REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-3215/2025-13
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Vlatki Toplak, pravnoj stvari tužiteljice ČV, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Berislavu Velčiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva 4, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 5. lipnja 2025. u prisutnosti tužiteljice osobno i njezina punomoćnika te u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 11. lipnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuju se ništetnim odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o kreditu broj 600270 od 4. listopada 2006., ovjerenog kod javnog bilježnika Željke Maroslavac iz Zagreba, Avenija Dubrovnik 12, pod poslovnim brojem OV-2084/06, sklopljen između tužiteljice ČV, kao korisnika kredita i tuženika Volksbank d.d., sada Hrvatska poštanska banka d.d., kao kreditora, u kojima je kamatna stopa određena kao promjenjiva.
II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. isplatiti tužiteljici ČV iznos 449,23 eur sa zateznom kamatom tekućom:
- na iznos 7,52 eur od 02.04.2008. do isplate;
- na iznos 8,67 eur od 03.05.2008. do isplate;
- na iznos 7,05 eur od 03.06.2008. do isplate;
- na iznos 5,63 eur od 02.07.2008. do isplate;
- na iznos 6,81 eur od 02.08.2008. do isplate;
- na iznos 6,79 eur od 02.09.2008. do isplate;
- na iznos 6,83 eur od 02.10.2008. do isplate;
- na iznos 10,13 eur od 04.11.2008. do isplate;
- na iznos 4,06 eur od 02.12.2008. do isplate;
- na iznos 12,45 eur od 03.01.2009. do isplate;
- na iznos 10,79 eur od 03.02.2009. do isplate;
- na iznos 10,61 eur od 03.03.2009. do isplate;
- na iznos 8,82 eur od 02.04.2009. do isplate;
- na iznos 11,45 eur od 03.05.2009. do isplate;
- na iznos 8,51 eur od 02.06.2009. do isplate;
- na iznos 9,57 eur od 02.07.2009. do isplate;
- na iznos 9,33 eur od 02.08.2009. do isplate;
- na iznos 9,24 eur od 02.09.2009. do isplate;
- na iznos 12,94 eur od 02.10.2009. do isplate;
- na iznos 13,97 eur od 03.11.2009. do isplate;
- na iznos 11,09 eur od 02.12.2009. do isplate;
- na iznos 13,55 eur od 03.01.2010. do isplate;
- na iznos 10,85 eur od 02.02.2010. do isplate;
- na iznos 11,83 eur od 02.03.2010. do isplate;
- na iznos 11,79 eur od 02.04.2010. do isplate;
- na iznos 13,80 eur od 04.05.2010. do isplate;
- na iznos 8,89 eur od 02.06.2010. do isplate;
- na iznos 11,66 eur od 02.07.2010. do isplate;
- na iznos 12,19 eur od 03.08.2010. do isplate;
- na iznos 10,06 eur od 02.09.2010. do isplate;
- na iznos 10,53 eur od 02.10.2010. do isplate;
- na iznos 10,91 eur od 03.11.2010. do isplate;
- na iznos 8,99 eur od 02.12.2010. do isplate;
- na iznos 12,05 eur od 03.01.2011. do isplate;
- na iznos 7,45 eur od 02.02.2011. do isplate;
- na iznos 8,95 eur od 02.03.2011. do isplate;
- na iznos 8,42 eur od 03.04.2011. do isplate;
- na iznos 8,93 eur od 03.05.2011. do isplate;
- na iznos 7,29 eur od 02.06.2011. do isplate;
- na iznos 7,66 eur od 03.07.2011. do isplate;
- na iznos 7,74 eur od 02.08.2011. do isplate;
- na iznos 7,08 eur od 02.09.2011. do isplate;,
- na iznos 6,36 eur od 02.10.2011. do isplate;
- na iznos 6,49 eur od 02.11.2011. do isplate;
- na iznos 4,87 eur od 02.12.2011. do isplate;
- na iznos 5,50 eur od 02.01.2012. do isplate;
- na iznos 4,12 eur od 02.02.2012. do isplate;
- na iznos 4,08 eur od 02.03.2012. do isplate;
- na iznos 3,95 eur od 02.04.2012. do isplate;
- na iznos 3,12 eur od 02.05.2012. do isplate;
- na iznos 2,37 eur od 02.06.2012. do isplate;
- na iznos 2,32 eur od 02.07.2012. do isplate;
- na iznos 1,46 eur od 02.08.2012. do isplate;
- na iznos 1,11 eur od 02.09.2012. do isplate;
- na iznos 0,59 eur od 02.10.2012. do isplate
te isplatiti tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu 575,77 eur sa zateznom kamatom od 11. lipnja 2025. do isplate, u visini stope zatezne kamate koja se od svakog pojedinog dospijeća do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u razdoblju od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi navodi da je u svojstvu korisnika kredita sa prednikom tuženika kao kreditorom (tada Volksbank d.d.) 4. listopada 2006. sklopila Ugovor o kreditu broj: 600270 (dalje u tekstu: Ugovor), solemniziran od strane Javnog bilježnika Željke Maroslavac iz Zagreba pod poslovnim OU-2084/2006, na iznos 17.923,00 CHF, uz rok otplate 72 (sedamdesetdva) mjeseca s redovitom kamatnom stopom 5,10% promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora. Tužiteljica je u cijelosti otplatila kredit. Tužiteljica tvrdi da joj, u trenutku sklapanja ugovora, nije predočena Odluka o kamatnoj stopi niti da joj je na bilo koji drugi način obrazložen mehanizam određivanja kamatne stope kao niti parametri o kojima ovisi izračun visine kamatne stope. Tvrdi da stranke nisu pregovarale niti o jednoj odredbi spornog ugovora budući da se radilo o tipskim ugovorima koji su ponuđeni na potpis bez mogućnosti utjecaja na sadržaj istih. Tužiteljica tvrdi, na temelju predloženih dokaza, da odredbe spornog ugovora, a koje se tiču ugovorene promjenjivosti kamatne stope, nisu bile jasne niti razumljive pa time niti poštene, a sve u smislu odredbe čl. 81. -88. Zakona o zaštiti potrošača, a radilo se o ugovorima čije su odredbe bile unaprijed formulirane od strane banke kao trgovca te tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaj na njihov sadržaj. Poziva se na presudu Vrhovnog suda od 14. svibnja 2015, poslovni broj Revt 249/14-2 kojom da je potvrđen stav trgovačkih sudova prema kojima je ugovaranje promjenjive kamatne stope između korisnika kredita i banke, bilo nezakonito i takva se odredba smatra ništetnom. Poziva se i na učinak pravomoćne presude iz kolektivnog sudskog postupka Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12. Tužiteljica smatra da je ništetna odredba po kojoj je tuženiku kao jednoj od ugovornih strana ostavljeno da sam određuje činidbu, kako se to vidi u ugovornoj odredbi predmetnog ugovora o kreditu te navodi da joj je, kao potrošaču, prilikom sklapanja predmetnog ugovora povrijeđeno pravo kao potrošača na informiranje, kao osnovno načelo zaštite potrošača jer joj kao neprofesionalcu nisu pružene dostavne informacije o izračunima koji utječu na promjenjivost kamatnih stopa. Zahtjevom iz tužbe, ispravljene u kondemnatornom dijelu podneskom od 31. ožujka 2023., tužiteljica predlaže utvrditi ništetnim dijelove odredbi Ugovora kojima je ugovorena kamatna stopa kao promjenijiva te posljedično navedenom obvezati tuženika na isplatu iznosa 449,23 eur sa zateznom kamatom na pojedine preplaćene iznose od dana plaćanja istih do isplate te obvezati tuženika na isplatu troškova parničnog postupka sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tvrdi da se utvrđenja iz kolektivnog spora ne mogu primjenjivati na ovu parnicu, odnosno da se učinci ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, te da nema mjesta automatske vezanosti ovog suda na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni Pž-6632/17. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovele do neravnoteže među strankama. Netočno je da bi tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili nije mogao biti upoznat, već je tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni Odlukom o kamatama banke, a odredba o valutnoj klauzuli je bila jasna i lako uočljiva te je tužitelj mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njezin učinak na odnos ugovornih stranaka. Samu visinu zahtjeva ne osporava , iako osporava osnovu zahtjeva i nije suglasan sa anticipiranom metodom izračunavanja zahtjeva. Ističe prigovor zastare te predlaže zahtjev odbiti uz naknadu parničnih troškova tuženiku.
3. U ovoj pravnoj stvari sud je rješenjem od 23. veljače 2024. (list 97 spisa) prvobitno utvrdio presumirano povlačenje tužbe budući da tužiteljica, iako uredno pozvana, nije pristupila na pripremno ročište 23. veljače 2024., a niti je svoj izostanak argumentirano opravdala. Tužiteljica je podneskom od 28. veljače 2024. podnijela prijedlog za povrat u prijašnje stanje navodeći, pored ostalog, da njen punomoćnik nije mogao pristupiti navedenom ročištu zbog zdravstvenih razloga te da uslijed visoke temperature nije mogao pravovremeno obavijestiti sud o svojoj spriječenosti te se poziva na liječničku potvrdu o navedenom, a koju prilaže podneskom od 20. ožujka 2024.
4. Na prijedlog tužiteljice za povrat u prijašnje stanje tuženik se nije očitovao.
5. U postupku povodom prijedloga tužiteljice za povrat u prijašnje stanje sud je odredio ročište za 5. svibnja 2025. te je na istom izveo dokaz uvidom u priloženu medicinsku dokumentaciju punomoćnika tužiteljice – odvjetnika Berislava Velčića (list 109 spisa).
6. Ocjenom navedenog dokaza u skladu sa odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 u daljnjem tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je punomoćnik tužiteljice , odvjetnik Berislav Velčić 23. veljače 2024. doista bio spriječen za rad, a kako to proizlazi iz priloženog Izvješća o privremenoj nesposobnosti za rad liječnika obiteljske medicinske istog dakle, upravo na dan određenog ročišta (23. veljače 2024.) Imajući u vidu da predmetno Izvješće o nesposobnosti za rad predstavlja javnu ispravu te da se tuženik nije posebno očitovao o prijedlogu za povrat u prijašnje stanje tužiteljice te da punomoćnik tužiteljice sam obavlja odvjetničko zanimanje (kako to proizlazi iz priložene odvjetničke punomoći na listu 35 spisa), a čime je istom u situaciji lošeg zdravstvenog stanja svakako otežano, u takvim okolnostima, organizirati eventualnu zamjenu i o svom zdravstvenom stanju obavijestiti sud, to je ocijenjeno da je u konkretnom slučaju zdravstveno stanje punomoćnika tužiteljice utjecalo na njegovu radnu sposobnost kritične zgode, a što predstavlja opravdan razlog za propuštanje ročišta 23. veljače 2024. Stoga je prihvaćen prijedlog od 28. veljače 2024. za povrat u prijašnje stanje te je ukinuta je odluka o presumiranom povlačenju tužbe (raspravno rješenje od 5. svibnja 2025., list 111 spisa) te je nastavljen postupak.
7. Tijekom postupka sud je izveo dokaz uvidom u: informativni izračun preplate kredita (list 7-13 i 44-50 spisa), prometnu kartica po kreditu (list 14-22 i 61-69 spisa), otplatnu tablicu (list 23-24 i 70-71 spisa), Ugovor o kreditu broj 600270 (list 24-34 i 51- 60 spisa), iskaz tužiteljice (list 114 spisa).
8. Temeljem tako provedenog postupka, a cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 u daljnjem tekstu: ZPP), sud je utvrdio zahtjev osnovanim.
9. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnim dijelova odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te posljedično navedenom,(restitucijski) zahtjev za isplatu razlike između anuiteta po početnoj kamatnoj stopi i anuiteta koje je tuženik obračunavao prema promjenjivoj kamatnoj stopi, jer tužitelj tvrdi da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj nepoštene, a time i ništetne, a kojima da je povrijeđeno njeno potrošačko pravo.
10. Među strankama nije sporno:
-da su 4. listopada 2006. zaključile Ugovor o kreditu broj 600270 za iznos 17.923,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize na dan isplate te da je ugovorena primjena kamatne stope 5,10 % godišnje;
- da je čl. 2.4. Ugovora određeno da je kamatna stopa promjenjiva i da se ista mijenja sukladno Odluci o kamatama i naknadama tuženika;
- da je kredit u cijelosti otplaćen;
- visina zahtjeva
- da je Sberbank d.d. pravni slijednik Volksbank d.d. te da je isti tijekom postupka izmijenio tvrtku u Nova hrvatska banka d.d., a zatim je ista pripojena Hrvatskoj poštanskoj banci d.d.
11. Među strankama je sporna ništetnost odredbi Ugovora o promjenjivosti kamatne stope, a čime je sporna osnovanost tužbenog zahtjeva kao i je li utuženo potraživanje zastarjelo. U odgovoru na tužbu tuženik je visinu kondemnatornog dijela zahtjeva učinio nespornom.
12. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik (kao 7-tuženik) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
13. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17.
14. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
15. U odnosu na navode tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravno shvaćanje iz presude Visokog trgovačkog suda broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., zbog čega bi u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitivati poštenost spornih odredaba potrošačkog ugovora, ističe se da je, sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača, ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništava odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Naime, člankom 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
16. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. uz obrazloženje da sudovi nisu dužni u navedenom pravcu provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. st. Zakona o zaštiti potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača.
17. Citirana odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ustavnosudskog ispitivanja i Ustavni sud Republike Hrvatske ju je u cijelosti potvrdio odlukom U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u kojoj je obrazložio da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača.
18. U odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača valja istaknuti i to da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na tuženiku i dopušteno je tuženiku to dokazivati, (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.), ali tuženik tako nešto u ovom postupku nije niti tvrdio. Osim toga, iz članka 3. Ugovora o kreditu proizlazi da je namjena kredita kupnja vozila, a kako to proizlazi i iz prihvaćenog iskaza tužiteljice. Kupljeno vozilo koristila je za osobne potrebe, u trenutku sklapanja ugovora nije bila vlasnik obrta niti imatelj udjela u trgovačkim društvima i sud zaključuje da je tužiteljica potrošač, dok tuženik nije dokazao niti jednu okolnost prema kojoj tužiteljica to ne bi bio.
19. Nadalje, Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci broj: U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. iznio pravno shvaćanje da su "…u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora.".
20. U odnosu na sredstva dokazivanja (dokaze) o punoj obaviještenosti konkretnog potrošača Ustavni sud je istaknuo "…da postoji već stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti…".
21. Također je stanovište Ustavnog suda da saslušanje zaposlenika banaka koji nisu sudjelovali u sklapanju konkretnog ugovora (već mogu iskazivati o općim procedurama banke pri sklapanju ugovora) po svojoj dokaznoj vrijednosti nisu prikladni za utvrđivanje obavijesti koje su dane konkretnom potrošaču i da nesaslušavanje takvog predloženog zaposlenika banke ne može povrijediti načelo jednakosti oružja i utjecati na ishod i pravičnost postupka.
22. Dakle, iz citiranih odluka Vrhovnog suda i Ustavnog suda slijedi da je ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, ali da banka može dokazivati postojanje posebnih okolnosti zbog kojih se na konkretnog potrošača ne bi primjenjivao direktan učinak odluke iz kolektivnog spora. U tom smislu banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora sasluša njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora i to na okolnost pune obaviještenosti potrošača o značenju promjenjivosti kamatne stope i parametrima promjene kamatne stope te o rizicima fluktuacije tečaja CHF.
23.Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je Ugovor sklopila na način da su joj djelatnici auto kuće prezentirali ugovor odnosno, rečeno joj je sa kojom bankom surađuju tako da je tužiteljica u vezi ugovora sve dogovarala sa djelatnicima auto kuće. Tužiteljicu je dočekao već sastavljen ugovor, ono što je pročitala bilo joj je načelno jasno, ali joj nije objašnjen pojam promjenjive kamatne stope niti što će to značiti za njezinu obvezu povrata kredita. Nije imala mogućnosti pregovarati oko sadržaja ugovora. Po potpisu ugovora isti je odnijela na solemnizaciju kod javnog bilježnika. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužiteljice kao životan, logičan i uvjerljiv te u skladu sa činjeničnim navodima tužbe, a niti je tuženik istome prigovarao.
24. U ovom postupku tuženik nije predložio saslušanje svojeg djelatnika koji je sudjelovao u postupku obrade i sklapanja kredita. Kako, dakle, tuženik nije tvrdio, niti je učinio vjerojatnim da je u slučaju tužiteljice i ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da je tužiteljicu u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi, a iz prihvaćenog iskaza tužiteljice proizlazi da nije imala mogućnost pregovarati o spornim odredbama ugovora niti joj je djelatnik banke išta objašnjavao vezano uz rizike mogućeg povećanja kamatne stope, tada je za zaključiti da se u ovom individualnom sporu primjenjuje pravno utvrđenje presude Trgovačkog suda u Zagrebu donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.
25. Stoga sud utvrđuje da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamata stopa (radi se o članku 2. Ugovora o kreditu) te je odlučeno kao u toč. I. izreke.
26. Kako su odredbe Ugovora o kreditima ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, na temelju čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05. - dalje u tekstu ZOO/05), važećim u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovi koje je utvrđena ništetnom. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužiteljica platila na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi te iznosa obračunatom prema početnoj stopi za redovnu kamatu.
27. Neosnovan je prigovor zastare jer zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača (od 14. lipnja 2018. za tuženika). Potraživanje iz ove parnice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina iz članka 225. ZOO/05, a koji rok nije protekao budući je tužba podnesena 8. ožujka 2023.
28. Povodom dvojbi i nedoumica o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeto je pravno shvaćanje da, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.
29. Dakle, zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu, jer VSRH u izraženom pravnom stavu izričito navodi "počinje teći", a ne "ponovno počinje teći". Da je korišten izričaj "ponovno počinje teći" tada bi to upućivalo na shvaćanje da je podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu (tužba u kolektivnom sporu je podnesena 4. travnja 2012.) prekinuta zastara i da se računa vrijeme prije podnošenja te tužbe, te bi u tom slučaju zastarjeli svi anuiteti plaćeni prije 3. travnja 2007. Kako je, međutim, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeto pravno shvaćanje da zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada to znači da se za sve anuitete zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 i to za zahtjeve prema tuženiku od 14. lipnja 2018.
30. Budući da je tuženik još u odgovoru na tužbu učinio nespornom visinu zahtjeva po prethodno navedenoj osnovi, sud je tužiteljici dosudio preplaćenu kamatu u iznosu 449,23 eur, sve sa zateznom kamatom, kako je to tužiteljica i potraživala te je odlučeno kao u toč. II. izreke.
31. Odluka o zateznoj kamati temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO/05 i ista teče na svaki pojedini iznos od dana stjecanja (plaćanja) svakog preplaćenog mjesečnog iznosa. Dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta vidljiv je iz priložene prometne kartice po kreditu (list 14-22 spisa) koju sud u cijelosti prihvaća kao vjerodostojnu ispravu i koju tuženik i nije posebno osporio. Naime, tijekom postupka utvrđeno je da je tuženikovo postupanje bilo nepošteno čime je isti nepošteni stjecatelj dosuđenih iznosa.
32. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO/05.
33. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl.154. st. 1. u vezi čl. 151. i čl. 155. st.1. ZPP i isti je suđen tužiteljici, sastoji se od zastupanja istog po punomoćniku odvjetniku, odmjeren je u skladu sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 - dalje u tekstu Tarifa) i prema priloženom troškovniku.
33.1.U odnosu na troškove postupka potrebno je napomenuti da se deklaratorni zahtjevi, koji su postavljeni uz činidbu, ne uzimaju u obzir prilikom obračuna vrijednosti predmeta spora (Tako i VSRH - Rev 412/2021 od 28. ožujka 2023., Revr 475/08 od 27. listopada 2008. i Revr-774/05 od 13. prosinca 2005.) pa time i kod obračuna troškova postupka.
33.2.Tužiteljici je tako priznat trošak za: sastav tužbe 50 bodova (tbr. 7/1 Tarife), sastav podneska od 20. lipnja 2023. 50 (tbr. 8/1 Tarife), sastav podneska od 28. veljače 2024. (prijedlog za povrat u prijašnje stanje) 25 bodova (tbr. 8/2 Tarife) te za zastupanje na ročištima 5. svibnja 2025. i 5. lipnja 2025., svako po 50 bodova (tbr. 9/1 Tarife), ukupno 225 bodova što primjenom tbr. 54 Tarife iznosi 450,00 eur, a uvećano za 25% PDV (112,50 eur) te uz zatraženi trošak plaćene pristojbe na tužbu 13,27 eur sveukupno iznosi 575,77 eur.
33.3.Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 19. ožujka 2024. jer istim sadržajno ponavlja navode iz podneska od 28. veljače 2024. (trošak kojeg sastava joj je priznat). Nije joj priznat niti trošak sastava podneska od 20. ožujka 2024. jer istim dostavlja dokumentaciju koju je bila dužna priložiti već uz podnesak od 28. veljače 2024. Nije joj priznat niti zatraženi trošak predujam za financijsko vještačenje jer se isto, a budući da ja tuženik učinio nespornom visinu zahtjeva, nije provedeno niti je tužiteljica uopće pozvana za platež predujma. Tužiteljici nije priznat niti zatraženi trošak sudske pristojbe na presudu, budući da je prema izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 51/23), kao potrošač u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa ,što je predmet spora, oslobođena od plaćanja pristojbi (na snazi od 20. svibnja 2023.)
34. Odluka o zateznoj kamati na trošak postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP.
U Zagrebu 11. lipnja 2025.
Sudac
Vlatka Toplak
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa :
- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno
- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.
Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.
DNA:
- punom. tužiteljice
- punom. tuženika
