CHF. Iz stajališta zakonodavca i Vrhovnog suda RH u slučaju konverzije ugovora o kreditu u CHF koja da je učinjena prema pravilima ZID ZPK korisnici kredita da ne bi više mogli ostvariti povrat učinjenih plaćanja s naslova eventualno ništetnih odredaba takvog ugovora u CHF. Mogla da bi se utvrđivati eventualna ništetnost odnosno nevaljanost ugovora iz nekih drugih razloga neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog zakona. U konkretnom slučaju to da nije predmetom postupka jer da je nesporno da se primjenjuje materijalno pravo prema posebnom zakonskom uređenju pa da tužitelj nema pravni interes u predmetnoj pravnoj stvari za utvrđenje ništetnosti ugovora, osim toga konverzija da je provedena sukladno ZID ZPK te da ne postoje drugi razlozi ništetnosti (npr. poslovna nesposobnost). Slijedom navedenog i postavljeni kondemnatorni tužbeni zahtjev da je neosnovan. Dodatak ugovora da je utvrđen valjanim i isti da predstavlja novu pravnu osnovu kojom da je potrošač doveden u položaj kao da je od samog sklapanja ugovora o kreditu imao sklopljen isključivo ugovor s valutnom klauzulom u EUR, pa da temeljem ranije osnove koja da je u potpunosti i to s retroaktivnim učinkom zamijenjena s novom osnovom, ne može potraživati nikakovu isplatu. Tuženik da je ranije decidirano i obrazloženo iznio stavove o nepostojanju pravnog interesa u predmetnoj pravnoj stvari, iznio da je navode o nepostojanju pravne osnove za tužbu i o tome kako je provedena potpuna restitucija. Tužitelj da je samostalno i svojom voljom donio odluku i sklopio Dodatak ugovoru u skladu sa zakonom, u skladu sa propisanim i od strane tužitelja odnosno korisnika kredita prihvaćenim izračunom konverzije, te da se tim Dodatkom na zakonom propisan način mijenjaju odredbe iz osnovnog ugovora kako u odnosu na valutu, tako i u odnosu na kamate i iznos preostale glavnice. Imajući u vidu stanje spisa ističe se da je u Rješenju Vrhovnog suda RH Gos-1/2019 sud u obrazloženju jasno naveo (str.6) zaključke i to između ostalog "Da je u prije navedenim presudama hrvatski sudova pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali nije rečeno da bi osnovni ugovori zbog toga bili ništetni u cijelosti, iako se na ništetnost pazi po službenoj dužnosti; da je upravo u sprečavanju i otklanjanju nepoštene poslovne prakse i produbljivanja dužničke krize donesen poseban propis ZID ZPK, (sa svim izmjenama i dopunama) i dopune Zakona o kreditnim institucijama; da se ZID ZPK odnosi na postupke konverzije ugovora o kreditu vezanih uz CHF u odgovarajuće kredite vezane uz EUR; da su oba zakona utvrđena suglasnim sa Ustavom Republike Hrvatske; da su kreditne institucije bile dužne postupati po tom zakonu dok je na korisnicima kredita počivala dispozicija hoće li pristupiti sklapanju sporazuma ili će zadržati važeće uvjete; da uspostava nove pravne osnove nije nastala neposredno temeljem zakona, već na temelju novonastalih ugovornih odnosa – sporazuma koji su trebali biti sklopljeni suglasno tom Zakonu; da nema mjesta primjeni općih pravila obveznog prava o novaciji ugovora i sl. (jer se primjenjuje posebni zakon)." Prema tome o svim navodima i pitanjima koje da tužitelj iznosi donesena da je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske koja da je sukladno odredbi članka 502n ZPP-a obvezujuća te da su sudovi u RH vezani pravnim shvaćanjem izraženim u toj odluci. U prilogu da se dostavlja sudska praksa te odluka VSRH Gos-1/2019, Presuda Županijskog suda u Puli – Pola Gž- 925/2017-2. U prilogu da se dostavlja i članak Prof.dr.sc.OB, izvanredne profesorice Pravnog fakulteta, Sveučilišta u Zagrebu u kojem da se ista osvrće na odluku Vrhovnog suda RH i na činjenicu vezanosti sudova pravnim shvaćanjem iz navedene odluke. U konkretnom slučaju da nema osnove na pozivanje na Direktivu 93/13 kada da je zakonodavac kogentnom zakonskom normom odredio provedbu konverzije, te da se ističe da navedena Direktiva 93/13 već u svojoj Uvodnoj izjavi navodi da se ne primjenjuje u slučaju kada države članice zakonom reguliraju neki odnos, pa da tako u uvodu Direktive 93/13 stoji: „budući da se pretpostavlja da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadrže nepoštene odredbe; budući da se ne čini potrebnim da budu podložni oni uvjeti koji odražavaju obvezne zakonske ili regulatorne odredbe i načela ili odredbe međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke; budući da se u tom pogledu izrazom iz članka 1.stavka 2. koji glasi „obveznih zakonskih ili regulatornih odredaba” obuhvaćaju i propisi koji se u skladu sa zakonom primjenjuju na ugovorne stranke ako nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja.“ Isto tako da je u navedenoj Direktivi u članku 1. st. 2. određeno: „Ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive." Upravo iz gore navedenog jasno da je da se na konkretni slučaj i slučajeve gdje je došlo do sklapanja Dodatka ugovoru kojim je provedena konverzija sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ne mogu primijeniti određene presude Europskog suda jer da je pravna situacija u državama na koje se presude odnose sasvim drugačija od situacije u Republici Hrvatskoj. Članak 1. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima da treba tumačiti na način da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ali koja odražava pravilo koje se, u skladu s nacionalnim pravom, primjenjuje između ugovornih stranaka ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja, ne ulazi u područje primjene te direktive. Konverzijom da nisu samo zamijenjene odredbe o kamatnoj stopi i valuti, već da je stvorena nova samostalna pravna osnova i to posredstvom (temeljem) prisilnog pravnog propisa – ugovor o kreditu u EUR, a ranija plaćanja učinjena s naslova ugovora o kreditu u CHF korištena da su ili da se koriste radi otplate kredita u EUR uz mogućnost povrata preplate. Dakle, u odnosu na ugovore o kreditu u CHF u RH, korisnici koji su sklopili sporazume o konverziji, da nisu samo pojedine odredbe ugovora obnovili sklapanjem tog sporazuma, već da su time stvorili novu pravnu osnovu-ugovor o kreditu u eur, pa da je potraživanje takvih korisnika kredita u parnicama traženje povrata plaćanja s osnove ugovora o kreditu u CHF (koji da to više nije), a promjenom pravne osnove, taj ugovor da je postao ugovor o kreditu u EUR. U odnosu na presudu Europskog suda C-118/17 Dunai protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14.3.2019 gdje da je odlučivano o situaciji u kojoj su ugovorne odredbe samim zakonom bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor. Takova zakonska intervencija kojom da se ostvaruje navedeni cilj da nije zabranjena , ali da je istovremeno kada se govori o posljedicama koje trebaju nastati (proizaći iz eventualno nepoštenih odredbi) Europski sud između ostalog naveo da se čl.6 st.1 Direktive vijeća EEZ od 5.4.1993. godine želi ponovno uspostaviti ravnoteža između stranaka, odnosno trgovca i potrošača, a ne poništiti sve ugovore koji sadržavaju nepoštene odredbe. Nastavno da je rečeno da se taj ugovor u načelu mora nastaviti bez bilo koje druge izmjene, osim one koja proizlazi iz uklanjanja nepoštenih uvjeta, ako je takav kontinuitet ugovora pravno moguć prema pravilima nacionalnog prava. Temeljna razlika u okolnostima u kojima je donesena presuda Europskog suda C-118/17 Dunai protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14.3.2019. g. i učincima ZID ZPK da je u tome da je navedena presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok da su prema ZID ZPK korisnici kredita mogli odbiti konverziju koju da su im prethodno banke morale ponuditi. U konkretnom slučaju tužitelj da se odlučio sklopiti Dodatak ugovoru. Navedenu činjenicu sada da isti potpuno pogrešno interpretira zanemarujući cilj i svrhu donošenja samog zakona, te osnovno načelo konverzije. U odnosu na Presudu Europskog suda u slučaju C-118/17 ista da nije primjenjiva na ovaj konkretni slučaj i uopće na situaciju u Republici Hrvatskoj jer da je u slučaju mađarskog pravosuđa osnovno pitanje bilo pitanje primjene različitih tečajeva što da nije bio slučaj u RH. Tako da se u obrazloženju citiraju odredbe čl. 3. st. 1. i 2. mađarskog zakona (Zakon DH 1) kojima da je određeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu, osim odredaba koje su pojedinačno dogovorene, kojima kreditna institucija predviđa da se pri isplati novčane svote radi kupnje predmeta kredita ili financijskog lizinga primjenjuje kupovni valutni tečaj, a da se prilikom otplate duga primjenjuje prodajni tečaj različit od onoga koji je vrijedio na dan isplate sredstava (stavak 1), a zatim da je propisano da se umjesto te ništetne odredbe primjenjuje službeni tečaj koji da je za dotičnu stranu valutu odredila Mađarska narodna banka. Europski da je sud na navedeno pitanje odgovorio: Članak 6. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nedopuštenim odredbama u potrošačkim ugovorima da treba tumačiti na način da: "mu se ne protivi nacionalni zakon, koji sud pred kojim se vodi postupak sprečava da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe o tečajnoj razlici, poput one u glavnom postupku, pod uvjetom da utvrđenje nedopuštenosti takve odredbe omogućava ponovno uspostaviti pravnu i činjeničnu situaciju u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala; i mu se protivi nacionalni zakon koji sprečava, u okolnostima poput onih iz glavnog postupka, sud pred kojim se vodi postupak da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nedopuštenosti odredaba o tečajnom riziku kada je utvrđeno da je ta odredba nepoštena i da se ugovor ne može održati bez navedene odredbe." Ovaj odgovor da u suštini sadržava ono što da je propisano u čl. 6. st. 1. Direktive, tj. da nepoštene odredbe ugovora nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez nepoštenih odredaba. Postoji da bitna razlika između onoga čime su se bavili mađarski sudovi i Sud Europske unije i problema s kojima se susreću hrvatski sudovi, a što da je posljedica različite poslovne prakse mađarskih banaka (koje da su ugovarale dva različita tečaja na štetu potrošača), i hrvatskih banaka koje da su ugovarale samo jedan tečaj. Sud Europske unije da nije doveo u pitanje valjanost ugovora kojima se vrijednost obveze u domaćoj valuti veže uz tečaj te valute prema određenoj stranoj valuti. Prema tome situacija da je u Mađarskoj bila potpuno drugačija te da je gore navedena presuda u potpunosti neprimjenjiva na ovaj konkretni slučaj, a kako da je tuženi već obrazlagao. Nadalje da se ističe kako se u konkretnom slučaju isključuje iz primjene presuda suda EU broj C-452/2018 jer da ista nije primjenjiva na sudske postupke u Hrvatskoj obzirom da su korisnici koji su se odlučiti sklopiti Sporazum, kao tužitelj u konkretnom slučaju, sklopili Sporazum na osnovi jasno propisanih i zakonom utvrđenih parametara. Navedena odluka Europskog suda odnosi da se na specifične okolnosti pravnih rješenja unutar svake pojedine države, koja pravna rješenja da su u potpunosti različita od rješenja u Republici Hrvatskoj, slijedom čega da navedena odluka nije primjenjiva u konkretnom slučaju. Odluka suda C-81/19 relevantna da je i primjenjiva u konkretnom slučaju, a istom da se zaključuje da se Direktiva 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ne primjenjuje na ugovorne odredbe koje su odraz prisilnih normi nacionalnog zakonodavstva, odnosno na Sporazume o konverziji koji su sklopljeni sukladno ZID ZPK. Upravo u konkretnom slučaju ugovorne odredbe da su odraz prisilnih normi nacionalnog zakonodavstva. Navedena činjenica da se ne može zanemariti. Nacionalni zakonodavac da je uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza ugovornih strana. U konkretnom slučaju tužitelj da je u potpunosti restituiran, a iznosi koji se potražuju da su neosnovani i neutemeljeni. Tuženik ističe da je u trinaestoj uvodnoj izjavi Direktive Vijeća 93/19/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Direktiva 93/13) navedeno sljedeće: „budući da se pretpostavlja da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadrže nepoštene odredbe; budući da se ne čini potrebnim da budu podložni oni uvjeti koji odražavaju obvezne zakonske ili regulatorne odredbe …; budući da se u tom pogledu izrazom iz članka 1.stavka 2. koji glasi „obveznih zakonskih ili regulatornih odredaba” obuhvaćaju i propisi koji se u skladu sa zakonom primjenjuju na ugovorne stranke ako nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja;“ Odredba članka 1. st. 2. Direktive 93/13 da da propisuje da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih i regulatornih odredaba ne podliježu odredbama Direktive 93/13. Sud EU da je u presudi C-81/19 odlučio da čl. 1. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ali koja odražava pravilo koje se, u skladu s nacionalnim pravom, primjenjuje između ugovornih stranaka ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja, ne ulazi u područje primjene te direktive. Prema tome, na ovaj predmet primjenjuje da se presuda suda EU broj C-81/19 u kojoj da je odlučeno da se Direktiva 93/13 ne primjenjuje na ugovorne odnose koji su odraz prisilnih propisa jer da se podrazumijeva da je zakonodavac upravo uvođenjem zakonske odredbe uspostavio ravnotežu između prava i obveza strana ugovora. U točki 23. presude C-81/19, Sud EU da upućuje na presudu Suda EU broj C-51/17 te da navodi da „valja podsjetiti na to da se člankom 1. stavkom 2. Direktive 93/13, koji se odnosi na odredbe koje odražavaju prisilne zakonske ili regulatorne odredbe, predviđa isključenje iz područja primjene te direktive.“ U točki 24. presude C-81/19, da upućuje na presudu broj C-125/18 te da navodi da isključenje iz područja primjene Direktive 93/13 treba restriktivno tumačiti, a za njegovu primjenu da trebaju biti ispunjena dva uvjeta; s jedne strane, ugovorna odredba da mora odražavati zakonsku ili regulatornu odredbu i, s druge strane, ta odredba da mora biti prisilne naravi. Sukladno točki 26. presude C-81/19, Sud EU da ističe da je Sud u više navrata presudio da je to isključenje od primjene režima iz Direktive 93/13 opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Sukladno točki 36. presude C-81/19, Sud EU da ističe također da je izostanak pojedinačnih pregovora uvjet za ispitivanje nepoštenosti ugovorne odredbe, a do kojeg da ne može doći ako ugovorna odredba nije obuhvaćena njezinim područjem primjene. Konačno, Sud EU u točki 15., upućujući i na presudu C-186/16 da ističe da kad ugovorna odredba odražava prisilnu odredbu nacionalnog prava koja se primjenjuje između ugovornih stranaka neovisno o njihovoj volji ili dispozitivnu odredbu koja se primjenjuje automatski, ako u tom pogledu stranke nisu utvrdile nikakva drukčija rješenja, ona ne ulazi u područje primjene Direktive 93/13. Tuženik da također ističe i iznosi relevantne tvrdnje i tumačenje nezavisne odvjetnice Juliane Kokott u predmetu C-81/19 (Mišljenje). U točki 41. Mišljenja da ističe da je Sud presudio da se u slučaju pretpostavke prema kojoj zakonodavac zakonskim odredbama namjerava uspostaviti razumnu ravnotežu interesa u pogledu predmetnog ugovornog odnosa radi o predmnijevi koja je u načelu oboriva. Nastavno, u točki 42. da ističe da su stoga iz sadržajne ocjene isključene samo odredbe na temelju zakonskih odredbi koje su posebno utvrđene za dotičnu vrstu ugovora i da je nacionalni zakonodavac mogao na odgovarajući način uravnotežiti interese isključivo ako je vodio računa o posebnoj situaciji stranaka. Točkom 48. da ističe da iz prethodno navedenog proizlazi da članak 1. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se na ugovornu odredbu kojom se izražava opće načelo utvrđeno zakonom primjenjuju odredbe te direktive, osim ako je nacionalni zakonodavac uvođenjem dotične zakonske odredbe namjeravao uspostaviti ravnotežu između svih prava i obveza stranaka dotične vrste ugovora. Tuženik da ponovno ukazuje na odredbu članka 19.b ZID ZPK, kojom da je jasno izraženo da se konverzijom izjednačava položaj korisnika kredita u CHF s položajem u kojem bi takav korisnik bio da mu je, umjesto kredita u CHF, odobren odgovarajući kredit u EUR. Sukladno navedenom, a pod uvjetom da je konverzija provedena sukladno predmetnom ZID ZPK, korisnik kredita, ovdje tužitelj, nalazi da se u financijskom položaju istom kao i korisnik kredita u EUR koji je u vrijeme sklapanja spornog ugovora o kreditu u CHF s bankom, ovdje tuženikom, sklopio odgovarajući ugovor u EUR. Postupak konverzije iscrpno da je uređen zakonskim odredbama i počiva da na povijesnim podacima, kako kretanja tečaja kune prema EUR, tako i podacima o promjeni kamatne stope te drugim povijesnim izmjenama uvjeta i otplatnog plana. U konačnici, odredbe članka 19.c ZID ZPK da određuju i pravila u slučaju da je konvertirani ukupno plaćeni iznos veći od ukupnog iznosa obroka u EUR, kao i kada to nije slučaj. Stoga da je potpuno jasno da je ispunjena pretpostavka za isključenje iz primjene Direktive 93/13, a to da je upravo uspostavljanje ravnoteže između svih prava i obveza strana spornog ugovora, ovdje stranaka postupka, a koja ravnoteža da je uspostavljena upravo odredbama dodatka ugovora koje da se temelje na prisilnoj odredbi. Tuženik ističe da je već u samom Prijedlogu ZID ZPK bilo naznačeno da ugovorni odnosi koji vjerovniku jamče visoke povrate temeljem zaštitnog mehanizma u CHF dovode dužnika u neravnopravan i ovisan položaj uslijed kojeg da mora vraćati iznos koji značajno premašuje iznos stvarnog novca koji da je isti primio, a koji da također vjerovnik nikada niti nije stvarno isplatio. Također da je iznimno važno da je tuženik sukladno ZID ZPK, bio dužan obavijestiti tužitelja u roku od 45 dana stupanja izmjena o izračunu konverzije i pregledu nepodmirenih potraživanja. Tužitelj da je bio dužan obavijestit tuženika u roku 30 dana, ali samo o prihvaćanju konverzije. Dakle, tužitelj da nije bio dužan prihvatiti konverziju i mogao da je zadržati prvotni ugovor. Prema tome, tužitelj da je bio slobodan sklopiti predmetni sporazum o konverziji, isto tako bio da je slobodan i odbiti sklapanje i ostati u obvezi sukladno prvotnom ugovoru o kreditu i pokrenuti postupak pred sudom. Sukladno navedenom da proizlazi da tužitelj, ne samo da je mogao znati da je odredba o kamatnoj stopi nepoštena prema donesenoj pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu, već da je sukladno gore opisanom i bio svjestan da takve odredbe, a radi kojih da sklapa predmetni sporazum o konverziji, imaju nedostatak. Također, bespredmetno da je da je tužitelj imao slobodan izbor sklopiti sporazum o konverziji ili odbiti sklapanje istog i pokrenuti postupak pred sudom. Ističe se da je ZID ZPK-om određen i način vraćanja odnosno izračuna konverzije i to člankom 19.c. Kamate i glavnica koje su plaćene preračunate da su u kamate i glavnicu plaćenu u EUR po tečaju koji da je vjerovnik primjenjivao na dan uplate na kredite iste vrste i uplate u EUR. Ukupno uplaćene svote koje su veće od ukupne svote anuiteta u EUR da čine preplatu i ta da se preplata prema članku 19.c st.1 t.5 ZID ZPK koristi za namirenje budućih obroka (anuiteta) sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi. Sukladno odredbi čl. 19c st. 1 t. 5 ZID ZPK, ako iznos preplate prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vraća da potrošaču od strane vjerovnika u roku od 60 dana od datuma prihvata konverzije od strane potrošača. Tako da je došlo do potpune restitucije klijenta, korisnika kredita. U odnosu na navode da je dodatak ugovora bio unaprijed formuliran sukladno prisilnim zakonskim odredbama ZID ZPK, a tužitelju da je ostavljeno 30 dana da prihvati izračun konverzije, ili da ne prihvati. Također, niti Sud EU da nije niti jednom rečenicom ukazao da unutar bilo kakvog sporazuma o obnovi bude istaknuto da su u glavnom ugovoru ugovorene odredbe koje su kao takve utvrđene ništetnima. Za istaći da je da konverzijom nisu samo zamijenjene odredbe o kamatnoj stopi i valuti, već da je stvorena nova samostalna pravna osnova i to posredstvom (temeljem) prisilnog pravnog propisa – ugovor o kreditu u EUR, a ranija plaćanja učinjena s naslova ugovora o kreditu u CHF korištena ili se koriste radi otplate kredita u EUR uz mogućnost povrata preplate. Dakle, u odnosu na ugovore o kreditu u CHF u RH, korisnici koji su sklopili sporazume o konverziji, pa tako i tužitelj, da nisu samo pojedine odredbe ugovora obnovili sklapanjem tog sporazuma, već da su time stvorili novu pravnu osnovu - ugovor o kreditu u EUR, pa da je potraživanje tužitelja - traženje povrata plaćanja s osnove ugovora o kreditu u CHF (koji da to više nije), a promjenom pravne osnove, taj ugovor postao ugovor o kreditu u EUR. Osim toga Ustavni sud Republike Hrvatske u tijeku ocjenjivanja ustavnosti zakona, u odnosu na formalnopravnu razinu problematike retroaktivnosti, da je utvrdio da povratno djelovanje imaju samo neke, ali ne i sve odredbe osporenih zakona. Primjerice povratno djelovanje da nemaju odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15. i 52/16.) kojima da je uređeno prijelazno razdoblje isplate obroka odnosno anuiteta kredita u CHF (čl. 19.f. Zakona o potrošačkom kreditiranju), odredbe o pravima osoba od kojih je vjerovnik zahtijevao ili ima pravo zahtijevati ispunjenje obveze iz kredita u CHF (članak 19.g Zakona o potrošačkom kreditiranju), zatim odredbe o obvezi vjerovnika da Ministarstvu financija podnese izvješće o rezultatima provedbe konverzije kredita u CHF (članak 19.i Zakona o potrošačkom kreditiranju) ili pak članak 26.a Zakona o potrošačkom kreditiranju koji da sadrži odredbe o novčanom kažnjavanju vjerovnika za slučaj neispunjavanja obveza u provedbi konverzije. Iz navedenih razloga, Ustavni sud ocijenio da je da su osporeni zakoni u skladu s člankom 90. stavcima 4. i 5. Ustava.

U odnosu na izvođenje dokaza financijskim vještačenjem tuženi ističe kako slijedi. Tuženi se protivi izvođenju vještačenja imajući u vidu provedenu konverziju. Jedino što da može biti predmetom vještačenja da je pitanje je li konverzija provedena sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju, ukoliko isto nije nesporno. Tuženik se protivi izvođenju vještačenja kako ga je predložio tužitelj, jer da isto nije temeljeno na dokumentaciji u spisu te predlaže da se isto odredi sukladno dokumentaciji u spisu i ugovornom odnosu među strankama ( vrsta kredita koji su stranke ugovorile, trajanje kreditnog odnosa, provedenu konverziju), obzirom da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja da kao takova nije nepoštena, već sam način promjene, te da je dopušteno ugovaranje valutne klauzule, a osim toga da se radi o konvertiranom kreditu. U suprotnom tužitelj da se stavlja u položaj kao da je ugovorio kredit u kunama, a potražuje kamatu kao da je ugovorio kredit u valuti CHF.

Prema tome ako će vještak izraditi nalaz na način da će kredit s valutnom klauzulom pretvoriti u kunski kredit, tuženik predlaže da se, sukladno tome tada, odredi i primjeni na ovaj odnos promjenjiva odnosno prosječna kamatna stopa za kunske kredite te vrste i trajanja kao konkretni u razdoblju u kojem je tužitelj plaćao iznos kredita, a sve kako da su iznosi stopa na kunske kredite javno objavljeni od strane HNB-a, tako i dostupni. Dostupni i primjenjivi podaci o prosječnoj kamatnoj stopi na dugoročne HRK kredite koji da se mogu primijeniti na ovaj predmet javno da su objavljeni od strane HNB-a, tako i dostupni (a kretali da su se između d 8,6% i 11,2% godišnje). Fiksiranje tečaja CHF u kune primjenom kamatnih stopa koje su jednake fiksnoj kamatnoj stopi koju tužitelj izabire da odstupa kako od ugovornog odnosa, a tako i od realnih tržišnih okvira u vrijeme ugovaranja kredita s obzirom da su prosječne kamatne stope na dugoročne HRK kredite bile značajno više u odnosu na prosječne kamatne stope na dugoročne CHF i EUR kredite. Tužitelj da nije niti mogao u vrijeme zaključena ugovora odabrati kredit u HRK sa fiksnom kamatnom stopom jer da takav proizvod u vrijeme ugovaranja kredita u Banci nije postojao, te da je takav kredit koji tužitelj predlaže i konstruira značajno povoljniji od HRK kredita koji da su bili dostupni klijentima u vrijeme ugovaranja te tužitelja da stavlja u povoljniji položaj no što da je mogao biti na tržištu u vrijeme zaključenja ugovora, te u neravnopravan sa svim drugim korisnicima kredita.

Ovo gore podredno tome da se tuženi u osnovi protivi provođenju financijskog vještačenja na okolnost kako je to predložio tužitelj jer da je provedena konverzija i došlo da je do pune restitucije, te da jedini predmet vještačenja može biti točnost provedene konverzije. Svakako da je uvažavajući sve ranije izneseno i navode do sada iznijete u ovom postupku konkretno riječ o zastarjelim potraživanjima i zastarjelim pravima (ističe da se prigovor zastare). Obzirom na dugogodišnju sudsku praksu u odnosu na institut zastare a vezano uz utvrđenje ništetnosti za istaknuti da je da je gledište Europskog suda za ljudska prava vezano za presedane kao čimbenike pravne sigurnosti kako da je navedeno u predmetu Jureša protiv Hrvatske (Presuda od 22.05.2018.g.,zahtjev br.24079/11) u kojem da Sud ističe kako je u ranijim predmetima kao što su Brezovec protiv Hrvatske br.13488/17 i Saghinadze i drugi protiv Gruzije (br.18765/5) utvrdio da su „rješenja u kojima nije navedeno razumno obrazloženje odstupanja od postojeće sudske prakse nepredvidljiva i ukazuju na proizvoljnost te su samim time i nezakonita.“ Sud da je osobito bitno gledište zauzeo u ranijoj odluci K protiv Ujedinjenog Kraljevstva (br.6261/08 ) u kojoj da je istaknuo kako je moguće da sudovi u svojim odlukama odstupe od svoje dobro utvrđene prakse ali „pod uvjetom da pruže dobre i uvjerljive razloge za to .“ U presudi Jureša protiv Hrvatske Sud da dalje ističe kako „pri odstupanju od utvrđene sudske prakse radi poštivanja načela pravne sigurnosti u skladu s vladavinom prava…sudovi moraju jasno obrazložiti svoje odluke u mjeri u kojoj će omogućiti budućim tužiteljima da razumno predvide kako bi nove pravne promjene mogle utjecati na njihov predmet.“ O nedosljednosti sudske prakse Sud da je govorio u predmetu Brezovec protiv Hrvatske (zahtjev br.13488/07, presuda od 29.03.11.g.). Istaknuto da je kako države ugovornice Konvencije imaju obvezu organizirati svoje pravne sustave na način da se izbjegne donošenje proturječnih presuda, te da „proturječne odluke u sličnim predmetima koje je donio isti sud koji uz to predstavlja zadnju instancu u dotičnoj pravnoj stvari mogu u odsutnosti mehanizma koji osigurava dosljednost, dovesti do povrede načela pravne sigurnosti.“ To pravilo da vrijedi i za države kao što je Republika Hrvatska u kojoj da postoji obveza poštovanja pravnih presedana, ali iz navedene prakse Suda očito da je kako proturječne odluke istog suda u sličnim pravnim stvarima stvaraju povredu načela pravne sigurnosti. Time da je jasno da je u ovoj pravnoj stvari došlo do povrede pravne sigurnosti i to čl.6 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koji uređuju prava osoba u postupku pred sudovima u građanskim i kaznenim predmetima, te do povrede ustavnih prava. Ističe da se i prigovor da tužitelj nije potrošač te se u tom smjeru prigovara da bi bio aktivno legitimiran, a pozivajući se na prava potrošača i ulažući u tom svojstvu ovu tužbu na istome da je i teret dokaza da ta svojstva ima. Opreza radi da se ističe prigovor radi prebijanja. Tuženi stoga predlaže sudu, a imajući u vidu sve do sada izneseno, naročito cijeneći sadržaj ovih zakonskih odredbi i nesporno činjenično utvrđenje odnosno imajući u vidu Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske Gos-1/2019, sukladno čl.502 n Zakona o parničnom postupku ocijeniti kako ova tužba nema osnov te da je i kondemnatorni zahtjev tužitelja neosnovan sve u pogledu pravne kvalifikacije sporazuma o konverziji kao nove pravne osnove, uslijed čega da je suvišno izvoditi dokaze radi utvrđivanja visine potraživanja, te se predlaže uz pravilnu primjenu materijalnog prava odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja. Tuženik dalje navodi da se protivi dokaznim prijedlozima tužitelja smatrajući da je tužitelj restituiran u procesu konverzije odnosno sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu, a sve kako da je između tužitelja i tuženika odnosno ugovornih strana uspostavljena ekonomska ravnoteža. Prigovara se da bi tužitelj bio potrošač. Ukoliko sud odredi izvođenje vještačenja kojem da se tuženi protivi, predlaže se svakako izračunati i obračunati i razdoblja kada je tečaj bio niži od onoga kojega tužitelj predlaže fiksirati, te iznos iz Dodatka ugovora – čl.5 koji da su stranke utvrdile kao razliku. Osim toga ističe se da je tužitelj predmetni ugovor o kreditu konvertirao odnosno sklopio Dodatak istom, te da je na taj način uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana, isti da je u potpunosti namiren, te stavljen u položaj sa svim onim potrošačima/korisnicima kredita koji su tada ugovarali kredite koji nisu bili u CHF. Tužitelj da je nakon što je donio odluku prihvatio novi otplatni plan odnosno Izvod otvorenih stavaka, te sklopio Dodatak ugovoru, na koji način da je u potpunosti namiren odnosno restituiran. Naime, prije sklapanja Dodatka ugovoru, tužitelj da je zaprimio izvod otvorenih stavaka, koji da je pregledao putem dostupnog kalkulatora, nakon čega da se odlučio za sklapanje Dodatka ugovoru, kojim da je utvrđena i isplaćena preplata po navedenoj konverziji. Obzirom na transparentnost svih podataka i izračuna, navodi tužitelja da su u potpunosti netočni i proizvoljni. U odnosu na navode tužitelja kojima ističe da Aneks ne proizvodi pravne učinke, tuženik upućuje na presudu Gos-1/2019. Također u odnosu na do sada izneseno tuženik da ostaje kod svih navoda i prigovora, te predloženih dokaza. Tuženi ukazuje da je dana 7. lipnja 2023. održana sjednica Građanskog odjela Županijskog suda u Varaždinu na kojoj da je konstatirano da se na sudu nalazi određeni broj predmeta tužitelja protiv banaka u kojima su ugovori o kreditu s ugovorenom valutom glavnice u CHF konvertirani u kredite s valutom u EUR, od kojih su neki zaprimljeni još 2019. i 2020. Tako da je sud zaključio da postoji potreba da Građanski odjel zauzme stajalište o pravu potrošača na restituciju isplatom u slučajevima kada su sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/15.) potrošači prihvatili ponude banaka o konverziji kredita izvršenim na način propisan tim Zakonom radi ujednačavanja sudske prakse ovog suda. Slijedom navedenog na sjednici da je od prisutnih 12, od ukupno 13 sudaca Građanskog odjela, jednoglasno usvojen slijedeći Zaključak sljedećeg sadržaja: "Potrošač koji je s bankom sklopio dodatak/aneks, kojim je provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15.), nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredaba o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu." Ovaj Zaključak Županijskog suda u Varaždinu sukladan da je dosadašnjoj praksi kako Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog kroz odluku Gos-1/2019 od 4.3.2020 godine, a tako i Ustavnog suda RH koji da je potvrdio zakonitost Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim je regulirana konverzija. Zakon o parničnom postupku u čl.502n odredio da je vezanost suda u odlučivanju u svim pojedinačnim postupcima pravnim shvaćanjem koje da je Vrhovni sud RH izrazio u odluci H1/2019. Obzirom da postoji zakonska odredba o obaveznom postupanju sukladno čl.502n ZPP-a, dakle sukladno odluci VSRH izraženoj u Gos-1/2019 to da ovaj Zaključak Županijskog suda u Varaždinu jasno potvrđuje stajališta višeg suda. U odnosu na pojedinačnu odluku Vrhovnog suda iz 2022 godine kada da je Vrhovni sud odbacio reviziju sud da ponavlja svoje stajalište i poziva da se na svoju raniju odluku iz veljače 2019. u kojoj da je zaključio kako sklapanje nagodbe s bankom (o konverziji) ne znači da je potrošač izgubio pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti ugovora ili njegovih pojedinih odredaba, smatra li da mu konverzijom nije u cijelosti podmiren dug pa stoga postavlja zahtjev na isplatom. Navedeno stajalište da je već ranije postojalo te da ga sud ponavlja, međutim upravo da je Vrhovni sud RH donio i odluku u oglednom postupku gdje da je vrlo jasno zauzeo stajalište prema kojem da je nagodba o konverziji / provedena kroz dodatak ili ugovor/ valjana ako se odnosi na ništetne odredbe ugovora o kreditu u CHF o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi i ako je učinjena u skladu sa zakonskim pravilima o konverziji. Dakle Dodatak ugovoru da je valjana pravna osnova i to nova pravna osnova koja da zamjenjuje ranije pravne osnove. Tužitelj da je sklapanjem Dodatka kojim je provedena konverzija prihvatio novi otplatni plan odnosno Izvod otvorenih stavaka, te sklopio Dodatak ugovoru i time da je po ovom pravnom poslu i svim pitanjima vezanim uz taj ugovorni odnos u potpunosti namiren odnosno restituiran. Postupkom konverzije i sklapanjem Dodatka ugovoru obuhvaćene da su sve otplate, te da se Ugovor o kreditu u CHF u cijelosti mijenja u ugovor o kreditu u EUR na način kao da je bio sklopljen ugovor u Eur. Ogledni postupak da je institut koji da je uveden radi rješavanja pitanja važnih za jedinstvenu primjenu prava kada se pojavi veći broj slučajeva s istovjetnim pravnim pitanjem, a što da se dogodilo i u slučaju F. U obrazloženju odluke u oglednom postupku Vrhovni sud da je naveo da se na ništetnost nagodbe o konverziji u pravilu ne primjenjuju opća pravila Zakona o obveznim odnosima o ništetnosti. Drugim riječima, ništetnost nagodbe da je moguće utvrđivati samo kada je nagodba učinjena protivno pravilima o konverziji ili kada se radi o ništetnosti dijelova nagodbe iz razloga koji nisu pokriveni pravilima o konverziji, npr. u slučaju poslovne nesposobnosti potrošača koji je sklopio nagodbu s bankom. Pritom sud da zaključuje kako takva nagodba predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u pravilima o konverziji, a ne u ranijem CHF kreditu. Ovo da je potvrđeno i praksom Suda Europske unije koja da govori o potrebi održavanja ugovora o kreditu na snazi ako je to ikako moguće, a iz čega da je moguće zaključiti kako sporne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nisu nužno odredbe koje dovode do nevaljanosti cijelog ugovora. Odluka Vrhovnog suda u oglednom postupku da i dalje proizvodi pravne učinke i sadrži stajališta koja se primjenjuju. Dakle, pravni interes potrošača da postoji u slučajevima nevaljanosti koji svoje pravno izvorište imaju u općim pravilima obveznog prava ili konverzije koja nije provedena sukladno strogim odredbama o konverziji. Tako da je prema namjeri zakonodavca konverzija predstavljala 'trajno zakonsko rješenje' za problem kredita u CHF, konverzijom da je izjednačen položaj korisnika kredita u CHF s položajem kojeg bi taj korisnik imao da je s bankom, umjesto spornog kredita u CHF, imao kredit u EUR te da su sva plaćanja s naslova kredita u CHF vezana uz konvertirani kredit u EUR, koji da predstavlja samostalnu i novu pravnu osnovu za sva dotad učinjena plaćanja s naslova kredita u CHF. Ustavni da je sud RH potvrdio ispravnost zakonskih rješenja o konverziji. Sva plaćanja s naslova kredita u CHF konzumirana da su konverzijom i to radi plaćanja anuiteta s naslova EUR kredita, a eventualno utvrđeni viškovi da su vraćeni potrošačima sukladno zakonu. Prema tome, sklapanjem nagodbe odnosno dodatka ugovora odnosno ugovora kojim je provedena konverzija nastala da je nova pravna osnova kojom da je anulirana prethodna nepoštenost odredaba pojedinih kredita u CHF. Valja da naglasiti da je za banke postojala obveza ponuditi konverziju, dok da su klijenti / potrošači mogli izabrati hoće li na nju pristati ili ne. Njih nitko da nije silio na konverziju, to da mu je bila samo opcija. Drugačije shvaćanje i prikazivanje činjenica da dovodi do diskriminatornog ponašanja prema svim ostalim korisnicima kredita u EUR jer da se inače njih stavlja u neravnopravan i nepovoljniji položaj, a negiranjem Zakona i provedbe istog i cilja koji da je Zakon o potrošačkom kreditiranju u svojim izmjenama imao izražava da se i provodi pravna nesigurnost jer da je cilj zakona bio potpuna restitucija korisnika kredita u CHF. Sud Europske unije odlučio da je u predmetu i Presudi C-567/20 kako je nadležan za tumačenje Direktive 93/13, ali samo u dijelu u kojem se zahtjev potrošača pred tim sudom odnosi na odredbe nagodbe o konverziji nakon njezina sklapanja. To stoga što da je ugovor o kreditu u CHF sklopljen prije pristupanja Hrvatske Europskoj uniji, dok da je nagodba sklopljena nakon pristupanja. Unatoč tome što da je Sud u prvom koraku utvrdio kako postoji djelomična nadležnost u odnosu na vremensku komponentu, u drugom da je koraku utvrdio kako odredbe nagodbe nisu obuhvaćene materijalnim poljem primjene Direktive 93/13. Ta direktiva da iz svojeg polja primjene isključuje ugovorne odredbe koje su odraz zakonskih odredaba države članice jer da se pretpostavlja kako takve odredbe uspostavljaju narušenu ravnotežu između ugovornih strana. Sud da je zaključio da nagodba o konverziji između potrošača i banke predstavlja odredbe koje su odraz zakonskih rješenja hrvatskog zakonodavca. Ranije da je već npr. odlučeno u predmetu OTP Bank Nyrt i u ranijem slučaju DB isto tako. Postoje da i sudske odluke kod kojih da se taj Sud ipak upustio u ispitivanje ugovornih odredaba koje su odraz nacionalnog prava, ali to da su bili slučajevi u kojima su odredbe nacionalnog prava narušavale zaštitu potrošača koju pruža Direktiva 93/13. (npr. Č, JBS). U hrvatskom predmetu (Presudi C-567/20) Sud Europske unije da očito nije smatrao da se radi o takvoj povredi zaštite potrošača. Prema tome za zaključiti da je da je Zakon o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju i provedena konverzija sukladno istom valjana i zakonita pravna osnova koja da je zamijenila raniju i to ugovore o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom upravo prema pravilima o provedbi konverzije čime da je uz nastanak nove pravne osnove, došlo i do potpune restitucije korisnika kredita, a o čemu uz praksu EU da jasno svjedoči i obvezuje odluka Vrhovnog suda RH iz oglednog postupka Gos-1/2019, a na razini Županijskih sudova sada i Zaključak Županijskog suda u Varaždinu. Tuženik dalje navodi da u odnosu na dosadašnji tijek postupka i najnovije odluke Suda Europske Unije naglašava da je sukladno tumačenju Direktive 93/13 u praksi suda EU nebrojeno puta izneseno stajalište da je sud države članice dužan izuzeti iz primjene nepoštenu ugovornu odredbu radi uspostave narušene ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, a pri tome da je pojašnjeno da se time smjera na uspostavu činjenične i pravne situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nije bilo nepoštene ugovorne odredbe (tako da i Presuda suda C-118/17, C-483/16, C-154/15, C-307/15, C-308/15, C-421/14). Prema tome da nije cilj stvaranje neke situacije koja nije na tržištu postojala, već da je cilj staviti potrošača upravo u položaj u kojem bi se u tom trenutku nalazio da nije bilo nepoštene odredbe – konkretno tako sudovi da nisu ovlašteni diskrecijski izmijeniti ugovorni odnos između banke i klijenta. U prilogu da se dostavlja stručni članak docenta MB i profesora GB s Pravnog fakulteta u Zagrebu objavljen u časopisu Ius-info, dana 25.5.2021, „Osvrt na odluku Suda Europske unije u predmetu C-19/20 I.W., R.W. protiv Bank BPH S.A. i mogući učinci na odluku Suda Europske unije u predmetima C-474/20 i C-567/20 (u tzv. slučaju Franak). Sud Europske unije da tumači i određuje da u slučaju kada su ugovorne odredbe izmijenjene ili zamijenjene, razumno da je pri procjeni novih ugovornih odredaba uzeti u obzir okolnosti koje su prevladavale u trenutku izmjene ili zamijene – tako i tumačenje u predmetu C-452/18 Ibercaja Banco (u tijeku 31.5.2019) u pogledu obnove ugovora o kreditu. Naprijed navedeno da odgovara i tumačenju izraženom u predmetu pred sudom EU i to C-421/14 , Banco Primus, t.67;2 alinea gdje da se ističe da „…u okviru ispitivanja nepoštenosti sud je osobito dužan usporediti način izračuna stope redovnih kamata utvrđenih tom odredbom spornog ugovora i stvarnu visinu stope koja iz njega proizlazi s uobičajenim načinima izračuna i zakonskom kamatnom stopom kao i kamatnim stopama na tržištu na dan zaključenja ugovora, a u kojem je riječ u glavnom postupku za zajam čiji su iznos i trajanje istovjetni onima iz razmatranog ugovora o zajmu,..“ U konkretnom slučaju u primjeni da je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji da je odredio način konvertiranja kredita slijedom čega da je bilo kakovo nadomještanje ugovornih odredbi od strane suda u ovoj pravnoj stvari nepotrebno i suprotno kako Zakonu, a tako i Direktivi 93/13 i praksi suda EU, jer da su stranke svoj ugovorni odnos uredile sklapanjem Dodataka ugovoru o kreditu kojim da je provedena konverzija. Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu otklonjena da je nepoštenost ranijih ugovornih odredbi i uspostavljena da je ravnoteža između prava i obveza ugovornih strana. Tako da je udovoljeno ciljevima Direktive 93/13, jer da je uklonjena nepoštena odredba i tužitelj da je bio svjestan neobvezujuće naravi odredbi Dodatka (isti da je mogao sklopiti dodatak ili ne, dok da je banka morala ponuditi dodatak sukladno Zakonu). Direktiva 93/13 da smjera na uspostavu narušene ravnoteže između prava i obveza ugovornih strana uz nastavljanje primjene ugovora, iz čijeg sadržaja da je Dodatkom uklonjena nepoštena odredba, te da se tako ugovor održava na snazi. Za naglasiti da je da je Ustavni sud RH potvrdio suglasnost pravila o konverziji odnosno Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju s Ustavom Republike Hrvatske. U stručnom članku autora MB, Petrović, od 25.5.2021, „Osvrt na odluku Suda Europske unije u predmetu C-19/20 I.W., R.W. protiv Bank BPH S.A. i mogući učinci na odluku Suda Europske unije u predmetima C-474/20 i C-567/20 (u tzv. slučaju Franak) detaljno da je obrazložena dopustivost i okolnosti provedbe konverzije sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju sukladno Direktivi 93/13 te naglašeno da je navedenim izmjenama načinjena izvanredna intervencija s jednokratnim učinkom usmjerenim na zaštitu potrošača kojom da su takvi potrošači korisnici kredita u CHF dovedeni u ravnopravni položaj s korisnicima kredita u EUR. Istaknuto da je da pristankom potrošača konvertirani ugovor o kreditu u EUR u potpunosti i retroaktivno zamjenjuje dosadašnji ugovor o kreditu na način da se smatra kako je između ugovornih strana od samog početka bio sklopljen ugovor o kreditu u EUR, a ne ugovor o kreditu u CHF. To da znači kako se sva učinjena plaćanja s naslova ugovora o kredidu u CHF koji sadrži nepoštene ugovorne odredbe, vežu uz konvertirani ugovor o kreditu u Eur, a taj novi ugovor da predstavlja novu pravnu osnovu kod kojeg da novi otplatni plan u EUR zamjenjuje u potpunosti prijašnji otplatni plan s naslova ugovora u CHF. Sukladno provedenoj konverziji, sve uplate da su korištene u interesu potrošača radi otplate njegova kredita u EUR, dok da se preplata koja je prelazila vrijednost svih obveza s naslova kredita u EUR uvijek vraćala potrošaču – dakle uvijek u korist potrošača (gore navedeno vidljivo da je i iz Prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju P.Z. br.899 od 10.9.2015 str.4, Postupak konverzije kredita CHF podrobnije da je uređen čl.19a do 19l. Zakona o potrošačkom kreditiranju – i str.4-6, 14-15, takvo izjednačavanje položaja (ponajprije imovinskog) korisnika kredita u CHF s korisnicima kredita u EUR postignulo da se korištenjem povijesnih podataka o kretanju tečaja kune prema EUR i promjenjive stope ugovornih kamata, kao da je ugovor o kreditu između dotičnog potrošača i banke ab initio vezan za EUR – čl.19c ).

U navedenom članku autora MB, Petrović, od 25.5.2021, „Osvrt na odluku Suda Europske unije u predmetu C-19/20 I.W., R.W. protiv Bank BPH S.A. i mogući učinci na odluku Suda Europske unije u predmetima C-474/20 i C-567/20 (u tzv. slučaju Franak) autori da navode: „Uplate s naslova nepoštenih odredaba Ugovora o kreditu u CHF koriste se u interesu potrošača tj. radi ispunjenja potrošačevih obveza s naslova zamjenskog kredita u EUR (dospjelih i budućih obroka kredita) pri čemu se pretplata koja nadilazi vrijednost vraća potrošaču. Time je, sukladno čl.6 st.1 Direktive 93/13, potrošač doveden u činjeničnu i pravnu situaciju u kojoj bi se nalazio da nije bilo nepoštenih odredaba ugovora o kreditu. Takvim vrednovanjem potrošačevih uplata s naslova nepoštenih ugovornih odredaba osiguran je povrat protupravno stečene koristi banke kroz korištenje tih koristi za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u EUR-u koji je zamijenio kredit u CHF i to isključivo temeljem pristanka potrošača bez kojega konverzija nije moguća. Takav pristanak bio je informiran – jer su potrošaču bile poznate sve posljedice konverzije na koju je slobodno pristao.“ Drugim riječima, sve da su uplate od samog početka uzete u obzir i korištene da su za otplatu dospjelih obroka konvertiranog kredita u EUR-u koji da je stupio na mjesto kredita u CHF, a što da je bilo u isključivom interesu potrošača i otplate njegova kredita u EUR ( koji jedini kredit da sada postoji i koji jedini otplatni plan u EUR da sada postoji jer da je nadomjestio raniji kredit u CHF i sve ranije otplatne planove u CHF) . Prema tome pravila ZIDZPK da su uspostavila ravnotežu u pravima i obvezama između ugovornih strana jer da su izjednačila položaj korisnika kredita u CHF s položajem korisnika kredita u EUR čime da je sukladno čl.6 st.1 Direktive 93/13 potrošač stavljen u položaj kao da nije bilo nepoštene ugovorne odredbe, a sve sukladno činjeničnoj i pravnoj situaciji u kojoj da bi bio u tom trenutku da nije bilo nepoštene ugovorne odredbe. Između ugovornih strana uspostavljena da je ekonomska ravnoteža. Tuženi također naglašava, a što da je posebno istaknuto u članku koji da se dostavlja, da ako je zahtjev tužitelj usmjeren na pravo na naknadu štete, tzv obeštećenje, u tom da se slučaju radi o zahtjevu na ostvarenje zaštite koja da nije predviđena u čl.6 Direktive 93/13, već da se u tom slučaju primjenjuje nacionalno pravo prilikom čega da je potrebno u svakom postupku dokazivati i sve pretpostavke za naknadu štete. Ovo da se napominje stoga jer da tužitelj potražuje obeštećenje koje počiva na obračunu koji koristi fiksnu kamatnu stopu (onu koja da je bila brojkom određena na dan isplate iako da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa) , a takav dugoročni kredit u Eur bez valutnog rizika CHF s fiksnom i niskom stopom da nije postojao u trenutku sklapanja spornog ugovora o kreditu u CHF, a da ne postoji niti danas na hrvatskom tržištu. Ovako zatraženo obeštećenje tužitelja da predstavlja obračun koji da mijenja sadržaj i bit ugovorne odredbe jer da zamjenjuje inicijalnu promjenjivu ugovornu kamatu s fiksnom ugovornom kamatom te da je tako predložena revizija sadržaja ugovora suprotna Direktivi 93/13 i dosada iznesenim stajalištima suda EU jer da se radi o reviziji odnosno nadomještanju i mijenjanju ugovornih odredbi. Direktiva 93/13/EEZ od 5.4.1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu Direktiva) da određuje: Čl.6 st.1 „Države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba,..“ Prema tome cilj da je ponovno uspostaviti ravnotežu između ugovornih stranaka, a što da potvrđuju i presude Europskog suda. Članak 6 stavak 1 Direktive 93/13 da želi ponovno uspostaviti ravnotežu između stanaka a ne poništiti sve ugovore koji sadržavaju nepoštene odredbe. S druge strane, taj ugovor u načelu da mora nastaviti vrijediti bez bilo koje druge izmjene osim one koja da proizlazi iz otklanjana nepoštenih uvjeta, ako je takav kontinuitet ugovora pravno moguć prema pravilima nacionalnog prava (presuda od 26.1.2017, Banco Preimus, C-421/14, EU::2017:60, t.71 i navedena sudska praksa). Pravila ZIDZPK 2015 da su u skladu sa čl.6 t.1 Direktive 93/13 jer da uspostavljaju ravnotežu među ugovornim stranama tako da je potrošač konkretno doveden u činjeničnu i pravnu situaciju u kojoj bi se nalazio da nije bilo nepoštenih ugovornih odredaba ugovora o kreditu u CHF jer da ga se stavlja u položaj kao da je uzeo kredit u EUR u tom konkretnom trenutku i pod tim tada važećim tržišnim uvjetima. Prema tome intervencijom domaćeg zakonodavca u ugovorne odnose vezane uz kredite u CHF uspostavljena da je ravnoteža među ugovornim stranama na način da su primjenom Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju korisnici kredita u CHF stavljeni u ravnopravni položaj sa korisnicima kredita u EUR, a također da je, kako da to i naglašava Ustavni sud RH, ostvaren legitiman cilj koji da se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprečavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse i sprečavanu produbljivanja dužničke krize, sve na transparentan način u korist i za interes potrošača. Tuženik dalje navodi da je u predmetnoj pravnoj stvari provedena konverzija postupka sukladno ZID ZPK, slijedom čega da je između tužitelja i tuženika uspostavljena ekonomska ravnoteža. U odnosu na izvođenje dokaza financijskim vještačenjem tuženi se istome protivi u cijelosti kao nepotrebnom i neekonomičnom, obzirom da se u konkretnom slučaju radi o konverziji kredita provedenoj sukladno ZID ZPK, kojom konverzijom da su otklonjene sve posljedice neravnoteže u odnosu na valutnu klauzulu i u odnosu na promjene kamatne stope. Tuženi ističe kako je iz navoda tužitelja vidljivo da isti u cijelosti pogrešno ocjenjuje i tumači zakonsku regulativu i ugovorni odnos među strankama kao i pravne institute. U konkretnom slučaju da se ne može zanemariti svrha i cilj donošenja ZID ZPK te provođenja konverzije sukladno zakonu. Tužitelj da neosnovano i suprotno svih zakonskim propisima, samoj svrsi i cilju zakona, navodi kako su ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, iako da ne navodi niti jedan razlog ništetnosti, uzimajući u obzir da je tuženik pregovarao, te odlučio sukladno ZID ZPK provesti konverziju kredita na način kako da je to propisano samim zakonom. Slijedom navedenog tuženik ističe da vještačenje može biti provedeno samo na okolnosti ispravnosti i točnosti provedbe konverzije, jer da su stranke konverzijom provele zakonitu restituciju, osim u slučaju da je između stranaka nesporno da je konverzija provedena u skladu sa zakonom. Svako drugo tumačenje i prijedlog da nije temeljeno na dokumentaciji u spisu te da je suprotno primjenjivim propisima, njihovoj svrsi i cilju. Fiksiranje tečaja CHF u kune primjenom kamatnih stopa koje su jednake fiksnoj kamatnoj stopi koju tužitelj izabire da odstupa kako od ugovornog odnosa, a tako i od realnih tržišnih okvira u vrijeme ugovaranja kredita s obzirom da su prosječne kamatne stope na dugoročne HRK kredite bile značajno više u odnosu na prosječne kamatne stope na dugoročne CHF i EUR kredite. Tužitelj da nije niti mogao u vrijeme zaključenja ugovora odabrati kredit u HRK sa fiksnom kamatnom stopom jer da takav proizvod u vrijeme ugovaranja kredita u Banci nije postojao, te da je takav kredit koji tužitelj predlaže i konstruira značajno povoljniji od HRK kredita koji da su bili dostupni klijentima u vrijeme ugovaranja te tužitelja stavlja u povoljniji položaj no što je mogao biti na tržištu u vrijeme zaključenja ugovora, te u neravnopravan sa svim drugim korisnicima kredita. Ovo gore podredno tome da se tuženi u osnovi protivi provođenju financijskog vještačenja na okolnost kako da je to predložio tužitelj jer da je provedena konverzija i došlo da je do pune restitucije, te jedini predmet vještačenja da može biti točnost provedene konverzije. Sukladno ZID ZPK , tužitelj da je odlučio sklopiti Dodatak ugovoru, slijedom čega da je stavljen u položaj kao da je onda sklopio ugovoru u Eur, dakle u položaj sa svim onim potrošačima koji su tada/onda sklapali kredite u EUR, što da znači da je dosadašnji ugovor u CHF zamijenjen ugovorom u EUR. Nadalje da se još jednom ističe kako je sud vezan zauzetim pravnim shvaćanjem iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Gos-1/2019 (pravna vezanost određena Zakonom o parničnom postupku - članak 502 n ZPP-a). Tužitelj da je kredit konvertirao sukladno važećim zakonskim odredbama, te da isti nema pravni interes za utvrđenje ništetnosti. S obzirom da je utvrđenje ništetnosti preduvjet za bilo kakav kondemnatorni tužbeni zahtjev, kako da tužitelj nema pravni interes u ovoj pravnoj stvari za utvrđenje ništetnosti, tako niti kondemnatorni tužbeni zahtjev da nije osnovan. Tužitelj da je prihvatio zaključiti Dodatak ugovoru, pristao na Otplatni plan sa kojim da je ranije upoznat, istome da se nije protivio, dakle pristao da je iskoristiti zakonsku mogućnost i staviti se u položaj kao da je onda sklopio Ugovor o kreditu u eur. Dakle, kako da Dodatak ugovoru predstavlja novu pravnu osnovu koja da u potpunosti zamjenjuje raniju osnovu i to s retroaktivnim učinkom od dana zaključenja samog Ugovora, to da tužitelj nema osnove za potraživanje bilo kakove isplate. U odluci Vrhovnog suda u povodu oglednog postupka tužitelj napominje da Vrhovni sud upućuje potrošače koji su konvertirali ugovore o kreditu u švicarskim francima da bi pravni interes za kondemnatornu pravnu zaštitu u pravilu mogli ostvarivati samo ako konverzija nije provedena u skladu sa zakonom i nekim rijetkim slučajevima koji proizlaze iz općeg obvezno pravnog uređenja npr. poslovna nesposobnost. Ponavlja da se da je u rješenju Gos-1/2019 od 4.3.2020 godine Vrhovni sud RH na pitanje postavljeno u oglednom postupku odgovorio da je da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan da je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Time da je Vrhovni sud ponovio stav zakonodavca ZID ZPK o tome da se radilo o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivno mjeri. Retroaktivno djelovanje ZID ZPK da nije slobodna interpretacija proizašla iz neke bankarske doktrine već da je notorna činjenica koja da proizlazi iz zakonskog teksta i to čl.19b i 19c i objašnjenja Nacrta ZID ZPK na koju da se poziva i Vrhovni sud RH. S tim u vezi da treba reći da su banke svakom potrošaču i ponaosob slale prijedlog novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu (čl.19e) i sam Vrhovni sud da sugerira da se pravni interes za podnošenje kondemnatorne tužbe ne bi mogao isključiti ako konverzija nije provedena u skladu sa zakonom, a ZID ZPK da je predvidio i određene mehanizme kontrole postupanja banaka (npr.čl.19 i o slanju izvješća Ministarstvu financija). Tuženi da ponovno upozorava da je smisao koji ogledni postupak ima, koji da je radi toga smisla zakonodavac i uveo, jasan i to da je zakonska obveza obvezujućeg pravnog učinka u postupanju nižestupanjskih sudova koja da proizlazi iz kogentne zakonske norme. Ključno da je da čl.502n ZPP-a propisuje da će nakon donošenja pravnog shvaćanja Vrhovnog suda RH sud u nastavljenim postupcima biti vezan tim pravnim shvaćanjem. Prema tome da postoji zakonska obveza postupati u skladu s onim što je u tom pravnom shvaćanju određeno čak i dalje o toga u skladu sa argumentima koji da su u tom pravnom shvaćanju izneseni ako oni služe pojašnjenju shvaćanja koje je u odluci izraženo (tako da i dr.sc.OB, dipl.iur; Izvorni znanstveni rad UDK:336.774.3:336.748 (497.5), te Aktualnosti Hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse, godišnjak 27-2020, Organizator ,Zagreb 2020, str.22). Doseg potencijalnih učinaka iz oglednog postupka znatno da je veći od onih koji da su određeni u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH odnosno njegovoj odluci koja da se tiče samo konkretnog spora u kojem je odlučivao. Polazeći od gore navedenog u odnosu na odluku Vrhovnog suda u pojedinačnom predmetu Rev-18/2018 od 26.5.2020 godine vidljivo da je da sud u obrazloženju ponavlja argumentaciju o postojanju pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti prvog ugovora o kreditu prije konverzije pozivajući se na odluke Rev-2868/18 od 12.2.2018 i Rev-2221/2018 od 3.9.2019 – u kojima da je navedena mogućnost utvrđivanja ništetnosti priznata jer da sud smatra da postoji mogućnost da nisu svi ugovori o kreditu konvertirani iz CHF u EUR pa da je otvoreno stoga i dalje pitanje valjanosti odredbi takvih ugovora pa da u tim okolnostima postoji pravni interes sa utvrđenje. Međutim, a kao što da je ranije isticano, konverzijom kredita da su korisnik i banka sporazumno, a posredstvom zakona i sukladno pravilima o konverziji, sva plaćanja s naslova ugovora o kreditu u CHF vezali uz ugovor o kreditu u EUR koji da predstavlja novu pravnu osnovu – tako da nema stjecanja bez osnove jer da konverzijom voljom stranaka postoji pravna osnova i da nema osnove za povrat jer da ništa nije stečeno bez osnove. U odluci u predmetu Rev-2221/2018 od 3.9.2019 Vrhovni sud RH da navodi (str.21-22 odluke) ( a na koju odluku da se poziva 18/2018 od 26.5.2020 godine): „Kod činjenice da je tužitelj odlukom Vlade Republike Hrvatske u smislu odredbi ZZP/09 određen osobom ovlaštenom za pokretanje postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a tužitelj pokrenuo ovaj postupak vezano za ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditiranju u kojima je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica kredita a koji ugovori su sklapani u razdoblju 2004-2008 a za koje ugovorne odredbe tužitelj smatra da su nepoštene te ništetne onda se nameće zaključak kako je tužitelj imao pravni interes za pokretanje ovog postupka u vrijeme podnošenja tužbe, a koji pravni interes postoji i dalje, unatoč tome da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača omogućena korisnicima tih kredita konverzija iznosa kredita vezanih uz švicarski franak vezati uz EUR. To stoga što je tim Zakonom potrošačima korisnicima kredita ponuđena mogućnost konverzije kreditnog duga vezanog uz švicarski franak, vezati uz valutu EUR, ali ne kao njihova obveza, što znači da su i dalje u neodređenom broju ostali na snazi ugovori sklopljeni sa valutnim klauzulama u švicarskim francima, a time i dalje pitanje valjanosti takvih ugovornih odredbi ostalo sporno. U takvim okolnostima i dalje postoji pravni interes tužitelja za vođenje ovog postupka.“ Imajući na umu gore citiranu presudu VSRH da nije zauzeo stajalište suprotno onome što da je dosada bilo argumentirano jer da stajalište VSRH vodi računa o tome da je zakonodavnom intervencijom obvezu provedbe konverzije imala samo banka, a ne i korisnik kredita stoga da je moguće da u pravnom prometu i dalje postoje ugovori o kreditu u CHF koji nisu konvertirani u odgovarajuće ugovore u EUR i takvi ugovori da imaju pravo na zaštitu koja bi se temeljila na presudi povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava (tako da i Prof.dr.sc GB i Doc.dr.sc.MB – Pravno mišljenje – dostavljeno u spis). Iz gore navedenog, a kako da je prethodno citirano, tumačenjem argumentum a contratio, da proizlazi kako tužitelj ne bi imao takav interes u slučaju da je primjerice predmetnim zakonskim izmjenama ZPK bio obvezan na konverziju kredita - drugim riječima u toj da je presudi VSRH ukazao da postoji pravni interes za vođenje postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava jer da je moguće da ima korisnika kredita koji nisu iskoristili svoje pravo na konverziju te da tako i postoji skupina potrošača koja ima pravni interes za tužbe i utvrđenja ništetnosti te zahtjeve za kondemnatornim tužbama i nakon izmjena ZPK-a jer da nisu konvertirali svoje kredite. Ovo konkretno da nije taj slučaj jer da je tužitelj sklopio Dodatak ugovora i provedena da je konverzija kredita. Konverzijom da stranke određuju da dio razlike plaćanja ostaje za potrebe namirenja dospjelih i budućih obroka prema novom otplatnom planu sa naslova ugovora o kreditu u EUR koji da smjenjuje ranije otplatne planove s naslova ugovora o kreditu u CHF. Iz iznesenih stajališta VSRH tumačenjem argumentum a contrario zaključuje da se kako korisnici kredita u CHF koju su svoje obveze sukladno ZPK konvertirali u obvezu s naslova ugovora o kreditu u EUR nemaju pravni interes za vođenje postupka usmjerenog na povrat učinjenih plaćanja s naslova eventualno ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF. Potrebno da je razgraničiti pojam utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi i kondemnatorne zahtjeve tužitelja, a što da tužitelj pokušava izjednačiti i učiniti istovjetnim što da to nikako nije. Dodatno da se ističe da je dodatak ugovora sklopljen i sastavljen sukladno prisilnim zakonskim odredbama ZID ZPK, a tužitelju da je ostavljeno 30 dana da prihvati izračun konverzije, ili da ga ne prihvati. Ističe se kako se u konkretnom slučaju isključuje iz primjene presuda suda EU broj C-452/2018 jer da ista nije primjenjiva na sudske postupke u Hrvatskoj obzirom da su korisnici koji su se odlučiti sklopiti Sporazum, kao tužitelj u konkretnom slučaju, sklopili Sporazum na osnovi jasno propisanih i zakonom utvrđenih parametara. Ukoliko se ova odluka primijeni na potrošače u Hrvatskoj, potrošači da su se prihvaćanjem konverzije odrekli učinka nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja da je bila utvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda i postojala u prvotnom ugovoru o kreditu što da je rezultat slobodnog (imali da su mogućnost i ne prihvatiti konverziju) i informiranog postupka (informacije o modalitetima ponuđene da su dostavom novog ugovora). Slijedom navedenog odricanje od učinaka nepoštene odredbe prvotnog ugovora bio da je rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača. U odnosu na ovu odluku Europskog suda i Vrhovni sud RH da u predmetu Rev-1042/2017 u Zahtjevu za prethodnu odluku Sudu Europske unije na str.17 i 18 navodi kako se tumačenja dana u tom predmetu ne mogu automatski poslužiti u donošenju odluke jer: „….u tom je predmetu do sklapanja dodatka ugovoru došlo na temelju slobode ugovaranja stranaka, a sadržaj dodatka bio je ili unaprijed sastavljen od strane trgovca ili su se o njima vodili pojedinačni pregovori među ugovornim strankama. Naprotiv, u ovom glavnom predmetu sklapanje dodatka ugovora bilo je rezultat intervencije zakonodavca jer je na temelju prisilne zakonske odredbe proizašla obveza trgovca ponuditi potrošaču sklapanje dodatka čiji je sadržaj u cijelosti određen prisilnim zakonskim odredbama. Sadržaj dodatka ugovora koji je ponuđen potrošaču dakle jest unaprijed sastavljen, ali ne od strane trgovca nego od strane zakonodavca. Informiranje potrošača o uvjetima iz takvog dodatka također je bilo određeno zakonom. Kako dodaci ugovorima niti ne sadrže odredbe o odricanju potrošača, a takvih odredbi ne sadrži niti zakon, informiranje potrošača o pravnim posljedicama sklapanja dodatka ugovoru ne može se predbaciti kreditoru.„ Odluka suda C-81/19 relevantna da je i primjenjiva u konkretnom slučaju, a istom da se zaključuje da se Direktiva 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ne primjenjuje na ugovorne odredbe koje su odraz prisilnih normi nacionalnog zakonodavstva, odnosno na Sporazume o konverziji koji su sklopljeni sukladno ZID ZPK. Upravo u konkretnom slučaju da postoje ugovorne odredbe koje da su odraz prisilnih normi nacionalnog zakonodavstva. U konkretnom slučaju tužitelj da se odlučio sklopiti Dodatak ugovoru. Navedenu činjenicu da sada isti potpuno pogrešno interpretira zanemarujući cilj i svrhu donošenja samog zakona, te osnovno načelo konverzije. Svakako da je uvažavajući sve ranije izneseno i navode do sada iznijete u ovom postupku konkretno riječ o zastarjelim potraživanjima i zastarjelim pravima (ističe da se prigovor zastare). Ističe da se i prigovor da tužitelj nije potrošač te da se u tom smjeru prigovara da bi bio aktivno legitimiran, a pozivajući se na prava potrošača i ulažući u tom svojstvu ovu tužbu na istome da je i teret dokaza da ta svojstva ima. Tuženi ističe prigovor radi prebijanja za sva ona potraživanja koja da su izražena u manjem iznosu od iznosa kako to tužitelj potražuje, koji iznos da će moći precizirati nakon provedenog vještačenja, ukoliko sud odredi isto. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže ocijeniti kako ova tužba nema osnov te da je i kondemnatorni zahtjev tužitelja neosnovan, sve u pogledu pravne kvalifikacije sporazuma o konverziji kao nove pravne osnove, uslijed čega da je suvišno izvoditi dokaze radi utvrđivanja visine potraživanja te se predlaže uz pravilnu primjenu materijalnog prava odbiti tužbu i tužbeni zahtjev. Tuženik dalje navodi da je tužitelj restituiran u procesu konverzije odnosno sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu, te da je između ugovornih strana postignuta ekonomska ravnoteža. Prigovara se da bi tužitelj bio potrošač. Ukoliko sud odredi izvođenje vještačenja kojem se tuženi protivi predlaže se svakako izračunati i obračunati i razdoblja kada je tečaj bio niži od onoga kojega tužitelj predlaže fiksirati, te iznos iz Dodatka ugovora – kojim da su stranke utvrdile i ugovorile ukupni iznos preplate koji iznos da će se koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR koji da će dospijevati nakon sklapanja Dodatka . Osim toga ističe se da je tužitelj predmetni ugovor o kreditu konvertirao odnosno sklopio Dodatak istom, te da je na taj način uspostavljena ekonomska ravnoteža između ugovornih strana, isti da je u potpunosti namiren, te stavljen u položaj sa svim onim potrošačima/korisnicima kredita koji su tada ugovarali kredite koji nisu bili u CHF. Tužitelj da je nakon što je donio odluku prihvatio novi otplatni plan odnosno Izvod otvorenih stavaka, te sklopio Dodatak ugovoru, na koji način da je u potpunosti namiren odnosno restituiran. Postupkom konverzije i sklapanjem Dodatka ugovoru obuhvaćene da su sve otplate, te da se Ugovor o kreditu u CHF u cijelosti mijenja u ugovor o kreditu u EUR na način kao da je bio sklopljen ugovor u Eur , na koji način da je došlo do potpune restitucije tužitelja u ovoj pravnoj stvari. Sud Europske unije, u prethodnom postupku, a vezano uz tumačenje prava Europske unije, konkretno Direktive 93/13 donio da je dana 5.5.2022 Presudu u predmetu C-567/20 kojom da je odgovorio na prethodno pitanje postavljeno od strane Općinskog građanskog suda u Zagrebu na način da određuje da nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene direktive ugovorne odredbe koje su odraz odredaba nacionalnog prava i slobodnog sporazuma stranaka u kojem je potrošačka strana bila slobodne volje odlučivati o sporazumnim odredbama, dok da je banka bila dužna predložiti sporazum sukladno nacionalnom pravu. Također u istoj Presudi Sud Europske unije da ponavlja da Direktiva 93/13 nije primjenjiva na ugovorne odnose koji su nastali prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji. Presudi C-567/20 suda Europske unije prethodilo da je Mišljenje nezavisne odvjetnice Juliane Kokott. U ovoj pravnoj stvari stranke da su sklopile Ugovor o kreditu prije stupanja Republike Hrvatske u članstvo Europske unije 1.7.2013. Sud Europske unije da je naveo kako je nadležan tumačiti pravo Unije u pogledu njegove primjene u državi članici isključivo od dana njezina pristupanja Uniji. Tako da i u Presudi C-567/20. Stranke da su sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu kojim da je provedena konverzija sukladno zakonu. Sud Europske unije da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, sukladno članku 1. stavak 2. Direktive 93/13, isključuje iz njezina materijalnog područja primjene ugovorne odredbe koje su odraz „[obveznih] zakonskih ili regulatornih odredaba”. Sud da je već protumačio navedeni članak 1. stavak 2. u smislu da područje primjene Direktive 93/13 ne obuhvaća odredbe koje su odraz obveznih odredaba nacionalnog prava unesenih nakon sklapanja ugovora o zajmu s potrošačem te čiji je cilj nadomještanje ništetne odredbe tog ugovora (presuda od 2. rujna 2021., OTP Jelzálogbank i dr., C-932/19, EU:C:2021:673, t. 29. i navedena sudska praksa). Sud da može pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka u određenim ugovorima, a koju da je zakonodavac Unije izričito namjeravao očuvati (presuda od 21. prosinca 2021., Trapeza Peiraios, C-243/20, EU:C:2021:1045, t. 35. i navedena sudska praksa). Tako da sud navodi da Zakon o potrošačkom kreditiranju iz 2015. prodavateljima robe ili pružateljima usluge nalaže da ponude takvu izmjenu dotičnim potrošačima i da propisuje posebnu metodologiju za izračun novog iznosa kreditnih obveza potrošača. Također, u svojim pisanim očitovanjima hrvatska vlada da pojašnjava da je autonomija volje banaka navedenim zakonom bila ograničena na način da su prema njemu bile obvezne potrošačima predložiti sklapanje sporazuma o konverziji njihova postojećeg ugovora, čiji da je sadržaj bio točno određen tom kogentnom normom, dok da su potrošači birali hoće li prihvatiti sporazum odnosno konverziju ili ne. Nadalje se ističe da su stranke obuhvaćene područjem primjene Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015. izmijenile originalni ugovorni odnos na temelju suglasnosti volja, a ne izravno na temelju zakonodavne intervencije, kao što da je to konkretno bio slučaj u predmetu u kojem da je donesena presuda od **.**.2019., Č (C-118/17, EU:C:2019:207). Cilj hrvatskog zakonodavca bio da je uspostaviti ravnotežu između prava i obveza stranaka na koje se odnosi Zakon o potrošačkom kreditiranju iz 2015. godine, a što da proizlazi kako iz samog Zakona, a tako i iz presude C-567/20 Suda Europske unije. Glava IV.a Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015. da sadržava članke 19.a do 19.i, čije odredbe da uređuju „konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF”. Članak 19.b tog zakona, naslovljen „Načelo konverzije kredita”, da predviđa: „Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.” Iz gore opisane zakonske odredbe jasno da je da konverzija ima retroaktivni učinak jer da se nakon provedene konverzije ima uzeti kao da je klijent od početka imao kredit u EUR odnosno s valutom u EUR. Pravna da je posljedica ove zakonske odredbe da se klijenti koji su konvertirali kredite više ne mogu pozivati na isplate temeljem nepoštenih ugovornih odredbi iz izvornog ugovora sa valutom CHF, jer da su po toj osnovi tražili dodatno obeštećenje i osigurali ga provedbom konverzije i da nemaju pravo na daljnje obeštećenje kako da su isti nakon konverzije stavljeni u položaj kao da su uzeli kredit u EUR od samog početka. Članak 19.c navedenog zakona, naslovljen „Način izračuna konverzije kredita”, da predviđa poseban postupak izračuna novog iznosa glavnice duga dotičnog potrošača, koji da se u biti sastoji od usporedbe otplata kredita koje je izvršio taj potrošač s uvjetima koji proizlaze iz kredita denominiranog u eurima. Svrha ZID ZPK opisana da je u prijedlogu zakonskog teksta i da navodi: „ Stoga je sam postupak konverzije usklađen s ciljevima konverzije a to je osigurati redovitu oplatu kreditnih zaduženja dužnika u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome se vodeći načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštiti mehanizam u EUR.“ Sud Europske unije da naglašava da je u okviru „oglednog postupka” Vrhovni sud Republike Hrvatske dana 4. ožujka 2020. donio odluku o tumačenju u skladu s kojom svaki sporazum o konverziji sklopljen na temelju Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015. ima „pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli”, među ostalim, zbog toga što da je takav sporazum novi ugovorni odnos s obzirom na to da ga potrošač nije bio dužan prihvatiti, za razliku od okolnosti u predmetu u kojem je donesena presuda od **.**.2019., Č (C-118/17, EU:C:2019:207). S obzirom na gore i u presudi C-567/20 opisano, Sud Europske unije donio da je odluku da članak 1. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe, koje su odraz odredaba nacionalnog prava na temelju kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluge bio dužan potrošaču predložiti izmjenu njihova originalnog ugovora putem sporazuma čiji je sadržaj određen tim odredbama i taj da je potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu, nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive. Slijedom navedenog u primjeni da je nacionalno pravo odnosno primjena Zakona o potrošačkom kreditiranju i to u cijelosti kao i primjena i prihvaćanje provedene konverzije sukladno odredbama Zakona i dodatka ugovora u cjelokupnom smislu uzimajući u obzir činjenicu da je svrha konverzije uspostava ravnoteže u ugovorne odnose stranaka. Kako da je u primjeni nacionalni zakon to da je nužno primijeniti i odluku Vrhovnog suda RH u oglednom postupku Gos-1/2019. Radi da se o novom institutu u pravnom sustavu Republike Hrvatske koji da je reguliran Zakonom o parničnom postupku, koji da omogućuje Vrhovnom sudu RH zauzeti pravno shvaćanje o određenom pitanju, a onda da je to pravno shvaćanje obvezujuće za sve niže sudove u pojedinačnim predmetima koji su u tijeku i koji će biti pokrenuti, a kako da je regulirano čl. 502.n Zakona o parničnom postupku. Vrhovni sud da je u odluci Gos-1/2019 odlučio: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine” broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.”

U navedenom postupku, rješavajući o pitanju valjanosti dodatka ugovora kojima je provedena konverzija kredita, u obrazloženju odluke, navodi da se da dodatak originalnim ugovorima o kreditu ne može biti nepošten i ništetan iako se svojim sadržajem temelji na odredbama koje su ex tunc utvrđene nepoštenim i ništetnim i to iz razloga što da je taj dodatak ugovora o kreditu, zapravo novi ugovorni odnos, iako u potpunosti dobrovoljan za potrošača, sklopljen u primjeni ZID ZPK 2015 te zaključuje da je već samim tim dodatak ugovora o kreditu zakonit, pošten i valjan. Tuženi da ponovno ukazuje na činjenicu da je odluka Vrhovnog suda RH Gos-1/2019 obvezujuća u svim predmetima (čl.502n st.1 ZPP). Time da je bilo kakvo vještačenje, osim onog koje bi ocjenjivalo je li konverzija provedena sukladno striktnim zakonskim odredbama suvišno i nepotrebno, jer da su stranke dodatkom ugovora, a temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju, uspostavile potpunu ravnotežu u odnosu na svoje tražbine, prihvatile potpuno izračun i odredile naknade odnosno visine međusobnih potraživanja imajući u vidu ništetnost i upravo radi postavljanja ravnoteže među strankama i radi uspostavljanja ravnopravnog položaja klijent da priznaje obračun temeljem zakona koji da obuhvaća period svih potraživanja temeljem ugovora od početka ugovornog odnosa do provedbe konverzije i dalje nastavlja kao ugovor sa valutnom klauzulom u Eur. Dolazi da do nove pravne osnove, te da više nema nikakovog razloga niti osnova za traženje isplate temeljem „stjecanja bez osnove“, jer da je uspostavljena osnova za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa. Jasno obrazloženje da proizlazi iz presude Gos-1/2019 VSRH koja da se ponovno dostavlja kao obvezujuća temeljem ZPP-a u ovoj pravnoj stvari. Na osnovu svega izloženog da treba u konačnici zaključiti da su oni sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu s ZID ZPK valjani i proizvode pravne učinke bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF. Slijedom navedenog poziva da se sud primijeniti odluku Suda Europske unije C-567/20, odluku Vrhovnog suda RH Gos-1/2019, Zakon o potrošačkom kreditiranju, provedenu konverziju i Dodatak ugovoru kojim da je konverzija provedena kao pravni okvir za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Dodatkom ugovora kojim da je provedena konverzija ugovorne strane da su temeljem zakona, te temeljem slobodne volje tužitelja odredile suglasno da korisnik kredita prihvaća izračun konverzije i izvod otvorenih stavaka koji obuhvaća cjelokupni kreditni odnos i sva potraživanja i dugovanja iz istog. Ugovorne strane da suglasno utvrđuju iznos neotplaćene glavnice i to slobodnom voljom i temeljem zakona. Stranke ovog postupka isto tako da suglasno utvrđuju iznos pretplate te tako da ne postoji drugi iznos preplate od onog koji da su stranke slobodnom voljom i temeljem zakona utvrdile, a svako drugačije postupanje i izračun da je suprotan volji stranaka koju da su izrazile slobodnim potpisom Dodatka ugovora o kreditu te prihvaćajući odredbe istog, ovaj da je postupak i potraživanje iz istog suprotan sporazumu stranaka koji da je sporazum valjan i proizvodi sve pravne učinke. Slijedom izražene volje stranaka, koja da nema mane niti koje druge nedostatke, jasno da je da su traženja tužitelja neosnovana i suprotna Zakonu o potrošačkom kreditiranju, te činjenično stanje koje da tužitelj prezentira da nije sukladno ugovornom odnosu stranaka, nakon provedene konverzije jer da su konverzijom stranke same temeljem zakona i slobodne volje uspostavile ravnotežu u svojim ugovornim odnosima i potraživanjima i da nema osnova za bilo kakova druga potraživanja s osnova ovog ugovornog odnosa, a kako da je to tužitelj tužbom zatražio.

Obzirom da je hrvatski zakonodavac uspostavio ravnotežu između prava i obveza stranka u pogledu CHF konvertiranih kredita to da nadležni sud ne može izostaviti provedenu konverziju, a koja da znači da su otpali svi zahtjevi za obeštećenjem potrošača s kreditima izvorno denominiranim u CHF jer da se nakon provedene konverzije na njih više ne smije gledati kao na stranke s kreditom denominiranim u CHF jer da je njihov ugovor takav da je od početka stranka / klijent stavljen u položaj kao da je uzeo kredit u EUR. Slijedom navedenog svako daljnje provođenje dokaza da je nepotrebno i suprotno dostavljenim materijalnim dokazima u spisu. U odnosu na prihvaćenje tzv. negativnih razlika sudska da je praksa ustanovljena u smjeru da se iste svakako trebaju uzeti u obzir pa da tako i Rev-1277/2022 od 8.3.2023 Vrhovnog suda RH: „8. Drugim riječima sud drugog stupnja smatra da tuženica može ostvariti svoj zahtjev na ime razlike tečaja tek ako postavi prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev, dakle da u drugom slučaju nema pravo na razliku koji izvire iz činjenice da je tužitelj u određenom periodu zbog nižeg tečaja CHF u odnosu na kunu, tuženici plaćao niže anuitete kredita nego one koji su određeni tečajem CHF na dan sklapanja ugovora o kreditu. 9. Pravno shvaćanje suda drugog stupnja nije pravilno prije svega što sud polazi od činjenice da tuženica potražuje isplatu tih iznosa, no ona to u ovom postupku ne čini niti se o takvom zahtjevu raspravljalo niti se moglo raspravljati jer takvog zahtjeva tuženice nema. 10. Prigovor tuženice upravljen je na visinu iznosa kojeg tužitelj ima pravo na ime stjecanje bez osnove jer je utvrđena djelomična ništetnost ugovora o kreditu glede valutne klauzule slijedom koje je kako to utvrđuju sudovi nižeg stupnja tužitelj bio dužan vratiti kredit prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, odnosno da dan plaćanja pojedinog anuiteta. 11. Odredbom čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO/05) određeno je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. 12. U ovom postupku tužitelj upravo postavlja zahtjev za vraćanjem onog što je na ime anuiteta kredita isplatio tuženici na temelju ništetne ugovorne odredbe o iznosu kredita kojeg je dužan vratiti i koji se obračunava primjenom valutne klauzule (čl. 22. ZOO) vezana za tečaj CHF u vrijeme plaćanja, a koji predstavlja razliku između stvarno vraćenog iznosa kredita i iznosa koji bi trebao biti vraćen da se je obveza tužitelja kao primatelja kredita izračunala na bazi tečaja CHF u kunama u vrijeme sklapanja ugovora. 13. Nije u ovoj parnici sporno da je u određenom periodu tečaj CHF u kunama bio za primatelja kredita, tužitelja, povoljniji i da je na ime anuiteta plaćao nešto niže iznose od onih utvrđenih na temelju tečaja CHF u kune u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. 14. Dakle, kada je tome tako, tuženica kada ističe prigovor da je prilikom obračuna više primljenog zbog kasnije utvrđene ništetnosti ugovorne odredbe o načinu - 4 - Rev 1277/2022-2 primjene valutne klauzule potrebno uzeti u obzir stvarni iznos više uplaćenog, tuženica ne postavlja zahtjev za isplatu već prigovora visini tražbine ističući prigovor da tužitelj nema pravo na isplatu dijela anuiteta kada je tečaj CHF prema kuni bio niži (povoljniji za tužitelja) od onog koji je egzistirao u vrijeme zaključena ugovora, a prema kojem je utvrđena u postupku visina obveze tuženice. 15. Stoga niti nije pravilno pravno shvaćanje suda drugog stupnja da tuženica svoje pravo može ostvariti samo ako istakne prigovor prijeboja ili protutužbu jer ona na potražuje te iznose, već smatra da te iznose na ime razlike u tečaju CHF u odnosu na kune kada je tečaj bio niži od početnog nije niti primila pa nije niti u obvezi vratiti ih kao posljedicu ništetnosti. Time je i izneseno pravno shvaćanje kojim se odgovora na pitanje zbog kojeg je revizija dopuštena. 16. Zbog, pogrešnog pravnog pristupa sudovi nisu utvrđivali, kada je tečaj CHF bio niži od početno utvrđenog, u kojem iznosu su anuiteti kredita u tom vremenu bili niži od početnog, i slijedom toga koji iznos predstavlja razliku između anuiteta kredita obračunatog u kunama prema tečaju CHF u vrijeme sklapanja ugovora i stvarno isplaćenih anuiteta u periodu kada je tečaj CHF bio povoljniji za tužitelja jer je zbog nižeg tečaja CHF plaćao manje iznose na ime anuiteta kredita." Uz već istaknute prigovore zastare, prigovor promašene aktivne legitimacije u vidu činjenice je li tužitelj potrošač ističe da se i opreza radi prigovor prijeboja i radi prebijanja, a sve kako da nema osnova za isplatu i koji da se odnosi na sve negativne razlike kada da je kamatna stopa bila niže od one koju tužitelj ovom tužbom fiksira i razlike iznosa tečaja kada da je isti bio niži od onog kojeg tužitelj fiksira, a koji iznosi da će se specificirati nakon provedenog financijskog vještačenja, te u odnosu na već priznatu preplatu temeljem provedene konverzije sukladno Dodatku čl.5. Tužitelj da u konkretnom slučaju nema niti jedan valjani razlog koji ga je priječio da ne pokrene pojedinačni sudski postupak prije no što da je protekao zakonom određeni rok zastare u odnosu na ovdje konkretnu tražbinu.

3. U svojoj replici tužiteljica osporava sve navode, osim onih koje izričito bude priznala tijekom postupka. Tuženik da opetovano ponavlja iste ili slične navode, te proizvoljno tumači odluke Suda Europskog suda protivno samim tim odlukama i dosadašnjoj sudskoj praksi. U odluci broj: Rev 2868/2018-2 od 12.02.2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske jasno da je utvrdio kako, neovisno o zaključenom Dodatku ugovora kojim je provedena konverzija, tužiteljica ima pravni interes tražiti utvrđenje ništetnim dijela ugovora o kreditu u kojima je glavnica vezana za CHF i to u dijelu koji se tiču valutne klauzule i promjenjive kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke i to sve kako bi na temelju toga ostvarila eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju, a riječ je o kondemnatornim novčanim zahtjevima. Naime, u navedenoj odluci broj: Rev 2868/2018-2 da se posebno obrazlaže da je to stoga što da tužiteljica ističe da joj nije u cijelosti podmiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom. Osim toga, ništetnost da nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu da ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje da propisuje čl. 326. st. 2. ZOO, a koji da u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. god. zauzeto da je stajalište kako nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji da je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci da se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Točno da je da je tuženik ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15) koji da je stupio na snagu 30.09.2015., a kojim da je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR. Kamatna stopa koja je određena Dodatkom ugovora o kreditu od 23.12.2015. određena da je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih da nisu vođeni pojedinačni pregovori, već da je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke). Zbog navedenog, tužiteljica drži kako konvertiranjem kredita nije postignut učinak njezine zaštite kao potrošača jer da Dodatkom Ugovora o kreditu od 23.12.2015. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu da nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. Zakona o obveznim odnosima jer da je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što da ovdje nije slučaj, te da je tužiteljica i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećena, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF. Prema odluci Suda EU u predmetu broj C-118/17 od 14.03.2019. (u kojoj da je zauzeto pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača), jasno proizlazi da potrošač ima pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što da znači da sam čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već zapravo zahtijeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža ništetnih ugovornih odredaba. Sud EU donio da je i odluku broj C-260/2018 gdje da je navedeno da potrošač ima pravo na punu restituciju ako ona nije postignuta konverzijom. Također da je donesena odluka od 09.07.2020. suda Europske unije broj C-452/18 koja da potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče. Prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi da se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već da je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije da tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke. Tužiteljica da se sklapanjem Dodatka nije odrekla prava na obeštećenje, niti je dala, niti je mogla dati slobodan i informiran pristanak na to, a niti je takvo odricanje u dodatku o konverziji sadržano, a čak i da je dala takav pristanak da se ne bi radilo o slobodnom i informiranom pristanku s obzirom da u vrijeme sklapanja dodatka o konverziji valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (čak protivno u to da je vrijeme bila utvrđena valjanom), te da tužiteljica nije bila informirana niti mogla znati čime bi se takvim odricanjem odrekla. Ovo da posebno proizlazi iz činjenice da se u Dodatku uopće ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF niti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope ugovorne kamate sukladno jednostranoj odluci banke, niti pak on sadrži odredbu u kojoj bi tužiteljica izjavila da se nakon njegova sklapanja odriče prema tuženiku bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu. Dakle, sklopljenim dodatkom o konverziji da nije obuhvaćena niti se spominje ništetnost odredbi o promjeni kamatnih stopa (već da su i kod same konverzije primijenjene ništetne kamatne stope za kredite u valuti EUR temeljene na jednostranim odlukama banke, a tužiteljici da tada nije bilo poznato da su promijene tih kamatnih stopa za EUR kredite ništetne), a niti se navodi koliko bi bio iznos preplate kojeg bi se tužiteljica sklapanjem dodatka odrekla, niti je ona to mogla znati. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje da se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima da se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate da je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Činjenica da su stranke sklopile konverziju sama za sebe da ne upućuje na zaključak da je tužiteljici vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi. Osim toga, korisnici kredita koji su proveli konverziju da ne smiju biti u nepovoljnijem položaju od korisnika CHF kredita koji nisu proveli konverziju. Pravo na punu restituciju ovdje tužiteljica kao potrošač da ima prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača i isto pravo da ne može biti anulirano nikakvim pristankom potrošača bilo prividno dobrovoljnim, bilo u okviru zakonskog rješenja. Vrhovni sud RH donio da je odluku Rev 1096/2022-2 od dana 08.11.2022. u kojoj da je VSRH jasno utvrdio: "Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji." Iz obrazloženja navedene odluke VSRH od 08.11.2022. jasno da proizlazi da je takvo stajalište revizijski sud zauzeo u skladu s pravom EU koje da je nadređeno nacionalnom pravu. Pritom da je revizijski sud u točki 24. obrazloženja jasno napomenuo sljedeće: „24. Ovaj sud također napominje da obzirom na izraženo pravno shvaćanje u ovoj odluci dolazi do izjednačenja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak Ugovoru o kreditu i proveli konverziju u odnosu na one korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili takav dodatak ili isti nisu mogli sklopiti. U razdoblju od sklapanja Osnovnog ugovora o kreditu pa do dana konverzije takvi potrošači imali su jednak pravni status i trpjeli su jednake pravne posljedice nepoštenih ugovornih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu. U ponovljenom postupku biti će potrebno provesti financijsko vještačenje te utvrditi koji bi iznos korisniku kredita pripadao temeljem nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i taj iznos staviti u omjer sa dobivenim iznosom temeljem provedene konverzije te nakon toga odlučiti o zahtjevu tužiteljice za isplatu preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.” Tužiteljica da u prilogu dostavlja sudsku praksu županijskih sudova u kojima da je zauzeto istovrsno stajalište. O svim navodima iz odgovora na tužbu tuženika kojima da tuženik osporava ništetnost odredbe ugovora o kreditu u CHF koji se odnose na valutnu klauzulu odgovor da su dali kako Ustavni sud RH, tako i Vrhovni sud RH, te Visoki trgovački sud RH i Trgovački sud u Zagrebu u postupku po kolektivnoj tužbi u slučaju „Franak“. Stoga da je ponavljanje iste argumentacije od strane tuženika koja da je već isticana u slučaju „Franak“ potpuno promašena i nesvrsishodna. Naime, sukladno odredbi iz čl. 502.c ZPP-a tužiteljica da se u ovoj parnici poziva na pravno utvrđenje iz presuda u slučaju „Franak“ da su postupanjem tuženika povrijeđeni ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba, a sud da je u ovoj parnici vezan za utvrđenja iz slučaja „Franak“ u kojem da je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu u kojima je glavnica vezana za CHF i to u dijelu koji se tiču valutne klauzule.

Tuženikovo tumačenje presuda Suda EU potpuno da je neosnovano, pogrešno i da nije povezano s konkretnim pravnim slučajevima, a tuženik da presude Suda EU tumači jedino u svoju korist. Da izneseni navodi tuženika nisu relevantni jasno da proizlazi iz činjenice da su sve presude u kolektivnom postupku „Franak” koje se odnose na ništetnost valutne klauzule u CHF donesene upravo temeljem prava EU, odnosno u duhu europskog prava, konkretno Direktive 93/13/EEZ i presude Suda EU broj: C-472/10 (presuda od 26. travnja 2012., Invitel, ECLI:EU:C:2012:242) i broj: C- 26/13 od 30. travnja 2014). Navedeno da jasno proizlazi iz obrazloženja presuda Ustavnog suda RH posl. br. U-III/2521/2015 od 13.12.2016. (točka 18. i 19. obrazloženja), te Vrhovnog suda RH posl. br. Revt 575/16-5 od 03.10.2017., ali i ostalih odluka u kolektivnom postupku „Franak” kojima da je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi u potrošačkim kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Između ostalog, odredbe navedene Direktive implementirane da su u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine br. 78/12), te da se primjenjuju kao nacionalni propis. Neosnovano da tuženik osporava tužiteljici status potrošača. Iz svih dostavljenih isprava, a posebice iz zaključenog ugovora o kreditu da jasno proizlazi da je tužiteljica nastupila kao fizička osoba, dakle izvan svoje poslovne ili gospodarske djelatnosti, kao i da je riječ o stambenom kreditu za kupnju stambenog objekta tužiteljice, čiji da je zk. izvadak priložen uz ugovor o kreditu. Tužiteljica se protivi prigovoru radi prijeboja kojeg je istaknuo tuženik, te u odnosu na njega ističe prigovor zastare. Tužiteljica predlaže odbiti istaknuti prigovor prijeboja tuženika jer da ne postoje zakonske pretpostavke iz čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, a da ne postoje niti zakonske pretpostavke iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003). Odredbom iz čl. 323. Zakona o obveznim odnosima propisano da je stavkom 2. da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju krivnja za ništetnost ugovornih odredbi koje se odnose na nezakonitu valutnu klauzulu u CHF da je na strani banke, odnosno tuženika, s obzirom da tuženik nije informirao tužiteljicu o odlučnim okolnostima vezano za promjenu kamatne stope i za rizičnost valutne klauzule u CHF. Zbog toga da tuženik nema pravo na povrat potplaćenih anuiteta jer da je krivnja za ništetnost navedenih ugovornih odredaba na strani tuženika. Takvo da je stajalište zauzeto u presudi Županijskog suda u Vukovaru, posl. br. Gž 589/2020-2 od dana 04.11.2020. kojom da je potvrđena presuda Općinskog suda u Sisku, posl. br. P-621/2019-30 od 17.03.2020. u kojem da je istovrsnom predmetu odbijen istaknuti prigovor prijeboja od strane tuženika. Također, u presudi Županijskog suda u Puli – Pola, posl. br. Gž 299/2020-2 od dana 06.04.2020. zauzeto da je stajalište da tuženik nema pravo na isplatu razlike i tuženikov prigovor radi prijeboja odbijen da je kao neosnovan zbog činjenice što da tuženikovim smanjenjem kamatne stope nije došlo do povrede interesa potrošača i nije narušena ravnoteža u njihovom ugovornom odnosu u smislu odredbe iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, tako da odredba o smanjenju kamatne stope nije ništetna. U cijelosti da je neosnovan prigovor zastare kojeg ističe tuženik u ovom postupku. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30.01.2020. zauzeto da je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323.st.1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) održane 31.01.2022., broj: Su-IV-33/2022-2 zauzeto da je pravno shvaćanje prema kojem, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zastara prava potraživati preplaćenu razliku zbog ništetne odredbe ugovora o kreditu kojem je glavnica vezana za švicarski franak (valutna klauzula) da nastupa protekom 5 godina od pravomoćnosti odluke Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14 od 14.06.2018., dakle 14.06.2023., a tužiteljica da je tužbu podnijela dana 01.06.2023. godine iz čega da proizlazi da u ovom predmetu nije nastupila zastara. Tužiteljica ovom tužbom da ne potražuje preplatu zbog ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednostranoj odluci banke. Posebno se osporava navod tuženika da je tužiteljica konverzijom ostvarila potpunu restituciju zbog ništetne valutne klauzule u CHF. Utvrđenje toga da li je tužiteljica ostvarila potpunu restituciju zbog ništetnosti valutne klauzule u CHF po osnovnom ugovoru o kreditu, odnosno da li je provedenom konverzijom postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana provodi da se financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem. Slijedom svega navedenog, tužiteljica da ima pravni interes za vođenje ovog postupka, te predlaže da se u daljnjem tijeku postupka provede dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem tako da vještak izračuna visinu potraživanja tužitelja prema tuženiku s osnova ugovora o kreditu broj: 9011859585 koji da je zaključen između parničnih stranaka dana 04.09.2006., zbog nezakonito ugovorene valutne klauzule u CHF, na način da vještak: 1) izračuna preplatu do dana konverzije posebno s osnova ništetnosti valutne klauzule u CHF na način da uzme u obzir početni tečaj koji je vrijedio u trenutku isplate kredita, dakle da dostavi Izračun iznosa preplata anuiteta, izraženi u kunama, odnosno preračunati u eurima po fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 kn, po mjesecima u utuženom razdoblju, 2) izvrši obračun zakonskih zateznih kamata od dana svakog preplaćenog iznosa do dana konverzije s osnova ništetnosti valutne klauzule u CHF, odnosno da vještak dostavi obračun zakonskih zateznih kamata na mjesečne iznose preplata do dana konverzije po osnovi gornje točke 1), 3) utvrdi odnos između konvertirane glavnice i preostale glavnice kakva bi ona bila na dan konverzije kada se CHF glavnica pomnoži tečajem realizacije kredita te se očituje o efektima provedene konverzije s obzirom na činjenicu da je između stranaka sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu od 17.12.2015., tako da se utvrdi što je tužiteljica dobila konverzijom i do koje ju je razine obeštetila (koliko iznosi preostala neotplaćena glavnica u trenutku konverzije, uzimajući u obzir početni tečaj i kamatnu stopu, odnosno anuitete po početnom otplatnom planu? Da li je tužiteljica uplatama anuiteta po početnom otplatnom planu namirila tako dospjelu glavnicu do trenutka konverzije? Da li je tužiteljica kroz konverziju stavljena u položaj u kojem bi bila da je kredit obračunat od isplate kredita do konverzije po početnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju?), 4) da vještak obračuna preplatu s osnove ništetnosti valutne klauzule u CHF nakon konverzije kredita do danas, odnosno nakon sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu od 17.12.2015., po mjesecima u utuženom razdoblju, 5) da vještak izračuna razliku koja se dobije tako da se od ukupnih zateznih kamata pod brojem 2) odbije preplata priznata u konverziji. U skladu s člankom 172. Zakona o obveznim odnosima, kada netko vraća dugove, najprije da plaća kamate, pa tek potom da vraća glavnicu. Budući da su do dana konverzije već dospjele određene zatezne kamate, onda da se najprije preplata iz konverzije prebija s tim zateznim kamatama, pa tek ako zatezne kamate nisu dovoljne da bi se prebila preplata iz konverzije, ostatak da se prebija s glavnicom preplaćenih iznosa. Pritom da je bitno ukazati vještaku kako su predmet ovog zadatka vještačenja prema prijedlogu tužiteljice jedino pozitivni iznosi preplate tužiteljice s osnova ništetnosti valutne klauzule u CHF, ne uzimajući u obzir negativne iznose preplate, odnosno tako da preplatu tužiteljice prikaže na način da vještak ne vrši prebijanje između mjeseca u kojima je više plaćeno sa mjesecima u kojima je manje plaćeno. Tužiteljica da će tužbeni zahtjev konačno precizirati nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem.

4. Tužba tužiteljice u odnosu na tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti (onaj opisan u dispozitivu rješenja), predstavlja tužbu za utvrđenje (deklaratornu tužbu) iz čl. 187. st. 1. ZPP-a.

Prema čl. 187. st. 2. ZPP-a takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno, nepostojanje kakvog prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.

Podizanje tužbe, s tužbenim zahtjevom kakav je onaj opisan u dispozitivu rješenja, nije predviđeno posebnim propisima.

Što se, pak, tiče pravnog interesa za podizanje tužbe za utvrđenje, isti ne postoji ako se pravna zaštita može postići kondemnatornom tužbom. Tužiteljica pravnu zaštitu može postići kondemnatornom tužbom, a što, konačno, i pokušava tužbenim zahtjevom opisanim u t. I dispozitiva presude. Prema tome, tužiteljica nema pravnog interesa za podizanje tužbe s tužbenim zahtjevom opisanim u dispozitivu rješenja.

U smislu čl. 288. st. 1. ZPP-a, ako utvrdi da ne postoji pravni interes tužitelja za podnošenje tužbe, sud odbacuje tužbu.

Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u dispozitivu rješenja.

5. Sud sudi na temelju činjenične osnove na koju se poziva tužitelj, jer u protivnom prekoračuje tužbeni zahtjev (tako i VS, Rev 2790/91 od 11. ožujka 1992.).

6. U dokaznom postupku je izvršen uvid u: ugovor o kreditu broj 9011859585 od 04. rujna 2006. (11-18) i dodatak ugovoru o kreditu broj 9011859585 od 17. prosinca 2015. (27-32). Odbijeni su prijedlozi stranka za izvođenjem drugih dokaza, jer ti dokazi nisu bili potrebni za odlučivanje.

7. Uvidom u ugovor o o kreditu broj 9011859585 od 04. rujna 2006. (dalje: ugovor o kreditu) utvrđeno je da su taj ugovor sklopili tuženik, kao banka, tužiteljica, kao korisnik kredita i treće osobe kao založni dužnik, odnosno, sudionik. Ugovor o kreditu je potvrđen dana 11. rujna 2006. kod javnog bilježnika Anke Poropat, iz Višnjana-Visignano, pod brojem OU-676/06. Ugovor o kreditu u t. 1. sadrži odredbu koja glasi: "Banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 79.000,00 CHF (slovima: sedamdesetdevettisuća CHF) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita." Ugovor o kreditu u t. 4.2. st. 2. sadrži odredbu koja glasi: "Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima." Ugovor o kreditu u t. 5. st. 2. sadrži odredbu koja glasi: "Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate.", a u t. 6. st. 2. odredbu koja glasi: "Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate." Ugovor o kreditu u t. 7.2. sadrži odredbu koja glasi: "Kredit u iznosu od 79.000,00 CHF (slovima: sedamdesetdevettisuća CHF) i kamata iz točke 4. ovog ugovora otplaćuju se u 348 (slovima: tristočetrdesetosam) jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora." Dakle, ugovor o kreditu sadrži odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, opisane u dispozitivu rješenja.

Uvidom u dodatak ugovoru o kreditu broj 9011859585 od 17. prosinca 2015. (dalje: dodatak) utvrđeno je da su tuženik, kao banka i tužiteljica, kao korisnik kredita i založni dužnik, sklopili dodatak, tzv. konverziju. Stranke su time izmijenile svoje ugovorne odnose u pogledu valute (izvršena je konverzija valute CHF u valutu EUR).

Sporno je da li je sklapanjem dodatka, sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje: ZID ZKP/15) prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa koji tužiteljica zahtijeva u ovom postupku.

Dodatak obvezuje ugovorne stranke.

Sklapanjem dodatka kojim su izmijenjene odredbe ugovora o kreditu, u pogledu valute, od utjecaja je na pravo tužiteljice da potražuje razliku na koju se poziva u tužbi, na način da je sklapanjem dodatka prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa koji tužiteljica zahtijeva u ovom postupku, a koji su preplaćeni do sklapanja dodatka.

Dodatak koji podrazumijeva konverziju kredita iz CHF u eur izvršen je temeljem ZID ZKP-a/15. U vezi s pitanjem valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog na osnovi ZID ZKP-a/15 izjasnio se VSRH u oglednom sporu broj Gos-1/2019 rješenjem od 04. ožujka 2020.

VSRH je spomenutim rješenjem odgovorio na pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava, da li je sporazum o konverziji sklopljen osnovom ZID ZKP-a/15 nepostojeći ili ništetan u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, na način da sporazum o konverziji sklopljen na osnovu ZID ZKP-a/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli.

Svrha koju je zakonodavac ZID ZKP-om/15 namjeravao ostvariti i dijelom ostvario bila je trajni temelj za rješenje problema u CHF, osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosima i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome se vodeći načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti eur.

S tim u vezi posebno je važno da je konverzija provedena s retroaktivnim djelovanjem, što znači s djelovanjem od trenutka zaključenja ugovora o kreditu i ona je potrošača stavila u poziciju u kojoj bi se on nalazio da je zaključio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u valuti eur. Iz sadržaja dodatka proizlazi da su stranke potvrdile da je izračun konverzije kredita sastavljen sukladno odredbama ZID ZPK-a/15, te da je tužitelj prihvatio izračun konverzije.

Osim toga, VSRH u obrazloženju zauzetog pravnog shvaćanja ocjenjuje da je riječ o posebnom uređenju, novoj pravnoj osnovi, i da pobuda nije bila relevantna za zaključenje konverzije. U tom smislu VSRH posebno apostrofira da su potrošači, u primjeni ZID ZPK-a/15 imali mogućnost izbora hoće li zaključiti ugovor o konverziji ili ne, čime taj sud pravi distinkciju između presude u predmetu suda EU broj C-118/17 Dunai vs Erste Bank Hungary od 14. ožujka 2019., jer je ta presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema ZID ZPK-u/15 korisnici kredita kao potrošači mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi.

Prema stajalištu VSRH, tužitelji bi kao korisnici kredita imali pravni interes i bili ovlašteni tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja ima pripadaju, a riječ je o kondemnatornim novčanim zahtjevima, i bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, ali samo u slučaju postojanja razloga eventualne nevaljanosti koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisno o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK/15.

Izraženo pravno shvaćanje primjenjuje se i u odnosu na postavljen zahtjev tužiteljice. Dodatkom su se stranke suglasile o načinu izračunavanja ugovorne odredbe u skladu s čl. 22. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO), koju obvezu tužiteljica ispunjava u eurima u protuvrijednosti kuna, te potpisivanjem dodatka izrazili svoju suglasnost, odnosno, volju za izmjenom načina obračuna obveza preuzetih ugovorom o kreditu.

Time su riješeni svi međusobni odnosi tužiteljice i tuženika koji proističu iz uplaćenog iznosa ( koji je uplaćen do sklapanja dodatka) na ime tečajnih razlika, a sa kojih osnova tužiteljica i potražuje predmetni iznos, a to sve temeljem čl. 19.c i 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 112/12 i dr., dalje: ZPK), obzirom da je na dan 30. rujna 2015. predmet konverzije preračunat na način da je sadržavao jasan pregled svih promjena iz kojih mora biti razumljivo na koji način je utvrđen iznos preostalih neotplaćenih glavnica u eurima i kunama sa valutnom klauzulom u eurima u slučaju prihvata konverzije.

Osim toga, stranke su provele konverziju kredita u CHF na način propisan glavom 4. (čl. 19.a do 19.i) Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su odredbe u navedeni zakon unesene ZID ZPK-om/15.

Čl. 19.c st. 1. ZPK-a propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se: 1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u eur i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u eur, po tečaju primjenjivom na dan isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredit iste vrste i trajanja denominirane u eur i u kunama sa valutnom klauzulom u eur, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita, 2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF primjeni jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eur i denominirane u kunama sa valutnom klauzulom u eur na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenje kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u eur i u kunama sa valutnom klauzulom u eur na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF, 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojih su izračunati obroci, odnosno anuiteti u CHF i u kunama sa valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s t. 1. i 2. ovog stavka i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci, odnosno, anuiteti u eur i u kunama sa valutnom klauzulom u eur, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice, te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka, odnosno anuiteta, 4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka, odnosno anuiteta u CHF i kunama sa valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u eur i u valutnu klauzulu u eur po tečaju primjenjivom na dan uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koje je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eur i denominirane u kunama sa valutnom klauzulom u eur. Takvi iznosi pretvoreni u eur i valutnu klauzulu predstavljaju osnovu za namirenje obroka, odnosno, anuiteta u eur i valutnoj klauzuli u eur utvrđenih po novom otplatnom planu u eur i valutnoj klauzuli i eur iz t. 3. ovog stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavajući zatezne kamate.

Stoga, kraj činjenice da je tužiteljica prihvatila izračun konverzije, a na što ničim nije bila obvezana, niti prinuđena, te slijedom toga sklopila dodatak, kako je to vidljivo iz čl. 19.e st. 6. ZPK-a, prema kojem ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima, proizlazi da su stranke sklapanjem dodatka izmijenile svoj ugovorni odnos u pogledu valute, tako da ta odredba nije i ne može biti ništetna.

Imajući u vidu sadržaj zakonskih odredbi i utvrđenje da su stranke sklopile dodatak sukladno ZID ZPK/15, temeljem odredbi čl. 19.c ZPK-a i da stranke u postupku nisu ni dovodile u dvojbu da je dodatak sklopljen uz pravilnu primjenu ove zakonske odredbe, to je zahtjev za isplatu iznosa uplaćenih do sklapanja dodatka neosnovan.

Da korisnik kredita (potrošač), koji je prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 sklapanjem dodatka ugovora o kreditu s kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, proizlazi i iz recentne sudske prakse (VS, Rev 637/2019-2 od 15. studenog 2022.).

No, i neovisno od toga, kondemnatorni tužbeni zahtjev je neosnovan. O razlogu za takav stav nastavno.

Kao što je rečeno, sud sudi na temelju činjenične osnove na koju se poziva tužitelj. Tužiteljica uopće nije navela činjenice - kada su plaćeni anuiteti kredita, koliko je iznosio svaki plaćeni anuitet i za koliko je svaki plaćeni anuitet preplaćen, pa iz tužbe uopće ne proizlazi osnovanost tužbenih zahtjeva s označenim iznosima. Doduše, tužiteljica je predložila određene dokaze u tom pravcu. Međutim, predmet dokazivanja u parničnom postupku su tvrdnje stranaka o postojanju ili nepostojanju određenih činjenica koje su sporne i pravno relevantne, odnosno, odlučne za donošenje odluke u određenom sporu. Zadaća je postupka dokazivanja provjera navoda – tvrdnje stranaka o postojanju ili nepostojanju tih činjenica. Dokazi se, dakle, ne mogu predložiti prije tvrdnje o činjenici, jer se, kao što je rečeno, dokazom samo provjerava određena činjenična tvrdnja stranke. Stoga, nije dopušteno dokazivanje radi pukih izvida tj. provođenje dokaza s neizvjesnim ishodom u pogledu činjenica koje će se dokazom utvrditi. Isprave na koje se poziva tužiteljica i vještačenje su dokazi, te se, s obzirom da tužiteljica nije navela kada su plaćeni anuiteti kredita, koliko je iznosio svaki plaćeni anuitet i za koliko je svaki plaćeni anuitet preplaćen, ti dokazi ni ne mogu izvoditi radi utvrđenja tih činjenica. Za istaći je da je tuženik primio upravo ono što mu je tužiteljica uplatila, pa te činjenice tužiteljici moraju biti poznate, jer se radi o njenim vlastitim uplatama. Konačno, tužiteljica je u tužbenim zahtjevom, kojim traži da joj se plati razlika između uplaćenih svota i svota koje je trebala platiti prema početnom tečaju za CHF, definirala tužbeno traženje, pa je za zaključiti da zna visinu uplaćenih sredstava tuženiku po ugovoru o kreditu.

Slijedom svega iznijetog, odlučeno je kao u t. I dispozitiva presude.

8. Obje su strane zatražile naknadu parničnih troškova.

Prema čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

Tuženik nije izgubio ovu parnicu, pa nije dužan naknaditi tužiteljici parnične troškove. Zato je odlučeno kao u t. II dispozitiva presude.

Tužiteljica je izgubila ovu parnicu, pa je dužna naknaditi tuženiku parnične troškove.

Tuženiku su priznati sljedeći parnični troškovi: za sastav odgovora na tužbu 200,00 eur (Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN 138/23) i za PDV na ovu radnju 50,00 eur (Tbr. 46.), ili ukupno 250,00 eur.

Nisu mu priznati troškovi sastava podnesaka od 25. listopada 2023., 27. studenog 2023., 25. siječnja 2024., 30. travnja 2024., 30. rujna 2024., 19. ožujka 2025., 09. travnja 2025. i 09. lipnja 2025., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, budući da je sadržaj ovih podnesaka mogao iznijeti već u odgovoru na tužbu, za sastav kojeg su mu priznati troškovi. Shodno tome, nisu mu priznati ni troškovi PDV-a na ove radnje.

Temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a, tuženiku pripadaju i zatražene zatezne kamate na priznate troškove, tekuće od dana donošenja odluke do isplate, po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a.

Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. III dispozitiva presude.

U Poreču-Parenzo, 11. lipnja 2025.

S u d a c:

Alen Barbić, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud, kao drugostupanjski sud.

DNA:

1. tužiteljici p.p.,

2. tuženiku p.p.

S u d a c: v.r.