Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
Poslovni broj Gž R-11/2025-3
51000 Rijeka
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca, Brankice Malnar predsjednice vijeća, Tajane Polić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice NZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Bojanu Šupukoviću, odvjetniku u Zagrebu, Maksimirska cesta 103., protiv tuženika PLODINE ZAGREB d.o.o. za trgovinu i usluge iz Zagreba, Koledinečka 4, OIB 83038608025, zastupanog po punomoćniku Alenu Pešušiću, odvjetniku u Zagrebu, Vlaška 77, radi nedopuštenosti otkaza i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu pod posl.br. Pr- 146/2023 od 25. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 11. lipnja 2025.
p r e s u d i o j e
I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu pod posl.br. Pr-146/2023 od 25. listopada 2024., izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak dosuđenih na novčane iznose naknade plaće iz točke III. izreke i iznosa parničnog troška od 823,13 eur sa zateznom kamatom.
II Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu pod posl.br. Pr-146/2023 od 25. listopada 2024. u dijelu točke III. izreke na način da se odbija kao neosnovan zahtjev radi isplate zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak dosuđenih na novčane iznose naknade plaće, te u dijelu točke IV. izreke na način da se odbija kao neosnovan zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 823,13 eur sa zateznom kamatom.
III Tuženiku se ne dosuđuju troškovi žalbenog postupka.
Obrazloženje
1.Pobijanom je presudom utvrđeno da je Odluka tuženika o izvanrednom otkazu Ugovora o radu od 1. rujna 2017. nedopuštena i da radni odnos tužiteljice nije prestao (točka I. izreke). Naloženo je tuženiku da tužiteljicu vrati na rad na radno mjesto prodavača (točka II. izreke), kao i da joj prizna sva prava iz radnog odnosa i na ime naknade plaće isplati 3.294,08 eur sa zateznom kamatom za mjesece kako je to specificirano u točki III. izreke prvostupanjske presude. U točki IV. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi troškove postupka u iznosu od 3.827,95 eur sa zateznom kamatom.
2. Protiv te presude žali se tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22– dalje: ZPP). Predlaže da se uvaženjem žalbe pobijana presuda preinači, a podredno ukine.
3. Tužiteljica u odgovoru na žalbu predlaže njezino odbijanje budući je presuda suda prvog stupnja pravilna i zakonita.
4. Žalba je djelomično osnovana i to samo u odnosu na odluku o troškovima postupka.
5. Tuženik u žalbi tvrdi kako je sud prvog stupnja ostvario apsolutno bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a oni postojeći da su nejasni i proturječni i zasnivaju se na pretpostavkama suda a ne na rezultatima raspravljanja. Ovi se žalbeni navodi ne prihvaćaju. Sud je prvog stupnja sukladno uputi ovoga suda iz ukidne odluke Gž R- 1209/2021 odredio izvođenje dokaza predloženih po tuženiku te je na temelju ocjene svih rezultata raspravljanja pravilno primijenio pravilo o teretu dokazivanja iz odredbe čl. 135. st. 3. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14; dalje ZR) i dao razloge o odlučnim činjenicama kada je zaključio da tuženik nije dokazao opravdani razlog za izvanredan otkaz Ugovora o radu. Kako nije ostvarena navedena povreda, a ni jedna druga na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti pobijanu je presudu moguće ispitati.
6. Nisu ostvareni ni žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava koje žalitelj u bitnome obrazlaže iznoseći vlastitu analizu dokaznog postupka protiveći se onoj izvedenoj od strane suda. Smatra kako je ocjena suda selektivna jer ne cijeni sve isprave priložene spisu (inventurne liste, izvješće inventurne komisije, platne liste) koje potvrđuju iskaze zz tuženika i svjedokinje AZ. Protivno tome sud navedenim osobama otklanja povjerenje i presudu zasniva na iskazu tužiteljice i svjedokinje OZ koje su osobno zainteresirane, dok neopravdano odbija dokazni prijedlog radi dopunskog saslušanja svjedokinje JZ koja je u iskazu izjavila da se ne prisjeća da bi prisustvovala inventuri iako se njezin potpis nesporno nalazi na izvješću inventurne komisije. Jednako tako, sud ne prihvaća dokazni prijedlog tuženika radi izvođenja financijskog vještačenja, pa je zbog svega navedenog činjenično stanje nepravilno utvrđeno. Pobija i pravilnost ocjene suda kojom otklanja prigovor prekluzije za podnošenje tužbe.
7. Nakon provedenog dokaznog postupka sud je prvog stupnja utvrdio:
-tuženik je 1. rujna 2017. donio Odluku o izvanrednom otkazu Ugovora o radu sklopljenog s tužiteljicom 1997. i to zbog osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa koje se odnose na utvrđeni manjak robe u visini od 1.676,80 kn i zbog propusta s postupanjem s robom kojoj je istekao rok valjanosti čime je tuženiku nastala šteta od 2.771,46 kn,
-tuženik je razloge za otkaz koje navodi u Odluci o otkazu Ugovora o radu utvrdio provodeći inventuru kojoj su prisustvovale tužiteljica, svjedokinja OZ, prodavačica kojoj je istovremeno s tužiteljicom i iz istih razlog otkazan ugovor o radu, zatim su bile prisutne zz tuženika MZ (ranije N), AZ, no ne i svjedokinja JZ koja je navedena u zapisniku odnosno izvješću s inventure od 19. kolovoza 2017. kojeg je doduše potpisala. Međutim kako nije prisustvovala inventuri što je izjavila u iskazu, a tu su okolnost potvrdile i tužiteljica te svjedokinja OZ, sud prvog stupnja rezultate inventure smatra dvojbenim i nedovoljnim dokazom za zaključak da bi bili ostvareni razlozi koji se navode kao oni za otkaz Ugovora o radu, sve to tim više što nisu potvrđeni nalazom vještaka financijske struke,
-utvrđeno je da tuženik tužiteljici nije omogućio da iznese obranu jer je smatrao da je zbog prijašnjih propusta u vidu manjkova koji su ustegnuti od plaće tužiteljice na koje je povrede višekratno upozoravana, te utvrđene istovjetne povrede obveza iz radnog odnosa predstavljaju okolnosti zbog kojih uslijed gubitka povjerenja nastavak radnog odnosa nije moguć
-sud prvog stupnja prihvaća da su tužiteljica i svjedokinja OZ ostvarile manjak 2013. i 2014. o čemu je tuženik priložio Odluke u spis, ali ne prihvaća iskaz zz tuženika u kojem tvrdi da su dvije navedene prodavačice prouzročile manjak svaka tri mjeseca što da je utvrđeno inventurama koje su se redovito provodile i da im navodno nije uručen otkaz iz socijalnih razloga budući ovo po mišljenju suda nije logično i objektivno prihvatljivo poslovanje poslodavca koji bi tijekom niza godina pristajao snositi veće novčane gubitke zbog postupanja radnica
-nije sporno da je tuženik ustegnuo iznose u visini koje su navedeni u Odluci o otkazu Ugovora o radu iz 2017. od plaće tužiteljice i plaće njezine kolegice OZ,
-nije sporno da je tuženik 30. kolovoza 2017. zatvorio prodavaonicu u kojoj su radile tužiteljica i OZ, pa sud prvog stupnja i ovu okolnost dovodi u vezu sa predmetom spora na način da zaključuje da bi navedeno bilo stvarnim razlogom otkazivanja Ugovora o radu, a u najmanju ruku dovodi u dvojbu tvrdnje tuženika o ostvarenim osobito teškim povredama obveza iz radnog odnosa
-sukladno uputi iz ukidne odluke ovoga suda, sud prvog stupnja određuje provesti dokaz financijskim vještačenjem, međutim iz dostavljenog nalaza vještaka proizlazi da vještačenje nije moguće provesti jer je dokumentacija u spisu nedostatna i nepotpisana. Nakon što je vještak zatražio od tuženika dodatnu dokumentaciju koju ovaj nije dostavio, vještak obrazlaže kako u nedostatku inventurne liste s prethodnog popisa i količinskog prometa robe između prethodne i posljednje inventure, popisne liste temeljem koje je sačinjena inventura, te tuženikovog internog propisa o postupku provođenja inventure i postupanjima sa manjkovima i viškovima, nije moguće utvrditi početno stanje robe, o ulazu i izlazu robe, te knjigovodstveno stanje robe koje tuženik nije vodio da bi se izvršila usporedba s popisom robe koja se nalazila u trgovini. Jednako tako i iz istih razloga nije moguće utvrditi je li postojala roba s istekom roka valjanosti, sve to tim više što tuženik nije knjižio promet na dnevnoj, već mjesečnoj razini.
8. Utvrđujući da je tužba podnesena pravovremeno u okviru rokova iz čl. 133. st. 1. i 2. ZR sud prvog stupnja usvaja tužbeni zahtjev radi utvrđenja nedopuštenosti Odluke o otkazu Ugovora o radu jer nalazi kako tuženik na kojem leži teret dokaza prema odredbi čl. 135. st. 3. ZR nije dokazao nedopušteno postupanje tužiteljice koje joj stavlja na teret kao osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa (manjak i nepravilno postupanje s robom na zalihama), te određuje vraćanje tužiteljice na radno mjesto prodavača sukladno čl. 124. st. 1. ZR. Posljedica utvrđenja nedopuštenosti otkaza je i isplata naknade plaće za vrijeme dok je tužiteljica bila udaljena s rada zbog krivnje poslodavca u smislu odredbe čl. 92. u svezi sa čl. 95. st. 3. ZR pa sud usvaja zahtjev za razdoblja kako su ista utužena temeljeći visinu na nalazu i mišljenju vještaka financijske struke koji je uračunao plaću koju je tužiteljice ostvarila kod drugog poslodavca kod kojeg se u međuvremenu zaposlila, te sud dosuđuje tužiteljici razliku plaće u bruto iznosu sa zateznim kamatama.
9. U odnosu na tuženikov prigovor prekluzije za zaštitu prava iz radnog odnosa valja odgovoriti kako je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da nije osnovan u okviru odredbe čl. 133. ZR. Kraj nespornih činjenica da je tužiteljica protiv Odluke o otkazu podnijela tuženiku prigovor radi zaštite prava 7. rujna 2017., da tuženik nije o prigovoru odlučio, tužba podnesena 6. listopada 2017. preporučenom pošiljkom kako je to konstatirano na prijamnom pečatu, podnesena je pravovremeno.
10. Nadalje, tuženik žalbenim navodima usmjerenim pobijanju ocjene dokaza nije uspio dovesti u dvojbu pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda. Točno je da je tuženik proveo inventuru na kojoj je konstatirao manjkove i nepravilno postupanje sa robom na zalihi o čemu je sastavio Izvješće komisije za inventuru i dostavio određene isprave. Međutim tužiteljica je u tužbi osporila vjerodostojnost rezultata provedene inventure i postojanje opravdanog razloga za otkaz odnosno osporila je da bi počinila osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa. U toj je situaciji teret dokaza prema odredbi čl. 135. st. 3. ZR na tuženiku kao poslodavcu pa kako isti nije raspolagao ispravama koje su potrebne za izradu nalaza i mišljenja vještaka financijske struke o čemu se vještak očitovao u svom nalazu, tuženik predloženim i izvedenim dokazom nije uspio potvrditi opravdanost razloga za izvanredno otkazivanje Ugovora o radu kako ih je utvrdio na inventuri i naveo u Odluci o otkazu od 1. rujna 2017. Stoga tuženik bez osnove u žalbi tvrdi da nije usvojen njegov dokazni prijedlog radi izvođenja financijskog vještačenja, niti je bilo potrebe zatražiti mišljenje drugog vještaka s obzirom je imenovani vještak logično, opširno i utemeljeno obrazložio razloge zbog kojih u nedostatku dokumentacije objektivno nije moguće izraditi nalaz zbog čega nema sumnji u njegovu stručnosti i razloge suda osnovom kojih je na nalazu utemeljio svoju odluku.
11. Stoga ne stoje žalbene tvrdnje da bi sud propustio cijeniti isprave koje je tuženik dostavio u spis predmeta, naprotiv sud ih je ocijenio uz stručnu pomoć vještaka financijske struke te zaključio da iste nisu dostatne za ocjenu da bi razlozi za otkaz Ugovora o radu bili ostvareni kako su oni navedeni u Odluci o izvanrednom otkazu. Jednako tako, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio iskaze stranaka i svjedoka, pri kojoj se ocijeni rukovodio svim okolnostima slučaja koje bi ukazivale na vjerodostojnost ili nevjerodostojnost cijelog ili dijela pojedinog personalnog dokaza. U situaciji kada je financijska dokumentacija manjkava, kada je ispravno utvrđeno da je jedna članica inventurne komisije bila odsutna (iako je naknadno potpisala izvješće), kada je utvrđeno da je tuženik istovremeno zatvarao prodavaonicu te otkazao ugovore o radu dvjema prodavačicama koje su tamo radile, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio da sve ove okolnosti govore u prilog istinitosti iskaza tužiteljice i svjedokinje OZ. S druge strane iskaz zz tuženika s prvom je ocijenjen nelogičan, posebno u dijelovima da bi tuženik svaka 3 mjeseca imao manjkove zbog tužiteljičinih propusta i da bi to godinama tolerirao i trpio štetu ne poduzimajući nikakve mjere kao što je to učinio 2013. i 2014. Utoliko ni iskaz svjedokinje AZ nije dostatan da bi se otklonilo povjerenje iskazu tužiteljice i svjedokinje OZ odnosno preostalim dokazima priloženim u spisu predmeta koje sud prvog stupnja nije ocijenio u prilog tuženiku, a napose rezultat financijskog vještačenja.
12. Naime, niz propusta do kojih je došlo u postupku otkazivanja (od nedostatka dokumentacije, te neprisutnosti članice komisije unatoč tvrdnji tuženika da je bila prisutna) što se sve preklopilo sa činjenicom zatvaranja mjesta rada (prodavaonice) dovodi do zaključka da je sud prvog stupnja pravilnom analizom dokaznog postupka ocijenio kako tuženik nije uspio dokazati ostvarenje razloga za izvanredan otkaz Ugovora o radu budući su rezultati inventure neprovjerljivi uslijed neurednog vođenja knjigovodstvene dokumentacije.
13. Utoliko je pravilnom primjenom materijalnog prava iz odredbe čl. 133., 135. i 124. ZR prihvaćen tužbeni zahtjev radi utvrđenja nedopuštenosti Odluke o izvanrednom otkazu Ugovora o radu i vraćanja tužiteljice na radno mjesto prodavača, pri čemu je za odgovoriti kako okolnosti konkretnog slučaja ne ukazuju da bi se radilo o osobito važnoj činjenici zbog čega radni odnos ne bi bio moguć kako se to neosnovano tvrdi u žalbi. Jednako tako, tuženik tijekom postupka nije tvrdio da kod njega nema radnog mjesta prodavača ili da bi isto sistematizacijom bilo ukinuto, što bi bilo neobično obzirom njegovu osnovnu djelatnost predstavlja trgovina, pa žalbeni navodi vezani uz nemogućnost povrataka na rad nisu utemeljeni. Tuženik te tvrdnje vezuje uz zatvaranje prodavaonice nastojeći ukazati da za tužiteljicu nema odgovarajućeg radnog mjesta. Međutim, zatvaranje prodavaonice kao nekadašnjeg mjesta rada tužiteljice u situaciji kada tuženik ima identično radno mjesto na drugom ili drugim mjestima rada bez utjecaja je na ovo presuđenje. Kao što nisu od utjecaja tvrdnje da zasnivanje radnog odnosa kod drugog poslodavca ima značaj odustanka od zahtjeva radi vraćanja na rad kod tuženika. Na tužiteljici izbor hoće li po pravomoćnosti ove presude tražiti vraćanje na rad kod tuženika ili će ostati u dosadašnjem radnom odnosu.
14. Jednako tako, pravilno je utvrđena visina zahtjeva u odnosu na naknadu plaće jer ista proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke koji je uzeo u obzir i primanja koja je tužiteljica ostvarila radeći kod drugog poslodavca. Stoga je sud prvog stupnja i u ovom dijelu pravilno primijenio odredbu čl. 92. i 95. ZR, osim u dijelu presuđenja za zatezne kamate.
15. Stoga je u odnosu je u odnosu na točku I., II. i III. izreke, izuzev zateznih kamata na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak, žalba tuženika odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrđena sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP.
16. Međutim, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo u odnosu na zatezne kamate na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak sadržanih u dosuđenoj bruto razlici plaće i naknadi plaće budući da se bruto plaća sastoji od neto plaće te doprinosa, poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a sukladno odredbi čl.15. st. 3. Zakona o porezu na dohodak (NN 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 144/12, 43/13, 120//13, 125/13, 148/13, 83/14 i 143/14) i čl. 17. st. 3. Pravilnika o porezu na dohodak (NN 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 2/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 70/13, 160/1 i 157/14) zatezne kamate koje se na zakašnjele isplate plaće isplaćuju po sudskoj presudi ne smatraju se dohotkom i ne podliježu oporezivanju, slijedom čega proizlazi da bruto plaća koja se isplaćuje po sudskoj presudi do trenutka isplate u odnosu na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak nije u potpunosti dospjela, pa porez na dohodak i prirez poreza na dohodak dospijevaju na naplatu isplatom plaće, zbog čega je u tom dijelu uvaženjem žalbe tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan i preinačiti prvostupanjsku presudu.
17. Tuženik je u pravu kada tvrdi da je je odluku o troškovima postupka valjalo utemeljiti na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP umjesto na odredbi čl. 154. st. 1. istoga Zakona kako je to učinio sud prvog stupnja.
18. Naime ova se parnica vodila povodom više zahtjeva pa jedan dio čini statusni zahtjev vezan za radni odnos, a drugi dio isplata naknade plaće. Svaki od tih zahtjeva ima svoju vrijednost spora i vrijednost odvjetničkog boda prema Tbr. 7/1. i 7/2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023.) koji se ne isključuju, već kumuliraju po obje osnove. Imajući u vidu navedeno, te činjenicu da se pretežiti dio postupka vodio radi utvrđivanja činjenica koje su bile u svezi otkaza Ugovora o radu i vraćanja na rad s kojim je zahtjevima tužiteljica u cijelosti uspjela ne bi se mogla prihvatiti žalbena tvrdnja da bi uspjeh tuženika u ovoj parnici iznosio 75%. Jednako tako, ne može se prihvatiti ni stajalište suda prvog stupnja da tuženikov uspjeh ne postoji budući s pravom tuženik u žalbi ukazuje da je tužiteljica odbijena s većim dijelom novčanog zahtjeva što bi do prvog presuđenja predstavljalo tuženikov uspjeh od 72%, gledano samo u odnosu na novčani zahtjev. Sagledavajući sve okolnosti slučaja, ovo vijeće smatra kako okolnost da je većinu troškova izazvalo raspravljanje po statusnom zahtjevu, a da ipak treba uvažiti uspjeh tuženika zbog odbića dijela novčanog zahtjeva, kako je u smislu odredbe čl. 154. st. 2. tužiteljica uspjela sa 25%.
19. Žalbeni sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP kod odluke o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, već samo u okviru prigovora žalitelja. Tuženik prigovara omjeru uspjeha stranaka u postupku, no ne prigovara visini odmjerenog troška. Stoga je ovaj sud od dosuđenih odvjetničkih troškova oduzeo 25% čime je dobiven iznos od 2.739,37 eur te pribrojen iznos predujma za vještačenje koji se u cijelosti priznaje kao nužni trošak od 265,45 eur čime se dobiva iznos od 3.004,82 eur. Stoga je za ovaj iznos žalba tuženika odbijena i odluka o trošku potvrđena, dok je za preostali iznos od 823,13 eur žalba usvojena i odluka o trošku preinačena, sve sukladno odredbama čl. 380. toč. 2. i 3. ZPP.
20. Budući tuženik sa žalbom nije uspio u glavnoj stvari već samo djelomično u odnosu na odluku o trošku što predstavlja razmjerno neznatan dio, ne pripada mu pravo na naknadu troškova žalbenog postupka u smislu odredbe čl. 166. ZPP.
21. Tužiteljica nije postavila zahtjev za naknadu žalbenog troška pa o istom nije odlučivano.
U Rijeci 11. lipnja 2025.
Predsjednica vijeća
Brankica Malnar
