REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8

Poslovni broj P-205/2021-35

52 100 Pula-Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Ani Brgles Keser, u pravnoj stvari tužitelja HĆ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Nikola Delić, odvjetnik u Puli, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnica Sanja Krišto, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 29. travnja 2025. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja Nikole Delića, odvjetnika u Puli te zamjenika punomoćnika tuženika Lea Peruška, odvjetnika u Puli, 11. lipnja 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 4. Ugovora o kreditu broj 9012133238 od 30. studenog 2006. u dijelu kojom se tužitelj obvezuje platiti tuženiku kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila i kojom se kamata obračuna u CHF sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima.

II. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 6. Ugovora o kreditu broj 9012133238 od 30. studenog 2006. u dijelu kojom se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja.

III. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB, 018: 02535697732 da tužitelju HĆ, OIB [osobni identifikacijski broj] vrati i isplati na ime razlika mjesečnih anuiteta zbog promjene tečaja CHF novčani iznos od 342,67 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 1,22 eura od 13. 10. 2008.,

- na iznos od 2,05 eura od 13. 11. 2008.,

- na iznos od 3,07 eura od 13. 01. 2009.,

- na iznos od 3,87 eura od 13. 02. 2009.,

- na iznos od 4,54 eura od 13. 03. 2009.,

- na iznos od 2,73 eura od 10. 04. 2009.,

- na iznos od 2,99 eura od 13. 05. 2009.,

- na iznos od 2,35 eura od 10. 06. 2009.,

- na iznos od 2,71 eura od 13. 07. 2009.,

- na iznos od 2,08 eura od 10. 08. 2009.,

- na iznos od 2,59 eura od 14. 09. 2009.,

- na iznos od 1,90 eura od 13. 10. 2009.,

- na iznos od 2,41 eura od 13. 11. 2009.,

- na iznos od 2,24 eura od 14. 12. 2009.,

- na iznos od 3,65 eura od 13. 01. 2010.,

- na iznos od 4,31 eura od 12. 02. 2010.,

- na iznos od 4,06 eura od 12. 03. 2010.,

- na iznos od 4,88 eura od 13. 04. 2010.,

- na iznos od 6,14 eura od 13. 05. 2010.,

- na iznos od 6,57 eura od 14. 06. 2010.,

- na iznos od 8,30 eura od 13. 07. 2010.,

- na iznos od 3,42 eura od 15. 07. 2010.,

- na iznos od 7,88 eura od 13. 08. 2010.,

- na iznos od 10,17 eura od 13. 09. 2010.,

- na iznos od 6,71 eura od 12. 10. 2010.,

- na iznos od 9,45 eura od 13. 10. 2010.,

- na iznos od 11,76 eura od 12. 11. 2010.,

- na iznos od 13,24 eura od 13. 12. 2010.,

- na iznos od 15,18 eura od 13. 01. 2011.,

- na iznos od 12,71 eura od 14. 02. 2011.,

- na iznos od 13,98 eura od 14. 03. 2011.,

- na iznos od 13,02 eura od 13. 04. 2011.,

- na iznos od 15,13 eura od 13. 05. 2011.,

- na iznos od 17,08 eura od 13. 06. 2011.,

- na iznos od 19,93 eura od 13. 07. 2011.,

- na iznos od 24,98 eura od 12. 08. 2011.,

- na iznos od 16,16 eura od 02. 09. 2011.,

- na iznos od 18,46 eura od 13. 09. 2011.,

- na iznos od 17,02 eura od 13. 10. 2011.,

- na iznos od 17,07 eura od 14. 11. 2011.,

- na iznos od 4,66 eura od 13. 12. 2011.

do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja sadržan u:

- točki III tužbenog zahtjeva kojim zahtijeva utvrđenje ništetnosti odredbe članka 1. Ugovora o kreditu broj 9012133238 od 30. studenog 2006. u dijelu kojom se kredit stavlja na raspolaganje u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 5.012,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita,

- točki IV tužbenog zahtjeva povrh priznatog u točki III izreke ove presude, odnosno za iznos od 214,77 eura uvećano za zatezne kamate.

V. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja iz točke II tužbenog zahtjeva koji glasi:

" II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB, OIB: 02535697732 da tužitelju HĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj] vrati i isplati na ime razlika kamata koje su obračunate i naplaćene u odnosu na početno ugovorenu kamatu do završetka otplate kredita novčani iznos od 1.800,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena i to tekućoj na pojedinačne iznose."

VI. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732 da tužitelju HĆ, OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi parnični trošak isplatom iznosa od 652,20 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11. lipnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VII. Odbija se u preostalom dijelu, iznad dosuđenog, zahtjev tužitelja za

naknadu parničnog troška.

VIII. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita 30. studenog 2006. zaključio s tuženikom ugovor o kreditu broj 9012133238 (u daljnjem tekstu: Ugovor) od 5.012,00 CHF (švicarskih franaka) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF s rokom otplate od 60 mjeseci. Početni mjesečni anuitet je bio određen u iznosu od 95,37 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Ugovorena je kamata po godišnjoj kamatnoj stopi koja je na dan zaključenja ugovora o kreditu iznosila 5,34%, a koja kamatna stopa je promjenjiva, kamata se obračunavala u CHF mjesečno, a naplaćivala u kunama po važećem srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Promjena kamatnih stopa vrši se u skladu s Odlukom o kamatnih stopama tuženika ili drugog akta. Tuženik je jednostrano, samostalno, bez ikakvog obrazloženja ili mogućnosti utjecaja tužiteljice mogao (što je i činio) promijeniti visinu kamatne stope, a koju kamatu je obračunavao u CHF te potom preračunavao u kune, a koja je sadržana u mjesečnim anuitetima. lako Ugovorom nije određen ni način kako će tuženik obavještavati tužiteljicu o promjeni visine kamatne stope, tuženik je radio to na način da je bez prethodnog dogovora i najave, dostavljao tužiteljici dopis u kojemu su naveli samo da su promijenili (povećali) kamatnu stopu, bez ikakvog obrazloženja zbog čega je došlo do povećanja, odnosno na temelju kojih parametara. Na temelju navedenog dopisa, od sljedećeg mjesečnog anuiteta tužitelj je bio u obvezi plaćati promijenjeni (uvećani) mjesečni anuitet. U vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Mjesečni anuiteti tužitelja su nakon zaključenja ugovora o kreditu počeli znatnije rasti, a koji porast je trajao sve do završetka razdoblja trajanja kredita. Tuženik je do današnjeg dana više puta iskoristio navedenu nezakonitu i ništetnu odredbu u ugovoru i jednostrano promijenio visinu kamatne stope na više, a posljedica čega je povećanje mjesečnog anuiteta izraženog u CHF prema tužitelju, odnosno isti je postao veći od onoga koji je bio početno ugovoren. Službenici tuženika su tužiteljici ponudili kao jedinu mogućnost za dobivanje kredita kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima i s promjenjivom kamatnom stopom, odnosno predmetni Ugovor te su naveli da je isti tržišno najpovoljniji, odnosno da je mjesečni anuitet najniži te da isti neće povećavati. Tužitelj je bio klijent tuženika te je vjerovala da se njihov poslovni odnos temelji na povjerenju i međusobnom uvažavanju svih sudionika te nije imala razloga sumnjati u to što joj je govorio tuženik te nije bila u mogućnosti pregovarati niti o jednoj pojedinoj ugovornoj odredbi. Ukazujemo da je poslovno (financijsko) znanje tuženika i njegovo iskustvo u financijskim poslovima u odnosu na znanje tužitelja, odnosno prosječnog potrošača toliko superiorno da je to nemjerljivo i neusporedivo, a koje je znanje zloupotrijebio i koristio protiv tužiteljice, na njihovu štetu, a u svoju korist. Također tuženik nije obavijestio tužitelja o samim ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope na buduće mjesečne anuitete, posljedica čega je znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovorenih strana. Tužitelj smatra da je predmetni Ugovor djelomično ništetan u smislu čl. 322. st. 1. Zakon o obveznim odnosima (važećim u vrijeme zaključenja ugovora: NN- 35/05 i dr., u daljnjem tekstu: ZOO-a) odnosno da je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i poglavito moralu društva i to u djelu koji se odnosi na promjenjivu kamatu. Također je protivan velikom broju načela obveznog prava i to načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu (čl. 3.), načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4.), načelu zabrane zlouporabe prava (čl. 6.), načelu jednakih vrijednosti uzajamnih činidaba (čl. 7.), kao i načelu zabrane prouzrokovanja štete (čl. 8.), a kako će to dalje tužitelj obrazložiti. Uvodno tužitelj želi napomenuti da se u predmetnom slučaju radi o ugovornom pravu koji podrazumijeva da obje ugovorne strane pregovaraju, dogovaraju se o pojedinim odredbama ugovora, da jedna ugovorna strana može utjecati na pojedine odredbe ugovora te da svaka strana ima određene prava i obveze, odnosno da obje strane snose određeni rizik, što je u predmetnom slučaju u potpunosti izostalo. Naime, tužitelj je mogao samo prihvatiti ponuđene, unaprijed formulirane odredbe Ugovora sačinjene od strane tuženika, na formaliziranom, tipskom obrascu tuženika, a isti su se kao potrošači, nalazili su se u bitno slabijem položaju u odnosu na tuženika kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti. To je bitno jer po čl. 96.-102. st. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr. - u daljnjem tekstu: ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, u ovom slučaju tužiteljice. Nije sporno da su obveze tužitelja zbog primjene takvih jednostranih ugovornih odredbi značajno porasle i da su uzrokovale očiglednu neravnotežu, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu i načelu zabrane zlouporabe prava.

1.1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda RH u Zagrebu Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu vezanog za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i pravo potrošača koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i njegovim internim aktima, a prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelji kao korisnici kredita nisu imali mogućnosti sa tuženicima pojedinačno ugovarati, pregovarati, utvrditi točne i egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara, što je zbog neravnoteže o pravima i obvezama ugovornih strana imalo za posljedicu jednostrano povećanje kamatne stope. Opreza radi navodi da je gore navedenim pravomoćnim presudama VSRH i VTSRH u Zagrebu nesporno utvrđeno da je tuženik nezakonito koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Navedena presuda iz kolektivnog spora izravno je primjenjiva u svakom pojedinačnom sporu radi isplate koji pokrenu korisnici kredita protiv banaka navedenih u presudi (str. 62. VTSRH). Utvrđeno je da službenici tuženika (a i ostalih poslovnih banaka) prilikom sklapanja ugovora o kreditu, korisnicima kredita nisu na valjan i njima razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope, a bili su dužni maksimalno odgovorno pristupiti svakom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu (str. 34.). Tuženik nije mogao jednostrano promijeniti visinu kamatnih stopa jednostrano, svojevoljno i kako želi, a bez suglasnosti druge strane, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, ovdje tužitelja.

1.2. Tužitelj ne osporava zakonsku dopuštenost ugovaranja valutne klauzule, kao i samu gramatičku formulaciju u Ugovoru, ali ju je tuženik nesavjesno i nepošteno primjenjivao u predmetnom slučaju, a o samim ekonomskim posljedicama primjene iste nije ni na koji način obavijestio i informirao tužitelja. Naime, nisu sve valutne klauzule iste, odnosno posljedice ugovaranja na prava i obveze ugovornih stranaka nisu iste, primjerice nije istovjetna valutna klauzula u eurima u odnosu na valutnu klauzulu u bilo kojoj drugoj stranoj valuti jer HNB aktivnim mjerama štiti isključivo tečaj kune u odnosu na tečaj Eura (prije njemačke marke) te je zbog navedenog tečaj kune u odnosu na Euro stabilan, uz minimalne varijacije (oko 1%) u dosadašnjem vremenskom razdoblju dužem od 20 godina, što ne vrijedi za bilo koju drugu valutu. Tuženik nije objasnio tužitelju da je uz valutnu klauzulu u CHF vezan rizik ''valute utočišta'' koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima. Kod valutne klauzule i tumačenja iste potrebno je ocijeniti smisao i značaj iste, a ne ocjenjivati isključivo gramatičko značenje tj. potrebno je primijeniti teleološko tumačenje (u duhu prava), a ne gramatičko što je i intencija samih europskih sudova, a na što su dužni i paziti nacionalni sudovi svake pojedine države. Smisao valutne klauzule je da se vjerovnik novčane obveze, u ovom slučaju tuženik zaštiti od promjene vrijednosti novca u razdoblju između nastanka novčane obveze i trenutka dospijeća iste, a ne da protivno zakonskoj svrsi ostvaruje ekstra profit, a da se drugoj strani uzrokuje prekomjerna i teško nadoknadiva šteta. Kako tuženik posjeduje stručna znanja i njegova osnovna djelatnost je financijske prirode, nesporno je bio svjestan te činjenice, a koju činjenicu ni na koji način nije naveo ili objasnio eventualne posljedice istih tužitelju pa je time njegovo ponašanje bilo nesavjesno i nepošteno. Navedenim postupanjem, primjenjujući valutnu klauzulu na način da je sav teret porasta tečaja CHF u odnosu na kunu prevalio na tužiteljicu, istovremeno jednostranom odlukom povećavajući visinu kamatne stope i time dodatno uvećavajući mjesečne anuitete tužitelja, a sve povećavajući i vrijednost same glavnice, tuženik je doveo tužitelja u vrlo neizvjesnu i nezgodnu situaciju. Navedeno postupanje tuženika, u uvjetima višedesetljetnog stabilnog tečaja domaće valute, suprotno je moralu društva i temeljnim načelima obveznog prava i čini predmetni ugovor ništetnim u dijelu valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Presudom VTSRH posl. br. Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. odbijene su žalbe banaka i potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojim je ugovorena 'valutna klauzula u CHF'. Navedeno je da propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima, da nisu objašnjeni i vidljivi kriteriji na temelju kojih je potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz valutne klauzule u CHF, solemnizacija ne može učiniti ugovornu odredbu koja je nerazumljiva razumljivom, izostanak zakonske obveze tuženika da potrošačima da neke propisane informacije ide u prilog tome da su baš zbog toga, a temeljem načela savjesnosti i poštenja, voditi pojačano računa o interesima druge strane, da je valutna klauzula u CHF posebno rizična valutna klauzula, da je neravnoteža u pravima i obvezama nedvojbeno na štetu potrošača i da je značajna. Zaključno navodi VTSRH u svojoj odluci da je valutna klauzula u CHF već samim ugovaranjem proizvodi neravnotežu između stranaka na teret potrošača. Pravomoćno utvrđenje o nekoj odlučnoj činjenici u kolektivnom sporu vrijedi za sve pojedinačne sporove koje se temelje na istovrsnoj činjeničnoj osnovi (to je poseban izvor prava za stranke) i sudovi su dužni istu primijeniti.

1.3. Tužitelj smatra da je predmetni kredit preplatio za određeni novčani iznos, no u ovom trenutku ne može postaviti točno određenu visinu tužbenog zahtjeva. Tužiteljica u ovom trenutku ne raspolaže odgovarajućom dokumentacijom, a bez iste nije moguće utvrditi točnu visinu iznosa koji joj tuženik mora vratiti. No radi se o dokumentaciji koju zasigurno ima tuženik u svojim poslovnim knjigama. Nadalje, na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužitelju pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Tužitelj će nakon provedenog vještačenja odrediti točnu visinu novčane tražbine čiju isplatu traži ovom tužbom. Zahtijeva da sud utvrdi ništetnom ugovorne odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te naloži tuženiku da tužitelju po osnovi kamatne stope isplati iznos od 1.800,00 kuna, a po osnovi valutne klauzule iznos od 4.200,00 kuna sve zajedno sa zateznim kamatama tekućim, s time da pridržava pravo specificirati predmetne iznose nakon provedenog vještačenja. Potražuje troškove postupka.

1.4. Tužitelj je, nakon vještačenja, podneskom od 24. rujna 2024. konačno specificirao kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva, međutim tuženik nije pristao na djelomično povlačenje tužbe smanjenjem tužbenog zahtjeva (podnesak od 1. listopada 2024.), pozivom na odredbu članka 193. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), stoga je predmet odlučivanja tužbeni zahtjev tužitelja iz tužbe.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da osporava tužbeni zahtjev u cijelosti po osnovi i visini. Smatra da je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Ističe kako sukladno odredbama ZZP-a interes za podizanje tužbe iz članka 131. ZZP 09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Kako povrede, u trenutku podizanja tužbe (više) nema, odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema te se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući da postupanje tuženika (koje tužitelj neosnovano i nepravilno smatra protupravnim) više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo.

2.1. Nadalje, tuženik ističe kako iz odredbi čl. 138 a Zakona o zaštiti potrošača te 502. Zakona o parničnom postupku kao temelju po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete. Osim toga ugovorne odredbe nisu istovjetne sa sadržajem onih iz kolektivnog spora.

2.2. Valutna klauzula, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, nije „nečija špekulacija“ već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Nesporno je da Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu! Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis – zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika. Osim toga, u ugovoru o kreditu ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama. Naime u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci HNB, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Dakle, kune nigdje i nikada nisu komunicirane klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Sukladno odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Po naravi stvari je razumljiv interes vjerovnika novčane tražbine, posebno banci kojoj je odobravanje kredita glavna djelatnost, da ugovara valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu, napose kod dugoročnih kredita. Nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe čl. 22. ZOO-a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF, odnosno upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, jedni je ispravan zaključak da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. ZOO-a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 21. ZOO. Naime, ako je temeljem čl. 22. ZOO valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati (tako i Vrhovni sud u presudi Vs-Rev 1990/91 te Ustavni sud u odluci RH U-I-1746/2006 od 17.06.2009.). Nadalje, HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala niti podržava ukidanje valutne klauzule. Čak štoviše, u okviru svojih zakonskih ovlasti, HNB regulatornim propisima nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza moraju držati u obliku likvidne rezerve. Dakle, jasno je kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nadalje, s obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti.

2.3. Tuženik je tijekom ugovornog odnosa s tužiteljem ugovornu kamatu mijenjao, ali isključivo zbog promjena tržišnih uvjeta. Uz to, tužitelj ni jednom nije prigovorio povećanju stope redovne kamate, a sama promjenjivost kamatne stope zbog promjena tržišnih uvjeta, bila je posljedica jednostavne činjenice da u praksi nije postojala jedinstvena referentna stopa koja bi objedinila sve troškovne komponente koje utječu na visinu kamatne stope Ugovorima o potrošačkim kreditima u kunskoj protuvrijednosti CHF. Ugovorena kamata koja podliježe promjenama zbog promjene tržišnih uvjetima, u stvarnim prilikama hrvatskog novčarskog tržišta, nije uvjetovana jednostranom odlukom bilo koje banke nego je posrijedi bila nužnost prilagođavanja poslovanja zakonskim propisima koje uređuju bankarsko poslovanje i specifičnim obvezama koje za banke proizlazi iz tih propisa, u vezi s kreditiranjem, odnosno sigurnim poslovanjem. S obzirom da je iz tužbe i načina na koji je postavljen tužbeni zahtjev razvidno da se konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i sjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude VTS-a broj PŽ-7129/13 pravno je irelevantna u smislu odredbi čl. 138.a. i 502.c. ZPP-a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima. Tuženik nadalje ističe kako tužitelj svakako pogrešno tumači citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, obzirom da isti očito zaključuje da je temeljem te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa, što iz iste ni na koji način ne proizlazi. Tužitelj zahtijeva da se Ugovor tretira kao da je sklopljen s fiksnom kamatnom stopom koja je vrijedila prema početnom otplatnom planu, što je u potpunosti neosnovano i, u krajnjem slučaju, protivno zakonu. Cilj zaštite prava potrošača ne može biti retroaktivno urediti poslovni odnos na način da je potrošač u povoljnijem položaju od onog u kojem bi bio da nije nastupio sporni slučaj. To nije „naknada štete“ niti „stjecanje bez osnove“ niti „restitucija“, već se radi o potpuno pogrešnom tumačenju kako presude Visokog trgovačkog suda tako i presude Vrhovnog suda, na isključivu štetu tuženika. Budući da niti jedna banka nije nudila kredite u CHF s fiksnom kamatnom stopom, neosnovano je sada tužitelju omogućiti položaj kao da su stranke sklopile kredit s fiksnom kamatnom stopom jer takav ugovor nije postojao. Na taj način se tuženiku gotovo nameće nemoguća činidba, a tužitelja se stavlja u povoljniji položaj od onog u kojem je bio u trenutku sklapanja samog ugovora o kreditu, što je potpuno protivno zakonu. Naime, sud nije utvrdio da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. Dakle, spornom presudom je utvrđeno da bi jednostranom promjenom kamatne stope bili povrijeđeni kolektivni interesi, međutim, nije utvrđeno da je povrijeđen i konkretan individualni interes ili pravo bilo kojeg konkretnog potrošača, budući da to očito ovisi o svakom pojedinom slučaju. U pogledu promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu koji su bili predmetom konkretnog sudskog postupka, i sami su sudovi utvrdili da je riječ o zakonom dopuštenom načinu ugovaranja visine kamate, koji je uobičajen i prihvaćen od strane potrošača. Sama Hrvatska narodna banka (HNB) kao regulatorno i nadzorno tijelo poslovanja kreditnih institucija u Republici Hrvatskoj, u svojim redovnim očitovanjima i izvještajima o radu banaka, navodi kako banke koje posluju u Republici Hrvatskoj u svojim ponudama građanstvu (potrošačima) „uobičajeno svoje kreditne i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu – kamatnu stopu čija se visina mijenja po odluci uprave banke“. Hrvatska narodna banka također je iznijela stav da „građani koji su se odlučili na kreditno zaduživanje kod jedne od poslovnih banka svjesno su i svojevoljno ušli u rizik promjene kamatne stope. Nesporna je činjenica da tuženik do stupanja na snagu izmjena ZPK iz 2013. godine nije imao zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, ali su ga do tada obvezivale odredbe tada važećih propisa na definiranje uvjeta promjenjivosti kamatne stope, čemu je tuženik u cijelosti i udovoljio. Što se tiče „nezakonitosti“ kamatne stope, sukladno odredbama ZOO jedino ukoliko ugovorena visina kamatne stope prelazi zakonom dopuštenu visinu stope, ista se može smatrati „nezakonitom“. Kako je već istaknuto, slijedom svih zakonskih propisa koji uređuju pitanje bankarskog poslovanja, nesporno da je banka mogla mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome je bila dužna postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik nesporno i učinio. Ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje mijenjati kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je obveza temeljem takve kamate neodrediva, a ugovorena kamata svakako nije viša od zakonom dozvoljene. Ugovor o kreditu tuženika sadrži jasnu i razumljivu odredbu da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke, a kriteriji za promjene sadržani su u općim uvjetima s kojima je klijent prethodno upoznat što proizlazi iz odredbe 12.8. ugovora. Sama činjenica da ugovor sadrži odredbu kojom je utvrđena kamatna stopa u vrijeme zaključenja ugovora, te da je ugovorena ovlast banke da prati kriterije promjenjivosti i sukladno njima, po potrebi, korigira kamatnu stopu, čini činidbu određenom odnosno odredivom. Također, iz odredbe 12.9. Ugovora o kreditu proizlazi da je tuženik upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. Sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama koji su omogućavali ugovaranje ovakve ovlasti na strani banaka, ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena niti je neodrediva tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi. Osim toga, i sama činjenica da i ZOO u čl. 26. st. 1. izričito dopušta i predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope jasno daje do znanja kako ugovaranje promjenjive kamatne stope nije i ne može biti „protivno prisilnim propisima i moralu društva“,

1 0

dakle ne može biti ništetno. Štoviše, odredba čl. 26. st. 3. ZOO predviđa i mogućnost da stopa ugovorene kamate ne bude određena, u kojem se slučaju primjenjuje zakonsko a ne ugovorno rješenje. Dakle, prema odredbi čl. 26. st. 3. ZOO očito je kako za valjanost ugovora stopa kamate uopće ne mora biti ugovorena jer sam zakon sadrži rješenje za takav slučaj. Napokon, neosnovanost zahtjeva za utvrđenjem ništetnosti odredbe ugovora o kreditu o promjeni kamatne stope proizlazi i iz činjenice da je tužitelj izričito pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope, a koje se promjene nisu događale jednostrano i proizvoljno, već primjenom točno određenih kriterija predviđenih metodologijom tuženika, pri čemu je tuženik kod svake promjene kamatne stope uredno tužitelju slao o tome obavijest i pripadajući otplatni plan.

2.4. Nastavno na ranije izneseno, nije moguće proglasiti ništetnom postojeći kriterij za promjenu kamatne stope bez uvođenja novog kriterija u ugovor o kreditu (koji je uostalom i uveden po sili zakona – izmjenama i dopunama ZPK iz 2013.), jer bi se time negirala činjenica da su stranke odabrale sklapanje ugovora baš takvog sadržaja, te bi se vraćanjem kamatne stope na prvotno ugovorenu, ugovor pretvorio u ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što nije bila volja ugovornih strana, a čime bi se izazvala povreda načela jednake vrijednosti činidaba. Štoviše, kamata koja bi se odnosila na konkretni ugovor o kreditu nikako ne bi mogla biti fiksna, i iz razloga što je prvenstveno volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu. Dakle, nesporno je da je između stranaka ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te tu nije ostavljen prostor primjeni drugačije kamatne stope. Tuženik, nadalje, ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika te ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Dakle, obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da u konkretnome slučaju nije riječ o ugovoru samo o smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora je neosnovan. U ovome pravcu, ustanovljena je i praksa Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, u presudi VSRH Rev 895/2003 od 09.02.2005. Tuženik nadalje ističe se kako je tužitelj poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sam ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Dakle, iz takvog ponašanja tužitelja može se razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora. Ako tužitelj smatra da ga je tuženik trebao „prisiliti“ na pregovaranje o pojedinim odredbama ugovora, nakon što je tužitelj sam donio odluku o zaključivanju upravo predmetnog ugovora, te da je bez ikakvih daljnjih pitanja i kod javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovor svojevoljno potpisao, očito je da vrlo jednostrano i neživotno promatra predmetnu situaciju ne uzimajući u obzir sve moguće aspekte toga pitanja. Naime, u takvom bi slučaju upravo i jedino banka u tom poslovnom odnosu bila prisiljena preuzeti cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje tako i za postupanje i odluke poslovno sposobnog sukontrahenta. Takvo što zacijelo se ne bi moglo podvesti pod „fer“ poslovni odnos jer ne smije se zanemariti činjenica da je svaki poslovni odnos najmanje dvostran te se mora voditi računa o svim ugovornim stranama takvog odnosa. Banka međutim,

1 1

ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužitelj nesporno i učinio. Nadalje, iluzorno je očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. To, obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna. Upravo iz toga razloga banke nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih se svaki nudi pod različitim uvjetima, kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše odgovara njegovim predviđenim potrebama i realnim mogućnostima. Dakle, obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana te da je tužitelj bio upoznat sa svim pravima i obvezama koje iz istog ugovora proizlaze, stoga je zahtjev na utvrđenje ništetnosti kako ga potražuje tužitelj neosnovan je u cijelosti.

2.5. Tuženik ističe kako je u vrijeme zaključenja i važenja predmetnih ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003.g. (NN 96/03), dalje u tekstu ZZP, gdje je člankom 59. propisan obvezan sadržan ugovora o potrošačkom zajmu, a koji treba obuhvaćati, između ostaloga, i odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojim se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti. Nastavno, tuženik u prilogu dostavlja Opće uvjete poslovanja koji su bili su na snazi od 01.11.2004. do 14.07.2009., što znači i u vrijeme na koji se tužbeni zahtjev odnosi. Sukladno tada važećim propisima koji su uređivali poslovanje banaka, prije svega sukladno Zakonu o bankama, pa kasnije Zakonu o kreditnim institucijama, isti su bili objavljeni na Internetskim stranicama tuženika kao što su i bili dostupni u svim poslovnicama tuženika. Kao što je navedeno, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bile su na snazi odredbe „starog“ ZZP-a kao i Zakona o bankama, te je tuženik je, u skladu sa svojim obvezama iz navedenih propisa, u općim uvjetima poslovanja, objavio kriterije promjenjivosti kamatne stope. Tako u članku 3.6. Općih uvjeta jasno stoji pod kojim uvjetima banka može mijenjati kamatne stope, kao i obveza banke da u slučaju promjene kamatnih stopa o tome prethodno obavještava klijente, ponovno slijedom zakonskih propisa. Što se tiče samih uvjeta promjenjivosti kamatne stope, tuženik ističe da je po stupanju na snagu ZOKI, tuženik sukladno odredbi čl. 306. st. 4. navedenog Zakona, učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi „Informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela Banke“, koja se dostavlja u prilogu. Pored navedenog, tuženik je, od stupanja na snagu ZOKI-ja, tužitelja informirao o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope, te uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan, sukladno odredbi čl. 308. st. 1. ZOKI. Prije stupanja na snagu ZOKI obveza dostave osobnih obavijesti nije bila izričito propisana niti "starim" ZZP niti Zakonom o bankama, koji su tada, glede ovog pitanja, bili u primjeni. Zakon o bankama, koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora o kreditu propisivao je obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja, a HNB je bila stava da bi takav način obavijesti zadovoljio i odredbu čl. 62. st. 2. "starog" ZZP. No iako to nije bilo propisano odredbama Zakona o bankama te je HNB-a bio stava da se obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja ima smatrati urednim, tuženik je dostavljao potrošačima personalizirane obavijesti o promjeni kamatnih stopa i novoj visini anuiteta. Slijedom navedenoga, tuženik ističe kako je prilikom zaključenja predmetnoga ugovora s tužiteljem u potpunosti poštovao

1 2

tada važeću zakonsku regulativu te je argumentacija tužitelja koji pokušava svoj slučaj podvesti pod zakonske odredbe važeće u vrijeme podnošenja predmetne tužbe sudu, a ne u vrijeme zaključenja/trajanja ugovora o kreditu, očito pogrešna i promašena, pri čemu tužitelj implicira da bi prava volja ugovornih stranaka bilo ugovaranje fiksne kamatne stope, dok upravo suprotno proizlazi iz samih ugovornih odredbi. Nesporno je, dakle, da je tuženik mogao mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome je bio dužan postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik nesporno i učinio. Znači, Ugovorna odredba kojom se banka, ovdje tuženik, ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je kao takva valjani temelj za isticanje tužbenog zahtjeva ovakvog sadržaja. S druge strane, kod ugovaranja promjenjive kamatne stope riječ je o samostalnom određivanju cijene i takvo sporazumno određivanje cijene ne predstavlja nepoštenu odredbu. Naime, na temelju odredbe čl. 143. st. 1. i 2. ZOO ništetne su odredbe općih uvjeta koje su protivne samoj svrsi ugovora ili dobrim poslovnim običajima. No temeljna odluka o tome je li kamata kao protučinidba za prepuštanje kapitala trebala biti fiksna ili promjenjiva izravno se dotiče cijene odnosno glavne činidbe pojedinog ugovornog partnera, pa sukladno odredbi čl. 143. st. 1 i 2. ZOO i čl. 49 Zakona o zaštiti potrošača predstavlja slobodnu volju i suglasno odlučivanje ugovornih stranaka. Sama kamatna stopa po kojoj će banka plasirati kredite odraz je poslovne politike banke i tržišnih uvjeta kojima je ona izložena, što je nesporno i nije potrebno dodatno obrazlagati, isto kao i činjenicu da banka ima opravdan interes uskladiti svoje kamatne stope s promjenjivim prilikama na tržištu kapitala kako u pogledu postojećih ugovora koje je već sklopila sa svojim klijentima tako i u pogledu novih usluga. Institut promjenjive kamatne stope je zakonom predviđen i dozvoljen, te je ugovornim strankama nesporno jasno da će u tom slučaju kamatna stopa varirati, a da banke usklađuju kamatne stope sukladno uvjetima na tržištu, odnosno ugovorenim uvjetima promjenjivosti. Upravo iz ranije navedenih razloga, odnosno nemogućnosti predviđanja kretanja svih elemenata koji utječu na promjenu kamatne stope, a u isključivoj su ovisnosti o tržišnim kriterijima, čak i primjenjivi propisi europskog prava izuzimaju iz ocjene poštenosti odredbe među koje spada i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. U tom smislu, Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. koja regulira pitanje nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, sadrži Prilog u vidu otvorene liste ugovornih odredbi koje se smatraju nepoštenima u smislu čl. 3. iste Direktive, pa se tako, pod 1./točka j. Priloga navodi da se nepoštenim odredbama smatraju odredbe koje imaju za cilj ili posljedicu: „davanje mogućnosti prodavatelju roba ili davatelju usluga da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom;“....ali takva se odredba neće smatrati nepoštenom ukoliko se radi o ...“proizvodima ili uslugama kod kojih je cijena povezana s oscilacijama burzovnih kotacija ili indeksa ili stopama na financijskom tržištu koje prodavatelj robe ili davatelj usluga nema pod nadzorom;“ (2./točka c. Priloga Direktive 93/13). Obzirom da se u konkretnom slučaju, kao i u ostalim slučajevima koji se odnose na ugovore o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom, radi upravo o ranije opisanoj situaciji, odnosno kamatna stopa se mijenja sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tuženika, izuzeće od ocjene poštenosti predviđeno citiranom odredbom Direktive 93/13, primjenjuje se u konkretnom i svakom istovjetnom slučaju. Naime, kriteriji promjene kamatnih stopa, odnosno načina obračuna kamate, kako je već navedeno, određeni su Općim uvjetima poslovanja banke, što znači da tuženik ne ugovara promjenjivu kamatnu stopu, niti mijenja kamatne stope u potpunosti samostalno i bez adekvatnih kriterija.

1 3

Konačno, ni jednoj banci nije poslovni interes povećanjem kamatne stope povećati rizik nemogućnosti vraćanja kredita i tako u stvari generirati gubitak. Objektivni kriteriji, zapravo uvjeti promjenjivosti koji određuju „cijenu” kredita su troškovi izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, regulatorni troškovi HNB-a, kreditni rizik zemlje (CDS), te marža koja uključuje operativne troškovi banke i kreditni rizik klijenta. Cijena kredita, odnosno parametri koji na tu cijenu utječu, naravno, određuju i visinu kamatne stope. Svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita kao i na način promjene kamatne stope javno su dostupni i nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka, već ovise o svim navedenim parametrima, što je notorno. Nadalje, svaka banka je slijedom odredbi zakona koji reguliraju njeno poslovanje dužna uključiti sve troškove kako bi izradila cijenu po kojoj može plasirati kredite. Upravo zbog prava prikupljanja depozita od klijenata, koja za sobom povlači i posebnu odgovornost, banke moraju na dnevnoj osnovi pratiti i upravljati svojim potraživanjima i obavezama poštujući pritom pravila cjenovne politike. Na samu cijenu kredita, a kako je ranije navedeno, utječu troškovi izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, regulatorni troškovi HNB-a, kreditni rizik zemlje (CDS) te marža koja uključuje operativne troškovi banke i kreditni rizik klijenta. Svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita kao i na način promjene kamatne stope javno su dostupni i nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka, već ovise o svim navedenim kriterijima. S druge strane bitno je istaknuti da je tuženik od strane HNB-a podvrgnut redovitim provjerama poslovanja, uključujući i parametre promjenjivosti kamatnih stopa, visine kamatnih stopa i cijene kredita, po kojim provjerama HNB nije kod tuženika uočila niti istakla bilo kakve nepravilnosti ili neusklađenosti sa pozitivnim propisima. Naprotiv, HNB u svome očitovanju na upit potrošača, a kako je već ranije navedeno, ističe da su poslovne banke izradile dokumente kojima se objašnjava potrošačima promjenjivost kamatne stope, da su potrošači svjesno i svojevoljno ušli i poslovni odnos s bankom te svjesno preuzeli rizik takvog odnosa, odnosno da se u slučaju primjene promjenjive kamatne stope radi o uobičajenom i zakonitom poslovanju banaka u potpunosti usklađenom sa regulativom HNB. Smisao ugovaranja promjenjive stope je upravo prilagođavanje stope uvjetima na tržištu za koje je izvjesno da će se mijenjati u razdoblju na koje je ugovor zaključen, a tuženiku sigurno nije u interesu proizvoljno i nerazmjerno stanju na tržištu mijenjati kamatnu stopu, kako zbog reputacijskog rizika, tako i zbog toga što bi na taj način doveo u pitanje mogućnost otplate kredita na koje se primjenjuju neopravdano visoke kamatne stope. Nadalje, tuženik obzirom na troškove financiranja i sve elemente koji su utjecali i utječu na cijenu kredita nije teretio tužitelja za ukupni iznos povećanja troškova financiranja, te u smislu iznesenoga, tuženik ističe kako svoje ugovorno i zakonsko pravo na promjenu visine kamatne stope ostvaruje u cijelosti savjesno odnosno sukladno načelu savjesnosti i poštenja u ostvarenju ugovornih prava i obveza, kao i sukladno tržišnim okolnostima zbog kojih je nesporno i povećana cijena troškova financiranja. Dakle, budući da je postupanje tuženika u pogledu promjene kamatnih stopa sukladno odgovarajućim regulatornim propisima HNB-a, te da je usklađeno i sa zahtjevima ZPK, a kako je već navedeno, očito je da u tom smislu nema protupravnosti u postupanju tuženika kao i da promjenama kamatne stope tuženik nije povrijedio kolektivne interese potrošača niti bilo kakav individualni interes odnosno pravo tužitelja. Tuženik, nadalje, ističe kako iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda jasno

1 4

proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna, ovo tim više što je i u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovaranje upravo promjenjive a ne fiksne kamatne stope. Također, nije moguće proglasiti ništetnom postojeći kriterij za promjenu kamatne stope bez uvođenja novog kriterija u ugovor o kreditu (koji je uostalom i uveden po sili zakona – izmjenama i dopunama ZPK iz 2013. jer bi se time negirala činjenica da su stranke odabrale sklapanje ugovora baš takvog sadržaja te bi se vraćanjem kamatne stope na prvotno ugovorenu, ugovor pretvorio u ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što nije bila volja ugovornih strana, a čime bi se izazvala povreda načela jednake vrijednosti činidaba.

2.6. Zahtjev za isplatom utuženog iznosa temeljen je na promašenoj premisi da je kamata morala ostati fiksna kroz cijelo promatrano razdoblje. Uzevši u obzir sve prethodno izneseno, tuženik zaključuje kako tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude VTS Pž-7129/13, zbog toga što tužitelj pogrešno tumači da se i na konkretni kratkoročni kredit koji više nije na snazi ista primjenjuje, te nadalje očito pogrešno tumači da je ništetna svaka ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena. Naime, osim što navedeno nije točno, isto ne proizlazi iz sporne presude a niti proizlazi iz odredbi ZZP te Direktive EU 93/13 prema kojoj klauzula o jednostranom mijenjanju kamatne stope nije iznimno nepoštena upravo glede osoba koje pružaju financijske usluge – dakle banaka – pridrže li one sebi pravo da u opravdanim slučajevima mijenjaju bilo aktivnu bilo pasivnu kamatnu stopu ili visinu drugih troškova, a da prethodno ne raskinu konkretan ugovor, ako je osoba koja pruža spomenute usluge obvezna o tome bez odgađanja obavijestiti drugu ugovornu stranu. Tuženik ističe da se u odredbi čl. 83. ZZP jasno propisuje da će se prilikom ocjene poštenosti pojedine odredbe uzeti u obzir narav usluge i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, a što je upravo primjena navedene Direktive 93/13 po kojoj je isključena nepoštenost upravo obzirom na narav usluge – za banke koje mijenjaju kamatnu stopu. Proizlazi da tužitelj smatra kako ima pravo na utuženi iznos, samo iz razloga što se kamatna stopa mijenjala, a što je pogrešno. Čak štoviše, potraživanje tužitelja kao da je kamatna stopa trebala ostati fiksna negira i sama presuda na koju se poziva i to u dijelu rješenja kada VTS ukida presudu Trgovačkog suda u kojem se nalaže tuženicima da ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na način da kamatna stopa bude fiksna i to u postotku koji je bio izražen u ugovoru kao važeća stopa na dan sklapanja ugovora te je očito da tužitelj nema pravo zahtijevati od suda da naloži banci da na čitavo razdoblje trajanja ugovora o kreditu zaračunava početnu kamatnu stopu. Nadalje, primjenom takvog načina „izračuna“ tužitelj se efektivno stavlja u položaj kao da je u trenutku ugovaranja kredita ugovorio kredit s fiksnom kamatnom stopom (no s „početnom“ kamatnom stopom iz konkretnog ugovora kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je samim time znatno niža), čime se cijeli poslovni odnos kao i eventualno pitanje restitucije dovodi do apsurda te usvajanje potraživanja tužitelja temeljeno na takvom izračunu dovodi do pravne nesigurnosti na očitu štetu tuženika umjesto uspostave ravnoteže među strankama. Tužitelj bi, nasuprot ovako postavljenom tužbenom zahtjevu i dokaznim prijedlozima morao dokazati koja od promjena kamatnih stopa tijekom trajanja ugovora nije bila „osnovana“ odnosno utemeljena na, već ranije obrazloženim, objektivnim kriterijima. Tuženik se protivi provođenju financijskog vještačenja na okolnost utvrđivanja razlike između kamate obračunate po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i kasnije izmijenjenim kamatnim stopama, a protivi se i ispravnosti dostavljenog izračuna

1 5

tužitelja. Ističe prigovor zastare. Slijedom navedenog, predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troška postupka tuženiku.

3. U dokaznom postupku pročitani su Ugovor o kreditu, sva dokumentacija dostavljena uz odgovor na tužbu, pregled uplata po kreditu, knjigovodstvena kartica, plan otplate, iskaz tužitelja, nalaz i mišljenje vještaka Marina Rameše te sva druga dokumentacija priležeća spisu.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja djelomično je osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredaba Ugovora o kreditu broj 9012133238 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 30. studenog 2006., koje su sadržane u članku 4. (o promjenjivoj kamatnoj stopi) i u člancima 1. i 6. Ugovora (o valutnoj klauzuli) te zahtjev za isplatu na ime preplaćenih mjesečnih anuiteta u visini razlike između početne i promjenjive kamatne stope tijekom otplatnog razdoblja kao i razlike nastale promjenom tečaja švicarskog franka za koji je bila vezana glavnica.

6. Pritom, među strankama nije sporno da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 30. studenog 2006., sklopljen Ugovor o kreditu broj 9012133238 za kupnju vozila kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 5.012,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 60 mjeseca.

6.1. Također, nesporno je da je odredbom člankom 4. Ugovora određena godišnja kamatna stopa od 5,34%, koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a nije sporno ni da su stranke ugovorile valutnu klauzulu, određujući da se kredit isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 5.012,00 CHF te da se otplaćuje u 60 jednaka mjesečna anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora.

6.2. Nije sporno da je tuženik tijekom otplatnog perioda mijenjao početno ugovorenu kamatnu stopu od 5,34% te da je uslijed povećanja kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je tužitelj bio dužan plaćati. Nije sporno ni da je predmetni kredit otplaćen.

7. Sporno je, radi li se o valjanim ili ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a posljedično tome, ima li tužitelj osnovano pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa kojeg je tuženik od njega naplatio na temelju takvih odredbi. S tim u vezi valja utvrditi i može li se tužitelj kao individualni potrošač pozivati na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača i je li činjenica što je ugovor o kreditu ispunjen u cijelosti zapreka da se naknadno utvrdi njegova ništetnost. Sporno je i je li nastupila zastara tužiteljevog restitucijskog zahtjeva.

8. Prvenstveno valja reći da okolnost što je tužitelj otplatio kredit ne predstavlja zapreku za podnošenje tužbe, odnosno zapreku da se naknadno, dakle i nakon prestanka ugovora, utvrdi njegova ništetnost. U protivnom bi odredba o posljedicama

1 6

ništetnosti sadržana u odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje u tekstu: ZOO/05), kojom je propisana obveza restitucije (odnosno da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora) bila vrlo često neprimjenjiva, što zasigurno ne bi bilo razumno zakonsko rješenje. Stoga je razvidno da se posljedice ništetnosti odnose i na ugovore koji su prestali ispunjenjem, raskidom ili na neki drugi način, tim više što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05).

8.1. Slijedom navedenog, neosnovana je i tuženikova tvrdnja da se iz tog razloga na predmetni Ugovor o kreditu ne mogu odnositi pravna utvrđenja iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava (ovdje potrošača) koja je podnesena 4. travnja 2012. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 1401/2012, u kojemu je 4. srpnja 2013. donesena presuda koja je u relevantnim dijelovima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

8.2. Također, okolnost da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran te da ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta, ne znači da tužitelj nema pravo isticati ništetnost takvog Ugovora ili pojedine njegove odredbe, kako to u ovoj pravnoj stvari i čini.

9. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača („Udruga potrošač“) protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90. tog Zakona, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje u tekstu: ZZP/07), i to čl. 96. i 97. toga Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke (tuženika), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu

1 7

neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90. toga Zakona, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09), i to čl. 96. i 97. tog Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9.1. Navedena je presuda, u odnosu na tuženika, u relevantnim dijelovima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) i poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu).

9.2. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika, a koji sadrži upravo spornu odredbu o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke te odredbu o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj švicarskog franka, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužitelj se pravilno pozvao na pravna utvrđenja spomenutih presuda.

9.3. U odnosu na navode tuženika da utvrđenja navedenih presuda nisu primjenjiva u konkretnom sporu, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Navod tuženika da je tužitelj u ovakvoj parnici ovlašten isticati samo zahtjev za naknadu štete, nije osnovan. Naime, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2019. (Narodne novine broj 70/19) u odredbi članka 502.c dodano je da se mogu isticati, pored zahtjeva za naknadu štete i zahtjevi za isplatu, kakav je i ovaj, stoga navedena odredba niti na koji način ne derogira primjenu mjerodavnih odredaba Zakona o obveznim odnosima.

9.4. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u

1 8

postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sadržajno jednaka odluka sadržana je i u čl. 138.a ZZP/07.

9.5. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da postoji (na temelju citiranih čl. 502.c ZPP i 118. ZZP/14) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

9.6. Stoga, kako je u presudi donesenoj u kolektivnom sporu utvrđeno da je i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava korisnika kredita kao potrošača, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli, o tome, po ocjeni ovoga suda, nije bilo potrebno provoditi dokazni postupak u ovom individualnom sporu, već su navedene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, cijeneći pravna utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite na koja se tužitelj pozvao, slijedom svega obrazloženog, utvrđene ništetnima.

9.7. Pritom valja napomenuti da tuženik u individualnom sporu, poput ovoga, može predlagati izvođenje određenih dokaza s ciljem dokazivanja da je tijekom pregovara prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu s tužiteljem kao potrošačem pregovarao odnosno da je tužitelj bio informiran o svim bitnim značajkama i parametrima promjene kamatne stope odnosno djelovanja i posljedica ugovorene valutne klauzule. U ovom je postupku tuženik predložio saslušanje tužitelja i svoje djelatnice CĆ kao svjedokinje, od čijeg je saslušanja naknadno odustao (list 137 spisa).

9.8. Tužitelj u svom iskazu navodi da je prošlo puno godina od kada je podigao kredit za kupnju vozila. Išao je kupiti vozilo u firmu Mehanika i tamo su mu rekli da, ako želi podići namjenski kredit za kupnju vozila to može isključivo u CHF, a ako bi htio nenamjenski odnosno bilo koji gotovinski mogao je ići u bilo koju drugu banku. Mehanika je surađivala s ovom bankom, oni su mu riješili svu papirologiju za kredit, došao je jednom u banku kada mu je djelatnik predočio uvjete kredita odnosno pročitao što u ugovoru piše. Imao je istovremeno dva kredita u švicarcima, jedan za auto, drugi za motor, tako da je za njega bilo sve skupa jako otegotno. Ne sjeća se kakva je vrsta kamate ugovorena, ali sjeća se da se kamata stalno mijenjala i to na način da je rasla. Dobio je obavijesti banke o prvom porastu kamate, a nakon toga je banka sama mijenjala stopu bez da su ga o tome obavještavali. Ugovor je potpisao kod javnog bilježnika, koji mu je ugovor pročitao kao što je to prethodno učinio i sam. Nikada mu nitko nije objasnio kako može doći do promjene te kamate i na čemu se te promjene temelje. Nitko mu ništa nije objasnio i rekao vezano za valutu. Nitko mu nije ukazao na neke parametre o kojima ovisi promjena kamate i valute kao i njihov međusobni odnos, nisu mu pokazali grafikone kretanja niti kako je to bilo do sada. Sve je bilo u redu prvih nekoliko mjeseci, a potom su mu rate počele rasti. Ne sjeća se koji iznos kredita je digao, zna da mu je rata bila 1400,00 kuna da bi narasla do

1 9

2300,00 kuna. Rata za motor bila mu je 450,00 kuna pa mu je u konačnici narasla na 730,00 kuna. To pamti. On je oba ta kredita otplatio u roku po planu. U to vrijeme radio je u Uljaniku, nije bio vlasnik obrta niti trgovačkog društva. Navodi da sa svojom srednjom obrtničkom školu razumije da promjenjivo znači da su moguće izmjene ali mu nije jasno na koji način i pod utjecajem čega dolazi do promjena. Može razumjeti što znači valutna klauzula. Prije ovih kredita nije imao kredit s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom. Nije posebno pitao da mu se išta objasni jer tada nije mislio da mu je išta nejasno. I u banci i kod bilježnika to je tretirano tako da dođeš i potpišeš i to je to. U to vrijeme CHF je bio stabilna valuta, toga se sjeća, nije bilo naznake nekakvih promjena niti su mu u banci ukazali na mogućnost velikih promjena. Ratu za kredit skidali su mu s plaće pa kad je visina te rate počela divljati morao je sam svaki mjesec ići u kadrovsku, sve to skupa bilo mu je jako ponižavajuće.

9.8.1. Sud je iskaz tužitelja prihvatio u cijelosti, ocijenivši ga istinitim i životno uvjerljivim, a vjerodostojnost njegova iskaza niti tuženik nije osporio.

9.9. Na temelju ovako provedenih dokaza i posebno cijeneći iskaz tužitelja, sud je utvrdio da tuženik odnosno njegovi djelatnici nisu s tužiteljem pojedinačno pregovarali niti su mu ponudili cjelovitu informaciju o kriterijima koji dovode do promjene kamatne stope odnosno o specifičnostima i rizicima valute CHF. S obzirom na to, tuženik nije uspio dokazati svoje navode.

9.10. Također valja ukazati da su odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli sadržane u spornom Ugovoru o kreditu sklopljenom između tužitelja i tuženika, suprotno navodima tuženika, sadržajno jednake odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite. Valja ukazati i da namjena kredita nije relevantna za utvrđenje (ne)dopuštenosti pojedinih ugovornih uglavaka te u konačnici primjeni učinaka predmetne presude u ovakvom individualnom sporu.

10. Osim toga, nepoštenost odnosno ništetnost navedenih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u tom razdoblju utvrđena je iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženika u pogledu valutne klauzule s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti, odnosno izostanka pojedinačnog pregovaranja te utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara u pogledu promjenjive kamatne stope pa za ovaj spor nije ni odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule (koja načelno jest dopuštena prema odredbi čl. 22. ZOO/05) i eventualnog postojanja objektivnih kriterija koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredita.

10.1. Točna je tvrdnja tuženika da je volja ugovornih stranaka bila da kamatna stopa bude promjenjiva, ali je upravo u tom dijelu odredba nepoštena u smislu mjerodavnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača (čl. 81. i 82. ZZP/03 te čl. 96. i 97. ZZP/07), ne zbog ugovaranja same promjenjivosti, već zato što se o veličini te promjene nije pojedinačno pregovaralo niti su Ugovorom o kreditu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara.

2 0

10.2. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasna i uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke, pri čemu u Ugovoru o kreditu nisu sadržani objektivni kriteriji, poput referentne stope koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Takva ugovorna odredba, stoga, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

10.3. Nije, dakle, nedopušteno ugovarati promjenjivost kamatne stope u ugovorima o kreditu, ali je nedopušteno potrošača ostaviti u neznanju koliko ta promjena može iznositi i kako (utjecajem kojih faktora) do nje dolazi, a u konkretnom je slučaju ta promjena bila značajna jer je kamatna stopa povećana za najviše konačno 2,11 postotnih poena (7,45 % u odnosu na početnih 5,34 %), čime je povećano kreditno opterećenje tužitelja kao potrošača i time prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čak i u slučaju da je povećanje kamatne stope bilo za tuženika tržišno opravdano, jer ni to ne eliminira utvrđenu neravnotežu na štetu tužitelja.

10.4. Pritom, nije odlučna okolnost da visina kamatne stope tijekom otplatnog perioda nije prelazila najvišu zakonom dopuštenu kamatnu stopu, jer navedena okolnost ne može biti opravdanje za jednostrano mijenjanje kamatne stope od strane tuženika, bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti i načina njihove primjene.

10.5. Glede valutne klauzule, tuženik osnovano ističe da je njezino ugovaranje dopušteno, jer navedeno proizlazi iz odredbe čl. 22. st. 1. ZOO/05. Međutim, tuženik neosnovano smatra da odredbe o valutnoj klauzuli ne podliježu testu poštenosti (očito u smislu čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima), s obzirom da je u kolektivnom sporu već pravomoćno utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli, čemu su nacionalni sudovi pravomoćno ocijenili da odredba o valutnoj klauzuli CHF podliježe testu poštenosti (u smislu čl. 4. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ i relevantnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača) i ocijenili ju nepoštenom i ništetnom, a čime su sudovi u pojedinačnim postupcima (kakav je i ovaj) vezani.

10.6. U postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik (zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta), a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe su stoga, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, s obzirom da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak.

2 1

10.7. U konkretnom se slučaju, zapravo, radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope, a slijedom toga i o povećanom riziku za tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba opravdano ocijenjena kao nerazumljiva pa time i nepoštena, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, što je sve u skladu s pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005. pa su sudovi Republike Hrvatske obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije). Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, kao potrošača pa se radi o ništetnim odredbama.

10.8. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u točki I i II izreke ove presude te je utvrđeno da je ništetna ugovorna odredba iz članka 4. Ugovora o jednostranoj promjeni kamatne stope te odredba o valutnoj klauzuli u odnosu na plaćanje anuiteta iz članka 6. Ugovora. Uzimajući u obzir sva iznesena utvrđenja iz ove presude, nedvojbeno je postojanje pravnog interesa tužitelja za podnošenje tužbe na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba. Navedeno je od značaja i radi pravilnog utvrđenja svih relevantnih činjenica, a posljedično i razumijevanja cjelokupnog ugovornog odnosa stranaka i radi pravilne provedbe vještačenja.

10.9. Međutim, odbijen je dio zahtjeva tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe iz članka 1. Ugovora. Navedenom odredbom je ugovorena glavnica odnosno visina kredita te je time određena obveza banke na isplatu iznosa kredita na dan korištenja pa nema neravnoteže u pravima i obvezama na štetu korisnika kredita. Pored toga, utvrđenje ništetnosti predmetne odredbe značilo bi da se predmet Ugovora utvrdio ništetnim, a tada bi bila dovedena u pitanje opstojnost cijelog Ugovor, što nije bila intencija pokretanja postupka za kolektivnu zaštitu prava i interesa potrošača, a navedeno je i suprotno činjeničnim tvrdnjama tužitelja u ovom postupku koji predlaže restituciju upravo po početnom tečaju iz članka 1. Ugovora koji je vrijedio na dan isplate kredita kao tečaj koji je tužitelju bio jedino poznat (tako i Županijski sud u Varaždinu posl.br. Gž-1337/2023-2 od 16. siječnja 2024.). Slijedom navedenog, taj je dio zahtjeva odbijen te je odlučeno kao u točki IV izreke presude.

11. Prema čl. 323. st. 1. ZOO/05 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati

2 2

odgovarajuća naknada u novcu, prema cijena u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

11.1. Tužitelj stoga ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO/05 o stjecanju bez osnove zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. ZOO/05 kao opće pravilo i čl. 1115. kao pravilo o opsegu vraćanja). To stoga što je tuženik na temelju navedenih ništetnih odredbi ugovora o kreditu nezakonitom promjenom kamatne stope i ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti. Pritom, stav je ovoga suda da je tuženik nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na odredbu čl. 87. ZZP/03, već u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene, posljedično ništetne i da mu, sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primio, ne pripada.

11.2. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

12. S obzirom na utvrđenje da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštene, a time i ništetne (a nije upitno da predmetni Ugovor o kreditu može opstati i bez odredbe o valutnoj klauzuli te bez dijela odredbe o kamatama koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope u smislu povećanja početno ugovorene stope), te s obzirom da tužitelj ima pravo na uspostavljanje situacije u kojoj bi se nalazio da navedenih nepoštenih odredaba nije bilo, prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva valjalo je za cijelo kreditno razdoblje uzeti u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i početni tečaj, kao jedine valjano određene a time i poštene.

12.1. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Marinu Rameši, koji je u svom nalazu i mišljenju prema uputi suda, utvrdio razliku između plaćenih anuiteta prema spornom Ugovoru o kreditu i iznosa koje je tužitelj trebao plaćati uzimajući u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i početni tečaj. Za svoj izračun vještak je koristio parametre početnih uvjeta kredita i to da je iznos kredita bio 5.012,00 CHF, da je početna kamatna stopa bila 5,34 % te da je početni tečaj na dan isplate kredita bio 1 CHF = 4,624678 kuna.

12.2. Na temelju navedenih utvrđenja i izračuna vještak je obračunao da po razlika između stvarno naplaćene kamate po kreditu u odnosu na početno ugovorenu kamatu koju je tužitelj trebao plaćati prema ugovoru i početnom otplatnom planu iznosi 128,52 eura, a da razlika po osnovi preplaćenog tečaja, odnosno po mjesecima izračunata preplata koja je nastala na uslijed rasta tečaja u odnosu na početno ugovoreni tečaj iznosi 342,67 eura. Vještak je izračunao da tzv. negativne razlike iznose 40,32 eura.

2 3

12.3. Stranke nisu primjedbe računske naravi na nalaz i mišljenje vještaka, a tužitelj je u skladu s obračunima iz nalaza specificirao svoj zahtjev za isplatu. Sud je, stoga, nalaz i mišljenje vještaka prihvatio u cijelosti, ocijenivši ga objektivnim i stručnim, izrađenim na temelju dokumentacije u spisu i u skladu sa zadatkom suda.

12.4. Tuženikove primjedbe usmjerene su isključivo i samo na zadatak određen vještaku, pri čemu je, kao i u ranijoj fazi postupka, isticao da je vještački nalaz utemeljen na pogrešnoj premisi da je među strankama ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksni tečaj, a što nije bila volja stranaka prilikom sklapanja ugovora, uz napomenu da je ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule zakonom dopušteno. Glede navedenog, već je obrazloženo da je u potrošačkim kreditima načelno dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Međutim, u situaciji poput predmetne, kada su takve odredbe utvrđene nepoštenima, a posljedično i ništetnima, tužitelj može pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredbi ostvariti upravo na opisani način, koristeći jedine valjano određene a time i poštene parametre. Suprotno navodu tuženika, to ne znači da je među strankama ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksni tečaj, već da su početna kamatna stopa i tečaj na dan isplate kredita jedini valjano ugovoreni pa se jedino njihovom primjenom može odrediti visina tužbenog zahtjeva i postići restitucija na koju tužitelj ima pravo.

13. Tuženikov prigovor zastare osnovan je u dijelu koji se odnosi na tražbinu tužitelja za isplatu razlike nastale primjenom ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Postupak kolektivne zaštite u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o kamatnoj stopi okončan je u odnosu na tuženika donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7123/2013 od 13. lipnja 2014. Stoga je, u trenutku podnošenja tužbe 22. ožujka 2021. protekao opći zastarni rok od pet godina pa je u tom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan (točka V izreke presude).

13.1. U odnosu na zahtjev za isplatu iznosa na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, zastarni rok od 5 godina nije istekao do podnošenja tužbe uzimajući u obzir da je postupak kolektivne zaštite u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o valutnoj klauzuli okončan u odnosu na tuženika donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva (slučaju kakav je i ovaj), prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača. Stoga je u tom dijelu tuženikov prigovor zastare neosnovan.

2 4

14. Slijedom svega navedenog, sud je prihvatio dio kondemnatornog tužbenog zahtjeva u dijelu u kojem odgovara obračunima iz nalaza i mišljenja vještaka te je na temelju članaka 1111. i 1115. ZOO/05 odlučio kao u točki III izreke presude na način da je naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 342,67 eura s pripadajućim zateznim kamatama na ime razlike nastale primjenom tečaja švicarskog franka za koji je bila vezana glavnica tijekom otplatnog perioda.

14.1. Odluka o stopi zateznih kamata donesena je na temelju odredaba članka 29. ZOO-a.

14.2. S obzirom na djelomičnu osnovanost prigovora zastare, odbijen je kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim traži isplatu iznosa od 128,52 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, ali i preostalog dijela tužbenog zahtjeva povrh dosuđenog, visina kojeg nije dokazana jer nema uporište u financijskom vještačenju (dio u odnosu na koji je tužitelj povukao tužbu, ali tuženik nije pristao na povlačenje).

15. Odluka o parničnom trošku temelji se na članku 154. stavku 2., članku 155. i članku 151. stavka 3. ZPP-a te na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23, dalje - Tarifa). Tužitelj je osnovano pokrenuo predmetni parnični postupak i dokazao osnovanost svoga zahtjeva pa se smatra da je u tom dijelu uspio u cijelosti (100 %), dok je u odnosu na visinu, uspio u omjeru od 43%, što znači da je ukupan uspjeh tužitelja 71,5 %, a tuženika 28,5%. Stoga je tuženik dužan tužitelju naknaditi troškove u omjeru od 43%.

15.1. Tužitelj je u ovoj pravnoj stvari bio zastupan po punomoćniku odvjetniku pa mu pripada iznos od po 75 bodova za sastav tužbe (Tbr.7.1 Tarife), podnesaka od 19. listopada 2021. i 24. rujna 2024. (Tbr.8.1. Tarife) te za zastupanje na ročištima 20. rujna 2022., 10. siječnja 2024. i 29. travnja 2025. (Tbr.9.1. Tarife), što uzimajući u obzir vrijednost boda (Tbr.54. Tarife) ukupno iznosi 900,00 eura, ali uzimajući u obzir omjer uspjeha stranaka tužitelju se priznaje 387,00 eura. Tom iznosu valja pridodati trošak uplaćenog i utrošenog predujma za provedbu vještačenja u iznosu od 265,20 eura u cijelosti jer je predmetni trošak bio nužan za ovaj postupak.

15.2. Stoga je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi parnični trošak u ukupnom iznosu od 652,20 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja presude do isplate, sukladno članku 151. stavka 3. ZPP-a.

16. U preostalom dijelu odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka kao neosnovan. Tužitelj nije snosio troškove sudskih pristojbi stoga mu taj dio zahtjeva nije priznat.

17. Tuženik nije uspio u sporu pa je njegov zahtjev za naknadu parničnog troška u cijelosti odbijen kao neosnovan.

U Puli 11. lipnja 2025.

Sutkinja

Ana Brgles Keser

2 5

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dna:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku