Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-322/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Tajane Polić, predsjednice vijeća, Brankice Malnar, sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća u parničnom predmetu tužitelja DL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Mirela Hajdarević, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kojeg zastupa Danko Škare, odvjetnik iz Zagreba, radi plateža, rješavajući žalbe stranaka izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2864/2023-39 od 28. studenog 2023., 11. lipnja 2025.

p r e s u d i o  je

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2864/2023-39 od 28. studenog 2023., u točki I usvajajućem dijelu točke III izreke i sadržajno odbijajućem dijelu troškova postupka tuženika iz točke III izreke.

II Preinačuje se citirana presuda u točki II i sadržajno odbijajućem dijelu troškova postupka tužitelja iz točke III izreke za iznos od 1. 457,80 eur-a i sudi:

Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 3.536,71 eur sa zateznom kamatom i to:

- na iznos od 1,31 EUR tekućom od 1.3.2008 do plateža,

- na iznos od 4,60 EUR tekućom od 1.4.2008 do plateža,

- na iznos od 0,11 EUR tekućom od 1.7.2008 do plateža,

- na iznos od 14,70 EUR tekućom od 1.11.2008 do plateža,

- na iznos od 4,08 EUR tekućom od 1.12.2008 do plateža,

- na iznos od 17,58 EUR tekućom od 1.1.2009 do plateža,

- na iznos od 19,66 EUR tekućom od 1.2.2009 do plateža,

- na iznos od 20,60 EUR tekućom od 1.3.2009 do plateža,

- na iznos od 18,01 EUR tekućom od 1.4.2009 do plateža,

- na iznos od 18,51 EUR tekućom od 1.5.2009 do plateža,

- na iznos od 14,55 EUR tekućom od 1.6.2009 do plateža,

- na iznos od 11,65 EUR tekućom od 1.7.2009 do plateža,

- na iznos od 12,42 EUR tekućom od 1.8.2009 do plateža,

- na iznos od 13,95 EUR tekućom od 1.9.2009 do plateža,

- na iznos od 13,82 EUR tekućom od 1.10.2009 do plateža,

- na iznos od 12,27 EUR tekućom od 1.11.2009 do plateža,

- na iznos od 15,18 EUR tekućom od 1.12.2009 do plateža,

- na iznos od 17,51 EUR tekućom od 1.1.2010 do plateža,

- na iznos od 20,83 EUR tekućom od 1.2.2010 do plateža,

- na iznos od 20,07 EUR tekućom od 1.3.2010 do plateža,

- na iznos od 24,57 EUR tekućom od 1.4.2010 do plateža,

- na iznos od 23,72 EUR tekućom od 1.5.2010 do plateža,

- na iznos od 25,38 EUR tekućom od 1.6.2010 do plateža,

- na iznos od 39,79 EUR tekućom od 1.7.2010 do plateža,

- na iznos od 36,83 EUR tekućom od 1.8.2010 do plateža,

- na iznos od 45,89 EUR tekućom od 1.9.2010 do plateža,

- na iznos od 42,76EUR tekućom od 1.10.2010 do plateža,

- na iznos od 37,72 EUR tekućom od 1.11.2010 do plateža,

- na iznos od 48,35 EUR tekućom od 1.12.2010 do plateža,

- na iznos od 61,87 EUR tekućom od 1.1.2011 do plateža,

- na iznos od 52,30 EUR tekućom od 1.2.2011 do plateža,

- na iznos od 55,65 EUR tekućom od 1.3.2011 do plateža,

- na iznos od 51,38 EUR tekućom od 1.4.2011 do plateža,

- na iznos od 52,15 EUR tekućom od 1.5.2011 do plateža,

- na iznos od 70,28 EUR tekućom od 1.6.2011 do plateža,

- na iznos od 72,04 EUR tekućom od 1.7.2011 do plateža,

- na iznos od 87,18 EUR tekućom od 1.8.2011 do plateža,

- na iznos od 79,41 EUR tekućom od 1.9.2011 do plateža,

- na iznos od 70,89 EUR tekućom od 1.10.2011 do plateža,

- na iznos od 69,98 EUR tekućom od 1.11.2011 do plateža,

- na iznos od 69,32 EUR tekućom od 1.12.2011 do plateža,

- na iznos od 73,38 EUR tekućom od 1.1.2012 do plateža,

- na iznos od 76,92 EUR tekućom od 1.2.2012 do plateža,

- na iznos od 77,40 EUR tekućom od 1.3.2012 do plateža,

- na iznos od 74,95 EUR tekućom od 1.4.2012 do plateža,

- na iznos od 76,60 EUR tekućom od 1.5.2012 do plateža,

- na iznos od 77,73 EUR tekućom od 1.6.2012 do plateža,

- na iznos od 75,83 EUR tekućom od 1.7.2012 do plateža,

- na iznos od 76,33 EUR tekućom od 1.8.2012 do plateža,

- na iznos od 74,90 EUR tekućom od 1.9.2012 do plateža,

- na iznos od 71,82 EUR tekućom od 1.10.2012 do plateža,

- na iznos od 75,11 EUR tekućom od 1.11.2012 do plateža,

- na iznos od 76,68 EUR tekućom od 1.12.2012 do plateža,

- na iznos od 75,58 EUR tekućom od 1.1.2013 do plateža,

- na iznos od 69,38 EUR tekućom od 1.2.2013 do plateža,

- na iznos od 74,65 EUR tekućom od 1.3.2013 do plateža,

- na iznos od 75,11 EUR tekućom od 1.4.2013 do plateža,

- na iznos od 73,04 EUR tekućom od 1.5.2013 do plateža,

- na iznos od 66,62 EUR tekućom od 1.6.2013 do plateža,

- na iznos od 66,45 EUR tekućom od 1.7.2013 do plateža,

- na iznos od 68,03 EUR tekućom od 1.8.2013 do plateža,

- na iznos od 70,56 EUR tekućom od 1.9.2013 do plateža,

- na iznos od 74,06 EUR tekućom od 1.10.2018 do plateža,

- na iznos od 72,26 EUR tekućom od 1.11.2013 do plateža,

- na iznos od 73,54 EUR tekućom od 1.12.2013 do plateža,

- na iznos od 74,99 EUR tekućom od 1.1.2014 do plateža,

- na iznos od 75,89 EUR tekućom od 1.2.2014 do plateža,

- na iznos od 77,80 EUR tekućom od 1.3.2014 do plateža,

- na iznos od 77,17 EUR tekućom od 1.4.2014 do plateža,

- na iznos od 75,06 EUR tekućom od 1.5.2014 do plateža i to od 1.3.2008. do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak prvostupanjskog parničnog postupka u iznosu od 1. 457,80 eur-a sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknade troškova žalbenog postupka u iznosu od 350,31 eur u roku od 15 dana dok se odbija zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, točkom I izreke, naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.157,81 eur sa zateznom kamatom kao u tom dijelu izreke. Točkom II izreke odbijen je tužbeni zahtjev za isplatom iznosu od 3. 536,71 eur sa zateznim kamatama kao u tom dijelu izreke. Točkom III izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 914,06 eur sa zateznom kamatom kao u tom dijelu izreke.

2. Protiv usvajajućeg dijela te presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14. i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23:dalje-ZPP) dok se protiv odbijajućeg dijela presude žali tužitelj također zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. ZPP-a.

3. Tužitelj u žalbi tvrdi da se tužbeni zahtjev koji je odbijen odnosi na isplatu po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i da je taj zahtjev konačno postavljen 09. rujna 2020. te da nije u zastari jer da je pravomoćna presuda povodom kolektivne tužbe 14. lipnja 2018. i od tog dana do 09. rujna 2020. da nije protekao rok zastare od pet godina. Osporava i odluku suda u dijelu troškova postupka.

4. Tuženik u žalbi tvrdi da je kod donošenja usvajajućeg dijela pobijane presude počinjena bitna povreda postupka iz članak 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer da pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. U žalbi tvrdi da dosuđeni iznos eura nije ekvivalentan kunama jer da 1. 157,81 eur iznosi 8. 723,52 kn a ne 8. 723,54 kn. Tvrdi da je sud o navodnoj ništetnosti Ugovora o krediti odlučivao kao o prethodnom pitanju te da se takva odluka ne može donijeti kao prethodno pitanje. Osporava utvrđenje suda o zastari tražbine i tvrdi da sud nije donio odluko povodom preinake tužbe kojoj se tuženik protivio te da je zastarjela cjelokupna tražbina zbog preinake tužbe. Tvrdi da nije moguće odrediti povrat isplaćenog po odredbama o stjecanju bez osnove jer da se ne mogu vratiti upravo primljene novčane jedinice. Tvrdi i da tužitelj nema pravni interes voditi ovaj postupak. Ugovor da je u cijelosti ispunjen pa da se tužitelj na ništetnost ne može pozivati.

5. Stranke predlažu uvaženje žalbi.

6. Odgovori na žalbe nisu dostavljeni.

7. Žalba tužitelja je djelomično osnovana, a žalba tuženika nije osnovana

8. Prvostupanjski sud kod donošenja pobijane presude nije počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11, 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti i na koje se pozivaju stranke postupka. Pobijana presuda je razumljiva i neproturječna i može se ispitati. Protivno žalbenim tvrdnjama tuženika potraživani iznos od 8. 723,54 kn po fiksnom tečaju od 7,53450 iznosi 1. 157,81 eur koji je pravilno usvajajući dijelom presude dosudio sud prvog stupnja.

9. Nije počinio ni relativno bitnu povredu parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a zbog navodne povrede odredbe o preinaci tužbe iz članka 190. stavak 2. ZPP-a i pravilno je postupio kada je sadržajno dopustio takvu preinaku kao svrhovitu. Tužitelj je tek nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja mogao znati visinu svoje tražbine, pri čemu isti u vrijeme podnošenja tužbe nije raspolagao sa svim odlučnim činjenicama potrebnima za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, pa bi nedopuštanje preinake tužbe koje je uslijedilo odmah nakon provedenog vještačenja, imalo za posljedicu onemogućavanje te stranke u njezinom pravu na pristup sudu.

10. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo kod donošenja pobijane odluke u usvajajućem dijelu glavnog zahtjeva i to utvrđenje suda prvog stupnja žalbenim tvrdnjama nije dovedeno u pitanje.

11. Prije svega tužitelj je imao pravni interes za vođenje ove parnice jer je to jedini način na koji može ostvariti namirenje predmetne tražbine, više plaćenog iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule koji mu tuženik ne želi platiti.

12. Nisu osnovane žalben tvrdnje da sud prvog stupnja bez posebnog tužbenog zahtjeva nije mogao odlučivati o ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi jer u smislu odredbe članka 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23: dalje-ZOO) na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka stranka, a to je u konkretnom predmetu učinio tužitelj.

13. Sud prvog stupnja je opravdano osnovanost tužbenog zahtjeva utvrđivao kroz odredbe materijalnog prava iz Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03., dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, ZOO-a te Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine” broj 102/15, dalje ZIDZPK/15).

14. Protivno žalbenim tvrdnjama, ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava te pravne zaključke suda prvog stupnja vezano za pitanje pravne valjanosti spornih odredbi konkretnog Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, koje je pitanje sud prvog stupnja riješio i na individualnoj razini ovog konkretnog parničnog spora, iskazu tužitelja, uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 138.a ZZP/07 i članka 118. ZZP/14 te članka 502. c ZPP-a.

15. Osim toga pravilno je utvrdio sud prvog stupnja da presuda donesena u kolektivnom sporu pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača zbog postojanja povrede propisa zaštite potrošača ima obvezujući učinak na ovaj predmet te da utvrđenja o ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz tog predmeta imaju učinak i na ovaj predmet.

16. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na promjenjivu kamatu stopu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev- 249/2014 od 9. travnja 2015., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih banaka i ovdje tužena Z. B. d.d., povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi.

17. Nadalje, istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

18. Odredbom članka 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.

19. Sukladno tome pravilno utvrđuje sud prvog stupnja da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti valutne klauzule i ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu ZID ZPP/19, temeljem članka 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022). Pritom treba napomenuti da tuženik tijekom postupka, niti sada u žalbi nije iznosio činjenice niti pružio relevantan dokaz na okolnosti informiranog pristanka tužitelja na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu u smislu da bi mu prilikom sklapanja tog ugovora bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi na određivanje njegove obveze i da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

20. Žalbena tvrdnja da je predmetni kredit isplaćen u cijelosti, nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude. Naime, unatoč tome što je ugovor između stranaka izvršen, to nije zapreka da tužitelj traži utvrđenje ništetnosti sporne odredbe. Nepoštena odredba ne obvezuje potrošača od trenutka sklapanja ugovora te se potrošač dovodi u položaj koji je imao prilikom sklapanju ugovora, kao da nije bilo ništetne odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža, uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi.

21. Također, pravilan je stav prvostupanjskog suda da tužitelju, s obzirom na djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u visini razlike između iznosa koji je platio i koji bi platio da je plaćao anuitet po tečaju švicarski franak u odnosu na kunu važeći na dan korištenja kredita i tuženik na matematički izračun nije imao nikakve primjedbe. To pravo proizlazi iz odredbe članka 323. stavak 1. ZOO- a u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je obvezao tuženika na isplatu utuženog iznosa.

22. Nisu osnovane ni žalbene tvrdnje tuženika o zastari predmetne jer tražbina po osnovi restitucijskog zahtjeva, vraćanju primljenog zbog ništetnosti odredbe ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina, u smislu odredbe članka 225. ZOO-a te u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, rok zastare počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku.

23. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, a imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe 17. svibnja 2019., tražbina tužitelja po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nije u zastari. Predmetna presuda u odnosu na ništetnost promjenjive kamatne stope i ovdje tuženika postala je pravomoćna 13. lipnja 2014., a u donosu na valutnu klauzulu i ovdje tuženika postala je pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018. i po ni jednoj osnovi rok od pet godina nije protekao do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu 01. travnja 2019. Pri tom treba kazati da je podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu bila prekinuta zastara, u smislu odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005:dalje-ZOO-a) i rokovi zastare ponovno su počeli teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u tom predmetu.

24. Međutim, pravilno tvrdi tužitelj da nije u zastari ni dio tražbine iz preinačenog dijela tužbenog zahtjeva u iznosu od 26. 647,52 kn jer u slučaju kad se preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva temelji na istoj činjeničnoj osnovi, kao što je to u ovom predmetu, a moguća je i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u predmetnom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

25. Sukladno tome pravilnom primjenom materijalnog prava, utvrđenjem o neosnovanosti prigovara zastare na cjelokupnu tražbinu, valjalo je potvrditi pobijanu presudu u dijelu glavnog zahtjeva iz točke I. izreke te preinačiti tu presudu u dijelu točke II izreke i dosuditi tuženiku potraživani iznos od 3. 536,71 eura i usvojiti tužbeni zahtjev u točki ii izreke za i usvojiti tužbeni.

26.Protivno žalbenim tvrdnjama, tuženik po osnovi stjecanja bez osnove pravu na vraćanje primljenog, koje je moguće i dopušteno opravdano je dosudio potraživani iznos iz točke I izreke presude od 1. 157,81 eur a po toj osnovi pripada mu i kroz žalbenu fazu ovdje dosuđeni iznos od 3. 536,71 eur po osnovi odredbe članka 323. stavak 1. ZOO-a u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a. pri tom treba kazati da je tužitelj potraživao iznos od 3. 536,71 eur pa nije odlučna žalbena tvrdnja da je to ne odgovara kunskom iznosu od 26. 647,52 jer je to primjenom fiksnog tečaja na koji se poziva žalitelj (7,53450) nešto manje od tog iznosa (3,536,71 x 7,53450= 26647,34). Inače zbroj pojedinačnih iznosa odgovara tom iznosu. Osim toga nisu istinite ni žalbene tvrdnje da se novčani iznos ne bi mogao vratiti jer je upravo vraćanje novca moguće.

27. U odnosu na dosuđenu tražbinu pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz odredbe članka 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, dakle bez valjane pravne osnove, pa se isti ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

28. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno kada je tužitelju koji je uspio u sporu dosudio ukupne troškove postupka koji mu zbog cjelokupnog uspjeha u parnici a kroz žalbenu fazu postupka i pripadaju (članak 154. stavak 1. ZPP-a). Opravdano je odbio zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka jer tuženik nije uspio u parnici. Neosnovano se tuženik poziva i na pravo na naknadu troškova na povučeni dio tužbe. Odmjeravanje troškova postupka dosudom dijela troškova na početno povučeni dio tužbe tužitelju bi se narušila pravična ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka bila prekomjeran i nerazuman teret za tužitelja kao potrošača koji nije dao povod za parnicu. Osim toga, drugačija odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljevog prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (Odluka suda EU C-224/19 i C-259/19, te predmet Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske, br. 72152/13, presuda Europskog suda za ljudska prava od 6. rujna 2016. i odluka Ustavnog suda RH, br. U-III-4029/2013 od 19. prosinca 2017.).

29. Pravilno je utvrdio sud prvog stupnja i da su svi dosuđeni troškovi postupka tužitelja bili opravdani za vođenje predmetne parnice u smislu odredbe članka 155 ZPP-a.

30. Međutim, pravilno tvrdi tužitelj da je sud pogrešno zbrojio te troškove jer njihov zbroj ne iznosi 914,06 eur-a kako utvrđuje sud prvog stupnja već iznosi 1. 980,70 eur-a . Osim toga pravilno tvrdi tužitelj da ostvaruje pravo na naknadu troška za dva pristupa na ročište radi objave presude u iznosu od po 99,54 eura, primjenom tbr 9. točka 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23. dalje-Tarife) jer je to opravdani trošak postupka koji mu pripada u smislu odredbe članka 155. stavak 1. ZPP-a. Osim toga ostvaruje i trošak sastav žalbe od 10. srpnja 2021., primjenom tbr. 10. točka 4. Tarife u iznosu od 99,54 eur-a kao i sudske pristojbe na presudu od 26. rujna 2021. u iznosu od 92,54 eura jer se u vrijeme nastanka tog troška plaćala sudska pristojba na presudu.

31. Sukladno tome na ime ukupnih troškova postupka tužitelju pripada i daljnji iznos od 2. 371,86 eur te je valjalo preinačiti sadržajno odbijajući dio troškova postupka iz točke III izreke presude za iznos od 1. 457,80 eur-a i tužitelju dosuditi taj iznos.

32. Iz navedenih razloga, primjenom odredbe članka 368. stavak 1. i članka 373. stavak 1. točka 3. ZPP-a, odlučeno kao u točki 1. i 2 izreke.

33. Tužitelju koji je uspio sa žalbom dosuđeni su i troškovi žalbenog postupka, primjenom odredbe članka 154. stavak 1. u vezi sa člankom 166. stavak 1. ZPP-a te tbr. 10. točka 1 Tarife uvećano za PDV u iznosu od 310,31 eura što uvećano za sudsku pristojbu na žalbu u iznosu do 39,82 eur iznosi 350,31 eur. Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka jer tuženik nije uspio sa žalbom.

U Rijeci, 11. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Tajana Polić