1

Poslovni broj 6 Gž-1120/2022-2

 

           Republika Hrvatska                                        

  Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj 6 Gž-1120/2022-2

 

 

U  I M E  R E P U B L I KE  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Škugora predsjednika vijeća, Verice Kos sutkinje izvjestiteljice i Nikole Ramušćaka člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. J. iz D., OIB: …, kojeg zastupaju odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda S. Š. i M. K., iz D., protiv tuženika R. A. d.d. iz Z., OIB: …, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva G. & G., iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-328/2019-23 od 30.rujna 2022.,u sjednici vijeća održanoj 24. kolovoza 2023.,

 

p r e s u d i o j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika R. A. d.d. i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-328/2019-23 od 30. rujna 2022. u pobijanom dijelu pod točkama I. i III. izreke.

 

r i j e š i o j e 

 

I. Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-328/2019-23 od 30. rujna 2022. u pobijanom dijelu pod točkama II. i IV. izreke te se u tome dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. O troškovima žalbenog postupka će se odlučiti konačnom odlukom.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom utvrđene su ništetnima odredbe ugovora o kreditu broj … koji je solemniziran 11. studenog 2005. u dijelu kojim je ugovorena promjena kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke te u dijelu u kojem su glavnica kredita i otplata anuiteta vezani za tečaj švicarskog franka CHF (točka I. izreke), tuženiku je naloženo da tužitelju isplati iznos od 4.821,30 kn / 639,89 eur na ime pretplate redovne kamate sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose (točka II. izreke), tuženiku je naloženo da tužitelju isplati iznos od 13.450,38 kn/1,785,17 eur na ime pretplate zbog primjene valutne klauzule sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedinačne iznose (točka III. izreke) te je tuženiku naloženo da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 9.359,00 kn/1.242,15 eur sa zakonskim kamatama koje teku od 30. rujna 2022. do isplate (točka IV. izreke).

 

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik zbog svih zakonom predviđenih razloga s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbiju tužbeni zahtjevi te odredi da je tužitelj dužan tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka, uvećan za zateznu kamatu i trošak žalbe uvećan za zateznu kamatu, podredno da se presuda ukine i odredi da se ponovno provede glavna rasprava. Za sastav žalbe i sudsku pristojbu na žalbu zahtijeva naknadu od 2.622,50 kn.

 

3. Žalba je djelomično osnovana.

 

4. Predmetom ovog postupka  je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnima (pravilno bi bilo ništavima) odredbi o ugovorenoj promjeni kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke i odredbi kojima su glavnica kredita i otplata anuiteta vezani za tečaj CHF te zahtjev za isplatu iznosa od 4.821,30 kn / 639,89 eur na ime ništetnosti odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi i iznosa od 13.450,38 kn / 1.785,17 eur na ime ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu broj … zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 9. studenog 2005., a solemniziranog kod javnog bilježnika 11. studenog 2005. prema kojem Ugovoru je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 23.471,31 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za CHF na dan korištenja kredita uz ugovorenu kamatnu stopu od 5,50 % godišnje, promjenljivu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (članak 1. i 2. ugovora), a kredit se otplaćuje u mjesečnim anuitetima plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća (čl. 7). Tužitelj se u svezi ništetnosti navedenih odredaba Ugovora o kreditu poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. te presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kao i presudu poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. koje su donesene u kolektivnom sporu.

 

U odnosu na prvostupanjsku presudu pod točkama I. i III. izreke

 

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkama I. i III. izreke u okviru žalbenih navoda tuženika, kao i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 – dalje: ZPP) ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti pa ni povrede na koje upire tuženik. U postupku suda prvog stupnja nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP,  jer presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Suprotno tvrdnji tuženika izreka presude u dijelu pod točkom I. je razumljiva, jer je jasno naznačeno koji dio odredbi predmetnog ugovora je utvrđen ništavim. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP, jer je sud u obrazloženju sumarno izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, naveo je i obrazložio koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio te kako ih je ocijenio, kao i koje je odredbe materijalnog prava primijenio.

6. Sud prvog stupnja je iznio i valjane razloge zbog kojih je odbio izvođenje dokaza saslušanjem javnog bilježnika N. V. i djelatnice banke. Prema odredbi čl. 8. ZPP koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, s time da sukladno odredbi čl. 220. st. 1. ZPP dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, a sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP). Sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako odbije izvođenje kojeg predloženog dokaza, u situaciji kada zaključi da je predmet raspravljen u mjeri da se može donijeti odluka u ovoj pravnoj stvari (čl. 304 ZPP). Iz stanja spisa ovog predmeta i tijeka njegovog postupka proizlazi da je sud, upravo polazeći od prethodno navedenih procesnih odredbi i činjenica iznesenih tijekom postupka od strane obje parnične stranke, izveo predložene dokaze koje je ocijenio relevantnim za utvrđivanje značajnih činjenica te je ocjenom tako izvedenih dokaza utvrdio bitne činjenice za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Stoga, kada je sud zaključio da saslušanjem javnog bilježnika  i djelatnice banke ne bi bile utvrđene odlučne činjenice nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka.
 

7. Neosnovano ističe tuženik da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio odredbu čl. 190. ZPP. Naime, u smislu odredbe čl. 190. st. 1. ZPP tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, a iznimno od toga i do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka (čl. 190. st. 2. ZPP). Nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama (čl. 190. st. 3. ZPP). Stoga kada je sud utvrdio da tužitelj bez svoje krivnje, jer za to nije imao potrebna znanja, nije mogao izračunati visinu preplaćenog iznosa sve do dostave nalaza i mišljenja vještaka financijske struke te da bi za konačno rješenje odnosa među strankama (time su izbjegnuti novi postupci) preinaka bila svrsishodna, pravilno je primijenio navedene odredbe čl. 190. ZPP dopustivši preinaku tužbe unatoč protivljenju tuženika.

 

7.1. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

 

7.2. Tako je sud prvog stupnja utvrdio da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor  zaključili ugovor o  kreditu za kupnju motornog vozila, kojim je  tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 23.471,31 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita  (čl. 1. ugovora), uz ugovorenu kamatu od 5,50 % godišnje, promjenljivu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (čl. 2.), a kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po  srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća (čl. 7. ugovora), da je kredit u cijelosti otplaćen, da je u razdoblju od isplate kredita pa do konačne otplate tuženik mijenjao visinu kamatne stope te značajno mijenjao i tečaj CHF, da je ugovor unaprijed formuliran od strane tuženika i tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Nadalje je utvrđeno da je tijekom otplate kredita zbog jednostranog mijenjanja kamatne stope tužitelj tuženiku platio više 4.821,30 kn, a zbog promjene tečaja 13.450,38 kn.

 

8. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud polazi od presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužitelja i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 i Rev-2221/2018 te utvrđuje da su djelomično ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, slijedom čega da tužitelj ostvaruje pravo povrata preplaćenih anuiteta koji iznos da je utvrđen temeljem nalaza i mišljenja vještaka D. P..

 

9. Na žalbene navode tuženika valja odgovoriti da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništave ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici, jer se tužitelj na njih pozvao. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 14/14, 110/15 i  14/19 – dalje u tekstu: ZZP), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

 

10. Dakle, imajući u vidu naprijed izneseni sadržaj citiranih odredbi ZPP i ZZP, a da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su točkom 5. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, prvostupanjski sud, nije ni bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništavim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Ovo stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj  Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

 

11. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

 

12. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom od 5,50 % godišnje i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika. Naime, imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj  96/03 -  dalje: ZZP/03), koji je čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Člankom 84. ZZP/03 je bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, te je u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 takva ugovorna odredba ništava.

 

13. Kako je sud prvog stupnja u postupku  utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka  da je tužitelj temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli tuženiku preplatio iznos od 13.450,38 kn, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da mu je tuženik dužan vratiti taj iznos. Pri tome se, doduše sud prvog stupnja pogrešno pozvao na odredbe čl. 324. st. 1. i čl. 1111. te čl. 1115. ZOO, no i pravilnom primjenom materijalnog prava valja jednako odlučiti o predmetu spora.

 

14. Prema čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO), koji se ima primijeniti na odnos stranaka u smislu odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'', broj 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO/05), u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništave ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 210. ZOO. Sudsko utvrđenje ništavosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništavom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništava.

 

15. S obzirom da je pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima nepoštene, a imajući u vidu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 215. ZOO mora platiti i zateznu kamatu po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO/05 od dana stjecanja.

 

16. U odnosu na žalbene navode po pitanju zastare valja odgovoriti da je ocjena neosnovanosti prigovora zastare prvostupanjskog suda utemeljena na identičnom stajalištu Vrhovnog suda izraženog u presudama broj Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, (dakle od 14. lipnja 2018. na ime ništavosti odredbe o valutnoj klauzuli), a što je izraženo i u pravnom shvaćanju zauzetom na  sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 22. siječnja 2019., a tužba je preinačena 14. siječnja 2022., to nije protekao petogodišnji rok zastare propisan čl. 225. ZOO/05.

 

17. Zbog svega navedenog je valjalo odbiti žalbu tuženika i na temelju odredbe čl. 368. st. 2. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkama I. i III. izreke.

 

U odnosu na prvostupanjsku presudu pod točkama II. i IV. Izreke

 

18. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužitelj ima pravo na vraćanje primljenog po osnovi ništave ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a takav zahtjev se pravno smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 210. ZOO. Međutim, glede prigovora zastare toga dijela tužbenog zahtjeva presuda nema valjanih razloga o odlučnim činjenicama, zbog čega se u tome dijelu presuda ne može ispitati.

 

18.1. O prigovoru zastare glede isplate preplaćenih anuiteta na temelju ništavosti ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi sud prvog stupnja je pravilno odlučivao na temelju odredbe čl. 225. ZOO i čl. 241. ZOO. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (stajalište zauzeto u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj  Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018).

 

18.2. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." U presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. izraženo je pravno shvaćanje kako pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (14. lipnja 2018.).

 

18.3. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike je na sjednici 31. siječnja 2022. donio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF slijedećeg sadržaja:

„Povodom dvojbi i nedoumica koje se učestalo pojavljuju u praksi, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. godine izraženo je mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., koje objavljujemo u cijelosti.

U tom smislu na sjednici je postavljeno pravno pitanje: „Od kada počinje teći zastarijevanje u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, tj. da li od pravomoćnosti presude(a) povodom kolektivne tužbe (sukladno Rev-2245/17) ili od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u svakom pojedinom slučaju (sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020.

U odgovoru su doneseni slijedeći zaključci:

1. Pravna shvaćanja izražena u presudi br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i sjednici Građanskog odjela br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., nisu uzajamno proturječna, naprotiv, međusobno se podupiru i dopunjavaju.

2. Presuda u predmetu Rev-2245/2017-2 donesena je povodom izvanredne revizije i daje odgovor na pravno pitanje: „Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena sukladno čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/2007, kako je izmijenjen - ZZP/07) tužbu definiranu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, kako je izmijenjen - ZOO) odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?“ * Odgovor na ovo pitanje glasi: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.„

3. Pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2) * Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“

4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“

 

18.4. Prema tome, a imajući u vidu citirana pravna shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva s osnove ništavosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (13. lipnja 2014.), ali pokretanjem toga postupka nije došlo do prekida zastare za već zastarjele iznose.  

 

19. Kako se tužitelj u ovoj parnici pozvao na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava, to je zastara počela teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, dakle za isplatu s osnove ništavosti odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi 13. lipnja 2014., a kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 22. siječnja  2019. zastara ne bi nastupila. Međutim, prvostupanjski sud je zanemario da je podneskom od 14. siječnja 2022. tužitelj preinačio tužbu povećanjem tužbenog zahtjeva, čemu se tuženik protivio, a sud prvog stupnja je preinaku dopustio.

 

20. Kada je tužba preinačena povećanjem tužbenog zahtjeva, u odnosu na povećani dio tužbenog zahtjeva pitanje zastare ocjenjuje se samostalno, tako da je za dio tražbine na koji se odnosi preinaka tužbe za ocjenu pitanja zastare odlučan dan preinake tužbe, kako to u žalbi ističe i tuženik. Slijedom toga, pogrešan je stav prvostupanjskog suda da zastarni rok nije protekao, jer da je tužba podnesena 24. siječnja 2019., a zbog  pogrešnog stava presuda nema razloga o činjenicama odlučnim za odluku o prigovoru zastare glede dijela zahtjeva za isplatu na temelju ništetnosti ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi, sadržanog pod točkom II. izreke prvostupanjske presude, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t.11. ZPP.

 

21. Valjalo je stoga na temelju odredbe čl. 369. st. 1. ZPP ukinuti prvostupanjsku  presudu pod točkom II. izreke i u tome dijelu predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Kako je djelomično ukinuta odluka o glavnoj stvari, zbog čega je neizvjestan uspjeh stranaka u sporu, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima parničnog postupka sadržanu pod točkom IV. izreke te u tome dijelu predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

22. U ponovnom postupku će sud prvog stupnja otkloniti bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju je ukazano ovim drugostupanjskim rješenjem na način da će o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva donijeti novu odluku za koju će dati jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama glede prigovora zastare, na koje je naprijed ukazano. Sud prvog stupnja će donijeti i novu odluku o troškovima parničnog postupka.

 

23. Odluka pod točkom II. izreke ovog drugostupanjskog rješenja se temelji na odredbi čl. 166. st. 3. i 4. ZPP.

 

 

U Velikoj Gorici 24. kolovoza 2023.

 

 

                                                                                                                Predsjednik vijeća:

 

                                                                                                            Goran Škugor, v.r.