Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-823/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, te Milene Vukelić-Margan, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku iz Zajedničkog Odvjetničkog ureda Glavaš & Šutalo iz Vinkovaca, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupane po punomoćniku iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-181/2024-23 od 10. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 11. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-181/2024-23 od 10. travnja 2025. u točkama I., II. i III. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, u točki I. izreke, je utvrđena ništetnom odredba čl.13.3.Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 27. lipnja 2007., kojim je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, u visini od 0,50% iznosa kredita, u točki II. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 370,68 eura sa zateznom kamatom od 27. srpnja 2007. do isplate, u točki III. izreke mu je naloženo nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.031,64 eura sa zateznom kamatom od 10. travnja 2025. do isplate, u roku od 15 dana, dok je u točki IV. izreke odbijen preostali dio zahtjeva tužitelja za nadoknadu troška u iznosu od 6,64 eura.

2. Protiv presude je žalbu podnio tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14,70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).

3. U žalbi ukazuje na postojanje bitne postupovne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, budući da izreka proturječi razlozima presude te da nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama.

4. Ističe da je u ugovoru o kreditu koji je sklopljen između stranaka ugovoreno da se tužitelj obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita isplatiti banci naknadu za obradu zahtjeva u visini od 0,50 % iznosa kredita, koja odredba da je lako razumljiva, čime da je zadovoljen zahtjev transparentnosti pa da ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Naglašava da je izostala ocjena suda prvog stupnja o tome da bi plaćanje te naknade prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pri čemu tvrdi da je prethodno trebalo provesti test poštenja, što da nije učinjeno. Ističe da nije obrazložen zaključak da je žalitelj postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, Naglašava da naplata naknade za obradu kredita nije zabranjena niti jednim propisom, da nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ni moralu društva. Štoviše, da je uobičajena u bankarskom poslovanju pa da ne postoje pretpostavke na temelju kojih bi se sporna ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom. Ponavlja da se fiksni iznos ugovorene naknade nikako ne bi mogao smatrati značajnim u smislu odredbe čl. 81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine" broj 96/03-dalje; ZZP/03), što da potvrđuje i praksa Suda Europske unije u predmetu C-621/17 (ĆB protiv CIB Bank Zrt.)

5. Osporava i stajalište suda prvog stupnja o zastari te ističe da je tužba u ovom predmetu podnesena 21. ožujka 2024., između ostalog radi povrata iznosa koji je isplaćen tuženiku 2007., da za tražbinu povrata stečenog bez osnove nije propisan posebni zastarni rok pa da se primjenjuje opći petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje ZOO), pri čemu da zastara počinje teći prvog sljedećeg dana od izvršenog plaćanja. Glede dospijeća zatezne kamate, navodi da ZZP/03 ne sadrži odredbe o restituciji potrošača, a da nema mjesta računanju početka zastare od dana pravomoćnosti sudske odluke. Tuženik tvrdi da mu je donošenjem pobijane presude povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske i čl.6.1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine - Međunarodni ugovori br. 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99 - ispr., 14/02., 1/06. i 13/17- dalje; Konvencija), budući da mu je uskraćeno pravo na obrazloženu sudsku odluku.

6. Osporava i odluku o parničnom trošku, uz obrazloženje da je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo odbiti tužbeni zahtjev pa da bi mu u tom slučaju pripadalo pravo na nadoknadu parničnog troška od tužitelja.

7. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti, uz nadoknadu troška prvostupanjskog i žalbenog postupka.

8. Žalba tuženika nije osnovana.

9. Prije svega treba reći da sud prvog stupnja nije počinio povredu postupka na koju ukazuje tuženik u žalbi, dakle povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja, te je presudu moguće ispitati. Nije počinjena ni neka od povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

10. Na temelju provedenih dokaza je utvrđeno da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu 27. lipnja 2007. temeljem kojeg je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 123.200,00 CHF (švicarski franak) te da je tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 370,68 eura, u skladu s čl. 13.3. Ugovora o kreditu, kojim je određeno da se korisnik kredita obvezuje platiti banci naknadu za obradu zahtjeva u visini od 0,50% iznosa kredita.

11. Prema stajalištu suda prvog stupnja, dopušteno je bilo ugovoriti naknadu za obradu kredita, budući da takva mogućnost nije bila zabranjena, a sama po sebi takva ugovorna odredba ne mora biti ništetna ako su stranke o njoj posebno pregovarale i ako naknada ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U odnosu na navedene kriterije, prije svega utvrđuje da je prijeporni ugovor o kreditu pripremio tuženik na unaprijed sastavljenom standardnom obrascu, zbog čega da tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj odredbe o pravu banke na narečenu naknadu. Sud prvog stupnja utvrđuje da ta odredba nije izuzeta od ocjene poštenosti, dakle, da je dopušteno ocjenjivati poštenje takve odredbe pa kako je odredbom čl. 13.3. Ugovora cjelokupni rizik prebačen na jednu stranku, tužitelja, a obveza plaćanja naknade zavisi isključivo o volji tuženika, ocjenjuje da tuženik nije mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na ugovaranje takve odredbe u pojedinačnim pregovorima, pa da nije postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja iz čl. 81. ZZP/03. Glede postojanja znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, ocjenjuje da je prijeporna ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pri čemu su cijenjeni svi provedeni dokazi, između ostalih i iskaz tužitelja o načinu ugovaranja obveze plaćanja naknade za obradu kredita. Kako ni odredbe ZOO-a ne predviđaju mogućnost naplate naknade za obradu kredita, utvrđuje da je takvo ugovaranje nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača, ovo tim više što je ugovorena naknada zavisna o visini odobrenog kredita, iako troškovi obrade nisu o tome zavisni, već su jednaki za sve kredite, bez obzira na iznos koji je klijentu odobren. Stoga je zaključak suda da je tuženik prijepornim ugovornim odredbama prenio na tužitelja obvezu plaćanja troškova koji ne odgovaraju stvarno nastalim troškovima, čime je na štetu tužitelja stvorena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Pritom je ukazano i na sudsku praksu Suda Europske unije u predmetima C-240/98 i C-244/98, u kojima je, u usporedivim slučajevima taj sud ocijenio da nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača.

12. Glede istaknutog prigovora zastare, ocjenjuje da se u nazočnom slučaju primjenjuje zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO-a, koji počinje teći od pravomoćnosti odluke o ništetnosti narečenih ugovornih odredbi, zbog čega da nije protekao zakonom propisani zastarni rok za podnošenje zahtjeva za povrat naknade.

13. Stoga je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja, na dosuđeni iznos je priznata zatezna kamata od 27. srpnja 2007. kao dana plaćanja naknade za obradu kredita, primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a, te je tužitelju priznat parnični trošak koji se odnosi na nagradu za zastupanje odvjetnika, primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23; dalje Tarifa) u iznosu od 875,00 eura te troškove sudskih pristojbi i vještačenja, odnosno ukupan trošak od 1.031,64 eura, sve primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

14. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je ocijenio da su ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika, a kojima je ugovorena naknada tuženika za troškove obrade kredita ništetne, zbog čega tužitelju pripada pravo na povrat isplaćene naknade sa zateznom kamatom od dana izvršene uplate.

15. Kako je uvodno navedeno, tužitelj je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu 27. lipnja 2007., u vrijeme važenja ZZP/03. Treba navesti da se u pobijanoj presudi pogrešno sud prvog stupnja poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2007., koji nije bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, što međutim, nije utjecalo na zakonitost pobijane presude, budući da i ZZP/03 sadrži o tome istovjetne odredbe. Prema odredbi čl. 81. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Prema odredbi čl. 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

16. Tuženik u žalbi ponavlja da su odredbe ugovora koji je sklopljen između stranaka glede pitanja ugovaranja naknade za obradu kredita jasne, razumljive i uočljive pa da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene. Međutim, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, iako je tužitelju bilo poznato koji iznos mora platiti na ime naknade, proizlazi da mu nije pojašnjeno za koje usluge se ta naknada plaća te koja je visina troškova koji s tim u svezi nastaju. Naime, u ugovoru je navedeno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 0,50% iznosa kredita, bez ikakvih dodatnih pojašnjenja o vrsti troškova i njihovoj specifikaciji. Neprijeporno je da je cijeli ugovor prethodno pripremio tuženik, da stranke nisu pojedinačno pregovarale o pojedinim odredbama ugovora, pa tako ni o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita, pa kako je evidentno da se radi o odredbi koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi.

17. Treba navesti da je u svezi s narečenim pitanjima pravno shvaćanje izneseno i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-673/2023, prema kojem zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03 podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, pri čemu nije nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti da se mora preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. U narečenom predmetu je ocijenjeno da je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih) pa kako kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo, odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu, zaključeno je da je tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Glede pitanja uzrokuje li se predmetnom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, izraženo je stajalište da za donošenje ocjene o tome nije bitan samo kvantitativni odnos iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjena o tome bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Stoga je u konačnici prihvaćeno kao pravilno stajalište nižih sudova o tome da banka nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Treba navesti da je u toj odluci Vrhovni sud RH analizirao i praksu Suda Europske unije pa tako i presudu od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820, na koju se poziva tuženik u žalbi.

18. Kako je u ovom postupku sud prvog stupnja pravilno ocijenio sve okolnosti koje su nastale prije i prilikom sklapanja ugovora u smislu odredbi čl. 81. st. 1., čl. 83. i čl. 85. ZZP/03, u skladu s izraženim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda RH, proizlazi da je pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo kada je utvrđeno da se u nazočnom slučaju radi o ništetnoj odredbi pa tužitelju pripada pravo na povrat onoga što je tuženik stekao bez osnove, primjenom čl. 1111. ZOO-a, sa zateznom kamatom od dana stjecanja, primjenom čl. 1115. ZOO-a, budući da je obveza isplate posljedica ništetnosti prijeporne ugovorne odredbe.

19. Pravilno je i stajalište suda prvog stupnja da nije nastupila zastara tužiteljeve tražbine, s obzirom na činjenicu da je ništetnost utvrđena prvostupanjskom presudom, pri čemu praksa na koju se poziva tuženik u žalbi nije primjenjiva na slučaj dospijeća tražbine tužitelja iz ovog postupka.

20. Glede odluke o parničnom trošku, treba navesti da je tužitelj uspio u parnici pa mu primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a pripada pravo na nadoknadu parničnog troška od tuženika, pri čemu treba navesti da pravilnost obračuna parničnog troška tuženik žalbom ne dovodi u pitanje.

21. Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika odbiti i presudu suda prvog stupnja u točkama I., II. i III. izreke potvrditi primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a, dok je presuda u točki IV. izreke kao nepobijana ostala neizmijenjena.

U Rijeci 11. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov Kozomara