Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž- 392/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Tajane Polić, predsjednice vijeća, Brankice Malnar, sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Matei Polanović Pamuković, odvjetnici iz Zaboka, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija, radi isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini, poslovni broj P-165/2023-34 od 16. siječnja 2024., 11. lipnja 2025.

p r e s u d i o  je

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini, poslovni broj P-165/2023-34 od 16. siječnja 2024. u točkama II do V izreke te u točki VI izreke za iznos od za iznos od 5. 196,99 eura sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose s tijekom od 05. studenog 2007. pa po mjesecima do isplate.

II Preinačuje se citirana presuda u dijelu točke VI. izreke za iznos do 6,67 eur sa zateznom kamatom na iznos do 1,73 eur od 01. rujna 2005., na iznos od 1,66 eur od 01. listopada 2005., na iznos od 1.43 eur od 1. studenog 2005., na iznos od i 1,49 eur od 1. prosinca 2005 i na iznos od 0,36 eur od 1. siječnja 2006. pa do isplate te se odbija tužbeni zahtjev u tom dijelu.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, točkom II izreke utvrđen je ništetnim dio odredbe sadržan u članku 2. točki 1. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3204793490 od dana 10. svibnja 2005. godine, ovjeren kod Javnog bilježnika Zdravke Bišćanin – Pešut pod brojem: OU-131/2005 od 10. svibnja 2005. godine, koji glasi: “a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.“. Točkom III izreke utvrđen je ništetnim dio odredbe sadržan u članku 7. točki 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj [broj kredita] od dana 10. svibnja 2005. godine, ovjeren kod Javnog bilježnika Zdravke Bišćanin – Pešut pod brojem: OU-131/2005 od 10. svibnja 2005. godine, koji glasi: uz valutnu klauzulu. Točkom IV izreke utvrđen je ništetnim dio odredbe sadržan u članku 1. točki 2. Ugovora koji glasi „uz valutnu klauzulu“ Točkom V izreke utvrđen je ništetnim dio odredbe sadržan u članku 7. točki 1. citiranog Ugovora koji glasi: “Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 292,03 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja“. Točkom VI izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznosu od 5. 203,66 eur sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose kao u tom dijelu izreke dok je točkom VII izreke naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.358,76 eur sa zateznim kamatama kao u tom dijelu izreke.

2. Protiv te presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14. i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23:dalje-ZPP).

3. Tuženik u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer da nije utvrdio je li tužitelj potrošač, odnosno prosječan potrošač i da je sredstva kredita trošio namjenski za adaptaciju kuće. Tvrdi i da je počinio relativno bitnu povredu postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a zbog povredu odredbe članka 190. ZPP-a jer je prihvatio preinaku tužbe iako je tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe imao sve podatke temeljem kojih je mogao utvrditi opravdan iznos koji potražuje. Tvrdi i da je pogrešno konačno postavljenim zahtjevom potraživao sumarni iznos na ime pretplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Poziva se i na povredu odredbe članka 109. i 201. ZPP-a tvrdnjom da postoji procesna smetnja za vođenje parnice jer njome nije obuhvaćena založni dužnici. Sud prvog stupnja da je osnovanost tužbenog zahtjeva temeljio isključivo na presudi povodom kolektivne tužbe iako tužitelj nije dokazao svojstvo potrošača, a taj status da se ne presumira i ne izvodi iz činjenice da je tužitelj fizička osoba. Među strankama koje su slobodnom voljom prihvatile konverziju da je nastala potpuno nova pravna osnova koja onemogućava potrošače u ostvarivanju zahtjeva s naslova stjecanja bez osnova jer je konverzijom potpuno i trajno uređen odnos između stranaka tako da su potrošači postojeći pravni odnos zamijenili novim. Sklapanjem dodatka Ugovoru tužiteljica i tuženik da su trajno i konačno uredile svoj pravni odnos u pogledu svih ranije izvršenih pretplata i konverzijom da je tužitelj stavljen u položaj kao da je cijelo vrijeme koristio kredit denominiran u EUR i da je slobodnom voljom izjednačen s položajem potrošača koji su zadužili kredit u EUR-ima te da tužitelj koji je prihvatio konverziju (a imao je pravo izbora) nema pravo na isplatu eventualne razlike između plaćenih iznosa i onih koje bi platio primjenom početno ugovorene kamatne stope i početnog CHF tečaja. Tužitelj da nije tvrdio da bi konverzija bila provedena nezakonito i nije se pozvao na eventualnu nevaljanost tog ugovora. Poziva se i na odluku Vrhovnog suda Gos1/19. Tvrdi da je zastarjela predmetna tražbina jer da tužitelj nije bio stranka kolektivnog spora pa da podnošenjem kolektivne tužbe nije nastupio prekid zastare u ovom pojedinačnom sporu. U zastari da su sva potraživanja iz konačno postavljenog tužbenog zahtjeva kao i potraživanja koja su dospijeva prije prekida povodom kolektivne tužbe. Prigovara i tijeku zateznih kamata od dana uplate kao i troškovima postupka.

4. Predlaže uvaženje svoje žalbe.

5. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

6. Žalba je djelomično osnovana.

7. Prvostupanjski sud kod donošenja pobijane presude nije počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11,13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti i na koje se poziva tuženik. Presuda nije proturječna, sadrži razloge o odlučnim činjenicama osnovanosti tužbenog zahtjeva u dijelu glavne tražbine i može se ispitati. Sud prvog stupnja naveo je odlučne razloge na kojima temelji utvrđenje o ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu i obrazlažući to utvrđenje te se pravilno i pozvao na utvrđenje iz presude povodom kolektivne tužbe.

8. Opravdano je dopustio preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva i nije počinio relativno bitnu povredu postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a jer nije povrijedio odredbu o preinaci tužbe iz članka 190. stavak 2. ZPP-a na koju se poziva tuženik budući da je tužitelj tek nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja mogao znati visinu svoje tražbine, pri čemu isti u vrijeme podnošenja tužbe nije raspolagao sa svim odlučnim činjenicama potrebnima za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, pa bi nedopuštanje preinake tužbe koje je uslijedilo odmah nakon provedenog vještačenja, imalo za posljedicu onemogućavanje te stranke u njezinom pravu na pristup sudu. Takva preinaka bila je svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama.

9. Neosnovani su žalbeni navodi o počinjenu relativno bitne povrede postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a zbog povrede odredbe članka 109. i 201. ZPP-a. Založni dužnik nije stranka postupka i ne mora biti obuhvaćena tužbom kao jedinstveni i nužni suparničari. Naime, u smislu odredbe članka 1021. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15:dalje-ZOO) ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz predmetnog proizlazi da su stranke ugovora o kreditu tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, ne i založni dužnici.

10. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo kod donošenja pobijane odluke i to utvrđenje suda prvog stupnja žalbenim tvrdnjama nije dovedeno u pitanje.

11. Sud prvog stupnja je opravdano osnovanost tužbenog zahtjeva utvrđivao kroz odredbe materijalnog prava iz Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03., dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje ZOO) te Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine” broj 102/15, dalje ZIDZPK/15).

12. Bez osnova tuženik u žalbi tvrdi da tužitelj nije dokazao da bi imao status potrošača kada se ima u vidu sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu prema kojem je namjena kredita adaptacija obiteljske kuće, ujedno cijeneći da tuženik za suprotni zaključak nije pružio nijednog dokaza, za istaknuti je da ne postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da bi tužitelj ugovor sklopio u svrhe koje su namijenjene njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, već u svrhu rješavanja privatnog pitanja, slijedom čega tužitelj ima status potrošača, u smislu odredbe članka 3. stavak 1. ZZP-a, kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

13. Protivno žalbenim tvrdnjama, ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava te pravne zaključke suda prvog stupnja vezano za pitanje pravne valjanosti spornih odredbi konkretnog Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, koje je pitanje sud prvog stupnja riješio i na individualnoj razini ovog konkretnog parničnog spora, iskazu tužitelja te materijalnoj dokumentaciji, uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 138.a ZZP/07 i članka 118. ZZP/14 te članka 502. c ZPP-a.

14. Osim toga pravilno je utvrdio sud prvog stupnja da presuda donesena u kolektivnom sporu pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača zbog postojanja povrede propisa zaštite potrošača ima obvezujući učinak na ovaj predmet te da utvrđenja o ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz tog predmeta imaju učinak i na ovaj predmet.

15. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na promjenjivu kamatu stopu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev- 249/2014 od 9. travnja 2015., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih banaka i ovdje tužena Z. B. d.d., povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi.

16. Nadalje, istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

17. Odredbom članka 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.

18. Sukladno tome pravilno utvrđuje sud prvog stupnja da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti valutne klauzule i ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu ZID ZPP/19, temeljem članka 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022). Pritom treba napomenuti da tuženik tijekom postupka, niti sada u žalbi nije iznosio činjenice niti pružio relevantan dokaz na okolnosti informiranog pristanka tužitelja na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu u smislu da bi mu prilikom sklapanja tog ugovora bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi na određivanje njegove obveze i da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

19. Neosnovani su i žalbeni navodi prema kojima bi sklapanjem Sporazuma o konverziji tužitelj izgubio pravo potraživati bilo kakvu razliku.

20. Protivno žalbenim tvrdnjama, Direktiva EZ-93/13 ne primjenjuje na Ugovor o kreditu već samo na Dodatak tom Ugovoru budući je Ugovor o kreditu sklopljen prije pristupanja RH Uniji (C-567/2020) i sud prvog stupnja nije primjenjivao odredbe Direktive EZ-93/13 u odnosu na pitanje ništetnosti i prava tužitelja na obeštećenje. Odlučujući o glavnim tražbinama u ovom postupku sud prvog stupnja je pravilno primijenio nacionalno pravo, odredbe ZZP-a, ZOO-a i ZIDZPK/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. i na pravilan način jer je zaključio da tužitelj ima pravo na obeštećenje. Ništetnost nastupa po samom zakonu i tvrdnja tuženika da bi stranke Sporazumom o konverziji istu otklonile protivna je prisilnom propisu iz odredbe članka 326. ZOO-a. Sklapanje Sporazuma o konverziji ima svoje izvorište u zakonu i bankarske su institucije bile dužne postupiti po ZID ZPK za razliku od potrošača koji su imali pravo izbora čime nova pravna osnova nije nastala neposredno na temelju zakona već proizlazi iz ugovornog odnosa (pravno stajalište VS RH iz Gos-1/2019). No to ujedno ne znači kao smatra tuženik da bi se tužitelj kao potrošač izgubio pravo na obeštećenje time što je sklopio Sporazum o konverziji s ciljem da prekine situacije dužničke krize nastale nepoštenom poštenom praksom tuženice kao kreditne institucije. Postupanjem po odredbi članka 19. b. st. 6. ZID ZPK, sklapanjem Sporazuma o konverziji tužitelj nije u potpunosti obeštećen jer se citiranim zakonom rješava samo pitanje određivanja kamatnih stopa nakon zaključenja Sporazuma, a ne i pitanje pretplaćenih kamata za ranije razdoblje.

21. Konačno za istaknuti je kako ne bi bilo pravično, odnosno po stajalištu ovog suda bilo bi diskriminirajuće da oni potrošači koji su sklopili Sporazum o konverziji u namjeri da olakšaju nezavidnu financijsku situaciju nemaju pravo na obeštećenje za razliku od onih potrošača koji nisu sklopili Sporazum o konverziji i koji su potpuno obeštećeni. Sporazumom o konverziji nisu otklonjene sve posljedice ništetnosti i u isti nisu uračunate sve tužiteljeve pretplate budući to jasno proizlazi iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka koji je izračunao da tužitelju pripada pravo na daljnji dosuđeni iznos. Istovjetna pravna shvaćanja zauzeta su i u predmetima Suda Europske unije pod brojem C-118/2017 i C-452/2018. Stoga je ovom sudu u svemu prihvatljiva odluka suda prvog stupnja koja se temelji na prednje citiranim zakonskim propisima i kojom je tuženici naložena isplata novčanog iznosa i u visini koja nije bila sporna i predstavlja razliku do potpunog obeštećenja tužitelja kao potrošača.

22. Neosnovani su i žalbeni navodi o zastari predmetne tražbine jer, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, odnosno članka 104. stavak 1. Zakon o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 197/95., 71/96., 91/96., 112/99. i 88/01., dalje: ZOO/91).

23. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, a imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe, 07. lipnja 2019., nije nastupila zastara predmetne tražbine dospjela nakon 04. travnja 2007. jer od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe, 13. lipnja 2014., glede promjenjive kamatne stope, odnosno 14. lipnja 2018. glede valutne klauzule, pa do podnošenja tužbe, nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a.

24. Također, pravilan je zaključak suda prvoga stupnja da nije nastupila niti zastara te tražbine (dospjela nakon 04. travnja 2007.) iz preinačenog dijela tužbenog zahtjeva jer se predmetna preinaka temelji na istoj činjeničnoj osnovi i moguća je i dopuštena pa se zastara prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

25. Međutim, pravilno tvrdi žalitelj da je zastario dio tražbine dospio prije 04. travnja 2007. u iznosu od 6,67 eur sa zateznom kamatom na iznos do 1,73 eur od 01. rujna 2005., na iznos od 1,66 eur od 01. listopada 2005., na iznos od 1.43 eur od 1. studenog 2005., na iznos od i 1,49 eur od 1. prosinca 2005 i na iznos od 0,36 eur od 1. siječnja 2006., jer je od dospijeća te tražbine pa do podnošenja tužbe u kolektivnom sporu, 04. travnja 2012., protekao rok od pet godina.

26.Tuženik u žalbenoj fazi postupka nije doveo u pitanje matematički izračun koji je vještak osnovnim i dopunskim nalazom pravilno utvrdio dok je pravo na vraćanje iznosa od 5.196,99 eur, sud prvog stupnja pravilno temeljio na odredbi članka 323. stavak 1. ZOO-a u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a koja propisuje da tužitelju s obzirom na djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, pripada pravo na povrat onoga što je isplatila na temelju ništetne ugovorne odredbe.

27. Pravilno je prvostupanjski sud dosudio tužitelju, primjenom odredbe članka 29. i 1115. ZOO-a, zatezne kamate s tijekom od dana stjecanja kako je i potraživao tužitelj jer je tuženik nepošten stjecatelj, a odredbom članka 115. ZOO-a je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja.

28. Sukladno predmetnom utvrđenju valjalo je potvrditi pobijanu presudu u dijelu glavne tražbine iz točke II., III., IV, V izreke u cijelosti odnosno točke VI izreke za iznos od 5.196,99 eur, odnosno preinačiti ju i odbiti tužbeni zahtjev u dijelu glavne tražbine za iznos od 6,67 eur sa zateznom kamatom na iznos do 1,73 eur od 01. rujna 2005., na iznos od 1,66 eur od 01. listopada 2005., na iznos od 1.43 eur od 1. studenog 2005., na iznos od i 1,49 eur od 1. prosinca 2005 i na iznos od 0,36 eur od 1. siječnja 2006.

29. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio opravdanim troškove postupka tužitelja i pravilno je postupio kada je obvezao tuženika na isplatu dosuđenog iznosa, sada primjenom odredbe članka 154. stavak 5. ZPP-a u vezi s odredbom članka 155. ZPP-a jer je tuženik kroz žalbenu fazu postupka uspio u sporu tek s neznatnim dijelom tužbenog zahtjeva. Osim toga pravilno je sud prvog stupnja utvrdio koji su opravdani troškovi postupka. Pogrešno smatra žalitelj da tužitelju ne pripadaju troškovi postupka jer da je troškovnik dostavio osobno na ročištu, a ne u elektroničkom obliku jer nije ispunjena pretpostavka iz članka 106. a ZPP-a, u smislu da bi ga sud pozvao na dostavu podneska u elektroničkom obliku pa da on ne bi postupio po tom pozivu.

30. Iz navedenih razloga primjenom odredbe članka 368. stavak 1. i članka 373.a stavak. ZPP-a odlučeno kao u točki 1. i 2. izreke.

31. Odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka jer je tuženik uspio sa žalbom tek u neznatnom dijelu u vezi s kojim nisu nastali posebni troškovi postupka (članak 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 5. ZPP-a).

U Rijeci, 11. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća

Tajana Polić