Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1915/2021-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Helene Vlahov Kozomara, predsjednice vijeća, Milene Vukelić-Margan, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice JČĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Marku Rašici, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Hrvatski ured za osiguranje, Zagreb, Martićeva 73, OIB: 38922958547, zastupanog po punomoćniku Tvrtku Dobriniću, odvjetniku iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka podnesenim protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-3873/15-75 od 18. lipnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 11. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-3873/15-75 od 18. lipnja 2021. u točki II izreke, u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice radi isplate iznosa od 2.513,37 eura (slovima: dvijetisućepetstotrinaesteuraitridesetisedamcenti) sa zakonskom zateznom kamatom od 10. studenog 2015. do isplate, iznosa od 473,82 eura (slovima: četristosedamdesettrieuraiosamdesetidvacenta) sa zateznom kamatom od 10. studenog 2015. do isplate, iznosa od 128,34 eura (slovima: stodvadesetosameuraitridesetičetiricenta) sa zateznom kamatom od 19. kolovoza 2012. do isplate te iznosa od 400,00 CHF (slovima: četiristo švicarskih franaka) u kunskoj protuvrijednosti sa zateznom kamatom od 10. studenog 2015. do isplate.

II Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-3873/15-75 od 18. lipnja 2021. u točki I izreke.

III Uvaženjem žalbe tužiteljice preinačuje se ista presuda u točki II izreke u preostalom dijelu te u točkama III i IV izreke i sudi:

Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici daljnji iznos od 5.123,10 eura (slovima: pettisućastodvadesettrieuraidesetcenti) sa zateznom kamatom od 10. studenog 2015. do isplate i nadoknaditi joj parnični trošak u iznosu od 2.954,49 eura (slovima: dvijetisućedevetstopedesetčetiri euraičetrdesetdevetcenti), sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev za nadoknadu parničnog troška odbija kao neosnovan.

IV Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici trošak žalbenog postupka u iznosu od 233,64 eura (slovima: dvjestotridesettrieuraišezdesetčetiri centa) u roku od petnaest dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, u točki I izreke, je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 21.750,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 10. studenog 2015. do isplate, u točki II izreke je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice radi isplate iznosa od 57.537,00 kn sa zateznom kamatom na iznose specificirane u toj točki izreke, od dospijeća do isplate te iznosa od 400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate sa zateznom kamatom od 10. studenog 2015. do isplate, u točki III izreke je odlučeno da svaka stranka snosi svoj trošak postupka, dok su u točki IV izreke odbijeni zahtjevi stranaka za nadoknadu parničnog troška u preostalom dijelu.

2. Protiv presude su žalbe podnijele obje stranke, tužiteljica protiv dijela presude u točkama II, III i IV izreke, a tuženik protiv presude u točkama I, III i IV izreke, zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 153/23; dalje ZPP).

3. Tužiteljica u žalbi ukazuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer da su izostali razlozi o odlučnim činjenicama, te postoji proturječnost između razloga presude i sadržaja isprava i zapisnika. Tvrdi da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo pri odlučivanju o njezinom doprinosu nastanku štete te glede nastupanja zastare, čime da su pogrešno primijenjene odredbe čl. 230. i čl. 192. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23

- dalje ZOO). Tvrdi da je u vrijeme štetnog događaja bila vezana sigurnosnim pojasom, što da je jasno vidljivo na priloženoj fotografiji koja je sačinjena u bolnici neposredno nakon prometne nezgode pa da nije bilo uvjeta za umanjenjem štete zbog navodnog doprinosa. Podredno, i pod pretpostavkom da je doista doprinijela vlastitoj šteti, smatra da je doprinos od čak 50% nesrazmjeran okolnostima slučaja, budući da je štetu prouzročio osiguranik tuženika protupravnom vožnjom te tužiteljica ne bi bila povrijeđena, bez obzira na vezivanje sigurnosnim pojasom, da nije bilo takve protupravne radnje štetnika. Ukazuje na prevladavajuću praksu sudova prema kojoj doprinos oštećenika zbog nevezivanja sigurnosnim pojasom cijeni omjerom od 10%, maksimalno 20%, što je prevladavajuća praksa, prije svega praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Glede pitanja zastare u odnosu na povišeni dio tužbenog zahtjeva, ističe da je podneskom od 22. siječnja 2021. samo specificirala tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka te izmjenom Orijentacijskih kriterija i iznosa za utvrđivanje visine pravične novčane naknade Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 29. studenog 2002. (dalje Orijentacijski kriteriji). Naglašava da u trenutku podnošenja tužbe te u trenutku zaključenja prethodnog postupka nije sa sigurnošću mogla znati opseg i visinu štete, zbog čega je provedeno medicinsko vještačenje pa je tek nakon provođenja tog dokaza bila u mogućnosti specificirati tužbeni zahtjev. Ističe da je podnošenjem tužbe došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO-a, pri čemu naglašava da u podnesku od 22. siječnja 2021. nije zatražila naknadu štete po nekim drugim kvalifikatornim okolnostima u odnosu na one u tužbi pa stoga povišeni dio zahtjeva nema karakter novog zahtjeva. U potkrjepu takvog mišljenja, tužiteljica se poziva na određene rješidbe sudova u usporedivim slučajevima. Glede zastare imovinske štete, naglašava da je ona strana državljanka koja je u trenutku prometne nesreće bila maloljetna, da je nakon nesreće prevezena u Kliničku bolnicu Dubrava zbog pretrpljenih teških tjelesnih ozljeda te da nije imala saznanja o osobi štetnika sve do 2015. kada je izdala punomoć svom odvjetniku pa kako zastara može početi teći tek od saznanja za štetu i štetnika, smatra da ni u tom dijelu zastara nije nastupila. Osporava i odluku o parničnom trošku, uz obrazloženje da je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo dosuditi joj nadoknadu troška u cijelosti.

4. Predlaže u pobijanom dijelu presudu preinačiti i prihvatiti tužbeni zahtjev, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, sve uz nadoknadu troška žalbenog postupka.

5. Tuženik u žalbi prije svega ističe da je tužiteljica saznala za osobu štetnika u trenutku štetnog događaja, s obzirom na činjenicu da je bila putnik u vozilu te joj, kao trećoj osobi, za naknadu štete odgovara imatelj vozila u kojem je bila putnik pa smatra da je nastupila zastara i za neimovinsku štetu. Pritom se poziva na nalaz i mišljenje vještaka dr. Vilija Beroša iz kojeg proizlazi da je stanje desnog facijalnog i infraorbitalnog živca kako je opisano 31. kolovoza 2012. jednako stanju koje je opisano u nalazu i mišljenju vještaka od 19. lipnja 2018., pri čemu da tužiteljica nije provodila postupak liječenja, već je samo 2016. provela dijagnostičku obradu, a da je nepromijenjeno ostalo i naruženje kakvo je postojalo na dan štetnog događaja. Smatra da je za ocjenu osnovanosti prigovora zastare odlučan trenutak kada je tužiteljica bila upoznata s posljedicama ozljeđivanja pa tvrdi da je nastupila zastara cjelokupne tražbine tužiteljice zbog proteka subjektivnog zastarnog roka. Osporava i odluku o trošku koja da je nejasna te da ju nije moguće ispitati. Kako je u pretežitom dijelu uspio u parnici, smatra da mu pripada pravo na nadoknadu parničnog troška u omjeru od 46%.

6. Predlaže presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, uz nadoknadu troška prvostupanjskog i žalbenog postupka.

7. Žalba tužiteljice je osnovana, dok žalba tuženika nije osnovana.

8. Sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice, međutim, nije pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo pri utvrđivanju visine neimovinske štete te doprinosa tužiteljice nastaloj šteti, kako to tužiteljica s osnovom ukazuje u žalbi. Pritom nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti pa tako ni povreda na koju ukazuju stranke, jer su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja te je presudu moguće ispitati.

9. Na temelju provedenih dokaza su utvrđene sljedeće činjenice:

-da je tužiteljica pretrpjela tjelesne ozljede u prometnoj nezgodi koja se dogodila 18. kolovoza 2012., kao putnik u vozilu Renault Espace,

-da je nezgodu prouzročilo vozilo inozemne registarske oznake,

- da je vozilo osiguranika tuženika udarilo u stražnji desni dio vozila u kojem se nalazila tužiteljica te su na ovom potonjem vozilu nastala intenzivna oštećenja stražnjih dijelova, s tim što je primarno došlo do kontakta dvaju vozila, a nakon rotacije vozila u kojem se nalazila tužiteljica je došlo do kontakta tog vozila s odbojnom zaštitnom ogradom,

-da je tijelo tužiteljice dva puta doživjelo promjenu brzine, prvi put prilikom sudara s vozilom osiguranika tuženika, a drugi puta pri naletu na zaštitnu ogradu tako da je prvi put poletjelo unatrag, prema naslonu sjedala i u lijevo, a drugi put unatrag, prema naslonu i u desno,

-da je tužiteljica nakon nezgode prebačena u Kliničku bolnicu Dubrava, a nakon toga se liječila u bolnici u St. Gallen u Švicarskoj,

-da je tužiteljica u vrijeme štetnog događaja bila stara 17 godina, da je u nezgodi zadobila udarac u meki oglavak uz rezno-nagnječnu ranu tjemene regije lijevo, udarac u područje lica i zigomatične regije desno, udarac u područje slabinske regije, udarac u područje desnog koljena te trzajnu ozljedu vratne kralježnice,

-da je daljnja dijagnostička obrada i ambulantno liječenje provedeno u Švicarskoj te su nakon liječenja zaostale trajne posljedice zbog udarca u područje desne strane lica s razvojem pareze desnog facijalnog i desnog infraorbitalnog živca, u vidu limitacije zatvaranja desnog oka i diskinezu periorbitalne muskulature tijekom zatvaranja oka i senzorne ispade u infraorbitalnoj regiji,

-da nije učinjena kompletna obrada nakon povrede vratih struktura, a koja je bila indicirana s obzirom na izražene simptome, niti dijagnostička obrada po ozljedi desnog koljena,

-da narečene posljedice umanjuju životnu aktivnost tužiteljice za oko 9,5 – 10%,

-da prema nalazu dr. JČ, spec. oftalmologa, proizlazi da ozljeda glave kakvu je pretrpjela tužiteljica može oštetiti vidnu funkciju, međutim da je i u tom dijelu medicinska dokumentacija nedostatna, a prema priloženoj dokumentaciji da s oftalmološkog gledišta nisu nastale trajne posljedice,

-da iz nalaza vještaka cestovnog prometa dipl. ing. Igora Jakoplića proizlazi da se prometno-tehničkim dijelom vještačenja na temelju podataka u spisu ne može utvrditi je li tužiteljica bila vezana sigurnosnim pojasom, dok iz nalaza vještaka Davora Mayera, specijalista sudske medicine, proizlazi da na temelju utvrđene dinamike nastanka prometne nezgode i ozljeda koje su tužiteljici u nezgodi nastale, tužiteljica nije bila vezana sigurnosnim pojasom,

-da vozilo Renault Espace u kojem se tužiteljica nalazila ima sedam sjedala, u tri reda, a tužiteljica se nalazila u trećem redu, na lijevom sjedalu,

-da je tužiteljici u štetnom događaju izgubljen mobitel i uništen kovčeg, da su joj tijekom liječenja pomagali roditelji te da joj se nakon mjesec dana zagnojila rana na glavi, zbog čega je liječena u bolnici,

-da tužiteljica i nakon nekoliko godina (saslušana kao stranka pet godina nakon nezgode) osjeća strah pri vožnji.

10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja ocjenjuje mjerodavnim nalaze vještaka Igora Jakoplića i Davora Mayera glede načina nastanka nezgode i ozljeda tužiteljice te zauzima stajalište da tužiteljica u nezgodi nije bila vezana sigurnosnim pojasom pa primjenom odredbe čl. 1092. ZOO-a utvrđuje da je tužiteljica zbog toga doprinijela nastanku štete u omjeru od 50%. Na temelju nalaza i mišljenja medicinskih vještaka, utvrđuje da se zdravstveno stanje tužiteljice stabiliziralo u kolovozu 2013., pa kako je tužiteljica tužbu podnijela 10. studenog 2015., ocjenjuje da za neimovinsku štetu nije nastupila zastara, osim u odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev iz podneska od 22. siječnja 2021. U tom dijelu sud prvog stupnja zauzima pravno stajalište da preinaka izvršena tim podneskom znači da se glede povišenih iznosa parnica smatra pokrenutom u trenutku kad su ti iznosi zatraženi, s tim što početak zastarnog roka računa od kolovoza 2013. i zaključuje da je u kolovozu 2018., odnosno pet godina od stabilizacije zdravstvenog stanja, u skladu s čl. 230. ZOO-a nastupila zastara.

11. Glede visine pravične novčane naknade, primjenom čl. 1100. ZOO-a ocjenjuje da bi tužiteljici po kriteriju fizičkih bolova pripadalo pravo na naknadu štete u iznosu od 7.000,00 kn, pa s obzirom na utvrđeni doprinos od 50% u tom dijelu priznaje naknadu u iznosu od 3.500,00 kn, zatim za pretrpljeni srah da bi joj pripadalo pravo na naknadu štete u iznosu od 6.500,00 kn pa s obzirom na utvrđeni doprinos dosuđuje iznos od 3.250,00 kn, za pretrpljene duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti da bi joj pripadala novčana naknada u iznosu od 10.000,00 kn pa u tom dijelu priznaje iznos od 5.000,00 kn te za pretrpljene duševne boli zbog naruženja da bi joj pripadao iznos od 20.000,00 kn pa s obzirom na utvrđenu suodgovornost priznaje iznos od 10.000,00 kn, odnosno ukupnu štetu u iznosu od 21.750,00 kn, a u preostalom dijelu, za iznos od 57.537,00 kn sa zateznom kamatom zahtjev odbija. Pritom odbija i zahtjev za naknadu imovinske štete zbog zastare te dio zahtjeva za neimovinsku štetu iz već navedenih razloga.

12. Odluka o parničnom trošku je donesena primjenom čl. 154. st. 2. ZPP-a te je ocijenjeno da je uspjeh stranaka u parnici podjednak, cijeneći uspjeh i kvalitativno i kvantitativno pa je odlučeno da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

13. Pravilno je pravno stajalište suda prvog stupnja da je u nazočnom slučaju došlo do zastare zahtjeva tužiteljice za isplatu imovinske štete koja se odnosi na naknadu za tuđu pomoć, troškove liječenja te uništene pokretnine, međutim, pogrešno je stajalište o zastari u odnosu na zahtjev koji je preinačen podneskom od 22. siječnja 2021.

14. Naime, tužiteljica je prvotno u tužbi zahtijevala isplatu iznosa od 75.967,26 kn sa zateznom kamatom te iznosa od 1.099,00 CHF, potom je podneskom od 7. veljače 2019. zahtjev djelomično povukla zatraživši isplatu iznosa od 48.037,26 kn te 400,00 CHF, sve sa zateznom kamatom, da bi podneskom od 22. siječnja 2021. postavila konačni zahtjev, radi isplate iznosa od 74.750,00 kn sa zateznom kamatom, iznosa od 967,26 kn sa zateznom kamatom te 400,00 CHF sa zateznom kamatom (niži iznos od onog koji je postavljen u tužbi), pri čemu je zahtjev povisila u odnosu na iste kvalifikatorne okolnosti koje je naznačila u tužbi i podnesku od 7. veljače 2019. S obzirom na izneseno, valja zaključiti da je podnošenjem tužbe, dakle, 10. studenog 2015. došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO-a u odnosu na sve zahtjeve koji su bili označeni u tužbi pa je pogrešno pravno stajalište suda prvog stupnja da zahtjev koji je podnesen 22. siječnja 2021. predstavlja novi zahtjev te posljedično tome da je nastupila zastara za preinačeni dio. Treba navesti da je u tom dijelu sud prvog stupnja pravilno primijenio čl. 191. ZPP-a kada je dopustio preinaku tužbe, pa je u okviru preinačene tužbe bio ovlašten odlučivati o visini tužbenog zahtjeva.

15. U odnosu na pitanje suodgovornosti tužiteljice za štetu koju je pretrpjela u štetnom događaju, treba ukazati da je čl. 1092. ZOO-a propisano da oštećenik koji je pridonio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila, ima pravo samo na razmjerno sniženu naknadu (stavak 1.). Sud prvog stupnja je pravilnom ocjenom dokaza zaključio da tužiteljica u štetnom događaju nije bila vezana sigurnosnim pojasom te da je na taj način doprinijela da šteta bude veća, međutim, precijenio je značenje tog propusta tužiteljice, s obzirom na činjenicu da je šteta nastala zbog nepropisne vožnje osiguranika tuženika koja predstavlja uzrok nastanka prometne nezgode pa time i ozljeđivanja tužiteljice. Stoga, s obzirom na sve okolnosti slučaja te aktualnu sudsku praksu koja se razvila u primjeni usporedivih slučajeva, prema stajalištu ovog suda doprinos tužiteljice vlastitoj šteti predstavlja omjer od 15% pa u tom omjeru treba umanjiti štetu koja bi inače pripadala tužiteljici da suodgovornosti nema.

16. U odnosu na visinu neimovinske štete, treba navesti da je u pravu tužiteljica kada tvrdi da sud prvog stupnja nije u dovoljnoj mjeri vodio računa o okolnostima slučaja, prije svega o tome da je tužiteljica ozlijeđena u vrlo mladoj životnoj dobi od svega 17 godina, u dobi kada je pred njom gotovo cijeli radni i životni vijek, a trajne posljedice će osjećati dugi niz godina, zbog čega će morati ulagati pojačane napore u obavljanju svakodnevnih aktivnosti. Prema čl. 1100. ZOO-a u slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kada nje nema (stavak 1.). Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvom svrhom (stavak 2.). Cijeneći sve okolnosti konkretnog slučaja, prije svega medicinsku dokumentaciju te nalaz i mišljenje vještaka, prema stajalištu ovog suda tužiteljici pripada pravo na naknadu neimovinske štete prema kriteriju pretrpljenih fizičkih boli u iznosu od 12.000,00 kn, prema kriteriju pretrpljenog straha u iznosu od 11.000,00 kn, prema kriteriju pretrpljenih duševnih boli zbog smanjenja životne aktivnosti u iznosu od 14.000,00 kn te duševnih boli zbog naruženosti 34.000,00 kn, odnosno ukupno za neimovinsku štetu iznos od 71.000,00 kn pa s obzirom na doprinos tužiteljici nastanku štete od 15%, proizlazi da tužiteljici pripada pravo na naknadu neimovinske štete u iznosu od 60.350,00 kn (sada 8.009,82 eura).

17. Pritom je cijenjena okolnost da je tužiteljica, osim što je trpjela fizičke boli u samoj nezgodi i tijekom liječenja, bila podvrgnuta različitim snimanjima, zahvatima te neugodnostima, da je u samoj nezgodi pretrpjela strah vrlo jakog intenziteta, budući da je došlo do sraza dvaju vozila na način da je vozilo koje se kretalo iza vozila u kojem se nalazila tužiteljica udarilo u stražnji dio vozila tužiteljice, a ona se nalazila upravo na zadnjem sjedalu (od ukupno sedam sjedala) te je uslijed udarca došlo do rotacije vozila i drugog udarca u zaštitnu ogradu. Pored toga je cijenjen postotak trajnog invaliditeta tužiteljice i manifestacije tih posljedica te, kao što je već naglašeno, vrlo mlada životna dob tužiteljice, a konačno su cijenjene i manifestacije naruženja, okolnost da se radi o vidljivom naruženju lica, dakle, naruženju koje je vidljivo svim osobama sa kojima tužiteljica dolazi u doticaj. Kako je tužiteljici u točki I izreke pobijane presude za neimovinsku štetu dosuđen iznos od 21.750,00 kn, valjalo je dosuditi razliku u iznosu od 38.600,00 kn (sada 5.123,10 eura) sva sa zateznom kamatom od 10. studenog 2015. kao dana podnošenja tužbe pa do isplate.

18. U odnosu na imovinsku štetu, ovaj sud ocjenjuje pravilnim stajalište suda prvog stupnja da je nastupila zastara tražbine tužiteljice, budući da bi prema rezultatima provedenih dokaza proizlazilo da je tuđa pomoć tužiteljici bila potrebna ukupno 35 dana (14 dana po četiri sata dnevno te 21 dan po tri sata dnevno) pa kako je šteta nastala 18. kolovoza 2012., proizlazilo bi da je do kraja rujna 2012. prestala potreba za tuđom pomoći, da je do tada tužiteljica saznala za opseg te štete i štetnika pa je do podnošenja tužbe (10. studenog 2015.) protekao subjektivni rok od tri godine propisan čl. 230. st. 1. ZOO-a. Isti zaključak odnosi se i na izgubljeni mobitel i uništeni kovčeg, te troškove liječenja u Bolnici Dubrava u Zagrebu, za koju štetu je tužiteljica saznala na dan štetnog događaja, a ubrzo i za štetnika, pa je sud prvog stupnja pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je u tom dijelu tužbeni zahtjev tužiteljice odbio kao neosnovan.

19. Na žalbene navode tužiteljice o saznanju za osobu štetnika, valja istaći da se ne može prihvatiti tvrdnja tužiteljice da je o tome saznala tek 2015. kada je izdala punomoć odvjetniku za zastupanje. Naime, na takav način bi se nezakonito i neopravdano produžio subjektivni rok zastare, pri čemu nije odlučna ni činjenica što je tužiteljica u vrijeme štetnog događaja bila maloljetna, jer je imala zakonske zastupnike koji su pravovremeno mogli saznati sve podatke koji su bitni za podnošenje zahtjeva za naknadu štetu od štetnika.

20. Na žalbene navode tuženika treba odgovoriti da iz nalaza vještaka dr. Vilija Beroša nesumnjivo proizlazi da je trajno stanje nakon nastalih ozljeda nastupilo u kolovozu 2013. pa tuženik bez osnove tvrdi da je i neimovinska šteta u zastari. Pritom treba navesti da okolnost što nakon podnošenja tužbe tužiteljica nije provodila neke dijagnostičke postupke te liječenje radi poboljšanja stanja ne dovodi u pitanje pravilnost stajališta suda prvog stupnja o dospijeću naknade neimovinske štete te s tim u vezi o početku tijeka zastarnog roka.

21. Zbog izloženog je valjalo žalbe tužiteljice i tuženika odbiti i presudu suda prvog stupnja u točki I izreke te točki II izreke za iznos od 18.937,00 kn (sada 2.513,37 eura) te iznose od 3.570,00 kn (sada 473,82 eura), 967,00 kn (sada 128,34 eura) te 400,00 CHF sa pripadajućom zateznom kamatom potvrditi, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a, a žalbu tužiteljice djelomično uvažiti i presudu suda prvog stupnja u točki II izreke za iznos od 38.600,00 kn (sada 5.123,10 eura) sa pripadajućom zateznom kamatom preinačiti i dosuditi taj iznos, pored onog koji je dosuđen u točki I izreke, primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP-a.

22. Kako je prvostupanjska presuda preinačena i dosuđen viši iznos neimovinske štete, proizlazi da je tužiteljica u većoj mjeri uspjela u parnici, što se odražava i na odluku o parničnom trošku. Tužiteljica je u odnosu na osnovu zahtjeva uspjela u omjeru od 85%, a u odnosu na visinu zahtjeva u omjeru od 73,50%, odnosno u prosjeku 79,25%. Tužiteljici, bi da je u cijelosti uspjela u parnici, pripadalo pravo na trošak zastupanja odvjetnika za sljedeće radnje: za pristup na ročišta održana 8. lipnja 2016., 24. srpnja 2017., 14. ožujka 2018., 16. rujna 2019. i 11. svibnja 2021. po 100 bodova za svako ročište primjenom Tbr. 9. toč. 1. Tarife, zatim za sastav tužbe 100 bodova prema Tbr. 7. toč. 1. Tarife, za sastav podnesaka od 19. siječnja 2016., 4. rujna 2018., 7. veljače 2019. te 22. siječnja 2021. po 100 bodova za svaki, primjenom Tbr. 8. toč. 1. Tarife (ukupno četiri podneska), a za sastav podnesaka od 1. rujna 2016., 5. travnja 2017., 26. srpnja 2017., 2. listopada 2017., 22. ožujka 2018., 10. listopada 2018., 12. prosinca 2018., 20. ožujka 2019., 24. rujna 2019., 16. ožujka 2020. po 25 bodova za svaki primjenom Tbr. 8. toč. 3. Tarife, što daje ukupno 1.250 bodova ili 12.500,00 kn. Kada se tome pridoda porez na dodanu vrijednost od 3.125,00 kn primjenom Tbr. 42. Tarife, proizlazi da ukupan parnični trošak koji bi pripadao tužiteljici iznosi 15.625,00 kn pa joj s obzirom na uspjeh u parnici pripada pravo na nadoknadu troška zastupanja odvjetnika u iznosu od 12.382,81 kn. Tome treba pridodati trošak vještačenja u iznosu od 7.370,00 kn te troškove prijevoda isprava na hrvatski jezik u iznosu od 2.507,78 kn, koji troškovi pripadaju tužiteljici u cijelosti prema Tbr. 44. Tarife, budući da na njihovu visinu ne utječe uspjeh u parnici, što znači da tužiteljica ima pravo na nadoknadu parničnog troška od tuženika u iznosu od 22.260,59 kn, odnosno 2.954,49 eura, primjenom fiksnog tečaja za 1 eur=7,53450 kuna, koji je uveden Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22 i 88/22). U preostalom dijelu zahtjev tužiteljice nije osnovan, budući da radnje odvjetnika za koje je zatražena nagrada, nisu bile potrebne za vođenje ovog postupka u smislu čl. 155. ZPP-a.

23. Tužiteljica je u žalbenom postupku uspjela u omjeru od 64% pa joj od ukupnog troška koji se odnosi na sastav žalbe u iznosu od 1.250,00 kn prema Tbr. 10. toč. 1. Tarife, PDV u iznosu od 312,50 kn te sudske pristojbe za žalbu u iznosu od 1.188,10 kn, odnosno ukupno 2.750,60 kn, pripada pravo na naknadu troška od 1.760,38 kn, odnosno 233,64 eura.

24. Odluka o troškovima prvostupanjskog i žalbenog postupka je donesena primjenom čl. 166. st. 2. ZPP-a.

U Rijeci 11. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov Kozomara